Značaj zdravlja u islamu

Zdravlje je jedna od najvćih Allahovih darova čovjeku. Čovjek je obavezan čuvati svoje zdravlje, a isto tako je zabranjeno uništavati svoje zdravlje. Zdravlje se može iskoristiti na pozitivan ili negativan način. Poslanik nas savjetuje da zdravlje iskoristimo prije bolesti. Čovjek treba biti zahvalan Allahu dž.š. na blagodati zdravlja. Kada se čovjek razboli on je obavezan tražiti lijek. Alllah je taj koji daje i bolest i lijek, ali čovjek treba uradit sve što je do njega kako do bolesti ne bi došlo.

Da bi čovjek bio zdrav potrebno je ispuniti tri osnovna uslova:

Higijena

Poslanik a.s. je rekao: ”Pet stvari se ubraja u prirodna obilježja čovjeka: obrezivanje – sunećenje, brijanje dlaka oko stidnih mjesta – genitalija, skraćivanje brkova, rezanje noktiju i čupanje dlaka ispod pazuha.”

Poslanik a.s. je rekao:”Posudu iz koje je pas lokao operite sedam puta vodom i jedanput zemljom.”

Kao što je naređeno čuvanje lične higijene, naređeno je čuvanje okoline/prirode. Čovjek će biti nagrađen ili kažnjen za kupljenje ili bacanje, makar, jednog papirića.

Više o higijeni pogledati u lekciji “Lična higijena.”

2. Fizička aktivnost – sport

Islam je religija koja podjednako pažnje posvećuje i tijelu i duhu. Baviti se sportom je sunnnet. Sport je dozvoljen i muškarcima i ženama. Poslanik se bavio trčanjem, hrvanjem…dok Omer r.a. kaže: “Podučite vašu djecu plivanju, gađanju i jahanju konja”

Postoje i određeni sportovi koji nisu dozvoljeni. Da bi sport bio dozvoljen treba ispuniti sljedeće uvjete:

-Da ne nanosi štetu ni dunjaluku niti ahiretu

-Da se ne zapostave svoje svakodnevne obaveze

-Da se ne udara u lice (npr. boks)

-Da se ne nehumano iskorištavaju životinje (npr. korida)

3. Hrana

Ishrana je veoma bitna za zdravlje čovjeka. U islamu je dozvoljeno jesti sve što je korisno, lijepo i čisto. Nije dozvoljeno pretjerivati sa jelom i pićem, bez obzira o kojoj je hrani riječ. Poslanik nam preporučuje da prestnemo jesti kada nam je najslađe.

Poslanik a.s. kaže: ‘’Najgora posuda koju čovjek može napuniti je njegov stomak. Nekoliko zalogaja koji mogu čovjeka držati uspravnim su mu dovoljni. Ali, ako on mora jesti više, onda neka napuni jednu trećinu hranom, jednu trećinu vodom, a jednu trećinu neka ostavi za lahko disanje.“

ØMuslimanima je zabranjeno konzumirati sve što je štetno i nečisto (svinjsko meso, krv, meso uginule životinje, alkohol, cigarete, droga…)

Islam je vjera, koja je objasnila sve dijelove ljudskog života. Shodno tome, islam je objasnio kulturu ponašanja za sofrom, kao i kulturu ponašanja domaćina, ali i gosta.

Posuđe iz kojeg se jede

Treba da bude čisto. Zabranjeno je jesti i piti iz zlatnih i srebrenih posuda.

Poslanik a.s. kaže: “Koji (muškarac) obuče svileno odijelo na ovom svijetu, neće ga obući u džennetu. Ko na ovom svijetu bude jeo iz zlatnog i srebrenog posuđa, taj neće iz takvog jesti na budućem svijetu.”

Poštivanje hljeba i čuvanje mrva

Hljeb se mora čuvati. Ne smije se gaziti ni razbacivati. Na hljeb se ne stavlja ništa. Ne smijemo hodati i jesti, kako ne bi mrve rasipali.

Poslanik a.s. kaže: “Kod svih poslova koje obavljate šejtan je prisutan, pa i onda kad jedete. Ako vam prilikom jela ispadne zalogaj, uzmite ga i pojedite (ako se nije uprljao). Nemojte ga ostavljati šejtanu.”

Kultura ponašanja prije jela

– Oprati ruke prije jela

– Serviranje hrane na zemlju ili pod, a ne za sto

– Ne jesti naslonjen

Poslanik kaže: “Ja doista, ne jedem naslonjen.”

– Sjediti na podu, a ne na stolici

– Ne tražiti mahane onome što se servira (jelu)

– Truditi se da jelu prisustvuje što više osoba

Vahši b. Harb prenosi od svog oca, a on od djeda da su ashabi pitali Vjerovjesnika, s.a.v.s: “Allahov Poslaniče, mi jedemo, ali se ne možemo zasititi?!” Odgovorio je: “Očito je da jedete odvojeno!” Nakon njihovog priznanja da je tako, rekao je: “Jedite zajedno i spomenite Allahovo ime pri tome, pa će vam Allah spustiti svoj bereket u hrani.”

Kultura ponašanja u toku jela

– Proučiti Bismillu

Svaki dobar posao ako želimo da nam bude sretan i blagoslovljen treba početi Bismillom. Bismillu učimo i prije uzimanja lijeka ili nekog pića.

Poslanik a.s. kaže: “Kada neko od vas hoće da jede neka prvo spomene Božije ime. Ako to zaboravi učiniti prije jela, nek učini kad se sjeti.”

“Kada čovjek uđe u svoju kuću i pri ulasku i jelu spomene Allaha, kaže šejtan (drugim šejtanima): ‘Nema vam (u ovoj kući) ni konačišta ni večere.’ A kada uđe i ne spomene Allaha prilikom ulaska, šejtan kaže: ‘Našli ste konačište.’, a kada ne spomene Allaha i prilikom jela, šejtan rekne: ‘Našli ste konačište i večeru.’”

– Stariji trebaju naglas proučiti Bismillu kako bi mlađi učili

– Treba jesti desnom rukom

Poslanik a.s. kaže: “Kada jedete jedite desnom rukom, a kada pijete, pijte desnom rukom, jer šejtan jede i pije lijevom rukom.”

– Sunnet je jesti rukom, a ne kašikom ili viljuškom, ako je moguće

– Jesti ispred sebe

Poslanik je jednom dječaku rekao: “Dječače spomeni Božije ime. Jedi desnom rukom i ispred sebe.”

– Nije lijepo puhati u hranu

Ebu Seid el-Hudri kaže: “Božiji Poslanik nam je zabranio da pijemo iz krnjave čaše ili posude. Ujedno nam je zabranio da pušemo u sud.”

– Nije potrebno šutiti u toku jela, ali ni previše pričati

– Ne treba jesti luk i prasu, ako ćemo ići gdje u društvo

Poslanik a.s. kaže: “Ko bude jeo bijeli luk ili prasu, nek ne ide među nas u društvo, niti među nas u džamiju. Nek sjedi kod kuće.”

– Vodu je bolje piti sjedeći, ali nema grijeha, ako pijemo i stojeći

– Vodu piti na predah

Poslanik je pio vodu na tri puta, te rekao: “Ovako se bolje ugasi žeđ i ovo je zdravije za stomak.”

– Dijeljenje hrane počinjati s desne strane

– Onaj ko dijeli hranu sebe posljednjeg poslužuje

– Prvo jesti, pa onda klanjati

Poslanik a.s. kaže: “Kada je postavljena večera, a ujedno je vrijeme namaza, prvo treba jesti, pa tek onda klanjati, ako namaz neće izaći iz vremena.”

– Ne prenajedati se

Osmansko carstvo je bič Evrope

“Samo što su krstaški ratovi prošli, Evropa se ponovo suočila sa snagom i moći muslimanske prijetnje, oličene u Osmanskom carstvu. To je bio jedan od tri velika imperijalna srednjovjekovna muslimanska sultanata: pored Osmanskog, postojali su Safevijski sultanat u Iranu i Mogulski sultanat u Indiji. Kao što je K. E. Bosfort (C. E. Bosworth) primijetio, više nego žitelji bilo kojeg carstva iz ranog perioda arapskih osvajanja i ekspanzije, “osmanski Turci su uplašili kršćansku Evropu, tako da ih je elizabetanski historičar Ričard Knolis (Richard Knollvs) opisao kao nosioce današnjeg svjetskog terora”.

Pošto su 1453. god. zauzeli Konstantinopolj, osmanski Turci su nastavili da izgrađuju veliku, izuzetno dobro organiziranu, hijerarhiziranu i efikasnu državu. Prijestolnica Carevine, Istanbul, s populacijom od sedamsto hiljada duša – dvostruko većom od populacije njegovih evropskih pandana – postao je međunarodni centar moći i kulture. Osmanski Turci su postali veliki ratnici islama i stvorili svjetsko carstvo koje je prisajedinilo glavne muslimanske centre kao što su Kairo, Bagdad, Damask, Mekka i Medina. Oni su skoro dva stoljeća ugrožavali Evropu.

Nekoliko izuzetno sposobnih sultana (među koje spadaju proslavljeni Mehmed Osvajač, 1451.-81. god., i Sulejman Veličanstveni 1520.-66. god.) vodilo je osmanske armije koje su dominirale velikim dijelom Mediterana i Indijskog okeana. One su stvorile carstvo čiji su se veličina, prosperitet, uprava i kultura takmičili s carstvom Abbasija. Osmanski Turci su savladali i podčinili kršćanske balkanske države, kao i veliki dio Srednjeg istoka i sjeverne Afrike. Kao i u ranim arapskim osvajanjima, njihova fleksibilna politika prema pravoslavnim kršćanima i drugim vjerskim manjinama često je bila dobro primljena od strane pokorenog stanovništva: Ova politika, vođena krilaticom, ‘živi i pusti druge da žive’, bila je u punoj suprotnosti s fanatičnom zatucanošću kršćanskih država u to vrijeme. Balkanski seljaci su u vrijeme Mehmeda Osvajača govorili: ‘Bolje turski turban nego papska kruna’.” Međutim, ako su mnogi na Balkanu u osmanskim Turcima vidjeli oslobodioce, izgleda da je centralni dio Evrope bio traumatiziran.

Pisci i sveštenstvo oživjeli su i obnovili dijatribe protiv nevjernika koje su pisane za vrijeme krstaških ratova, (…) Kardinal Besarion (Bessarion) je, pišući venecijanskom duždu poslije pada Konstantinopolja, dao ton pogrdama koje su trajale čitavo jedno stoljeće: ‘Grad koji je bio tako napredan (…), sjaj i slava Istoka (…), utočište svih dobrih stvari, osvojen je, opljačkan i potpuno opustošen od strane najnehumanijih barbara (…), najpomamnijih divljih životinja. (…) Velika opasnost prijeti Italiji, da ne pominjemo druge zemlje, ako se žestoko nasilje najsvirepijih barbara ne zaustavi’.

Grdnja i propaganda izbijaju iz veoma popularnog djela Hrvata Bartolomeja Georgijevića (Bartholomew Gregevich) Nesreća i stradanje kršćana koje su Turci podvrgli danku i ropstvu. Prikladan, neprijateljski stereotip i karikatura Turaka, više nadahnuti strašću nego razumom, nadvladali su glasove manjine onih diplomata i učenih ljudi koji su nepristrasno gledali na Turke i koji su, kao francuski filozof Žan Bodin (Jean Bodin) bili u stanju da primijete:

Turski car, koji vlada velikim dijelom Evrope, štiti vjerske obrede kao i bilo koji vjerski vladar na svijetu. Ipak, on nikoga ne primorava nego, naprotiv, svakome dozvoljava da živi po sopstvenoj svijesti. Štaviše, u svojoj palati u Peri, on dozvoljava četiri različite religije, jevrejsku, kršćansku – u skladu s rimskim i grčkim obredima, i islam.

Osmanska prijetnja doprinijela je razvoju “Evrope” kao žiže zajedničkog identiteta i veza unutar evropskog kršćanstva pocijepanog reformacijom, tako da je “Erazmo podstakao ‘evropske nacije’ – ne obraćajući im se više kao silama u sastavu kršćanstva – da povedu krstaški rat protiv Turaka.

Osmanska moć i slava počivali su na razvoju sistema obuke mladih ljudi za vojnu i administrativnu službu. Taj sistem je proizveo birokratiju i vojsku prve klase, koje su temeljno počivale na vjerski obrazovanim ljudima (ulema) i na korpusu elitnih vojnika i zarobljenih činovnika -janjičara. Od pokorenog balkanskog stanovništva i, kasnije, iz Anadolije uzimani su mladi kršćani, prevođeni na islam i upućivani u posebne škole koje su obučile i izvele generacije osmanskih činovnika. Kombinacija krajnje sposobnih vladara i dobro obučene i disciplinirane vojske omogućila je osmanskim Turcima da osvoje velika područje arapske i evropske teritorije: “Disciplina i vatrena moć ovih trupa (osmanska armija je koristila artiljeriju i pištolje) stvorili su u Evropi predstavu osmanske superiornosti i nepobjedivosti.”[8] Nekih osamsto godina poslije prve arapske prijetnje Evropi, islam je, sada u rukama Turaka, djelovao kao još veća prijetnja. Pošto su pokorili Balkan, oni su, izgledalo je, bili odlučni da Zapadnu Evropu gurnu u ponor.

Od 15. do 17. stoljeća osmanske snage su evropskim kršćanima izgledale nepobjedive. Ipak, osmanski pomorski poraz kod Lepanta 1571. god. bio je prekretnica, pozdravljena kao pobjeda kršćanske Evrope nad islamiziranim Turcima. Uz to, uspješna odbrana Beča 1683. god. potvrdila je slabljenje osmanske prijetnje i premještanje moći na revitaliziranu i samopouzdanu Evropu. “Bič kršćanstva” uskoro će postati “bolesnik Evrope”.

Krstaški ratovi i Osmansko carstvo pokazuju da su, uprkos teološkim korijenima i srodnosti kršćanstva i islama, konkurentski vjerski i politički interesi proizveli historiju sukoba i ratova na putu na kome je kršćanska Evropa bila stoljećima u defanzivi u odnosu na muslimanske armije, tako da je povremeno izgledalo kao da se bori za samu egzistenciju.”

Piše: John L. Esposito (Islamska prijetnja, mit ili stvarnost)

Da li je ispravno obaviti ibadet posta na ime umrle osobe?

Kada neko umre, a bio je dužan napostiti određeni broj dana, koje je mogao napostiti ali ipak nije, njegovim bližnjim pohvalno je da za njega naposte te dane. Primjer takvog stanja jeste da čovjek ne posti u ramazanu zbog bolesti ili puta, ili da žena ne posti za vrijeme menstruacije, a potom nakon Bajrama bude u mogućnosti napostiti te dane, ali ih ipak ne naposti prije smrti. Drugi primjer je zavjetni post, kada se čovjek zavjetuje da će postiti određeni broj dana te zbog zavjeta post postane obavezan, a potom ga pretekne smrt prije nego što te dane isposti, njegovim bližnjim propisano je da na njegovo ime naposte taj broj dana. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Ko umre i ostane dužan postiti, za njega će njegov staratelj postiti" (Buhari, br. 1952 i Muslim, br. 1147). Najpreče je da za umrlog poste njegovi bližnji rođaci i nasljednici, ali validno je ako to učini osoba koja nije u rodu s umrlim, naročito uz znanje i saglasnost bližnjih. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, usporedio je napaštanje propuštenih dana posta na ime umrlog sa dugom, a dug može vratiti i neko ko nije staratelj ili bližnji iako su staratelji za to najpreči i zbog toga su u hadisu spomenuti. Propuštene dane posta može postiti jedna osoba kao što u tome može učestvovati njih više.

Postiti na ime umrlog, kada ostane dužan napostiti određeni broj dana, pohvalno je bližnjima, ali nije obavezno, na osnovu ajeta: "I nijedan grešnik neće tuđe grijehe nositi" (Fatir, 18).

Kada neko ne posti u ramazanu imajući validan razlog, kao što je bolest, a potom umre u toj bolesti i ne bude u prilici napostiti propuštene dane, ti dani neće se napaštati nakon njegove smrti, niti je obavezan iskup hranjenjem siromaha, osim ako je bolest koju je bolovao neizlječiva tako da se znalo da neće ozdraviti niti biti u mogućnosti postiti, u tom slučaju će se za svaki propušteni dan posta nahraniti siromah. Ibn Abbas, radijallahu anhuma, rekao je: "Ukoliko se osoba razboli u ramazanu i ne bude mogla postiti, a ne ozdravi, nego umre, za nju će se nahraniti siromah kako ne bi ostala dužna nenapoštenih dana. Ako pak ostane dužna postiti zavjetni post, za nju će ga nadoknaditi njen staratelj." (Ebu Davud, 2401. Predaja je vjerodostojna po ocjeni šejha Albanija.)

Postiti dobrovoljni post na ime druge osobe nije propisano, kao što nije propisan post na ime žive osobe, a ako bi neko postio na ime žive osobe, to neće skinuti obavezu s nje. U pogledu ovog pitanja imam Nevevi prenosi konsenzus učenjaka i kaže: "Složili su se u stavu da se neće obavljati namazi na ime umrlog, ukoliko je propuštao namaze, i da se neće postiti na nečije ime za vrijeme njegovog života, a po pitanju posta na ime umrle osobe učenjaci se razilaze." (Šerhun-Nevevi ala Sahihi Muslim, 8/26)

Svevišnji Allah najbolje zna.

Ako ste ikada sreli dijete u dobi od 3-4 godine primjetili ste da su prave male spužve, uvijek željni novih znanja i iskustava. Poznata vam je roditeljska žalopojka: “Nikako da prestane pitati zašto, kako, svaki odgovor nosi još 5 pitanja sa sobom.” A tek ona neugodna pitanja, na koja nemamo odgovor ili zalaze u domenu intime, pa se roditelji preznojavaju, odgovaraju, izbjegavaju ili poklope dijete u nadi da će tome doći kraj.

Na žalost, čini se da kraj dođe kad krenu u školu. Iznenađuje i rastužuje činjenica da se tijekom školske dobi većina tih spužvica punih pitanja i interesa za sve pretvori u mrzitelje učenja, kojima je škola, štrebanje, zadaće i posebno čitanje teret i muka, križ koji svakodnevno nose i jedva čekaju da ga se riješe. Nažalost, rijetki su oni koji zadrže početni elan i koji će i na kraju osnovne i srednje škole još reći da vole učiti.

Ipak, nije da djeca postanu nezainteresirana i lijena sama od sebe. Oni to nauče. Iz mog iskustva najčešći problem je što su ocjene postale same sebi cilj i to cilj koji nije djetetov, već roditeljski, tako da dijete nema osjećaj da uči zbog sebe i postiže nešto za sebe, već da je to nešto što odrađuje za roditelje. Vrlo često svu odgovornost za učenje i školski uspjeh roditelji, osobito tijekom osnovne škole, preuzmu na sebe, tako da dijete sve manje brine i razmišlja o školi, poučeno iskustvom – da to zapravo i nije njegova/njena briga i da će roditelji reagirati. Tako djeca propuste usvojiti radne navike i preuzeti brigu o školi – što obično dođe na naplatu pri prelasku u srednju školu.

Nije da ima 10 pravila koja će riješiti sve, no navest ćemo 10 značajnih i ne prekompliciranih ponašanja uz pomoć kojih roditelji mogu motivirati svoje dijete za učenje.

Odgovornost za učenje i školu je na djetetu

Roditelji trebaju postupno, u skladu s uzrastom djeteta, prepuštati odgovornost za školu djetetu. To znači da dijete počne samo spremati torbu za školu, brinuti o zadaći (što ima za zadaću, je li je napisana ili nije), podizati knjige za lektiru iz knjižnice, navijati si sat i samo ustajati na vrijeme. Naravno da to sve neće raditi prvašić, no već tijekom prvog razreda bi većina djece mogla preuzeti brigu oko pakiranja torbe, a i veći dio brige oko svoje zadaće.

Osim odgovornosti u obliku brige za svoje obveze – koje roditelj treba polako prepuštati djetetu, važno je da roditelj ima na umu da dijete ide u školu zbog sebe i da se taj stav osjeća u razgovorima koje vodi s djetetom. Iz takvog odnosa proizlazi način komunikacije i razgovora koji djetetu ne ubija volju za učenjem već djeluje motivirajuće. Iz mog psihoterapijskog iskustva djeca preuzimaju odgovornost kad se s njima razgovara o tome što oni žele, s kakvim prosjekom bi oni osobno bili zadovoljni, što njih zanima, a što ne te za što oni misle da će njima škola trebati u daljnjem životu. Već su učenici viših razreda osnovne škole sposobni razmišljati o korisnosti za daljnje planove. Ako misle da uče za roditelje, da ne bi bilo problema i galame kod kuće, njihova motivacija za rad je slaba i izvan njih samih. Za motiviajući razgovor je sljedeće:

Premda se Kur’an kao vječna Božija Riječ i Objava Stvoritelja svjetova ne može svesti u okvire jedne definicije – jer definicije ono što definiraju ograničavaju po mjeri ljudskoga razuma – ipak su islamski učenjaci dali jednu uvjetnu definiciju Kur’ana, koju ćemo ovdje navesti i njezine osnovne elemente ukratko prokomentirati. Dakle, Kur’an je: Allahov Govor, nadnaravan i objavljen Muhammedu, alejhisselam, zapisan u zbirkama, prenesen vjerodostojno, a samo njegovo učenje pobožno je djelo (Salih, Mebāhis, 21; Karić, Tefsir, 17).

Allahov Govor

Kur’an je Allahov govor, Božija Riječ (kelāmullah). Prema učenju ehl-i Sunneta, Kur’an je “nestvoreni Božiji govor”. Taj vječni Govor silazi, spušta se (tenzīl)u vrijeme i prostor. Vrijeme i prostor su odrednice koje se vezuju za čovjeka; one ništa ne znače u odnosu na vječni Božiji govor. Čest motiv u Kur’anu je prostor, dakako, u odnosu na čovjeka; poslanici dolaze u gradove, čak ih i grade (npr. Davud, a.s., gradi Jerusalem). Silazak Allahovoga govora u vrijeme i prostor, tj. u povijest, podsjeća nas na činjenicu da čovjek nije ostavljen bez poruke s Neba.

Nadnaravan

Kur’an je nadnaravan, nenadmašan, nedostižan, jednom riječju, on je mudžiza jer je Božiji sifat, i zato ljudi nisu u stanju “donijeti nešto slično njemu”. Budući da je Kur’an Božiji sifat, mi, kada slušamo Kur’an, zapravo, slušamo Svevišnjeg Allaha! Kur’an je jedina Knjiga koja je ljude izazvala da ga oponašaju i taj izazov vrijedi do kraja ovoga svijeta. Kur’anski i’džaz, kako su to uočili još klasični autori(teti), ne iscrpljuje se samo u nadnaravnom ili zadivljujućem ustrojstvu Kur’ana, već on obuhvata i mnoge druge aspekte kur’anskoga diskursa, npr. zakonodavni, historijski, obavijesni, nagovještajni, naučni itd. Za ljudski um, on je stalni izazov i poziv na kontinuiran tragalački i istraživački napor.

Objavljen

Kur’an je objavljen (munezzel) ‘’s plemenitih Visina’’. Objavljen je čovjeku i čovjek je baštinik Objave. Kakvo priznanje čovjeku od njegova Gospodara! Zašto baš čovjeku? Jednostavno zato što čovjek ima slobodu da vjeruje ili ne vjeruje. Prvi primatelj Objave (vahja) je Muhammed, a.s. On je Kur’an primao ne onda kada je on htio, već kada je Allah to htio. Nikada nije zabilježeno da je Muhammed, a.s., memorirao kur’anske sure. Objava nije ilhām (duhovno nadahnuće), nije kešf (duhovna vizija), nije poezija (ši›r), nije proricanje (kehāne)!

Za Ebū Hanīfu je bilo svrsishodnije prihvatiti način obavljanja namaza onako kako je vidio da to čine prve generacije nego na osnovu nekog predanja o tome kako je to Poslanik, s.a.v.s., činio. Naime, njemu nije trebalo predanje kako bi utvrdio da li je nešto sastavni dio sunneta naprosto zbog toga što je imao priliku da svjedoči tome kako prve generacije muslimana primjenjuju ono što su naslijedili od Poslanika, s.a.v.s.

Još za života ashaba pojavile su se različite tendencije u tumačenju hadisa; dok su neki ashabi bili privrženiji slovu hadisa, drugi su nastojali postupati u skladu s njihovim duhom i intencijom; neki od njih su Poslanika, s.a.v.s., slijedili u svemu, a neki bili selektivni u tome, budući da sve što je Poslanik, s.a.v.s., kazao odnosno uradio nema obavezujući karakter; neki od njih bili su posvećeniji pamćenju i prenošenju hadisa, dok su drugi bili zaokupirani njihovim razumijevanjem. Brojni su primjeri predanja iz kojih je razvidno da su ovakve tendencije postojale u vrijeme Poslanika, s.a.v.s., a ovdje ćemo samo navesti jedan naširoko poznati hadis. Naime, u hadisu stoji da je Poslanik, s.a.v.s., obraćajući se svojim ashabima nakon Bitke na Hendeku, rekao: „Neka nipošto niko ne klanja ikindija-namaz izuzev kod plemena Kurejza.“Neki ashabi su doslovno razumijeli ove Poslanikove, s.a.v.s., riječi, pa nisu klanjali dok nisu stigli do plemena Kurejza. Drugi su ih protumačili na način da je njegova namjera bila da im ukaže na to da požure kako bi ikindija-namaz klanjali kod plemena Kurejza, pa su u putu klanjali. Poslanik, s.a.v.s., nije ukorio nijednu od ove dvije grupe (El-Buhārī, 4119).

Nakon generacije ashaba ovakve tendencije su nastavile da traju. Izdanak škole ashaba koji su bili usmjereni na razumijevanje hadisa i njihovo dublje promišljanje (fikh), a među takvim ashabima su Omer, Ibn ʻAbbās, Alija i Abdullāh b. Mesʻūd, je i imam Ebū Hanīfe. Indikativno je predanje prema kojem je na pitanje halife El-Mensūra o njegovim učiteljima, Ebū Hanīfe kazao: „Učio sam pred Omerovim, r.a., učenicima a oni su učili od njega, Alijinim, r.a., učenicima a oni su učili od njega, učenicima ʻAbdullāha b. ʻAbbāsa a oni su učili od njega, a zar je za života ʻAbdullāha b. ʻAbbasa iko bio učeniji od njega?!“ ( Tārīhū Bagdād, 13/334) Bez namjere da zalazimo u detalje i podrobno analiziramo Ebū Hanīfin pristup hadisu, što je tema za opsežnija istraživanja, magistarsku tezu ili doktorsku disertaciju, ovdje želimo naznačiti samo opće karakteristike pristupa „Najučenijeg imama“/„Pravnika vjere“kroz tri dihotomije: a) prenošenje i puko memoriranje hadisa nasuprot njihovom razumijevanju; b) saznavanje Poslanikove, s.a.v.s., zaostavštine isključivo putem predanja nasuprot njenom saznavanju i putem drugih kanala; c) literalistički nasuprot intencionalističkom pristupu.

Ako pogrešno pozicioniran zarez može ubiti čovjeka, zašto zapostavljanje male pauze prilikom govora ili intonacija ne bi u potpunosti moglo izvitoperiti značenje izgovorenog?!/ Neispravno razumijevanje hadisa uzrokuje upravo pretpostavka da hadise treba tumačiti kao što se tumači pravni akt

Nauka tumačenja hadisa u svom fokusu ima nekoliko pitanja, a jedno od najbitnijih je karakter Poslanikove, s.a.v.s., zaostavštine s aspekta njene normativnosti/zakonodavnosti. Naime, prilikom analize hadisa postavlja se pitanje da li ono što je Poslanik, s.a.v.s., rekao odnosno uradio ima obavezujući karakter, ili se, pak, radi o aspektima sunneta koji nemaju normativni karakter. Shodno ovom kriteriju, možemo razlikovati sunnet univerzalne normativnosti, sunnet ograničene normativnosti (sunnet koji je obavezujući za specifična mjesta, vrijeme, osobe, situacije...), nenormativni sunnet, i ono što je specifično za Poslanika, s.a.v.s.

Jedan od vrlo važnih aspekata nenormativnog sunneta jesu deskriptivni iskazi, iskazi čiji je cilj da konstatiraju činjenično stanje, a ne da ustanovljavaju vjerske norme. Neprepoznavanje ovakvih iskaza posebno, i različitih aspekata Poslanikove, s.a.v.s., zaostavštine u odnosu na normativnost općenito, kroz historiju islama dovodilo je do pogrešnih tumačenja i bespotrebnih kontroverzi vezanih za tumačenje hadisa. Glavni razlog ovakvoj vrsti (pogrešnih i neosviještenih) tumačenja leži u nedovoljnoj svijesti o različitim dimenzijama Poslanikove, s.a.v.s., ličnosti i/ili prenaglašavanju njegove poslaničke/zakonodavne uloge. Kazano, svakako, ne podrazumijeva nikakvo relativiziranje Poslanikove, s.a.v.s., zaostavštine i ne dovodi se u vezu s nastojanjima da se ona historicizira ili reducira. Naprotiv, riječ je o afirmiranju njene raznovrsnosti koju sam Kurʼan i Poslanik, s.a.v.s., vjerno podcrtavaju. O samo jednom aspektu te raznovrsnosti i nenormativnog sunneta, naime deskriptivnim iskazima, bit će riječi u nastavku ovog članka.

Šta su deskriptivni iskazi?

Deskriptivni iskazi jesu iskazi kojima se konstatira činjenjično stanje (shodno nečijem mišljenju). Njihov cilj nije da propisuju i sugeriraju šta treba, već da ukažu na to šta jeste. Na jezičkoj ravni, ovim iskazima je svojstveno da sadrže kopulu od glagola biti (koja se u arapskom jeziku izostavlja) i drugih glagola koji ukazuju na egzistenciju i kauzalnost. S druge strane, preskriptivne/propisujuće iskaze karakterizira upotreba kopule modalnih glagola s deontičkim značenjem, kao što su trebati i morati, ili jezičkih jedinica koje imaju isti smisao. Tipični primjeri za deskriptivne iskaze jesu: Predsjednik Hrvatske sutra dolazi u zvaničnu posjetu Bosni i Hercegovini, i: Zemlja je okrugla. S druge strane, reprezentativni primjeri preskriptivnih iskaza jesu: Traženje znanje je obaveza svakog muslimana, i: Trebate paziti svoje roditelje dok su živi. Budući da preskriptivni iskazi nemaju uvijek gramatički oblik kojim se izražava obaveza da se nešto čini ili ne čini, potrebno je u obzir uzeti druge indicije kako bi se odredilo da li je određeni iskaz opisujući ili propisujući. Ilustracije radi, iskaz: Vjernici su dobri ljudi, može značiti da muslimani trebaju biti dobri ljudi, ali može značiti i da onaj od koga je potekao taj iskaz, na osnovu svog iskustva, smatra da vjernici jesu dobri ljudi.

Naše svakodnevno nazivanje selama vrlo često sadrži i izgovaranje riječi: „merhaba“, a to je sunnet kojeg je prakticirao Poslanik, s.a.v.s.. Obično se ova riječ izgovara nakon što se odgovori na selam, pa se ona tako smatra dodatkom selama i izražavanjem dobrodošlice: „Alejkumusselam i merhaba!“

Širenje i nazivanje selama je jedan od razloga širenja ljubavi među muslimanima, a to opet biva razlogom ulaska u Džennet. To je u ovom hadisu Poslanik, s.a.v.s., lijepo naglasio:

„Nećete ući u Džennet sve dok ne budete vjerovali, a nećete vjerovati sve dok se ne budete međusobno voljeli. Hoćete li da vas uputim na nešto, ako to budete radili, međusobno ćete se voljeti? Širite selam među sobom!” (Muslim)

Odgovaranje na selam je obaveza (vadžib) kojom nas je Allah, dž.š., zadužio: „Kada pozdravom pozdravljeni budete, ljepšim od njega otpozdravite, ili ga uzvratitie, jer će Allah za sve obračun tražiti.“ (En-Nisa', 86.) Dakle, ako nam neko nazove selam riječima: „Es-selamu alejkum,“ trebamo mu uzvratiti sa: „Alejkumusselam,“ ili još potpunije i ljepše riječima: „Alejkumu-s-selam ve rahmetullah.“

Nema zapreke da se merhaba, koje se izgovara nakon uzvraćanja selama, ubraja u ono čime se pozdrav uljepšava, pa se kaže: „Alejkumusselam i merhaba!“

Od Poslanika, s.a.v.s., se prenosi da je izgovarao riječ: merhaba, a i njemu su drugi to govorili, kao što ćemo to, ako Bog da, vidjeti iz narednih primjera.

Merhaba znači: Izražavam ti dobrodošlicu, neka ti je prostrano kod nas i lagodno. Nalaziš i zatičeš kod nas dobrodošlicu, komociju i rahatluk.

Mnogo je onih koji smatraju da ''Merhaba'' znači ''Zdravo''. „No, ova riječ ima mnogo šire i ljepše značenje o kome bi se moglo napisati nekoliko stranica. Kada nekome kažemo ''Merhaba'', mi mu zapravo poručujemo slijedeće: ''Dobro mi došao; neka ti je u mom prisustvu široko i ugodno; neka ti moje društvo bude lijepo i prijatno! Ja ti otvaram svoje srce i dušu i spreman sam ti biti na usluzi sve dok ti je to potrebno. Tu sam da te saslušam, da te posavjetujem, da ti pomognem, da ti budem pri ruci. Ti si moj brat i stojim ti na raspolaganju...''. (Preporod)

Ova riječ je spomenuta i u Kur'anu na dva mjesta . Kada nevjernici budu u skupinama dovođeni u Vatru, jedni druge će grditi i jedni drugima će govoriti: „Ova skupina će zajedno s vama tiskajući se u Džehennem ući! – (Nema „Merhaba“ njima) Ne bilo im prostrano! U vatri će oni , doista, gorjeti!“ „(Vama nema „Merhaba“) Vama ne bilo prostrano!“ – reći će oni – vi ste nam ovo pripremili, a grozna li boravišta.“ (Sad, 59-60.)

Naš narod koristi kod pozdravljanja i izraz merhaba, koji ustvari dopunjuje selam, jer su to riječi dobrodošlice. U hadisu se spominju ove riječi kod pozdrava:

„Aiša, r.a., kazuje: Pojavi se Fatima, r.a., hodajući poput Poslanika, s.a.v.s.. –Merhaba kćeri- obrati joj se Poslanik i postavi je sa svoje desne ili lijeve strane da sjedne.“ (muttefekun alejhi)

Ovom riječju se izražava ljubazna dobrodošlica nekom i domaćin njome iskazuje svoju iskrenu radost što mu je ta osoba došla u posjetu. To se nazire i u slijedećem primjeru:

Ramazan za muslimane predstavlja posebno blagoslovljeno vrijeme čija posebnost je istaknuta na više mjesta u Kur'anu i hadisu.

Vjeruje se da se sva dobra djela učinjena u ramazanu posebno vrednuju. Pored obaveznog posta, vjernici s posebnim poletom i ushitom žure u činjenju dobrih djela vjerujući da ih za to čeka posebna nagrada a napuštaju loša kako ne bi bili od onih za koje je Poslanik kazao da od svog posta imaju samo glad i žeđ.



Ono što ramazan čini dodatno značajnim u životima vjernika je to što se najodabranija noć Lejletu-l-kadr za koju Kur'an kaže da je bolja od hiljadu mjeseci nalazi u ovom mjesecu.



Vjerodostojni hadisi nam kazuju da se ova noć nalazi u posljednjoj trećini ramazana, a u pojedinim hadisima se navodi da ovu noć treba tražiti u neparnim noćima posljednje trećine ramazana, dok u drugima stoji da se ova noć treba tražiti u zadnjih sedam dana ramazana.



Nerijetko učenjaci naglašavaju vrijednosti dobrih djela u ramazanu uopće, a naročito podstiču na intenziviranje ibadeta u zadnjoj trećini ovoga mjeseca, s ciljem i u nadi da vjernici ne propuste obećanu nagradu koja slijedi svakoga ko Lejletu-l-kadr provede u pobožnosti.



Poseban naglasak se, pritom, stavlja na i'tikaf, klanjanje teravije, klanjanje noćnog namaza i učenje Kur'ana kao uobičajene ibadete koje vjernici čine u ovim odabranim danima i noćima. Od Poslanika, s.a.v.s, se prenosi da je imao običaj zadnju trećinu ramazana provoditi u i'tikafu, da je oživljao noći i budio svoje ukućane da provode ovo vrijeme u ibadetu.



No, dobar broj žena barem jednom u životu s tugom dočekuje zadnju trećinu ramazana.



Tuga, jer u takvom ozračju dobivaju osjećaj da za njih, mjesečnom fiziološkom pojavom, ramazan završio prije njegovog kraja. Često imaju osjećaj da nisu dobile priliku oprostiti se od ramazana kako mu priliči ili da su ostale uskraćene za blagodati koje zadnja trećina ramazana donosi. Tome se nije uspjela oduprijeti ni majka vjernika. Aiša, r.a., kako je zabilježeno u vjerodostojnoj predaji, je zbog istog razloga zaplakala kada je krenula obavljati hadž pa joj je Allahov Poslanik, a.s, kazao: „To je nešto što je Allah propisao Ademovim kćerima...“, a potom ju je uputio na radnje koje može izvršiti u spomenutom prirodnom stanju.



Zbog toga, neophodno je podsjetiti sve žene da je mjesečno fiziološko stanje nije znak kraja ramazana za njih, to je samo prirodno stanje koje je Allah propisao kćerima Ademovim, a koje neće biti, ako Bog da, razlog da im se nagrada za ispošten ramazan umanji, niti je razlog da se odustane od nagrade koja čeka one koji provodu Lejletu-l-kadr u pobožnosti.



Sve žene koje su redovno postile prije nego su im nastupile šerijatske zapreke i nastavile bi postiti da nisu bile spriječene, ako Bog da, čeka nagrada kao da su taj ibadet izvršile, a na osnovu hadisa koji upućuju na to da vjernike koji su redovno izvršavali ibadet i dobra djela čeka nagrada kao da su u potpunosti izvršili ta djela u slučaju da budu spriječeni bolešću, putovanjem ili slično. (Napominjem da ovo ne znači da ne treba napostiti propuštene dane, već samo da im nagrada neće biti umanjena zbog spriječenosti da poste). Isto se, ako Bog da, odnosi i na žene koje su redovno klanjale teraviju i noćni namaz.