Hvala Allahu dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika i miljenika Muhammeda s.a.w.s., na njegove ashabe, porodicu i na sve koji su živjeli i umrli sa vjerom u srcu.

Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i Božije određenje.

Danas je 05. oktobar 2018. gregorijanske godine, odnosno 25. muharrem 1440. hidžretske godine.

Allah dž.š. kaže:

وَكُلًّا نَّقُصُّ عَلَيْكَ مِنْ أَنبَاءِ الرُّسُلِ مَا نُثَبِّتُ بِهِ فُؤَادَكَ ۚ وَجَاءَكَ فِي هَٰذِهِ الْحَقُّ وَمَوْعِظَةٌ وَذِكْرَىٰ لِلْمُؤْمِنِينَ

“A sve ove vijesti koje ti o pojedinim događajima o poslanicima kazujemo zato su da njima srce tvoje učvrstimo. i u ovima došla ti je prava istina, i pouka, i vjernicima opomena.” (Hud, 120.)

Ibrahim a.s. je imao više sinova od kojih su najpoznatija dvojica velikih poslanika i vjerovjesnika. Stariji od njih je Ismail a.s. kojeg je Allah dž.š. dao Ibrahimu a.s. kao prvorođenog sa suprugom Hadžerom koja je bila Egipćanka i Koptkinja. Kada se rodio Ismail a.s. Ibrahim a.s. je imao 86 godina. Naime Ismail a.s. je sin kojeg je Ibrahim a.s. trebao da žrtvuje.

Kada je Ismail a.s. bio još dojenče Ibrahim a.s. je uzeo njega i njegovu majku Hadžeru i odveo ih blizu mjesta gdje se danas nalazi Kaba i ostavio ih pod jednim drvetom. U Mekki u to vrijeme nije bilo nikoga, a nije bilo ni vode. Ostavio ih je tu sa malo hurmi i nešto vode, a zatim je Ibrahim a. s. krenuo. Međutim, Ismailova majka pođe za njim govoreći mu: „Ibrahime, gdje si krenuo, a nas ostavljaš u ovoj kotlini u kojoj nema nikoga ko bi nam društvo pravio, niti bilo čega?“ To mu je nekoliko puta ponovila, ali se on nije osvrtao na nju. Zatim ga Hadžera upita: „Je li ti Allah dž. š. naredio da činiš tako?“ Ibrahim a.s. tada odgovori: “Jeste.” Hadžera onda reče: “ Onda, On nas neće ostaviti”. Zatim se vratila, a Ibrahim a. s. je produžio. Kada je stigao u mjesto Senijja (dio Mekke) gdje ga nisu mogli vidjeti, okrenuo se prema Kabi podigao ruke i obratio se Allahu.

„Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se ništa ne sije, kod Tvoga Časnog hrama, da bi, Gospodaru naš, molitvu obavljali, zato učini da srca nekih ljudi čeznu za njima opskrbi ih raznim plodovima da bi zahvalni bili.“ (Ibrahim, 7).

Ismailova majka je nastavila da doji Ismaila a.s. i da pije vodu koju joj je ostavio Ibrahim a.s. Vode je brzo nestalo. I ona i dijete su bili žedni. Gledala je u Ismaila kako se previja od patnje. Bilo joj je teško. Primjetila je da je brdo Safa njoj najbliže brdo i krenula prema njemu, gledajući prema dolini, ne bi li nekoga vidjela. Međutim, nije vidjela nikoga. Zatim se spustila sa Safe i kada je stigla u dolinu zadigla je haljinu i potrčal dok nije prešla dolinu i stigla na brdo Mervu. Tu je zastala i pogledala ne bi li koga vidjela. I tako je sedam puta trčala sa jednog na drugo brdo.

Ibn Abbas prenosi da je Allahov Poslanik a.s. rekao: “Zato je (propisano) trčanje izmjeđu njih (Safe i Merve).“

Kad se zadnji put popela na Mervu, bila je iscrpljena, pa je sjela pored svoje bebe. U tom je začula glas. Ustala je i rekla: „O ti, ko god da si! Imaš li nešto da mi pomogneš?“ Onda je pogledala i vidjela meleka Džebraila na mjestu Zemzema kako svojom petom kopa zelju, ili kako neki kažu svojim krilom, dok voda nije potekla. Kada je vidjela vodu kako snažno izvire iz zemlje Hadžera požuri da je ogradi i da napuni svoje posude kako ne bi nestala, ali ona je i dalje snažno tekla. Uvidjevši da vode neće nestati ona povika Zem zem – stani stani. Poslanik a.s. kaže: „Da Hadžera nije izgovorila riječi zem-zem voda bi potekla kao što teku vode rijeka“.

Melek joj je tada rekao: ”Na plaši se da ćeš biti ostavljena. Ovdje će biti kuća (Kaba) koju će sagraditi ovo dijete i njegov otac. Allah nikada ne ostavlja one koji su Mu o dani.”

I tako je potrajalo dok pred njih nije naišla grupa ljudi iz plemene Džurhum. Pošto vidješe pticu koja živi pored vode rekoše: ”Ova ptica leti oko vode!” A mi znamo da u ovoj kotlini nema vode. ”I poslaše jednog izaslanika da provjeri. Kada je našao vodu vrati se i obavjesti ih. Potom svi odoše i nađoše Ismailovu majku. Oni je upitaše: ”Dozvoljavaš li nam da ostanemo s tobom?” Ona im odgovori:“Dozvoljavam, ali nemate pravo na vodu!” “Uredu”, oni odgovoriše.

Ibn Abbas navodi da je Poslanik a.s. rekao: “Ismailova majka se obradovala tome, jer je voljela društvo.”

I oni se tu nastaniše i poslaše po svoje porodice da se nastane sa njima, tako da neke porodice ostaše sa njima za stalno.

Razvrat u Lutovu narodu

U kazivanju o Ibrahimu smo spomenuli njegovu hidžru iz Harrana, grada između dvije rijeke, Eufrata i Tigrisa, i njegov dolazak sa ženom i onima koji su vjerovali u Palestinu,
a među njima je bio i njegov bratić Lut b. Haran.

Nakon što je nastupila glad u Palestini, oni kreću prema Egiptu iz
kojeg se vraćaju sa brojnom stokom koju im poklanja vladar Egipta.

Pošto su pašnjaci bili mali, dolazilo je do čestih sukoba između Ibrahimovih i Lutovih čobana, tako da Ibrahim dijeli zemlju i daje Lutu pravo izbora. Lut uzima zemlju u Jordanu, gdje se nalaze dva grada Sodoma i Gomora i nastanjuje se u Sodomi čiji su stanovnici bili najveći razvratnici i nevjernici. Oni su presijecali puteve, nisu opominjali, niti zabranjivali zlo, a činili su nemoral koji nije bio prije prisutan u narodima, a to je homoseksualizam. Allah, dželle šanuhu, im šalje Luta sa objavom da ih uputi i opomene.

Lutovo pozivanje

Lut je pozivao svoj narod u vjeru u Allaha, dželle šanuhu, i pozvao ih je da se udalje od nemorala i loših djela. Govorio im je da je on poslanik od Allaha i da trebaju da mu budu poslušni. On ne traži nagradu od njih zbog toga što im ukazuje na uputu, a oni ne smiju da se udalje od ljudske prirode čineći razvrat na zemlji. Odgovor njegova naroda je bio prijetnja da će ga protjerati,
ukoliko on nastavi da ih opominje. Allah, dželle šanuhu, kaže:

“I Lutov narod je smatrao lažnim poslanike.

Kad im njihov brat Lut reče: “Kako to da se ne bojite?

Ja sam, sigurno, poslanik pouzdani,

zato se bojte Allaha i budite poslušni meni!

Za ovo od vas ne tražim nikakve nagrade, mene će Gospodar svjetova nagraditi.

Zašto vi, mimo sav svijet, sa muškarcima općite,

a žene svoje, koje je Gospodar vaš stvorio, ostavljate? Vi ste ljudi koji svaku granicu zla prelazite.“

rekoše oni: “Ako se ne okaniš, o Lute, bićeš sigurno prognan.“

“Ja se gnušam toga što vi radite!“ -reče on;

“Gospodaru moj, sačuvaj mene i porodicu moju kazne za ono što oni rade!“ (Eš-Šu’ara’:160-169)

Pored razvrata kojeg su radili, bilo je i drugih grijeha koje su činili, kao što su radili ružna djela na mjestima gdje bi se sastajali, presjecali su puteve, otimali bi putnicima imetak, te ih napadali nanoseći im zlo. To Lut niječe kod njih, ali oni traže od njega da dođe sa kaznom, ako istinu govori. O tome Allah, dželle šanuhu, kaže:

“I Luta. Kada narodu svome reče: “Vi činite takav razvrat kakav prije vas niko na svijetu nije činio:

s muškarcima općite, po drumovima presrećete, i na skupovima svojim najodvratnije stvari činite“, - odgovor naroda njegova bijaše: “Učini da nas Allahova kazna stigne, ako istinu govoriš!“ (El-’Ankebut:28-29)

Meleki na putu za Sodomu

U kazivanju o Ibrahimu spomenut je dolazak meleka koji ga obavještavaju o uništenju Sodome. Na to Ibrahim reaguje i govori im da u njoj stanuje njegov bratić Lut. Oni ga umiruju govoreći mu da će on i oni koji su vjerovali sa njim biti spašeni, osim njegove žene koja je ostala u nevjerovanju i radila loša djela. Nju zahvata kazna i pored toga što je bila Lutova žena. Allah, dželle šanuhu, kaže:

“I kad izaslanici naši Ibrahimu radosnu vijest donesoše, rekoše: “Mi ćemo uništiti stanovnike onoga grada, jer su njegovi stanovnici nevjernici.“

“U njemu je Lut“ - reče Ibrahim.- “Mi dobro znamo ko je u njemu“ - rekoše oni -, “mi ćemo njega i porodicu njegovu sigurno spasiti, osim žene njegove, ona će ostati s onima koji će kaznu iskusiti.“ (El-’Ankebut:31-32)

Rođenje i život u Mezopotamiji

Ibrahim, alejhisselam, Allahov prijatelj rođen je, vjerovatno, početkom ili u prvoj polovici drugog milenija prije Mesiha Isaâ, alejhisselam, (između 2000. godine i 1500. godine prije Mesiha Isaâ, alejhisselam) u Mezopotamiji, i to, kako se prenosi, u gradu Uru. On je potomak Nuhovog, alejhisselam, sina Sema. U ta davna vremena Mezopotamija je bila pod vlašću babilonskih kraljeva koji su bili mnogobožačke vjere pa je to bila službena državna vjera, ali je politeizam bio i općeprihvaćena vjera od strane čitavog tamošnjeg stanovništva.

Ibrahimov, alejhisselam, otac Azer[1] i sam je bio idolopoklonik i on je, štaviše, pravio idole koje su ljudi kupovali od njega i obožavali kao lične bogove i/ili bogove svojih porodica. Iako je Ibrahim, alejhisselam, odrastao u jednom tako duhovno zagađenom okruženju, on je, Allahovom milošću, najvjerovatnije još u svome djetinjstvu, spoznao Gospodara svoga i prigrlio islam i tevhid (monoteizam) čitavom svojom nutrinom i vanjštinom, trajno i potpuno.

Po nadahnuću Gospodara svoga shvatio je da Bog ne može biti napravljen od zemlje, kamena, drveta ili bilo čega drugog, da On ne može biti ograničen ničim, niti potčinjen nikome, da ništa i niko Njemu ne može biti slično. Shvatio je da je Bog samo Jedan koji je Gospodar svima, a nad Njime nema nikakva vladara ni gospodara i da On ne može biti predstavljen bilo kakvim idolima. Vjerovatno je u takvom stanju i razmišljanju, kako nam Kur'an kazuje, počeo tražiti Boga, Istinskoga i Živoga, među nebeskim znamenjima daleko iznad zemaljskih ograničenosti. Prvo što je na nebu ugledao bila je blistava zvijezda:

I kad nastupi noć, on ugleda zvijezdu i reče: ''Ovo je Gospodar moj!'' A pošto zađe, reče: ''Ne volim one koji zalaze!'' (Kur'an, 6:76)

Premda je bio oduševljen prvobitnim sjajem zvijezde sa neba, spoznavši njezin zalazak, a time i njezinu prolaznost, shvatio je da je i ona ograničena i prolazna, a on je već u svome srcu znao da Bog ne može zaći sa neba i da ne voli i ne želi obožavati one što zalaze. Pojava mjeseca (vjerovatno punog) na nebu ponovo je izazvala njegovo oduševljenje, ali je i njegov kasniji zalazak povratio njegovu zbunjenost, samo ovog puta uz spoznaju da ne može dobiti uputu osim od Gospodara svoga:

''A kad ugleda Mjesec kako izlazi, reče: ''Ovo je Gospodar moj!'' A pošto zađe, on reče: ''Ako me Gospodar moj na pravi put ne uputi, biću sigurno jedan od onih koji su zalutali.'' (6:77)

Njegovo oduševljenje je doživjelo svoj vrhunac sa pojavom Sunca, ali mu je zalazak i ovoga, najblistavijega nebeskog objekta, konačno dao ključnu spoznaju da Boga ne može vidjeti zemaljskim očima i da ništa stvoreno i vidljivo nije slično Njemu, već da je Bog onaj koji je sve vidljivo i sve postojeće stvorio i Koji svime time apsolutnom vlašću vlada:

''A kad ugleda Sunce kako se rađa, on uzviknu: ''Ovo je Gospodar moj, ovo je najveće!'' A pošto zađe, on reče: ''Narode moj, ja nemam ništa s tim što vi Njemu druge ravnim smatrate! Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, prema Onome koji je nebesa i zemlju stvorio, ja nisam od onih koji Njemu druge ravnim smatraju!'' (6:78,79)

Tok ovoga kur'anskoga kazivanja upućuje na mogući zaključak da je Ibrahim, alejhisselam, prvi put tada vidio zvijezde, Mjesec i Sunce. Ako je to tačno onda bi to bila potvrda predaji po kojoj je tadašnji nepravedni kralj Babilona (Nemrud?) dobio slutnju, moguće kroz snove ili proricanjem nekih proricatelja, da se treba roditi muško dijete koje za njega znači propast i da je zbog toga, kako su često postupali tirani njegova kova, naredio da se svako novorođeno muško dijete ubije. Tako se Ibrahimova, alejhisselam, majka sklonila u pećinu i tamo ga donijela na ovaj svijet. On je tamo proveo jedan dio svog djetinjstva. Nakon nekog vremena provedenog u pećini, dobivši spoznaju i nadahnuće od Allaha, izašao je vani, moguće u periodu prvog mraka, nakon zalaska sunca a prije pojave prvih zvijezda, i išavši od pećine ka kući svoga oca zatekla ga je pojava prve zvijezde i tu noć je zajedno sa jutrom sutrašnjeg dana proveo u spoznavanju Allaha, Gospodara svoga.

Da li je on zaista svoje rano djetinjstvo proveo u pećini ili naprijed navedeni ajeti Kur'ana ne kazuju da je on tada prvi put vidio nebeske objekte, već da ih je tada prvi put promatrao u svjetlu traženja spoznaje o Gospodaru svome, to nama ovom prilikom nije ni bitno, jer je bitno to da je on na taj način spoznao Gospodara svoga i od Njega počašćen bio istinskom Božijom vjerom, islamom, te, tada ili kasnije, statusom Allahovog poslanika njegovom narodu.

Prihvativši svim srcem povjereni emanet poslanstva on je vrlo brzo počeo dolaziti u oštre sukobe i sa svojim ocem i sa svojim narodom. Mnogi ajeti Kur'ana govore nam o tome kako je on imao burne rasprave sa svojim ocem i pripadnicima svoga naroda. Pitao je kako mogu obožavati one koji ih ne mogu nikakvom hranom nahraniti a ostavljati Allaha, jedinog Hranitelja; kako mogu obožavati one koji niti čuju, niti vide, niti ikome mogu ikoliko pomoći a ostavljaju Živoga i Svemogućega; kako mogu obožavati ono što rukama svojim prave a ostavljaju Allaha, Stvoritelja koji stvara i njih i ono što oni naprave.

Njegova britka i jasna riječ istine svijetlila je u općoj tami koja je tada vladala i ona, jasno, nije mogla ostaviti mirnima šejtana i njegove sljedbenike. Zbog toga su uši njihove odbijale da čuju, oči odbijale da vide i razum odbijao da spozna. Što ih je on više pozivao da se približe Allahu njihova srca su se oholo sve više udaljavala, a mržnja njihova prema njemu rasla. Od njegova naroda u prvo vrijeme samo su mu, izgleda, povjerovali njegov bratić Lut, alejhisselam, i njegova rodica, najvjerovatnije amidžišna, Sara, radijallahuanhu, koju će on i oženiti.

Kazivanja o Allahovim Vjerovjesnicima – SADIK, SADUK i ŠELUM a.s

Jedan od naroda koji je potpuno uništen spomenut je u suri jasin. Uzvišeni Allah dž.š. kaže:

I navedi im primjer stanovnika jednog grada kad su im došli poslanici, kad im mi poslasmo dvojicu ali ih oni porekoše, pa ih pojačasmo trećim i rekoše:

Mi smo vama poslani.

To naselje je Antakija na južnom dijelu današnje Turske. Vladar toga grada bio je Antijoh ibn antijoh koji je kao i njegov narod obožavao kipove.

Allah dž.š. im je poslao dva posalnika ali in oni porekoše. Ne povjerovaše im i u laž ih utjeraše, pa ih je Allah dž.š. uzvišeni pojačao i učvrstio u poslanstvu sa trećim, ti poslanici su: Sadik, Salih i Šelun.

Oni su ih pozivali vjerovanju u Allaha uzvišenog, jedinog Boga, obožavanju samo Njega i upozoravali na njegovu kaznu na oba svijeta ako pored Njega nastave da obožavaju kipove, ali se oni ne opametiše…

Tajanstvene ličnosti iz Kur’ana: Čovjek s kraja grada koji je opisan u suri Jasin

Prije smo govorili o trojici poslanika koji su bili poslani samo jednom mjestu, jednom naselju, pa je ljudima bilo i to malo, iako bi svaki pravedni sud bio više nego zadovoljan sa trojicom tako uglednih, poštenih i pametnih svjedoka. To jasno ukazuje na činjenicu da su ljudi skloni dvostrukim standardima, što je, u suštini, temeljni princip šejtanove škole, a kroz ovaj rad ćemo posebno vidjeti kako to dolazi do izražaja. Kada jednom mjestu dođu čak trojica najpoštenijih i najmoralnijih ljudi i stanu im govoriti o vjeri, svi ih proglašavaju ludim i dižu se protiv njih, spremni na sve, pa čak i da ih pobiju.

Međutim, da su ti isti ljudi došli kao svjedoci u nekom sporu i da su im govorili samo o tom problemu, bez ikakvog spominjanja vjere, sigurno bi bili visoko cijenjeni, svi bi pokazivali na njih i možda bi ih proglasili počasnim građanima tog mjesta. Međutim, ako se samo usudi da ideju istinske vjere iznese ljudima na nekom javnom mjestu, doživjet će sudbinu čovjeka iz sure Jasin, odnosno, bit će nemilosrdno ubijen. Čudnog li čuda, zar je moguće da je čovjek spreman ubiti drugog čovjeka samo zato što ga otvoreno i iskreno poziva u dobro!?

Kur’an o čovjeku s kraja grada

Zanimljivo je da Uzvišeni Allah, Koji apsolutno sve najbolje zna i ništa mu nije skriveno, u Svom Govoru o osobi koju predstavlja svim stvorenjima, uopće ne navodi njeno puno ime i prezime. Za Allaha, s.v.t., je to potpuno sporedno i nebitno u odnosu na činjenicu da je taj čovjek požurio čak s kraja grada da dođe i pokuša pomoći trojici poslanika koji su poslani njegovom narodu. Sasvim je nevažno to što mi, ljudi, u svome govoru o nekome, prvo navodimo njegovo ime i prezime. Nekima će ovo možda čak i smetati i možda ovakav način pripovijedanja smatraju čak i propustom, ili, ne dao Allah, manjkavošću, jer oni ne mogu zamisliti da se tako govori o čovjeku koji je odigrao tako veliku ulogu, a da mu se ne spomene ime.

Međutim, ako samo malo razmislimo, vidjet ćemo da nam ovaj kur’anski princip uopće nije toliko stran i dalek, kako nam se na prvi pogled čini. Uzvišeni Allah kada govori o čovjeku iz sure Jasin, opisuje prije svega njegov trud, karakter, požrtvovanost i plemenitost, jer on je ostavio sve svoje obaveze, porodicu, imetak i sve što ima, samo da pokuša pomoći trojici poštenih i plemenitih ljudi za koje zna da govore istinu. ”Čovjek s kraja grada”, daleko je bolji opis nego njegovo pravo ime, Hubejb bin Musa (ili bin Israil) en-Nedždžar.

Uzvišeni kaže: I s kraj grada, žurno dođe jedan čovjek i reče: „O narode moj, slijedite one koji su poslani! Slijedite one koji od vas ne traže nagradu a na pravom su putu! Zašto da ne budem u ibadetu Onome Koji me je stvorio, a Njemu ćete se vratiti!? Zašto da prihvatim druge bogove mimo Njega!? Ako Svemilosni hoće da me snađe kakvo zlo, njihovo posredovanje neće mi biti ni od kakve koristi i oni me neće moći spasiti. Ja vjerujem u Gospodara vašeg, čujte mene!“ (Jasin, 20.-25.)

Allahovi poslanici i vjerovjesnici

1. Četvrti rukn (temelj) vjerovanja muslimana jeste čvrsto ubjeđenje da je Allah dž.š. svakom narodu slao poslanike ili vjerovjesnike, kao što kaže Uzvišeni:

وَلِكُلِّ أُمَّةٍ رَسُولٌ

”Svaki narod je imao poslanika.” (Junus, 47)

2. Što se broja Allahovih poslanika tiče njihov broj je potvrđen hadisu koji je dobar sam po sebi, kada su ashabi r.a. upitali Poslanika s.a.w.s. o broju poslanika on s.a.w.s. im je odgovorio: ”Tri stotine i petnaest…” (Bilježi Hakim u Mustedreku)

A što se tiče broja vjerovjesnike koje je Allah dž.š. slao ljudima o tome nemamo hadis sa ispravnim lancem, osim u hadisima za koje je šejh Albani rhm. rekao da je njihov tekst potvrđen na osnovu drugih ispravnih hadisa, a u tim hadisima stoji da je broj vjerovjesnika bio 124 hiljade. (Pogledati u Silsiletu Sahiha od Albanija 6/2668)

3. U Kur’anu je spomenuto 25 poslanika i vjerovjesnika: Adem, Nuh, Idris, Salih, Ibrahim, Hud, Lut, Junus Ismail, Ishak, Ja’kub, Jusuf, Ejjub, Šu’ajb, Musa, Harun, El-Jese’, Zul Kifl, Davud, Zekerija, Sulejman, Ilijas, Jahja, Isa i Muhammed, salavatullahi ve selamuhu alejhim edžme’in.

4. U Kur’anu su spomenuta i imena za koje su učenjaci podijeljeni po pitanju njihovog vjerovjesništva:

a) Zul Karnejin a.s., koji se spominje pri kraju sure El-Kehf. Neki učenjaci ga smatraju vjerovjesnikom, a drugi dobrim čovjekom, dok ga treći smatraju pravednim vladarom.

Šejh Bin Baz smatra da je ispravnije mišljenje da je on vjerovjesnik i kaže: ”Ono na što nas Kur’an upućuje jeste da je on od vjerovjesnika.”

b) Hidr a.s., koji se spominje također u suri El-Kehf u poznatoj priči sa Musaom a.s.

Neki učenjaci ga smatraju vjerovjesnikom, a neki samo evlijom od Allahovih evlija.

Šejh Bin Baz uzima mišljenje Ibn Hadžera rhm. i ostalih učenjaka koji ga smatraju vjerovjesnikom i kaže: ”Ispravnije mišlenje jeste da je on vjerovjesnik, jer nas na to upućuje i Kur’an.”

Oni koji ga smatraju vjerovjesnikom navode kao dokaz riječi Uzvišenog:

وَعَلَّمْنَاهُ مِن لَّدُنَّا عِلْمًا

”…i onome što samo Mi znamo naučili.” (El-Kehf, 65.)

Također kažu da je Musa a.s. bio poslanik i a u to vrijeme je Hidr znao od Allaha dž.š. nešto što nije objavljeno Musau a.s.

Oni koji kažu da je on još uvijek živ za to nemaju validnog dokaza. A dokaz da je Hidr a.s. umro jeste hadis iz Muslimovog Sahiha:

”Vidite li ovu noć u kojoj ste sada?! Nakon stotinu godina od nje neće ostati niko ko se trenutno nalazi na zemlji.”

5. Razlika između poslanika (Er-Rusul) i vjerovjesnika (El-Enbija):

a) Vjerovjesnicima je stizala objava bez da im je naređeno da je dostave drugima, dok je poslanicima naređeno da objavu dostave ljudima. (jedno mišljenje učenjaka)

b) Vjerovjesnici nisu dolazili sa novim vjerozakonima (šerijatima), već su morali slijediti šerijat poslanika koji je prije njih poslan tom narodu. Dok su poslanici dolazili sa novim šerijatom koji bi dokinuo šerijat poslanika prije njega poslanog tome narodu. (drugo mišljenje učenjaka)

Iz ovoga vidimo da je svaki poslanik ujedno i vjerovjesnik, a da svaki vjerovjesnik nije poslanik.

U kazivanju o Hūdu, alejhisselam, vidjeli smo kako su, nakon žestoke i pravedne kazne Allahove koja je uništila izopačeni Irem, muslimani Āda u južnoj Arabiji formirali novu zajednicu. Ta zajednica bijaše nukleus daljnjega civilizacijskoga razvoja Arabije i njezinoga naseljavanja, budući da su se mnoga plemena, koja se vremenom razviše iz ovog Drugog Āda, masovno selila u pravcu sjevera.

Moguće najraniji, a svakako najznamenitiji, slučaj ovih seoba jeste seoba plemena (ili možda skupine plemena) koji se nazivaše Semud. Oni su naselili prostrane doline u području El Hidžr u sjevero-zapadnoj Arabiji nedaleko od Medjena. Njihov predak, po kome su i dobili ime, bijaše Semud, sin Ādov, koji je, najvjerovatnije, i to iz istih onih razloga koje smo naveli kada smo govorili o lozi Hūda, alejhisselam, zajedno sa svojim ocem bio u islamu bez obzira na to što je vremenom narod Ād većinom zapao u mrak mnogoboštva. Takvo mišljenje dodatno potvrđuje po nama sasvim realna pretpostavka da su Semudovi potomci preživjeli propast Āda (što znači da su bili muslimani koji su slijedili Hūda, alejhisselam, i zajedno sa njim bili spašeni), da bi se kasnije odvojili od Drugog Āda i odselili se na sjever. Dragi Allah najbolje zna.

Semud bijaše prva razvijena civilizacija koja se uzdignula u Arabiji nakon propasti moćnoga Prvog Āda, što je jasno iz činjenice da za njih časni Kur'an eksplicitno kaže da su voljom dragoga Allaha bili nasljednici Āda. I doista, oni bijahu dostojni nasljednici razvijenoga i moćnoga Āda, jer je i njima dragi Allah bio podario velike blagodati slične onima kakve su nekada davno uživali stanovnici raskošnog Irema. I oni su tako živjeli u kraju koji je bio bogat vodom, među palminjacima i plodnim njivama koji davaše bogat urod, te baščama, vrtovima i voćnjacima prepunim različitoga cvijeća, voća i povrća. Bili su obdareni i obilnim pašnjacima, pa su uzgajali i dosta stoke. Vidimo kako je milošću dragog Allaha Semudu obilje sa svih strana pristizalo, a pored svih navedenih ljepota uživali su i još jednu veliku Njegovu blagodat – bili su obdareni izuzetnim vještinama klesanja kamena i graditeljstva.

Tako je Semud u svojim dolinama podizao, i u stjenovitim brdima oko njih klesao, razne građevine. Graditeljsko i klesarsko umijeće kojim ih je dragi Allah obdario bilo je veoma bogato i maštovito, pa su im tako kuće, palate, ulice, trgovi, hramovi, i ostale građevine, bili izuzetno lijepi, monumentalni i bogato ukrašeni – baš kao što su bile i građevine raskošnog Irema.

Ali, nažalost, Semud je vremenom iznevjerio svoje čestite pretke iz redova Drugog Āda koji su slijedili pravi put - umjesto njih počeše slijediti njihove prethodnike iz Prvog Āda u njihovim grijesima i nevaljalštinama. Tako je i Semud bio nezahvalan dragome Allahu na svim onim velikim blagodatima koje im je podario i, što je najgore od svega, smatrali su Mu ravnim mnoga njihova božanstva koja su tradicionalno obožavali.

Budući da je Semud bio zapao u neznanje (džahilijjet) i mračnjaštvo mnogoboštva i idolopoklonstva, dragi Allah im je iz beskrajne milosti Svoje poslao jednoga od njih da ih opominje nebili se tako sačuvali od žestoke kazne.