Pitanje: Ja sam zaposlen i imam riješeno pitanje materijalne egzistencije. Moja plata u odnosu na druge ljude slične meni je hvala Allahu veoma dobra. Prije sam stanovao sa svojom majkom u kući koju sam naslijedio od svog oca rahimehullah. Međutim kada sam se oženio htio sam se proširiti pa sam uzeo zajam da bi kupio novu kuću u bogatom naselju. Namijenio sam da vratim dug na rate. Međutim plata mi je ograničena, pa da li mi je dopušteno da uzmem zekat da vratim svoje dugove?

Odgovor: Kažem tražeći pomoć od Allaha subhanehu ve te'ala:
Prezaduženi ima pravo na zekat jer Allah subhanehu ve te'ala kaže: Zekat pripada samo siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga sakupljaju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i prezaduženima, i u svrhe na Allahovu putu, i putniku namjerniku. Allah je odredio tako! A Allah sve zna i Mudar je. (Et Tewbe, 60)

Prezaduženi koji ima pravo na imetak zekata je onaj kome je izgorjela kuća, ili ga je pogodila poplava koja mu je odnijela imovinu, pa se prezadužio radi svoje porodice, ili onaj koga su ugušili dugovi bez da je to učinio šireći nered ili da se razbacivao. Kao što prenosi Taberi od Mudžahida u tumačenju ovog ajeta.

Također se prenosi od Katade da je rekao: Što se tiče prezaduženih to su ljudi koje su ugušili dugovi, bez rasipanja, razbacivanja ili činjenja nereda.
Imam Kurtubi je definisao prezadužene u svom Tefsiru da su to oni koje su dugovi ugušili a nemogu da ih vrate.

Zatim je rekao: u tome nema razilaženja. Osim onoga koji je uzimao dugove iz maloumnosti, takvom se neće dati od zekata niti od nekog drugog imetka osim ako se pokaje. Dat će onome ko ima imetak ali ima i dugove koje nemože da vrati iz svog imetka. Jer ako nema imetka a ima dugove onda je on siromah i prezadužen. Tako da će mu se dati zekat radi spoja dva svojstva radi kojih se zaslužuje imetak.

Ali ako je stanje onakvo kako se shvata iz pitanja da je uzeo dug kako bi se proširio, ne zato što je primoran ili u osnovi potreban, i ima izvor opskrbe koja mu je dovoljna za njegove potrebe te da mu od toga ostaje shodno standardu života u njegovom mjestu, onda on nema pravo da uzme od zekata išta kako bi vratio dug. Nego će ga vratiti od zarade svoje ruke shodno mogućnostima. Ali ako ne bude mogao vratiti dug od svojih primanja, kao da mu plata nije dovoljna ili ga čini neovisnim, pa je prisiljen da kupi kuću, onda u tom slučaju on ima pravo da uzme od zekata shodno njegovoj potrebi. I neka se pripazi proširivanja shodno njegovoj potrebi, a svaki čovjek dobro poznaje sebe.

Isti je slučaj sa trgovcima koji uvoze robu na osnovu dugova i velikih platnih kredita se ne smatraju prezaduženima. Jer je njihova trgovina radi proširivanja posla, potrage za opskrbom a ne iz nužde. Jer da nije tako onda bi milioneri se udružili sa siromasima i nevoljnicima da im se dadne njihov udio u zekatu sa tvrdnjom kako su oni prezaduženi.
Toliko a Allah najbolje zna i samo je uspjeh kod Allaha.

Pitanje: Jedna žena je potvorila drugu muslimanku da je počinila bludne radnje sa drugom djevojkom šireći tu priču među narodom.
Šta može da učini optužena djevojka ako nemože sa sebe da otkloni ovu optužbu? I da li se ovo smatra potvorom?

Citat:Odgovor: Kažem tražeći pomoć od Allaha subhanehu ve te'ala:
Allah subhanehu ve te'ala je zabranio da musliman skrnavi nešto od časti drugog muslimana, a nema razlike u ovom propisu između muškaraca i žena.
Allah subhanehu ve te'ala kaže: A oni koji vjernike i vjernice uznemiravaju, a oni to ne zaslužuju, tovare na sebe klevetu i pravi grijeh. (El Ahzab, 58)

Ovaj se ajet jasno obraća i odnosi svojom prijetnjom na one koji skrnave čast muslimana nepravedno i prelazeći pri tome granice. To jeste da im pripišu ono od čega su oni čisti, niti znaju nešto o tome niti su to učinili. Oni tovare na sebe klevetu i pravi grijeh. Taj veliki grijeh je da prenosi i priča ili prenosi o vjernicima i vjernicama ono što nisu učinili, i to na način omalovažavanja i pripisivanja negativnosti. Kao što je to rekao Ibn Kesir u svom Tefsiru.

Allah subhanehu ve te'ala kaže: Oni koji obijede čestite, bezazlene vjernice, neka budu prokleti i na ovom i na onom svijetu; njih čeka patnja nesnosna. (En Nur, 23)
Ibn Džerir kaže: Ovaj ajet je objavljen u pogledu Aiše, ali se njegov propis odnosi općenito na svakoga ko se okarakteriše ovim svojstvom kojim ga je Allah subhanehu ve te'ala opisao.

Ovo smo rekli jer je najpreče da se na ovaj način protumači i jer je Allah subhanehu ve te'ala općenito obuhvatio ovim ajetom: Oni koji obijede čestite, bezazlene vjernice. Dakle, svaku čestitu, bezazlenu vjernicu ako optuži neko sa bludom. Ali ovim nije izuzeo određene osobe mimo ostalih. Svako onaj ko optuži čestitu ženu na način kako je to opisao Allah subhanehu ve te'ala u ovom ajetu on je proklet na ovom i onom svijetu i zaslužuje nesnosnu patnju. Osim ako se ne pokaje za ovaj grijeh prije svoje smrti. Jer ga je i Allah izuzeo riječima: Osim onih koji se nakon toga pokaju i budu dobra djela činili.

Dakle, na osnovu ovoga ovo je propis koji se odnosi na svakoga ko potvori bezazlenu vjernicu ovakvom potvorom. I na osnovu toga riječi Uzvišenog: neka budu prokleti na ovom i na onom svijetu; njih čeka patnja nesnosna. Znači da ako umru a ne pokaju se od takvog postupka.
Ebu Davud u svom Sunnenu i Ahmed u svom Musnedu sa lancem od Seida b. Zejda od Allahovog Poslanika salallahu te'ala alejhi ve selem bilježe predaju da je rekao: Od najveće kamate je da neko skrnavi čast muslimana bez ikakvog prava.

Zabrana u ovom hadisu se odnosi na puštanje jezika da skrnavi čast muslimana, time što će ga omalovažavati i uzdizati se iznad njega, ili da ga vrijeđa potvorom ili psovanjem. Ovo je gore zabrane od lihvarstva u imetcima jer je čast nešto mnogo vrijednije od imetka. Kao što je to rekao Ebu Tajjib El Azim Abadi u djelu Avnul Meabud: Pošto je potvora najgori grijeh i najviše može da nanese štete potvorenom, Kur'anska opomena je došla u veoma strogom obliku popratno sa onim što će odvratiti počinioca ako to učini sa kaznom koju će zaslužiti.
Allah subhanehu ve te'ala kaže: One koji okrive poštene žene, a ne dokažu to s četiri svjedoka, sa osamdeset udara biča ih izbičujte i nikada više svjedočenje njihovo ne primajte; to su nečasni ljudi. (En Nur, 4)

Imam Taberi u tumačenju ovog ajeta kaže: Allah subhanehu ve te'ala kaže: Oni koji vrijeđaju kreposne slobodne muslimanke, pa ih potvaraju bludom, a onda nakon toga što su ih potvorili ne dovedu četiri pravedna povjerljiva svjedoka kako bi posvjedočili protiv njih kako su ih vidjeli u tom grijehu, onda one koji su ih optužili izbičujte sa po osamdeset udaraca i od njih nikada više ne prihvatajte svjedočenje. To su oni koji su se suprostavili Allahovoj naredbi, oni su odstupili od pokornosti Njemu i počinili su grijeh u tom pogledu. Hafiz Ibn Kesir rahimehullah kaže: U ovom ajetu se nalazi propis bičevanja onoga ko potvori kreposnu nedužnu ženu. A ona je slobodna, punoljetna i čedna. Ako je onaj ko je potvoren muškarac onaj ko ga je potvorio također mora biti izbičevan. I oko toga nepostoji neslaganje među učenjacima. Također Allah je propisao tri propisa onome ko potvori nekoga ako nema dokaza za svoju tvrdnju a to su:

Namaz u odsustvu mejita koji je ukopan i nije mu se klanjala dženaza.

Pitanje: Kakav je propis dženaze namaza mejitu koji je ukopan nekada davno ali mu se nije klanjala dženaza. Da li je dozvoljeno sada mu klanjati dženazu znajući da se on nalazi daleko od našeg mjesta stanovanja? Ako je dozvoljeno klanjati mu dženazu onda nam pojasnite njenu kakvoću. I da li nam je dozvoljeno da klanjamo ovdje gdje mi živimo jer nam je teško otići kod njegovog kabura?

Odgovor: Kažem tražeći pomoć od Allaha subhanehu ve te'ala:
Klanjati džanazu umrlom je farzi kifaje, ako to učini jedna skupina ljudi obaveza spada sa ostalih a ako to ne učini niko onda su svi griješni. Ovdje postoje mnoga pitanja koja su vezana za ovu temu a ja ću sažeti govor o tome da bi korist bila potpuna.

Prvo pitanje se tiče propisanosti dženaze u odsustvu mejita u odnosu na mjesto gdje će se dženaza obaviti. Ovaj stav su zastupali Šafija i Ahmed u poznatijem njegovom mišljenju kao i zahirije.

Dok su se tome suprostavile malikije i hanefije dok su drugi dali određena pojašnjenja.
Ibn Kudame El Makdisi rahimehullah kaže: Dozvoljena je dženaza u odsustvu sa nijetom, tako da će se okrenuti prema Kibli te će mu klanjati kao da je on tu prisutan. Ovako je rekao i Šafija. Malik i Ebu Hanife su rekli: Nije dozvoljeno. Ibn Ebu Musa prenosi stav od Imama Ahmeda da je rekao kao i njih dvojica. ( El Mugni, 2 / 195).

Cijelo razilaženje po ovom pitanju je na osnovu hadisa i dženaze namaza Nedžašiju radijjallahu anhu kojeg su zabilježili autori šest hadiskih zbirki a i drugi. Imam Ševkani rahimehullah je to lijepo pojasnio riječima: Ovu priču su uzeli kao dokaz zastupnici dozvoljenosti dženaze u odsustvu mejita na mjestu klanjanja. U El Fethu kaže: Ovo je zastupao Šafija, Ahmed i većina prethodnika.

Tako da je Ibn Hazm rekao: Ni od koga od ashaba nije došla zabrana ovog postupka. Šafija kaže: Dženaza je dova za umrlog, pa kako onda da mu se neće učiti dova makar bio odsutan ili u kaburu. Dok su hanefije i malikije zastupale stav kao što se prenosi djelu El Bahru enil isreti da ni u kom slučaju nije dopuštena dženaza u odsutnosti. Hafiz kaže: Od nekih se učenjaka prenosi da su rekli kako je dopušteno klanjati dženazu u odsustvu ako je u istom dana kada je umro ili u veoma bliskom periodu ali ne i ako je prošao dug period nakon smrti. Ovako prenosi Ibn Abdul Berr. Ibn Hibban kaže: To je dopušteno onome ko bude smješten u prostoru prema Kibli. Muhibu Taberi kaže: Ovo nisam ni od koga više čuo.

Zatim je opravdao one koji su zastupali ovaj stav dženaze u odsustvu ovom pričom tako što je između ostalih obrazloženja naveo kako u ovoj zemlji, gdje Nedžaši umro, nije bilo nikoga ko bi mu klanjao. Tako da je Hatabi rekao: Neće se klanjati dženaza u odsustvu osim onome ko umre u zemlji gdje mu nema ko klanjati dženazu.

Ovo je Rujjani smatrao lijepim a Ebu Davud je u svom Sunnenu naveo poglavlje o dženazi u odsustvu muslimanu koji živi među mušricima. Hafiz kaže: Ovo je moguće osim što ja nisam dospio do vijesti da mu nije niko klanjao u toj zemlji. Među onima koji su odabrali ovo pojašnjenje je bio Šejhul Islam Ibn Tejmijje kao i Muhakik El Mukbili. Za dokaz je uzeo predaju koju bilježi Tajalidi, Ahmed, Ibn Madže, Ibn Kania, Taberani i Dijaul Makdisi od Ebu Tufejla a on od Huzejfe b. Usejda da je Allahov Poslanik salallahu te'ala alejhi ve selem rekao: Ako vam brat umre u nekoj drugoj zemlji a ne u vašoj onda ustanite i klanjajte mu dženazu. ( Nejlul Evtar 4 / 87).

Stav većine je preči da bude slijeđen, radi jačih dokaza i to je ono što ja smatram ispravnijim. Iako sam prije zastupao stav Šejhul Islama Ibn Tejmijje rahimehullah po tom pitanju ali sam poslije uvidio sasvim nešto drugo suprotno. Zato što u dokazu stoji dio u nekoj drugoj zemlji a ne u vašoj što znači da se namaz u odsustvu nije dozvoljen osim ako se ne nalazi u zemlji u kojoj mu se nije klanjala dženaza ali što se mora sagledati jer ne postoji direktan pokazatelj obrazloženja sa jedne strane i zato što je moguće da su ove njegove riječi pojašnjenje stanja a ne ograničenja. Jer da Nedžaši nije umro u nekoj državi koja nije njihova onda u opće ne bi postojalo džanaza namaz u odsustvu.

Drugo pitanje se odnosi na propisanost dženaze onome ko je ukopan i kome se nije klanjala dženaza makar i ne bio odsutan iz te zemlje. Ovo je potvrđeno sa dvije strane. Jedna je ta što je dženaza obavezna kao farzi kifaje i ako ga niko ne obavi onda su svi griješni. Dok se sa obavljanjem grijeh otklanja. Makar i poslije ukopavanja.
Druga je ta stvar što se analogno veže za dženazu u odsustvu onome ko je umro i ukopan je u dalekoj zemlji i kojem nije klanjana dženaza. Njih obadvojica su jednaki po pitanju ukopavanja i jednog i drugog bez dženaze.

Pitanje: Kakav je pogled vjere na to i kakav je Allahov propis po tom pitanju? Šta može muž da učini pored tolikog inata i prelaženja svih granica normale, da li će joj dati razvod braka?
Odgovor: Kažem tražeći pomoć od Allaha subhanehu ve te'ala:

Ako žena nije pokorna svom mužu u onome u čemu je obavezna da mu se pokorava onda je ona griješna a posebno ako ustrajava na tome bez da razmišlja o njegovom zadovoljstvu ili srdžbi. Ili čak ne razmišlja o tome da li bi to moglo prouzrokovati razvod braka.

Na mužu je, u ovakvom stanju, da ne požuruje sa razvodom braka nego na njemu je da pokuša izgladiti situaciju onoliko koliko je moguće. Jer mogućeje je da se njena poslušnost izliječi onim što je Allah podario odgovarajućim između njih dvoga a to su ljubav i samilost.

U ovom slučaju on neće preći preko onoga što je šerijatski postavljeno kao postulat. Allah subhanehu ve te'ala kaže: Muškarci su nadređeni ženama zato što ih je Allah odlikovao jedne nad drugima i zato što oni troše imetke svoje. Zbog toga su čestite žene poslušne i za vrijeme muževljeva odsustva čuvaju ono što je Allah odredio da se čuva. One čije neposlušnosti se pribojavate vi posavjetujte, a onda napustite postelje njihove, pa ih i udarite!

Ako vam postanu poslušne, protiv njih ništa ne činite! Allah je, doista, uzvišen i velik! (En Nisa, 34) Međutim ovdje se ne radi o ponudi riješenja i korištenja metoda kod bračnih nesuglasica nego se radi o fetvi a ne o suđenju. Ono što je obaveza jeste savjetovanje mužu, jer je zatraženo u pitanju i navedeno da se trudi doći do riješenja od učenih kao i traženja smjernica od onih koji imaju iskustva u mjestu gdje on živi o nesuglasicama koje su se pojavile između njega i njegove supruge.

On neće izgubiti samokontrolu i to da razgovara sa njom s vremena na vrijeme. Može se desiti da je on napravio grešku smatrajući sebe žrtvom iako to njemu izgleda na početku stvari. Zbog toga je Allah subhanehu ve te'ala ukazao na traženje presude kod treće strane kada dođe do bračnih nesuglasica. Jer ponekada onaj ko gleda sa strane može da primijeti određene činjenice lakše kao i da pristupi liječenju problema prije nego što to može neko od ove dvije sporne strane. Allah subhanehu ve te'ala kaže: Ko se bude zalagao za dobro, i on će imati udio u tome, a ko se bude za zlo zalagao, i on će imati udio u tome! A Allah nad svakom stvari bdije! (En Nisa, 85)

Toliko, molim Allaha da nam svima podari uspjeha i da nas zaštiti od zablude i nestabilnosti u vjeri. Da nam poboljša međusobne odnose i da spoji naša srca. Da nas povede za ruke prema onome u čemu je naše dobro i Njegovo zadovoljstvo.
Neka je selam i salavat na Njegovog Poslanika, njegovu porodicu i sve ashabe.

Pitanje: Kakav je propis šerijata u pogledu žene koja se namiriše i ukrasi pa takva izađe iz kuće bez razlike sa muževim dopuštenjem ili bez?

Odgovor: Kažem, tražeći pomoć od Allaha:
Ono što je šerijatski potrvđeno jeste da je za ženu bolje i pristojnije da boravi u svojoj kući. Allah subhanehu ve te'ala kaže: Boravite u svojim kućama i nemojte se razgolićavati kao u prvo pagansko doba. (El Ahzab, 33) Iako se mora reći da je njen izlazak nešto dopušetno (mubah) a posebno ako se radi o nuždi, potrebi ili da se obavi nešto što je također mubah, poželjno i sl. kao što je dava Allahu subhanehu ve te'ala. Ili radi traženja nauke, podučavanju drugih, pristustvovanju namazu i drugo osim ako se u tome ne nađe neko zlo kao što je miješanje sa muškracima, razotkrivanje avreta ili zapadanje u smutnju ili prouzrokovanje iste.

Ono što se mora naći kod žene kada želi izaći iz kuće su uslovi koje su postavili islamski učenjaci kao što je npr. izlazak u džamiju radi namaza, a između ostalog je: da nebude namirisana, niti ukrašena, niti sa halhalama koje puštaju zvukove, niti u ukrašenoj šarenoj odjeći, niti se smije miješati sa muškracima, niti se naći na mjestu gdje bi neko bio doveden radi nje u smutnju, kao i to da se na putu ne nađe nešto od čega se ona boji da će joj nanijeti određenu štetu i slično tome. Kao što je to naveo Imam En Nevevi u svom komentaru na Muslimov Sahih.

Pa ako se nađe nešto od onoga što je navedeno ili nešto što nije ali može predstavljati prepreku onda joj je haram da izlazi iz kuće makar se radilo o odlasku u Allahovu kuću.
Muslim i autori Sunnena, osim Ibn Madže i Ahmeda, bilježe predaju od Ebu Hurejre radijjallahu anhu da je rekao: Allahov Poslanik salallahu te'ala alejhi ve selem je rekao: Bilo koja žena da se namiriše tamjanom onda neka ne dolazi sa nama na jacijski namaz.

Ova se zabrana odnosi na izlazak radi namaza ako je žena namirisana iako je odlazak na namaz stvar potvrđena i dopuštena sunnetom bez razilaženja. Šta onda mislite kada žena izlazi na tržnice, u klubove, kafane i druga mjesta gdje se razotkiva i onako namirisana miješajući se sa muškracima koji joj nisu u rodu.

Ibn Madže sa vjerodostojnim lancem prenosi da je Ebu Hurejre sreo namirisanu ženu kako je krenula u džamiju pa joj je rekao: O ropkinjo Silnoga, gdje si krenula? Pa je rekla: U džamiju. On reče: Jesil se radi nje namirisala? Kaže: Da. On reče: Ja sam čuo Allahovog Poslanika salallahu te'ala alejhi ve selem da je rekao: Bilo koja žena koja se namiriše pa zatim krene u džamiju njen namaz neće biti primljen sve dok se ne okupa.

Od Jahje b. Džeadeta se prenosi da je neka žena u vrijeme Omera b. Hattaba izašla van kuće pa je osjetio njen miris on joj spriječi put ogrtačem pa reče: Izlazite namirisane pa će muškarci osjetiti vaš miris. Srca muškaraca su kod njihovih noseva. Izlazite nenamirisane. Tj. bez korištenja bilo kakvog mirisa. Ovako se prenosi u Kenzul ummal.

Nakon svega što je prethodilo ja mogu reći da se žena mora bojati Allaha subhanehu ve te'ala u pogledu sebe i da ne napušta svoju kuću osim ako će se prdržavati onoga što joj je obavezno kod izlaska glede na šerijatsku odjeću, skrušenost kao i to da se kloni mjesta gdje postoji bilo kakva smutnja ili gdje je može ona svojim prisustvom prouzrokovati. U to svakako spadaju korištenje mirisa i razotkrivanje avreta van kuće. Allah najbolje zna.
Kod Allaha je uspjeh i samo On upućuje na Pravi put.
Neka je selam i salavat na Njegovog Poslanika, njegovu porodicu i sve ashabe

Pitanje: Sa mnom je jedna osoba ušla u ortaštvo u jedan trgovački projekat. Dao mi je novac na ime ortaštva. Pa mi je rekao: Ako projekat uspije ili propadne on pripada tebi. Ja sam nakon toga počeo pripremati se za realizaciju posla ali je došlo do razilaženja između mene i njega pa mi je indirektno ukazao kao da bi volio da mu vratim njegov novac. Da li on ima pravo na to? Ili se ovaj novac smatra poklonom? Jer između mene i njega nije bilo svjedoka, niti potvrđenog ugovora ili dogovora na šta bi se mogli povratiti kod spora.

Odgovor: Kažem tražeći pomoć od Allaha subhanehu ve te'ala:
Ovdje postoji očita kontradiktornost u samom postavljanju pitanja. Jer pitalac na početku kaže da je uzeo novac na ime ortaštva. Zatim je nakon toga rekao da mu je njegov ortak kazao da će projekat u svom uspjehu ili neuspjehu pripasti njemu. Tako da na osnovu ovoga nemoguće je odrediti propis u ovom pitanju radi nejasnoće pitanja.
Ali bit će bolje za nas da pojasnimo pravilo za obadva oblika kako bi se okoristili pa kažem a uspjeh je samo kod Allaha:

Ako je novac dat na ime ortaštva, tako što će jedan od ortaka dati novac, a drugi će uložiti svoj trud i patnju onda je ovaj ugovor valjan. I smatra se jednim od ugovora ortaštva različitih tipova ulaganja ( mudarebe). Ako se u ovom ortaštvu postigne zarada onda će ona biti podijeljena shodno dogovoru između njih dvojice kojeg su postavili kod ugovora. Ali ako dođe do gubitka, bez nehata jednog od ortaka, onda se propast vraća na glavnicu imetka. A onaj koji je ulagao u ortaštvo svoj trud za tu propast ne snosi nikakvu odgovornost.
Ali ako nisu odredili procentulanu podjelu zarade svakom od njih onda se to vraća na običajno pravo među ljudima ili shodno onome što su oni navikli da posluju u svom društvu na taj način. Jer fikhsko pravilo kaže: Običaj je presudan.

Što se tiče riječi pitaoca da među njima dvojicom nema dogovora ili pisanog ugovora mora se napomenuti da pisanje nije uslov validnosti dogovora. Jer ako su ortaci nešto dogovorili na njima je da se toga drže i da to ispunjavaju shodno šerijatskoj obavezi pridržavanja i ispunjavanja dogovorenog. Makar to dogovoreno ne bilo zapisano i potvrđeno kod zvaničnih strana. Kao što Buharija, Ebu Davud i Tirmizi bilježe mualek predaju od Ebu Hurejre radijjallahu anhu da je rekao: Allahov Poslanik salallahu te'ala alejhi ve selem je rekao: Muslimanu su na uslovima koje su postavili. Fikhsko pravilo kaže: Uslov po običaju je kao i uslov koji je uslovljen.

Ono što se meni ovdje čini da je jedan od ortaka rekao drugom: Projekat pripada tebi uspio ili ne. Je nejasan govor kojeg treba pojasniti da bi se shvatilo šta je ta osoba htjela time reći. Možda je mislio da podari imetak u vlasništvo svog ortaka, ili da ga prenese na njega u smislu darovanja. Ili je time mislio da podstakne svog ortaka na aktivno djelovanje u poslu. Dakle, mora se pojasniti njegova namjera prije nego se donese propis o nečemu.

Ako ga je htio učiniti darom svome ortaku onda mu nije dopušteno da vrati svoj dar. Jer obadva Šejha i drugi muhadisi bilježe predaju od vođe pravovjernih Omera b. Hattaba radijjallahu anhu da je Allahov Poslanik salallahu te'ala alejhi ve selem rekao: Onaj ko vrati svoju sadaku je poput psa koji jede ono što je povratio.

Ali ako je time htio da podstakne svog ortaka na aktivno djelovanje, ima pravo da raskine ortaštvo i da vrati svoj novac kad god hoće.
Toliko a Allah najbolje zna i On je Najmudriji. Ali ako bi se pitalac i njegov ortak obratili šerijatskom sudiji u mjestu gdje žive nadam se da bi se to pitanje riješilo. A posebno ako se zna da pitanje nije jasno postavljeno.

Hvala Allahu, dž.š., salavat i selam Njegovom posljednjem poslaniku, čestitim ashabima, uzoritim šehidima i svim iskrenim sljedbenicima našeg časnog dina.

Poštovana braćo i sestre!

U današnjoj hutbi vraćamo se jednoj temi koju smatramo veoma važnom i zato joj posvećujemo najmanje jednu hutbu u toku godine dana. Danas govorimo o čistoći vjernika. Čistoća je sastavni dio imana, ili vjere, ali i jedan od načina stjecanja Allahove ljubavi.

U 222. ajeta sure “El-Bekare” stoji:
“…Zaista Allah voli one koji se kaju i voli one koji se mnogo čiste!”
Poslanik, s. a. v. s., je rekao:
“Čistoća je dio imana…”
Ova čistoća podrazumijeva i duhovnu i fizičku komponentu. Duhovna, ili unutarnja čistoća odnosi se na stanje našeg srca koje opterećuju i prljaju različiti grijesi poput laži, mržnje, zavidnosti, ogovoranja, oholosti, škrtosti, pohlepe i, općenito, lošeg, ružnog i neprimjerenog ponašanja. Prema jednom hadisu, središnje mjesto unutarnje ili duhovne čistoće jest srce i od njegove čistoće ovisi i stanje čovjeka. U tom smislu, Muhamed, a.s., je rekao:
“Uistinu, u tijelu postoji jedan organ, kada je on zdrav, cijelo tijelo je zdravo, a kad on oboli cijelo tijelo oboli. To je srce”.
U jednom komentaru ovog hadisa stoji:

“Ako je čovjekovo srce zdravo i ispunjeno ljubavlju prema Allahu i ljubavi prema onome što Allah voli i ispunjeno je klonjenjem od onoga što Allah ne voli, onda će i pokreti svih organa biti ispravni. Ako se radi o bolesnom srcu, kojim vladaju strasti i požuda za onim što voli, pa makar to Allah prezirao, tada će i pokreti svih organa biti neispravni okrećući se svim grijesima i sumnjivim stvarima slijedeći strasti srca.”

A u jednom drugom hadisu Muhamed, a.s., je rekao:
“Kad čovjek počini neki grijeh, na njegovu srcu se pojavi jedna crna tačka, pa ako se pokaje i Allaha zamoli za oprost, ona bude izbrisana, a ako uveća činjenje grijeha uveća se i crna mrlja. Tako sve dok ne prekrije njegovo srce.”

Duhovna čistoća se reflektira i kroz vanjsku prepoznatljivost vjernika kao čiste, uredne i pedantne osobe koja vodi računa o čistoći tijela, odjeće i mjesta gdje živi, jer je to i jedan od uvjeta za ispravnost namaza, što na najbolji način svjedoči važnost lične i kućne higijene muslimana. Muslimanske kuće su personifikacija čistoće i urednosti i u svakoj sobi se može obaviti namaz.
Vanjsku čistoću vjernik čuva pazeći se nečisti svake vrsti poput krvi, gnoja, mokraće, izmeta, alkohola, svinjske masti i svega onoga što mu stvara neprijatnost. Zato posebno vodi računa o čišćenju nakon i male i velike nužde, propisanom obaveznom kupanju-gusulu kada je to potrebno, ali i redovnom, po mogućnosti svakodnevnom, kupanju, te svakom obliku higijene koji iziskuju date okolnosti, potrebe i stanja svakog čovjeka.

Vjernik svoj vanjski izgled kreira i kroz propisno, skladno i lijepo odijevanje kojeg prati čista, uredna odjeća, oslikavajući odjeću kao ukras čovjeka i blagodat Gospodara prema njemu.
O važnosti prepoznatljivosti vjernika i kroz njegov izgled i odijevanje najbolje nam svjedoče sljedeći primjeri hadisa.
Jednom prilikom je Muhamed, a.s., ugledao nekog čovjeka kako hoda nepočešljane kose i rekao:
“Zar on nema baš ništa čime bi se počešljao?”

Prenosi se, također, da je Poslanuku, a.s., došao nekakav čovjek u pohabanoj odjeći:
“Imaš li ti ikakva imetka”, upita ga Muhamed, a.s. “Imam”, odgovori čovjek. “Kakva”, opet će Resulullah. “Svake vrste, koje mi je podario Allah”, odgovori čovjek. Onda mu Poslanik, s. a. v. s., reče: “Kad ti je Allah dao imetka, neka se onda i vidi trag Allahove milosti i darežljivosti prema tebi.”

Braćo i sestre!

U današnjem vremenu dostupnih sredstava za održavanje lične i kućne higijene, nezamislivo je da musliman o tome ne vodi računa i da daje ružnu sliku i dojam sebe kao pojedinca ali i vjere kojoj pripada, a koja čistoći pridaje veliku pažnju da je definira kao “pola vjere”.

Najbolja međusobna povezanost unutarnje-duhovne i fizičke čistoće jest abdest, kao uvjet za namaz ali i način čišćenja od grijeha, preventiva za zdravlje i održavanje higijene te zaštita od negativnosti. Iz Svoje milosti Allah, dž. š., dao je da se putem abdesta ljudi čiste od grijeha i da sa svakom kapi abdesta koja pada sa dijelova tijela koji se peru, odlaze i grijesi, kako se to navodi u jednom hadisu. Abdest je preventiva za zdravlje jer se najviše bakterija nakuplja na izloženim dijelovima tijela koji se peru prilikom abdesta, pa je preporučeno za vjernika da, po mogućnosti, bude uvijek pod abdestom i zbog duhovne zaštite koju mu abdest pruža.

Rezultat naše duhovne i fizičke čistoće je obazriv i pažljiv odnos prema javnoj površini, prirodnoj i društvenoj okolini. Kao vid sadake, vjernik će ukloniti s puta ono što smeta prolaznicima, kako navodi Poslanik, a.s., a svoju djecu i unučad će podučavati da je priroda Božiji dar koja se ne skrnavi kroz njezino uništavanje ili bacanje smeća, papirića i svega onoga što remeti njezinu harmoniju i sklad.

Ljepota naše vjere je u povezanosti duhovne i fizičke čistoće koja se manifestira u svim dijelovima našeg života, našem ličnom i našem javnom životu, kućnom ambijentu, ili u javnosti, na ulici, u društvenoj zajednici musliman koji živi svoju vjeru lahko se može prepoznati po stilu i načinu života.

Gospodaru naš, pomozi nam da zavolimo čistoću i da vodimo računa o našoj, kako unutarnjoj, tako i vanjskoj čistoći!

Amin ja Rabbe-l-alemin!

Oni koji čitaju prevod Kur’ana naći će u njemu mnoga kazvanja koja nose pouku i poruku. Među tim kazivanjima je i kazivanje o Israelićanima koji bijahu poniženi i porobljeni u faraonskom Egiptu. Allah im je ukazao Svoju milost i poslao Musa, a.s., da ih izvede iz Egipta u Sinajsku pustinju, na putu ka Obećanoj zemlji. Kad je to učinjeno od njih je traženo da se pripreme za zauzimanja obećane zemlje, da uspostave u njoj državu i društvo, ostvare slobodu i prihvate odgovornosti koje sloboda traži. Međutim, kako su bili odgajani da budu robovi, oni nisu mogli nositi ono što sa sobom donosi izgradnja – žrtve i inicijativu. Evo šta Kur’an o tome kazuje: „O narode moj, uđite u Svetu zemlju koju je odredio Allah vama, i ne uzmičite jer ćete se preobratiti u gubitnike. Oni rekoše: “O Musa! U njoj je nemilosrdan narod i mi u nju nećemo ulaziti dok god oni ne izađu iz nje, pa, ako oni izađu iz nje, mi ćemo onda sigurno ući.” (El-Ma’ide, 22-23).

Oni izražavaju pasivizam i nemaju inicijativu skidaju sa sebe odgovornost i teret prevaljuju na drugoga – u ovom slučaju na Allahovog poslanika, Musaa, a.s. Rekoše: “O Musa, mi u nju nećemo ući nikad, dok god su oni u njoj. Idi ti i tvoj Gospodar pa se bijte, mi ćemo ovdje ostati.” (El-Ma’ide, 24).

Reče (Bog): “Ta zemlja za njih je zabranjena četrdeset godina. Lutat će zemljom, a ti ne tuguj za narodom grješnim.” (El-Ma’ide, 26).

Zbog njihove nespremnosti odbiše darovanu milost trenutnog ulaska u obećanu zemlju i bijahu, kako to često kažemo, kažnjeni da 40 godina lutaju pustinjom. Ja ne bih rekao da su bili doslovno kažnjeni, jer Allah je druge narode kaznio nestankom, njima je bila podarena jedina moguća realnost nakon što su odbili prvu i najpodesniju milost. Bilo im je podareno iskušenje – popravni ispit da se kroz četrdeset godina pod Musaovim vođstvom izgradi nova jača spremnija generacija koja se neće bojati ući u svetu zemlju.

Metod koji je slijedio Musa, a.s., po naređenju Allahovom, bio je odgajanje slobodne, časne i hrabre generacije u sinajskom bespuću u roku od četrdeset godina. Sjetimo se svoje prošlosti, i mi smo bili manje-više u ideološkom ropstvu kolonijalizma i komunizma više od stotinu godina. 1992.godne smo se kao narod odabrali priliku za slobodu, jednakost i potpunu slobodu. Sloboda je odmah iziskivala žrtve i mi smo te žrtve podnijeli. Iako smo bili stješnjeni kao Izraelićani s Musaom uz Crveno more, Allah je dao da nam se to more otvori i mi smo opstali. Vjera u Boga, hrabrost, požrtvovanost, te, ne zaboravimo to nikad, činjenica da nas dušmani nisu htjeli dijelit na vjernike i ateiste, marljive i lijene, svjesne nesvjesne, ubijali su i progonili sve redom, dovela je do tog da smo se ujedinili, opstali i odbranili se u jednom dijelu Bosne i Hercegovine. No, mi time, znali smo a i danas trebamo znati, nismo ušli u obećanu zemlju.

Tek smo izbjegli prvu prijetnju nestanka i našli se u pustinji. Danas, desetljećima kasnije, imamo li obećavajuće rezultate odgoja nove generacije koja će ovu zemlju učiniti „obećanom“? Koliko ulažemo na jačanje sopstvene svijesti i preuzimanje sopstvene odgovornosti za izazove na koje valja odgovoriti? Da li nam je vjera i bolja „obećana“ zemlja ostala cilj u godinama nakon rata ili postajemo besciljni…? Nemamo Musaa, nemamo Haruna, ali imamo Božiju knjigu i Poslanikov sunnet, čitamo li ih, razmišljamo li o poukama, ili se povlačimo iz života i puštamo razne Samirije da nama i našoj omladini prave lažna božanstva-zlatnu telad?

Nisu li raznorazni rijaliti i zadruge za našu omladinu lažna božanstva? Nisu li kockarnice i kladionice zlatna božanstva? Nisu li alkohol, droga, bekorisni tv i internet sadržaji i priče o „parama bez rada“ lažna božanstva?

Mi danas nemamo na raspolaganju “Sinajsku pustinju” u kojoj bi izolirali sebe, svoju djecu i omladinu i odgojili ih– kako su to nekada uradili Musa, a.s., i njegov brat Harun, a.s.. Jedini, ključ i “Sinaj” koj mi danas još možemo imati predstavlja porodica. Porodica, otac i majka, brat i sestra, dedo i nena, imaju onu ulogu za nas danas u ovo vrijeme koju je “Sinajska pustinja” imala za Musa, a.s., i Izraelićane za ono vrijeme. No, ni porodica ne može opstat pod jakim udarima izazova samo među četiri zida, ona se treba osnaživat, jačat, a mjesto za to jeste džamija, jesu naši poravnati popunjeni safovi gdje jedni druge podupiremo, safovi zrelih muškaraca koji jedni druge podupiru i pomažu, i safovi zrelih žena koje jedna drugu podupire i pomaže, safovi mladića i safovi djevojaka, a prostor između njih neka popune naša djeca…

Ne smijemo se pomiriti s time da smo zaostali, rascjepkani, opterećen neprijateljstvima i raznim sukobima. To omogućuje mnogim slabićima koji nam ne žele dobro da ovladaju nama, potčine nas i zavladaju potencijalima našeg društva i naše zemlje. Ove stvari nam moraju svima biti bitne i ne spadaju u kategoriju „izbjegavanja onog što nas se ne tiče“. Ove se stvari mogu mijenjat ukoliko držimo živom stalnu svijest o Bogu i živom držimo Božiju riječ. Kur’an se danas ne objavljuje ni Poslaniku, ni Aliji, ni Ebu Bekru, ni Osmanu, ni Omeru. Nit ćemo se mi na Sudnjem danu moć „prikačiti“ na gozbu njihovih dijela. Kur’an se danas u ovom vremenu objavljuje nama, živim vjernicima, ukoliko smo spremni primit njegovu poruku. Priče i besjede o spomenutim velikanima neće popravit naše stanje dok se neko ne osmjeli u mjeri svoje mogućnosti i okvira današnjeg vakta biti Ebu Bekr, Osman, Omer, Alija ovog vremena, a trebaju nam ovakve jedinke, trebamo ih „proizvesti“, odgojiti, prepoznati. Ako ih ne odgojimo spas i dolazak do ,,obećane zemlje“ sigurno nam neće pasti s neba.

Hvala Uzvišenom Allahu, salavat i selam Njegovom posljednjem poslaniku i miljeniku Muhammedu, s.a.v.s.

Poštovana braćo i sestre,

Nedavno smo ušli u 1444. hidžretsku godinu, u ovoj sedmici obilježili Dan ašure. Vrijeme neumitno prolazi i zato danas govorimo o blagodati vremena.
U tom smislu, trebamo razmišljati o nekoliko činjenica.

Prije svega, vrijeme koje nam je Uzvišeni Allah dao na raspolaganje govori o povjerenju koje On, kao Sveznajući Gospodar svega znanog i neznanog, ima u čovjeka. O tom povjerenju i amanetu uvijek moramo razmišljati i voditi računa da svome Gospodaru svojim životnim postupcima dokažemo svoju istinsku predanost.
U suri „El-Asr“ Gospodar svjetova nam nudi formulu za to, navodeći da je to moguće postići ispravnim vjerovanjem u Allaha, dž. š., popraćenim činjenjem dobra, ustrajavanjem na istini i spremnosti podnošenja životnih poteškoća.“

Pored navedenog, vjernik uvijek treba da ima na umu i činjenicu da se ovodunjalučki život završava u nama neznanom trenutku, koji je svakome od nas toliko blizu da Allah, dž.š., kaže: “Mi smo stvorili čovjeka i znamo šta sve njegova duša došaptava, i Mi smo mu bliži od vratne žile kucavice.” (Kaf, 16)

Uzimajući u obzir tu nepredvidivu tanku nit koja nas dijeli od odlaska sa ovog svijeta, mi se u potpunosti moramo uozbiljiti i što bolje i kvalitetnije upotrijebiti svaki trenutak našeg života. U tom pogledu veoma je bitno da imamo na umu da se naša svakodnevica uglavnom sastoji od tri vrste vremena: radnog, slobodnog i vremena za ljudske potrebe. Prema našem, islamskom učenju ispravno iskorišteno vrijeme nije samo ono koje provedemo izvršavajući klasične ibadete, poput namaza, raznih zikrova i sličnoga, već i vrijeme koje provedemo radeći svakodnevne halal poslove kojima osiguravamo egzistenciju sebi i svojoj porodici. O navedenom nam posebno lijepo govori predaja u kojoj Muhammed, a. s., za čovjeka koji privređuje za svoju porodicu kaže: “Ako je izišao da bi zaradio za svoju malehnu djecu – on je na Allahovu putu. Ako je izišao da bi zaradio za svoje stare roditelje – on je na Allahovu putu. Ako je izišao da bi zaradio za sebe, da ne traži od drugog – on je na Allahovu putu”

Također, vrijeme koje provedemo izvršavajući ljudske potrebe, to jest odmarajući se, spavajući, jedući i pijući, isto tako se ubraja u ispravno iskorišteno vrijeme, jer se njime udovoljava pravima našeg tijela. Svakako, pod uvjetom da u bilo čemu od navedenog ne pretjerujemo, te da nas to ne udaljava od pokornosti Uzvišenom Allahu.

Na kraju, ostaje nam slobodno vrijeme. O njemu vjernik treba najviše povesti računa. U njemu se kriju najopasnije zamke u koje se može veoma lahko upasti. Rekli bismo da nam upravo ono predstavlja najznačajniji izazov i da ćemo za njega najteže položiti račun na Sudnjem danu, jer u njemu ponajbolje dokazujemo koliko nam je stalo do kojih djela. Ono nam omogućuje da ga s lahkoćom, neopterećeni bilo čime drugim, iskoristimo čineći dobro ili loše. Samim time, ko slobodno vrijeme koristi čineći dobro, takav sebe u dobre ubraja, a ko ga u grijehu provodi, takav sam sebe svrsta u griješnike.

Kur'an, a. š., govori o posljedicama tih naših djela kad veli: “Ko čini dobro, u svoju ga korist čini, a ko zlo čini, na svoju ga je štetu učinio, jer tvoj Gospodar nije nepravedan prema Svojim robovima.” (Fussilet, 46); te konkretizira posljedice neprimjerene upotrebe vremena opisujući stanovnike najdubljih džehenemskih provalija kao one koji će na budućem svijetu priznati da ih je u navedeno stanje dovelo i to što su “besposličili s onima koji su besposličili”. (El-Muddessir, 45)

Sjetimo se u ovom kontekstu i riječi čuvenog Hasana el-Basrija: “Zbilja, vrijeme svako jutro poziva čovjeka: ‘O čovječe, iskoristi me, jer ja ti se, tako mi Allaha, nikad neću vratiti!'”
Ovo razmišljanje pomoći će nam da ne dođemo u situaciju o kojoj se govori u suri
El-Mu`minun:

“Tek kad nekom od njih dođe smrt, on rekne: Gospodaru moj, povratite me, kako bih radio dobro u onom svijetu što sam ga napustio! Ma kakvi, to on samo priča! Iza njih nalazit će se berzah sve do dana kada će biti oživljeni.” (El-Mu’minun, 99-100)

Molimo Uzvišenog Allaha da budemo od onih koji će blagodati vremena znati iskoristiti na najbolji način.
Gospodaru naš, pomozi nam da ne budemo gubitnici, vće oni koji su uspjeli!

Amin ja Rabbe-l-alemin!

Hadždž – hodočašće u Mekki je peti temelj islama, a predstavlja jedinstven ibadet koji se manifestira tjelesnom, srčanom i novčanom pokornošću i odricanjem u ime Allaha Uzvišenog.

Islam ima pet temelja na kojima opstoji, a koji su u narodima našeg govornog područja poznati kao islamski šarti.

Hadždž – hodočašće u Mekki je peti temelj islama, a predstavlja jedinstven ibadet koji se manifestira tjelesnom, srčanom i novčanom pokornošću i odricanjem u ime Allaha Uzvišenog. Hadždž je obaveza koju je dužan izvršiti svaki imućan i fizički sposoban musliman i muslimanka, jednom u životu.

Allah Uzvišeni je rekao:

Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti; a onaj koji neće da vjeruje – pa, zaista, Allah nije ovisan ni o kome.

(Ali Imran, 97)

Hadždž je namjera posjete Allahovog Svetog hrama radi obavljanja obreda hadždža, a sâm hadždž kao ibadet – obred sastoji od riječi i radnji koje nam donosi Allahov Poslanik, Allah mu mir i spas darovao, kao što je ihram – oblačenje posebne odjeće, tavaf – počasno kruženje oko Ka’be sedam puta, sa’j – hodanje između dva brežuljka Safe i Merve, vukuf – stajanje na Arefatu, remj – bacanje kamenčića (džemreta) na Mini i drugo.

Hadždž kao vjerski čin donosi raznovrsne blagodati, dobra i koristi ljudima poput oglašavanja Allahove jednoće – tevhida, oprost grijeha, međusobno upoznavanje i zbližavanje muslimana, učenje i saznavanje vjerskih propisa i mnogo drugoga.

U čemu vidimo smisao života

U svim vremenima ljudi su nastojali proniknuti u bit života na ovome svijetu i dati odgovore na pitanja ko smo, odakle smo, zbog čega smo ovdje na ovome svijetu i kuda ćemo dalje nakon ovoga prolaznoga života. Samo vjera i vjerovanje u Boga mogu čovjeku dati ispravne odgovore na ta najvažnija pitanja, koja se sama od sebe nameću u životu na ovome svijetu a tiču se cilja i smisla postojanja i bivstvovanja na Zemlji.

Samo čvrsto uvjerenje o postojanju Uzvišenoga Allaha i drugoga svijeta, nagrade i kazne za ljudska djela i propuste, te ubjeđenje o prolaznosti života na ovome svijetu a vječnosti duše koja se seli na drugi svijet može ljudima obezbijediti smirenost, zadovoljstvo i sreću.

Informacija o smislu i o cilju života dolazi od Onoga koji zna sve: prošlost, sadašnjost i budućnosti. Njemu ništa nije skriveno u Univerzumu – Uzvišenom Allahu, koji je stvorio čovjeka, a prije toga mu odredio namjenu i smisao postojanja. Bilo bi potpuno neprihvatljivo, čak i apsurdno, smatrati da je čovjek stvoren bez cilja, namjene i funkcije na Zemlji. Neoborivi su argumenti Kur'ana o svrhovitosti svega postojećega:

“Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete povratiti?” (El-Mu'minun, 115)

“Zar čovjek misli da će sam sebi prepušten biti, da neće odgovarati?” (El-Kijame, 36)

Shodno značenjima ovih ajeta, čovjek nije prepušten sam sebi, nije ostavljen i zaboravljen da živi bez cilja, niti je stvoren da bi se igrao i zabavljao besciljno putujući ovosvjetskim drumovima. Putovanje bez cilja i odredišta, životi bez izvora i ušća bili bi velika kazna za čovjeka. Tada bi čovjek ostao zarobljen u ovosvjetskom životu kao u slijepoj ulici koja ga nikuda neće odvesti ili kao u kretanju u krugu koji nema ni svoga početka niti kraja, ni svoga polaska niti krajnjega odredišta.

Uzvišeni u suri “El-Zarijat” daje odgovor na najvažnije pitanje u životu čovjeka na ovome svijetu, a to je pitanje smisla i cilja postojanja: “Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju, Ja ne tražim od njih opskrbu niti želim da Me hrane, opskrbu daje jedino Allah, Moćni i Jaki!” (Ez-Zarijat, 56, 57, 58)

Cilj i smisao života čovjeka na ovome svijetu jest ibadet Uzvišenom Allahu.

Riječ ibadet postala je sastavni dio govora našega naroda tako da se kao takva ne treba uvijek prevoditi nego samo tumačiti da bi se što bolje razumjela. Ibadet podrazumijeva pokornost Uzvišenom Allahu putem izvršavanja Njegovih naredbi, uz poštovanje i veličanje Njegova bića i imena, klanjanje, obožavanje ili robovanje Njemu putem namaza i vršenja svih propisanih vjerskih obreda.

U poznatom hadisu u kojem se pripovijeda razgovor Allahova Poslanika sa Muazom b. Džebelom govori se da je “ibadet Uzvišenom i izbjegavanje širka – mnogoboštva pravo Uzvišenoga kod Njegovih robova, a da je njihovo pravo kod Njega da ih ne kažnjava onda kad mu oni ibadet čine i kad Njemu nikoga za druga, pomagača i sudruga ne smatraju. (Buhari i Muslim)

Ukoliko je čovjek lišen spoznaje o istinskom smislu života, on će neizostavno voditi isprazan život prožet utrkom za materijalnim dobrima, zadovoljenjem svakodnevnih fizičkih potreba koje ga na koncu srozavaju na animalni način života ili njegovo ponašanje može čak postati onakvo kako nije poznato ni u životinjskom svijetu poput pokušaja istrjebljenja druge vrste (genocida) ili upražnjavanja istospolnih odnosa koji su potpuna nepoznanica unutar biljnoga i životinjskoga svijeta.

Uzvišeni nevjerujuće ljude, lišene ispravnog životnog cilja, poredi sa stokom koja samo jede i pije, isprazno se naslađujući svojim svakodnevnim obrocima jela, pića i zadovoljenjem drugih bioloških potreba i strasti: “...A oni koji ne vjeruju – koji se naslađuju i žderu kao što stoka ždere – njihovo će prebivalište vatra biti!” (Muhammed, 12)

U drugom kur’anskom ajetu govori se o ljudima koji su obdareni čulima sluha i vida, intelektom i srcem ali putem njih ipak ništa ne vide niti bilo šta shvataju ili osjećaju: “Mi smo za Džehennem mnoge džine i ljude stvorili; oni srca imaju – a njima ne shvaćaju, oni oči imaju – a njima ne vide, oni uši imaju – a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori – oni su zaista nemarni.” (El-Ea'raf, 179)

Život čovjeka bez ispravnoga i jasnoga cilja pretvara se, na koncu, u potpuni besmisao, nevolju, duševni nespokoj, koji je poput goleme mračne praznine u kojoj tumara nevjerujući čovjek današnjice, koji, i pored materijalnoga bogatstva, nije sretan i zadovoljan.

Besmisao života i nevjerovanje u onosvjetsko neupitno i neumitno dovodi do potpunoga ili djelomičnoga odbacivanja ljudskih vrijednosti i dovođenja stanja da čovjekovo biće zahvata letargija, ili pak uživanja u porocima savremenog doba, te na koncu negacije života činom ubistva ili samoubistva. Jedan savremeni muslimanski učenjak, Behaudin el-Emiri, opisujući stanje društava nesvjesnih primarnog cilja čovjeka – obožavanja Uzvišenog – govori da su ljudi savremene epohe pomoću znanosti industrije i tehnologije dosegli zvijezde, osvajali planete i svemirska prostranstva, s jedne strane, a padali na planeti Zemlji u provalije ljudske propasti, s druge strane, unižavajući se do najnižih nizina ispod kojih ne padaju ni životinje.

Čovjek je sazdan od tijela i duše. Danas je popularno i poželjno voditi računa o svome tijelu, a nerijetko se zapostavljaju potrebe duše.

Čovjeka određuje jedinstvo tijela i duše zajedno i, premda je ljudska duša nevidljiva i nadosjetilna, njojzi, u metaforičkom smislu, potrebni su, kao što su i tijelu potrebni, i “hrana”, i “voda”, i njega, i pažnja. Najbolje sredstvo za smiraj ljudske duše i njeno njegovanje jest ibadet Uzvišenom, pokornost Njegovim normama i približavanje Njemu putem propisanih ibadeta utemeljenih na čvrstom i postojanom vjerovanju u sve komponente imana.

Svjesni svih postulata Džibrilova hadisa u kojem se daju odgovori na pitanja šta je islam, šta je iman iman i šta je potpunost u vjeri (ihsan), što smo naučili vrlo rano kroz učenje temeljnih istina vjere i imana (imanski i islamski šarti), potrebno je da budemo od onih koji svjedočeći postojanje Uzvišenoga i poslanstvo posljednjega Njegova poslanika obavljamo namaz, postimo ramazan, dajemo zekat i obavimo hadž ukoliko smo u mogućnosti, što će nas zasigurno dovesti do položaja abida – istinskoga zahvalnog roba Uzvšenome. Allahov zahvalni rob dobro zna odakle je, zbog čega je stvoren na ovome svijetu i kuda će dalje nakon ovoga prolaznoga života. Ibadet, kao obožavanje samo Uzvišenog Allaha, univerzalna je dužnost koja prati čovječanstvo od njegovih početaka do danas: “Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: 'Nema boga osim Mene, zato se Meni klanjajte!'” (El-Enbija', 25)

Vjerovanje i ibadet su dva ključna programa uspješnoga i sretnoga života na oba svijeta pomoću kojih čovjek hrani svoju dušu, postiže istinsku slobodu, odgovara na pravi način na sva životna iskušenja, ispunjava svoju dužnost prema Gospodaru svjetova i svih blagodati, postiže moralne vrline i vrijednosti te, na koncu, postiže spas od vatre džehenemske na drugome svijetu.

Sve druge obaveze čovjeka su u stvari samo svakodnevni ili periodični zadaci koji vode čovjeka do njegova najvažnijeg cilja ibadeta – obožavanja, predanosti i robovanja Uzvišenom Allahu, Gospodaru svih svjetova i svega što se u njima nalazi. Krajnji rezultat dolaska do cilja i ispunjenja zadataka koji do njega vode jesu dženetske nagrade kojima se nadamo i koje priželjkujemo.

Naš Stvoritelj Allah, dž. š., daje nam život i smrt da bi nas ispitao i provjerio kako ćemo i na koji način postupati. Isto tako, Gospodar nam daruje neizmjerne blagodati ali i iskušenja da bismo pokazali ko je zahvalan a ko nezahvalan, ko je pokoran a ko nepokoran, ko je strpljiv a ko malodušan, i od stvaranja prvog čovjeka, od Adema, a. s., do Sudnjeg dana ljudi će biti iskušavani, i niko nije izuzet od ovoga Allahova pravila. Stoga je pogrešno misliti da se iskušenja dešavaju samo nama, iskušenja su se dešavala i onima prije nas a dešavaju se i onima oko nas.

Živimo u vremenu većih ili manjih iskušenja, u atmosferi promocije lažnih vrijednosti i beznađa, ali, u koliko god bili teškoj životnoj situaciji, jedino rješenje i izlaz iz takvih stanja i okolnosti možemo pronaći u iskrenu vjerovanju. Vjerovanje prati svijest da Allah, dž. š., svoje robove stavlja na kušnju i u dobru i u zlu, da ih iskušava s radošću ili žalošću.

Allahov Poslanik, a. s., opisuje različita stanja vjernika i njegov odnos naprema iskušenja radosti i žalosti: “Divan li je primjer vjernika koji je uvijek na dobitku, a tako je samo sa vjernikom. Ako ga zadesi radost, on se zahvali Allahu i bude mu dobro. A ako ga zadesi kakva žalost, on se strpi pa mu opet bude dobro.” (Muslim)

Islam je lahka vjera, vjera u kojoj ništa teško nije propisano i upravo u njoj treba tražiti olakšanje. Nažalost, mi ljudi ponekad sami sebi otežavamo, ponekad – namjerno ili nenamjerno – jedne druge opterećujemo. Ponekad, jedni drugima okolnosti prikazujemo teškim i nemogućim. Za razliku od nas, Gospodar naš, Allah, dž. š., želi da nam olakša jer smo mi nejaka bića, koja u trenucima slabosti zaborave da nakon teškoće dolazi olakšanje, kako nas Kurʼan podsjeća: “Zaista, s mukom je i olakšica.” (El-Inširah, 6)

Nerijetko, čovjek, usljed nagomilanih problema, zapada u defetizam, malodušnost, klonulost, nevjerovanje u izlaz i u uspjeh. To su negativne osobine i valja se truditi da ih se oslobodimo. Najbolja polazna osnova za prevazilaženje malodušnosti i beznađa jest svijest i nada u Allahovu, dž. š., milost, jer nas On poziva: “O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On doista mnogo prašta i On je milostiv.” (Ez-Zumer, 53)

Ovaj ajet poziv je svim griješnicima, nevjernicima i drugima na tevbu – pokajanje i radosna vijest od Milostivoga Gospodara da će oprostiti grijehe onome ko se iskreno pokaje. A Allahova, dž. š., milost obuhvata sve što je na nebesima i na Zemlji, svakog čovjeka, bio on vjernik ili nevjernik, pokoran ili nepokoran.

Pripovijeda se da je neki čovjek zamolio Ibrahima, a. s., da mu ukaže gostoprimstvo, na što mu Ibrahim, a. s., reče: “Ako prihvatiš vjeru – ugostit ću te.” Čovjek se okrenu i ode, nakon čega Allah, dž. š., objavi Ibrahimu, a. s.: “O, Ibrahime, zašto si mu davanje hrane uvjetovao prihvatanjem vjere? Mi ga hranimo sedamdeset godina a on je u nevjerstvu! Zašto je tebi smetalo da ga ugostiš i nahraniš makar jednu noć?” Ibrahim, a. s., sustiže tog čovjeka, vrati ga i ugosti. Nakon toga čovjek ga upita: “Zašto si promijenio mišljenje i zašto sada ovako lijepo postupaš prema meni?” Ibrahim, a. s., ispriča mu sve kako je bilo, a

čovjek reče: “Kako ranije nisam spoznao da se Allah tako plemenito prema meni odnosi?!” Zatražio je od Ibrahima, a. s., da mu objasni vjeru, nakon čega je prihvatio islam.

Allah, dž. š., poziva nas da ne gubimo nadu u Njegovu milost, jer to čine samo nesretnici, i ističe primjer Ibrahima, a. s., koji kaže: “Nadu u Allahovu milost gube samo oni koji su zabludjeli.” (El-Hidžr, 56)

Stoga su neki islamski učenjaci gubljenje nade u Allahovu milost uvrstili u velike grijehe.

Jedan čovjek upitao je Poslanika, a. s., o velikim grijesima, pa mu je odgovorio: “Da Allahu pripišeš druga i da izgubiš nadu u Allahovu milost.” (Taberani)

Međutim, nije dovoljna samo nada u Allahovu milost i pomoć, potreban je i lični napor čovjeka. Nada se odnosi na ono što se iščekuje, a za to iščekivanje potrebno je ispuniti preduvjete za ostvarenje, preduvjete koji su u domenu ljudskih mogućnosti i izbora. Ono što nije u ljudskoj mogućnosti i u čijem izboru čovjek nema udjela, ostaje u domenu Allahove dobrote. Ako čovjek vjerovanje potvrđuje dobrim djelima i pritom se nada u Allahovu pomoć – to je istinska nada, ona je poželjna jer podstiče i motivira čovjeka da bude ustrajan u obavljanju svega što vodi oprostu. Ukoliko se čovjek prepusti strastima, prohtjevima i haramima pa se poslije toga nada u Allahovu milost – on obmanjuje samoga sebe. Allahov Poslanik, a. s., opisuje takve osobe i kaže: “Slab i nemoćan je onaj ko slijedi svoje prohtjeve, ko se pokorava svojim strastima, a uz to se uzda u Allahovu milost.” (Ibn Madže)

Dakle, svaka osoba treba znati da je nada u Allahovu milost nezamisliva bez dobrih djela.

Nada je pohvalna jer motivira, za razliku od beznađa i očaja, koji su pokuđeni jer odvraćaju od činjenja dobrih djela.

Napominjemo da strah nije u suprotnosti nadi. Strah je vjerni saputnik nadi. Imam Gazali kaže da su nada i strah kao dva krila bez kojih se ne može letjeti. Poslanik, a. s., obišao je bolesnika koji je bio na samrti, pa ga je upitao: “Kako se osjećaš?” Bolesnik odgovori: “Allahov Poslaniče, tako mi Allaha, nadam se ali i strahujem za svoja djela.” Poslanik, a. s., mu reče: “Kod koga se spoji to dvoje u ovakvoj situaciji, Allah će mu dati ono čemu se nada i sačuvat će ga onoga od čega strahuje.” (Tirmizi)

Draga braćo i poštovane sestre!

Milost i dobrota su Allahovi darovi koji su pohranjeni u srcima ljudi i koji ih vode prema dobru. Stoga, vjernik teži dobru i nada se Allahovoj milosti koja mu daje snagu u bezizlaznim situacijama. Zato i znamo reći, uprkos svim životnim tegobama i iskušenjima, da opstajemo samo uz Allahovu pomoć i zbog milosti Njegove, koja nam daje snagu da prebrodimo najteže probleme, situacije i životne trenutke kroz koje prolazimo, bilo kao pojedinci, bilo kao zajednica i narod, bilo kao država.

Gospodaru naš, Ti sve obuhvataš Svojom milošću i znanjem, molimo Te, oprosti onima koji se kaju i koji se nadaju Tvojoj milosti. Podari nam dobro i na ovom i na budućem svijetu!

Amin, ja erhameʼr-rahimin.