Pitanje: Es-selamu alejkum! Želim znati:

1) Kakav je šerijatski stav u vezi sa oralnim seksom u islamu?
2) Da li se smatra masturbacijom ako doðe do ejakulacije prilikom predigre bračnih drugova?
3) Dok je žena u mjesečnom ciklusu da li je dozvoljeno da muža zadovolji oralnim seksom? Kako bismo se, inšallah, sačuvali od grijeha, molimo vas da se potrudite da nam odgovorite. Allah vas obilato nagradio!

Odgovor: Alejkumus-selam ve rahmetullahi ve berekatuhu!

Prije svega neophodno je spomenuti da je islam savršena vjera koja nije za svako pitanje pojedinačno dala konkretan odgovor, ali je postavila velike osnove i smjernice na osnovu kojih ljudi mogu iznalaziti odgovore na novonastala pitanja. Što se tiče intime bračnih drugova, veoma je bitno zapamtiti sljedeće: Islam je zabranio muškarcima da spolno opće sa suprugama u analni otvor. Na to nam ukazuju riječi Allahovog Poslanika: ”Allah se ne stidi istine”, pa je to ponovio tri puta. ”Ne općite sa ženama u analni otvor.” (Ibn Madže, br. 1924, od Huzejme ibn Sabita, r.a., sahih –vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani)

U drugom hadisu Allahov Poslanik je kazao: ”Allah neće pogledati osobu koja je spolno općila sa svojom suprugom u analni otvor.” (Ibn Madže, br. 1923, od Ebu Hurejre, r.a., sahih – vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani) U jednom predaji stoji da je Poslanik kazao: „Ko spolno opći sa suprugom u analni otvor počinio je nevjerstvo.” (Taberani, od Ebu Hurejre, njegovu vjerodostojnost potvrdio je šejh Albani u Sahih Et-Tergibu)

Takoðer, islamom je strogo zabranjeno da čovjek spolno opći sa suprugom u periodu mjesečnice. Na to nam ukazuju riječi Uzvišenog Allaha: ”I pitaju te o mjesečnom pranju. Reci: ‘To je neprijatnost.’ Zato ne općite sa ženama za vrijeme mjesečnog pranja, i ne prilazite im dok se ne okupaju, a kada se okupaju, onda im prilazite onako kako vam je Allah naredio. – Allah zaista voli one koji se često kaju i voli one koji se mnogo čiste.” (El-Bekare, 222.)

To su dvije stvari koje su zabranjene i izuzete iz opće dozvole da čovjek prilazi supruzi i naslaðuje se njenim tijelom kako želi. Da je dozvoljenost osnova u naslaðivanju supruginim tijelom na to nam ukazuju riječi Uzvišenog Allaha: ”Žene vaše su njive vaše, i vi njivama vašim prilazite kako hoćete, a pripremite što i za duše svoje. I bojte se Allaha i znajte da ćete pred Njega stati. A ti obraduj prave vjernike!” (El-Bekare, 223.)

Ovu osnovu potvrðuju riječi Allahovog Miljenika koji je, govoreći o propisu naslaðivanja tijelom žene dok je u mjesečnici, kazao: ”činite sve osim spolnog odnosa.” (Ebu Davud, br. 258, od Enesa, r.a., njegovu vjerodostojnost potvrdio je šejh Albani) Ako smo dobro shvatili spomenuto, odgovor na pitanje oralnog seksa je jasan. Ne postoji dokaz koji bi taj čin zabranio i izuzeo ga iz općeg pravila dozvoljenosti naslaðivanja tijelom supruge.

B- Ako bi u predigravanju bračnih supružnika jedno od njih doživjelo orgazam –ejakulaciju, to se neće smatrati masturbacijom. Islamski učenjaci spomenuli su u svojim djelima da je supruzi dozvoljeno da dodiruje svojom rukom mužev spolni organ, pa makar to dovelo do ejakulacije. Kazao je Ibrahim ibn Muhammed Davjan u komentaru poznatog djela u hanbelijskom mezhebu, Menaru Es-Sebil: ”We lehu istimnau bi jediha – dozvoljeno je muškarcu da doživi ejakulaciju tako što će ga ona (supruga) dodirivati rukom”, zato što je to kao i poljubac.” (Menaru Es-Sebil ve hašijetuhu, poglavlje ”Izdržavanje supruge”, str. 558.)

C- Spomenuli smo hadis u kojem Poslanik kaže: ”činite sve osim spolnog odnosa” (Ebu Davud, br. 258, od Enesa, r.a., njegovu vjerodostojnost potvrdio je šejh Albani), što jasno ukazuje na dozvoljenost oralnog seksa u periodu dok supruga ima menstruaciju. Allah najbolje zna!!!

Odgovorio: mr. Pezić Elvedin

Citat:PITANJE: Selam alejkum, zanima me da li je dozvoljeno da musliman, koji je počinio zinaluk pa se pokajao i vratio Allahu s.w.t., može oženiti djevojku koja je nevina i da li mu je dozvoljeno da postavi to pitanje prilikom sklapanja bračnog dogovora? Da vas Allah nagradi!

ODGOVOR: Uvaženi moj brate u vjeri, čovjek koji počini grijeh i pokaje se o istog iskrenim pokajanjem je kao i onaj koji nije počinio grijeh, naročito ako je u pitanju grijeh koji se vezuje samo za Allahovo pravo, što je slučaj muškarca koji počini blud. Kakvu bi vi sada mogli da tražite djevojku osim nevinu i čednu? Da li postoji ikakva logika u tome da te vjera obavezuje sa nečim drugim?

Uzvišeni Allah jasno je izuzeo pokajnike od bluda, i objasnio da se pokajanjem od bluda briše prethodno počinjeni grijeh. Kazao je Uzvišeni Allah: ”I oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji, one koje je Allah zabranio, ne ubijaju, osim kada pravda zahtijeva, i koji ne bludniče – a ko to radi, iskusit će kaznu, patnja će mu na onom svijetu udvostručena biti i vječno će u njoj ponižen ostati; osim onih koji se pokaju i dobra djela čine, Allah će njihova rđava djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je; a onaj ko se bude pokajao i dobra djela činio, on se, uistinu, Allahu iskreno vratio.” (El-Furkan, 68-71)

Kazao je Uzvišeni Allah: “Bludnik ne treba da se ženi osim bludnicom ili mnogoboškinjom, a bludnica ne treba da bude poželjna osim bludniku ili mnogobošcu, to je zabranjeno vjernicima. One koji okrive poštene žene, a ne dokažu to s četiri svjedoka, sa osamdeset udara biča izbičujte i nikada više svjedočenje njihovo ne primajte; to su nečasni ljudi, osim onih koji se poslije toga pokaju i poprave, jer i Allah prašta i samilostan je!” (En-Nur, 3-5)

Poznati tumač Kur’ana savremenog doba Muhammed el-Emin eš-Šinkiti u svome tefsiru, poznatom pod imenom ”Edvaul-bejan”, nakon komentara prethodno spomenutih ajeta iz sure En-Nur, rekao je: ”Treće pitanje: Smatram da je prioritetnije mišljenje da je validan brak bludnika i bludnice koji se iskreno pokaju i odluče da se više neće vratiti grijehu. Njima je dopušteno da stupe u bračne vode, kao što je drugima dopušteno da sa njima stupaju u brak, a sve to nakon pokajanja. Zato što je pokajnik od grijeha kao onaj koji i nije počinio grijeh, a to nam potvrđuju riječi Uzvišenog Allaha: ”I oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji, one koje je Allah zabranio, ne ubijaju, osim kada pravda zahtijeva, i koji ne bludniče – a ko to radi, iskusit će kaznu, patnja će mu na onom svijetu udvostručena biti i vječno će u njoj ponižen ostati; ali onima koji se pokaju i dobra djela čine, Allah će njihova rđava djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je.” (El-Furkan, 68-70)

Uzvišeni Allah u ovim ajetima jasno kazuje da će grijehe onih koji učine blud – i ostalih koji su spomenuti sa njima – te se pokaju, uzvjeruju i počnu činiti dobra djela – pretvoriti u dobra djela, kao što potvrđuje da pokajanje od bluda briše tragove bluda.” (Edvaul-bejan, 5/427)

Što se tiče spominjanja spomenute stvari budućoj supruzi, ja sam stava da u osnovi te stvari ne treba spominjati, sve dok one ne nose u sebi uskraćivanja određenih prava supružnika, što nije slučaj sa vašim pitanjem. Ali ako bi ste spomenuli da ste u prošlosti počinili određene grijehe i da ste se pokajali od njih, bez detaljisanja i preciziranja grijeha, čisto kako bi ste imali opravdanje sutra ako to vaša supruga sazna od onih koji vama ne žele dobro i zavide vam na sreći, smatram da bi ste ispravno postupili. A Allah najbolje zna.

Mr. Pezić Elvedin

Hvala Allahu, dž.š., salavat i selam Njegovom posljednjem poslaniku Muhamedu, s.a.v.s.

Draga braćo, poštovane sestre!

Polahko privodimo ovu kalendarsku godinu kraju. Nerijetko u ovakvim prilikama govorimo o našem odnosu spram praznika koji nastupaju na kraju godine. Ne mora to biti loše, međutim, često nas taj govor omete da uradimo onome što je mnogo važnije, a to je da više razmišljamo o tome koliko smo bili uspješni u toku godine i spremamo li se za narednu. Zato u današnjoj hutbi govorimo o tome, uz pomoć nekoliko kur`anskih ajeta, hadisa i drugih poruka.

U suri Sad, 29. ajet Allah, dž.š., kaže:

„Blagoslovljena je ovo knjiga, i objavljujemo ti je kako bi o njenim ajetima razmišljali, te kako bi se oni koji su razboriti dozvali.“

A u 18. i 19. ajetu sure El-Hašr stoji:

„O, vi koji vjerujete, čuvajte se Boga, i neka svako pogleda šta je za sutra pripremio, i opet, čuvajte se Boga. Uistinu, Bog dobro zna ono što radite. I ne budite od onih koji su zaboravili Boga, pa je dao da i same sebe zaborave. To su oni istinski grješnici.“

Konačno, u suri El-Bekare, 133. ajet Gospodar Uzvišeni opominje:

„Vi niste bili prisutni kada se Jakubu smrtni čas prikučio i kad je sinove svoje upitao: ‘Kome ćete poslije mene robovati? Oni su odgovorili: Robovat ćemo tvome Bogu, te Bogu tvojih predaka, Ibrahima, Ismaila i Ishaka – Bogu Jedinome, i mi se Njemu predajemo'“.

Muhamed, a.s., je jednom prilikom kazao da nije potpuna vjera onoga koga briga o vlastitim djelima ne odvrati od razmišljanja o djelima drugih ljudi.

Poslušajmo i kako je Hasan el Basri razmišljao:

„Tako mi Allaha, nije čitanje Kur'ana i njegovo čuvanje samo nastojanje da se njegova slova tačno izgovore, a ne vodi računa o granicama koje je postavio. Vi govorite: čitav Kur'an sam pročitao i nijedno slovo nisam izostavio. Ko to govori, a nakon čitanja objavljeno ne živi, laže. Ako se čovjek zadrži samo na riječi, ako nema djela, on je tako mi Boga čitav Kur'an zanemario.“

A poznati zaljubljenik u hadis Ebu Derda, r.a., je rekao:

„Tri stvari me nasmijavaju, a tri rasplakuju. Nasmijava me čovjek koji se nada dugom životu i odgađa činjenje dobra, a smrt za njim svuda traga. Nasmijava me čovjek koji je nemaran spram obaveza, a zna da neće biti zanemaren. Nasmijava me i onaj koji je bezbrižan, a ne zna da li je Stvoritelj s njim zadovoljan. Rasplakuje me spoznaja da svakog trena može doći kraj, a ja nespreman za susret s Gospodarom. Rasplakuje me spoznaja da bolešću ili nekim drugim uzrokom mogu biti onemogućen da činim dobro i rasplakuje me pomisao na dan kada ćemo čekati odluku o našem vječnom boravištu.“

Braćo i sestre!

Umijemo li mi čitati ove grandiozne misli?

Kako razmišljamo o našim djelima?

Kakav odnos mi imamo prema preuzetim obavezama?

Jesmo li mi svjesni da nas čeka neznani dan smrti?

Jesmo li sigurni da smo stekli Allahovo, dž.š., zadovoljstvo?

Gospodaru naš, pomozi nam da i mi razmišljamo kao Jakub, a.s!

Ne daj da nas zavaraju ovosvjetski izazovi, pa da zaboravimo našu zadaću!

Uputi nas na Pravi put i čuvaj na tom putu!

Čuvaj našu porodicu, našu zajednicu i našu domovinu!

Amin, ja Rabbe-l-alemin!

Idriz-ef. Karaman, Malmö, 23.12.2021.

Hvala Gospodaru svjetova, salavat i selam Njegovom posljednjem poslaniku i miljeniku Muhamedu, s.a.v.s.

Draga braćo, poštovane sestre!

Danas govorimo o potrebi traženja oprosta za učinjene grijehe. Činimo to na osnovu preporuke najboljeg učitelja Muhameda, a.s:
„O ljudi, tražite od Allaha oprosta i pokajte Mu se. Ja oprost u svakom danu zatražim i po 100 puta.“
Preporuku za traženje oprosta nalazimo i u životu prvog čovjeka i poslanika Adema, a.s. Kur`an bilježi njegovu i dovu hazreti Have nakon učinjenog grijeha:

„Oni odgovoriše: ,,Gospodaru naš, počinili smo sami prema sebi nasilje, i ako nam ne oprostiš i ne smiluješ nam se, bit ćemo, sigurno, među gubitnicima“ (El-E'araf, 23)

Preporuku za istigfarom nalazimo i kod drugih poslanika, a o tome govori i interesantna predaja, koja se veže za od jednog od najvećih autoriteta u islamu Ahmeda ibn Hanbela, koji je jednom pčovjeku rekao: „Traži oprosta za grijehe.“ Nakon toga, došao mu je i drugi čovjek žaleći se na oskudicu, te i njemu Ahmed ibn Hanbel uputi isti savjet: „Traži oprosta za grijehe.“ Nedugo iza toga, dođe i treći čovjek, brižljivo se jadajući da mu je žena nerotkinja, a Ahmed ibn Hanbel ponovi isto što je prethodno rekao ovoj dvojici: „Traži oprosta za grijehe.“

Najzad, Ahmed ibn Hanbelu po savjet dođe i četvrti čovjek. Požali mu se da mu zemlja ne rađa, a Ahmed ibn Hanbel postupi kao i sa prethodnim nevoljnicima, reče mu: ,,Čini istigfar, traži oprosta za grijehe.“ Prisutni koji su se zadesili u blizini velikog učenjaka u čudu rekoše: ,,Zar svakome ko ti se na nešto potuži iste savjete daješ, svima i bez izuzetka govoriš: ‘Traži oprosta za grijehe?“ Ahmed ibn Hanbel na to im reče: „Zar nikada niste čitali Allahove ajete:

„Zatražite oprost od svoga Gospodar – On, doista, mnogo prašta – ja sam govorio. Nebo će vam izdašnim učiniti i imetkom vas i potomstvom opskrbiti, te za vas bašče i rijeke načiniti“ (Nuh, 10-12)

S istigfarom dolaze mnoga i ahiretska i ovosvjetska dobra i koristi čovjeku. Istigfar otključava vrata i riznice blagoslova do kojih se može doći samo izravnom Božijom pomoći i nadahnućem. Traženje oprosta od Boga je priznanje da Njemu dugujemo sve, jer On je Svemoćan i Sveznajući. Istigfarom svjedočimo da jedino Bog može olakšati naša stanja, otkloniti nedaće i iskušenja koja nas tište i da On mudro i pravedno upravlja svim svjetovima, stanjima i stvorenjima.

Istigfar čisti srce od licemjerja, karakter od oholosti, eho od umišljenosti. Što su ljudi čvršći i iskreniji u svome vjerovanju, oni su sve strožiji prema sebi. Takvi ljudi se manje oslanjaju na dobra djela koja su počinili, a više se plaše kazne Gospodara svjetova i skrušeno uzdaju u Božiju milost i oprost. Što su ljudi slabijeg vjerovanja i uvjerenja više su uvjereni u ispravnost vlastitog postupanja, manje se plaše kazne Gospodara, a na Božiju milost bezrezervno vjeruju kao da im ona bezuvjetno i neupitno pripada.

Ako smo zadovoljni sobom i umišljamo da imamo posebno i zagarantirano mjesto kod Gospodara zanemarit ćemo istigfar, a zapast ćemo u nemar i neposlušnost. Istigfar nas podsjeća da kolikogod Allah Svemoćni ima savršenstva, toliko ljudi imaju mahana i nedostataka za koje se neprestano trebaju preispitivati, koriti i kajati.

A o snazi istigfara govori i 33. ajet iz sure El-Enfal:

„Međutim, Bog ih neće kazniti dok si ti među njima, i neće ih kazniti sve dok za oprost mole.“

Recimo na kraju i da je, pored traženja oprosta od Allaha, dž.š., potrebno tražiti oprost i od ljudi kojima se učini grijeh. Nikad ne treba biti teško priznati svoju grešku, izviniti se i zatražiti oprost. Zalog je to mnogo boljih međuljudskim odnosa.
U tom smislu, molimo Allaha, dž.š, da nam omili traženje oprosta, ali i da nam omili praštanje.

Amin, ja Rabe-l-alemin!

Idriz-ef. Karaman,
Malmö, 10. decembar 2021.

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, salavat i selam Vjerovjesniku Muhammedu, njegovoj časnoj porodici i plemenitim ashabima.

Poštovana braćo i sestre,

U današnjoj hutbi govorit ćemo o zahvalnosti Stvoritelju na blagodati imetka izvršavanjem imovinskih ibadeta zekata i sadekatu-l-fitra. Ibadet zekata možemo izvršiti i mimo ramazana, ali je kod nas uobičajeno da se izvršava u ramazanu, jer je tako lakše računati vrijeme za zekat, a i dobro učinjeno u ramazanu nosi višestruko uvećanu nagradu, dok se obaveza sadekatu-l-fitra izvršava isključivo tokom mjeseca ramazana, odnosno prije klanjanja ramazanskog Bajram namaza.
Ibadetom zekata duša se čisti od pokuđenih osobina škrtosti, sebičnosti i pohlepe za prolaznim dunjalučkim dobrima, a imovina se njime čisti, štiti i uvećava.

Uzvišeni Allah kaže:

,,…što god vi udijelite, On će to nadoknaditi, On najbolje opskrbljuje“. (Sebe’, 39)
,,A za zekat koji izdvojite da biste Allahovo zadovoljstvo stekli – takvi će dobra djela Svoja umnogostručiti.” (Er-Rum, 39)

Poslanik, s.a.v.s., je rekao:

,,Kada izdvojiš zekat iz svog imetka, štitiš ga i odstranjuješ iz njega ono što je po tebe zlo u njemu.“
,,Zaštitite svoj imetak davanjem zekata.“

Ispravnost zekata uvjetovana je iskrenom namjerom prilikom izdvajanja propisanog iznosa iz imovine koja dostiže iznos nisaba te propisanim mjestom izvršenja, a to je Bejtu-l-mal.
Od momenta propisivanja ove stroge islamske obaveze prvoj generaciji muslimana bilo je jasno da njeno izvršenje organizira Zajednica, o čemu nije bilo dvojbe među njima.

Obaveza organiziranog prikupljanja zekata u Bejtu-l-mal utemeljena je 103. ajetom sure
Et-Tevba:

„Uzmi iz imovine njihove zekat da ih njime očistiš i blagoslovljenim učiniš“.

Vjerovjesnik, a.s., razumio je i u praksi primijenio citiranu Božiju zapovijed kroz instituciju organiziranog prikupljanja zekata u Bejtu-l-mal putem službenih prikupljača. Svi povjerenici koje su Vjerovjesnik, a.s., i pravedne halife poslije njega, slali u različite krajeve kao prikupljače zekata zahtijevali su od muslimana da zekat predaju u Bejtu-l-mal. Nije zabilježeno da su pojedincima dozvolili izdvajanje zekata prema njihovom nahođenju, niti da je bilo ko od njih takvo postupanje smatrao izvršenjem obaveze zekata.
Budući da citirani ajet iz sure Et-Tevba pojašnjava sve ajete koji u općenitoj formi naređuju izvršenje obaveze zekata, oni se trebaju razumijevati i tumačiti u duhu navedenog pojašnjenja.

Na važnost organiziranog prikupljanja zekata u Bejtu-l-mal ukazuje primjer prvog halife Ebu Bekra, r.a., koji je odbacio neutemeljene tvrdnje nekih neukih i zabludjelih pojedinaca i grupa, nakon smrti Allahovog Poslanika, a.s., da će se držati obaveze klanjanja namaza, ali ne i obaveze izdvajanja zekata u Bejtu-l-mal, jer je ta obaveza bila vezana za Poslanika, a.s., te da se, prema njihovim tvrdnjama, ne odnosi na halife i predvodnike Zajednice poslije njega. Hazreti Ebu Bekr je jasno istakao svoju odlučnost da će nastaviti praksu Vjerovjesnika, a.s.:
,,Tako mi Allaha, borit ću se protiv onoga ko pravi razliku između namaza i zekata. Borit ću se protiv svakog ko odbije izdvajanje zekata u Bejtu-l-mal koje je činio u vrijeme Poslanika.”

Treba napomenuti da se argumenti koji govore o šeriatskoj utemeljenosti organiziranog prikupljanja zekata izravno odnose na ustanovu zekata, ali se u tumačenju našeg mezheba isti propis primjenjuje i na sadekatu-l-fitr na temelju analogije, a što je kod nas prihvaćeno i potvrđeno fetvom nadležnih organa Islamske zajednice, budući da su korisnici sadekatu-l-fitra, prema tumačenju učenjaka našeg mezheba, isti kao i korisnici zekata.

Na temelju Poslanikovog sunneta i prakse Hulefai-rašidina jasno je da je islamska vlast (Ulul-emr) nadležna da određuje prioritete prilikom raspodjele prikupljenih sredstava, a ne pojedinci – obaveznici zekata shodno njihovim individualnim, subjektivnim procjenama i željama.

Oživljavanje i afirmacija autentične Vjerovjesnikove, a.s., prakse institucionalnog pristupa pitanju prikupljanja i raspodjele zekata i sadekatu-l-fitra kod nas bilo je od ključnog značaja za očuvanje islama i muslimana u našoj domovini i drugim mjestima gdje žive naši ljudi.

Nosilac tog emaneta kod nas je Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini i ona taj emanet vrši u sladu s kur'anskim smjernicama – odgovorno i efikasno.
U Fondu Bejtu-l-mal Islamske zajednice postoje fondovi u koje su uključene sve Kur'anom navedene kategorije primalaca zekata i sadekatu-l-fitra.
Zahvaljujući takvom radu Islamska zajednica uživa povjerenje vjernika, što se potvrđuje i konstantnim rastom prihoda u Fond Bejtu-l-mal.

Nekim ljudima to, čini se, smeta. Svakog ramazana, pa evo i ovoga, jave se pojedinci nepozvani, neprozvani i nekompetentni, vođeni sitnim, ličnim interesima i sumnjivim motivima i dovode u pitanje ispravnost ovakve orijentacije Islamske zajednice, i upuštaju se u tumačenje stručnih šeriatskih pitanja, posebno zekata i sadekatu-l-fitra.

Zadnjih godina specijalna meta je sadekatu-l-fitr i neutemeljena tvrdnja kako se ovo davanje mora izvršiti iz „ruke u ruku“. Naravno da to nema šeriatskog utemeljenja, kao što to ni praktično nije izvodljivo.

Recimo na kraju da je ovogodišnji nisab za zekat u Švedskoj 53 400 kruna, a da ja
sadekatu-l-fitr, ovisno o standardu, podijelejen u tri kategorije – 100, 150 i 200 kruna.

Molimo Uzvišenog Allaha da primi naš post, naš sadekatu-l-fitr i naš zekat, kao i naše ostale ibadete.

Amin, ja Rabbe-l-alemin!

Idriz-ef. Karaman, Malmö, 8. april 2022.

Ibn ‘Abbas prenosi: Poslanik, s.a.v.s., bi u vrijeme poteškoća i tuge učio:

„La ilahe illellah , el halimul azim , la ilahe illellah rabbul aršil azim , la ilahe illellah rabbu ssemavati ve rabbul erdi ve rabbul aršil kerim.“

„Nema boga osim Allaha Veličanstvenog , Blagog . Nema boga osim Allaha , Gospodara arša Veličanstvenog . Nema boga osim Allaha , Gospodara nebesa i Zemlje , i onoga sto je između njih , Gospodara arša Plemenitog!“ (Buharija i Muslim)

Enes, r.a., je rekao da bi Poslanik, s.a.v.s., kada bi se suočavao s ozbiljnim poteškoćama, uvijek dovio:
“Ja Hajju, ja Kajjumu, bi-rahmetike esteghisu”

„O Ti Živi, Postojani, molim Te za obilatu milost Tvoju – popravi stanje moje svako i ne prepusti me sebi samom ni jednog trena!“ (Tirmizi)

Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., kad god je bio suočen s ozbiljnim poteškoćama, podigao glavu prema nebu i molio:
„Subhan-Allahi El-‘Azim (slavljen neka je Allah, Moćni).“
A kad bi dovio hitno i snažno, rekao bi:
„Ja Hajju, Ja Kajjum (O živi, o vječni).“ (Tirmizi)

Ebu Bekr, r.a., prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:
“Molbe za teška iskušenja su: Allahumme rahmetike erdžu, fela tekilni ila nefsi tarfete ‘ajnin, ve eslih li ša’ni kullehu, la ilaha illa enta.”

„Gospodaru moj, molim Te za Tvoju milost, i nemoj me ostaviti samom sebi ni koliko treptaj oka, učini mi dobrim sve moje stvari, nema drugog boga osim Tebe.“ (Ebu Dav’ud)

Esma, kći Amaisa, prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., upitao:
„Hoćete li da vam ukažem na riječi koje trebate izgovarati u nevoljama i bolovima? To su slijedeće riječi: “Allahu, Allahu Rabbi, la ušriku bihi šej’a“

„Allah, Allah je Gospodar moj, Kome ja ne pretpostavljam ništa.“

Drugi prenosilac kaže da se ove riječi trebaju izgovarati sedam puta. (Ebu Dav’ud)

Sa’d ibn Vekas prenosi da je Poslanik s.a.v.s., rekao:
“Dova kojom je molio Junus, a.s., kada Ga je dozivao iz trostruke tmine:
„La ilahe illa ente subhaneke, inni kuntu minez-zalimin.“

„Nema Boga, osim Tebe, hvaljen neka si, a ja sam se zaista ogriješio prema sebi!“ Ako bilo koji musliman šta zatraži ovim riječima, njegova će dova biti uslišana. ”

U drugom rivajetu se kaže:
„Znam riječi zbog koji će Allah ukloni nečiju tjeskobu. To su riječi moga brata Junusa, a.s.“ (Tirmizi)

Ibn Mes’ud prenosi da je Poslanik s.a.v.s., rekao:

„Neće nikada rob kada ga zadesi briga i tuga izgovoriti slijedeće riječi, a da njegova dova neće biti uslišana: ‘Allahumme inni ‘abduke vebnu abdike vebnu emetike, nāsijeti bijedike, mādin fijje hukmuke, ‘adlun fijje kadāuke, es’eluke bikulli ismin huve leke, semmejete bihi nefseke ev enzeltehu fi kitābike ev allemtehu ehaden min halkike evi-ste’serte bihi fi ‘ilmi-l-gajbi ‘indeke en tedž’ale-l-Kur’ane-l ‘azime rebi’a kalbi, ve nūre sadri, ve dželāe huzni, ve zehabe hemmi.’ “

„Allahu, ja sam, doista, rob Tvoj, sin roba Tvoga, sin robinje Tvoje. Moj položaj je u Tvojoj ruci, ja sam podložan i nadamnom se sprovode propisi Tvoji, pravičnost po mene je odluka Tvoja, zato, prizivam Te svim Tvojim imenima kojima si Sebe nazvao ili ih u Svojoj Knjizi objavio ili ih nekom od Tvojih bića saopćio, ili ih, pak, zadržao kod Sebe kao znanje nedokučivog, prizivam Te da mi Kur’an veličanstveni učiniš proljećem srca mog, svjetlom grudi mojih, razbistrenjem tuge moje i odhodom brige moje.) Pa su rekli: ‘Allahov Poslaniče, da li trebamo da svi naučimo ove riječi?’ ‘Da, treba svako ko ih čuje da ih nauči.’- odgovori Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem.“

Dova tim riječima bit će uslišana. Allah odgnati od njega brigu njegovu i zamjeniti tugu sa radošću:. (Ahmed i Ibn Hiban)

Enes prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao:
„O Allahu, nema mira osim kad Ga ti podariš, a Ti jedini možeš olakšati poteškoće.“ (Fikhu-s-Sunneh, svezak 4, 131)

Poslanik, s.a.v.s., Muhammed, s.a.v.s., u vremenima iskušenja bi govorio:
„Nitko nema pravo da bude obožavan, mimo Allaha, Veličanstvenog, Uzdržavatelja jedinog. Niko nema pravo biti obožavan, mimo Allaha, Gospodara arša Velikog. Niko nema pravo biti obožavan, mimo Allaha, Gospodara Nebesa i Gospodara arša časnog.“ (Buharija, volumen 9, 526)

Prisjetimo se da bolest poništava loša djela i uklanja grijehe.

Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao:
„Kome Allah želi dobro, stavi ga na kušnje.“

On je rekao:
„Za svaku nesreću, bolest, tjeskobu, tugu ili povredu koja pogodi muslimana, pa čak i za ubod trna – Allah ukloni mu ukloni neki grijeh.“

Ibn Mes’ud je rekao: „Posjetio sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kada je imao groznicu. rekao sam: ‘O Allahov Poslaniče, s.a.v.s.! Imaš visoku temperaturu!’ On je rekao: ‘Moja groznica je kao vaše dvije.’ Upitao sam: ‘Je li to zbog toga što imaš dvostruku nagradu?’ On je odgovorio: ‘Da, tako je. Nijedan musliman neće biti pogođen s nekom ozlijedom, pa čak i ako je to samo ubod trna, a da mu Allah neće oprostiti grijehe, a njegovi grijesi spadaju sa njega kao što lišće opada s drveta.’ “

Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Primjer vjernika je poput svježe biljke; iz kojeg god pravca vjetar puše biljka se njiše. Ali kad vjetar stane, ona se ponovno uspravi. (Slično tome, vjernik biva iskušavan nevoljama kako bi njegova vjera i srce ojačali, te ostaje strpljiv i čvrst.) A loš čovjek je poput borovine koja ostaje tvrda i kruta sve dok je Allah ne slomi kad god hoće.“ (Fikhus-Sunneh, volumen 4, 1)

Transkripcija Ajetul Kursije

Allāhu lā ilāhe illāhu vel hajjul-kajum. Lā te’huzuhū sinetun ve la nevm. Lehū mā fis-semāvāti ve mā fil ard. Men zellezi ješfeu ‘indehu illā bi iznih. Jā’lemu mā bejne ejdīhim ve mā halfehum ve lā juhītūne bi šejin min ‘ilmihī illā bi mā šā’. Vesi’a kursijjuhus-semāvāti vel ard ve lā jeūduhū hifzuhumā ve huvel alijjul-azīm.
Prijevod Ajetul Kursije

“Allah je – nema boga osim Njega – Živi i Vječni! Ne obuzima Ga ni drijemež ni san! Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji! Ko se može pred Njim zauzimati za nekoga bez dopuštenja Njegova?! On zna šta je bilo i prije njih i šta će biti poslije njih, a od onoga što On zna – drugi znaju samo onoliko koliko On želi. Moć Njegova obuhvata i nebesa i Zemlju i Njemu ne dojadi održavanje njihovo; On je Svevišnji, Veličanstveni!”
Tefsir Ajetul Kursije

Opće je poznato da prva kur’anska sura Fatiha ima sedam ajeta. Shodno logičnim cjelinama, i Ajetul Kursija može biti podijeljena na sedam rečenica:

1. „Allah je, nema božanstva osim Njega, Živog, Vječnog“, 2. „Ne obuzima Ga ni drijemež ni san“, 3. „Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji“, 4. „Ko se može pred Njim zauzimati za nekoga bez dopuštenja Njegova“, 5. „On zna šta je bilo i prije njih i šta će biti poslije njih, a od onoga što On zna – drugi znaju samo onoliko koliko On želi“, 6. „Njegova moć obuhvata i nebesa i Zemlju i Njemu ne dojadi održavanje njihovo“, 7. „On je Visoki, Veliki“.

Ovo je prva od tri sličnosti između Ajetul Kursije i sure Fatiha koje ćemo, ako Bog da, navesti. No, da bismo jednostavnije i jasnije izložili osnovna značenje Ajetul Kursije, podijelit ćemo je na nekoliko koliko-toliko nezavisnih rečenica, odnosno na njih deset.

Prva cjelina Ajetul Kursije glasi: „Allah je, nema božanstva osim Njega الله لا اله إلا هو“. Ovdje je izraženo osnovno svojstvo uzvišenoga Gospodara, svojstvo jedinosti ili tevhida. Cjelina počinje sa, kako se to kaže, vlastitim Božijim Imenom – Allah, a potom završava negiranjem svih drugih božanstava. Ovdje uviđamo drugu sličnost Ajetul Kursije sa prvom kur’anskom surom el-Fatiha. I sura Fatiha i Ajetul Kursijja počinju spominjanjem vlastitoga Božijega Imena – Allah. U suri Fatiha Allahu se izriče svaka zahvala, a u Ajetul Kursijji se naglašava da je samo Allah Bog, da ništa drugo što ljudi oslovljavaju božanstvom nije božanstvo. Sve, doslovno sve, što postoji stvorio je uzvišeni Allah.

Šta sve čovjek uzima za božanstva, šta sve čovjek obožava? U časnome Kur’anu se kaže: A vaš Bog – jedan je Bog! nema boga osim Njega, Svemilosnoga, Samilosnoga. (el-Bekara, 163.) Opće je poznato da se obožavanje kipova, životinja i drugih ljudi naziva idolopoklonstvo odnosno višeboštvo. Većina ljudi kada se spomene idolopoklonstvo ili višeboštvo, kažu da je riječ o pripisivanju dragome Allahu nekoga ili nečega što je isto kao On (širk), da nas dragi Bog od toga sačuva. I ovo mišljenje je ispravno. No, pored toga, postoje i drugi, za pojedinca veoma često mnogo opasniji, vidovi širka ali na koje mali broj ljudi obraća pažnju. U časnome Kur’anu se kaže: Allah nijednom čovjeku dva srca u njedrima njegovim nije dao. (el-Ahzab, 4.) Nemoguće je istodobno voljeti punim srcem dragoga Allaha i Njegovoga posljednjeg poslanika Muhammeda, alejhisselam, a što se odražava slijeđenjem Šerijata, i voljeti istim intenzitetom sebe, svoju porodicu, svoje prijatelje i slično. Šerijatski propisi nikada čovjeku ne smiju biti iza vlastitih stavova, nikada ne smije prednost dati svome mišljenju i ljubavi prema nekoj ideji u odnosu na šerijatsku argumentaciju.

Druga cjelina Ajetul Kursije glasi: „Živi, Vječni – الْحَيُّ الْقَيُّومُ“. Prethodno je naglašeno da je samo dragi Allah Bog, da drugoga bog osim Njega nema, da jedino On jeste a sve ostalo što čovjek obožava samo je plod ljudske mašte, uobrazilje, plod neodgojene duše i mutnoga srca. U ovoj cjelini se, rekli bismo čak i na racionalan i logički način, dalje potvrđuje Božije jedinstvo. Naime, u teologiji se govori o načelu vâdžibul vudžûda, odnosno o tome da mora biti nešto što jednostavno mora postojati samo po sebi, nešto što je oduvijek i zauvijek, nešto iz čega sve drugo proizilazi. Ovo načelo se na našemu jeziku kaže nužno ili obavezno postojanje. S druge strane, sve drugo, s obzirom da u nekome vremenskome trenu nije postojalo, oslovljava se mumkinul vudžûd odnosno postojanje koja može a i ne mora biti. Konačno, ono što je nemoguće da postoji, jer je u suprotnosti s jedinstvenošću ili jedinosti onoga prvoga načela, naziva se mumteniul vudžûd ili nemoguće postojanje.

Drugim riječima, uzvišeni Allah je nužno postojanje te je stoga Sebe oslovio, između ostaloga, i sa Imenima „Živi“ i „Onaj koji sve obdržava“. Samo je On izvor života, za sve što postoji, i samo ovisno od Njegove volje, na koju ništa osim Njega ne može utjecati, ono što je stvoreno bîva i održavano na životu.

Postojanje koje može a i ne mora biti jesu stvorenja, svako od nas, jer nas je uzvišeni Allah stvorio ali je mogao i da nas ne stvori. Nekada nas nije bilo, pa smo stvoreni a potom i došli na ovaj svijet.

Nemoguće postojanje odnosi se na vjerovanje ljudi u postojanje drugih božanstva. S obzirom da je „prije“ postojao samo uzvišeni Allah i ništa više, a sve drugo stvorio je upravo uzvišeni Allah kasnije, kako je onda moguće da postoje i druga božanstva pored Njega?!

Treća cjelina Ajetul Kursije glasi: „Ne obuzima Ga ni drijemež ni san – لاَ تَأْخُذُهُ سِنَةٌ وَلاَ نَوْمٌ“. Posmatrajući svijet oko nas, vidimo da sve što oslovljavamo živim, biljke, životinje i ljudi, sve ima potrebu za odmorom, za smirajem, za pauzom u svome životu. Razlog za to je jednostavan – ništa što je stvoreno ne posjeduje vlastitu životnu energiju, posuđuje je kroz svoje organe, koji, opet, imaju određen rok trajanja. I prije smrti odnosno preseljenja na drugi svijet, svim stvorenjima je nužno da se povremeno smire kako bi prikupili snagu za daljnji život. Najbolji odmor, ujedno i odmor koji niko ne može izbjeći jer ga sâm organizam na to primorava, jeste san.

Borba na Zemlji je počela, rekli bismo, u jednom blažem obliku (upoređujući je sa sadašnjim), od vremena Adema, alejhisselam, kada je jedan od njegovih sinova ubio svoga brata. Od tada se već nazire borba kao princip dunjalučkog života. Stoga u historiji vidimo da su snažni, kada god su htjeli, svoju volju nametali slabima u općoj borbi života. A što se tiče “prava” ono je bilo i ostalo samo bol u dušama onih kojima pripada, sve dok ne bi postali snažni da to “pravo” i zaštite.

Historija također potvrđuje jednu činjenicu koja je, u suštini, neoboriva, osim za one koji bježe iz svoje gorke stvarnosti, a to je da su jaki uvijek bili oni koji su upravljali i manipulisali, a da su slabi uvijek plaćali danak svoje slabosti. Svaki narod koji želi slobodan život, ova slika mu treba biti stalno pred očima, te radi svoje zaštite i sigurnosti mora uvijek jačati, kako bi bio spreman u odbrani svoje zemlje.

Historija pamti mnoge ratove. Njihovi uzroci su različiti. Od tih ratova su i ratovi koje su muslimani vodili protiv dvije velike države u njihovo vrijeme… Kada se pogledaju uzroci i tokovi ovih borbi, vidjet će se jedan svijetli primjer humanosti, iskrenosti, kao i velikog uspijeha zbog poštivanja ovih i drugih vrijednosti.

Pred muslimane se tada ispriječiše dvije najveće i najjače vojske toga vremena (Perzija i Bizantija, op.PV.). Njihova vladavina je imala svoj dugi kontinuitet. Ali ipak muslimani pobjeđuju. Kako se ovo desilo?

Ovoj historiskoj činjenici se prilazi sa više strana. Ovisno o historiskoj, moralnoj i drugoj udaljenosti od tog vremena. Tako vidimo da strani historičari cjelokupnoj islamskoj povijesti prilaze sa neobjektivnošću i predrasudama (da ne kažemo s mržnjom!). Primjeri su mnogobrojni. Međutim, i među njima se nađe poneko ko progovori istinom: Džon Geluub u svojoj knjizi “Arapska imperija” priznaje svoje veliko čuđenje sa uspjesima muslimana kako na vojnom tako i na drugom planu, te u svojim utjecajima na svijet i na Evropu…

Davno je rečeno da onaj ko nema historije nema ni budućnosti. Historija je dakle veliko more iskustva, znanja i pouka. Posebno se u ovome ističe historija vojske i ratovanja. Danas vidimo da i mnoge druge nauke svoja dostignuća stavljaju na raspolaganje rukama vojnika… Tako će Putapert u svojoj “Historiji vojske” primijetiti uzročno – posljedičnu vezu između svih savremenih nauka i vojnih vještina: taktike, strategije, odbrane….

Stoga, današnje stanje je samo produkt sinteze tehnološkog napretka, marljivosti i mudrosti, kako je to već davno primijetio šejhul Islam Ibn Tejmijje da se rezultat dobija poštujući Allahov sunnet, pa makar da se radilo o nevjernicima, a želje i ciljevi se ne ostvaruju pustim nadanjima.

Svi islamski učenjaci su saglasni da je uzrok uspona islamske civilizacije, pa i njenih briljantnih pobijeda na vojnom planu, uzrok sami islam. A jedna od Allahovih naredbi je i: “A protiv njih (neprijatelja) pripremite koliko god možete snage…” I ova naredba je potpuno u kontekstu toga da na dunjaluku se sve odvija po utvrđenim pravilima koje je Uzvišeni zacrtao. Pa zar ima neko ko smatra da su Perzijanci i Rimljani bili slabići? Ne, nego su muslimani ispunili uslove koje im je njihov Gospodar postavio. Bili su iskreni prema svome Gospodaru, pa im je njihov Gospodar olakšao i potpomogao ih. U ovom kontekstu, ćemo inša’Allah1, pokušati prikazati primjere muslimanske historije, a u ovom broju počinjemo sa bitkom na Jermuku.

Vijesti o osvajanju Iraka došle su do Ebu Bekra, radijAllahu anhu, a on je razmišljao o slanju vojske u Šam1, znajući da je Allah obećao dati pobjedu vjernicima. Kada je osvojena Hira, došao mu je Šerahbil ibn Hasne sa petinom ratnog plijena i radosnom viješću o pobjedi.

Nekoliko dana nakon toga Šerahbil je došao na halifin medžlis (sjednicu) i upitao ga:

“Nasljedniče Allahovog Poslanika, zar nisi razmišljao da pošalješ vojsku u Šam (Šam je oblast koja danas obuhvata teritorije današnje Palestine, Sirije, Jordana i Libanona, op.PV)?”

“Jesam, razmišljao sam o tome i nisam nikome ništa govorio o svojim mislima. A ti me ne pitaš, a da nemaš neki razlog”, odgovori halifa.

Šerahbil mu reče:

“Vidio sam te, nasljedniče Allahovog Poslanika, u snu kako hodaš iznad ljudi, po tvrdom i nepristupačnom terenu, preko brda, po kojima se inače ne može hodati. Nastavio si ići dok se nisi popeo na jedno visoko uzvišenje, bio si iznad svih, s tobom su bili ashabi, zatim si se spustio u plodnu dolinu u kojoj bješe oranica, sela i tvrđava.

Rekao si muslimanima: ‘Navalite na Allahove neprijatelje, a ja vam garantujem pobjedu i ratni plijen.’ Muslimani su onda navalili, i ja sam bio s njima i nosio sam zastavu. Uputio sam se prema jednom selu, oni su u njemu od mene zatražili da im pružim sigurnost pa sam ih zaštitio. Potom sam došao i vidio da si zauzeo ogromnu tvrđavu. Allah ti je omogućio pobjedu, neprijatelj se predao, a ti si sjeo na prijestolje koje ti Allah podari. Zatim bi rečeno: ‘Allah ti je omogućio pobjedu, pa zahvali svome Gospodaru i budi Mu u pokornosti, a zatim prouči: ‘Kada Allahova pomoć i pobjeda dođu, i vidiš ljude kako u skupinama u Allahovu vjeru ulaze; ti veličaj Gospodara svoga hvaleći Ga i moli Ga da ti oprosti, On je uvijek pokajanje primao.'”

Halifa mu reče:

“Usnio si! Dobro si vidio i dobro će biti, ako Allah da.”

Ebu Bekr je sazvao šuru da bi se dogovorio. U šuri su bili: Omer ibn el-Hattab, Osman ibn Affan, Alija ibn Ebi-Talib, Talha ibn Ubejdullah, Zubejr ibn el-Avam, Abdur-Rahman ibn Avf, S'ad ibnu Ebi Vekkas, Ebu Ubejde ibn Džerrah, Abdullah ibn Ebi Evf el-Huzami, Seid ibn Zejd te istaknuti muhadžiri i ensarije, neka je Allah s njima zadovoljan.

Ebu Bekr je rekao: “Neizbrojive su Allahove blagodati, a nagrada je uvijek veća od djela. Allahu pripada hvala za ono što je učinio od vas, ujedinivši vas na jedinstvenoj riječi i popravivši odnose među vama. Uputio vas je na islam i odbio od vas šejtana napasnika. Nije vam dozvoljeno da Mu pripisujete druga, ili da uzmete drugog boga osim Njega. Arapi su danas jedan narod, sinovi jednog oca i jedne majke. Želim da vas podstaknem na odlazak u Šam, u bitku protiv Bizantijaca. Neka Allah učvrsti muslimane i učini Svoju riječ gornjom, a neka muslimani u tome imaju svoj doprinos. Ko pogine poginuo je kao šehid, a ono što ima kod Allaha bolje je za one koji budu dobri. Ko preživi živjet će da bi branio vjeru iščekujući od Allaha da mu da nagradu mudžahida, onoga ko se bori na Allahovom putu. Ovo je moje mišljenje, pa neka svako izloži svoje.”

Svaki je počeo da izlaže svoje viđenje i primjedbe, i da upućuje savjete. Bila su dva mišljenja o tome kako osvojiti Šam.

Prvo je mišljenje bilo da se pošalje velika vojska koja bi otpočela osvajanja odmah po dolasku u Šam. Drugo mišljenje bilo je da se upotrijebi ista taktika u osvajanju Šama, kao što se upotrijebila u osvajanju Iraka, a to je da se pošalje više skupina vojske koje bi nadirale s više strana, a one bi bile potpomognute dobrovoljcima koji bi bili u njihovoj pratnji. Preovladalo je drugo mišljenje.

Bitka na Kadisiji i smrt Perzijskog carstva

Halifa Omer, radijAllahu anhu, razmišlja da se lično zaputi u Perziju, ali nakon vijećanja Šure – Vrhovnog vijeća, odustaje od toga. On šalje Sad bin Ebi Vekkasa, radijAllahu anhu, kao vrhovnog zapovjednika u Irak

Prije nego što je Sa'd krenuo ka Iraku, Omer, radijAllahu anhu1, mu reče: “O Sa'de, sine Vehibov, neka te ne zavaraju spletke u kojima se govori: “Prošlo je vrijeme Poslanika i njegovih drugova.” Pa Allah neće loše izbrisati lošim, nego loše se briše dobrim djelom. A između Allaha i ljudi nema ništa sem pokornosti. A svi ljudi, i ugledni i neugledni su pred Njim isti. On im je Gospodar i oni su Mu robovi. Vrednuju se prema stepenu oprosta a ono što je kod Njega, postižu svojom pokornošću Njemu. Gledaj u djelo Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem2, od vremena poslanstva pa do njegove smrti i pridržavaj se toga. Ovo ti je moj savjet, ako ga odbiješ i ne prihvatiš, propade ti djelo i izgubio si. Ti se upuštaš u tešku stvar, zato budi strpljiv na svemu što te zadesi, pa ćeš imati strah od Allaha. A strahopoštovanje prema Allahu se ogleda u dvije stvari: u pokornosti Njemu i udaljavanju od griješenja. A pokornost Njemu je sa prezirom prema dunjaluku34 a ljubavi prema ahiretu, a gnjev Njegov je sa ljubavi prema dunjaluku a mržnji prema ahiretu. (…) Kada Allah zavoli roba, učini da on bude voljen, a kada ga zamrzi, učini da on bude omražen. Pa promišljaj svoju situaciju kod Allaha preko svoje situacije kod ljudi.”

Na dan Kadisije u Sa'dovoj vojsci je bilo preko 30 000 mudžahida. Vojska je podijeljena po plemenima, a unutar plemena po vodovima od po deset ljudi. Također se precizno napravio raspored izvidnica, desnog i lijevog krila, podrške, središnjice … sve po Omerovim, radijAllahu anhu, uputama. Pisar zadužen za stanje na terenu je bio Zijad bin Ebi Sufjan, a glavni za raspored i moral je bio Selman Perzijanac. U vojsci je bilo preko 300 ashaba, od toga preko 70 učesnika Bedra, a učestovalo je i oko 700 sinova od ashaba. Omer, radijAllahu anhu, je poslao pismo Sa'du u kom mu naređuje da zauzme pozicije na Kadisiji, koja prestavlja vrata Perzije. Naredio im je da očiste svoje nijete, da budu strpljivi, a da Allahova pomoć dolazi po jačini nijeta, da nagrada biva po količini truda…

Sa'd, radijAllahu anhu, je činio kako mu je Omer, radijAllahu anhu, nalagao. Ostao je mjesec dana u stalnoj pripravnosti a da nije vidio nijednog Perzijanca. Naime, oni su tada imali mnoštvo unutrašnjih nemira, te su bili ranjivi, nejedinstveni i izbezumljeni. Ipak Perzijanci odlučiše da pošalju svog najboljeg vojskovođu Rustema sa vojskom od oko 120 000 vojnika. Na ovaj potez Omer, radijAllahu anhu, savjetuje Sa'da da ostane u stalnoj vezi s Medinom te da ga i dalje obavještava. Stanje rata ni mira ukupno je trajala oko četiri mjeseca. U početku su Perzijanci željeli da opadne moral kod muslimana te da im ponestane namirnica, ali poslije su uvidjeli da je, ustvari, odgađanje bitke na njihovu štetu, jer su muslimanima stalno stizale pomoći. A nakon što su u ratnoj situaciji odbili Islam, odbili plaćanje džizije jedino što je ostalo je bio sukob. Poslali su svoje najistaknutije vojskovođe s Rustemom na čelu, a tu su bili i Hurmuzan koji je zapovijedao desnim krilom ove ogromne vojske, Džalinus koji je komandovao centrom u kom je bilo oko 40 000 ljudi, potom Ibn Behram komandant lijevog krila i drugi velikani… S obzirom da su do ove bitke imali veoma malo iskustva sa muslimanima, Perzijanci su vojsku rasporedili klasičnim rasporedom.

Bitka je na pomolu. Sa'd, radijAllahu anhu, je okupio ljude i obratio im se: “Vrijeme je na našoj strani. Ništa ne činite dok ne klanjate podne namaz. A nakon što klanjamo, ja ću poviknuti tekbirom, a vi za mnom i pripremite se! Znajte da tekbir nije dat nikome prije vas a on vam je dat kao podrška. Potom kada čujete drugi tekbir, činite ga i vi. Vaš će se neprijatelj prepasti. A kada čujete mene da treći put donosim tekbir, donesite i vi, a konjanici neka istupe i budu spremni za napad. A kada čujete četvrti, svi u napad dok se ne izmiješate s neprijateljem, i govorite: “Nema snage ni moći osim sa Allahom!”