|
|
|
|
 |
Vrijednost sadake |
|
Poslato od: Media - 07-12-2022.20:33 - Forum: Hutbe & Dersovi
- Nema Odgovora
|
 |
Hvala Allahu, dž.š., salavat i selam Njegovom posljednjem poslaniku Muhamedu, s.a.v.s
Draga braćo, poštovane sestre!
U povodu humanitarne katastrofe prouzrokovane agresijom Rusije na Ukrajinu danas govorimo o sadaki, odnosno, potrebi da se pomogne nekom ko je u nevolji. Dok gledamo potresne slike razrušenih objekata i uznemirenih ljudi, obuzima nas beznađe i zabrinutost. Ima i panike. Stoga na početku ove hutbe navodimo 31. ajet sure Ibrahim u kojem nam Allah, dž.š., poručuje:
„Reci Mojim robovima koji vjeruju da namaz klanjaju te da, i tajno i javno, iz onoga čime ih skrbimo udjeljuju prije nego što dođe Dan u kojem neće biti ni trgovine ni prijateljstva.
Zanimljivo je da ovdje Gospodar svjetova sadaku stavlja odmah uz namaz, a znamo koje mjesto namaz ima u islamu. Treba, također, obratiti pažnju da nas Alla, dž.š., u ovom ajetu požuruje, da ne oklijevamo, da vodimo računa da smrtni čas u svakom trenutku može doći. A u 92. ajetu sure Alu Imran stoji:
„Nećete ostvariti istinsko dobro sve dok ne budete od onoga što vam je drago dijelili, a što god dijelite, Bog to, sigurno, zna.“
Zato, braćo i sestre, uz ustrajno obavljanje namaza, trebamo požuriti sa sadakom. Ovaj drugi ajet nas upozorava i na kvalitet sadake. Često, naime, ljudi misle da se obaveza sadake svodi na bacanje kojeg novčića pred prosjaka, ili, pak, prikupljanjem stare garderobe i drugih stvari koje nemaju vrijednost. Naravno, sve što se udijeli u ime Gospodara, ima svoju vrijednost, ali veća vrijednost udijeljenog uvećava vrijednost sevapa, odnosno, krajnju korist za učinjeno dobro djelo. Pomažući druge, mi, zapravo, pomažemo sebe. Sadakom štitimo, ne samo svoj imetak, već i svoje živote. Sadakom, osim što štitimo svoj imetak, mi ga i uvećavamo. O tome govori 261. ajet sure El-Bekare:
„Primjer onih koji troše svoja imanja na Božijem putu sličan je primjeru zrna iz kojeg nikne sedam klasova i u svakom klasu po stotinu zrna, jer Bog uvišestručuje onome kome hoće, i Bog sve znanjem obujmljuje.“
U ovom kontekstu navodimo i jednu predaju u kojoj se kaže:
„Nema nikoga od vas, a da sa njim neće razgovarati Allah, tako da između njih neće biti posrednika, pa će pogledati na svoju desnu stranu i neće vidjeti ništa, osim ono što je pripremio, pa će pogledati na svoju lijevu stranu i neće vidjeti ništa, osim ono što je pripremio i pogledat će ispred sebe i vidjeće samo pred svojim licem vatru, pa se čuvajte vatre makar sa pola hurme!“
Navodimo i riječi jednog ashaba, koji se kad je ugledao siromaha koji je došao da prosi pred njegovim vratima, obradovao i rekao: „Dobro mi došao onaj koji će očistiti moje grijehe!“
Ili riječi: „Kako su prosjaci samo dobri ljudi!? Oni nose naše opskrbe ka ahiretu bez ikakve naknade za to! Nose ih sve dok ih ne stave na vagu pred Uzvišenim Allahom!“
Neko je nabrojao čak petnaest konkretnih korisiti sadake: gasi srdžbu Allaha, dž.š., i olakšava smrt, briše grijehe, štiti od vatre, onaj koji daje sadaku bit će na Sudnjem danu u hladu svoje sadake, ona je lijek za tjelesne bolesti, lijek za bolesti srca, Allah, dž.š, sadakom otklanja od ljudi razne vrste nevolja, pa makar oni bili nasilnici i griješnici, meleki za darežljivce mole Allaha, dž.š., Allah darežljivcu daje bereket u imetku, ljudima od imetka ostaje samo ono što podijele, Allah darežljivcima uvećava nagradu, darežljivac će na Sudnjem danu biti prozvan sa posebnih varata, koja se zovu vrata sadake, sadakom se proširuju duša i srce, Poslanik, a.s., izjednačava sadaku i učenje Kur’ana i, konačno, sadaka čisti imetak od laži, lažne zakletve i nemara.
Braćo i sestre!
Vratimo se na početak i povod današnje hutbe. Pomno prateći situaciju u Ukrajini, Rijaset Islamske zajednice u BiH, donio je odluku da se danas u svim našim džematima postavi sergija za izbjeglice iz Ukrajine. Pored solidarnosti sa ukrajinskim narodom, mi se sjećamo i vlastite nesreće koja je nas zadesila u agresiji na našu domovinu.
I još nešto. Mi ne trebamo samo da pomažemo muslimanima koji žive u Ukrajini. Humanost ne smije biti tako ograničena. Solidarnost se pokazuje svakom ko je u nevolji, baš kao što su i nama pomagali, i muslimani, ali i ogroman broj dobrih ljudi koji nisu muslimani.
Da nam Gospodar omili dobra djela i otkloni sve nevolje, posebno Ukrajinskom narodu.
Amin, ja Rabe-l-alemin!
Idriz-ef. Karaman, Malmö, 18.03.2022.
|
|
|
|
 |
|
|
|
|
|
|
Odnos prema životnoj sredini |
|
Poslato od: Media - 07-12-2022.20:32 - Forum: Hutbe & Dersovi
- Nema Odgovora
|
|
Vjesnici proljeća s kojima se budi zemlja u svojim najraznolikijim manifestacijama i bojama; zelenila, behara, cvijeća, mirisa, cvrkuta ptica, iznova nas podsjećaju na Allahovu svemoć stvaranja i darivanja čovjeka velikim blagodatima, kojih trebamo biti svjesni i na njima neprestano zahvaljivati.
Zemlja je čovjekovo stanište, na njoj i s njome je povezan čovjekov cijeli život; njegovo rođenje, odrastanje, stasavanje i preseljavanje. Zemlja sa svim svojim prirodnim resursima Allahova je blagodat i vrijednost.
Između brojnih kur’anskih poruka koji govore o Zemlji u tom značenju je i ova iz sure “El-Enbija”, u kojoj stoji:
“Mi smo u Zeburu, poslije Tevrata, napisali da će Zemlju Moji čestiti robovi naslijediti.” (El-Enbija, 105)
Allah, dž. š. nas usmjerava prema putokazu kojim se dostiže sigurnost i stabilnost na zemlji. Plemenita svojstva čestitih robova valja dostići i tome težiti. To se dostiže radom, odgovornim odnosom i brigom za opće stvari i potrebe svih nas, a životna sredina je jedna od tih ključnih potreba. Svima su nam potrebni čist zrak, izvori pitke vode, čiste rijeke, bogate šume i zdrava životna okolina. To su faktori zdravlja, napretka i kvalitetnog života na zemlji općenito. Treba da svi budemo posvećeni čuvanju i afirmiranju tih vrijednosti. Njih nam je Allah poklonio ali one nisu nepotrošne, mogu biti iscrpljene, ugrožene i narušene. Onda smo na gubitku svi.
Nemar, nebriga, zapuštenost, bezvoljnost, lijenost i letargija vode nas pojedinačno, a i zajednicu kao cjelinu u propast i zaostalost. A nama treba snaga, volja, hrabrost, istrajavanje, velikodušnost, polet i snaga mladosti da bismo očuvali prirodna blaga i ljepote koje imamo. Naša domovina je jedno divno malo mjesto na zemlji, kojoj je Dragi Allah poklonio toliko prirodnih raznolikosti koje traže našu pažnju, brigu i napor da ih sačuvamo za buduća pokoljenja.
“Čistoća je dio ili pola vjerovanja” jedan je dio Poslanikove poruke koju često čujemo, na nju se pozivamo i naglašavamo je kao jednu od važnih poruka naše vjere. Volimo čuti i naglasiti da je islam dao veliku važnost čistoći, urednosti i zaštiti životne sredine. Svakodnevno smo u kontaktu s vodom koja je i lijek i sredstvo, i bez koje se ne može održati život na zemlji. Čistoća i urednost nam se propisuju i traže od nas, i glavni su uslovi i za obavljanje naše praktične dužnosti u vjeri – namaza, ali su uslov i za sve druge obredne dužnosti u našoj vjeri.
Čistoća i urednost su obilježja naše vjere. One su naredba unutar naše vjere. I to u svim segmentima, kako u održavanju lične higijene, tako i u održavanju urednosti kućnog ambijenta i prostora u kojem organizujemo naš privatni i porodični život. Čistoća i urednost su imperativ i za našu širu životnu sredinu u kojoj se realizuje naš javni, društveni, kulturni i privredni život.
Svijest ljudi u pogledu odnosa prema životnoj sredini mora se mijenjati. Ta svijest treba se usađivati mladim generacijama, od samih početaka, a kod starijih treba biti stalno poticana i naglašavana.
Nedostaje jače vjerničke svijesti i brige za stvari od javnog i općeg zajedničkog interesa. Priroda i životna sredina su pitanja od općeg interesa. Od prvorazrednog značaja.
Svojim očima s kraja zime i s početka proljeća, iz godine u godinu, gledamo prizore raznolikog otpada, i plastičnog i krutog, na obalama naših lijepih rijeka, jezera, izvora, na javnim površinama.
Samo ljudskim nemarom i zabrinjavajućom nebrigom taj otpad nije propisno odložen u kontejnere i druga mjesta predviđena za odlaganje. Pojava je to s kojom se valja ozbiljno suočiti. Nemar i nebriga prema životnom prostoru i u ovom slučaju iskazani su od svih; od onih koji odlažu, preko onih koji bi trebali upozoriti i reagirati, do onih koji bi trebali primjenjivati i provoditi zakon.
Voda, zelene površine, travnjaci, parkovi i šume su naši životni resursi, izvori zdravlja i opskrbe i mjesta gdje tražimo mir, pozitivne osjećaje, potrebnu relaksaciju. Život u prenapučenim gradovima i naseljima traži neki kutak gdje će čovjek pronaći svoj smiraj. Priroda i zemlja koju je Dragi Allah dao da se kultivira najbolja su mjesta za to. Proljeće koje dolazi dobra je prilika da se naše neobrađene i u korov zarasle njive i bašče uskopaju i zasiju. Mnogo je korisnije da mlade generacije svoje vrijeme provode u vrtu, okruženi zelenilom, mirisom blagorodne zemlje i plodova koje će ona dati, već da vrijeme i sadržaj njihovih života bude vezan za tehniku, mobilne aparate i društvene mreže. Ako se čovjek otuđi od zemlje, otuđio se od svoje prave prirode. Otuđenje čovjeka rezultira brojnim problemima i društvenim izopačenostima o kojima danas toliko puno čujemo i slušamo.
Starije generacije bosanskohercegovačkih muslimana ostavile su nam lijepe primjere odnosa prema resursima prirode. Sadnjom i kalemljenjem voćaka i u udaljenim šumskim predjelima, koja nisu bila u u vlasništvu, željeli su iza sebe ostaviti trajno dobro djelo (sadaku), po kome će ih ljudi poslije njih spominjati dok budu jeli njihove plodove. Sevape od toga imaju i dok se ptice ili druge vrste životinja budu hranile tim plodovima. Ovim činom muslimani su u djelo provodili poruku Božijeg poslanika Muhammeda, a. s., u kojoj stoji: “Ako u ruci nekog od vas, kada nastupi Sudnji dan, bude sadnica palme te bude u stanju da je zasadi prije nego nastupi, neka to učini!”
Ovaj optimističan i pozitivan pristup životu daje nadu, ohrabruje i kazuje kojim putem treba ići, bez obzira kakve okolnosti bile.
Današnji čovjek traži i nalazi izgovore da se nešto ne može, da nije isplativo, da je beskorisno, predajući se stihiji života i nepoduzimanju koraka da učini ono što je do njega i ono što on može dati od sebe. Navedena Poslanikova poruka je jasna motivacijska poruka da se čovjek bavi onim što je smisleno i što donosi korist njemu lično i zajednici u cjelini. Zajednici je korist kada svako radi svoj posao i doprinosi da u njoj ima više reda, poretka, urednosti i čistoće. Lična je korist da tada čovjeek živi od svoga halal rada, truda svojih ruku i da nije ovisan ni o kome! A musliman treba težiti tome da ovisi jedino o Allahu, a ne o stvorenjima!
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Emanet prema Stvoritelju |
|
Poslato od: Media - 07-12-2022.20:31 - Forum: Hutbe & Dersovi
- Nema Odgovora
|
|
Nakon što je Svevišnji i Svemumilostivi oblikovao tijelo i udahnuo dušu Ademu, a.s, ukazalo se njegovo lijepo lice. Ademovo lice bilo je pokazatelj vidljivog sklada i ljepote stavaranja, ali i ljepote i veličine Gospodara koji čovjeka stvara u skladu najljepšem. Zbog toga se u hadisu kaže: „Kada se neko od vas bori sa svojim bratom, neka izbjegava udarce u lice, jer je Uzvišeni Allah stvorio Adema po Njegovom liku.“
S vremena na vrijeme potrebno je vraćati se razmišljanju i razumijevanju smisla riječi koje je izgovorio Allahov Poslanik, Muhammed, s.a.v.s: “Allah je, uistinu, lijep i voli ljepotu”.
Nema nikakve dvojbe da ovako jasno izrečen stav o ljepoti kao ontološkoj činjenici islama obavezuju muslimane da budu uvijek čisti, uredni, pristojno i lijepo odjeveni, dotjerani, namirisani; jednom riječju da vode računa o svome izgledu i vanjštini u svakoj prilici. Budući da je Bog lijep i da voli sve što je lijepo, onda smo u svemu što radimo i sami dužni težiti dostizanju i ostvarenju načela ljepote i sklada. To istovremeno znači da smo pozvani odgajati mlade naraštaje da na principima lijepog oblikuju svoj životni stil i identitet i da se odlučno suprotstave svim primitivnim uticajima kiča i šunda koji preplavljuje masovnu kulturu sadašnjice.
Vanjski izgled, vizuelni identitet muslimana je onaj prvi i najrječitiji profil s kojim se pojavljujemo u javnosti i od kojeg ovisi kako će nas doživjeti i prihvatiti drugi. Ako je taj izgled neuredan i zapušten, velika je vjerovatnoća da će se na osnovu tog dojma formirati negativan stav o nama, pa čak i o kulturi i tradiciji kojoj pripadamo. Ako je, pak, naš izgled, vanjština u kojoj izlazimo ususret ljudima, lijepa, uredna i dostojanstvena, formirat će se, makar kratkotrajno i nesvjesno, pozitivna slika o nama i našim drugim kulturnim i civilizacijskim vrijednostima.
Od Ebu el-Ahvasa el-Džušemija, r. a, se prenosi da je rekao: ”Allahov Poslanik, s.a.v.s., vidio je na meni istrošenu, staru odjeću, pa me upitao: ‘Da li imaš imetka?’ ‘Da’, odgovorio sam. A on opet upita: ‘Šta posjeduješ?’ Rekao sam: ‘Od svega po nešto. Ovaca i kamila koje mi je Allah podario.’ Na to mi Poslanik, s. a. v. s., reče: ‘Neka se onda na tebi vidi Allahova blagodat i plemenitost koju ti ukazuje!'”
Allah Uzvišeni voli da se na Njegovom robu vide tragovi Njegove blagodati. On voli da na Svome robu vidi vanjsku ljepotu, u blagodatima, i unutarnju ljepotu, u zahvalnosti na tim blagodatima. Odlazak na namaz u džematu istovremeno je čin pobožnosti, ali i estetski čin. Musliman u džamiju odlazi lijepo obučen i poštujući preporuku Poslanika, a.s., da prije odlaska u džamiju ne konzumira hranu sa jakim mirisima koja bi zbog lošeg zadaha mogla uznemiriti druge klanjače. ,,O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kad hoćete molitvu obaviti! I jedite i pijte, samo ne pretjerujte; On ne voli one koji pretjeruju.“ (El-E'araf:31)
Islam nema ništa sa onim ekstremnim filozofskim učenjima i pravcima koja zagovaraju, omalovažavaju i negiraju važnost tjelesnog. Porfirije nam kazuje kako je Plotin rekao da se stidi što ima tijelo.
Šerijat je propisao neke praktične higijenske navike koje su tek primordijalni temelj higijene tijela u općem i širem smislu. Aiša, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ,,Deset stvari su od fitre: skraćivanje brkova, puštanje brade, misvak, ispiranje nosa, skraćivanje noktiju, pranje nogu između prstiju, odstranjivanje dlaka ispod pazuha, uklanjanje dlaka sa stidnih mjesta, pranje vodom poslije nužde.“ Prenosilac kaže: ,,Zaboravio sam desetu, a mislim da je ispiranje usta.“
Ono što danas susrećemo kod nekih žena koje pretjeruju sa uljepšavanjem i demonstrirajući to kroz razgolićenje i oskudnu odjeću, ali i ono što vidimo kod muškaraca kroz korištenje različitih sredstava kako bi ekstremno razvili svoje mišiće, jeste svojevrsna nepravda prema tijelu i duši. Najgore što se može desiti čovjeku jeste da od plemenitog Allahovog stvorenja s tijelom i dušom postane ,,lutka“, potrošačka roba za reklamnu industriju i trgovinu.
Današnji, sve prisutniji kompleks „ružnoće“ i pomama za estetskim zahtjevima i korekcijama, sve više poprima dimenzije duševne devijacije koja zahtijeva liječenje. Njeni simptomi su pretjerivanje u uljepšavanju, stalno vizuelno samoposmatranje, fotografiranje, mjenjanje i preoblikovanje svoga tijela. Uzvišeni Allah je čovjeka po prirodi učinio lijepim, tako da opsesivno i pretjerano samouljepšavanje predstavlja nesvjesni oblik nezadovoljstva Božijim činom kreacije, bunt protiv Onoga koji sve stvara u skladu i po mjeri.
Allahov zakon koji se primjenjuje na sve ljude, sve potomke Ademove bez izuzetka, jeste da se tijelo rađa slabašnim, zatim postepeno jača, da bi ponovo krenulo slabiti, i na kraju umrijeti, kada duša napušta tijelo. Zato, nemoj se nikada ismijavati sa slabašnim, bolesnim, hendikepiranim, sa starim i nemoćnim, jer sve to pobrojano čemu se ismijavaš – to si, ustvari, samo – ti! Oni su poput tebe!
„Allah je Taj koji vas nejakim stvara, i onda vam, poslije nejakosti, snagu daje, a poslije snage iznemoglost i sijede vlasi; On stvara što hoće; On sve zna i sve može.“ (Er-Rum:54)
Amr b. Haris je ušao kod El-Hejsema b. El-Esveda en-Neha’ija koji je bio bolestan, pa mu reče: ,,Kako se osjećaš, Ebu ‘Arjane. On reče: Osjećam da mi je pobijelelo ono što sam volio da pocrni, a pocrnjelo ono što sam želio da pobijeli. Osjećam, također, da je oslabilo ono što sam želio da ojača, a ojačalo ono što sam želio da oslabi. Također, oni što su ispred mene me pretekoše, a oni iza mene sustigoše. Zaboravljam novo, a sjećam se staroga, kunjam kada sam u društvu, a ne mogu zaspati kada sam sam.“
Mu’avija b. Ebi Sufjan, r.a., je govorio: „Koga maši strijela smrti, okovat će ga starost.“
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Bračna prava |
|
Poslato od: Media - 07-12-2022.20:27 - Forum: Razna Pitanja
- Nema Odgovora
|
|
Pitanje: Kakav je propis žene koja odbija poslušnost svome mužu dok sa druge strane muž zanemaruje njena prava kao odgovor na njeno ponašanje?
Odgovor: Kažem tražeći pomoć od Allaha subhanehu ve te'ala:
Žena je obavezna pokoravati se mužu osim ako joj naredi nepokornost Allahu subhanehu ve te'ala. Njegovo je pravo da se ona trudi u ugađanju njegovim potrebama kao i to da ona nema pravo odbiti njegovu želju u upotpunjavanju tjelesnih potreba kao i da ga posluži u dobru. Također njena obaveza je izostavi poželjne stvari u šerijatu ako joj on to naredi kao što je post i putovanje na hadž ali hadž koji nije obavezan. Također ona ne smije izlaziti iz kuće osim sa njegovim dopuštenjem niti smije puštati nekoga u kuću osim sa onim sa kime je on zadovoljan.
Njena obaveza je da pazi na sebe, njegovu djecu i imetak.
A što se tiče stvari koje su šerijatski obavezne onda je još preče da mu se ona pokori u tome i da im se posveti.
Pokornost supruge njenom mužu je uslovljena da ono što joj se naredi bude od stvari koje je Allah subhanehu ve te'ala dopustio, podstakao na njih ili ih naredio. Ali ako se radi o grijehu onda nema poslušnosti i pokornosti bez obzira o ko da ih naredi, muž ili neko drugi. Nije dopušteno udovoljavati ničijim željama ako će to podrazumijevati griješenje i skrnavljenje onoga što je Allah zabranio. Jer nema pokornosti stvorenju u nepokornosti Stvoritelju i jer pokornost biva samo u dobročinstvu.
Šejhovi, Buharija i Muslim, Ebu Davud i Ahmed prenose predaju od Alije radijjallahu anhu da je Vjerovjesnik salallahu te'ala alejhi ve selem rekao: Pokornost biva u dobročinstvu.
Kada ženi postane jasna obaveza pokornosti mužu, pa on od nje zatraži nešto u čemu nema grijeha ili da joj ospori nešto što nije obavezom, ili joj zabrani nešto pokuđeno ili zabranjeno onda njoj ne preostaje ništa osim da mu se pokori u onome što je obaveza. A iz toga ona će zadobiti dvije veličanstvene koristi:
Prva je da će muž prema njoj ispuniti njena prava u onome u čemu ga je Allah subhanehu ve te'ala obavezao. Allah subhanehu ve te'ala kaže: One imaju isto toliko prava koliko i obaveza. (El Beqare, 228)
Hafiz Ibn Kesir rahimehullah u tumačenju ovog časnog ajeta kaže: Dakle one imaju prava kod muževa isto kao što muževi imaju prava kod njih. Pa neka svako od njih ispuni ono što je njegova obaveza prema onome drugom od dobročinstva.
U hadisu od Behza b. Hakima od Muavije b. Hajde El Kušejrija od njegovog oca od njegovog djeda se prenosi da je rekao: Allahov Poslaniče, kakva su prava naših žena nad nama? On reče: Da je nahraniš kada jedeš, da je odjeneš kada sebe odjevaš. Nemoj je udarati po licu niti je psovati i nemoj je ignorisati osim u svojoj kući. Ibn Abbas kaže: Ja volim da se ukrasim za ženu isto kao što volim da se ona pripremi za mene. Jer Allah subhanehu ve te'ala kaže: One imaju isto toliko prava koliko i obaveza.
Druga je ta što će zaslužiti nagradu kod Allaha subhanehu ve te'ala i Njegovo zadovoljstvo. Od Ummu Seleme radijjallahu anha se prenosi da je Allahov Poslanik salallahu te'ala alejhi ve selem rekao: Koja žena umre a njen muž zadovoljan sa njom ući će u džennet. Bilježe ga Tirmizi te ocjenjuje ga vjerodostojnim kao i Hakim i on ga ocjenjuje vjerodostojnim.
Imam Ahmed bilježi predaju u svom Musnedu od Abdu Rahmana b. Aufa radijjallahu anhu da je rekao: Allahov Poslanik salallahu te'ala alejhi ve selem je rekao: Ako žena klanja pet namaza, posti svoj mjesec, sačuva svoj polni organ, pokori se mužu reći će joj se: Uđi na koja god hoćeš džennetska vrata. Sličnu predaju ovoj bilježi Ibn Hibban u svom Sahihu od Ebu Hurejre radijjallahu anhu.
Značenje ovog hadisa je protumačio Imam El Menavi u Fejdul kadir pa kaže: Ako žena klanja pet namaza. Dakle propisanih pet dnevnih namaza. Posti svoj mjesec. Tj. ramazan osim dana mjesečnog pranja ako se pojavi. Sačuva, u drugoj predaji čuva, svoj polni organ, od zabranjenog polnog odnosa i lezbejstva, pokori se svom mužu. Ali ne u grijesima. Ući će, ali je nije rekao ulazi jer to ukazuje na sigurni ulazak. Džennet, ako se u svemu tome bude čuvala velikih grijeha ili ako se pokaje iskrenim pokajanjem ili ako joj se oprosti.
Obaveza supružnika je da se obadvoje boje Allah subhanehu ve te'ala u pogledu prava onoga drugoga. Da jedno drugom čine dobro nadajući se tim svojim postupkom nagradi i naknadi kod Vladara i Darovatelja na dan kada ne budu koristili imetak ni djeca osim onome ko dođe Allahu sa čistim srcem. Uspjeh je samo kod Allaha.
Neka je selam i salavat na Njegovog Poslanika, njegovu porodicu i sve ashabe.
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Raznolikost je bogatstvo |
|
Poslato od: Media - 07-12-2022.20:11 - Forum: Hutbe & Dersovi
- Nema Odgovora
|
|
,,O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.“ (El-Hudžurat, 13)
U multikonfesionalnim i multikulturalnim društvima i zajednicama kakvo je naša domovina Bosna i Hercegovina ponajbolje dolazi do izražaja mudrost Božije volje stvaranja ljudi u mnogolikim vjerskim, konfesionalnim i kulturnim identitetima. Pluralizam je ontološka, religiozna i empirijska činjenica.
Pluralizam je izraz volje i milosti Božije, i svaki pokušaj brisanja i osporavanja tog pluralizma je direktni atak protiv Božijeg reda na kojem počiva ovaj svijet.
,,A da je Gospodar tvoj htio, sve bi ljude sljedbenicima jedne vjere učinio. Međutim, oni će se uvijek u vjerovanju razilaziti.” (Hud, 118)
U svijetu prirode postoji biodiverzitet, odnosno biološka raznovrsnost. Svaki pojedinačni organizam i jedinka povezan je sa ostalim jedinkama u prirodi. Nestanak bilo koje biljne ili životinjske vrste predstavlja osiromašenje života. Jedanko tako u sferi društvenog života postoji raznolikost koja omogućava saradnju, komplementarnost i koegzistenciju. Najveća nesreća koja može zadesiti jednu ljudsku grupu i spriječiti je da ostvari svoje potencijale jeste da bude sama. Gete je podsjećao da će svaki narod koji ne štiti svoje strance brzo propasti.
Budući da je potreba za saradnjom vitalna, kulture koje joj izmiču izložene su pogubnoj prijetnji kao što su marginalizacija samoisključenjem. Suprotno od toga je prijetnja utapanja kulturnog identiteta u dominantnu svjetonazorsku i kulturnu cjelinu jednog podneblja. Na tu opasnost upozorio je i sam Poslanik Muhamed,a s. Ebu Seid El- Hudri prenosi da je Muhamed, a.s rekao: ,,Zaista ćete slijediti običaje onih prije vas, stopu po stopu, korak po korak, dotle, da kada bi oni ušli u gušterovu rupu, i vi bi za njima!“ „Allahov Poslaniče“, upitan je: Je li jevreje i kršćane?“ „A koga drugog!“- odgovorio je.
Iz perspektive islama, važno je naglasiti da jedinstvo prethodi mnoštvu i da jedinstvo omogućuje mnoštvo. ,,I jedan od dokaza Njegovih je stvaranje nebesa i Zemlje, i raznovrsnost jezika vaših i boja vaših; to su, zaista, pouke za one koji znaju.“ (Er-Rum, 22)
Nijekati razlike – znači nijekati jedinstvo. Što je više razlika, to je više jedinstva. To dvoje ide nerazlučivo zajedno. Ukoliko svaka kultura tvrdi za sebe da je jedina istinita i dostojna postojanja, ona ignoriše sve druge i negira im pravo na postojanje. Problem nastaje kada se pojam ,,različitosti“ zamijeni osjećanjem ,,superiornosti“.
Prenosi Imam el-Bejheki hadis od Džabira, r.a., da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., održao hutbu (oprosna hutba) i da je tom prilikom kazao:
“O, ljudi, vaš Gospodar je jedan, vaš otac je jedan. Nema prednosti Arap nad nearapom, niti nearap nad Arapom, niti crveni nad crnim, niti crni nad crvenim, osim po bogobojaznosti (takvaluku).”
U kontekstu bespotrebnih i predimenzioniranih rasprava o obilježavanju praznika treba podsjetiti na misao koja ističe temeljnu karakteristiku međusobne povezanosti naroda i građana naše zemlje: ,,Bosna je geografska, istorijska i politička cjelina, čije je stanovništvo, mada vjerski različito, životno upućeno na zajedništvo i na sporazumijevanje. Mada su vjerski i etnički individualiteti triju osnovnih grupa izraziti, oni su također neraskidivo povezani dugotrajnim zajedničkim postojanjem, povezanošću tla, jezika i mnogih drugih psihičkih svojstava.”
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Biti pravedan |
|
Poslato od: Media - 07-12-2022.20:10 - Forum: Hutbe & Dersovi
- Nema Odgovora
|
|
Hvala Allahu, dž.š., salavat i selam Njegovom posljednjem poslaniku Muhamedu, s.a.v.s.
Drago braćo, poštovane sestre!
Ovih dana slušamo jednog poznatog historičara kako se sprema da demantira vlastite navode o dešavanjima za vrijeme genocida u Bosni i Hercegovini. Šta se krije iza ove izjave samo dragi Bog zna. Koliko je ovakvih svjedočenja u povijesti bilo, također, samo Bog zna.
Koliko ih je u ovom trenutku, također. Zapravo, možemo kazati, s obzirom na različite vremenske zone, da se u svakom trenutku negdje u svijetu vodi neki sudski proces. U osnovi svih tih procesa trebalo bi da bude potraga za pravdom. Pravda je nešto o čemu i svako od nas induvidualno stalno razmišlja.
Zato u današnjoj hutbi govorimo o značaju pravde i pravičnosti.
U suri El-Maide, 8. ajet, Allah, dž.š., kaže:
„O, vi koji vjerujete, čvrsto uz Boga stojte, svjedočeći onako kako jeste! I neka vas, nipošto, prezir koji prema nekim ljudima osjećate ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, jer je to bogobojaznosti najbliže, i Boga se čuvajte, jer Bog, uistinu, dobro zna ono što radite!“
Veliki broj je drugih ajeta koji govore o mjestu i značaju pravde, kao i hadisa u kojima Muhamed, a.s., također, govori o važnosti pravde i pravičnosti.
Pravednost (adl) zauzima središnje mjesto u sistemu islamskih vrijednosti, jer je pravda kao božansko univerzalno načelo na čemu sve počiva.
U pravnoj tradiciji, ali i u narodu, sačuvana je latinska mudrost: Neka pravda bude zadovoljena, makar svijet propao. I zaista, najveća dostignuća na polju ljudskih prava, poput prava na život i na slobodu vjere, prava na imetak i potomstvo ostaju mrtvo slovo na papiru bez etičkih principa i moralnih pojedinaca koji te vrijednosti afirmiraju i štite u praktičnom životu.
U pravilu, musliman vlastitu pravičnost nikada ne treba dokazivati samo rijječima. Pravda u životu muslimana potvrđuje se ličnim svjedočenjem i principijelnim pravičnim ponašanjem, i to u situacijama kada ga pravedni stav ili postupak mogu ponekad i lično koštati.
Potvrdu ovome nalazimo u 135. ajetu sure En-Nisa:
“O, vi koji vjerujete, na pravičnosti ustrajte i svjedcima poradi Boga budite, čak i ako to protiv vas samih, protiv roditelja ili vaših bližnjih bude! I svejedno je bio bogat ili siromašan, preči je Bog od njih obojice! I, kako biste pravično postupili, nemojte slijediti prohtjeve. Ako, pak, krivo posvjedočite, ili svjedočiti odbijete, budite sigurni da Bog zna ono što radite. “
Kao univerzalno načelo, pravda se ne može braniti samo onda kada su muslimani izloženi nasilju i nepravdi. Čak osam ajeta sure En-Nisa objavljeni su Muhammedu, a.s., u cilju da se jedan jevrejski građanin oslobodi lažne optužbe, a da se umjesto njega osudi jedan musliman. Naime, ovaj posljednji, Ibn Ubayrik, ukrao je jednu pancir košulju i nakon toga za to optužio jevreja. Objava koja je sišla Božijem Poslaniku otkrila je istinu o tome.
Jedan od najznamenitijih savremenih alima Tarik Ramadan s pravom insistira da muslimani, naročito danas, kada su masovno izloženi progonima i stradanjima, budu dosljedni branioci pravde i da budu uz sve one koji su potčinjeni i obespravljeni.
On podsjeća na to da je Božiji poslanik Muhammed, a.s., iznenadio svoje drugove dajući prividno paradoksalnu izjavu: “Pomozi svome bratu bez obzira da li on čini zlo drugima ili se njemu čini zlo. „Jedan ashab je upitao: “O Božiji poslaniče, razumijem da treba pomoći onoga kome je učinjeno zlo, ali kako da pomognem onome koji čini zlo?“ „Zaustavi ga u činjenju zla, na taj način ćeš mu pomoći“, odgovori mu Poslanik.
O univerzalnoj vrijednosti pravde i pravičnosti govori i izreka jednog našeg bošnjačkog alima:
„Dobrog kršćanina više cijenim nego hrđavog muslimana. Ne mogu braniti nešto samo zato što je muslimansko (a nije islamsko), niti ignorirati nešto dobro samo zato što je tuđe.“
Ništa nas kao pravičnost ne približava Bogu dragom i ništa nas kao pravedno postupanje ne svrstava u redove bogobojaznih. Ovo se podjednako odnosi i na odnose u, takozvanom, javnom prostoru, kao i u našim privatnim životima. Bez obzira na cijenu, pravda se uvijek isplati. Za to imamo i kur`ansku potvrdu u 23. ajetu sure Junus:
„Međutim, kad ih izbavi, oni se odjednom, protivno istini i pravu, okrenu griješnome životu na Zemlji. O ljudi, vaše okretanje uživanju u ovosvjetskom životu na vašu je štetu, jer ćete se poslije Nama vratiti i Mi ćemo vam predočiti ono što ste radili!“
Uzvišeni Gospodaru, na Tebe se oslanjamo, Tebi se obraćamo, a Tebi ćemo se i vratiti!
Gospodaru naš, osnaži našu vjeru i uvećaj ljubav prema pravdi i pravičnosti!
Amin, ja Rabe-l-alemin.
Idriz-ef. Karaman,
Malmö, 21.01.2022.
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Oslobodi se gafleta |
|
Poslato od: Media - 07-12-2022.20:09 - Forum: Hutbe & Dersovi
- Nema Odgovora
|
|
Riječ gaflet, iako arapskog porijekla, udomaćila se u našoj jezičkoj kulturi i tradiciji općento. U svom osnovnom značenju gaflet znači: nepažnja, neopreznost, nemar, nehat, ravnodušnost, bezbrižnost. Za osobu koja se odnosi ležerno i neodgovorno spram svojih obaveza i dužnosti i koja život doživljava olahko i rasterećeno obično kažemo da je obuzeta gafletom.
Desetine je kur'anskih ajeta u kojima Svevišnji upozorava čovjeka na pogubne posljedice gafleta- duhovnog nemara i zapuštenosti. Tako u Kur'an-i-kerimu Allah džellešanuhu govori o rasprostranjenom ponašanju ljudi sklonim zaboravu i nijekanju Boga; najprisutniji gafili su oni koji ne vjeruju u Kur'an i niječu Božije znakove, zatim su tu svuda oko nas i oni nemarni spram stvorenih svjetova, jer iza vidljivih znakova ne vide ili uporno poriču moć, snagu i veličinu Označitelja, i najzad – oni odveć nemarni i gafletom pritisnuti ljudi – potpuno zaboravljaju, ignoriraju i relativiziraju činjenicu da poslije smrti neminovno slijedi povratak Gospodaru i neizbježno polaganje računa.
Nema nikakve sumnje da će nemar spram života i njegovog smisla, traćenje vremena u besposlice, ne razmišljanje o povratku Bogu svevišnjem, a sve je to objedinjeno u pojmu gafleta, skupo koštati čovjeka.
Kada na budućem svijetu čovjek otkrije koliko je bio ravnodušan i lahkomislen spram Božijih opomena i znakova, koliko je propustio prilika da svoj život ispuni smislom i dobrim djelima, usljedit će žestoko kajanje i grizodušje. To kajanje će, ipak, biti besmisleno, neproduktivno i zakašnjelo.
,,Približi se istinita prijetnja, tada će se pogledi nevjernika ukočiti. ‘Teško nama, mi smo prema ovome ravnodušni bili; mi smo sami sebi nepravdu učinili!” (El-enbija, 97)
Danas je, čini se lakše nego ikada upasti u kandže gafleta. Našu pažnju zaokupljaju i vrijeme nam neprimjetno otimaju civilizacijski izumi namijenjeni duhovnom porobljavanju čovjeka. Okruženi smo tehnologijom koja napreduje srazmjerno našem moralnom nazadovanju.
Zagledani smo u svoje društvene profile, omamljeni smo svojim mišljenjem. Omogućeno nam je, prvi put u povijesti, da to mišljenje, ma kakvo bilo i ma kakve posljedice proizvodilo, trenutačno plasiramo u javnost. Preokupirani smo željom da se drugima dopadnemo, da budemo društveno poznati i priznati, masovno podržani.
Svako nastojanje da se okrenemo istinski sebi, da se bar na trenutak posvetimo nužnom samoobračunu i samopropitivanju unaprijed je osuđeno na propast, jer sve drugo oko nas toliko je bučno, glasno, senzacionalno da većina nas provodi sate i dane utopljeni u naviknutu ravnodušnost i kolotečinu bezbrižnog životarenja.
„Nijedan se čovjek, kaže Muhammed, a.s., na Sudnjem danu neće maknuti ispred svoga Gospodara Allaha, džellešanuhu, dok ne položi račun i odgovori na sljedeća četiri pitanja:
u što je svoj život utrošio
u čemu je mladost proveo
kako je svoj imetak stekao i u što ga je trošio, i
da li se držao onoga što je naučio i znao.
Kadgod osjetimo da se nesvjesno prepuštamo lagodnostima života i kako nam jedine i najveće brige postaju ispunjenje samo ovosvjetskih ciljeva, prisjetimo se opasnosti koje nam dolaze iz nas samih, onih nevidljivih unutrašnjih neprijatelja koje razaraju temelje našeg bića.
Poslanik Muhammed, a.s., je jednom prilikom rekao da se najviše za svoj ummet plaši gojaznosti (velikih stomaka), predugog spavanja i besposličarenja, i lijenosti.
Put do gafleta popločan je bezbrižnim i opuštenim ljenčarenjem, nemarom i ravnodušnošću. Gaflet je stanje paralizirane i anestezirane svijesti do koje s mukom dopiru savjeti i opomene. Živjeti u gafletu, nemaru, ravnodušnosti – znači duhovno umrijeti prije fizičke smrti. Otrježnjenje od gafleta je kao buđenje iz dubokog sna koji nam je gustim i neprobojnim koprenama skrivao pogled od realnosti. Probudimo se na vrijeme i oslobodimo dušu od okova gafleta.
,, Onima koji neće da vjeruju doista je svejedno – opominjao ih ti ili ne opominjao – oni neće vjerovati. Allah je zapečatio srca njihova i uši njihove, a pred očima njihovim je koprena; njih čeka patnja golema.” (El-Bekare 6, 7)
Da nas Milostivi sačuva od gafleta i njegovih teških, ahiretskih posljedica.
Preuzeto sa portala Islamske zajednice u BiH.
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Zekat na masline |
|
Poslato od: Media - 07-12-2022.20:07 - Forum: Razna Pitanja
- Odgovora (1)
|
|
Pitanje: Da li je obaveza dati zekat na masline? Ako je obaveza onda kolika je količina? I da li je dopušteno dati zekat u maslinovom ulju?
Odgovor: Kažem uz Allahovu subhanehu ve te'ala pomoć:
Prije a i u današnje vrijeme učenjaci su se razilazili po tom pitanju tj. zekata na masline i drugih vrsta plodova koje niču iz zemlje i koje nisu spomenute u sunnetu. Međutim povrat na izvor razilaženja može biti u određivanju razloga koji nameće davanje zekata u onim vrstama koje su određene šerijatskim dokazima.
Obaveza davanja zekata iz maslina je mezheb većine islamskih učenjaka među hanefijskim i malikijskim pravnicima. Također to je stav pravne šafijske škole u starom mezhebu. Isto tako se prenosu u jednoj predaji od Imama Ahmeda, a prenosi se i od Abdullaha b. Abbasa radijjallahu anhuma, kao što stoji u Musanofu od Ibn Ebu Šejbe i drugih. Također se ovaj stav prenosi od velikog broja tabiina i onih koji su njih slijedili u dobročinstvu, da Allah bude sa svima njima zadovoljan.
Dokaz pravog stava većine islamskih učenjaka je sljedeće:
Prvo: Riječi Uzvišenog: On je Taj Koji stvara vinograde, poduprte i nepoduprte, i palme i usjeve različita okusa, i masline i šipke, slične i različite; jedite plodove njihove kad plod dadnu, i podajte na dan žetve i berbe ono na što drugi pravo imaju, i ne rasipajte, jer On ne voli rasipnike... (El En'am, 141)
Allah subhanehu ve te'ala je spomenuo maslinu i druge vrste usjeva i plodova a onda je nakon toga rekao: i podajte na dan žetve i berbe ono na što drugi pravo imaju. Tako da ništa nije dopušteno da se izuzme od ovih spomenutih vrsta osim sa posebnim dokazom koji će na to ukazati. U Allahovoj Knjizi a ni u Poslanikovom sunnetu nema ničega što bi izdvojilo maslinu od davanja zekata na dan kad se ona bere, kao ni ostale vrste koje su spomenute u časnom ajetu.
Imam El Kurtubi rahimehullah u tefisru ovog ajeta kaže: Ljudi su se razišli po pitanju tumačenja ovog prava, šta podrazumijeva. Enes b. Malik, Ibn Abbas, Tavus, El Hasan, Ibn Zejd, Ibn Hanefije, Dahhak i Seid b. Musejjib kažu: To je obavezni zekat, desetina i pola desetine. Ovako prenose i Ibn Vehb i Ibnul Kasim od Malika u tumačenju ovog ajeta. Također ovaj stav se prenosi od pojedinih šafija.
Alija b. Husejn, Ata', El Hakem, Hamad, Seid b. Džubejr i Mudžahid kažu: To je pravo u imetku mimo zekata kojeg je Allah naredio kao dobrovoljnim. Od Ibn Omera i Muhammeda b. Hanefije se prenosi isti ovaj stav. Ebu Seid El Hudri ga prenosi od Allahovog Poslanika salallahu te'ala alejhi ve selem. Mudžahid kaže: Ako vrhao pa se kod tebe nađu siromasi onda im dadni nešto iz klasa, ako budeš ubirao plodove onda im nešto istresi iz korpi, ako budeš prosijavao, čistio i rastirao onda im odvoji nešto od tog. Ako znaš njegovu količinu onda im odvoji od plodova zekat.
Treće mišljenje je da je ovaj propis derogiran zekatom zbog toga što je ova sura mekkanska a ajet o zekatu je objavljen tek u Medini. Ovako se prenosi od Ibn Abbasa, Ibn Hanefije, El Hasena, Atije El Efevija, Neh'ija i Seida b. Džubejra. Sifjan kaže: Pitao sam Suddija o ovom ajetu pa je rekao: Derogirala ga je desetina i pola desetine. Pa sam rekao: Od koga je to. On reče: Od učenjaka.
Kažem: Bez obzira da li se radi ovdje o izvučenom dokazu iz časnog ajeta o poznatom zekatu ili onoga što je poželjno da se dadne od ubranih usjeva mimo zekata onda će se njemu dodati ali neće biti njegova zamjena. Naprotiv ostat će obaveznim u njegovom pravu, a Allah najbolje zna.
Drugo: Općenitost riječi Allahovog Poslanika salallahu te'ala alejhi ve selem kada kaže: Ono što zaljevaju nebesa i izvori je desetina, a ono što se bude zaljevalo zdjelom pola desetine. Bilježe ga Buharija i autori Sunnena od Salima b. Abdullaha od njegovog oca od Abdullaha b. Omera radijjallahu anhuma.
Kažem: Za ovaj hadis ćemo reći isto ono što smo rekli o značenju časnog ajeta o nemogućnosti posebnog izdvajanja općih propisa osim sa dokazom a ovdje se nigdje ne navodi takav dokaz.
Treće: Usjeve od maslina je moguće sačuvati tako da pojedini ljudi ih čuvaju godinu i više zbog čega su je zastupnici mišljenja o obavezi zekata poistovjerili sa nakišeljenim grožđem i hurmama. Zbog zajedničkog razloga čuvanja ovih plodova prevladava mišljenje analogijom kao mjerilo za ostale vrste plodova i zrnevlja koje se čuva.
Stav koji nalaže obavezu davanja zekata iz maslina je najispravniji inšaAllah, jer ga podržavaju opći šerijatski dokazi iz Kur'ana i sunneta. Ovaj stav je podržao sedmi kongres o pitanjima zekata modernog vremena koji je održan u Dohi 1418 h. Na tom kongresu je spomenuto među preporukama, fetvama i uloženom idžtihadu prisutnih učenjaka da je obaveza dati zekat na sve ono što izlazi iz zemlje od plodova, zrnevlja i povrća ako dostigne šerijatski određenu količinu 'nisab'.
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Traženje dove od muslimana |
|
Poslato od: Media - 07-12-2022.20:06 - Forum: Razna Pitanja
- Odgovora (2)
|
|
Pitanje: Naš imam džamije svakog petka nakon predavanja ili dersa kao što to mi kod nas nazivamo ili malo prije džumanske hutbe je navikao da uči dove određenim ljudima. Dakle, onima koji hoće da stupaju u brak, ili tragaju za lijekom, opskrbom ili djecom i tome slično. Oni mu šalju te dove na papiru ili nečemu drugom.
Kakav je propis šerijata u pogledu ovog inoviranog djela koje su uveli svakog petka?
Odgovor: Ovo pitanje sadrži više podpitanja a u onome što slijedi je šerijatski propis ali o svakom pitanju pojedinačno:
Prvo pitanje: Obraćanje koje drže pojedini imami u nekim državama a posebno kada je riječ o Zapadnim zemljama i zemljama arapskom Magriba, i uzimanje tog čina običajem koji se smatra obožavanjem Allaha subhanehu ve te'ala. Međutim ovo su novotarije koje su inovirane i o kojima Allah nije objavio nikakav dokaz. Čak što više predstavlja najružniji vid novotarija jer se one oprečno i paralelno postavljaju onome sa čime je došao ovaj monoteistički šerijat od obraćana petkom putem dvije hutbe što je dovoljno.
Nad ovom novotarijom se može primijeniti ono što je Imam Šatibi rekao u definiciji novotarije kao što se to spominje u njegovom poznatom djelu El I'atisam ( 1 / 37 ) da je to izmišljen put u vjeri koji se paralelno suprostavlja šerijatu čime se ima za cilj slijeđenje puta onakvog kakav se cilja šerijatom ili čak pretjerivanje u obožavanju Allaha subhanehu ve te'ala.
Kažem: Bilo koje obraćanje ili ders petkom prije dvije hutbe ili nakon njih ili među njima, kao što se to čini u nekim zemljama sa obrazloženjem potrebe za porevođenjem hutbe, time se želi postići ono što se treba postići sa dvije hutbe od savjetovanja, opomene, podučavanja halalu i haramu. Zbog toga se taj čin suprostavlja onome sa čime je došao šerijat. Pored toga ovim činom se želi približiti Allahu subhanehu ve te'ala, što će jasno ukazati da se radi o inoviranim novotarijama a Allah je najbolji pomagač.
Drugi pitanje: Traženje dove od druge osobe je šerijatski dopuštena stvar, čak i kad bi se radilo da vjerski bolja osoba traži to od slabije osobe. Kao što to prenose Ahmed, Ibn Madže, Ebu Davud i Tirmizi od Omera b. Hattaba radijjallahu anhu da je tražio dopuštenje od Allahovog Poslanika salallahu te'ala alejhi ve selem da ode na umru pa mu je Allahov Poslanik salallahu te'ala alejhi ve selem dopustio i rekao: E brate, pridruži nas u tvojoj dovi i nemoj nas zaboraviti. Ebu Isa kaže: Ovaj hadis je hasen sahih.
Na kraju predaje Ahmed i Ebu Davud dodaju: Ništa mi nije bilo od toga draže pa čak ni ono nad čime se pojavi sunce.
Svi plemeniti ashabi, da Allah bude zadovoljan sa svima njima, su tražili od Poslanika salallahu te'ala alejhi ve selem da uči dove za njih. Kao što stoji u poznatom hadisu od Ukaše b. Muhsina radijjallahu anhu u obadva Sahiha i drugim djelima od Ebu Hurejre radijjallahu anhu kada kaže: Čuo sam Allahovog Poslanika salallahu te'ala alejhi ve selem da kaže: Od mog ummeta će ući skupina od sedamdeset hiljada ljudi u džennet čija će lica sijati kako što sija Mjesec. Pa je Ukaša b. Muhsin, skidajući ogrtač ustao i rekao: Allahov Poslaniče, moli Allaha da ja budem od njih. Na što on reče: Allahu učini ga od njih. Zatim je ustao drugi čovjek od ensarija pa reče: Allahov Poslaniče, moli Allaha da ja budem od njih. Na što Allahov Poslanik salallahu te'ala alejhi ve selem reče: Ukaša te prestigao.
Ummet se još uvijek koristi dovom i nikome nije moguće osporiti taj čin, ne onome ko traži da mu se učini niti onome od koga se traži da uči. Naprotiv, time se nada i očekuje nagrada, kao i to što se nadaju da će meleki aminati na njihove dove.
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Odjenula je hidžab |
|
Poslato od: Media - 07-12-2022.20:05 - Forum: Razna Pitanja
- Odgovora (1)
|
|
Odjenula je hidžab ali joj je muž zaprijetio da će joj dati razvod
Pitanje: Šta možete savjetovati ženi koja je odjenula hidžab i kojoj je muž zaprijetio da će se razvesti od nje i koji često napušta kuću ostavljajući je samu?
Odgovor: Kažem tražeći od Allaha pomoć: Nema sumnje da je ovaj život mjesto ispita i kušnje. Ali lijep završetak pripada onome ko se bude Allaha bojao. Onaj ko krene putem dženneta neka zna: To neće postići osim oni koji se strpe i to neće postići osim sretnici. I jer je: Allahova roba je vrijedna, Allahova roba je džennet.
Najteža vrsta iskušenja kojoj se robovi mogu izložiti u životu je ta kada se okrenu svome Gospodaru i kada se počnu pridržavati Njegove vjere. U tom kontekstu je i ono što je spomenuto u pitanju kako je žena izložena nepravdi i nerealnom postupanju i nepavednom ophođenju i neprijateljskom odnosu onoga kome ju je Allah podredio i učinio ga najbliskijom osobom njoj a to je njen muž. U ovom slučaju se moraju potvrditi tri stvari na koje treba paziti osoba kojoj se neko ispriječio na Allahovom putu od njoj najbližih ljudi:
Prva stvar je obaveza pokornosti žene mužu i priznavanja prednosti nad sobom te čuvanju njegovih prava da ih je zanemari, izgubi i zapostavi.
Imam Ahmed bilježi predaju u svom Musnedu od Abdu Rahmana b. Aufa radijjallahu anhu da je rekao: Allahov Poslanik salallahu te'ala alejhi ve selem je rekao: Ako žena klanja pet namaza, posti svoj mjesec, sačuva svoj polni organ, pokori se mužu reći će joj se: Uđi na koja god hoćeš džennetska vrata. Sličnu predaju ovoj bilježi Ibn Hibban u svom Sahihu od Ebu Hurejre radijjallahu anhu.
Značenje ovog hadisa je protumačio Imam El Menavi u Fejdul kadir pa kaže: Ako žena klanja pet namaza. Dakle propisanih pet dnevnih namaza. Posti svoj mjesec. Tj. ramazan osim dana mjesečnog pranja ako se pojavi. Sačuva, u drugoj predaji čuva, svoj polni organ, od zabranjenog polnog odnosa i lezbejstva, pokori se svom mužu. Ali ne u grijesima. Ući će, ali je nije rekao ulazi jer to ukazuje na sigurni ulazak. Džennet, ako se u svemu tome bude čuvala velikih grijeha ili ako se pokaje iskrenim pokajanjem ili ako joj se oprosti.
Druga stvar je ta da je najpreče da se izvrše Allahova prava i da se pridržava Njegovog šerijata što je obaveza svakog pojedinca koji je zadovoljan da mu Allah bude Gospodar, Islam vjera a Muhammed salallahu te'ala alejhi ve selem Vjerovjesnik. Nikome nije dopušteno da izađe iz ovih okvira, niti da zapostavi nešto od toga. Niti iko ima pravo da mu to spriječi. A onaj ko to učini imat će udjea u žestokoj prijetnji koja je pripremljena za one koji odvraćaju od Allahovog puta, a njegov primjer je kao primjer onoga ko spriječava roba da klanja.
Onaj ko bude spriječavao bilo kojeg Allahovog roba u izvršavanju onoga što je On naredio onda je isti taj prešao granice, on se suprostavio Allahu i Njegovom Poslaniku. Kao takav nema pravo da mu se bude pokorno niti da bude slijeđen u onome što naređuje od zabranjenih stvari ili zapostavljanja naređenih. Naprotiv njemu je obaveza suprostaviti se. Haram je slijediti njegov hir ili se pokoriti onome što je naredio ili diktirao. Jer nema pokornosti stvorenju u nepokornosti Stvoritelju. Nego pokornost biva u dobročinstvu.
Šejhovi, Buharija i Muslim, Ebu Davud i Ahmed prenose predaju od Alije radijjallahu anhu da je Vjerovjesnik salallahu te'ala alejhi ve selem rekao: Pokornost biva u dobročinstvu.
Treća stvar je da onaj ko se okrene Allahu kao pokajnik mora znati da put ka džennetu neće biti prostrt ružama i mirisom. Nego naprotiv on će biti ispunjen neugodnostima, iskušenjima i ispitima. Obadva Šejha, Ahmed i Tirmizi bilježe predaju od Enesa b. Malika radijjallahu anhu da je rekao: Allahov Poslanik salallahu te'ala alejhi ve selem je rekao: Džennet je okićen neugodnostima a džehennem je okićen strastima. A u predaji kod Buharije od Ebu Hurejre: Vatra je ogrnuta strastima a džennet je ogrnut neugodnostima.
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Vjera sklada i ravnoteže |
|
Poslato od: Media - 07-12-2022.19:58 - Forum: Hutbe & Dersovi
- Nema Odgovora
|
|
A nebo je digao i postavio je terazije, da ne prelazite granice u mjerenju.“ (Er-Rahman:7, 8)
„I nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovom svijetu…“ (El-Kasas:77)
Misija zbog koje nam je Milostivi podario namjesništvo na Zemlji traži od nas snažno tijelo i duh. Kao što je u prirodi određena hrana za tijelo pomoću koje opstoji i jača, tako je ibadet Uzvišenom hrana za dušu i daje joj snagu za pravilno izvršavanje misije i uloge na ovome svijetu. Svi ibadeti moraju biti iskreni, skrušeni i umjereni kako bismo ostvarili svrhu postojanja i postigli ravnotežu našeg bića
Jedne prilike trojica ljudi dođoše do Vjerovjesnikovih, s. a. v. s., žena da ih pitaju o ibadetu Božijeg Poslanika, s. a. v. s., ali im se, kada im je odgovoreno, to učinilo nedovoljnim, te su rekli: “Gdje smo mi naspram Vjerovjesnika s. a. v. s.? Njemu su oprošteni svi prošli i budući grijesi!” – Tako jedan reče: Ja ću stalno noći provoditi u namazu! – Drugi će: Ja svaki dan postim, i ne prekidam. – A treći reče: Ja sam se odrekao žena, i neću se nikad ženiti! – Nakon toga došao je Allahov Poslanik, s. a. v. s., pa je rekao: “Vi ste oni koji su govorili to i to? Tako mi Allaha, ja se više bojim Njega nego bilo ko od vas, i ja sam pobožniji od svakog od vas, ali ja postim i jedem, ja klanjam noću, ali i spavam, i ja se ženim sa ženama, a ko god ostavi moj sunnet, ne pripada meni!” (Buhari)
Ovo je praksa i preporuka Poslanika, a. s., kojom se uspostavlja ravnoteža i umjerenost u svemu, pa čak i u ibadetima. Samo uravnoteženim postupcima možemo doći do sklada, harmonije i ustrajnosti, a to će nam u konačnici pružiti sreću na oba svijeta.
Prenosi Ebu Zer El-Gifari, da je Allahov Poslanik, s. a. v. s., rekao: “Boj se Allaha gdje god bio, poslije lošeg djela uradi dobro djelo čime ćeš ga izbrisati i lijepo postupaj prema ljudima!”
Citirani hadis ima univerzalnu poruku, jer u sebi sadrži naredbu bogobojaznosti, a potom naredbu činjenja dobrih djela, koja rezultira brisanjem loših djela i naredbu lijepog ponašanja prema ljudima.
Riječi Poslanika, s. a. v. s.: “Boj se Allaha gdje god bio”, aludiraju na to da se čovjek treba bojati Allaha tajno i javno, tj. i kad ga ljudi vide i ne vide, jer ga Uzvišeni uvijek vidi i On je čovjeku odredio čuvare – pisare, koji bilježe ono što radi. A Poslanikovu preporuku da poslije lošeg djela uradimo dobro djelo kojim ćemo izbrisati prethodno loše djelo treba shvatiti kao podstrek da pod grijehom ne pokleknemo i ne izgubimo nadu u milost Svemilosnog.
Danas se ozbiljno narušila ravnoteža između javnog i privatnog, ličnog i društvenog, skrivenog i transparentnog. U situaciji kada je mudrije šutiti, većina je sklona da glasno govori, a u trenucima kada je potrebno javno zauzeti stav o općem i zajedničkom dobru, prešućuje se i sakriva istina. Dok se tjelesnom izgledu pridaje pretjerana pažnja sve do opsjednutosti vlastitim izgledom, u isto vrijeme se zanemaruje naš duševni profil koji je na Božijoj vagi teži i vrjedniji.
Imam Šafija veli: “Tri su stvari najteže čovjeku: da udjeljuje kada je i sam u potrebi, pobožnost u samoći i govoriti istinu pred onim od koga se nada i od njega strahuje!”
Islam je uspostavio ravnotežu između svetog i profanog, individualnog i društvenog. Isto tako, postoji neraskidiv sklad između halala (ono što je dozvoljeno) i harama (ono što je zabranjeno) tako da se šerijat nalazi između jevrejskog zakona, u kojemu je došlo do pretjerivanja u zabranama, i kršćanstva, u kojemu je pretjerivanje u pogledu dozvoljenih stvari. Na pretjerivanje Jevreja Kur'an ukazuje: “I zbog teškog nasilja Jevreja mi smo im neka lijepa jela zabranili koja su im bila dozvoljena, i zbog toga što su mnoge od Allahova puta odvraćali, i zato što su kamatu uzimali, a bilo im je zabranjeno, i zato što su tuđe imetke na nedozvoljen način jeli. A za nevjernike među njima Mi smo kaznu bolnu pripremili”. (En-Nisa 160-161)
Vjernici teže postizanju sklada između razuma i osjećaja, između Dunjaluka i Ahireta. Nijedan naš namaz ne klanjamo, a da u dovama Svevišnjeg ne zamolimo: “Gospodaru naš, daj nam na Dunjaluku dobro i na Ahiretu dobro!” (El-Bekare, 201)
Potiskivanje ovozemaljskih dobara, zadovoljstava i želja vodi upravo u robovanje tim dobrima na jedan deformiran način. Potiskivanje transcedentnih dobara vodi u apsolutizaciju i svojevrsno robovanje ovozemaljskim idolima. Povijesno iskustvo nas uči da oni koji obožavaju sebe i ovozemajska dobra proizvode idole najniže vrste i tako vode u razaranje drugih i u samorazaranje.
Ne zaboravimo da smo duša i tijelo, te da i jedno i drugo traži svoju brigu i opskrbu. Ako čovjek živi samo za svoje tijelo, postaje poput životinje, a ako pokušava živjeti s maksimalnim odricanjem od tjelesnih potreba, on nesvjesno nastoji oponašati meleka, a u svojoj osnovi to čovjek nije, niti to može postati.
Preuzeto sa portala IZ u BiH
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Selam!
