Ocena Teme:
  • 1 Glasov(a) - 5 Prosečno
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5

[-]
Tag
pustinja ili obećana zemlja

Pustinja ili obećana zemlja
#1
Rainbow 
Oni koji čitaju prevod Kur’ana naći će u njemu mnoga kazvanja koja nose pouku i poruku. Među tim kazivanjima je i kazivanje o Israelićanima koji bijahu poniženi i porobljeni u faraonskom Egiptu. Allah im je ukazao Svoju milost i poslao Musa, a.s., da ih izvede iz Egipta u Sinajsku pustinju, na putu ka Obećanoj zemlji. Kad je to učinjeno od njih je traženo da se pripreme za zauzimanja obećane zemlje, da uspostave u njoj državu i društvo, ostvare slobodu i prihvate odgovornosti koje sloboda traži. Međutim, kako su bili odgajani da budu robovi, oni nisu mogli nositi ono što sa sobom donosi izgradnja – žrtve i inicijativu. Evo šta Kur’an o tome kazuje: „O narode moj, uđite u Svetu zemlju koju je odredio Allah vama, i ne uzmičite jer ćete se preobratiti u gubitnike. Oni rekoše: “O Musa! U njoj je nemilosrdan narod i mi u nju nećemo ulaziti dok god oni ne izađu iz nje, pa, ako oni izađu iz nje, mi ćemo onda sigurno ući.” (El-Ma’ide, 22-23).

Oni izražavaju pasivizam i nemaju inicijativu skidaju sa sebe odgovornost i teret prevaljuju na drugoga – u ovom slučaju na Allahovog poslanika, Musaa, a.s. Rekoše: “O Musa, mi u nju nećemo ući nikad, dok god su oni u njoj. Idi ti i tvoj Gospodar pa se bijte, mi ćemo ovdje ostati.” (El-Ma’ide, 24).

Reče (Bog): “Ta zemlja za njih je zabranjena četrdeset godina. Lutat će zemljom, a ti ne tuguj za narodom grješnim.” (El-Ma’ide, 26).

Zbog njihove nespremnosti odbiše darovanu milost trenutnog ulaska u obećanu zemlju i bijahu, kako to često kažemo, kažnjeni da 40 godina lutaju pustinjom. Ja ne bih rekao da su bili doslovno kažnjeni, jer Allah je druge narode kaznio nestankom, njima je bila podarena jedina moguća realnost nakon što su odbili prvu i najpodesniju milost. Bilo im je podareno iskušenje – popravni ispit da se kroz četrdeset godina pod Musaovim vođstvom izgradi nova jača spremnija generacija koja se neće bojati ući u svetu zemlju.

Metod koji je slijedio Musa, a.s., po naređenju Allahovom, bio je odgajanje slobodne, časne i hrabre generacije u sinajskom bespuću u roku od četrdeset godina. Sjetimo se svoje prošlosti, i mi smo bili manje-više u ideološkom ropstvu kolonijalizma i komunizma više od stotinu godina. 1992.godne smo se kao narod odabrali priliku za slobodu, jednakost i potpunu slobodu. Sloboda je odmah iziskivala žrtve i mi smo te žrtve podnijeli. Iako smo bili stješnjeni kao Izraelićani s Musaom uz Crveno more, Allah je dao da nam se to more otvori i mi smo opstali. Vjera u Boga, hrabrost, požrtvovanost, te, ne zaboravimo to nikad, činjenica da nas dušmani nisu htjeli dijelit na vjernike i ateiste, marljive i lijene, svjesne nesvjesne, ubijali su i progonili sve redom, dovela je do tog da smo se ujedinili, opstali i odbranili se u jednom dijelu Bosne i Hercegovine. No, mi time, znali smo a i danas trebamo znati, nismo ušli u obećanu zemlju.

Tek smo izbjegli prvu prijetnju nestanka i našli se u pustinji. Danas, desetljećima kasnije, imamo li obećavajuće rezultate odgoja nove generacije koja će ovu zemlju učiniti „obećanom“? Koliko ulažemo na jačanje sopstvene svijesti i preuzimanje sopstvene odgovornosti za izazove na koje valja odgovoriti? Da li nam je vjera i bolja „obećana“ zemlja ostala cilj u godinama nakon rata ili postajemo besciljni…? Nemamo Musaa, nemamo Haruna, ali imamo Božiju knjigu i Poslanikov sunnet, čitamo li ih, razmišljamo li o poukama, ili se povlačimo iz života i puštamo razne Samirije da nama i našoj omladini prave lažna božanstva-zlatnu telad?

Nisu li raznorazni rijaliti i zadruge za našu omladinu lažna božanstva? Nisu li kockarnice i kladionice zlatna božanstva? Nisu li alkohol, droga, bekorisni tv i internet sadržaji i priče o „parama bez rada“ lažna božanstva?

Mi danas nemamo na raspolaganju “Sinajsku pustinju” u kojoj bi izolirali sebe, svoju djecu i omladinu i odgojili ih– kako su to nekada uradili Musa, a.s., i njegov brat Harun, a.s.. Jedini, ključ i “Sinaj” koj mi danas još možemo imati predstavlja porodica. Porodica, otac i majka, brat i sestra, dedo i nena, imaju onu ulogu za nas danas u ovo vrijeme koju je “Sinajska pustinja” imala za Musa, a.s., i Izraelićane za ono vrijeme. No, ni porodica ne može opstat pod jakim udarima izazova samo među četiri zida, ona se treba osnaživat, jačat, a mjesto za to jeste džamija, jesu naši poravnati popunjeni safovi gdje jedni druge podupiremo, safovi zrelih muškaraca koji jedni druge podupiru i pomažu, i safovi zrelih žena koje jedna drugu podupire i pomaže, safovi mladića i safovi djevojaka, a prostor između njih neka popune naša djeca…

Ne smijemo se pomiriti s time da smo zaostali, rascjepkani, opterećen neprijateljstvima i raznim sukobima. To omogućuje mnogim slabićima koji nam ne žele dobro da ovladaju nama, potčine nas i zavladaju potencijalima našeg društva i naše zemlje. Ove stvari nam moraju svima biti bitne i ne spadaju u kategoriju „izbjegavanja onog što nas se ne tiče“. Ove se stvari mogu mijenjat ukoliko držimo živom stalnu svijest o Bogu i živom držimo Božiju riječ. Kur’an se danas ne objavljuje ni Poslaniku, ni Aliji, ni Ebu Bekru, ni Osmanu, ni Omeru. Nit ćemo se mi na Sudnjem danu moć „prikačiti“ na gozbu njihovih dijela. Kur’an se danas u ovom vremenu objavljuje nama, živim vjernicima, ukoliko smo spremni primit njegovu poruku. Priče i besjede o spomenutim velikanima neće popravit naše stanje dok se neko ne osmjeli u mjeri svoje mogućnosti i okvira današnjeg vakta biti Ebu Bekr, Osman, Omer, Alija ovog vremena, a trebaju nam ovakve jedinke, trebamo ih „proizvesti“, odgojiti, prepoznati. Ako ih ne odgojimo spas i dolazak do ,,obećane zemlje“ sigurno nam neće pasti s neba.
Odgovori
Hvala od:


Skoči na Forum: