Pitanje:

Da li je mudrost ljubljenja Crnog kamena u tome da se njime traži bereket?

Odgovor:

„Hvala Allahu,

Mudrost tavafa (obilaženja oko Kjabe) pojasnio nam je Poslanik, sallallahu `alejhi ve sellem, kada je rekao:

„Tavaf oko Kjabe, obilaženje Safe i Merve i bacanje kamenčića je propisano da bi se Allah time spominjao i veličao.“

Tako da onaj koji tavafi oko Kjabe svojim srcem veliča uzvišenog Allaha što ga čini od onih koji spominju Allaha. Samim time svaki njegov pokret od: hodanja, ljubljenja Crnog kamena, dodirivanje Jemenskog ugla, pokazivanje rukom ka Crnom kamenu; sve je to od vidova veličanja Uzvišenog Allaha jer su svi ti postupci sastavni dijelovi tog ibadeta, a svaki ibadet ima svojstvo veličanja Allaha u opštem svom obliku. Također, ono što izgovori svojim jezikom od tekbira, zikrova i dova spada u veličanje Uzvišenog Allaha.

Isto tako, ljubljenje Crnog kamena spada u ibadete jer čovjek ljubljenjem Crnog kamena nema nikakav povod za to osim da time Allaha obožava i Njega veliča, kao i da time slijedi Poslanika, sallallahu `alejhi ve sellem. Kao što je potvrđeno u vjerodostojnoj predaji da je Vođa pravovjernih, Omer ibn el-Hattab, radijallahu `anhu, prije nego što bi htio poljubiti Crni kamen govorio:

„Ja znam da si ti kamen i da ne nanosiš štetu niti pribavljaš korist i da nisam vidio Allahovog Poslanika, sallallahu `alejhi ve sellem, da te je poljubio ne bih te ni ja poljubio.“

A što se tiče toga da neke neznalice misle da se ljubljenjem Crnoga kamena ostvaruje traženje bereketa, za što nema nikakve osnove i to mišljenje je odbačeno.

Što se tiče predaja koje se prenose od nekih pokvarenjaka koji su govorili da je tavaf oko Kjabe isto kao i tavaf oko kaburova evlija i da je oboje u tom pogledu isto i ima oblik idolopoklonstva, kažemo da je takav govor rezultat njihovog pokvarenjaštva i nevjerstva. Vjernici obilaze oko Kjabe samo zbog toga što je Allah tako naredio, a ono što se čini po naredbi Allaha to ima propis ibadeta uzvišenom Allahu. Zar ne znaju (ti koji to tvrde) da je činjenje sedžde nekome mimo Allaha veliki širk (mnogoboštvo), ali kada je Allah naredio melekima da sedždu učine Ademu, alejhisselam, dobilo propis `ibadeta? I da je nečinjenje sedžde značilo kufr (nevjerstvo)?

Tako da je jasno da je tavaf oko Kjabe od najuzvišenijih `ibadeta, kao što je i rukn (sastavni dio) u obredima hadždžda, a sam hadždž je jedan od ruknova islama. Zbog toga, onaj koji tavafi oko Kjabe, ukoliko nema gužve, osjeća slast tavafa i njegovo srce osjeća bliskost svome Gospodaru, čime postaje jasna njegova veličina i vrijednost. A Allah je najbolji pomagač.“ (Završen citat)

Uvaženi šejh: Muhammed ibn Salih el-`Usejmin, rahimehullah.

Iz djela: Fetava el-`Akideh, str. 28-29.

Izvor: IslamHouse

Pitanje:

Kod nas je tradicija da se prilikom ukopavanja mejjita tri puta (rukom)baci zemlja na kabur. Pa da li ovo ima šerijatsku osnovu?

Odgovor:

Rezime fetve:

– Bacanje zemlje na kabur tri puta nakon što mejjit bude postavljen u njemu je mustehabb (poželjno), zato što se to prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nekih ashaba, radijellahu anhum, i određenog broja fakiha.

Zahvala pripada Allahu, neka su salavat i selam na Allahova Poslanika, njegovu porodicu i ashabe, a zatim:

Ako se ovim pitanjem baš cilja na bacanje zemlje na kabur, odgovor je da bacanje zemlje tri puta na kabur, nakon postavljanja mejjita u njemu, jeste mustehabb, i to se prenosi od Poslanika, nekih ashaba, i određene grupe učenjaka.

Rekao je imam Ibn Kudama El-Hanbeli:

„Prenosi se da je imam Ahmed prisustvovao jednoj dženazi, pa kada se pokopao(mejjit), Ahmed dođe do njegovog kabura te uze zemlju i tri puta je baci na njega(na kabur). Zatim se vratio na svom mjestu i rekao: ‘Vjerodostojno se prenosi od Alije, radijellahu anhu, da je bacao zemlju na kabur Ibn Mukeffefa.’ Također se od njega (Ahmeda) prenosi da je rekao: ‘Ako tako postupi, to je lijepo. Ako pak to ne uradi, nema smetnje.’ A mustehabb je tako postupiti je upravo zbog toga što se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao dženazu, zatim je došao do kabura, stojeći u pravcu glave mejjita, te je na njega(kabur) bacio zemlju tri puta. (Bilježi ga Ibn Ma'dže)

Isto tako, prenosi se od Amira bin Rabi'a, radijellahu anhu, da je Poslanik klanjao dženazu Osmanu bin Mez'unu, radijellahu anhu, zatim je došao do njegovog kabura, stojeći u pravcu njegove glave, i na njega bacio zemlju tri puta. (Bilježi ga Ed-Darekutni)

Također, Dž'afer bin Muhammed prenosi od svoga oca da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, svojim rukama tri puta bacio zemlju na mejjita. (Bilježi ga imam Šafija u svom Musnedu)

Ovaj postupak se prenosi i od Alije, radijellahu anhu, a od Ibn Abbasa se prenosi da je nakon ukopa Zejda bin Sabita na njegov kabur bacio zemlju tri puta, i rekao: ‘Ovako nestaje znanje.‘ “ (Završen citat Ibn Kudame)

A Allah najbolje zna!

Pitanje: Kada neko izgubi nadu u Allahovu milost, da li time postaje nevjernik shodno onome što se spominje u 87. ajetu sure Jusuf?

Odgovor:

Hvala Allahu Gospodaru svih svijetova, a zatim:

Rekao je Uzvišeni Allah:

„Doista, nadu u Allahovu milost gube samo ljudi koji su nevjernici“ (Jusuf, 87)

Ovaj plemeniti ajet ukazuje na to da su očaj i gubljenje nade u Allahovu milost od osobina nevjernika. Ali iz toga ne proizilazi nužno da je onaj kod koga se nađe svojstvo nevjernika – nevjernik poput njih. Očaj i gubljenje nade u Allahovu milost može biti kufr (nevjerstvo) koji izvodi iz vjere, a može biti i veliki grijeh (koji nije na stepenu kufra, op.M).

Stoga, pravilo po ovom pitanju je sljedeće: očaj, prilikom kojeg se izgubi nada u Allahovu milost, i Njegovu pomoć i oprost, svejedno bilo to po pitanju dotičnog čovjeka ili nekog naroda, te se uz to pojavi negiranje veličine Allahove milosti i oprosta, takav je nevjernik. To zbog toga što sadrži nijekanje Kur'ana i mutevatir šerijatskih tekstova, te loše mišljenje o svom Uzvišenom Gospodaru, jer On Uzvišeni kaže, a Njegove riječi su istina:

„Reče On, ‘a milost Moja obuhvata sve'“(El-A'raf, 156)

S druge strane, dotični kaže da mu On Uzvišeni neće oprostiti! Takav ograničava nešto što je veoma prostrano. Dakle, ovakav je propis onoga ko kod sebe ima spomenuto ubijeđenje, kao što to spominje imam El-Kurtubi u svom Tefisru (5/160).

Ako pak to bude zbog veličine grijeha, i smatranja da je nepojmljivo opraštanje tolikih i takvih grijeha; ili gledajući Allahovu odredbu i Njegove kosmičke naredbe, poput gubljenja nade u opskrbu, darivanju potomstva i sl., ali se uz to ne izgubi nada u Allaha – onda je ovo veliki grijeh, i veći je od svih ostalih grijeha. No, ipak nije kufr.

Ovaj grijeh se smatra najvećim po konsenzusu svih učenjaka, zato što je o njemu došla i te kako žestoka prijetnja, kao što je govor Uzvišenog:

„Doista, nadu u Allahovu milost gube samo ljudi koji su nevjernici“ (Jusuf, 87)

I Njegov govor:

„A ko osim oni koji su zabludjeli gubi nadu u milost svoga Gospodara?!“ (El-Hidžr, 56)

A Allah najbolje zna.

Za detaljnije pojašnjenje, mogu se pogledati sljedeće knjige:

Tefsir El-Kurtubi (5/160),
Ez-Zevadžir (40-ti grijeh) od El-Hejtemija,
Komentar na Tahavijsku akidu (7/200) od šejha Saliha Alu šejh, i
El-Mevsuatul-fikhijjetul-kuvejtijje (1/552).

Način klanjanja dženaze namaza

Pitanje: Kako se klanja dženaza namaz?

Odgovor: Dženaza se klanja na sljedeći način:

1 Treba donijeti početni tekbir, nakon kojeg odmah treba učiti euzubilu, i ne treba se učiti početna dova. Potom će se proučiti bismilla i Fatiha, a nakon toga će se donijeti tekbir.

2Poslije tekbira se uče salavati na Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, a to su oni salavati koji se uče u namazu na sjedenju.

3Zatim će se ponovo donijeti tekbir, te nakon njega učiti dove koje su predajama prenesene, kao što je: Allāhumma-gfir lehū ve-rhamhu ve ‘āfihi va'fu ‘anhu ve ekrim nuzulehu ve vessi‘ mudhalehu vagsilhu bil-mā'i ves-seldži vel-bered ve neqqihi minel-hatājā kemā neqqajtes-sevbel-ebjeda mined-denes ve ebdilhu dāren hajren min dārihi ve ehlen hajren min ehlihi ve zevdžen hajren min zevdžihi ve edhilhul-Džennete ve e'izhu min ‘azābil-kabri ve min azābin-nāri, vefsah lehu fī kabrih, ve nevvir lehū fīhi.

Ukoliko umrla osoba bude žensko neće se učiti Allahumma-gfir lehu, nego: Allahumma-gfir leha.

Ukoliko umrla osoba bude dijete učiće se: Allāhummedž’alhu li vālidejhi feretan ve edžren ve šefī'an mudžaben. Allāhumme seqqil bihi mevāzīnehumā, ve e'azim bihī udžūrehumā, ve elhiqhu bi sālihi selefil-mu'minīn, vedž'alhu fi kefāleti Ibrāhīm, ve qihī bi rahmetike ‘azābel-džehīm.

4Potom će se donijeti još jedan tekbir, nakon kojeg se ništa ne uči, nego se malo sačeka, a onda preda selam samo na desnu stranu.1

Autor: šejh Salih ibn Fevzan el-Fevzan
Izvor: Islamhouse
Pomenuti način klanjanja dženaze namaza je utemeljen na vjerodostojnoj praksi Poslanika, alejhisselam.

Bilješka:

1 Vidjeti: El-Munteka min fetaval-Fewzan, 3/94.

Pitanje: Uvaženi šejhu, moje pitanje glasi: ako bi neko od čovjekovih bližnjih ostavljao namaz, izašao bi iz islama, pa da li je dozvoljeno da ih pozdravljam ili treba da ih totalno ignoriram. Allah vas nagradio.

Odgovor:

Zahvala pripada Allahu,

Ostavljanje namaza je rušenje najvažnijeg praktičnog stuba islama. Namaz je stub vjere i njegov temelj, te nije dozvoljen, ni u kom slučaju, nemaran odnos prema onom koji ostavlja namaz.

Otpočet ce s njegovim savjetovanjem i usmjeravanjem, zatim s njegovim izoliranjem i okretanjem od njega. Neće mu nazivati selam i jesti s njim skupa, niti će biti s njim na zajedničkim sijelima, sve to kako bi mu ukazalo na veličinu njegova grijeha, ne bi li se vratio svome Gospodaru i ne bi li se pokajao.

Stav učenjaka prema ostavljaču namaza svodi se na dva stava:

1 Stav da je on nevjernik, i to se prenosi od Omera, Alijje i Ibn Mesũda, Allah bio njima zadovoljan. Tog stava su bili i el-Hasan, eš-Ša'bi, el-Evzaʹi, Ibn el-Mubarek, Muhammed ibn el-Hasan i to je jedan rivajet1 od imama Ahmeda. Dokaze uzimaju iz govora Allahova poslanika, neka je na njega Allahov salavat i selam: „Između roba i nevjerstva je ostavljanje namaza.“2

2 Da nije nevjernik, i to je govor Ebu Hanife, Malika i Eš-Šafije.

Dokaz uzimaju iz hadisa koji prenosi Ubade ibn Samit da je Vjerovjesnik, neka je na njega Allahov salavat i selam, rekao: „Pet namaza koje je Allah propisao robovima u toku dana i noći, pa ko dođe sa njima, ne okrnjivši ih ničim što bi umanjilo od njihova prava, Allah se je obavezao da će ga uvesti u Džennet. A onaj ko ne dođe sa njima, kod Allaha neće imati nikakva ugovora, ako bude želio kaznit će ga, a ako bude želio uvest će ga u Džennet.“3

Ovo bi bio govor obje skupine, koje su složne da ako se ne bi vratio od ostavljanja namaza, bilo bi mu ponuđeno tri puta da se pokaje, pa ako bi odbio završetak bi mu bio ubistvo.

Odgovorio: Šejh Muhammed Salih el-Munedžid
Izvor: Islam Q&A Pitanje i odgovor
Detaljnije o propisu ostavljača namaza ovdje

Bilješke:

1 Tj. jedan od govora koji se prenose od imama Ahmeda.
2 Bilježi ga Muslim, Ahmed, Ebu Davud i Ibn Mãdže.
3 Bilježi ga ed-Darimi, br. 1531., Malik u el-Muvetti, br. 247. i Ahmed br. 21690.

Pitanje: Ako su ženskom djetetu počele da rastu dlake po tijelu da li je ona obavezna da nosi potpuni hidžab?

Odgovor:

Hvala pripada Allahu.

Osoba se ne smatra odgovornom sve dok ne dođe u pubertet. Prije puberteta on ili ona nisu odgovorni, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Pero je podignuto od troga: od djeteta dok ne dostigne pubertet, od onoga koji spava dok se ne probudi i od onoga ko je izgubio pamet dok mu se pamet ne vrati.” Ebu Davud (4402). Na osnovu ovoga, djevojčica mora staviti potpuni hidžab kada dođe u pubertet.

Imaju tri znaka puberteta koji su zajednički i muškim i ženskim:

Izbacivanje sjemena (u toku sna ili javi);
2. Rast crnih dlaka oko polnog organa;
3. Dostizanje petnaeste godine.

U slučaju djevojčica ima i četvrti znak, a to je:

Menstruacija.

Ako se neki od ovih znakova pojave kod djevojčice, onda je obavezna da izvršava sve islamske dužnosti i da izbjegava sve harame. Jedna od dužnosti jeste i nošenje hidžaba.

Ali roditelj ili skrbnik djevojčice je dužan da nju navikne na činjenje obaveza i kolnjenje od harama prije puberteta, tako da odraste sa tim pa joj neće biti teško da se drži toga kada dostigne pubertet. Ovo je jedno od osnovih principa o brizi o djeci u šerijatu.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Učite svoju djecu namazu kada imaju sedam godina, a sa deset ih išibajte zbog namaza, i rastavite ih u posteljama.”

Zabilježili su ga Ebu Davud (495), Ahmed (2/187), od ‘Amra ibn Šu'ajba, od oca od djeda.

Slično se spominje u hadisu Sabure ibn Mu'abeda koji su zabilježili Ebu Davud (494) i Tirmizi (407). Koji kaže da je hasen sahih. Ovaj hadis je šejh Abdani ocijenio kao sahih u El-Irva’, 247.

Buharija (1960) i Muslim (1136) prenose u svojim sahihima od Rubejji'e bint Mu'avviz hadis u vezi posta Ašure i kada je naređen muslimanima. U ovom se hadisu kaže: “Nakon što smo se navikli posteći ga – tj. Ašuru – i naučili smo našu malu djecu da poste, išli bi u džamiju a njima bi napravili igračke od vune, pa ako bi neko od njih zaplakalo od gladi dali bi mu tu igračku (da se igra) do iftara.”

A u rivajetu kod Muslima: “Ako bi od nas tražili hranu, dali bi im igračku da ih zabavi dok ne završe post.”

Kaže imam Nevevi, rahimehullahu te'ala, u Šerhu Sahih Muslim (8/14): “Ovaj hadis opisuje navikavanje djece na izvršavanje obaveznih djela i navikavanje na činjenje ibadeta, ali ona nisu odgovorna.”

Ibn Kajjim, rahimehullahu te'ala, kaže u Tuhfeh Mevdud bi Ahkami-l-Mevlud (str. 162): “Iako dijete nije odgovorno, njegov skrbnik jeste i nije mu dozvoljeno da mu omogući činjenje zabranjenih stvari, pa da se navikne na njih i tako mu postane teško da se okani toga kasnije.”

A Allah najbolje zna i On je najmudriji.

Tako da ako se djevojčica približava pubertetu, ima bojazan da bi njeno ne nošenje hidžaba moglo dovesti u iskušenje mladiće. Tako da u ovoj situaciji njeni roditelji ili skrbnici moraju joj narediti da nosi hidžab da bi presjekli puteve koji vode u zlo i nemoral.

 A Allah zna najbolje.

Odgovorio: Šejh Muhammed ibn Salih el-Munedždžid

Šerijatski stav o pozajmljivanju novca radi obavljanja hadždža

Pitanje: Ja sam još uvijek neoženjen, i posjedujem određenu svotu novca koju sam mukotrpno sakupljao radi ženidbe, jer sam već odavno zaprosio jednu djevojku. Međutim, jedne prilike čuo sam imama dok je držao hutbu kako kaže da je onome ko posjeduje novac za odlazak na hadždž obaveza otići i izvršiti tu vjersku obavezu, pa makar i odgodio ženidbu.

Također, spomenuo je da onome ko posjeduje dovoljno novca za odlazak na hadždž, a kćerka mu je trenutno pri udaji pa je mora pripremiti, obaveza otići na hadždž pa makar se odložila njena udaja zbog neposjedovanja novca! To zbog toga što će ga Uzvišeni Allah pitati zašto nije obavio hadždž, dok ga neće pitati zašto nije udao svoju kćer. Isto tako naveo je i to da onaj ko ne posjeduje novac za odlazak na hadždž može se uzajmiti radi odlaska na hadždž.

Pa kada sam ga upitao: a ako mu se desi da preseli tamo, ko će da vrati njegov dug ako mu djeca nisu u stanju to učiniti zbog velike potrebe u kojoj se i sami nalaze?! On mi je odgovorio: „Allah će vratiti njegov dug“! Tada mu rekoh da to predstavlja „tevaakul“ (oslanjanje na Allaha bez uzimanja sebeba), te se on rasrdi i reče: „Tvoj nijjet je vratiti dug, i dokle god imaš ispravan nijjet nema smetnje to učiniti“! Molim vas odgovorite mi, zbog toga što sam se razišao sa tim imamom, i još nekim mojim kolegama, a koji smatraju da govor učenih, ma kakav on bio, ne može biti predmet rasprave?!

Piše: dr. Muhamed el-Gazali / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Kad god čovjek pogodi istinu ili joj se približi, u stanju je razumjeti drugo mišljenje i dati onima oko njega pravo na život. Što više griješim, to više uskraćujem drugima slobodu mišljenja.

Nažalost, ovakav način života koji je za svaku osudu, uobičajen je u islamskom ummetu (muslimanskim državama) danas, i on stoji iza duboke političke zaostalosti i iza opake političke tiranije koja se provodi u mnogim muslimanskim zemljama.

Mrzim neznalice (džahile) koji se prave pametni i malene (prezrene) ljude koji umišljaju da su veliki, jer me podsjećaju na svakog diktatora koji se nameće narodima, skrivajući i potiskujući u drugi plan nadarene, sposobne i istaknute ličnosti u narodu.

Mrzim onoga ko je nešto naučio a mnogo više propustio, koji preferira neko mišljenje, a neznalica je u pogledu drugih mišljenja, i koji se fanatično drži onoga što posjeduje a ne zna šta drugi ljudi imaju, i mrzim ljude koji približavaju sebi one koji ih hvale, a udaljavaju od sebe one koji ih savjetuju.

U vremenu slobode povećava se broj istinskih učenjaka, istraživača, izumitelja i pisaca, a ako su horizonti zamagljeni i moral (ahlak) poražen, tada do izražaja dolazi svaki lakrdijaš koji, poput faraona, svojim sljedbenicima govori: ”Ja sam gospodar vaš najveći!” (En-Nazi'at, 24.)

Tada nastupa vrijeme stada (rulje) i slijepih sljedbenika, a narodi umiru od moralnog siromaštva i gubitka časti.

Piše: Yasin Aktay / Preveo i pirlagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Čovek je često sklon da prihvati ideju o velikoj razlici između epohe u kojoj živi i prethodnih vremena. Ovo uvjerenje često dolazi iz osjećaja otuđenosti i nostalgije za prošlošću, ili onoga što možemo nazvati pokušajem obnavljanja zlatnog doba civilizacije, koje se mnogo udaljilo od naše stvarnosti, ili pak pokušajem postizanja većeg napretka i superiornosti nad onim što smo prethodno ostvarili.

Ovaj pristup nije specifičan samo za savremenog čovjeka, kako neki misle. Čovječanstvo je kroz historiju išlo istim putem i imalo iste težnje, i zato se u Kur'anu često spominju ”oni prije vas” i naglašava da su i prethodnici sebe vidjeli kao najmoćnije i najutjecajnije na Zemlji, te da su postali superiorniji i napredniji od svih drugih.

I ako pođemo od te ideje, vidjet ćemo da je modernost zasnovana na konceptu postojanja u kojem se izgrađuje moderni čovjek, koji proističe iz ogromnog osjećaja ponosa i superiornosti, a koji se temelji na uspostavljanju drugačijeg odnosa između njega i prirode, između njega i Boga, i između njega i vremena i prostora.

Kada pažljivo pogledamo komponente ovog koncepta i njegov pogled na svijet, vidimo da se historija ponavlja s vremena na vrijeme. A to znači da ne postoji ništa novo što je bez presedana u bilo kojem periodu ljudske historije, posebno kada govorimo o pitanju odnosa između religije, svijeta i čovjeka. S lahkoćom se može konstatirati da su se ovi tipovi ljudi i ti mentaliteti i stavovi prema prirodi i Bogu kroz historiju iznova pojavljivali pod krinkom modernosti.

Ideja da neki ljudi sebe vide kao jedinstvene, superiorne i drugačije od ostalih je ljudska percepcija koja se s vremena na vrijeme ponavlja u historiji u ime religije. Međutim, ne može se zanemariti da ovo ponavljanje svaki put poprima drugačiji oblik sa različitim akterima i okruženjem i ambijentom iz kojeg nastaje. Svaka posuda odiše onim što je u njoj, a svaka osoba ima svoj jedinstveni pečat, originalnost, odgovornost i posebnost.

S druge strane, može se reći da nema ničeg novog pod suncem. I Martin Hajdeger je to ponovio, rekavši: ”Naravno, nema ničeg novog pod suncem, a prije mene je došao neko ko je rekao ono što ja sada kažem, ali ono što je novo je da to ja kažem ovdje i sada.”

U svakom periodu historije i u svim dijelovima svijeta, gdje god da postoji ljudsko društvo (zajednica), religija se javlja kao obrazac ljudskog ponašanja i društvena institucija. Kao rezultat toga, pojavili su se brojni pokreti protiv religije i religioznosti u bilo kojem obliku, odbacujući život pod okriljem religije i odbacujući ideju da religija obuhvata sve aspekte života, i ti pokreti su tražili nove alternativne načine i metode.

Modernistički projekat

U modernoj eri nalazimo modernistički projekat koji slijedi isti pristup u suprotstavljanju religiji i govori o novom načinu života, pozivajući se na autentičnost postojanja sekularnog stava prema religiji u antičkim društvima.

Iako ovaj sekularni projekat govori u ime modernosti, on se istovremeno poziva i na originalnost kako bi našao mjesto u prvim intelektualnim redovima. I on stalno podsjeća na tradicionalnu borbu između religijskog diskursa i sekularizma, kako iznutra tako i izvana.

Max Weber, naprimjer, izražava osebujnost slike sekularizma i modernosti u savremenom dobu frazom ”razočarenje u svijet/gubitak svijeta”.

U svom izrazu razočaranja u svijet on misli na potrebu da se u samom svijetu traži uzrok nesreća i okolnosti kroz koje sâm svijet prolazi, te da se napusti potraga za uzrocima izvan svijeta, s neba ili iz duhovnog svijeta, koji neki opisuju kao svijet fantazije ili magični (imaginarni) svijet. Iako ovo razmišljanje karakterizira stav moderne, ono nije novo, već je ono postojalo uz religiju u svakom periodu historije.

Međutim, za muslimane svijet nikada nije bio magičan svijet, kao što je bio za kršćane među kojima su odrastali Max Weber i njemu slični. Iako postoje ljudi koji su slijedili ovaj koncept pod različitim kulturnim utjecajima, ova vizija nije dostigla nivo općeg fenomena raširenog među muslimanima.

U islamu je Allah apsolutni uzrok postojanja i Stvoritelj svega što se dešava u ovom univerzumu. A Božanski zakon (sunnetullah) u Njegovom stvaranju ne odbacuje ideju uzročnosti, već poziva na usvajanje logičkih razloga kako bi se došlo do rezultata (posljedica). Allah, Koji je stvorio sve, odredio je zakone u ovom kosmosu koji se ne mijenjaju.

Vjerovanje u odsustvo bilo kojeg drugog apsolutnog uzroka osim Allaha, sprječava da se nastanak svijeta opiše kao magični ili imaginarni događaj zasnovan na slučajnosti, već čini magiju, fantaziju i čarobnjaštvo, koje protagonisti modernosti veličaju, stvarima koje su kompatibilne samo sa paganstvom.

Stoga je pozivanje (nekih muslimanskih učenjaka) na Weberovsku metodu i njegovu sekularnu analizu i interpretaciju, koje nisu nimalo kompatibilne s islamom i islamskim svijetom, te nastojanje da se one primijene na islamski svijet, u svojoj osnovi bila velika greška i promašen napor.

Stvarnost je pokazala probleme i nedaće primjene ovih analiza i interpretacija u zapadnom svijetu, odnosno okruženju u kojem su se te analize pojavile. Dok je sekularizam čekao rezultate svojih dječijih nastojanja da pokaže povećanje svog utjecaja i smanjenje uloge religije u svijetu, sudario se s činjenicom da se područje utjecaja religije proširilo i povećala njegova djelotvornost u različitim političkim i društvenim aspektima života.

Pitanje: Kakvi su propisi vezani za vanbračnu djecu da li se ono može priznati posebno ako čovjek nije siguran odakle je ovo dijete zbog toga što mu majka često čini blud? Da li postoji mogućnost pokajanja nakon što sam počinio blud?

Odgovor: Kažem tražeći pomoć od Allaha subhanehu ve te'ala:
Ovdje se nalazi mnogo pitanja koja ćemo pojasniti svako pojedinačno kako bi smo olakšali pitaocu a i radi lakšeh pojašnjenja propisa:

Prvo pitanje: Da li će se vanbračno dijete pripisati ocu ako ga prizna? Jer Allahov Poslanik salallahu te'ala alejhi ve selem kaže: Dijete pripada postelji a bludniku kamen. Ovaj hadis bilježe obadvojica Šejhova i drugi muhadisi od Aiše majke pravovjernih radijjallahu anha.
El Džasas u djelu Propisi Kur'ana ( 5 / 24) kaže:

Od dokaza je i to da je blud odvratan zbog toga što se dijete bludnice ne pripisuje ocu jer niko od bludnika nema veće pravo nad njim. Jer je to uzrok prekidanja ili zatirana porodičnih lanaca ili svetinja koje se odnose na nasljedstvo, bračne veze, rodbinske veze, očevih prava nad djetetom i svega onoga što se podrazumijeva time od prava koja se dokidaju bludom. Zbog toga je blud razumom odvratan i odbačen po običaju. Zbog toga je Allahov Poslanik salallahu te'ala alejhi ve selem kaže: Dijete pripada postelji a bludniku kamen.

Kažem da se ovo odnosi na onoga za koga se zna da je otac, ali ako otac nije poznat niti ga je moguće odrediti onda je stvar još gora. Jer je u tom slučaju nemoguće pripisati vanbračno dijete nekome u bilo kojem slučaju.

Drugo pitanje: Nema nasljedstva između vanbračnog djeteta i njegovog oca makar bio poznat. Ako umre vanbračno dijete njega nasljeđuju majka i braća po majci. Ali njegov otac i braća po ocu nemaju nikavog prava u ostavštini isto kao što i on njih ne naslijeđuje.

Ebu Hamid El Gazali rahimehullah u El Vesitu ( 4 / 366) kaže: Ako žena rodi od bluda, ona će njega naslijediti a i on nju u ostavštini. Blizanci se naslijeđuju po braći od majke, a onaj ko se pripiše bludu on nema očinstva niti nasljedstva od oca.

Treće pitanje: Bračni ugovor sa trudnicom, bez obzira da li bila pušćanica ili udovica od valjanog braka, je neispravan. A ako je noseća od bluda onda je još preče da ugovor nije valjan. Zbog toga je nemoguće prihvatiti spletke pojedinih ljudi koji pokušavaju da, nakon što se pokaže trudnoća, prikriju tragove bluda i njegove loše posljedice, time što će prisiliti bludnike da požure sa bračnim ugovorom kako bi se sakrila sramota. Allah je skriven i voli skrivanje, ali ono što je sagrađeno na nepravilnosti ono je nepravilno.

Četvrto pitanje: Vrata pokajanja su otvorena sve dok duša ne dođe do grla ili dok sunce ne izađe sa zapada. Ako se griješnik pokaje istinskim pokajanjem onda neka ne gubi nadu u Allahovu milost jer Allah subhanehu ve te'ala oprašta sve grijehe. Međutim njegovo je da pokajanje bude sa uslovima:

• Da se klone tog grijeha.
• Da se kaje za ono što je bilo.

• Čvrstina odluke da se ne vrati na prethodni grijeh u budućnosti.
• Ako je grijeh tipa učinjene nepravde prema ljudima, kao što je krađa, prevara i sl., onda je na pokajniku da vrati njima njihova prava ili da od njih traži halala prije nego što bude kasno.
Toliko a uspjeh je kod Allaha.

Pitanje: Volim pratiti na televiziji vjerske, kluturne i zabavne programe. Međutim u toku ovih programa se pojave odlomci muzičkih video spotova, kakav je propis ako se to čuje?
Također, ako nužno čujem muziku, ne pjesme, kao što se mogu čuti u himnoj u školi ili dok mijenjam kanale na televiziji, ili kod melodije mobilnog telefona. Kakvi su propisi vezani za ove situacije?

Odgovor: Kažem tražeći pomoć od Allaha subhanehu ve te'ala:
Ono što je pitalac spomenuo nije istog propisa. Ako pretpostavimo da se radi o vjerskom, političkom ili naučnom programu u čijem toku uopće nema harama, kao što su muzika, razotkrivene žene i slično, onda nema smetnje da se takvi programi gledaju.

Ovo je izvodivo sa velikom poteškoćom. Ili čak su rijetki programi u kojima nema harama. Iako se u pojedinim programima može primijetiti manje zlo nego u nekim drugima.
Ali što se tiče zabavnih programa i kvizova nisam još čuo da u njima nema harama. Jer mislim da se neće emitovati osim sa muzikom i sličnim stvarima.
Muzika je haram po stavu većine učenjaka, od kojih su četverica imama onako kako je to potvrđeno u njihovim djelima. Dokazi o zabrani muzike su poznatiji nego što postoji potreba da se spomenu na brzinu.

Što se tiče onoga što je pitalac spomenuo od popratnog slušanja muzičkih melodija bez namjere i volje, ne snosi nikakav grijeh za to. Jer se stvari ocjenjuju shodno namjerama kako već stoji u fikhskim pravilima. Učenjaci su napravili razliku između:

• Ako neko čuje dakle bez namjere da se prepusti muzičkim instrumentima, nego ove melodije dospijevaju do njegovih ušiju bez njegove volje. Kao da čuje nešto od toga tokom prolaska na određenom mjestu ili ako putuje sredstvima javnom prijevoza i slično tome.
• Slušanja koje predstavlja namjerno posvećivanje muzičkim instrumentima u njihovom izvođenju, poticaju emocija uz cimanje glave ili tijela i tome slično sa ciljem i namjerom da sluša. Ovaj vid je haram i o njemu postoji mnoštvo dokaza.

Šejhul Islam Ibn Tejmijje kaže: Kada bi čovjek prošao pored ljudi koji pričaju o haramu njegova obaveza ne bi bila da začepi uši. Ali isto tako nema pravo ni da sluša ako za to ne postoji potreba. Zbog toga Allahov Poslanik salallahu te'ala alejhi ve selem nije zabranio Ibn Omeru da zatvori uši kada je čuo čobanovu frulu jer on nije slušao nego je čuo. Medžmual fetava ( 11 / 630).

Toliko a uspjeh je samo kod Allaha.

Pitanje: Kakva je razlika između vjerovjesnika i poslanika?

Odogovor:

Učanjaci zastupaju nekoliko mišljenja u smislu razlikovanja između vjerovjesnika i poslanika od kojih su najpoznatija:

• Da je vjerovjesnik onaj kojem je došla objava ali mu nije naređeno da je dostavi dok je poslanik onaj kome je objavljeno i kome je naređeno da dostavi ljudima. Ovo je odabir Ibn Ebul Izza El Hanefija u komentaru Tahavijeve poslanice str. 158.

• Drugo je mišljenje da je poslanik poslan sa novim i posebnim šerijatom za sebe i svoj ummet dok je vjerovjesnik onaj koji dostavlja šerijat prethodnog poslanika. Ovo je najispravnije mišljenje.

U svakom slučaju, poslanik je posebnijeg značenja nego vjerovjesnik, jer je svaki poslanik vjerovjesnik dok svaki vjerovjesnik nije poslanik.

Allah najbolje zna!

Odgovorio: Dr. Ahmad Nedžib