Pitanje:Ako je Allah počastio muškarce u džennetu sa hurijama krupinih očiju kao nagradu, šta ćemo onda žena dobiti kao nagradu ako uđe u džennet u sljedećim slučajevima:
1. Ako je udana na ovom svijetu pa uđu ona i njen muž u džennet.
2. Ako je udana na ovom svijetu pa ona uđe u džennet a njen muž uđe u Vatru da nas i vas Allah sačuva od nje.
3. Ako umre prije nego se uda na ovom svijetu.
4. Ako se uda više puta na ovom svijetu.

Odgovor: Kažem tražeći pomoć od Allaha subhanehu ve te'ala:

Džennet je kuća vječnog uživanja, onaj ko uđe u nju zaslužuje da u njoj uživa shodno položaju kojeg je zaslužio ulaskom. Ovo pripada muškracima i ženama svakom shodno njegovoj prirodi. Jer su žene dio muškraca kao što nas je o tome obavijestio Allahov Poslanik salallahu te'ala alejhi ve selem u hadisu kojeg bilježe Ebu Davud, Tirmizi i Ahmed sa vjerodostojnim lancem od majke pravovjernih Aiše kćeri Siddikove radijjallahu anhuma.

Allah subhanehu ve te'ala je sakupio u Kur'anu spomen i obećanje nagrade i sevapa između muškaraca i žena u ajetima koji se svakodnevno uče od kojih su riječi Uzvišenog: I Gospodar im se njihov odazva: "Nijednom djelatniku između vas, bio muškarac ili žena, djelo neću poništiti; vi ste jedni od drugih. Onima koji se isele i koji budu iz domova svojih prognani, i koji budu na putu Mome mučeni, i koji se budu borili i poginuli, sigurno ću loša djela pokriti i sigurno ću ih u džennetske bašče, kroz koje rijeke teku, uvesti! Nagrada je to od Allaha, a kod Allaha je nagrada najljepša! (El Imran, 195)

Ibn Kesir rahimehullah u tumačenju ovog ajeta kaže: Dakle, On im kaže obavještavajući ih da im neće poništiti od njihovih djela nego će svako biti nagrađen za svoja djela bio muškarac ili žena. Zato Allah subhanehu ve te'ala kaže: vi ste jedni od drugih. Tj. svi ste vi u nagradi isti.

Allah subhanehu ve te'ala kaže: a onaj koji čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, ući će u Džennet i nikakva im nepravda neće biti nanesena." (En Nisa, 124)
Ibn Kesir kaže: U ovom ajetu se nalazi pojašnjenje Allahove dobrote, plemenitosti i milosti u prihvatanju dobrih djela od Njegovih robova, muškaraca i žena, ali pod uslovom imana.

Kažem da ovi ajeti ukazuju na mnoge druge stvari mimo onih koje smo spomenuli. Neke od njih je moguće spoznati ako znamo za uzroke objave. Tirmizi sa svojim lancem kojeg ocjenjuje dobrim prenosi da je Ummu Ummare došla Vjerovjesniku salallahu te'ala alejhi ve selem pa je rekla: Šta je ovo, vidim da se sva objava odnosi na muškarce a žene se nikako ne spominju pa je objavljen ovaj ajet: Zaista muslimani i muslimanke, vjernici i vjernice...

Ali pošto se pitanje odnosi na uživanje žene u džennetu onda ćemo reći a u Allaha je uspjeh:
Ako je muž od stanovnika dženneta Allah će njih dvoje spojiti, i darovat će im više od toga time što će spojiti sa njima njihove potomke. Također će podići stupnjeve onima od njih koji su na nižim te će ih spojiti sa onima koji su ih u tome prestigli.

Jer Allah subhanehu ve te'ala kada govori o nosiocima Arša od meleka kaže da oni u svojim dovama za vjernike mole: Gospodaru naš, uvedi ih u vrtove Adna koje si im obećao, i pretke njihove, i žene njihove, i potomstvo njihovo – one koji su bili dobri; Ti si, uistinu, Silan i Mudar. (Gafir, 8)
Ili kada Allah subhanehu ve te'ala kaže: Onima koji su vjerovali i za kojima su se djeca njihova u vjerovanju povela priključit ćemo djecu njihovu, a djela njihova nećemo nimalo umanjiti. (Et Tur, 21)

Ako je jedan od supružnika od stanovnika vatre, on može da bude nevjernikom, takav će ostati vječno u Vatri i njemu ništa neće koristiti što je ono drugo od stanovnika dženneta. Jer je Allah subhanehu ve te'ala odredio da će kafiri biti: U njemu će vječno ostati i kazna im se neće olakšati, niti će im se vremena dati! (Al Imran, 88)

Allah subhanehu ve te'ala je odredio da se razdvoji između vjerovjesnika i njihovih supruga ako su nevjernice pa kaže: Allah navodi kao pouku onima koji ne vjeruju ženu Nuhovu i ženu Lutovu: bile su udate za dva čestita roba Naša, pa su ih prevarile, i njih dvojica im neće ništa moći kod Allaha pomoći, i reći će se: 'Ulazite vas dvije u Vatru, s onima koji ulaze!’ (Et Tahrim, 10)

Propis traženja fetvi od osobe koja voli olakšice i njegov način donošenja fetvi

Pitanje: Ja sam osoba koja pripada muslimanskoj zajednici i koja boravi u Irskoj nekoliko godina. Zbog toga što živimo na Zapadu ponekada nam se pojave određeni šerijatski problemi tako da nam je potrebno i šerijatsko riješenje. Međutim nemamo nikoga od učenih koga bi smo mogli pitati osim dvojice imama postojećih u Dablinu i treće osobe nema. Imajući u vidu da je jedan od njih inžinjer poljoprivrede i nije od učenih niti specijalizovan u šerijatskim znanostima, a on to priznaje.

Međutim hafiz je Kur'ana i mnogo proučava šerijatske znanosti. Drugi je svršenik Azhara poznat po tome što gradi menhadž olakšica u fetvama do te mjere da nismo sigurni u fetve koje nam donese da su to jedinstvena riješenja za ono što nas tišti.
Kakav je vaš savjet u ovakvom slučaju? Hoćemo li učiti vjeru od njih? Ili ćemo se vratiti na stare djela iako nismo sposobni i rijetko je neko od nas može doći do šerijatskog riješenja na direktan način iz knjiga? Ili ćemo se obratiti muftijama u drugim državama kad god nam se ukaže potreba za fetvom u našim stalnim životnim pitanjima?

Odgovor: Kažem tražeći pomoć od Allaha subhanehu ve te'ala:
Na samom početku nevolim da se u šerijatskim pitanjima čovjek vraća samo na jedan izvor u pogledu fetvi u bilo kojem vremenu ili prostoru. Jer ograničavanje fetve na određenu osobu ili skupinu, bez razlike da li se radi o sijelu, skupu, odboru i slično, biva razlogom zatvaranja vrata širokokog idžtihada u islamskom pravu. To će nas vratiti u vrijeme učmalosti koje je gušilo ummet dugi niz vijekova.

Također ovo ne znači da ćemo mi otvoriti vrata idžtihada pred svakom osobom, ili onome ko se ističe i posjeduje uslove, ili onome ko nije spreman od mladih osoba i učenika, neiskusnih osoba čije je stanje rasplakalo sadašnje generacije kao što je rasplakalo i prethodnike.

Ibn Abdul Berr prenosi da je Imam Malik ušao kod svog šejha Rabiatu Re'j pa ga zateče kako plače. On ga upita: Zašto plačeš? Jel radi nedaće koja te pogodila? On reče: Ne, nego su pitani za fetve oni koji nemaju znanja pa su se u islamu desile ogromne stvari. Pojedini koji daju fetve tamo ili amo su zaslužniji da budu zatvoreni od kradljivaca. Edebu mufti vel mustefti od En Nevevija str. 85.

Ljudi su u pogledu idžtihada poput dvije krajnje strane i sredina. Najbolja stvar je sredina. Od sredine je da se svako drži svog mjesta. Za idžtihad imaju odgovarajući ljudi od izgrađenih učenjaka. Također slijeđenje ima svoje pristalice koje nisu sposobne na nešto drugo i ne postupaju osim po tome.

Ono što je pitalac naveo u pitanju da jedan od imama nije specijalizovan u pogledu šerijatskih znanosti ne znači da ga ne treba pitati o onome što zna i za što posjeduje dokaz i zbog toga što nemože opravdati sve što odbije od njega. Zato što znanje nije sa diplomama ili akademskim stupnjevima kao što je poznato u moderno vrijeme. Nego se znanje postiže potragom i trudom da se do njega dođe. Onaj ko ga nađe našao je veliko dobro.

Na muftiji je obaveza da dadne fetvu shodno svom znanju o istini sa dokazom makar se tu radilo o određenim pitanjima i slučajevima.
Šemsuddin Ibnul Kajjim rahimehullah kaže: Idžtihad je stanje koje prihvata participiranje i podjelu time što će čovjek biti mudžtehidom u određenim naukama dok će biti sljedbenikom u drugim ili u jednom poglavlju od njegovih poglavlja. Kao što je osoba koja će svoje vrijeme utrošiti u traženju nauke glede nasljedstva, dokaza o tome i izvlačenju pravila iz Kur'ana i sunneta mimo svih ostalih znanosti. Ili u poglavlju o džihadu, hadžu ili nečem drugom. On nema pravo na fetvu u onome u čemu ne zalaže svoj idžtihad. Niti će ga ono što posjeduje od znanja, o određenim pitanjima, povesti na otvoreno polje fetve o stvarima koje njemu nisu poznate.

Pa ako bi se reklo: Šta mislite o osobi koja poznaje jedno ili dva pitanja, da li ima pravo iznositi fetve o tim pitanjima? Reći će se da je dozvoljeno po tačnijem mišljenju od dva mišljenja koja zastupa Imam Ahmed. U ostalom da li je ovo nešto osim dostavljanje od Allaha i Njegovog poslanika. Neka Allah nagradi svakoga onoga ko pomogne islam makar dijelom rečenice. Dok je spriječavanje ove osobe, u onome što zna, greška. Ialamul muvekiin ( 4 / 216 – 217).

Pitanje: Moj otac radi u tvornici duhana. Da li je njegova zarada haram? Da li je meni dozvoljeno da od tog imetka odem na umru imajući u vidu da ja nemam drugog izvora prihoda?

Odgovor: Kažem tražeći pomoć od Allaha subhanehu ve te'ala:
Nema sumnje da je po nama duhan haram, dakle njegovo konzumiranje, zbog štetnih posljedica koje ostavlja na zdravlje, uništavanju imetka, ometanje bližnjih i tome slično. Postojanje bilo koje od ovih stvari u određenom djelu je dovoljno da nešto bude zabranjeno, a šta ako se ti uzroci nađu u jednom postupku?!

Također je potvrđeno među učenjacima da kada Allah subhanehu ve te'ala nešto zabrani time je zabranio njegovu protuvrijednost. U tom smislu je zabranjena protuvrijednost za psa, nadoknada prostitutke, ono što gatar uzme za svoje vradžbine i što je potvrđeno u Sunnenu od Ebu Davuda, Nesaija i u Ahmedovom Musnedu vjerodstojnim lancima.

Radi sličnih razloga desetorica su prokleti radi alkohola. Tirmizi, Ibn Madže i Ahmed bilježe predaju od Enesa b. Malika radijjallahu anhu da je rekao: Allahov Poslanik salallahu te'ala alejhi ve selem je prokleo desetoricu radi alkohola: onoga ko cijedi i kome se cijedi, onoga ko pije, nosi, kome se nosi, poji, prodaje, onoga ko jede novac od toga, onoga ko ga kupuje i kome se kupuje. Muslim, Tirmizi i Ahmed bilježe predaju od Džabira b. Abdullaha radijjallahu anhu da je rekao: Allahov Poslanik salallahu te'ala alejhi ve selem je prokleo onoga ko konzumira kamatu, onoga ko je nad njom opunomoćen, onoga ko je bilježi i one koji nad njom svjedoče. Pa kaže: Oni su isti.

Dakle, shodno svim ovim tekstovima može se izvući zaključak da onaj ko pomaže realizaciju harama da ima za to grijeh kako onaj ko ga čini tako i on sam. Isti je slučaj sa onim ko pomaže dobro, za njega će imati nagradu kao i onaj ko ga čini.

Pošto je konzumiranje duhana haram onda je njegova protuvrijednost haram, isto ako i njegova proizvodnja, pakovanje, prenošenje, prodaja i nuđenje ljudima kada ih želi ugostiti ili im pokloniti duhan.

Sve ono što bude od novčanih ubiranja na osnovu toga, novca, najamnine i sl. je također haram.
Onaj ko je iskušan nečim od toga, njegovo je da se pokaje Allahu subhanehu ve te'ala i da se kloni takvih poslova osim ako je prisiljen, te da traži opskrbu na drugoj strani. Jer postoje uvijek mnoga vrata dobra. A onaj ko ostavi nešto radi Allaha, Allah će mu dati bolju zamjenu.

Ako želi da obavi hadž ili umru onda neka bira da mu to bude od njemu najboljeg imetka. Jer Allah je Dobar i ne prihvata osim dobro. A ako nema da nađe od svog imetka nešto što je halala neka se onda strpi dok mu Allah ne podari izlaza, a Allahu ništa nije teško.

Pitanje: Moj otac mi zabranjuje da se oženim jer, po njegovom mišljenju, ja nisam sposoban da ponesem na sebi bračne odgovornosti niti posjedujem imetak koji je potreban za brak. Ali zbog slabosti imana i mnoštva djevojaka počeo sam mnogo patiti. Osjećam veliki seksualni pritisak. Bojim se da ne počinim blud. Šta da radim? Mogu li se oženiti kao što je to običajni brak ili mut'a iako je zabranjeno kako bi se sačuvao od bluda?

Odgovor: Kažem tražeći pomoć od Allaha subhanehu ve te'ala:

Propis braka se razlikuje shodno stanju onoga ko se želi oženiti. Može biti obaveznim onome ko se boji smutnje. Može biti haram kao što je ženi koja je u idetu. Ili može biti između toga i onoga shodno stanju onoga ko se želi ženiti ili udavati.

Ibn Kudame El Hanbeli rahimehullah u djelu El Mugni kaže: Onaj ko strahuje da će pasti u haram ako se ne oženi njemu je obaveza oženiti se po stavu većine učanjaka. Zbog toga što je njegova obaveza da zaštiti svoju čednost od harama što neće uspjeti osim sa brakom. Poželjan je osobi koja ima osjećaj strasti ali se ne boji da će pasti u zabranjeno. Posvetit se ovome je bolje nego li nekim drugim dobrovoljnim ibadetima. Ovo je stav hanefija i očiti stav kojeg su zastupali ashabi radijjallahu anhum i što su sprovodili u praksi. Pa je naveo neke od predaja koje smo imali priliku da vidimo.

Imam El Kurtubi u svom Tefsiru kaže: Onaj ko ima mogućnosti ali se boji štete po svoju vjeru ako se ne oženi njega je obaveza oženiti.
El Merdavi rahimehullah u osmom dijelu svoje knjige El Insaf kaže: Onaj ko se boji bluda njemu je jednoglasno brak obaveza. Neki su riječ 'anet' protumačili sa bludom što je ispravno dok su neki rekli da podrazumijeva propast radi bluda.

Šejhul Islam Ibn Tejmijje rahimehullah kaže: Ako čovjek osjeti potrebu za brakom i ako se bude bojao bluda u slučaju da se ne oženi onda je preče da se oženi nego da obavi hadž a ako se ne boji onda je preče da obavi hadž.

Ibn Rušd kaže: Što se tiče braka općenito na njega postoji podstrek i poželjan je. Ali onaj ko ima potrebu da se ženi i nemože da se strpi bez žena i ne nađe način kako da sebi olakša ove tegobe a boji se bluda ako se ne oženi, njemu je brak obavezan.

Ovo se odnosi na općeniti propis braka. Ono što mi se čini od stanja pitaoca jeste da on pati od velikih poteškoća zbog toga što mu je brak uskraćen. A možda postoji i strah od bluda zbog velikog seksualnog pritiska kojeg osjeća. Njemu je brak obavezan a obaveza njegovog oca je da mu u tome pomogne ako je u mogućnosti.
Zbog toga savjetujemo ocu da olakša svome sinu put braka. A u najmanju ruku ako to nemože učiniti onda neka mu olakša tako što njega neće spriječavati u nakani da se oženi kako ne bi uzrokovao moralni kolaps svog djeteta pa da snosi njegove grijehe kao i on sam.

Na sinu je također obaveza da se prema ocu ponese na najljepši način kako bi mu približio svoju potrebu ne bi li Allah subhanehu ve te'ala ulio milost i suosjećanje u njegovo srce pa da promijeni stav. Ali ako odbije i ustraje na tome a sin osjeti samostalnost i mogućnost da podnese bračne troškove, materijalno i tjelesno, onda neka se oženi. Nema smetnje da to bude običajni brak ako za to postoje svi uslovi. A to su ponuda, prihvatanje, slaganje od strane staratelja djevojke, spomen mehra i dva pravedna svjedoka kod bračnog ugovora. Jer ako uslovi ugovora realizuju onda je ugovor valjan makar i nebio potvrđen kod zvaničnih organa.

Ali što se tiče mut'a braka on je haram i neće se osvrtati što pojedini novotari tvrde kako je dozvoljen jer su dokazi njegove dozvoljenosti derogirani. Njega je Allahov Poslanik salallahu te'ala alejhi ve selem zabranio na oprosnom hadžu. Također to je vid ili oblik braka koji liči bludu po samom propisu i posljedicama.
Toliko a uspjeh je samo kod Allaha.

Pitanje: Da li su brojniji stanovici dženneta ili džehennema?

Odgovor:Kažem tražeći pomoć od Allaha subhanehu ve te'ala:

Mnogo je dokaza koji pokazuju da su stanovnici džehennema brojniji od stanovnika dženneta. Između ostalog je predaja koju bilježe obadvojica Šejhova od Ebu Seida El Hudrija radijjallahu anhu a on od Vjerovjesnika salallahu te'ala alejhi ve selem da je rekao: Allah subhanehu ve te'ala će reći: Ademe. A on će odgovoriti: Odazivam Ti se i radujem, a dobro je u Tvojim Rukama. Pa će mu reći: Uvedi u Vatru odaslane.

Kaže: Ko su oni? Kaže: Od svake hiljade devetstotina devedeset i devet. Tada će osjediti djeca, a one koje su nosile u svojim utrobama nešto će pobaciti, ljude ćeš vidjeti da su kao pjani ali oni neće biti pjani nego je Allahova kazna žestoka. Pa su rekli: Allahov Poslaniče, ko je od nas taj jedan? On reče: Radujte se tome što je od vas jedan a od Je'džudža i Me'džudža devetstotina devedeset i devetorica. Zatim je rekao: Tako mi Onoga u Čijoj je Ruci moja duša, ja se nadam da će te biti četvrtina stanovnika dženneta. Pa smo donijeli tekbir.

Pa je rekao: Nadam se da će te biti trećina stanovnika dženneta. Pa smo donijeli tekbir. Pa je rekao: Nadam se da će te biti polovina stanovnika dženneta. Pa smo donijeli tekbir a on je nakon toga rekao: Vi među ljudima niste osim kao crna dlaka na koži bijelog bika ili kao bijela dlaka na koži crnog bika.

Prvo pitanje: Kakav je propis u pogledu imama koji u opće ne poznaje propise učenja iako znamo da je očita greška haram po konsenzusu?

Odgovor: Ako se ovdje podrazumijeva imam koji ne praktijuje tedžvidska pravila, gunne i dužina, ili da griješi u njihovoj primjeni, njegov namaz nije pokvaren. Zbog toga što su tedžvidska pravila termini a ne kao obaveza radi kojih će se uslovljavati valjanost namaza.

Ali ako se time misli njegovo nepoznavanje propisa učenja time što pravi očite greške tokom učenja Kur'ana onda tu postoji pojašnjenje. To je pojasnio Šejhul Islam Ibn Tejmijje rahimehullah u odgovoru na pitanje slično prethodnom, pa kaže:

Ako se radi o čovjeku koji ne uči pravilno fatihu, što je nemoguće, jer svi ljudi od običnih i učenih uče fatihu na način kojim će namaz biti valjan. Jer blage greške ili neprimjetne koje ne mijenjaju značenje Kur'ana ne kvare namaz. Zbog toga što postoji više kiraeta kada se uči fatiha. Pa ko bi učio: alejhim, alejhum ili alejhumu. Ili ako bi učio ssirat, sirat ili zirat, onda nema smetnje jer su ovo poznati kiraeti. Ili ako bi učio elhamdu lillahi ili elhamdu lullahi, ili ako bi učio rabbil alemin ili rabbel alemin, ili sa kesrom i tome slično onda bi on učio po kiraetima koji su tako prenešeni. Namaz osobe koja klanja za takvim imamom je valjan. Ali ako bi učio rubbul alemin ili meleki jevmi din, sa fethom to bi bila greška ali koja ne mijenja značenje ajeta niti kvari namaz. Ako se radi o imamu koji klanja sve pet vakata onaj ko bolje uči od njega će klanjati iza njega. Fetava kubra ( 2 / 214).

Kažem da ako bi greška bila tolika da mijenja značenje kao da kaže enamtu umjesto siratalezine enamte alejhim, onda bi to pokvarilo namaz.
U svakom slučaju ako je učenje izmjenilo značenje onda je namaz pokvaren, a ako ne onda je namaz valjan bez razlike da li čovjek sam klanjao ili iza imama.

Uspjeh je samo kod Allaha.

Pitanje: Jednoj djevojci sa Kosova je ponuđen brak od moralnog čovjeka koji se drži vjersih propisa. Međutim njega je odbio njen otac zato što on nije porijeklom Albanac. Također on je odbijao i druge prosce radi različitih razloga od kojih su neki bili materijalne prirode a drugi to što su oni navodno radikalno primjenjivali vjeru kao i mnogi drugi razlozi i prepreke. Također mora se spomenuto da njen otac zanemaruje Allahova prava. On ne obavlja ono što je njemu Allah naredio. Da li ova djevojka može da uda sama sebe bez da traži dopuštenje od svog oca? Imajući na umu da ona pripada hanefijskoj pravnoj školi dok joj konvencioni zakoni dopuštaju da se uda za koga ona želi. A u mjestu gdje ona živi ne postoji nikakvo vjersko vodstvo ili šerijatski sud.
 
Odgovor: Kažem tražeći pomoć od Allaha:

Brak bez dopuštenja staratelja nije validan bilo riječi o djevici ili onoj koja se udavala. A staratelj je otac ili bližnji i bližnji njoj od onih koji su dostojni starateljstva. Ovo je stav većine islamskih učenjaka kao i četverice imama osim Ebu Hanife En Nuamana rahimehumullah edžmein. Što se tiče dokaza oni su više nego jasni i direktni po tom pitanju a nalaze se u Sunnenima a u Sunnenu se prenosi sa vjerodostojnim lacem od Aiše i Ebu Musa'a radijjallahu anhuma da je Allahov Poslanik salallahu te'ala alejhi ve selem rekao: Nema braka bez strateljevog dopuštenja.

Također riječi Allahovog Poslanika salallahu te'ala alejhi ve selem u predaji kod Tirmizija i drugih sa vjerodostojnim lancem od majke pravovjernih radijjallahu anha: Bilo koja žena da se uda bez dopuštenja svog staratelja njen brak je nevalidan, njen brak je nevalidan, njen brak je nevalidan. Ako dođe do bračnog odnosa njoj pripada mehr radi onoga što je dobio od njenog polnog organa. A ako ona nema staratelja onda je vladar staratelj onome ko nema staratelja.

Ali neka se boji Allaha onaj kome je Allah darovao starateljstvo nad ženom ako je spriječava da stupi u brak ako je on dostojan nje i ako je pobožan te ako joj je ponudio brak. Od Ebu Hurejre radijjallahu anhu se prenosi da je Allahov Poslanik salallahu te'ala alejhi ve selem rekao: Ako vam dođe prositi djevojku onaj sa čijom ste vjerom i moralom zadovoljni onda ga oženite.

A ako tako ne postupite na Zemlji će nastati veliki nered i smutnja. Spriječavanje žene da stupi u brak bez šerijatskog opravdanog razloga je haram po onome što je došlo u Kur'anu. Allah subhanehu ve te'ala kaže: A kada pustite žene pa ispune njihov razvodni rok, ne ometajte ih da se udaju za muževe svoje, kada se slože da lijepo žive! Ovim se savjetuju oni među vama koji vjeruju u Allaha i drugi svijet. Tako vam je čednije i čestitije. A Allah zna, a vi ne znate. (El Bekare, 232)
 
Buharija prenosi od El Hasana rahimehullah da je rekao: Govorio mi je Meakil b. Jesar da je ovaj ajet objavljen o njemu pa kaže: Udao sam svoju sestru za čovjeka pa ju je pustio a kada joj je prošao idet (period čekanja) on je ponovo došao da je prosi. Pa sam mu rekao: Oženio sam te, ponudio ti postelju i počastio te a ti si je pustio. Sad si došao da je prosiš. Ne, tako mi Allaha nikada ti se ona neće vratiti. A bio je dobar čovjek. Njegova žena mu se htjela vratiti pa je Allah objavio ovaj ajet neometajte ih da se udaju za muževe svoje. Pa sam rekao: Sad ću to učiniti Allahov Poslaniče. Kaže: Pa ju je ponovo udao za njega.

Ako staratelj, pravedan čovjek, spriječi svoju štićenicu da se uda za njoj dostojnog čovjeka, sa čijom se vjerom i moralom zadovoljno, ili se radi o nepravednom stratelju zbog nepridržavanja vjere ili nestabilnosti u mišljenju onda se starateljstvo prenosi na najbližnjeg u njenoj familiji ali onoga ko je pravedan kao što je djed i tako bližnji pa bližnji. Ali ako ne postoji niko takav ili nepostoji pravedna osoba onda se njen slučaj prenosi na vladara što podrazumijeva da mora biti vladar musliman. Ali ako se desi da nije vladar musliman, kao što je slučaj u velikom broju muslimanskih zemalja, onda se starateljstvo prenosi na sudiju koji sudi po šerijatu ili povjerljivom učenjaku ili ugledniku vođi muslimana ili nekom njemu sličnom među pravednim i pobožnim, među potvrđenim učenjacima i td.

Ibn Kudame El Makdisi rahimehullah u El Mugniju ( 7 / 352 ) kaže: Ako žena nema staratelja niti vladara od Ahmeda se prenosi da je dopušteno da je uda pravedan[1] čovjek sa njenim dopuštenjem.

Neka se staratelji boje Allaha u onima koje im je Allah dao pod starateljstvo od muslimanki i neka im ne spriječavaju da se udaju jer Allah žestoko kažnjava. Nepravda predstavlja tame na Sudnjem danu.

Isto tako neka se djevojke i žene muslimana boje Allaha i neka se neudaju samovoljno bez dopuštenja svojih staratelja kako ne bi zapale u haram i da bi bile zaštićene od prevare kao i to da se spriječi put širenja nereda. Molimo Allaha da sačuva muškarce i žene muslimane od smutnji očitih i skrivenih.
Toliko Allah samo pomaže i kod Allah je uspjeh.

Pitanje: Radi stalnih nedaća i problema koji pogađaju muslimane u modernom vremenu da li kunut dova u namazu za poboljšanje stanja muslimana i uništenje nevjernika predstavlja stalni sunnet? Da li je obligatna obaveza vladara da naredi šerijatsku propisanost kunuta radi nedaća u namazima u džamijama?

Odgovor: Kažem tražeći pomoć od Allaha:

Kunut dova proklinjajući kafire je sunnet. O tome se navodi mnogo hadisa od kojih su:
Predaja koju bilježe Buharija i Muslim od Ebu Hurejre radijjallahu anhu da je rekao: Priblžit ću vam namaz Allahovog Poslanika salallahu te'ala alejhi ve selem. Pa je Ebu Hurejre radijjallahu anhu učio kunut dovu na posljednjem rekatu podne, jacije i na sabah namazu nakon što bih se podigao sa ruku'a i rekao: Semiallahu limen hamideh. Pa bi dovio mu'minima a proklinjao bih kafire.

Također kod njih se bilježi predaja od Enesa b. Malika radijjallahu anhu da je rekao: Allahov Poslanik salallahu te'ala alejhi ve selem je učio kunut dovu cijeli mjesec proklinjući Reale i Zikvan.
Ja kažem da danas, u modernom vremenu, kada su se nedaće, ratovi, stihije, problemi spustili na muslimane i kada su se protiv njih okrenuli narodi sa svih strana i iz svih dolina, onda najmanje što bi musliman u ovom slučaju mogao da učini jeste da se posveti namazu i dovi. Da dovi kada klanja samostalno i u džematu kako bi Allah uništio kafire a spasio pripadnike tevhida.

Što se tiče ograničavanja kunut dove na mjesec dana smatrajući ono što se bude učilo nakon mjesec dana novotarijom nije sigurno valjano mišljenje. Jer kod nas je kunut dova propisana sve dok se nedaća ne otkloni, stihija prođe, kafiri odbiju a muslimani budu potpomognuti, makar to i potrajalo.

Hafiz Ibn Hadžer u komentaru hadisa od Ebu Hurejre radijjallahu anhu kaže: Ograničenje kunut dove na mjesec dana u predaji kod Evzaija je ukazalo na problem jer se prenosi da se ovaj slučaj odnosio na one koji su ubili čobane kod izvora Bi'rul maune. Jer iako se radi o dužem periodu onde je moguće da se ograničenje na mjesec u Ebu Hurejrinom hadisu odnosi na svojstvo posebne dove a to su riječi:

Pojačaj Svoju kaznu na plemenom Mudar.

Imam En Nevevi u komentaru na Muslimov Sahih smatra da se ograničenje dove na mjesec dana posebno odnosilo na Real i Zikvan. Ali da se to ograničenje ne odnosi općenito na kunut dovu.
Ali ako se desi da vladar zabrani dovu i proklinjanje nevjernika u džamijama to će predstavljati njegovu nepravdu i neće mu se u tome pokoravati. Jer obavzna pokornost biva u dobru.

Šejhovi, Buharija i Muslim, Ebu Davud, Nesai i Ahmed prenose predaju od Alije radijjallahu anhu da je Vjerovjesnik salallahu te'ala alejhi ve selem rekao: Pokornost biva u dobročinstvu. Dakle ovo se može odnositi pod pretpostavkom da je vladar musliman, učen i da je mudžtehid i da ne smatra ispravnim učenje kunut dove proklinjajući nevjernike. Ali ako se u toj zabrani učenja dove protiv kafira, radi o čovjeku koji slijedi svoje strasti ili da prijateljuje sa Allahovim neprijateljima onda je njegov slučaj mnogo gori od prethodnoga. I svakako njemu se u tome neće pokoravati. Naprotiv, njegove riječi će biti odbačene pa će se primijeniti ono što je naredio Allah i Njegov Poslanik salallahu te'ala alejhi ve selem slijedeći to riječima i djelima. Šejhul Islam Ibn Tejmijje rahimehullah je bio upitan o osobi kojoj se povjeri vodstvo muslimana pa recimo da on smatra da nije dopušteno u njegovom mezhebu ortaštvo tjelesnom snagom. Da li on ima pravo da to uskrati onima nad kojima je nadređen?

Pa je odgovorio: On nema pravo da ljude spriječi u tome niti postoji nešto slično tome na čemu bi on mogao da utemelji svoj idžtihad. On za takvu zabranu nema dokaza iz Kur'ana niti sunneta, niti iz konsenzusa, niti nečega u što bi bilo u tom značenju. A posebno ne onda kada se zna da većina učenaka zastupa dozvoljenost ovog tipa ortaštva. To je čin po kojem postupaju svi muslimani u svim državama.

Toliko u Allah je uspjeh i na Njega je oslonac.

Pitanje: Radim na mjestu gdje se miješaju međusobno muškarci i žene. Ponekada bivam prisiljen da se rukujem sa svojim kolegicama na poslu. Ima li u tome kakve smetnje? Uprkos tome što se ja osjećam neugodno ali bez ikakvog osjećaja strasti.

Odgovor: Kažem tražeći pomoć od Allaha subhanehu ve te'ala:
U ovom pitanju postoje dva podpitanja koja je potrebno obraditi svako pojedinačno, a ona su:

Prvo: Zabranjeno je muškarcu da se rukuje sa ženom i suprotno. Zbog toga što je to čin suprostavljanja Poslanikovoj salallahu te'ala alejhi ve selem praksi koja je prenešena iz njegovih postupaka.

Obadvojica šejhova, Buharija i Muslim, prenose predaju dok je ova verzija od Buharije od majke pravovjernih Aiše radijjallahu anha da je rekla: Ruka Allahovog Poslanika salallahu te'ala alejhi ve selem nije dotakla ruku žene osim one koja je u njegovom posjedstvu.
Nesai, Ibn Madže i Ahmed bilježe predaju o davanju prisege od strane žena Allahovom Poslaniku salallahu te'ala alejhi ve selem sa ispravnim lancem od Umejme kćeri Rekike radijjallahu anha da e Allahov Poslanik salallahu te'ala alejhi ve selem rekao im: Ja se ne rukujem sa ženama.
Taberani u svom djelu Džamia bilježi predaju koje je Šejh Albani ocjenio vjerodostojonom od Meakila b. Jesara radijjallahu anhu da je rekao: Allahov Poslanik salallahu te'ala alejhi ve selem je rekao:

Da se nekome od vas zabode metalna igla u glavu bolje mu je nego da dotakne žena koja mu nije dozvoljena.
Dakle, na osnovu spomenutog haram je muškarcu da se rukuje se žanama i suprotno. Također nema nikakvog dokaza u tome što to pojedinci žele ponekada obrazložiti sramotom ili da su prinuđeni na taj čin. Međutim istina je da se slijedi istina. Musliman nesmije sebe ispostavljati smutnjama. Ili da se postavi u poziciju u kojoj nije sposoban da se suprostavi haramu i da se bori protiv svog nefsa kako ne bi pao u haram. Allah najbolje zna.

Razvod u srdžbi i povrat puštene žene

Pitanje: Sklopio sam bračni ugovor sa djevojkom ali nisam imao polni odnos sa njom. Međutim mi smo se osamljivali i uživali smo jedno u drugom do određene granice s tim da nismo imali polni odnos. Nakon toga došlo je do prepirke između mene i nje tako da sam izgovorio riječi razvoda u trenutku srdžbe iako sam moga da to ne kažem jer sam dobro znao šta govorim. Ubrzo nakon toga smo se pokajali i odlučili da se vratimo u brači život. Da li se ovo ubraja u razvod uprkos tome što sam bio ljutit?
I koji je to period u kojem muž ima pravo vrati svoju ženu nakon prva dva razvoda bez razlike da li on ima sa njom odnos prije toga ili ne?

Odgovor: Kažem tražeći pomoć od Allaha subhanehu ve te'ala:
Prvo: Onako kao što je navedeno u pitanju da je došlo do razvoda u stanju srdžbe neće spriječiti da se ne desi razvod. Jer razvod neće dati razuman čovjek osim u stanju srdžbe u većini slučajeva. Jer kada bi srdžba bila prepreka ubrajanja razvoda onda se možda nikada razvod ne bi ni desio.
Međutim što se tiče srdžbe koja spriječava dešavanje razvoda makar ga izgovorio je srdžba zatvorenog tipa koja zatvra čovjeku razumi moć razmišljanja u odnosu na njegove postupke i ostavlja traga na razum čovjeka. On tada ne shvata šta izgovara niti kakve mogu biti posjedice njegove srdžbe.

Ibnul Kajjim u djelu Ialamul muvekiin ( 4 / 50 ) kaže: Ako dadne razvod ili se zakune u stanju žestoke srdžbe koja će napraviti jaz između njega i njegove namjere ili predstave o stanju, razvod ovakve osobe se ne ubraja. Šejhul Islam Ibn Tejmijje rahimehullah je srdžbu podijelio na tri vrste:
Vrsta koja uklanja razum poput pijanstva. Pored ovakve vrste se razvod neće ubrojati.
Vrsta pored koje čovjek može da kontroliše svoje postupke. Sa njom se razvod smatra validnim.

Vrsta srdžbe u kojoj čovjek osjeti njenu žestinu ali i pored toga njegov razum je stabilan međutim ponekada ga podređuje nerealnosti u postupcima. Ova vrsta je podređena idžtihadu.
Dakle, kada se čovjek osjeti zatečenim i zatvorenim u pogledu svakog izlaza tako da ne osjeća ništa niti može da rasuđuje poput pijanice, luđaka ili drogiranog, poput prisiljenog ili ljutog, onda je stanje svih ovih ljuti stanje onoga čiji je razum zatvoren. Razvod biva radi cilja a onda radi same namjere. Pa ako se jedno od ovog dvoga ne nađe razvod se neće ni desiti.

Međutim, neozbiljnost čovjeka da dadne razvod se neće uzimati u obzir, nego će u tom slučaju razvod biti ubrojan. Kao što Tirmizi prenosi predaju i smatra je vjerodostojnom, od Ebu Hurejre radijjallahu anhu da je Allahov Poslanik salallahu te'ala alejhi ve selem rekao: Tri stvari su u ozbiljnosti istina i u šali su istina: brak, razvod i povrat žene nakon razvoda.
Ebu Isa Tirmizi rahimehullah kaže: Po ovome su postupali učeni od ashaba Allahovog Poslanika salallahu te'ala alejhi ve selem i drugi mimo njih. Tj. u nerazlikovanju između ozbiljnosti i šale pogledu ova tri postupka.

Kažem da ono što mi se čini iz riječi pitaoca kako je postupio u slučaju izazova kojeg je mogao ograničiti i da nije morao požurivati sa razvodom, onda na osnovu toga razvod se desio. Ubraja se jednim razvodom tako da su mu ostala još dva. Zato neka se boji Allaha i neka se pripazi i ne požuruje u onome što će se desiti kasnije.

Što se tiče perioda u kojem je mužu dopušteno da vrati svoju ženu u razvodu koji nije konačni, dakle nakon prvog i drugog, je period ideta ili čekanja. Ako je vrati u ideti onda je to vraćanje ispravno i bračni ugovor se nastavlja. Ali ako izađe iz ideta, mimo trećeg razvoda, onda nema pravo da je vrati osim sa novim ugovorom i mehrom.
Toliko, samo je Allah pomagač, na Njega je oslonac i hvala Allahu Gospodaru svjetova.

Pitanje: Ugradila sam sprila kao prepreku za trudnoću ali mi se radi toga produžio period mjesečnog pranja sa pet na dvanaest dana.
Kakav je propis u tom pogledu glede namaza i bračnog odnosa?

Odgovor: Kažem tražeći pomoć od Allaha subhanehu ve te'ala:

Žene najbolje poznaju stvari koje se tiču njih u pogledu mjesečnog pranja i postporđajnog perioda jer su to stvari koje se odnose samo na njih. To je popratno sa sposobnošću žene da prepozna krv mjesečnog pranja po njegovim svojstvima od boje, gustoće i mirisa u odnosu na druge vrste krvi.
Ako je problem, koji žena podnosi radi ugrađivanja spirale kako bi spriječila trudnoću, u produživanju perioda mjesečnog pranja onda je njegov propis kao propis običnog mjesečnog pranja.

Njoj je u tom periodu zabranjeno, ako ne prođe više od petnaest dana, sve ono što joj je bilo zabranjeno u mjesečnom pranju prije ugradnje spirale. Jer je suština shodna stanju a ne po uzroku. Tj. stanju mjesečnog pranja u kojem se našla a ne u pogledu onoga što je produžilo taj period ili ga skratilo sa druge strane.

Ali ako se radi o krvi koja izlazi nakon perioda koji je poznat po prirodi, kao što je petnaest dana, i razlikuje se po svojim svojstvima od menstrualne krvi, onda u tom slučaju neće uzeti propise mjesečnog pranja. Nego se ovdje radi o krvi istihaze. To je odtok krvi iz tijela radi određenog oštećenja. Tome može biti uzrok spirala spriječavanja trudnoće ili nešto drugo. Na ženi je da se ona očisti za svaki namaz i da ga obavi i nema smetnje da joj njen muž prilazi u toku istihaze.

Kažem, ovo je pravni stav šafija, malikija i hanbelija i to je ono što smo mi odabrali kao ispravno. Ovo je pravilnije od hanefijskog stava koji kažu: Ako se menstrulani period produži iznad običaja, a to je manje od deset dana, onda ono što vidi to je mensturalno period pa sve do deset dana. Jer produžetak u periodu mjesečnog pranja je mjesečno pranje. Ali ako pređe deseti dan onda ono što se pojavi nakon tog perioda uzima propise istihaze. Pogledaj Tuhefetul fukaha' od Samarakandija ( 1 / 34 ).
Pojašnjenje ovog pitanja je veoma opširno. Po nama je ispravniji prvi stav a Allah najbolje zna.

Još je lijepo napomenuti da je mjesečno pranje po većini učenjaka, malikija, šafija i hanbelija, petnaest dana i ovo je ispravniji stav za razliku od hanefija koji ga ograničavaju na deset dana. Zahirije ga ograničavaju na sedamnaest dana. A Allah najbolje zna.
Hvala Allahu Gospodaru svjetova.

Propis usvajanja i odgajanja siročadi i odbačene djece te njihovo pripisivanje onome ko im nije otac

Pitanje: Oženio sam se prije 12 godina i još nisam dobio djece. Živim na Zapadu pa bih htio da odgajam djevojčicu po islamskim propisima ne bi li Allah subhanehu ve te'ala podario u njoj dobro. Te da bi ona nama dovila za dobro nakon smrti.

Međutim, usvajanje se ovdje mora registrovati pod svojim imenom, dakle da se dijete pripiše odgajatelju jer u protivnom se neće dozvoliti usvajanje. Ovdje postoje hiljade djece bez roditelja. Zbog toga tražim pojašnjenje šerijatskog stava u pogledu usvajanja na ovaj način. Allah daje uspjeh.

Odgovor: Kažem tražeći pomoć od Allaha subhanehu ve te'ala:
Usvajanje djece je bilo poznato u pagansko doba kao i na početku islama ali je Kur'an došao sa njegovom zabranom kao što Allah subhanehu ve te'ala kaže: A ako ne znate imena očeva njihovih, pa braća su vaša po vjeri i štićenici su vaši. Nije grijeh ako u tome pogriješite, grijeh je ako to namjerno učinite; a Allah prašta i Milostiv je. ( El Ahzab, 5)

Kurtubi u komentaru ovog ajeta kaže: Nuhas kaže da je ovaj ajet derogirao običaj na kojem su bili u džahilijetu od usvajanja djece. Ovo je primjer derogacije sunneta Kur'anom. Tako da je naređeno da ih pozivaju po očevima ako je poznat, a ako mu otac nije poznat onda su ga pripisivali njegovom vlasniku. Ali ako nije imao vlasnika ili staratelja onda mu se obraćalo sa 'brate' dakle u vjeri. Jer Allah subhanehu ve te'ala kaže: Vjernici su uistinu braća. Tefsir od Kurtubija ( 14 / 119)

Na osnovu ovoga usvajanje djece nije dozvoljeno ni u kom slučaju. Za razliku od zbrinjavanja jetima na što nas je islam podstakao. Kao što se bilježi kod Buharije, Tirmizija, Ebu Davuda i Ahmeda od Sehla da je Allahov Poslanik salallahu te'ala alejhi ve selem rekao: Ja i onaj ko se brine o jetimu smo ovakvi u džennetu. Pa je pokazao sa kažiprstom i srednjim prstom kao spojenima malo ih rastavljajući. Sličnu ovoj predaji bilježe Muslim, Ahmed i Malik od Ebu Hurejre radijjallahu anhu.

Imam En Nevevi rahimehullah u komentaru na Muslimov Sahih kaže: Onaj ko se brine o jetimu podrazumijeva osobu koja se brine o njegovim troškovima, odjeći i odgoju te ostalim njegovim potrebama. Ova vrijednost pripada onome ko zbrine jetima od svog imetaka ili od imetka samog jetima sa šerijatskim starateljstvom.

Onaj kome je uskraćeno potomstvo neka se nada nagradi od Allaha subhanehu ve te'ala. Jer je to iskušenje koje se nemože ispraviti. Allah subhanehu ve te'ala kaže: On koga hoće učini neplodnim. (Eš Šura, 50) Ali ako bi se prihvatio odgoja jetima da ga pazi onda će također zaslužiti veliku nagradu na Ahiretu. A na ovom svijetu milost i blagoslov. Ali na njemu je da se drži vjere i da pazi na sljedeće stvari:

- Onaj ko pazi nečije tuđe dijete nije mu dopušteno, bez razlike da li se radilo o jetimu ili bačenom djetetu i tome slično, da ga pripiše sebi. Nego će ga pripisati njegovom rođenom ocu. Ako nema oca onda će ga pripisati onome što je poznato da njemu pripada. Kao da se za nekoga kaže Šami pripisivajući ga Šamu, ili Makdesi pripisivajući ga Kudsu i tome slično. Ili će ga zvati bratom u islamu.

- Ako se mora napisati ime njegovog oca, a nije poznato, onda će se napisati Abdullah ili Abdu Rahman, jer su svi ljudi Allahovi robovi a njegov otac je jedan od njih.
- Ako bi čovjek odgajao djevojčicu koja nije od njegovog roda niti od njegovih bližnjih po srodstvu ili dojenju, ona će još uvijek biti strankinja u odnosu na njega i mora se pokriti pred njim i sklanjati nakon što postane punoljetna. Osim ako se ne radi o kćerki njegove supruge sa kojom je imao odnos.

- Ako bi žena odgajala dječaka koji nije njoj sin ni po srodstvu ni po mlijeku niti je od sinova njenog muža ili od njenih mahrema, ona nema pravo da se pred njim otkrije ako on dostigne punoljetnost. Nego mora se i on pripaziti u tom pogledu. Ali možda će se ta smetnja otklonuti ako ga je ona podojila ili ako je to učinila njena sestra, mati ili kćerka. Jer na taj način ona postaje njegova majka, sestra ili tetka po mlijeku.
Toliko a uspjeh je kod Allaha, samo On upućuje na Pravi put i neka je hvala Allahu Gospodaru svjetova.