Pitanje: Bojim sa džina i šejtana, strah me je mraka, a kad god čujem priču o džinima kao da mi srce hoće iskočiti iz grudi. Hvata me velika panika, posebno noću. Ovaj strah je došao kako bi me odvratio od noćnog namaza, sabah-namaza i namaza u džematu?  Kako da se oslobodim od  navedenog straha?

Odgovor: Hvala Allahu!

Tvoja je dužnost da jačaš srce spominjanjem Allaha (zikrom), i da Mu budeš pokoran. Uzvišeni Allah kaže: „…one koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spomene, smiruju – a srca se, doista, kad se Allah spomene, smiruju!“ (Er-Ra’d, 28)

Moraš se čuvati spominjanjem Allaha (zikrom), posebno ujutro i navečer, zatim pred spavanje, prije ulaska u WC. Uči suru El-Bekara u svojoj kući, jer šejtan bježi iz kuće u kojoj se uči sura El-Bekara.

Znaj, Božiji robe, da su šejtanove spletke vrlo slabe, a njegove naredbe i manje od toga, čak je i Uzvišeni Allah opisao njegovo spletkarenje kao došaptavanje. Kad se prepadneš od nečega, potraži pomoć od Uzvišenog Allaha zikrom, tražeći utočište kod Uzvišenog Allaha, jer je takav način neosvojivo utvrđenje.

Od Osmana b. Affana, neka je Allah zadovoljan njime, prenosi se:  “Ko god svako jutro i svaku večer kaže: ‘Bismillahi-llezi la jedurru mea-smihi šej’un fil-erdi ve la fis-semai ve huves-semiul-alim, ništa mu ne može nauditi.” Hadis je vjerodostojan, bilježi ga Tirmizi (3388), i kaže da je hadis dobar i ispravan. El-Albani ga je ocijenio sahihom.

Havla bint Hakim es-Sulemijja kaže: „Čula sam Poslanika, alejhis-selam, kako kaže: ‘Ko dođe u neko mjesto, pa kaže: ‘Euzu bikelimatillahit-tammati min šerri ma halek!’ (“Utječem se pomoću Allahovih savršenih riječi od zla onoga što je stvorio!”), neće mu ništa nauditi sve dok ne otputuje iz tog mjesta!’“ (Hadis je vjerodostojan, bilježe ga Muslim, 2708, i drugi.)

Neki je čovjek pitao Abdurrahmana b. Hanbeša: „Šta je činio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi ga salijetali šejtani?“

Odgovorio je: „Džibril, alejhis-selam, podučio je Poslanika, sallallhu alejhi ve sellem, da traži zaštitu od zla šejtanovog i džina riječima: ‘Euzu bi kelimatillahi‐taammati elleti la judžavizuhunne birrun ve la fadžirun min šerri ma haleka ve zere‐e ve bere‐e, ve min šerri ma jenzilu mines‐semai, ve min šerri ma ja’rudžu fiha, ve min šerri ma zere‐e fil‐erdi ve min šerri ma jahrudžu minha, ve min šerri fiteni lejli ven‐nehari, ve min šerri kulli tarikin illa tarikan jatruku bi‐hajri ja Rahmanu.’” (Tražim utočište pomoću savršenih Allahovih riječi koje ne premašuje ni poslušan ni neposlušan, od zla koje stvara, i zla koje se spušta s neba, i zla koje se u njega diže, od zla koje je rašireno po Zemlji i zla koje iz nje izlazi, od zla smutnje noći i dana, od zla svega što se noću kreće, osim onoga što se kreće u dobru, o Milostivi). (Hadis je vjerodostojan, bilježe ga Ahmed, 15035, i drugi, a potvrdio ga je El-Albani.)

Abdullah b. Hubejb prenosi od svog oca da je rekao: “Putovao sam s Poslanikom, alejhis-selam, za Meku, zaostao sam za Poslanikom, te sam ga pozvao, a on mi reče: ‘Reci!’

Rekao sam: ‘Šta da kažem?’

A on reče: ‘Reci!’

Rekoh: ‘Šta da kažem?’

 A on reče: ‘Reci: ‘Utječem se Gospodaru svitanja’ (i prouči do kraja suru Felek), a potom suru En-Nas do kraja, a zatim reče  da ljudima nema bolje zaštite od njih.’” (Hadis je vjerodostojan. Bilježe ga Nesai, 5429, i drugi, a njegovu vjerodostojnost potvrdio je El-Albani.)

Moraš paziti na to da te šejtan ne odvrati od pokornosti Allahu, ili od zajedničkog namaza, svojim spletkarenjem i zastrašivanjem, jer on ne želi da se uzdigneš na bolje mjesto od toga, već da te odvrati od namaza u džematu, a Allah najbolje zna na kakva loša djela će te navratiti nakon toga, ili od kakvih dobrih djela će te odvratiti.

Neka te Uzvišeni Allah učvrsti, ojača ti srce, raširi grudi i odagna od tebe šejtanove spletke, njegovo navraćanje na zlo i došaptavanje.

Allah najbolje zna!

Izvor: islamqa.info

PITANJE: Esselamu alejkum. Imam po noći pred spavanje nekih strah od duhova ili džinova, kako da se toga riješim? Hvala unaprijed na izdvojenom vremenu.

• ODGOVOR: Alejkumu selam,

Bismillah, neka je sva zahvala i hvala Uzvišenom Allahu, subhanehu we te’ala, salavat i selam na Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i sve one koji ga slijede do Sudnjeg dana, a zatim:

U osnovi, gledajući sa jedne strane džinni su bića koja imaju neke sposobnosti veće od ljudi, odnosno, Allah, subhanehu we te’ala, im je dao mogućnosti koje nije dao ljudima, kao što su: velika brzina kretanja, mijenjanje oblika, opsjedanje stvari i druge, mogli bi da kažemo da su džinni puno jači od ljudi i da bi se ustvari ljudi trebali pored takvih njihovih osobina njih i bojati. Međutim, nije tako.

Šejtanov jekin (ubjeđenje) i šejtanova snaga su puno slabiji od ljudske, a dokaz za to je kur’ansko pravilo koje glasi: “Zato se borite protiv šejtanovih štićenika, jer je šejtanovo lukavstvo zaista slabo.“ (An-Nisa, 76)

Radi lakšeg poređenja kad je u pitanju snaga džinna (šejtana) i snaga čovjeka (vjernika), dovoljno je kazati da je on poput malog djeteta koji ti se dere i vrišti u lice, zaskače te okolo i pokušava da te obori na zemlju i onda ga ti jednom rukom uzmeš i onesposobiš. Ali, da bi se nas džinn ili šejtan bojao, moramo imati oružje od kojeg će se on bojati i od kojeg uvijek strada uz Allahovu pomoć. To oružje su: namaz, zikr svakodnevni, a posebno jutarnji i večernji, učenje i slušanje Kur’ana, poslušnost roditeljima, sadaka, dobrovoljni post, noćni namaz i drugi ibadeti.

Duhovi kao duhovi ne postoje, ustvari postoje dvije vrste nevidljivih bića, to su meleki i džinni (šejtani). Vjerovatno strah pred spavanje, ako nije psihičke prirode, dolazi od džinna i njihovog prisustva. Šta zadnje uradite prije nego odete na spavanje? Da li ste klanjali jaciju namaz, a prije nje akšam? Da li pred spavanje proučite zikr kojeg je učio Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem? Ako navedeno ne radite, vi ste veoma lahak plijen onima koji su tu u vašoj sobi. Morate se trgnuti, vratiti vjeri i zatražiti pomoć od Onoga koji je Apsolutni Gospodar i Stvoritelj ljudi, džinna i svega postojećeg.

Savremeni svijet se nalazi već dva stoljeća u potpunoj sjeni zapadne civilizacije čije se vrijednosti propagiraju kao univerzalne i mjerodavne. Dominacija modernizma kao svjetonazora potpuno odvojenog od Apsoluta, u kojem je čovjek prekinuo svoje transcendentalne karike i negira više nivoe realnosti, potpuno je stran islamu i u koliziji sa njim.

Musliman u ovom vremenu naći će mnoge proturiječnosti između sebe i dominirajućeg svjetonazora koji se nameće cijelom svijetu. Bitno je da istinski shvati suštinu islama i sadašnji trenutak u kome se nalazi, da sagleda cijelokupnu situaciju sa njenom historijskom i ideološkom podlogom, te da se ispravno postavi naspram svijeta kako bi ispunio svoj zadatak na njemu.

Ovaj rad treba da potakne muslimana na promišljanje svijeta i samoga sebe.

Proučavanjem savremenog svijeta i islama kao svog životnog puta moguće je razumjeti situaciju u kojoj se nalazimo, te ponuditi odgovor na savremene izazove nudeći istinski islam i sebi i cijelom svijetu kao najbolju alternativu.

2. Priroda islama

Mnogi ljudi griješe misleći da su pojmovi “islam” i “vjera” sinonimi, te da se između njih može staviti znak jednakosti.

Islam predstavlja univerzalan sistem ljudskog života koji obuhvata sve njegove aspekte temeljeći se na istini tewhida ili Božije jednoće kao maksime ovog svjetonazora. Allah je Vrhovna Istina, savršeno i apsolutno Biće, transcendentalno, vječno, prostorno i vremenski neograničeno. On je “Stvoritelj”, “Vladar”, “Silni i Moćni”, “Onaj koji opskrbljuje i obilno nagrađuje”, “Milostivi”, “Samilosni”, “Plemeniti”, “Pravedni”, “Mudri i Sveznajući”. Kao takav, jedino Allah treba da bude glavni orijentir i najvažniji činilac oblikovanja ljudskog života, tj. uređenja odnosa između čovjeka i svijeta.

Islam je, ustvari, cjelovitost ljudskog života koja je usklađena sa Božijom Željom, jer mi živimo u skladu sa Božijom Voljom, htjeli mi to ili ne. Mi ne možemo postupati suprotno Njegovoj Volji, dok smo u stanju postupati suprotno Njegovom Zadovoljstvu. Ovdje je čovjeku ostavljena sloboda izbora i djelovanja sa ljudske tačke gledišta, dakle u okviru čovjekove svijesti i znanja. To znači da je Allah čovjeku (i jedino njemu) ostavio mogućnost da naruši harmoniju kosmosa (koji se u svom totalitetu pokorava Allahu) uz obznanu da od te njegove odluke zavisi čovjekov mir na ovom i blagostanje na onom svijetu.

Znači, “islam čovjeka smatra bićem koje posjeduje istovremeno i inteligenciju i volju, ali mu se islam obraća prvenstveno kao inteligentnom biću. Islam teži tome da čovjek podredi svoju volju Volji Allahovoj jer će jedino tako čovjek živjeti životom koji će rezultirati srećom na ovom i na onom svijetu.” (Vodič mladom muslimanu/Seyyed Hossein Nasr/Sarajevo, 1998./str.48)

Ostvarenje ove islamske zamisli čovjeka postiže se Objavom-Kur’anom, sponom između Allaha i cijelog čovječanstva, koja zauzima centralno mjesto u islamu.

“To je konačna Knjiga koja stoji kao središnji Izvor istine, kao vodič i inspiracija svim muslimanima.” (citirano djelo/str.27) Ona “odražava Allahovu Mudrost i Volju u našem svijetu, Volju koja je najkonkretnije otjelovljena u Allahovom pravu ili šerijatu i koja bi se, također, trebala izražavati u svakom izvornom vidu života muslimana.” (citirano djelo/str.40)

Objava je ključni element islama budući da čovječiji um svojom ograničenošću i manjkavošću nije u stanju spoznati univerzalni životni put sasvim prikladan ljudskom društvu. A “Šerijat je, prema autentičnoj islamskoj doktrini, konkretno postvarenje Allahove Volje za potrebe ljudskog društva. Jedino je Allah zakonodavac, Šeri’, Onaj koji stvara zakone, i jedino su Njegovi zakoni obavezujući i trajni u ljudskom životu.” (citirano djelo/str.67)

Ovdje treba naglasiti osnovni princip islama koji se odnosi na zakonodavstvo i koji glasi: Sve je dozvoljeno osim onoga što je zabranjeno.

Allah je za čovjeka stvorio svijet i prirodu i njemu ih potčinio. Međutim, On je “čovjeku dao i odgovornost čuvanja sveg stvorenog. Potčinjavanje prirode ne znači sebično i slijepo osvajanje i dominaciju nad prirodom. To podrazumijeva život u skladu s prirodom, nalaženje u prirodi Allahove Mudrosti i mudro korištenje prirodnih darova, u skladu s čovjekovim krajnjim ciljem, a taj je da živi kao dobar musliman sa spoznajom povratka svom Stvoritelju. Živjeti kao dobar musliman na ovome svijetu znači u svemu vidjeti Allahovu Mudrost i brinuti za sve što je On stvorio kao što i On sam brine za nas i sve što je stvorio. Dobar musliman mora uvijek imati na umu da je Allah Onaj koji je stvorio, uzdržava i održava izuzetan sklad, raznolikost i ljepotu svijeta prirode i koji je ostalom stvorenom dodijelio prava, a čovjeku odgovornost za njih.” (citirano djelo/str.58)

Dakle, u osnovi je dozvoljenost svih stvari, osim onoga što je loše, što šteti pojedincu ili zajednici, što predstavlja nepoštivanje prava i dužnosti, nepravdu, nemoral, i sve ostale pojave koje narušavaju sklad i harmoniju svijeta. Stoga postoje određene zabrane koje su sadržane u posljednjoj Objavi-Kur’anu i one predstavljaju jedan dio uređenja odnosa čovjeka sa samim sobom, sa svojim Stvoriteljem, sa svojom zajednicom i okolinom.

“Cjelina Kur’ana poziva čovjeka Allahu. Ne samo da čovjeku pruža vodič na ovome svijetu već i stalno poziva čovjeka k Izvoru, Početku svega; suočava ga sa Allahom i vraća ga njegovom Stvoritelju.” (citirano djelo/str.29)

Ovako gledano, “islam, onako kako on samog sebe promišlja, jest život sam i on tako uključuje ono što radimo, što činimo, što mislimo i što osjećamo isto kao što i postavlja pitanje odakle dolazimo i kamo idemo. Iz tog razloga islam zaokružuje sve aspekte ljudskog života ne ispuštajući ništa izvan svoje kontrole. Ništa nije izvan područja uređenog Božijim određenjem.” (citirano djelo/str.20)

“Kur’an Časni sadrži istovremeno: nauku o pravoj prirodi svega-metafiziku ili ono što bismo mogli nazvati znanjem o krajnjoj prirodi stvari; etički kod koji je temelj islamskog prava, te povijest. Kur’an sadrži metafizička učenja u tom smislu što su u Kur’anu izložena učenja koja se tiču prirode Stvarnosti. Ustvari, veliki broj kur’anskih ajeta ne odnosi se na pitanja prava ili etike već prirode stvarnosti: ponajviše prirode Allaha, transcendentne Istine, Jedine Istine koja je iznad i izvan dosega sveg što možemo pojmiti i zamisliti i koja je još k tome izvor svega što postoji. Kur’an se također bavi pitanjem prirode svijeta” (citirano djelo/str.29) “ne tek kao o okviru ljudskog života već i sudioniku u životu koji je Allah namijenio za sve stvoreno. Kur’anska je objava na stanovit način islamizirala dio kosmosa, dio u kojem musliman živi i umire, te (tako i) svijet prirode sudjeluje u kur’anskoj objavi kao i čovjek, kojem se Kur’an direktno obraća.” (citirano djelo/str.30)

Na kraju je još bitno detaljnije pojasniti pogled na čovjeka iz islamske perspektive obzirom da je on biće kojem je Allah udahnuo “Svoga Ruha”. “Zato je čovjek u islamskim tekstovima označen kao najuzvišenije stvorenje. Sva stvorenja posjeduju uzvišenost u smislu da ih je Allah stvorio i da odražavaju neki aspekt Božije Mudrosti. Čovjek je, ipak, najuzvišeniji među njima u smislu da najizravnije odražava Božiju Mudrost i Božija imena i kvalitete. Čovjek je jedino središnje biće na ovome svijetu i zato je jedino on halifa ili Allahov predstavnik u punom značenju tog pojma.” (citirano djelo/str.50)

Dakle, čovjek uživa najveća prava, tj. pravo života i pravo da bude Allahov predstavnik na Zemlji. Međutim, poznato je da nema prava bez dužnosti, niti ima ovlaštenja i slobode bez odgovornosti. To je glavni princip odnosa čovjeka sa svijetom uopće, jer ako čovjek ne izvršava svoje dužnosti i obaveze to nužno znači da nije ispoštovao nečije pravo, bilo da je to pravo njegovog Stvoritelja, zajednice i okoline u kojoj se nalazi, ili njega samog. A ako čovjek ne poštuje tuđa prava zašto misli da se njegova prava moraju poštovati?

Zekat se može dati u osam fondova. Uzvišeni Allah kaže:

“Zekat pripada samo siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga sakupljaju, i onima čija srca treba pridobiti i za otkup iz robstva, i prezaduženima i u svrhe na Allahovu putu, i putniku namjerniku. Allah je odredio tako. A Allah sve zna i mudar je”. (Tevbe, 60)
1. Siromasi

Siromasi su oni koje je potrebno pomoći, oni koji nemaju dovoljno za izdržavanje ili nemaju imetka uopće.
2. Nevoljnici (miskini)

Nevoljnici (miskini) su vrsta siromaha koji se ustežu od prošnje, pa ljudi ne uočavaju njihovo stanje. Oni imaju pravo na zekat kao i siromasi, sve dok ne budu imali imetak u vrijednosti nisaba, kada i oni postaju dužni davati zekat. Nevoljnik ima nešto više imetka nego siromah, ali mu nisu dovoljni njegovi prihodi.
3. Sakupljači zekata

Sakupljači zekata su oni koje vladar ili njegov opunomoćenik ovlaste da sakupljaju zekat od bogatih. (Ono što skupljači uzimaju predstavlja naknadu za njihov rad. Nasuprot tome, kada bi se radilo o bogataševom sinu ili opunomoćeniku oni ne bi mogli primiti naknadu.)
4. Oni čija srca treba pridobiti

Oni čija srca treba pridobiti su ljudi od kojih se očekuje približavanje i ulazak u islam, ili učvršćivanje u islamu, onih čije vjerovanje nije stabilno ili sprečavanje da čine zlo muslimanima. U ovoj kategoriji mogu biti muslimani i nemuslimani.
5. Otkup iz ropstva

Otkup iz ropstva obuhvata one koji su sklopili ugovor o otkupu (Ugovor o otkupu (mukatebe) sastoji se u tome da čovjek sklopi ugovor sa svojim robom ili robinjom na određeni iznos koji će se davati u ratama i kad sve rate otplate rob postaje slobodan), kao i robove općenito čija sloboda se otkupljuje iz Bejtu-l-mala.
6. Prezaduženi

Prezaduženi su oni koji su uzeli velike pozajmice ili garantovali nečiji dug, ili pozajmili radi izmirenja ljudi.
7. “Na Allahovom putu” (fi sebilillah)

Pod pojmom na Allahovom putu misli se na borce koji se bore za uzdizanje Allahove vjere. Po mišljenju većine učenjaka ovo se odnosi na mudžahide.
8. Putnik namjernik

Putnik namjernik je onaj koji nema sredstava da se vrati u svoje mjesto.Takvom se daju sredstva od zekata, kako bi mu se pomoglo da ostvari svoj cilj.

Nije obavezno dijeljenje zekata podjednako na sve ove kategorije, već je vladar dužan da ga raspoređuje shodno interesima društva. Mustehab je dati prioritet bližnjima koji imaju pravo na zekat poput braće ili muža.

Nije dozvoljeno dati zekat nemuslimanu ili ateisti, niti potomcima Hašimovim i Mutalibovim (Poslanikovim bližim rođacima), niti onima koje smo dužni izdržavati kao što su roditelji, djeca, žene i drugi ako se lično dijeli zekat.

Nije dozvoljeno iznositi zekat u drugo mjesto osim u slučaju kad u dotičnom mjestu nema nikog kome se može dati zekat.

Pitanje: Da li se suđenje po onom što nije Šerijat smatra velikim ili malim kufrom?

Odgovor:

Sva hvala pripada Allahu Uzvišenom, i salavat i selam na Njegova Poslanika, njegovu porodicu i sve ashabe, a zatim:

Doista je Uzvišeni Allah naredio da se pred Njegovim zakonom parniči, i da se po istom sudi, a strogo je zabranio da se sudi po nečemu mimo toga, kao što se to spominje u više ajeta, od kojih su i ajeti iz sure El-Maide a koji govore o obaveznom suđenju po onome što je Allah objavio; a teme na koje ukazuju dotični ajeti su sljedeće:

– Naredba da se sudi po onome što je Allah objavio, kao što stoji u riječima Uzvišenog:

“I sudi im prema onome što Allah objavljuje!” (El-Maide, 49. ajet)

– Upozoravanje na parničenje pred onim što Allah nije objavio, kao što se spominje u ajetu:

“Ne povodi se za prohtjevima njihovim.” (El-Maide, 49. ajet)

– Upozoravanje na odstupanje od nečega u šerijatu, makar to bilo malo, kao što stoji u ajetu:

“I čuvaj ih se da te ne odvrate od nečega što ti Allah objavljuje.” (El-Maide, 49. ajet)

– Zabrana traženja džahilijetskog suda, kao što je to došlo u obliku ukorujućeg pitanja:

“Zar oni da traže da im se kao u pagansko (džahilijetsko) doba sudi!?” (El-Maide, 50. ajet)

– Jasan tekst o tome da niko nije bolji sudija od Allaha, kao što je to On Uzvišeni potvrdio:

“A ko je od Allaha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje?!” (El-Maide, 50. ajet)

– Jasan tekst o tome da onaj ko sudi po onome što Allah nije objavio da je taj kjafir, zulumćar, i fasik, kao što se spominje u riječima Uzvišenog:

“A oni što ne sude prema onom što je Allah objavio, oni su baš nevjernici (kafiruun).”) (El-Maide, 44. ajet)

“Oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio baš su zulumćari (zalimuun).” (El-Maide, 45. ajet)

“Oni koji nisu sudili prema onome što je Allah objavio – baš su prema Allahu buntovni (fasikuun).” (El-Maide, 47. ajet)

– Jasan tekst o tome da je muslimanima stroga obaveza da sude po onome što je Allah objavio, makar oni koji se parniče bili od nevjernika, kao što to spominje Uzvišeni:

“A ako im budeš sudio, sudi im pravo (tj. po Allahovom šerijatu).” (El-Maide, 42. ajet)

Stoga, suđenje po onome što Allah nije objavio je nespojivo s imanom i tevhidom koji je Allahovo pravo kod Njegovih robova, i suđenje po onome što Allah nije objavio nekad može biti kufr koji izvodi iz vjere, a nekad može biti mali kufr, sve shodno situaciji i okolnostima.

Suđenje prema onome što Allah nije objavio biva velikim kufrom koji izvodi iz islama u sljedećim situacijama:

Piše: Mr. Osman Smajlović – Savremena sredstva komunikacije omogućila su svim ljudima da u javnost iznose svoje mišljenje o svemu, analiziraju vjerske i društvene prilike, što naročito dolazi do izražaja na društvenim mrežama. Dostupnost informacija i sloboda govora, odnosno mogućnost izražavanja vlastitog mišljenja predstavlja blagodat i smatra se pozitivnim sve dok je u skladu sa islamskom etikom i bontonom. Međutim, primjetno je da dosta govora ili pisanja nije u skladu sa islamskom etikom ili pak autori iznose neprovjerene informacije, paušalne i neutemeljene kritike, jednostrane konstatacije, sudove, ocjene i potvaraju druge osobe, i na taj način nepravedno postupaju i izlažu živote drugih ljudi, njihovu čast, imetak, porodicu različitim neugodnostima, pa čak i ugrožavaju njihovu bezbjednost.

Uzvišeni Allah u suri El-En’am oporučio je Svojim robovima deset uzvišenih oporuka. Osma oporuka jeste pravednost u govoru i djelu: “i kad govorite, da krivo ne govorite (pravedno postupajte), pa makar se ticalo i srodnika” (El-En’am, 153).

Uvaženi mufesir Seadi, Allah mu se smilovao, rekao je: “Riječi: ‘i kad govorite’, znače: riječi koje izgovarate kada sudite među ljudima, ili presuđujete, ili govorite o stavovima i stanjima ljudi; ‘pravedno postupajte’, tj. budite iskreni i pravedni u govoru i nemojte skrivati ono što treba biti rečeno o nekome, bez obzira na to da li tu osobu volimo ili mrzimo. Nepravedno gooriti o nekome smatra ubraja se u strogo zabranjeni zulum – nepravdu. Štaviše, učenjaci koji govore o novotarima dužni su i tada da poštuju njihova prava i da pojasne šta se u stavovima novotara smatra ispravnim, a šta neispravnim. Islamski pravnici navode da je stroga obaveza sudiji da pravedno postupa u svome zapažanju i govoru. (Tefsir Seadi)

Uvaženi mufesir Ibn Kesir, Allah mu se smilovao, rekao je da su riječi: “i kad govorite, da krivo ne govorite (pravedno postupajte), pa makar se ticalo i srodnika” iste kao i riječi Uzvišenog Allaha: “O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite!” (El-Maida, 8), kao i 135. ajet u suri En-Nisa: “O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja i rođaka, bio on bogat ili siromašan, ta Allahovo je da se brine o njima! Zato ne slijedite strasti – kako ne biste bili nepravedni. A ako budete krivo svjedočili ili svjedočenje izbjegavali – pa, Allah zaista zna ono što radite.” Uzvišeni Allah naređuje da se pravedno postupa, djelima i riječima, kako prema bližnjem tako i prema daljem srodniku i prema onome s kim nismo u srodstvu. Uzvišeni Allah svakome pojedincu naređuje pravdu u svakom vremenu i svakom stanju. (Ibn Kesir, Tefsir)

Od Ebul-Abbasa Sehla ibn Sa’da Es-Sa’idija, radijallahu anhu, se prenosi da je rekao: „Jedan čovjek je došao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao mu: „Allahov Poslaniče, uputi me na na djelo, zbog kojeg će me, ako ga budem činio, zavoljeti i Allah i ljudi.“On mu reče: „Budi skroman u dunjaluku, Allah će te voljeti, i suzdržavaj se od onoga što ljudi posjeduju, zavoljet će te ljudi.“(Ibn Madže)

Hadis nam govori o tome kako postići jedan vid sreće i zadovoljstva u životu na ovome svijetu, a ta sreća je da nas voli Allah i da nas vole ljudi. Ko postigne Allahovu ljubav na ovome svijetu, postigao je svako dobro, jer Allahova ljubav prema čovjeku je dokaz Njegova zadovoljstva  njime. Čovjek, pored toga što ima potrebu da ga voli Njegov Gospodar, ima potrebu da ga vole i drugi ljudi koji sa njim žive i koji ga okružuju, jer i u tome je sreća i zadovoljstvo.

Šta je skromnost i sustezanje

Skromnost i odricanje je sputavanje želje za nečim i usmejravanje želje prema nečemu što je bolje od toga. Postoje različite definicije zuhda (odricanja). Neki su zuhd definirali kao odricanje od ovosvjetskih uživanja i blagodati, kao što: hrana, piće, žene i imetak. Hasan El-Basri je upitan o zuhdu pa je rekao: „Zahid (skroman) je onaj ko, kada vidi drugu osobu, kaže: „Ovaj je bolji od mene.“(Ahmed) O zuhdu su pitali i imama Buhariju pa je rekao: „Zahid je onaj čiju strpljivost nisu nadvladali harami i koga halal nije učinio nezahvalnim.“

Ibn Kajjim je rekao: „Čuo sam Ibn Tejmijju da kaže: „Zuhd (odricanje) je ostavljanje onoga od čega neće  biti koristi na Ahiretu.“

Ono što je zajedničko za sve definicije zuhda jeste da je bit skromnosti i odricanja u srcu, a postiže se kada iz svoga srca izbacimo ljubav i žudnju za ovim svijetom. Tada će dunjaluk biti u našim rukama, posjedu, a ljubav prema Allahu i Ahiretu u našim srcima. Pogrešno je shvatanje da je skromnost potpuno odricanje od ovodunjalučkih blagodati, jer prvak svih zahida (skromnika), Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, nije se u potpunosti sustezao od dunjalučkih blagodati. Davud i Sulejman, alejhima-s-selam, bili su primjeri skromnosti i odricanja, a posjedovali su  veliko bogatstvo i vlast. Njih dvojica su vladali svijetom, ali su kod Allaha slovili kao zahidi.

Vrste zuhda (skromnosti)

Ibrahim ibn Edhem je podijelio zuhd (skromnost) na tri vrste:

– Zuhd (odricanje) koje je farz (obaveza), a to je odricanje od onoga što je zabranjeno (haram).

– Zuhd koji je pohvalan i vrlina, a to je odricanje od onoga što je dozvoljeno (halal)

– Zuhd koji je spas, a to je odricanje od onoga što je sumnjivo i ne znamo da li je halal ili je haram.

Bezvrijednost dunjaluka

Mnogo je kur’anskih ajeta i Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, koji ukazuju i govore o bezvrijednosti dunjaluka i njegovih blagodati.

Kaže Uzvišeni Allaha: „Znajte da život na ovome svijetu nije ništa drugo do igra i razonoda i uljepšavanje i međusobno hvalisanje i nadmetanje imecima i brojem djece. Primjer za to je bilje čiji rast poslije kiše ooduševljava nevjernike, ono zatim buja, ali ga poslije vidiš požutjela, da bi se na kraju skršilo. A na onom svijetu je teška patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo; život na ovom svijetu samo varljivo naslađivanje.“(El-Hadid, 20.)

Da bi čovjek bio pravi i istinski zahid mora ispuniti jedan preduslov, a to je da posjeduje ono od čega se odriče. Ibn Mubarek je čovjeku koji ga je oslovio sa zahide, rekao: „Zahid je Omer ibn Abdulaziz, kojem su sce balgodati ovoga svijeta bilena dohvat ruke, pa ih se odricao, a ne ja koji se nemam čega odricati.“

Motivi skromnosti i odricanja

Mnošto je razloga i motiva da budemo skromni na ovome svijetu. Najvažniji motiv je duboka spoznaja da je ovaj svijet prolazan i da čovjek od njegovih blagodati ništa neće ponijeti na onaj svijet. Također, privrženost ovome svijetu je uzrok nemara i zaborava na Allaha i Ahiret. Opijenost ovim svijetom je jača od opijenosti vinom, jer čovjek koji je opijen čarima dunjaluka, otrijeznit će se tek u tišini svoga kabura. Jahja ibn Muaz je rekao: „Ovaj svijet je šejtanovo vino. Onaj ko se  njime opije, otrijeznit će se tek u logoru mrtvih, kajući se među onima koji su propali. Opijenost ovim svijetom čovjeka odvraća od sjećanja na Allaha. Kada čovjek jednom zanemari sjećanje na Allaha, u njemu se nastani šejtan i njime uprvalja kako želi, navodeći ga na zlo tako lukavo da mu dozvoli da učini i poneko dobro djelo, kako bi ga uvjerio da i on čini dobro.“

Skromnog vole i Allah i ljudi

 „Budi skroman na dunjaluku, Allah će te zavoljeti i budi skroman u onome što ljudi posjeduju, voljet će te i ljudi.“ Ako želimo da nas Uzvišeni Allah voli, između ostalih djela trebamo biti skromni u dunjaluku, a ako želimo da nas vole ljudi, ne trebamo  težiti i tražiti ono što ljudi posjeduju.

Fudaj ibn Ijad je rekao: „Zadovoljstvo sa malo je skromnost, a skromnost je bogatstvo. Pravi vjernik u svemu se uzda u Allah, zadovoljan je svakom Allahovom odredbom i oslobođen je ovisnosti o drugima, pa niti ih za šta moli niti ih se boji. To je ono što mu neda da traži ovaj svijet na nedozvoljen način. Zašto Uzvišeni Allah voli čovjeka koji se odriče ovoga svijeta? Voli ga iz više razloga:

–          Zato što čovjek, kada previše zavoli ovaj svijet ,uzme ga sebi za životni cilj, pa se umjesto Allahu i budućem svijetu posveti njemu i tako sredstvo uzme za cilj. Za razliku od ovog, onaj ko je skroman u dunjaluku, njegova glavna preopkupacija je kako postići Allahovo zadovoljstvo i onaj svijet, pa se u poptunosti tome posveti i tako stekne i zasluži Allahovu ljubav.

–          Među ljudima nalazimo one koje je ovaj svijet toliko preokupirao da, niti vjeruju niti drže do vjere. Drugi su njime okupirani toliko da ne izvršavaju većinu svojih vjerskih dužnosti. I prvih i drugih je veliki broj. Prenosi Tirmizi od Enesa ibn Malika, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Onome kome onaj svijet bude glavna preokupacija, Allah će u njegovo srce uliti bogatstvo i svega će mu dati, a ovaj svijet će mu sa svih strana hrliti. A onome kome ovaj svijet bude glavna preokupacija, Allah će mu u očima dati siromaštvo, tako da će m u uvijek nešto faliti, a ovaj svijet će mu dolaziti samo onoliko koliko mu je već određeno.“

–          Hadis nas upućuje da ako hoćemo da nas ljudi vole, ne trebamo od njih tražiti njihova dunjalučka dobra i imetak koji im je drag i mio, jer većina ljudi ne voli dijeliti ono što voli i što mu je drago. Čovjek ima potrebu da ga drugi vole, jer tada se osjeća lagodno i sretno. Međutim, traganje za tom ljubavlju ne smije biti na račun vjere i istine, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Ko bude nastojao zadobiti zadovoljstvo ljudi, izazivajući Allahovu srdžbu, Allah će ga prepustiti ljudima. A ko izazove srdćbu ljudi, tražeći Allahovo zadovoljstvo, Allah će mu biti dovoljan mimo ljudi.“(Tirmizi)

Skromnost prvih generacija muslimana

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kao najbolji uzor, živio je krajnje skromno. Ne zbog toga što nije imao, jer kao Allahov Poslanik i vođa mogao je imati sve što poželi, posebno nakon vojih pohoda i ogromnog ratnog plijena. Zato se Ibn Omer, radijallahu anhu, tako vjerno ugledao na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Nakon što se islam proširio na sve strane Arapskog poluotoka, sa svih strana se slijevalo veliko bogatstvo. U pismu koje je Hasan El-Basri poslao Omeru ibn Abdu-Azizu između ostalog je pisalo: „Ovaj svijet je za odlazak, a ne za stalni boravak. Vladaru pravovjernih, ne zaboravi da je Ademovo progonstvo za njega bila kazna, pa ga se i ti pripazi. Najbolja opskrba na njemu je ne dirati ga, a bogatstvo na njemu je siromaštvo. Ponižava onoga ko do njega drži, a osiromašuje onoga ko ga gomila. On je poput otrova, koji piju oni koji ne znaju da će od njega umrijeti. Čuvaj se ovog zavodljivog, lukavog i varljivog dunjaluka. Čuvaj se toga da mu se raduješ više nego što ga s bojiš, jer iza radosti dolazi tuga, kao što iza bistre vode dolazi mutna. Allah je dao da ga čestiti dobrovoljno izbjegavaju, a Svojim neprijateljima dao da ih zavede.“

Pohlepa i nezasitost je izvor svakog zla

Previše ljubiti ovaj svijet i njegove blagodati, prema nekim učenjacima najveći je grijeh, jer iz njega poizilaze svi ostali grijesi. Nije li prevelika ljubav prema dunjaluku mnoge ljude odvela u nemar prema Allahu, a najveća zabluda i propast je na Allaha zaboraviti. Zar nije prekomjerna ljubav prema dunjalučkim blagodatima ljude učinila sebičnim i pohlepnim? Zar nije pohlepa za dunjalukom mnoge ljude zavadila i bila uzrokom da je mnoga ljudska krv prolivena i da je mnogo nevinih života uništeno. Nije li prekomjerna žudnja za dunjalučkim čarima mnoge ljude odvela u zinaluk, krađu, pljačku, kamatu i druge grijehe koji uništiše čovjeka. Zato neka nam dunjaluk bude u rukama, a nikako u srcu.

Saff br. 340

Pitanje: Zašto musliman mora davati zekat?

Odgovor: Vjerniku je dužnost pokoriti se Allahovim naredbama bez obzira dokučio mudrost Njegovih propisa ili ne. Nije sporno upitati o mudrosti određenog propisa, ali ne s ciljem izbjegavanja njegove obaveze ukoliko se ne dođe do željenog odgovora. Samo Uzvišeni Allah zna pravu mudrost propisivanja zekata, a nama su otkrivene neke od tih mudrosti. Prvo, davanjem zekata vjernik se odaziva Kur'anskoj naredbi i time zaslužuje veliku nagradu.

Svevišnji Allah kaže: “Molitvu obavljajte i zekat dajite i zajedno sa o nima koji molitvu obavljaju i vi obavljajte!” U drugom ajetu Sveznajući kaže: “Allahove džamije održavaju o¬ni koji u Allaha i u o¬naj svijet vjeruju i koji molitvu obavljaju i zekat daju i koji se nikoga osim Allaha ne boje; o¬ni su, nadati se je, na Pravome putu.” Obećavajući nagradu onima koji izvršavaju obavezu zekata, Plemeniti kaže: “O¬ne koje vjeruju i čine dobra djela i molitvu obavljaju i zekat daju čeka nagrada kod Gospodara njihova; i ničega se o¬ni neće bojati i ni za čim o¬ni neće tugovati.”

Drugo, zahvala Milostivom Allahu na blagodati imetka. Uzvišeni kaže: “I kad je Gospodar vaš objavio: Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati; budete li nezahvalni, kazna Moja doista će stroga biti.” Imam Tekijjuddin es-Subki kaže: “Izdvajanjem zekata šerijatski obaveznik se zahvaljuje Gospodaru na blagodatima. Smisao ove zahvale sadržan je u svim ibadetima, tjelesnim i materijalnim, jer je Uzvišeni Allah podario čovjeku blagodat tijela i imetka pa je dužnost zahvaliti se Allahu na tim blagodatima.”

Treće, čišćenje šerijatskog obaveznika od grijeha. Uzvišeni kaže: “Uzmi od dobara njihovih zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš, i dovi za njih, dova tvoja će ih, sigurno, smiriti. A Allah sve čuje i sve zna.” U komentaru citiranog ajeta šejhul-islam Ibn Tejmijja kaže: “Zekat čovjeka, neminovno, čisti od grijeha.” Muaz b. Džebel prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Sadaka poništava grijehe, kao što voda gasi vatru.” Ako dobrovoljna sadaka gasi grijehe, kakav je onda slučaj s propisanom sadakom, tj., zekatom.

Četvrto, čišćenje šerijatskog obaveznika od tvrdičluka. Imam Ebu Bekr el-Kasani kaže: “Davanjem zekata čovjek se čisti od grijeha i navikava sebe na darežljivost i plemenitost, a odstranjuje od sebe tvrdičluk i škrtost, jer je duša čovjeka po svojoj prirodi sklona tvrdičluku.” Uzvišeni Stvoritelj je zaprijetio onima koji škrtare, rekavši: “Neka o¬ni koji škrtare u o¬nome što im Allah iz obilja Svoga daje nikako ne misle da je to dobro za njih; ne, to je zlo za njih. Na Sudnjem danu biće im o vratu obješeno o¬no čime su škrtarili, a Allah će nebesa i Zemlju naslijediti; Allah dobro zna o¬no što radite.”

Peto, čišćenje imetka na koji se daje zekat. U vjerodostojnom hadisu u kome Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje svojoj porodici uzimanje zekata, isti je nazvan “prljavštinom ljudi” , što ukazuje da je iz imetka odvojeno ono što mu ne dolikuje. Uzvišeni Allah kaže: “Allah uništava kamatu, a unaprjeđuje sadaku. Allah ne voli nijednog nevjernika, grješnika.”

Šesto, čišćenje srca siromaha od zavisti i zlobe prema bogatom muslimanu. Kada siromah osjeti lično blagodat imetka bogate osobe, tada u njegovom srcu blijede sve predrasude i ružne misli koje nerijetko kolaju mislima siromaha. Nu‘man b. Bešir prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Primjer vjernikâ u međusobnoj ljubavi, samilosti i suosjećanja je kao primjer jednog tijela. Kada oboli jedan njegov organ cijelo tijelo pati od nesanice i groznice.”

Sedmo, zasluživanje velike nagrade i visokih stepeni davanjem zekata. Uzvišeni Allah kaže: “Oni koji imanja svoja troše na Allahovom putu liče na o¬noga koji posije zrno iz kojeg nikne sedam klasova i u svakom klasu po stotinu zrna. A Allah će o¬nome kome hoće dati i više; Allah je neizmjerno dobar i sve zna” , a Allah najbolje zna.

Kada su Ujguri postali muslimani i kakav je islamski propis u vezi njihove predaje Kini?

Piše: dr. Muhamed es-Sagir / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Turkestan je mješavina dvije riječi “Turk” i “Stan” što znači: zemlja Turaka. To je ogromna regija u centralnoj Aziji podijeljena planinama na dva dijela: Istočni Turkestan i Zapadni Turkestan. Što se tiče Istočnog Turkestana, njega je okupirala Kina i promijenila mu ime u ”Xinjiang” što znači nova kolonija.

Zapadni Turkestan uključuje pet novih nezavisnih muslimanskih republika nastalih nakon raspada Sovjetskog Saveza: Kazahstan, Uzbekistan, Turkmenistan, Tadžikistan i Kirgistan, čiji su narodi turskog prijekla. Neki brkaju Turke i Osmanlije, jer je Turčin nacionalno ime, kao Arapi i Perzijanci, a Osmanlije su ogranak Turaka kao i drugi, poput Uzbeka i Tadžika, pa je svaki Osmanlija Turčin, a svaki Turčin nije Osmanlija.

Stanovništvo Istočnog Turkestana, prema podacima kineske vlade, broji oko 21 milion stanovnika, od kojih su 11 miliona muslimani koji pripadaju ujgurskoj etničkoj skupini, te neke druge manjine poput Kazaha, Kirgiza, Tatara, Uzbeka i Tadžika.

Istočni Turkestan na sjeverozapadu graniči sa tri muslimanske republike: Kazahstanom, Kirgistanom i Tadžikistanom, na jugu sa: Afganistanom, Pakistanom i Indijom, a na istoku sa Tibetom. Površina mu je oko 1.664.000 km2, i nalazi se na devetnaestom mjestu među državama svijeta u pogledu površine. Njegova površina je tri puta veća od Francuske i čini jednu petinu ukupne površine Kine.

Dolazak islama

Početak dolaska islama u Turkestan veže se za vrijeme hilafeta hazreti Osmana, radijallahu anhu, u čemu je glavnu ulogu imao ashab Hakem ibn Amr el-Gifari, ali je pravo osvajanje tog dijela svijeta bilo u doba emevijskog halife Abdul-Melika ibn Mervana i njegovog slavnog komandanta Kutejbe ibn Muslima el-Bahilija koji je upravljao regijom Turkestana u periodu od 702.-712./83.-94. h.g., i širio islam među tamošnjim stanovništvom, a nakon pada emevijskog hilafeta, Turkestanom su upravljale abasijske halife. U periodima slabosti abasijskog hilafeta, u tom regionu došlo je do formiranja malih nezavisnih država, a zatim su njime vladali Mongoli nakon što je Džingis-kan uništio državu Havarizm, 1231. godine (628. h.g.).

Turkestan je bogat ugljem i njegove rezerve čine polovinu kineskih rezervi uglja, zatim plodnim poljoprivrednim zemljištem i ogromnim vodenim potencijalom. Iz turkestanske zemlje izvlači se i eksploatira oko 118 vrsta ruda i plemenitih metala od 148 vrsta koje proizvodi cijela Kina. Stoga je Kina željela da ga okupira i pripoji nakon završetka Drugog svjetskog rata i uspostavljanja komunističkog režima predvođenog Mao Cedungom koji je sa svojim snagama preuzeo kontrolu nad Istočnim Turkestanom 1949. godine, kada je komunistička vlada počela da konfiskuje muslimanska imanja i ograničava im poslove i rad.

Kineska vlada je izdala nekoliko zakona kako bi ograničila Ujgure, kao muslimansku većinu, te zabranila ženama pod hidžabom korištenje javnog prevoza i ulaska u državne službe. Prema izvještajima, kineske vlasti su naredile Ujgurima da predaju primjerke Kur'ana, serdžade i druge vjerske stvari, inače će se suočiti sa drakonskim kaznama – prema pisanju britanskog Independenta -, a na osnovu ujgurskih izvora iz 2017. godine.

Izazivanje sukoba među Bošnjacima kao politička strategija naših dušmana

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah, objavio je: ”I izbjegavajte ono što će dovesti do smutnje koja neće pogoditi samo one među vama koji su krivi, i znajte da Allah strašno kažnjava.” (El-Enfal, 25.)

U vjerodostojnom hadisu se navodi da se Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, utjecao Allahu od smutnje i fitne, ovim riječima: ”Gospodaru moj, daj mi snage da činim dobra a da ostavim loša djela, podari mi ljubav prema siromasima, oprosti mi grijehe i primi moje pokajanje, a ako budeš htio iskušati ljude fitnom, onda mi, Gospodaru, uzmi dušu prije nego se fitna dogodi.” (Tirmizi)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zbog svoje neizmjerne ljubavi i brige za ummet, upozorio je na smutnje koje će nastupiti pred Sudnji dan, koje će se smjenjivati jedna za drugom i koje će biti poput mrkle noći.

Svjedoci smo da plamen tih smutnji nije zaobišao ni nas Bošnjake i da se zastrašujućom brzinom širi među nama. Poznato je da smo mi Bošnjaci nejedinstveni i da veoma lahko ulazimo u međusobne svađe i razilaženja. Međutim, posljednjih godina to nejedinstvo je postalo naše glavno obilježje.

Nije tajna da su svjetski moćnici tokom proteklih godina činili sve da razbiju jedinstvo Bošnjaka. Na tom putu uložena su ogromna finansijska sredstva. Međutim, Bošnjaci su vremenom postali otporni na te udare, a strana koju su pomagali neprijateljski centri počela je gubiti svoj utjecaj. A onda su neki vrlo opasni ljudi smislili novi projekat podjele Bošnjaka koji je za kratko vrijeme proizveo velike probleme.

Riječ je političkoj podjeli među onim Bošnjacima koji su izuzetno privrženi vjeri i patriotizmu.

Naš glavni problem nije veliki broj političkih stranaka, već zavađanje i izazivanje sukoba među Bošnjacima koje naši dušmani koriste kao svojevrsnu političku strategiju.

Osim toga, mi živimo u vremenu kada se posebno brzo šire glasine i dezinformacije, a što ima za posljedicu širenje nereda i haosa koji se najviše ispoljava kroz rasprave i svađe na društvenim mrežama. Društvene mreže su postale prave arene i poprišta borbe između Bošnjaka koji su članovi različitih političkih partija i organizacija.

Zahvaljujući utjecaju i dostupnosti društvenih mreža, danas su najpopularniji raznovrsne neznalice, koji su se čak drznuli da putem društvenih mreža formiraju islamske stavove, i da paradoks bude veći, takve osobe promoviraju i utjecajni mediji. Posljedica njihovog djelovanja je nevjerovatno širenje smutnje među Bošnjacima.

Društvene mreže su također razotkrile i našu lažnu pobožnost. Dok se u stvarnom životu pokušavamo pokazati i prikazati kao istinski vjernici, u virtualnom svijetu, na društvenim mrežama, pokazujemo svoje stvarno stanje i pravo lice. Tu se pokazuje koliko smo bogobojazni, koliko držimo do časti muslimana i koliko smo skloni ogovaranju, kleveti, lažima, spinovanju, uhođenju drugih muslimana, najtežim uvredama i klasifikacijama, a što nema nikakve veze sa pobožnošću, lijepim ahlakom i bogobojaznošću.

Mus'ab ibn Umejr – ”osvajač” Medine i prije Hidžre

Piše: dr. Muhamed el-Gazali / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Pred nama je principijelna i stamena ličnost, koja se pojavljuje na horizontu života, a zatim nestaje kao što se meteor pojavljuje u tami noći, pa bljesne na nekoliko trenutaka, a zatim brzo nestane i sagori.

Pojava Musa'ba ibn Umejra, njegov život i njegova smrt jedinstvena su poglavlja u historiji veličanstvenog islamskog poziva, koji se zasniva na džihadu i borbi, i koji zahtijeva ”gorivo” šehida koji ne poznaju ništa osim žrtve i odricanja, i koji ne očekuju ​​od dunjalučkog života ni rahatluk ni korist.

Čovjek može čitati biografije mnogih heroja i velikana, ali dok čita priču o Musa'bu ibn Umejru, radijallahu anhu, pomno prateći njenu početnu i završnu fazu, osjeća da je pred posebnim herojem i jedinstvenom ličnošću. Kao da je čovjek živio, onoliko koliko je živio, da bi svoju dušu, krv i živce udahnuo i utkao u ideal koji ljudi zamišljaju, a zatim je otišao, ostavljajući onima koji pozivaju u Allahovu vjeru, primjer koji pobuđuje osjećaje i na koji se zauvijek gleda s divljenjem i poštovanjem.

Prva rodna kiša

Hazreti Alija, radijallahu anhu, rekao je: ”Došao sam Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i sjedio s njim u džamiji dok je bio sa grupom svojih ashaba. Pa se pojavio Mus'ab Ibn Umejr u ogrtaču od ovčijeg krzna, a bio je najimućniji mladić u Mekki. Kada ga je ugledao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo je bogatstvo i izobilje u kojem je živio, i vidjevši u kakvom se stanju sada nalazi, zaplakao je.”

A hazreti Omer, radijallahu anhu, rekao je: ”Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je rekao: ‘Pogledajte ovog čovjeka čije je srce Allah osvijetlio. Vidio sam ga kod njegovih roditelja kako ga hrane najboljom hranom i pićem, i vidio sam na njemu skupocjeni ogrtač koji je kupio za dvije stotine dirhama. Pa ga je ljubav prema Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, dovela do ovoga što vidite.”’

Ovako je Mus'ab ibn Umejr započeo svoju imansku stranicu. Čim je primio islam pogoršali su se odnosi između njega i njegove bogate i moćne porodice, pa je lišen njenog bogatstva i ugleda, i osuđen da kuša gorčinu teškog života sa svojom novom, siromašnom braćom muslimanima. Da, on je postao jedan od siromašnih muslimana, a do jučer je živio u bogatom i na raskoš naviklom mekanskom okruženju.

Iskreni i čvrsti vjernik, Mus'ab ibn Umejr, postojano je išao svojim putem bez imalo kolebanja i odstupanja. Izdržao je prve godine progona u Mekki, zadovoljan svojim Gospodarom i svojom vjerom, izvršavajući islamske propise i žureći da nauči napamet ajete koji su objavljivani Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.

Godine su prolazile, a stanovnici Mekke nisu odstupili od svoje tvrdoglave pozicije. Pokazalo se da su oni utjerivali u laž Allahovog Poslanika, sallallah alejhi ve sellem, iz oholosti, a ne iz neznanja. Nakon što su Mekelije odbili primiti islam, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi počeo se predstavljati delegacijama koje su dolazile na hodočašće u Mekku, pa je Allah otvorio srca skupine ljudi iz Jesriba i oni su se odazvali pozivu u islam, i pokazali svoju spremnost da podrže Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

PITANJE: Da li se žena privržena islamu može udati za muškarca koji, kako kaže, poštuje vjeru, ali ne klanja iz, kako tvrdi, “opravdanih razloga”?

ODGOVOR: Namaz je stub vjere. Ko prakticira namaz, zapravo prakticira vjeru, a ko ga zanemari, zanemario je dini-islam. Udjel muslimana u islamu određuje se prema namazu; nakon ostavljanja namaza nema islama. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio je: “Islam će nestajati jedan po jedan dio, kad se god koji dio izgubi, ljudi će se hvatati za sljedeći. Prvo što će nestati od islama jeste islamska vlast, a zadnje što će ostati od vjere jeste namaz.” (Ibn Hibban, Ahmed i dr.)

U drugom hadisu stoji: “Prvo što će nestati među ljudima jeste povjerenje, a zadnje što će ostati od vjere jeste namaz.” (Sahihul-džamia) Prvo za šta će čovjek biti upitan na Kijametskom danu jeste namaz: ako namaz bude ispravan, bit će ispravna i primljena ostala djela; ako namaz ne bude ispravan, neće biti primljena ni ostala djela, makar ih bilo mnogo kao morske pjene.

Upozoravajući na opasnost ostavljanja namaza, s jedne, i ukazujući na njegovo mjesto u islamu, s druge strane, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ono što odvaja vjerovanje od nevjerstva jeste obavljanje namaza.” (Muslim) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, također je upozorio: “Granica između nas i licemjera jeste namaz, pa ko ga ostavi, učinio je nevjerstvo.” (Nesai, Tirmizi i dr.) Imam Ibn Hazm konstatirao je: “Od širka nema većeg grijeha od toga da čovjek izostavi namaz ne klanjavši ga dok ne istekne njegovo vrijeme.” Šejhul-islam Ibn Tejmijje govorio je: “Onaj ko izostavlja namaz gori je od kradljivca, bludnika i onoga ko konzumira alkohol i drogu.”

Također je zapisao i ovo: “Ko ne obavi dnevni namaz do zalaska sunca, bilo zbog zauzetosti poslom, lovom ili služenjem učitelju i odbije pokajanje, takav se ubija, po većini islamskih učenjaka.” Imam Zehebi tvrdi: “Ko izostavi namaz isti je kao onaj koji konzumira alkohol i čini nemoral (…) Ko ustraje na izostavljanju namaza veliki je nesretnik, propalica i prijestupnik.”

Nakon navedenih, ali i brojnih drugih argumenata i izjava islamskih učenjaka vidimo u kakvoj se nevolji nalazi čovjek koji ne obavlja namaz. Stoga, muslimanka se ni u kom slučaju i ni pod kakvim okolnostima ne smije udati za čovjeka koji ne klanja.

Lijepo je i obavezno poštovati vjeru, ali to nije dovoljno. Dobro srce i lijepa duša ne mogu nadomjestiti praktično ispoljavanje islama, već se njihova ispravnost vrednuje prema izvršavanju propisanih obredoslovlja. U islamu ne postoji razlog zbog kojeg je dopušteno svjesno izostaviti namaz. Ako borba na bojnom polju nije valjan razlog za ostavljanje namaza, onda za to ne postoji validan i razuman razlog. Međutim, šejtan neke ljude veoma vješto obmane i zavede, pa se pozivaju na nekakve “opravdane razloge”, a Allah najbolje zna.

Pitanja i odgovori su preuzeti iz knjige “Fetve – pravne decizije (pitanja i odgovori)” – knjiga u kojoj su sabrani odgovori od dr. Safeta Kuduzovića