Pitanje: Od kada se računa dan i noć za potiranje po mestvama?

Odgovor: Islamski se učenjaci razilaze u pogledu početka računanja vremena potiranja po mestvama. Prema preferirajućem mišljenju, ovo se vrijeme počinje računati od prvog potiranja po mestvama, a ne počinje se računati neposredno po oblačenju mestvi niti nakon gubljenja osnovnog abdesta. Alija b. Ebu Talib upitan je o potiranju po mestvama, pa je odgovorio: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naređivao nam je da potiremo po njima dan i noć u mjestu boravka i tri dana (i noći) na putovanju.” Citirani hadis jasno ukazuje na to da je dozvoljeno potirati po mestvama jedan odnosno tri dana, a da bi se ostvarilo potiranje, neophodno je početi s potiranjem. Ovo mišljenje zastupaju: El-Evzai, Ebu Sevr, Ahmed, Davud, Ibn Munzir i En-Nevevi , a od savremenih učenjaka odabrali su ga šejh Ibn Baz i Ibn Usejmin . A Allah najbolje zna!

---

Pitanje: Šta je nisab i koliko iznosi?

Odgovor: Nisab je količina imetka koja, shodno odredbi Zakonodavca, podliježe zekatu. Sve dok imetak ne dostigne visinu nisaba musliman nije dužan izdvajati zekat. Nisab se razlikuje shodno vrsti imetka. Nisab za deve je pet deva, za krave, trideset krava, za ovce, četrdeset ovaca, za zlato dvadeset dinara (85 grama) čistog zlata, za srebro, dvjesta dirhema (595 grama) čistog srebra. Kada su u pitanju novčane valute računa se protuvrijednost zlata ili srebra, shodno razilaženju među islamskim učenjacima šta je mjerodavnije, protuvrijednost zlata ili srebra, a Allah najbolje zna.

---

Pitanje: Kako će postupiti čovjek koji nije platio zekat nekoliko godina uzastopno?

Odgovor: Zekat je stroga šerijatska obaveza i nije dozvoljeno poigravanje s ovim, kao ni drugim vjerskim propisima. Počinilac ovog ružnog djela je izložen Allahovoj kazni i Njegovoj srdžbi. Dužnost mu je pokajati se Svevišnjem Stvoritelju i neodložno izdvojiti zekat za protekle godine. Ibn Abbas prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allahov dug je preči da se vrati.” Nema razilaženja među islamskim učenjacima da je dužnost izdvojiti zekat za protekle godina, ali se razilaze da li će se svake godine imetak smatrati manjim za 2,5 % jer se izdvajanjem zekata umanjuje količina imetka , a Allah najbolje zna.

---

Pitanje: Odakle se odjednom pojavilo dizanje ruku u namazu kojim se ometaju klanjači?

Odgovor: Dizanje ruku u namazu “pojavilo” se nakon dolaska Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. U brojnim hadisima koje prenosi skupina ashaba u najispravnijim hadiskim zbirkama spominje se dizanje ruku prilikom donošenja početnog tekbira, odlasku na rukū i povratku sa rukūa. Među muslimanima nema razilaženja u pogledu toga da je Sahih imama Buharija jedna od dvije najispravnije hadiske zbirke u kojoj se navodi hadis u kojem Ibn Omer kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dizao ruke kada bi išao na rukū, kada bi se vraćao s rukūa i kada bi se dizao s prvog sjedenja na treći rekat. Rekao je imam Šafija: “Onome koji čuje za hadis o dizanju ruku prilikom donošenja početnog tekbira, prije i poslije rukūa, nije dozvoljeno da ostavi postupanje po sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.”

Ibn Munzir navodi preko pedeset učenjaka iz prvih generacija koji su dizali ruke u namazu. El-Evzai i Ibn Nasr el-Mervezi kažu: “Islamski su pravnici jednoglasni u pogledu ispravnosti dizanja ruku u namazu, osim učenjaka Kufe.”

Jedan je čovjek rekao imamu Ahmedu: “Neki nam ljudi naređuju dizanje ruku u namazu, a neki nam zabranjuju”, na što je imam Ahmed odgovorio: “To zabranjuje samo novotar. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dizao je ruke u namazu, a Ibn Omer je gađao kamenčićima onoga ko bi ostavio dizanje ruku.” Dakle, dizanje ruku u namazu pohvalna je radnja i nije dozvoljeno ismijavanje i potcjenjivanje onih koji klanjaju u skladu sa sunnetom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dižući ruke i mimo početnog tekbira. A Allah najbolje zna!

Piše: Kemal Zukić

Rušenja džamija u miru počelo je u Beogradu gdje je od 271 džamije ostala samo jedna, a sve su druge srušene. Onda se to barbarstvo prelilo i nama preko Drine.

Slučaj Sarajeva je najstrašniji i najžalosniji. U doba mira, a ne u ratovima, srušeno je 36 džamija i mesdžida u Sarajevu u doba vlasti Austro-Ugarske, Kraljevine Jugoslavije, NDH-a i Komunističke Jugoslavije. Za to vrijeme nije srušena niti jedna katolička crkva, niti jedna pravoslavna crkva, niti jedna sinagoga. Samo tih 36 džamija, što je oko 40% svih preostalih 86 džamija, koliko ih je bilo u Sarajevu pred agresiju. Ovoj akciji prethodila je otimačina vakufske imovine, zgrada koje su trebale izdržavati džamije, kao i vakufske zemlje. Rušenje džamija bio je završni udarac. Izgovori su bili raznovrsni: izgradnja puteva, izgradnja stambenih objekata, pravljenje parkova ili jednostavno razlozi nisu ni navođeni. Barbari su rušili, a Bošnjaci šutjeli. Nije lahko ni zamisliti, ako niste živjeli u ta mutna vremena, kakav je teror i strah vladao da se nikad niko ne oglasi ni najmanjim protestom.

Lista uništenih objekata

Koristit ćemo objedinjene liste dva istaknuta autora koji su o ovome pisali u svojim knjigama. Jedan je ing. Nijazija Koštović koji o ovome piše u svojoj knjizi «Sarajevo između dobrotvorstva i zla». Drugi je Mesud Sarić koji svoju cijelu knjigu pod naslovom «Kako je urbanistički uragan dohak'o sarajevskoj zelenoj dolini» posvećuje ovom problemu.

Uništeni objekti su sljedeći:

1. Jakub-pašin mesdžid na uglu ulica Maguda i Ispod groblja,

2. džamija Havadže Ćemaludina u Ferhadiji, na kojoj je današnji Vakufski neboder,

3. džamija Abdul Halimage na uglu ulica Skenderija i Soukbunar,

4. džamija Mustafe-bega Skenderpašića – Skenderija, na kojoj je izgrađen Dom mladih na Skenderiji, prva potkupolna džamija Sarajeva,

5. mesdžid Haradži hadži Mustafe age u ulici Hadžiabdinica,

6. džamija Dudi Bule hatun-mualima na uglu ulica Kevrina i Mejtaš,

7. mesdžid Kemal-begov u ulici Hasana Kikića,

8. mesdžid Hadži Idrisov u Ćemaluši,

9. mesdžid Haseći hatun u Čemerlini,

10. mesdžid Halač Davuda na uglu ulica Konak i Budžak,

11. mesdžid Tavil hadži Mustafe u Gundulićevoj,

12. mesdžid Šejh Bagdadi na Bistriku,

13. mesdžid Ojandži-zade hadži Ibrahim u Tabašnici,

14. mesdžid Nalčadži hadži Osmana na uglu ulica Pehlivanuše i Banjski brijeg,

15. džamija Kadi Bali-efendije na Pirinom Brijegu,

16. džamija Hadži Isa u Tahirevića sokaku,

17. mesdžid Hadži Mahmut Bali Sahtijandži u Ulici pod musallom,

18. mesdžid Pešiman hadži Husejina u Skenderiji,

19. džamija Podtekija u istoimenoj ulici,

20. mesdžid muftije hadži Sulejmana na Babića Bašči,

21. džamija Kalin hadži Alije Čajirdžik u ulici Branilaca Sarajeva (kod pozorišta),

22. džamija Džano-zade na uglu Ašikovca i Karpuzove mahale,

23. džamija Armagandži Sinan-bega na uglu ulica Kovačeva i Armaganuša,

24. mesdžid Hatidže Kadundžik u ulici Mlini,

25. Bakrbabina džamija na Atmejdanu,

26. džamija sa tekijom na putu za Vogošću

(kako projektovana trasa puta nije išla preko džamije i tekije, izmijenjena je ta trasa kako bi se džamija porušila),

27. Hadži Isatov mesdžid u Dugom sokaku,

28. džamija Mehmed-bega Minetovića (Nesuh begova) na mjestu Vakufske direkcije,

29. Ajaz-begova džamija na kojoj je hotel «Central»,

30. Dajanli hadži Ibrahimov mesdžid na Gorici,

31. Demo zade-Bostandži mesdžid,

32. mesdžid pehlivana Oruča u Ćemaluši,

33. mesdžid Jagdži-zade hadži Ahmeda, u Gornjoj Ćemaluši,

34. Hadži Idrizov mesdžid u Žabljaku,

35. mesdžid Hasana Pehlivana – Pod tekijom,

36. mesdžid hadži Ibrahima Odobaše u Donjim Hisetima.

Čajirdžik džamija – jedna tužna priča

Paljenje, rušenje, obnavljanje i ponovno uništavanje svake od ovih džamija jedan je mali roman, tužan do suza.

Piše: Kemal Zukić

Dok je obnova većine džamija izvedena sjajno, entuzijastički, dotle je situacija sa obnovom džamija koje predstavljaju historijske spomenike kulture užasno loša. Većina nije ni obnovljena, dok tamo gdje se krenulo u obnovu iskrsavaju nebrojeni problemi koje je skoro nemoguće prevazići.

Slučaj Bratunac

Vjerovatno se ne zna da je Bratunac najveća od svih «crnih rupa» u RS-u. Tamo je bivši pravoslavni pop, a sada raspop, koga ozbiljno sumnjiče za najstrašnije ratne zločine protiv Bošnjaka, izgradio svoj motel na vakufskoj zemlji, na parceli srušene centralne džamije, odmah uz nekadašnju gasulhanu. Tako su i ostala vakufska dobra uzurpirana ratnom izgradnjom, primijenjen je Dodikov recept zloupotrebe urbanizma. Naručena je izmjena Regulacionog plana centra kojom se sva ova pljačka legalizira. Ponovo u zadnji čas spriječeno je usvajanje. U kino sali gdje se o tome raspravljalo «nestalo» je svjetla i u mrklom mraku su nas pokušavali uplašiti dok je raspop, vlasnik motela na džamijskoj parceli, urlao u mraku kako je on najveći Srbin u RS-u. Ne znam kakva je konačna sudbina ovog zločina, ali po problemima oko ukopa žrtava Bošnjaka stječe se dojam da zločinci ne odustaju, a da se Bošnjaci ne snalaze i povlače.

Slučaj Ferhadija

U prvim godinama pokušaja da se isposluje dobijanje dozvole za obnovu Ferhadije u Banjoj Luci, bila je uključena i CIA (Centar za islamsku arhitekturu). Bila je to jasna borba gradskih vlasti da na sve načine to sprečavaju. Kasnije je nadležnost za izdavanje dozvola za spomeničke objekte prebačena na Ministarstvo prostornog uređenja RS-a, a CIA je isključena iz ovog posla. Protraćene su godine da bi se dobila dozvola za «rehabilitaciju» uprkos sretnoj okolnosti da je kolega koji je radio na popravkama oštećenja od zemljotresa na Ferhadiji precizno snimio objekat i uradio jako dobar «snimak postojećeg stanja» koji je IZ otkupila.

Ima se utisak da više nije onako neprijateljska i divlja atmosfera u Banjoj Luci po pitanju obnove Ferhadije kao u vrijeme polaganja kamena temeljca, ali sve ide neoprostivo sporo. Da li je to strah i taktiziranje u odugovlačenju ili totalna nekompetentnost angažovanih, teško je reći. Sretna je okolnost da Amerikanci očito žele pomoći. Ambasador Miler snažno se angažirao oko uklanjanja administrativnih barijera za dozvolu, dok je pretposljednji ambasador SAD-a donirao 50.000 KM ili dolara za Ferhadiju. Naša radost kratko je trajala jer se ispostavilo da niko ne zna gdje je taj novac završio. Sigurno je da nije tamo gdje je jedino morao stići, a to je račun Medžlisa IZ Banja Luka.

Heroj oslobodilačkog rata – Safet Hadžić


Safet, Nezira, Hadžić rođen je 28. augusta 1952. godine u Strgačini kod Rudog. Radni vijek proveo je u Sarajevskom vodovodu. Bio je među prvim organizatorima otpora bosanskohercegovačkih patriota koji su se usprotivili podjeli države i organizirali Patriotsku ligu Bosne i Hercegovine. Poginuo je 18. aprila 1992. godine u akciji izuzimanja naoružanja u fabrici namjenske industrije “Pretis” u Vogošći. U to vrijeme obavljao je dužnosti predsjednika Kriznog štaba Patriotske lige za regiju Sarajevo. Posthumno mu je dodijeljen čin brigadnog generala i odlikovan je ratnim priznanjem Zlatni ljiljan 1992, a Ordenom heroja oslobodilačkog rata 1994. godine.

DJETINJSTVO

Safet Hadžić proveo je djetinjstvo u Strgačini kod Rudog gdje je pohađao osnovnu školu i mekteb. Poticao je iz ugledne vjerske porodice i, prema riječima imama Ibrahima Omeragića iz Strgačine, bio je uzoran dječak.

“Uvijek je bio fino dijete. Družio se sa starijim da bi nešto naučio. Posjedovao je mnoge lijepe osobine. Posebno se isticao kada bi među djecom došlo do nekog sukoba, uvijek je bio na strani slabijih i insistirao je na pravednosti. Safetov otac Nezir umro je kad je on napunio dvadeset godina. Tada je kao mladić preuzeo brigu o porodici – “što je bilo presudno da rano sazrije i stekne jasnu viziju svijeta.” (Ibrahim OMERAGIĆ, imam u Strgačini)

DOLAZAK U SARAJEVO

Safet Hadžić završio je metalostrugarski zanat. Zbog zapostavljenog razvoja istočnobosanske regije, poput većine stanovništva 70-ih godina prošlog stoljeća dolazi u Sarajevo gdje se zapošljava u Sarajevskom vodovodu. Slovio je za vrijednog radnika, uzornog kolegu i dobrog šahistu. Po dolasku u Sarajevo sagradio je skromnu kuću u Švrakinom Selu, sarajevskom naselju koje je naseljavala radnička klasa.

Sa suprugom Džemilom imao je troje djece: Nezira, Almiru i Amilu.

PROBLEMI SA KOMUNISTIČKIM VLASTIMA

Safet Hadžić objedinjavao je u sebi mnoge osobine koje su promovirali socijalistički sistem i komunistička partija. Bio je seoskog porijekla, dobar radnik i pošten građanin koji je uvijek bio spreman pomoći svojim komšijama. Ipak, za razliku od velikog broja građana nije imao razumijevanja za elemente totalitarističkog uređenja države i čestog kršenja vjerskih osjećaja državljana Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. Ujedno, bio je glasni zagovornik višestranačkog sistema.

Njegovi prvi problemi i sukob sa tadašnjim komunističkim sistemom i službom državne sigurnosti nastaju kada Safet Hadžić i njegovi prijatelji započinju gradnju male mahalske džamije u naselju Švrakino Selo.

“Postali smo neprijatelji sistema, jer smo bili mladi ljudi koji su željeli živjeti kao muslimani i ići u džamiju.” (Suljo KAPIČIJA, rođak i saborac)
Bio je to povod da Safeta i njegove komšije pripadnici UDBE(1) privedu na informativne razgovore na kojima su ih uvjeravali da prekinu sa gradnjom džamije. Safet i njegove komšije bili su nepokolebljivi i uprkos svim prijetnjama sagradili su džamiju.

Bila je to prva džamija sagrađena nakon Drugog svjetskog rata u sarajevskoj općini Novi Grad.

Tokom borbe za pravo na uživanje vjerskih sloboda i izgradnju džamije oko Safeta Hadžića se okupio veliki broj komšija formirajući svojevrsnu komunu vjernika u kojoj su organizirana druženja, međusobno pomaganje i pomaganje drugim, organizirane su kulturne i vjerske aktivnosti u kojima su učestvovale na desetine i stotine ljudi koji su dijelili ideju slobode i tolerancije sa Safetom Hadžićem.

“Kao vjernik bio je iskren i pošten, svakom je želio dobro…” (Džemila HADŽIĆ, supruga)

“Mi smo više smetali muslimanima koji su se stidjeli islama. Nama niko nije smetao. Živjeli smo svoj život i nastojali da živimo islam. Na taj način zalagali smo se za veća prava muslimana.” (Nazif SALČIN, komšija i saborac)

Piše: Kemal Zukić / Saff, br. 220.

Tokom ratnih dejstava 1992. – 1995. godine stizale su u opkoljeno Sarajevo zastrašujuće vijesti o stepenu razaranja stambenih, javnih, privrednih i vjerskih objekata širom Bosne. Podaci su prikupljani od izbjeglica, uplašenih i izgubljenih, iz sporadičnih novinskih i televizijskih izvještaja, te od stranaca. Kako su izvori bili sumnjivi i neprecizni, istinski smo vjerovali da to ne može biti do te mjere užasavajuće i da je to obično pretjerivanje. Kad se završio rat, postalo je jasno da je stvarnost razaranja i uništavanja daleko gora i od najgorih poluinformacija. U avgustu 1995. godine Rijaset IZBiH, ustvari reis Cerić, osnovao je Centar za islamsku arhitekturu sa ciljem da bude stručna institucija IZ-a koja će voditi sve poslove vezane za džamije. Znalo se da su razaranja ogromna i da predstoje veliki poslovi. Prvi od deset zadataka Centra bio je registriranje šteta na džamijama. Tada je, od cijele teritorije BiH, bilo prohodno i dostupno jedva 20%, onaj dio koji nije bio okupiran i bio je pod zaštitom Armije BiH. A to je ujedno i dio sa najmanje šteta.

Međunarodna zavjera šutnje

Iznenada se ukazala neočekivana, sretna prilika. Centar su posjetila dva švedska oficira koji su radili u The European Community Monitoring Mission, Head Office u Zagrebu. Bila je to misija zadužena da registrira štete na svim vjerskim objektima svih konfesija u Hrvatskoj i BiH. Predali su nam kopije svojih izvještaja. U tom obimnom materijalu bilo je samo nekoliko džamija iz Sarajeva i Tuzle i to malo oštećenih. Složili smo se da je taj izvještaj neoprostivo nedostatan po pitanju džamija. Složili smo se i da to, vjerovatno, nije zlonamjerno urađeno nego da su doskorašnja ratna dejstva onemogućila pravi uvid.

Iznijeli smo prijedlog da Misija formira stručnu grupu od predstavnika svih vjerskih zajednica i Misije, a da ta grupa, pod oružanom zaštitom SFOR-a, obiđe sve oštećene i srušene vjerske objekte u BiH i zajednički napravi nepristrasan izvještaj. Već se tada naslućivalo da će tu biti dezinformacija, negiranja jednih i napuhivanja šteta drugih. Pošten i stručan izvještaj o štetama bio bi jedina garancija da će sve buduće aktivnosti ići kako treba. Naročito je to trebalo garantirati poštenu raspodjelu novčanih sredstava koja će pristizati za obnovu. Šveđani su zaista bili oduševljeni, otišli su u Zagreb i više se nisu javili. Nakon nekoliko mjeseci došli su Belgijanci i sve se ponovilo identično. Zatim je došao i jedan Grk zaposlen u istoj Misiji i opet isto. Neko od njihovih šefova u Zagrebu onemogućavao je ove akcije.

Izostavljanje namaza u džematu kad imam nepravilno uči El-Fatihu

Da li je dozvoljeno izostaviti namaz u džematu ako imam koji predvodi namaz nepravilno uči El-Fatihu i da li je namaz za njim ispravan?

Na početku treba istaknuti da je namaz nakon šehadeta najvažniji temelj islama. Namaz predstavlja liniju između islama i nevjerstva, kao što je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, govorio: "Između čovjeka i višebožstva i nevjerstva jeste ostavljanje namaza." (Muslim, 82)

Muškarcima je dužnost obavljati namaze u džematu u džamiji, ako čuju ezan, osim u iznimnim situacijama koje čine izostanak opravdanim.

Jedan od najjasnijih dokaza koji na to upućuje jeste ajet u kojem Svevišnji Allah opisuje namaz u strahu: "Kada ti budeš među njima i budeš ih u namazu predvodio, neka jedna grupa s tobom klanja i neka svoje oružje uzmu; i dok budu na sedždi, neka drugi budu iza vas, a onda neka dođe druga grupa koja nije klanjala i neka s tobom klanjaju..." (En-Nisa, 102). Naredba da se namaz obavi u džematu u teškim uvjetima, kao što je strah od neprijatelja, znak je da je to u stanju mira i sigurnosti još veća obaveza. Naredba da se namaz obavi u džematu u ovom ajetu ponavlja se i drugi put: "...a onda neka dođe druga grupa koja nije klanjala i neka s tobom klanjaju...", to je dokaz da je namaz u džematu obavezan svakom pojedincu, jer da se radilo o kolektivnoj obavezi (farzu kifaje), tu obavezu ispunila bi prva grupa, međutim Svevišnji Allah naredio je i drugoj skupini da namaz obavi u džematu. Da je obavljanje namaza u džematu samo pohvalno djelo, najveće opravdanje za izostavljanje neobaveznog djela jeste strah, ali kako je naredba da se namaz obavi u džematu ostala na snazi čak u takvom stanju, shvatamo da se radi o obligatnom djelu.

U drugom ajetu Svevišnji Allah kaže: "Molitvu obavljajte i zekat dajite i zajedno sa onima koji molitvu obavljaju i vi obavljajte!" (El-Bekara, 43).Na početku ajeta stavlja se u obavezu obavljanje molitve (namaza), a potom se naređuje da to bude u džematu: "...i zajedno sa onima koji molitvu obavljaju i vi obavljajte!" Kada se imperativ ograniči određenim svojstvom, smatrat će se implementiranim samo ako se realizira u skladu sa traženim svojstvom, i time se dokazuje da ovaj ajet upućuje na obligatnost obavljanja namaza u džematu.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je: "Licemjerima nema težeg namaza od sabaha i jacije, a kada bi znali kakve su nagrade u njima na njih bi išli pa makar pužući. Htio sam narediti mujezinu da prouči ikamet i zapovijediti nekome da bude imam svijetu, a ja da uzmem nekoliko glavnji vatre i zapalim kuću onome koji nije još izašao u džamiju na namaz." (Buhari, 657; Muslim, 651)

U svom osvrtu na ovaj hadis imam San'ani navodi: "Hadis je dokaz da je namaz u džematu dužnost svakog pojedinca, i ne radi se o kolektivnoj obavezi (fardul-kifaje), jer da je tako, oni koji nisu došli ne bi zaslužili kaznu s obzirom na to da je jedna skupina obavila namaz u džematu, a kazna dolazi isključivo kao posljedica ostavljanja obaveznog djela ili činjenja harama." (Subulus-selam, 1/358)

Elaborirajući propis namaza u džematu Ibn Munzir kaže: "Namjera Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da zapali kuće onima koji nisu došli na namaz najočigledniji je dokaz da je obaviti farz-namaz u džamiji obligatna dužnost, jer neprihvatljivo je da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pomišlja da zapali kuće onom ko izostavlja djelo koje nije obavezno." (El-Evsat, 4/134)

Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, govorio je: "Koga veseli da sutra sretne Allaha kao musliman, neka pazi na ovih pet namaza na koje se poziva ezanom, jer su oni putevi upute. Uzvišeni Allah propisao je vašem Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, puteve koji vode uputi. A kada biste vi klanjali u svojim kućama, napustili biste praksu vašeg Vjerovjesnika, a ako napustite praksu vašeg Vjerovjesnika, skrenut ćete s Pravoga puta. Nisam vidio nikoga od nas (ashaba) da je izostajao iz džemata, osim svima poznatih munafika. Viđao sam čovjeka koji se (zbog nemoći i bolesti) oslanjao na dvojicu koji bi ga doveli do safa. Svaki čovjek koji ispravno i potpuno uzme abdest pa se uputi ka džamiji i klanja namaz u njoj, sa svakim korakom Allah mu podigne stepen i pobriše grijeh." (Ibn Madža, 777. Predaja je vjerodostojna po ocjeni Albanija, a predaju sličnog sadržaja bilježi i Muslim, 654.)

Dešava se da me pas dodirne ili njuši na putu ka mesdžidu, da li time moja odjeća postaje nečista za obavljanje namaza?

Sam dodir psa ili njušenje neće onečistiti odjeću, međutim ako na odjeći ostane trag pseće bale, onda je potrebno prije stupanja u namaz otkloniti je sa odjeće i oprati. O čistoći psa učenjaci imaju tri različita stava. Većina učenjaka smatra da je pas u cijelosti nečist, taj stav zastupa šafijski i hanbelijski mezheb i odabir je nekih hanefija. Nasuprot ovog mišljenja je malikijski mezheb koji zastupa stav da je tijelo psa čisto, pa tako i njegova bala. Srednje mišljenje između ova dva zastupa hanefijski mezheb i imam Ahmed u jednoj predaji, a kaže da je tijelo psa čisto, odnosno njegova dlaka, dok je bala i vlažnost nečista. (El-Mevsuatul-fikhijjetul-kuvejtijja, 35/129)

Dokazi koji navode oni koji zastupaju prvo mišljenje jesu riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: "Ako se pas napije iz posude nekoga od vas, neka je prospe i potom opere sedam puta!" (Buhari, 172; Muslim, 279) U drugoj verziji još se navodi: "...prvo pranje neka bude zemljom." (Muslim, 279)

Naredba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da se prospe posuda iz koje je pio pas i da se opere sedam puta ukazuje na to da su usta psa i njegova vlažnost nečisti, a ako su nečista usta, nečisto je i ostalo tijelo.

Drugi dokaz ovog mišljenje jeste zabrana posjedovanja psa izuzev u posebnim situacijama kada za njim postoji potreba, kao što je lov i čuvanje stoke (Muslim, 280). Zabrana posjedovanja psa ukazuje na to da je nečist, jer izbjegava se ono što je nečisto.

Ovom argumentu može se prigovoriti da zabrana može biti iz nekog drugog razloga kao što je naprimjer da su psi napasne životinje koje mogu ugroziti ljude, naročito ako su u većem broju, tako da zabrana ne mora nužno ukazivati na nečistoću.

Dokaz drugog mišljenja jeste kur'anski ajet o lovini koju ulovi pas: "Dozvoljena su vam lijepa jela i ono što ulove životinje koje ste lovu podučili..." (El-Maida, 4). Da je pas kojim slučajem nečist, i životinja koju ulovi bila bi onečišćena i ne bi bila dozvoljena.

Ovom argumentu oponira se činjenicom da se nečist u malim količinama tolerira kako bi se izbjegla teškoća u primjeni propisa.

Kao argument ovog mišljenja navode se i predaje u kojima se opisuje kako su psi prolazili kroz mesdžid u vremenu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ali nije naređivao da se nakon njih mesdžid čisti, a to je dokaz da je njihovo tijelo čisto. (Ahmed, 5389)

Treće mišljenje argumentirano je istim hadisom kao i prvo, s tim što ova skupina učenjaka hadis smatra argumentom koji ukazuje na nečist pseće vlažnosti, ali ne i dlake, jer vlažnost nastaje u unutrašnjosti tijela psa, za razliku od dlake koja raste na njegovoj koži.

Odabrano je treće mišljenje na osnovu navedenih argumenata i odgovora na dokaze drugih mišljenja, a tome u prilog ide i pravilo da je svaka materija čista sve dok se jasnim argumentom ne potvrdi njena nečist. Postoji argument koji ukazuje na nečist pseće vlažnosti, ali ne i ostatka njegovog tijela. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio je posjedovanje pasa kada za njima postoji potreba, kao što je lov, čuvanje stoke ili imetka, a to znači da će pas neizbježno svojim tijelom i dlakom dodirivati vlasnika, međutim nismo našli da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na to upozorio, kao što bi izbjegavanje dodira pseće dlake u situacijama kada je dozvoljeno njegovo posjedovanje predstavljalo poteškoću kakva se obično u vjeri otklanja.

Vrijedi još napomenuti da hadis o posudi iz koje pije pas ukazuje na to da je za čišćenje te posude potrebno sedam pranja vodom uz jedno pranje zemljom. Prema jednom dijelu učenjaka, zemlju može zamijeniti deterdžent ukoliko upotreba zemlje nije prikladna, dok je prema drugima obavezno upotrijebiti upravo zemlju.

Taj propis posebno se odnosi na čišćenje posude, dok se za otklanjanje pseće nečisti sa odjeće i sličnog ne uvjetuje sedam pranja, nego je dovoljno da nečist bude otklonjena vodom i da njen trag nestane. Svevišnji Allah najbolje zna.

Hadis br. 1

Uzvišeni Allah veli: “Ja sam onakav kakvim Me smatra Moj rob, i sa njim sam gdje god Me spomene. Ako Me spomene u sebi, i Ja njega u sebi spomenem, ako Me spomene u društvu, Ja njega spomenem u boljem. Ako mi se primakne pedalj, primičem mu se aršin, ako Mi se primakne aršin, primaknem mu se hvat, ako Mi dođe običnim hodom, dolazim mu hrleći.”[1]

Hadis prenosi Ebu Hurejre radijallahu anhu, a bilježi ga Buharija.

[1] Hadis je svojevrstan i vrlo ubjedljiv poticaj na činjenje svega što je dobro i pozitivno, jer ono nailazi na višestruko uzvraćanje od strane Allah dž.š. “Bolje društvo“ spomenuto u hadisu je prisustvo meleka.

Hadis br. 2

Klanjao je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, sa nama sabah na Hudejbiji nakon kiše koja je pala protekle noći. Nakon što je klanjao, okrenuo se prisutnima i rekao: “‘Znate li šta veli vaš Gospodar?’ Rekoše: ‘Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.’ On reče: ‘Neki od Mojih robova osvanuli su kao vjernici u Mene, a neki kao nevjernici. Ko kaže: ‘Kiša je pala zahvaljujući Allahovoj dobroti i milost’, taj vjeruje u Me, a ne vjeruje u zvijezde. A ko kaže: ‘Kiša je pala zbog toga što je to određena zvijezda nagovijestila’, taj ne vjeruje u Me, a vjeruje u zvijezde.'”[1]

Hadis prenosi Zejd ibn Halid El-Džuheni, a bilježi ga Buharija.

[1] Hadis nije negacija postojanja zakonitosti po kojima se sve u prirodi događa, već ukazivanje na onoga koji stoji iza njih, i koji ih, ako hoće, može promijeniti, a to je Allah dž.š.

Hadis br. 3

Uzvišeni Allah veli: “Uznemirava Me (vrijeđa Me) sin Ademov (čovjek): psuje vrijeme, a Ja sam vrijeme (tj. Stvoritelj vremena), izmjenjujem noć i dan!” 

Hadis prenosi Ebu Hurejre radijallahu anhu, a bilježi ga Buharija.

Hadis br. 4

Uzvišeni Allah veli: “Čovjek Me utjeruje u laž, a na to nema pravo, vrijeđa Me, a na to nema pravo. Utjeruje Me u laž kada veli: ‘Neće me ponovo stvoriti kao što je to prvi put učinio’, a prvo stvaranje mi nije nimalo lakše od ponovnog. Vrijeđa me kada kaže: ‘Allah je sebi uzeo dijete’, a Ja sam Jedan i nepromjenljiv, nisam rodio, niti sam rođen, i niko Mi ravan nije!’ 

Hadis prenosi Ebu Hurejre radijallahu anhu, a bilježi ga Buharija.

Hadis br. 5

Pri kraju vremena (koje je preostalo do Sudnjeg dana) pojaviće se ljudi koji će dunjaluk sticati u ime vjere (pod plaŠtom vjrere), ljudima će se prikazivati u janjećoj koži od silne blagosti, jezici će im biti slađi od šećera, a srca, srca vukova. Uzvišeni Allah veli: “Zar se sa Mnom zavaravaju i zanose?! Zar se protiv Mene odvažavaju ustati?! Sobom se kunem, poslaću im kušnju koja će i razboritog između njih učiniti zbunjenim!” 

Hadis prenosi Ebu Hurejre radijallahu anhu, a bilježi ga Tirmizi.

Hadis br. 6

“Stvaranje nekoga od vas odvija se tako što se prvo sjedinjuje i ustaljuje u majčinom stomaku četrdeset dana, potom biva zakvačak (‘aleka) isto toliko, potom biva gruda mesa i krvi (mudga) isto toliko. Zatim mu Allah šalje meleka, kome budu naređene četiri stvari. Rekne mu: ‘Piši šta će raditi, koliko će živjeti, kakvu nafaku će imati i da li će biti nesretan ili sretan.’ Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, neko od vas radi djela svojstvena džennetlijama i kada između njega i dženneta bude samo aršin, preduhitri ga što mu je propisano, počne raditi ono što rade džehennemlije i uđe u džehennem. Neko od vas, opet radi djela svojstvena džehennemlijama i taman kada između njega i džehennema bude samo aršin, preduhitri ga ono što mu je propisano, pa počne raditi djela svojstvena džennetlijama i uđe u džennet.”

Hadis prenosi Abdullah ibn Mes’ud radijallahu anhu, a bilježi ga Ibn Madže.

Hadis br. 7

Nevjerniku će na Sudnjem danu biti rečeno: ‘Šta misliš, da imaš zemlju ispunjenu zlatom, da li bi to dao da se otkupiš (od kazne u džehennemu)?’ ‘Da!’ ‘Od tebe je traženo nešto lakše (pa to nisi učinio).'[1] 

Hadis prenosi Enes ibn Malik radijallahu anhu, a bilježi ga Muslim.

[1] Druge predaje hadisa preciziraju šta je to ‘lakše’ – održati datu obavezu pri stvaranju prvog čovjeka: svjedočiti da je Allah Gospodar i nikoga Mu ne smatrati ravnim. A Kur’an o uzaludnosti pokušaja otkupa govori u suri Ali Imran, 91 ajet.

Hadis br. 8

“Čuo sam od Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem kako veli: ‘Tvoj Gospodar se čudi i divi pastiru koji na izbočenoj stijeni na vrhu brda uči ezan za namaz i klanja, pa Uzvišeni veli: ‘Pogledajte Mog roba, uči ezan i klanja, boji Me se! Opraštam Mome robu i uvodim ga u džennet!'”

Hadis prenosi ‘Ukbe ibn ‘Amir radijallahu anhu, a bilježi ga Nesai.

Hadis br. 9

“‘Neka niko od vas ne ponižava sebe!’ Prisutni rekoše: ‘Allahov Poslaniče, kako će neko od nas poniziti sebe?’ ‘Tako što će uvidjeti da u pogledu neke Allahove naredbe (i njenog kršenja) mora da kaže svoju riječ, pa je neće reći. Uzvišeni Allah će mu na Sudnjem danu reći: ‘Šta te spriječilo da o toj i toj stvari kažeš svoju riječ?’ ‘Bojao sam se ljudi.’ ‘Bilo je preče da se Mene bojiš!'”

Hadis prenosi Ebu Se’id El-Hudri radijallahu anhu, a bilježi ga Ibn Madže.

Hadis br. 10

“‘Kada se Dedždžal pojavi sa sobom će imati vodu i vatru. Ono za što ljudi budu držali da je vatra biće hladna voda, a ono što budu smatrali da je hladna voda biće vatra koja prži. Ko od vas bude to doživio, neka uđe u ono za što smatra da je vatra, biće mu pitko i hladno.’ Huzejfe, prenosilac hadisa dalje veli: ‘Čuo sam Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem da govori: ‘Među onima prije vas bio i neki čovjek kome je došao melek smrti da mu uzme dušu. Tom prilikom mu je rečeno: ‘Da li si uradio ikakvo dobro djelo?’ ‘Ne znam,’ – reče on. ‘Razmisli’ – bi mu rečeno. ‘Ne znam ni za jedno. Jedino sam trgovao sa ljudima, pa sam pričekivao onoga ko je bio u stanju odmah platiti, a otpisivao onima koji to nisu bili u stanju.’ Allah ga je (zbog toga) uveo u džennet. Prenosilac hadisa dalje veli: ‘Takođe sam čuo Poslanika sallallahu alejhi ve sellem da kaže: ‘Jednom čovjeku se primakla smrt. Kada je izgubio nadu u nastavak života, oporučio je čeljadi: ‘Kada umrem, sakupite dosta granja i raspalite vatru. Kada vatra pojede (sprži) moje meso i stigne do kosti i ona se zgori, uzmite to, sameljite, sačekajte vjetrovit dan, pa ga raspite u more.’ To su i učinili. Allah ga je, međutim, sakupio, te mu rekao: ‘Zašto si to učinio?’ Ovaj reče: ‘Iz straha od Tebe.’ Allah mu je oprostio. ‘Ukbe, koji prenosi ovaj hadis od Huzejfe, veli: Čuo sam ga (Huzejfu) sve to i još (dodaje) da je spomenuti čovjek (koji je naredio da ga spale) bio pljačkaš grobova.'”

Hadis prenosi Huzejfe ibn El-Jeman radijallahu anhu, a bilježi ga Buharija.

Hadis br. 11

Uzvišeni Allah veli: “Čovjek Me utjeruje u laž, a na to nema pravo, vrijeđa Me, a na to nema pravo. Utjeruje Me u laž kada veli: ‘Neće me ponovo stvoriti kao što je to prvi put učinio’, a prvo stvaranje mi nije nimalo lakše od ponovnog. Vrijeđa me kada kaže: ‘Allah je sebi uzeo dijete’, a Ja sam Jedan i nepromjenljiv, nisam rodio, niti sam rođen, i niko Mi ravan nije!’

Hadis prenosi Ebu Hurejre radijallahu anhu, a bilježi ga Buharija.

Hadis br. 12

“Allah veli: ‘Udijeli, sine Ademov, udijeliću ti!'”

Hadis prenosi Ebu Hurejre radijallahu anhu, a bilježi ga Buharija.

Hadis br. 13

“Nakon što Allah stvori zemlju, ona poče da se pokreće, te On stvori brda, koja postavi na nju i ona se smiri. Meleki se začudiše i zadiviše silini brda, pa rekoše: ‘Gospodaru, ima li među Tvojim stvorenjima išta silnije i moćnije od brda?’ ‘Ima željezo.’ ‘Gospodaru, ima li među Tvojim stvorenjima nešto jače i silnije od željeza?’ ‘Ima vatra.’ ‘Gospodaru, ima li među Tvojim stvorenjima nešto jače i silnije od vatre?’ ‘Da, ima voda?’ ‘Gospodaru, ima li među Tvojim stvorenjima nešto jače i silnije od vode?’ ‘Da, ima vjetar.’ ‘Gospodaru, ima li štogod od Tvojih stvorenja što je jače i silnije od vjetra?’ ‘Da, ima čovjek: udijeli svojom desnicom krijući od ljevice.'”

Hadis prenosi Enes ibn Malik radijallahu anhu, a bilježi ga Tirmizi.

Ukoliko sumnjate da ste iskušani džinnsko-šejtanskim uznemiravanjem ili da vam je neko napravio sihr, ili sumnjate da imate neke simptome koji bi možda mogli ukazivati na to, te smatrate da biste se trebali “testirati” i da vam je potrebno učiti rukju (šerijatski ispravan način liječenja Kur’anom od sihra, uroka i džinnskih djelovanja), savjetujemo vam da pažljivo i detaljno pročitate sljedeći tekst…

Činjenica je da je u današnje vrijeme veliki broj ljudi iskušan džinnskim uznemiravanjem putem pravljenja sihra, zapisa, hamajlija, uroka, ali i često ljudi budu iskušani svim ovim jer se nisu adekvatno zaštitili. Ova zaštita podrazumijeva: biti pod abdestom, klanjati redovno svih pet vakat-namaza, zikriti (spominjati Allaha) u svakoj prilici, učiti jutarnji i večernji zikr, a neizostavno moramo spomenuti i propis vezan za žene, a to je nošenje hidžaba (mahrame). Naravno, ukoliko izostanu ovi vidovi zaštite, mnogi postaju lagan plijen džinnima i šejtanima i onda sihr i urok mogu lahko da djeluju na njih.

Nekada ljudi sve probleme i iskušenja koja ih zadese u životu odmah pripisuju sihru i uroku a da se prethodno ne informišu o tome kakvi su to zaista simptomi koji bi mogli ukazivati na sve to. Također, mnogi odmah požure da se “testiraju” kod hodže ili nekoga ko se bavi liječenjem sihra i time samo pogoršavaju situaciju. Jer danas, nažalost, postoji mnogo onih koji iskorištavaju situaciju u kojoj se ljudi nalaze kada su u pitanju ove “duševne” bolesti i onda to “debelo” naplaćuju, dok u isto vrijeme ne pomažu oboljelima, štaviše, samo im pogoršaju situaciju jer ni sami nisu dorasli problemu koji pokušavaju riješiti (u većini slučajeva oni koji se predstavljaju i tvrde da liječe Kur’anom samo su prevaranti, neznalice ili SIHIRBAZI koji sarađuju sa džinnima iI onda šalju svoje džinne u tijelo oboljele osobe, koji vremenom počnu praviti određene tegobe bolesniku).

Mogući simptomi koji bi možda mogli ukazivati na postojanje sihra ili uroka

Svako ko bude osjećao određene promjene i smetnje na svom tijelu, a posebno na psihi, kao što su nesanica, često buđenje, ružni i strašni snovi, iznenadno gušenje i panika, strahovi, zatvorenost u sebe, iznenadna mržnja i bijes te druge stvari koje prije nisu bile prisutne, prije svega treba da se vrati Allahu i Njegovim propisima. Dakle, ukoliko se osoba izvjestan period bude čudno osjećala i ponašala, iako prije toga nije imala nikakvih smetnji, prvi korak koji treba da napravi jeste da počne obavljati redovno namaz (ukoliko ga prije nije obavljala), zatim truditi se da bude što više pod abdestom u toku dana, onda obavezno da nauči jutarnji i večernji zikr koji je dostupan u zbirci dova Hisnul-muslim, zatim treba često zikriti (izgovaranje riječi: subhanallah, elhamdulillah, Allahu ekber, la ilahe illallah, estagfirullah), potom treba učiniti iskreno tevbu (pokajanje) i pokajati se za svoje grijehe, zatim učiti, čitati i slušati Kur’an, kloniti se grijeha, izbjegavati razvratna mjesta, kao što su kafići i kladionice, te naći lijepo društvo, a kloniti se lošeg.

Sve navedeno predstavlja svojevrsnu zaštitu od sihra, uroka i džinnsko-šejtanskog svijeta, i osoba koja praktikuje navedene vidove zaštite, umnogome će biti sačuvana od tih iskušenja, iako postoji mogućnost da i osobe koje sve ovo praktikuju, i pored toga budu iskušane sa sihrom i urokom, ali njihovo djelovanje bit će puno slabije. Jer, Uzvišeni Allah iz Svoje neizmjerne mudrosti ponekad iskuša vjernike i pored zaštite koju imaju, a sve sa ciljem da ih očisti od grijeha i da im poveća stepene u Džennetu. Stoga ne treba čuditi ukoliko osoba koja se pridržava vjere i propisa ponekad bude iskušana sa ovim iskušenjima, i ono što ona tada treba jeste da pojača ibadete, da klanja noćni namaz i da dovi svome Gospodaru koji daje lijek i izlječenje.

Ovdje je bitno napomenuti jednu stvar, a to je da ukoliko osobu snađe depresija, ne treba odmah tražiti izlaz kod svakakvih osoba. U ovakvim situacijama pokazuje se koliko je neko slab da sam riješi problem. Ne dozvolimo sebi da naše probleme rješavaju sihirbazi, vračare, gatare, astrolozi, svakakve hodže i nane. Svaki naš problem može da riješi Uzvišeni Allah ako Mu se iskreno obratimo, zatražimo pomoć i oprost od Njega, ako Mu se iskreno vratimo, a potom i sami doprinesemo izlječenju tako što ćemo se pridržavati vjere.

Vaše probleme također neće riješiti nikakva hamajlija, nikakvi zapisi, nikakva kađenja na nekim papirima, naprotiv, te stvari samo vam mogu izazvati još više problema. Stoga se čuvajte svih onih koji prave zapise, hamajlije, pitaju vas za ime majke, datum rođenja, pa makar oni bili i hodže ili bule i krili se pod plaštom islama! Možda će vas neko vrijeme zaliječiti, ali znajte da će poslije toga vaš život postati noća mora, jer su to sve produženi sihri, gdje ovi prevaranti šalju svoje džinne da poraze druge džinne koji su otprije u vašem tijelu, pa kad ih otjeraju, onda se primire u vama neko vrijeme i onda vam postepeno počnu zadavati druge probleme.

Veoma je važno i to da ne treba isključiti ni medicinski pregled i liječenje, s obzirom na to da uvijek postoji i ta mogućnost, jer nije svako duševno stanje i bolest vezana za sihr i džinne. Zato, ukoliko imate neki “duševni” problem, prije nego se odlučite za liječenje Kur’anom, prvo se pregledajte kod doktora specijaliste, pa ako se utvrdi da ste medicinski zdravi, onda posegnite za ovim načinom liječenja. Ali prije toga, obavezno uspostavite namaz i ostale ibadete koje smo prethodno naveli.

Najveći problem za većinu onih kod kojih se putem učenja rukje dokaže da su oboljeli od sihra i uroka jeste to da očekuju da će nakon proučene rukje i nekoliko tretmana kod liječnika Kur’anom stvari krenuti nabolje, a da se oni i dalje mogu vratiti starom načinu života: ne klanjati redovno namaz, ne zikriti, ići u kafane, po diskotekama, zabavljati se i opijati, bludničiti…

Naravno, ovo je najveća zabluda, jer onoga trenutka kada se završi tretman učenja rukje kod oboljelog, svaki liječnik savjetuje bolesnika da se mora početi pridržavati uputa koje mu on propiše, kao što su redovan namaz, abdest, jutarnji i večernji zikr, učenje Kur’ana ili njegovo čitanje ili slušanje, pokrivanje hidžabom (ako je žena u pitanju), pijenje vode na koju je naučen Kur’an, korištenje meda na koji je naučen Kur’an, pa ako bolesnik to zanemari, onda mu se bolest vrlo brzo vrati… A zašto? Odgovor je vrlo jednostavan: zato što nema zaštite, pošto džinni bježe iz tijela oboljelog dok mu liječnik uči Kur’an (Kur’an ih prži i može ih spaliti i ubiti), međutim, čim prestane sa učenjem Kur’ana, nakon izvjesnog vremena, oni se opete vrate u tijelo bolesnika jer ovaj nema zaštitu.

Kada bi bolesnik nakon liječenja nastavio redovno klanjati namaz, učiti ili slušati Kur’an, zikriti, redovno abdestiti itd., onda bi se džinni vratili u tijelo, ali ne bi mogli dugo ostati u njemu jer njegov vlasnik redovno klanja, uči ili sluša Kur’an, zikri, a to sve njima jako smeta i oni bi vremenom polahko napustili to tijelo. Poenta je u tome da bolesnik može najviše, nakon Allahove pomoći, sam sebi pomoći kod sihra i uroka. Stoga, bolesnik ne treba da vjeruje da ga liječi onaj koji mu uči rukju (liječnik Kur’anom)! Ne, to je pogrešno shvatanje! Allah je Taj koji liječi, a učenje rukje i čovjek koji je uči samo su sredstvo (sebeb, uzrok) toga.

Ispravno liječenje rukjom ogleda se u tome da bolesnik ode kod učača rukje i da mu ovaj uči kur’anske ajete, sure i dove bez uzimanja ikakvih podataka kao što su ime, datum rođenja, otkrivanja mjesta sihra, pravljenja zapisa i hamajlija, te dodirivanja bolesnika ako su žene u pitanju.
Napomena: Svaka sestra koja ide na rukju obavezna je povesti sa sobom jednog svog mahrema (muža, sina, brata, amidžu, oca, djeda ili daidžu), zatim treba biti šerijatski propisno obučena (pokrivena hidžabom) te voditi računa o tome da je učač ne dira prilikom učenja rukje.

U knjigama historije (pa čak i kod kršćana) ovaj islamski velikan je poznat kao hrabar i vješt ratnik, i on je jedan od najboljih vođa kojeg je historija poznavala. Njegov ahlak su hvalili ne samo njegovi prijatelji nego i neprijatelji. On je primjer plemenite i ogromne ličnosti, bio je od onih koji su se trudili da rade po govoru Allaha, subhanehu ve te'ala: ”Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za Džennet koji će im dati – oni će se na Allahovu putu boriti, pa ubijati i ginuti.

On im je to zbilja obećao u Tevratu i Indžilu i Kur'anu -, a ko od Allaha dosljednije ispunjava obećanje Svoje? Zato se radujte pogodbi svojoj koju ste s Njim ugovorili, i to je veliki uspjeh." (Prijevod značenja Et-Tevba, 111.) To je heroj Salahuddin El-Ejubi, rahimehullah, onaj koji je oslobodio Kuds iz ruku krstaša, sjajni heroj bitke kod Hittina (mjesto u Palestini). O njemu je engleski historičar Amiroto rekao: "Poslije drugog krstaškog rata, prošao je jedan period u kojem Evropa nije poduzimala neke značajne vojne pohode protiv muslimana. U ovom periodu desio se najveći događaj u povijesti krstaških ratova, a to je pojava Salahuddina El-Ejubija, pa tako dok je muslimanska vojska znatno jačala sa njegovim dolaskom, krstaška vojska je slabila.

Narod u rimskim provincijama u Palestini i Siriji je živio u bijedi koju je prouzrokovao feudalni sistem, a okupatori su zaboravili svoje obaveze i odgovornosti, te su tako iscjeđivali su zulumom napaćen narod. Što se tiče muslimana, oni su dostigli visok nivo organizacije i morala, jer vođa im je bio najveća politička i vojna ličnost koja se pojavila u periodu krstaških ratova. On nije bio samo izvanredan kad su vojne sposobnosti u pitanju, njegovim karakterom on je postao jedan od prvaka među slavnim ličnostima i reformatorima u svjetskoj povijesti. On je dobro poznavao svoje vojne ciljeve, i detaljno se pripremao da bi ih ostvario. Vodio je brigu o znanju iz raznih oblasti i bio je primjer u povjerljivosti, ispunjavanju obećanja, časti i plemenitosti. Njegove osobine su suprotnost od osobina krstaških vladara koji su bili divljaci i barbari."

Njegovo porijeklo i odrastanje

Njegovo pravo ime je Jusuf ibn El-Emir Nedžmuddin Ejub ibn Šazij ibn Mervan ibn Ja'kub Ed-Duvejni Et-Tikriti, njegov nadimak je Salahuddin. Rodio se 532. hidžretske godine u jednom gradiću u blizini Bagdada. Njegov otac i amidža su tu živjeli, ali nakon njegova rođenja nisu ostali dugo u tom mjestu i odselili su u Mosul kod vladara koji se zvao Imaduddin Zenki. Kad je pravedni vladar Nuruddin Zenki (sin Imaduddina) izdao naredbu za opsadu Damaska i Ba'lebeka (grad u sjeveru Libana) i osvojio ga, postavio je Salahuddinovog oca kao namjesnika tog grada. I tako je ovaj vladar Nuruddin odigrao veliku ulogu u pojavljivanju Salahuddina na vojnoj sceni u tim burnim vremenima, postavljajući ga na razne funkcije da stekne potrebno iskustvo.

Traženje znanja

Salahuddin je odrastao u ljubavi za znanjem i ulemom tražeći kod njih znanje. Učio je pred učenjacima hadis, fikh, akidu i ahlak. Volio ih je i uvijek bi tražio njihovu blizinu i savjetovao se sa njima po pitanju džihada i administracije. Ibn Kesir, rahmetullahi 'alejhi, spominje da je Salahuddin osnovao hiljade medresa u Damasku, Egiptu i Iraku pomažući ih financijski (El-Bidajeh ve-n-Nihajeh 14/60). Rekao je historičar El-Muveffek Abdu-l-Latif: "Došao sam u Kuds, a Salahuddin je bio tamo, vidio sam vladara koji zapanjuje i uliva ljubav u srca, njegovi prijatelji ga slijede i natječu se u činenju dobra. Kao što kaže Allah Uzvišeni: "I Mi ćemo zlobu iz grudi njihovih istisnuti, oni će kao braća na divanima jedni prema drugima sjediti." (Prijevod značenja El-Hidžr, 47.) Prvi put kad sam došao kod njega našao sam ga u društvu sa učenjacima koji su zajedno učili. Znao je dobro da sasluša druge i da učestvuje u razgovoru. Nakon određenog vremena počeo je o gradnji zidina i kopanju kanala, davajući prijedloge. Nakon toga lično je učestvovao u ostvarenju istog, noseći kamenje na svojim leđima i bivajući tako primjer za ostale ljude." (Sijeru E'alami-n-Nubela 21/282)

Njegovo odricanje od dunjaluka

Salahuddin, rahimehullah, nije iza sebe ostavio riznice zlata i srebra, ostavio je iza sebe 47 dirhema i dinara. Nije ostavio iza sebe znatan posjed, niti nekretninu. Njegovi drugovi se nisu s njim razilazili, ljudi su bili sigurni od nepravde sa njegove strane i samo su se nadali njegovom dobročinstvu. Najviše je naginjao hrabrima, ulemi i uglednima, a nije volio one koji pričaju gluposti i rade besposlice, niti one koji samo šalu zbijaju.

Njegove vrline

On nije bio poseban samo po pitanju džihada, nego je bio i mnogo darežljiv, udjeljivajući tako vojnicima i ostalima. Bio je oštrouman i odlučan. Rekao je El-Imad: "Za vrijeme jedne opsade darovao je 12.000 konja, i kad bi došlo do susreta sa neprijateljem on bi pozajmio sebi konja. Nosio je običnu odjeću od pamuka i običnog lana. Držao se je daleko od društva u kojem se prekomjerno šali. Njegovo društvo se sastojalo od dostojnih i vrijednih ljudi. Volio je da sluša hadise sa njihovim lancima prenosilaca. Bio je blag i opraštao je propuste, bogobojazan, pošten, povjerljiv, pa je zbog ovog svega mogao puno da trpi i nije se brzo ljutio. Onoga koji traži nije vratio praznih ruku. Nije postidio sugovornika. Puno je činio dobročinstvo i udjeljivao je šakom i kapom. Ne bi ga vidjeli da klanja osim u džem'atu."

Borba na Allahovom Putu

Godine 564. hidžretske, Nuruddin Zenki ga je stavio na čelo vojske i poslao ga u pohod zajedno sa njegovim amidžom Eseduddinom kojeg je postavio kao namjesnika u Egiptu, ali Eseduddin posle kratkog vremena preseli. Salahuddin, kojem je vojska bila odana i poslušna, nije oklijevao da preduzme određene korake, tako da je porazio Benu Ubejd, koji su bili šije-rafidije i koji su vladali Misirom u to vrijeme. Rekao je šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje, rahimehullah: "Oni koji poznaju Islam, znaju da su rafidije naklonjeni neprijateljima Islama, i kad su imali vlast u Kairu nekad bi im židov bio vezir, a nekad armenski kršćanin, pa su tako armenski kršćani ojačali i izgradili mnoge crkve u Egiptu kojim su tada vladali licemjeri rafidije. Nagrađivali su materijalno onoga ko psuje i proklinje ashabe. U vrijeme ovih rafidija kršćani su uzeli obalu Šama da bi je poslije toga osvojili Nuruddin i Salahuddin. Isto tako za vrijeme njihove vladavine Evropljani su došli do mjesta Bilbejs u Egiptu. Evropljani su porazili šije-rafidije i u tome su bili pomognuti od strane armenskih kršćana. A Allah neće pomoći munafike koji uzimaju kršćane kao zaštitnike.

Pa su tako ove šije-rafidije od Nuruddina zatražili da im pošalje pomoć i on im posla Eseduddina i Salahuddina, pa kad su ovi stigli sa mudžahidima u Egipat rafidije su onda zatražile pomoć od kršćana u borbi protiv mudžahida muslimana. I prošlo je jedno vrijeme dok Salahuddin nije ubio njihovog vođu, pa je tako u toj regiji zavladao Islam na ispravnim principima i ponovo su tu čitani hadisi Resula, sallallahu 'alejhi ve sellem." Tako je sa Salahuddinom kao vođom njihova država u Egiptu uništena i pobijeni oni koji su to bili zaslužili. Ehlu-s-Sunneh ve-l-Džema'ah, je zavladao palačama Kaira u kojima su se nalazila velika blaga i dragocjenosti. Godine 578. hidžretske, prešao je preko rijeke Eufrata i osvojio mnoge gradove, od kojih su: Harran, Serudž, Er-Rekkah, Er-Ruha, Sindžar, El-Birah, Dijarbekir, Nasibun i mnoge druge.

Držao je Mosul pod opsadom i zauzeo Haleb. Nakon ovih pobjeda nad unutrašnjim neprijateljima objedinio je Egipat, Siriju i Irak u islamsku državu i pobjedio par evropskih vojski. U ovakvoj situaciji mogao je da se sprema za osvajanje Kudsa. Osvajanje Kudsa se desilo nakon velike bitke poznate pod imenom 'bitka kod Hittina' i nakon ove slavne pobjede El-Aksa je vraćena u ruke muslimana, nakon što su krstaši vladali Jeruzalimom 91 godinu i El-Aksu koristili kao štalu za konje i svinje.

Bitka kod Hittina (583. hidžretka)

Ibn Kesir, rahimehullah, je opisao tu bitku pa kaže: "Dva tabora su se suočila, lice imana postalo je vidljivo, dok je lice kufra pocrnjelo, te je nesreća snašla one koji obožavaju krst. To je bilo u petak naveče. Vojske su zanoćile na svojim položajima i sutra je osvanuo težak dan za krstaše. Izašlo je sunce koje je sve više pržilo, pa se tako pojavila jaka žeđ kod Evropljana. Trava ispod konjskih kopita je postala suha i oni su sve to vidjeli kao zloslutan znak. Vođa muslimana naredi da se zapali ta suha trava ispod kopita njihovih konja, pa im se nakupilo mnogo toga nepodnošljivog: žega sunca, žeđ, vrućina vatre, oružje, strijele, dvoboji sa hrabrim borcima itd.

Tada je Salahuddin vidio zlatnu priliku i naredi da navale žestoko uz tekbire, pa su muslimani navalili i Allah Uzvišeni im podari pobjedu. Krstaša je poginulo tog dana 30.000. Drugih 30.000 je bilo zarobljeno, među njima mnogi junaci, konjanici i glavešine. Zarobljen im je i najveći krst kojeg su imali sa sobom i za kojeg su tvrdili da je na njemu razapet Isa, 'alejhi-s-selam. Bili su ga ukrasili sa zlatom i skupocjenim draguljima. To je bio dan u kojem je Islam doživjeo ogromnu pobjedu, a oni koji slijede zabludu bili su totalno poraženi. Spominje se da su neki zemljoradnici viđeni sa po trideset evropskih zarobljenika zavezanih za kola.

Neki od njih bi prodavali zarobljenika ili njih više za papuče. Dešavale su se stvari koje su se samo dešavale za vrijeme ashaba i tabi'ina. I hvala Allahu na svemu tome i u svakom momentu. Kada je bitka bila završena, Salahuddin je naredio da se podigne ogroman kamp. Pa kada je to bilo gotovo, sjeo je, pa su mu dovedeni zarobljenici koji su se gegali zbog okova. Naredio je da se kazne i pogube zločinci, koji su bili poznati i izvikani po svojim zlodjelima i ubistvima muslimanskih civila, i tako nijednog od njih ne ostavi živog." (El-Bidajeh ve-n-Nihajeh 12/399) I kad je sve ovo prošlo, Salahuddin je počeo da čisti džamiju El-Aksa od prljavštine nevjernika i krstaša.

Tako je vratio muslimanski vakuf koji je bio otet i oslobodio muslimane koji su bili u zarobljeništvu kod krstaša. Posadio je ispred sebe najzloglasnijeg vođu krstaša koji se ismijavao sa Poslanikom, sallallahu 'alejhi ve sellem. Prvo mu je ponudio Islam i da se pokaje za svoja zlodjela, ali ovaj odbi, te ga nakon toga Salahuddin udari sabljom i prepolovi ga, a zatim reče: "Evo, ja pobjeđujem za Muhammeda, sallallahu 'alejhi ve sellem." Potom je oprostio drugim zarobljenicima, i hiljadama žena kršćanki, te njihovoj djeci. Dok su krstaši, prvi put kad su zauzeli Kuds, poklali 70.000 muslimana, ponajvise žena i djece i to samo za jedan dan. Pa zar ovo nije pravda Islama i milost imana?!

Salahuddinova smrt

Nakon života punog ponosa i slave, borbe i pobjeda, pogotovo nad krstašima, u kojem se Islam mnogo proširio i u kojem je vraćen treći sveti hram i prva kibla, Salahuddin je napustio ovaj prolazni svijet nežaleći za njim jer je rastanak s njim neizbježan. Preselio je, rahmetullahi 'alejhi, u Damasku poslije sabah namaza, u srijedu 27 sefera 589. hidžretske godine. Vidimo iz opisa njegova života da vođa u Islamu ne mora da bude Arap. Salahuddin El-Ejjubi i Muhammed El-Fatih nisu bili Arapi, ali su bili muslimani odani ovoj vjeri.

Savjetujemo svaku muslimansku porodicu da odgaja svoju djecu u duhu Islama i u svjetlu sire onih koji su se borili za ovu vjeru i u svjetlu onih koji su pali kao šehidi, nadajući se tako da će Allah, subhanehu, dati generaciju kao Salahuddinovu u ovom našem vremenu, a to Allahu zaista nije teško. Da je generacija Salahuddina žudila za dunjalukom ne bi mogla da postane ono što je postala. A mi, ako samo budemo gledali da skupimo što više imetka i ako budemo težili strastima, zaboravit ćemo Ahiret. I pobjeda nikada neće biti ostvarena osim sa žrtvovanjem krvi i života za pobjedu Islama.

Palestinski predsjednik Jaser Arafat, kojeg su njegovi pratioci zvali Abu Amar, rođen je 4. augusta 1929. godine u gradu Kan Junuzu u Gazi kao Abdel-Rahman Abdel-Raouf Arafat al-Qudwa al-Husseini. Bio je šesti između svoje braće i sestara. Majka mu je umrla kada je imao 4 godine i otac ga šalje kod rodbine u Jerusalim, gdje je svjedočio počecima palestinske revolucije 1936. Sljedeće godine Arafat se preselio živjeti s ocem u Kairo, gdje je završio osnovno obrazovanje i stekao egipatski naglasak. Potom je studirao građevinarstvo u Kairu i diplomirao 1951. godine.

Nakon toga otputovao je u Kuvajt gdje je radio kao arhitekt. Počeo je stvarati grupe prijatelja koji su u Kuvajt došli iz Gaze. Te su se grupe na kraju razvile u pokret Fatah, koji je stekao primat u oružanoj borbi za oslobođenje Palestine.

Tokom prvog arapskog samita 1964. godine, na koji ga je pozvao egipatski predsjednik Naser, osnovana je Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) koja izražava volju Palestinaca, iznosi njihove zahtjeve i poziva na samoodređenje. Arafat je 1969. godine postao šef izvršnog odbora PLO. Putovao je svijetom kako bi podigao svijest o Palestini, sastajući se sa svim predsjednicima i vođama iz svih država svijeta.

Na Arapskom samitu 1974. godine PLO je priznata za jedinog legitimnog predstavnika palestinskog naroda. Odluka je dovela do toga da su mnoge zemlje priznale organizaciju i prava Palestinaca, čemu su se Sjedinjene Države i Izrael opirali 19 godina, do sporazuma postignutog u Oslu 1993. godine.

PLO je pokrenuo ustanak (intifada) protiv izraelske okupacije na Zapadnoj obali i u Gazi 1987. godine. Sjedinjene Države tada su odlučile da se mir na Bliskom istoku ne može usvojiti bez rezolucije za Palestinu. Tada su započeti pregovori što je dovelo do sporazuma o međusobnom priznanju između Izraela i PLO-a, kao i do uspostavljanja palestinske autonomije u zonama iz kojih se Izrael povukao. Sporazum iz Osla potpisali su Jicak Rabin, tada izraelski premijer, i Šimon Peres, tadašnji ministar vanjskih poslova, uz Bila Klintona. Arafat je 1994. godine zajedno s Rabinom i Peresom dobio Nobelovu nagradu za mir.

Arafat se 1. jula 1994. vratio u Gazu, gdje je proglasio uspostavu palestinske države sa glavnim gradom Jerusalimom.

Arafat je tada počeo graditi na oslobođenim teritorijama. Uspostavljene su mreže vode i električne energije, škole, bolnice i aerodrom. Arafat je 24. septembra 1995. u egipatskom gradu Taba potpisao sporazum s Rabinom, predviđajući povlačenje Izraela iz svih gradova na Zapadnoj obali, koji je potom proveden.