[Media]

Savremeni svijet se nalazi već dva stoljeća u potpunoj sjeni zapadne civilizacije čije se vrijednosti propagiraju kao univerzalne i mjerodavne. Dominacija modernizma kao svjetonazora potpuno odvojenog od Apsoluta, u kojem je čovjek prekinuo svoje transcendentalne karike i negira više nivoe realnosti, potpuno je stran islamu i u koliziji sa njim.

Musliman u ovom vremenu naći će mnoge proturiječnosti između sebe i dominirajućeg svjetonazora koji se nameće cijelom svijetu. Bitno je da istinski shvati suštinu islama i sadašnji trenutak u kome se nalazi, da sagleda cijelokupnu situaciju sa njenom historijskom i ideološkom podlogom, te da se ispravno postavi naspram svijeta kako bi ispunio svoj zadatak na njemu.

Ovaj rad treba da potakne muslimana na promišljanje svijeta i samoga sebe.

Proučavanjem savremenog svijeta i islama kao svog životnog puta moguće je razumjeti situaciju u kojoj se nalazimo, te ponuditi odgovor na savremene izazove nudeći istinski islam i sebi i cijelom svijetu kao najbolju alternativu.

2. Priroda islama

Mnogi ljudi griješe misleći da su pojmovi “islam” i “vjera” sinonimi, te da se između njih može staviti znak jednakosti.

Islam predstavlja univerzalan sistem ljudskog života koji obuhvata sve njegove aspekte temeljeći se na istini tewhida ili Božije jednoće kao maksime ovog svjetonazora. Allah je Vrhovna Istina, savršeno i apsolutno Biće, transcendentalno, vječno, prostorno i vremenski neograničeno. On je “Stvoritelj”, “Vladar”, “Silni i Moćni”, “Onaj koji opskrbljuje i obilno nagrađuje”, “Milostivi”, “Samilosni”, “Plemeniti”, “Pravedni”, “Mudri i Sveznajući”. Kao takav, jedino Allah treba da bude glavni orijentir i najvažniji činilac oblikovanja ljudskog života, tj. uređenja odnosa između čovjeka i svijeta.

Islam je, ustvari, cjelovitost ljudskog života koja je usklađena sa Božijom Željom, jer mi živimo u skladu sa Božijom Voljom, htjeli mi to ili ne. Mi ne možemo postupati suprotno Njegovoj Volji, dok smo u stanju postupati suprotno Njegovom Zadovoljstvu. Ovdje je čovjeku ostavljena sloboda izbora i djelovanja sa ljudske tačke gledišta, dakle u okviru čovjekove svijesti i znanja. To znači da je Allah čovjeku (i jedino njemu) ostavio mogućnost da naruši harmoniju kosmosa (koji se u svom totalitetu pokorava Allahu) uz obznanu da od te njegove odluke zavisi čovjekov mir na ovom i blagostanje na onom svijetu.

Znači, “islam čovjeka smatra bićem koje posjeduje istovremeno i inteligenciju i volju, ali mu se islam obraća prvenstveno kao inteligentnom biću. Islam teži tome da čovjek podredi svoju volju Volji Allahovoj jer će jedino tako čovjek živjeti životom koji će rezultirati srećom na ovom i na onom svijetu.” (Vodič mladom muslimanu/Seyyed Hossein Nasr/Sarajevo, 1998./str.48)

Ostvarenje ove islamske zamisli čovjeka postiže se Objavom-Kur’anom, sponom između Allaha i cijelog čovječanstva, koja zauzima centralno mjesto u islamu.

“To je konačna Knjiga koja stoji kao središnji Izvor istine, kao vodič i inspiracija svim muslimanima.” (citirano djelo/str.27) Ona “odražava Allahovu Mudrost i Volju u našem svijetu, Volju koja je najkonkretnije otjelovljena u Allahovom pravu ili šerijatu i koja bi se, također, trebala izražavati u svakom izvornom vidu života muslimana.” (citirano djelo/str.40)

Objava je ključni element islama budući da čovječiji um svojom ograničenošću i manjkavošću nije u stanju spoznati univerzalni životni put sasvim prikladan ljudskom društvu. A “Šerijat je, prema autentičnoj islamskoj doktrini, konkretno postvarenje Allahove Volje za potrebe ljudskog društva. Jedino je Allah zakonodavac, Šeri’, Onaj koji stvara zakone, i jedino su Njegovi zakoni obavezujući i trajni u ljudskom životu.” (citirano djelo/str.67)

Ovdje treba naglasiti osnovni princip islama koji se odnosi na zakonodavstvo i koji glasi: Sve je dozvoljeno osim onoga što je zabranjeno.

Allah je za čovjeka stvorio svijet i prirodu i njemu ih potčinio. Međutim, On je “čovjeku dao i odgovornost čuvanja sveg stvorenog. Potčinjavanje prirode ne znači sebično i slijepo osvajanje i dominaciju nad prirodom. To podrazumijeva život u skladu s prirodom, nalaženje u prirodi Allahove Mudrosti i mudro korištenje prirodnih darova, u skladu s čovjekovim krajnjim ciljem, a taj je da živi kao dobar musliman sa spoznajom povratka svom Stvoritelju. Živjeti kao dobar musliman na ovome svijetu znači u svemu vidjeti Allahovu Mudrost i brinuti za sve što je On stvorio kao što i On sam brine za nas i sve što je stvorio. Dobar musliman mora uvijek imati na umu da je Allah Onaj koji je stvorio, uzdržava i održava izuzetan sklad, raznolikost i ljepotu svijeta prirode i koji je ostalom stvorenom dodijelio prava, a čovjeku odgovornost za njih.” (citirano djelo/str.58)

Dakle, u osnovi je dozvoljenost svih stvari, osim onoga što je loše, što šteti pojedincu ili zajednici, što predstavlja nepoštivanje prava i dužnosti, nepravdu, nemoral, i sve ostale pojave koje narušavaju sklad i harmoniju svijeta. Stoga postoje određene zabrane koje su sadržane u posljednjoj Objavi-Kur’anu i one predstavljaju jedan dio uređenja odnosa čovjeka sa samim sobom, sa svojim Stvoriteljem, sa svojom zajednicom i okolinom.

“Cjelina Kur’ana poziva čovjeka Allahu. Ne samo da čovjeku pruža vodič na ovome svijetu već i stalno poziva čovjeka k Izvoru, Početku svega; suočava ga sa Allahom i vraća ga njegovom Stvoritelju.” (citirano djelo/str.29)

Ovako gledano, “islam, onako kako on samog sebe promišlja, jest život sam i on tako uključuje ono što radimo, što činimo, što mislimo i što osjećamo isto kao što i postavlja pitanje odakle dolazimo i kamo idemo. Iz tog razloga islam zaokružuje sve aspekte ljudskog života ne ispuštajući ništa izvan svoje kontrole. Ništa nije izvan područja uređenog Božijim određenjem.” (citirano djelo/str.20)

“Kur’an Časni sadrži istovremeno: nauku o pravoj prirodi svega-metafiziku ili ono što bismo mogli nazvati znanjem o krajnjoj prirodi stvari; etički kod koji je temelj islamskog prava, te povijest. Kur’an sadrži metafizička učenja u tom smislu što su u Kur’anu izložena učenja koja se tiču prirode Stvarnosti. Ustvari, veliki broj kur’anskih ajeta ne odnosi se na pitanja prava ili etike već prirode stvarnosti: ponajviše prirode Allaha, transcendentne Istine, Jedine Istine koja je iznad i izvan dosega sveg što možemo pojmiti i zamisliti i koja je još k tome izvor svega što postoji. Kur’an se također bavi pitanjem prirode svijeta” (citirano djelo/str.29) “ne tek kao o okviru ljudskog života već i sudioniku u životu koji je Allah namijenio za sve stvoreno. Kur’anska je objava na stanovit način islamizirala dio kosmosa, dio u kojem musliman živi i umire, te (tako i) svijet prirode sudjeluje u kur’anskoj objavi kao i čovjek, kojem se Kur’an direktno obraća.” (citirano djelo/str.30)

Na kraju je još bitno detaljnije pojasniti pogled na čovjeka iz islamske perspektive obzirom da je on biće kojem je Allah udahnuo “Svoga Ruha”. “Zato je čovjek u islamskim tekstovima označen kao najuzvišenije stvorenje. Sva stvorenja posjeduju uzvišenost u smislu da ih je Allah stvorio i da odražavaju neki aspekt Božije Mudrosti. Čovjek je, ipak, najuzvišeniji među njima u smislu da najizravnije odražava Božiju Mudrost i Božija imena i kvalitete. Čovjek je jedino središnje biće na ovome svijetu i zato je jedino on halifa ili Allahov predstavnik u punom značenju tog pojma.” (citirano djelo/str.50)

Dakle, čovjek uživa najveća prava, tj. pravo života i pravo da bude Allahov predstavnik na Zemlji. Međutim, poznato je da nema prava bez dužnosti, niti ima ovlaštenja i slobode bez odgovornosti. To je glavni princip odnosa čovjeka sa svijetom uopće, jer ako čovjek ne izvršava svoje dužnosti i obaveze to nužno znači da nije ispoštovao nečije pravo, bilo da je to pravo njegovog Stvoritelja, zajednice i okoline u kojoj se nalazi, ili njega samog. A ako čovjek ne poštuje tuđa prava zašto misli da se njegova prava moraju poštovati?

[Media]

“U islamu nema slobode bez odgovornosti i, ustvari, nema ljudskih prava bez obaveza. Mi nemamo nikakvo urođeno pravo osim ako ne prihvatimo naše obaveze prema Allahu, jer mi nismo sami sebi podarili egzistenciju. Mi smo ljudska bića na temelju toga što nam je On podario tu formu egzistencije. Mi moramo, stoga, prvo ispuniti naše obaveze prema našem ljudskom opstojanju. Predodžba čovjeka koji ima urođena prava neovisna od njegovog prihvaćanja Allaha, neovisna od ispunjenja njegovih dužnosti kao Allahovog predstavnika na zemlji, potpuno je strana islamskoj perspektivi. U islamu, zasigurno, postoje ljudska prava. Ona su jasno ocrtana u šerijatu, ali ta su prava utemeljena na odgovornosti. Utemeljena su na prihvaćanju naših obaveza prema Allahu, Koji nas je stvorio, Koji nas uzdržava i Kojem ćemo se na kraju vratiti.” (citirano djelo/str.51)

“Nama je data odgovornost postojanja kao ljudskih bića i podarena nam je slobodna volja da ili slijedimo Allahovo učenje ili da se pobunimo protiv njega. Mi ne posjedujemo mogućnost umanjivanja značaja ljudskog položaja, kao kad ne bismo bili slobodni, ili kad ne bismo bili Allahovi predstavnici na Zemlji. To nam nije moguće. Za naša djela snosit ćemo nakon smrti posljedice koje ne možemo izbjeći. I upravo zato što smo ljudska bića, naš život nije u potpunosti uništen u trenutku smrti. Tačnije, život duše i duha nastavlja se nakon smrti tijela. Zbog svih ovih zbiljskih činjenica, moramo živjeti na zemlji u skladu sa moralnim principima. Moramo izbjegavati ono što je zlo ili tačnije ono što Kur’an i hadis smatraju zlim. Moramo živjeti u skladu sa Voljom Allaha, onako kako je ona objavljena u Kur’anu te proširena i dodatno pojašnjena hadisom i sunnetom.” (citirano djelo/str.61)

3. Priroda savremenog svijeta

Prikaz prirode savremenog svijeta predstavlja jednu veoma široku temu koja zahtijeva opširnu studiju i analizu da bi se formirala njegova kompletna slika. U ovom radu će biti prikazane samo osnovne karakteristike svijeta današnjice koje predočavaju njegovu suštinu.

Na početku treba naglasiti da pojmovi “savremen” i “moderan” nisu ekvivalenti, te da se savremeni svijet nalazi potpuno u sjeni modernizma. Naime, “savremen” označava najnovije doba, nešto što je u skladu sa današnjicom i ovaj pojam nije nužno negativan sam po sebi. “Moderan”, na drugoj strani, “znači ono što je odsječeno od Transcendentnog, od neizmjenjivih principa koji u stvarnosti vladaju svim stvarima i koje su obznanjene čovjeku kroz objavu u njenom najuniverzalnijem smislu.” (Tradicionalni islam u modernom svijetu/Seyyed Hossein Nasr/Sarajevo,1994. /str. 96) Osnovna karakteristika savremenog svijeta jeste modernizam. On implicira samo ono što je isključivo ljudsko, a sad i sve više ispod ljudskog, i sve što je odvojeno i odsječeno od Božanskog izvora, suprotstavljajući se tako stvarnoj ljudskoj prirodi.

Čovjek je u modernom konceptu predstavljen kao čisto ovozemaljsko biće, “slobodan” od Neba, potpuni gospodar svoje vlastite sudbine, ograničen zemljom ali je isto tako i gospodar zemlje, zaboravan za sve eshatološke realnosti koje je on zamijenio nekim budućim stanjem savršenstva u profanom historijskom vremenu, ravnodušan, ako ne i potpuno suprotstavljen svijetu Duha i njegovim zahtjevima, i s potpunim nedostatkom osjećanja za sveto.” (citirano djelo /str. 100)

Ovakav pogled na čovjeka je skorašnja pojava, “dok je tradicija uvijek pratila i zapravo karakterizirala ljudsko postojanje. Otkad čovjek živi na zemlji, sahranjivao je svoje mrtve i vjerovao u život poslije smrti i u svijet Duha. Tokom “stotina hiljada” godina ljudskog života na zemlji on je bio tradicionalan po shvatanjima i nije se “razvijao” što se tiče njegovog odnosa sa Bogom i prirodom, shvaćenom kao Božijim djelom i teofanijom, vidnom manifestacijom Boga... Ova historija, tokom koje je čovjek neprekidno slavio Božansko i vršio svoju funkciju kao Božiji namjesnik na zemlji, veoma je duga, dok se ovaj period modernizma koji danas dominira proteže od renesanse u Zapadnoj Evropi u 15. vijeku do današnjih dana.” (citirano djelo /str. 96)

“Naime, ono što se dogodilo u postsrednjevjekovnom periodu na Zapadu bilo je to da su više ravni realnosti bile eliminisane, kako u subjektivnom tako i u objektivnom domenu. Nije bilo ništa više u čovjeku od njegovog razuma i ništa više u objektivnom svijetu nego ono što je taj razum mogao shvatiti uz pomoć normalnih ljudskih čula.

To se, naravno, moralo dogoditi ... jer da bi smo spoznali bilo šta, mora postojati neko sredstvo spoznaje adekvatno i primjereno prirodi onoga što treba da se spozna. A pošto je savremeni čovjek odbio da prihvati princip viši od sebe, očito sve ono što je proizašlo iz njegovog uma i misli nije moglo a da ne bude antropomorfno.” (citirano djelo /str. 98)

To je ujedno i osnovna karakteristika modernizma, tj. njegova antropomorfna priroda kao forma misli koja negira svaki princip viši od čovjeka. Do srednjeg vijeka Apsolut, odnosno Bog je određivao ljudsko postojanje i razne razine realnosti, dok je poslije toga čovjek postao kriterij realnosti pa i istine. U centru svega se sada nalazi čovjek. On je vrhovna vrijednost, mjerilo i kriterij svih stvari. Sve što je izvan njegovih mogućnosti saznanja se jednostavno negira, a pitanje smisla time postaje tabu tema. Tako su religija i filozofija u potpunosti zamjenjene naukom, tj. znanstvenim racionalizmom ili scijentizmom, koji priznaje vrijednosti samo izmjerive, osjetilne percepcije i čiji su kriteriji i instrumenti saznanja čisto samo ljudski. 

“Scijentizam suvremenu nauku razvija do cjelovite ideologije, do načina gledanja na sve stvari, i upravo je taj nazor postao dominantan u modernom svjetonazoru. Upravo scijentizam, u pitanju znanja, odbija razmatrati bilo koji drugi pogled osim naučnog, kao vid ozbiljnog razmišljanja, i odbija prihvatiti mogućnost bilo kojeg drugog načina spoznavanja, kao što je, npr. ono primljeno Objavom. Upravo je dominacija scijentizma učinila da religijski pogled na svemir djeluje kao intelektualno irelevantan, svodeći vjeru na subjektiviziranu etiku i pitanja osobne savjesti.” (Vodič mladom muslimanu/Seyyed Hossein Nasr/Sarajevo, 1998./str.232)

[Media]

Ovakav pogled na svijet uništio je duhovnu realnost modernog čovjeka i učinio da on prihvati scijentizam kao svoju “vjeru”. U tom kontekstu on “gleda na naučnike kao što su ranija društva gledala na svećenike...oslanja se na njihovo znanje za koje smatra da je apsolutno i sigurno, mada ne razumijeva bit ili detalje tog znanja. Ljudi su (prije) vjerovali svećenicima i učenima u vjeri mada nisu mogli provesti život ispitujući valjanost znanja koje su ti ljudi posjedovali. Odlazili su im po odgovore na konačna pitanja i oslanjali se na njihove odgovore za svoje spasenje... Danas, većina ljudi, ne samo na zapadu već posvuda gdje se proširio modernizam, smatra da naučnici posjeduju konačne odgovore na pitanja ne samo posve naučne prirode već i na ona koja leže izvan domena same nauke. Zato se npr. javljaju knjige koje iznose stanovišta uglednih fizičara o pitanju Boga ili besmrtnosti duše, i čak ako neki fizičari daju gotovo djetinjaste izjave o pitanjima izvan njihovog izravnog područja kompetencije, ona su smatrana vrlo važnim upravo zato jer potiču od strane fizičara.” (citirano djelo /str. 233)

Iz ovog razloga se u svijetu današnjice um smatra apsolutom, neovisanim i od objave i od spoznaje.

Poznato je da je znanost nedostatna kad se pred nju stave pitanja smisla života. Međutim, kako ona ne mogu naprosto nestati, bezuslovno se od “naučnika” prihvataju bilo kakvi odgovori ma koliko besmisleni i apsurdni oni bili. Nauka ne može obuhvatiti cjelokupnost čovjekovog bitisanja i dati odgovore na sva njegova pitanja. Ona se može samo protumačiti kao “legitiman način spoznavanja određenih karakteristika prirodnog svijeta...ali ne i cijelog svijeta. Ako se može prihvatiti njeno ograničeno vršenje, ono treba biti uključeno u jednu općenitiju shemu ili hijerarhiju znanja u kojoj bi viši oblici znanja dominirali, no ne nužno i poništili znanje kvantitativnog aspekta prirode, stečeno suvremenim naučnim metodama.” (citirano djelo /str. 232) Dakle, nauka ne može biti sama po sebi “religija” niti može biti nadomjestak za nju. Čovjek se ne može otcijepiti od transcendentnog a da se ne suoči sa ponorom besmisla.

Ispravna vjera daje opravdanje postojanja nauke uopšte, dok nauka dokazuje ispravnu vjeru. One su komplementarne, nadopunjuju se, i samo kao takve trebaju da budu najbitniji faktor oblikovanja ljudskog života.

Druga osobina modernizma koju je bitno istaći, a koja je “usko povezana sa antropomorfizmom jeste nedostatak principa koji karakterizira savremeni svijet. Ljudska priroda je isuviše nestalna, promjenjiva i burna, da bi mogla da posluži kao princip za nešto. Radi toga način mišljenja koji nije u stanju da prevaziđe ljudski nivo i koji ostaje antropomorfan ne može, a da ne bude lišen principa.” (Tradicionalni islam u modernom svijetu / Seyyed Hossein Nasr/ Sarajevo,1994. / str.99)

I kao takav, bez apsolutnih, vječitih, univerzalnih “Nebeskih principa”, čovjek ipak “nastoji da uspostavi savršeni društveni poredak putem čisto ljudskih sredstava. On zanemaruje prisustvo zla na svijetu u teološkom smislu i cilja na to da čini dobro bez Boga, kao da je moguće stvoriti jedan poredak zasnovan na dobroti, ali udaljen od izvora sve dobrote.” (citirano djelo /str. 105)

“Ovdje se mora potvrditi, da ni empirizam, ni vrednovanje putem indukcije, niti oslanjanje na podatke čula onako kako ih potvrđuje razum, ne mogu poslužiti kao principi u metafizičkom smislu. Oni su svi vrijedni na svom vlastitom nivou, kao i nauka koja je pomoću njih stvorena. Ali su oni odvojeni od nepromjenjivih principa, kao i moderna nauka, koja je otkrila mnoge stvari na određenom nivou realnosti, ali zbog ove odvojenosti od viših principa, dovela je do neravnoteže samim svojim otkrićima i izumima... Moderna nauka, dakle, i njena uopštavanja, poput drugih plodova tog načina razmišljanja i djelovanja, što ga povezujemo s modernizmom, trpi od nedostatka principa koji karakteriziraju moderni svijet, nedostatka koji se osjeća do još većeg stepena kako se odvija historija savremenog svijeta.” (citirano djelo /str. 99)

“Napokon, postoji još jedna karakteristika moderne misli koju je bitno spomenuti i koja se odnosi na sve što je gore izneseno. Ta karakteristika je gubitak osjećanja za uzvišeno. Savremeni čovjek se praktično može definisati kao ova vrsta čovjeka, koji je izgubio taj osjećaj, i njegova misao je upadljiva po tom nedostatku svijesti o uzvišenom.” (citirano djelo /str. 105) Time je postao samo još više dezorijentisan u svijetu u kojem on postoji bez uticaja njegove volje.

Sve ove karakteristike savremene misli o kojima je bilo riječi, naime, njena antropomorfna priroda, nepostojanje univerzalnih principa, gubljenje osjećanja za uzvišeno, odsječenost od transcendentalnog,... sve one su “očito u suprotnosti sa načelima tradicionalne islamske misli, isto kao što je moderna koncepcija čovjeka iz koje ovi uzroci mišljenja proizilaze suprotna tradicionalnoj islamskoj koncepciji čovjeka.” (citirano djelo /str. 103)

“Odvajanjem” Ruku Božijih od Njegova stvaranja, negiranjem bilo kojeg principa iznad pukog ljudskog, zaboravljanjem Transcendentne istine, svijet postaje kružnica bez središta i to iskustvo gubitka središta ostaje egzistencijalna realnost za svakoga ko prihvata ove teze modernizma.” (citirano djelo /str. 104)

[Media]

Islamski svijet se danas definira kao onaj dio svijeta na kojem postoji ili islamska većina ili znatna muslimanska populacija, bez obzira na privrženost tih “muslimana” islamu kao svom životnom opredjeljenju. Tako definiran, islamski svijet danas se proteže od Atlantika do Pacifika, od južne Indije i srca Afrike do Sibira. Poruka islama dospjela je u sve dijelove svijeta na kojem trenutno živi više od 1,3 milijardi muslimana.

 

Međutim, kakvo je stanje današnjeg islamskog svijeta i kakav politički, ekonomski i socijalni faktor on predstavlja na sadašnjoj svjetskoj sceni? Zašto pojam “islamski svijet” kod većine ljudi budi asocijacije na zemlje trećeg svijeta, dekadencu, zaostalost, primitivizam, inferiornost; kada su muslimani u Kur’anu spomenuti kao “najbolji narod koji se ikad pojavio”?

Neki čak postavljaju pitanje da li je sam islam kao “prevaziđen i nazadan svjetonazor” odgovoran za stanje muslimana danas. To je naravno posljedica neupućenosti i nepoznavanja suštine islama, kao i njegove historije.

  

Na ovom mjestu je možda prigodno napraviti kratak historijski presjek.

Naime, ubrzo nakon pojave islama u 7. stoljeću islam je zagospodario većinom svijeta superiornošću svoje civilizacije. U svakom aspektu muslimani su bili nadmoćniji u odnosu na druge narode: na vojnom i političkom planu, u ekonomiji, umjetnosti, kulturi i nauci kao najboljem pokazatelju prestiža jednog naroda.

"Nekih sedam stotina godina, od drugog do devetog islamskog stoljeća, islamska civilizacija bila je možda najproduktivnija od svih civilizacija na području nauke, a islamska nauka bila je vodeća preokupacija u mnogim oblastima, od medicine do astronomije.” (Vodič mladom muslimanu/Seyyed Hossein Nasr/ Sarajevo, 1998./ str.113)

“Muslimani su postigli epohalne rezultate u svim oblastima umjetnosti i nauke - uključujući matematiku, optiku, botaniku, hirurgiju, oftalmologiju, higijenu, leksikografiju, historiju, sociologiju – i u nastavljanju Aristotelove filozofije, koja je bila zaboravljena na Zapadu. U ovim i drugim oblastima islamska civilizacija je zasjenila zapadnu civilizaciju od devetog do četrnaestog stoljeća, čak i kad bismo samo uzeli u obzir ličnosti kao što su Ar-Razi (Rhases), Al-Biruni, Ibn Rušd (Averroes), Ibn Sina (Avicenna), Ibn Haldun, Ibn Batuta i Al-Hawarizmi.” (Islam kao alternativa / Murad Hofmann / Zenica, 1996. / str. 24)

I na vojnom planu je u historiji poznat “razvoj, posebice uspjeh i domašaj rane islamske ekspanzije ... Vrlo brzo nakon Muhammedove s.a.w.s. smrti (632.), Sirija i Palestina (634./35.), Perzija (637.), Egipat (643.-649.), Armenija (652.), Kipar (653.), Magrib (od 670.) i čak Španija (od 711.) postali su islamski. Konstantinopolis je pretrpio prvu opsadu još 688.” (citirano djelo / str. 23.-24.)

  

Uzimajući u obzir historijske činjenice da se zaključiti da su od pojave islama pa sve do 18./19. stoljeća muslimani predstavljali jedan od najbitnijih faktora koji su činili tadašnji svijet. Tek od 18. stoljeća islamski svijet je zapao u takvo stanje stagnacije, pasivnosti, a zatim i dekadence da je njegova kolonizacija od strane Zapada u 19. stoljeću bila neizbježna. Zapad je baš u to vrijeme prošao “najvišu eksploziju razvoja nauke i tehnologije..., razvoja koji je omogućio enornman ekonomski i vojni dinamizam, kao i superiornost u odnosu na ostali svijet.” (citirano djelo / str. 25.)

  

Od tog doba je cijeli islamski svijet zauzeo inferioran položaj i postao samo marginalan činilac svjetske političke, vojne, ekonomske i svake druge scene.

“Danas su većina muslimanskih zemalja, barem što se njihovih trenutačnih granica tiče, obične kolonijalne tvorevine sa prilično slabom legitimnošću. Dakle, one su vrlo nestabilne.” (Znakovi vremena, vol. IV, br. 12 / Murad Hofmann (Evropa i njeni muslimanski susjedi) / str. 116.)

 

Na svjetskoj sceni danas nastupa zapadni neokolonijalizam. Islamske zemlje se eksploatišu od strane Zapada, na njihovom tržištu se plasira roba sa Zapada, a njihovi narodi predstavljaju jeftinu radnu snagu. Veliki mortalitet, koji je prisutan u ovim zemljama, rezultat je siromaštva, nestašice osnovnih životnih potrepština kao što su hrana i lijekovi, što opet ukazuje na to da je njihova ekonomija na daleko nezavidnom nivou. Općepoznato je da su islamske zemlje ustvari ekonomski i tehnološki skoro potpuno ovisne o Zapadu.

Nadalje, prisutna je intelektualna kriza u vidu opšte neprosvjećenosti kao i velika stopa nepismenosti u većini ovih zemalja, što olakšava prodor kulturnog imperijalizma Zapada i njegove hegemonije. Plasiranjem raznih uvezenih sistema i ideologija zapadna civilizacija se predstavlja kao univerzalna civilizacija i kao jedini orijentir u sadašnjem svijetu. To ide dotle da veliki broj muslimana u svojoj naivnosti kompromisima želi da se usaglasi sa Zapadom svojim identitetom, kulturom, vrijednostima pa čak i samom vjerom.

[Media]

Takođe i kao vojna sila islamski svijet očito nema nikakvu relevantnu moć za šta je, među brojnima, najbolji primjer “Blisko-istočni konflikt” koji traje već više od pedeset godina i koji se vodi u samom srcu islamskog svijeta. Samo četiri miliona jevreja je uspjelo osnovati svoju cionističku državu na muslimanskoj, odnosno palestinskoj zemlji, naravno uz svesrdnu pomoć Zapada ali tome je svakako znatnim dijelom doprinijela slabost i još uz to razjedinjenost muslimana. Iako se islamski svijet možda naizgled čini kao jedinstven i monolitan, on je sve drugo nego to.

 Njegova razjedinjenost je između ostalog nastala pod utjecajem satelitskih vlada i režima u islamskim zemljama koje je Zapad instalirao ostvarujući tako svoju dugoročnu strategiju rušenja islama.


Općenito gledano, islamski svijet je zapao u stanje takve nesposobnosti, slabosti i ovisnosti, da u 19. i 20. stoljeću potpadaju pod apsolutnu dominaciju Zapada. Njegova nemoć se jasno primjećuje od ukidanja hilafeta u Turskoj 1924. godine, što se smatra kao smrtonosni udarac koji je Kemal Ataturk zadao islamskoj državi ostavljajući muslimane bez, kakvog-takvog, lidera i vođe. Od tada oni predstavljaju samo bezglavu masu koju Zapad kontroliše i iskorištava održavajući status quo u islamskim zemljama.

Postavlja se pitanje šta je prouzrokovalo ovakav kolaps muslimana, njihovu slabost i podređenost i šta ih je dovelo na marginu svjetske scene?

Postoji više razloga za današnje stanje islamskog svijeta.

Još u ranim stoljećima islama, ubrzo nakon smrti Poslanika s.a.w.s. i četvorice pravednih halifa, pojavio se problem vlasti, tj. borba za funkciju halife ili vladara. Kroz historiju je ova najodgovornija funkcija često povjeravana ljudima koji za nju nisu bili kvalifikovani u intelektualnom i moralno-etičkom pogledu, što je po islamu za vladara neophodno. Na vlast se dolazilo putem raznih intriga i korupcija, a najčešće putem rodbinskih, odnosno krvnih veza. Međutim kako je poznato, u islamu naslijedna dinastija nije validna, već se treba izabrati savjetodavno tijelo (šura) koja će imenovati halifu da vlada po propisima islama. Nepoštivanje ovog principa rezultovalo je time da su ljudi koji su imali vlast iskoristili svoju poziciju i upravljali državom ne za opšte interese islama, već za svoj vlastiti interes. A to je naravno moralo imati za posljedicu slom vojne moći koja je jedno vrijeme bila najveća sila na svijetu.

“U trinaestom stoljeću kršćanski svijet i Mongoli, oboje u isto vrijeme, slomili su islamsku vojnu moć, udarajući žilu kucavicu tako što su dva centra islamske intelektualne kulture bila pregažena gotovo u isto vrijeme - Qordoba 1236. i Bagdad 1258. godine. Do današnjeg dana se islamski svijet nije oporavio od ovih katastrofa.” (Islam kao alternativa / Murad Hofmann / Zenica, 1996. / str. 26)

I u današnjem svijetu je takođe prisutan problem vlasti u islamskim zemljama. Muslimani su dezorijentisani i izgubljeni u ovom svijetu, nemaju pravog vođe.

“Vladajuće elite su obično proizvodi zapadnih vojnih akademija i imaju jaku emocionalnu vezu sa zapadnom kulturom. Nekolicina njih ide do te tačke da smatraju da je islam prepreka razvoju, kao što je Mustafa Kemal učinio u Turskoj.” (Znakovi vremena, vol. IV, br. 12 / Murad Hofmann (Evropa i njeni muslimanski susjedi) / str. 117)

Na vlasti su dakle obično prozapadnjački režimi kao što su Saudijska Arabija, Egipat i Alžir koji su u stvari samo produžena ruka Zapada, a kroz historiju se pokazalo da Zapad nikada nije imao prijateljske namjere prema islamu.


“Koristeći se prozapadnjačkim režimima, kao što su Saudijska Arabija, Egipat i Alžir, kako bi uništila islam, Zapadnjačka borba je (u određenoj mjeri) požnjela željene rezultate.” (Znakovi vremena, vol. IV, br.12 / Ghayasuddin Siddiqui / Promjena u balansu političke moći islama i Zapada / str. 119)

Pored problema vlasti, na stanje islamskog svijeta je utjecalo nepostojanje intelektualne elite koja nije prozapadnjački orijentisana, ali koja takođe nije konzervativna u shvatanju islama. Naime još “u četrnaestom stoljeću fiksirana je ideja u islamskom pravu, pružajući se na zajednicu u cjelini, da je sve što je vrijedno znanja već spoznato i bolje shvaćeno od prvih generacija koje su bile bliske izvoru. Ovo je vodilo naobrazbi baziranoj na imitaciji (taqlid) i u potpunosti neislamskoj stagnaciji intelektualnog života.” (Islam kao alternativa / Murad Hofmann / Zenica, 1996. / str. 26)

Do danas se ova ideja održala i ima mnogo svojih zagovarača. Međutim, i konzervatizam i modernizam negativni su za islam. Islamu su potrebni intelektualci koji istinski gaje na prvom mjestu vjerska, a zatim i patriotska osjećanja, i koji za cilj uistinu imaju prosperitet islamskih naroda. Ovakvi ljudi koji bi mogli poboljšati stanje muslimana rijetki su. To su samo pojedinci ili neke grupacije obično okarakterisane kao “ilegalne”, a koje vladajući režimi svim silama nastoje ugušiti. Njihovoj neefikasnosti doprinosi još i činjenica da su većinom nepovezani i samo lokalnog karaktera, tj. na nivou svoje države ili regije.

Što se ekonomskog stanja tiče, ono je u većini islamskog svijeta više nego kritično. Muslimani posjeduju znatne materijalne i ljudske resurse ali i pored toga nemaju jak i kompaktan ekonomski sistem, već samo rasparčane privredne rejone bez potrebne infrastrukture. To je učinilo njihove prirodne resurse samo jeftinom sirovinom za izvoz na Zapad, a njihov narod jeftinom radnom snagom.

Nedostatak dugoročnog planiranja, neorganizovanost, slab razvoj, slabo investiranje,... sve je to rezultovalo opštim siromaštvom u islamskom svijetu. Činjenica je da ekonomsko stanje presudno utiče na prosperitet jedne države u bilo kom aspektu, stoga nije ni čudo što islamski svijet zaostaje u nauci, tehnologiji; i, što je najfatalnije po muslimane, njihova vojna moć je takođe na niskom nivou.

Još jedan bitan činilac koji je uticao na stanje islamskog svijeta, a koji je proizišao iz nekoliko prethodnih, jeste skoro potpuna politička, ekonomska, tehnološka i svaka druga ovisnost o Zapadu. Otkako je Zapad ostvario enorman materijalni, naučni i tehnološki progres od 19. stoljeća, ostatak svijeta, a posebno islamski, ostao je potpuno u njegovoj sjeni i pod njegovom hegemonijom.
 
Međutim, vjerovatno najbitniji faktor stanja današnjih muslimana, iz kojeg svi ostali faktori proističu ili su usko vezani sa njim, jeste odsustvo istinskog islama u životima tih ljudi. Većina na islam gleda samo kao na tradiciju i kulturno naslijeđe a ne kao na presudan faktor u kreiranju ljudskog života. Otkako je islam postao sekundaran u shvatanju pojedinca i zajednice, i otkako je potisnut u drugi plan ili još niže na ljestvici prioriteta, izgubio je svoju unutrašnju snagu i svoju ulogu u mijenjanju vanjskog svijeta.

Pitanje postavljeno na početku da li je islam odgovoran za zaostajanje islamskih naroda sada se obrnulo: nije li upravo odsustvo islama u ličnom i javnom životu uzrok nazadovanja o kojem je riječ? Da li muslimani uopšte slijede poruke islama i da li postupaju u skladu s njima?

[Media]

Nažalost, najveći je broj onih “koji ne rade ništa posebno islamsko osim što slijede neku vrstu ‘humanističke’ etike koja je neodređeno islamska, a koji se ipak nazivaju muslimanima i negodovali bi ako bi ih nazvali bilo čim drugim.” (Tradicionalni islam u modernom svijetu / Seyyed Hossein Nasr / Sarajevo, 1994. / str.78)


Kod većine je stepen privrženosti islamu veoma nizak, što dokazuje činjenično stanje. Islam je svojom porukom, svojim postulatima i principima, uvijek nastojao da formira pojedinca i da stvori zajednicu blagostanja i solidarnosti, u kojoj se poštuju svačija prava i ispunjavaju obaveze, gdje je bratstvo svih ljudi možda nedostižan cilj, ali cilj kojem se neprekidno teži. Međutim, kakvo je stvarno stanje muslimana?

Islam je propisao bratstvo među njima, a oni su nesložni; neki čak međusobno ratuju za račun tuđina. Islam je zabranio socijalna zla kao što su prostitucija, alkohol, zelenaštvo, kamata, a to se sve pojavilo u “islamskim” zemljama, ostavljajući pustoš na porodičnom i društvenom planu. Islam je proglasio da zemlja pripada zajednici, tj. svim muslimanima. Međutim, manjina moćnih prigrabila je najveći dio sebi, ostavljajući milione seljaka bez ikakva posjeda. Islam je proklamovao da u imanju imućnih ima dio koji pripada siromašnima, načelo čija bi dosljedna primjena pouzdano vodila stalnom smanjenju socijalnih razlika.

A mnogi islamski gradovi pružaju primjere istovremene obijesne raskoši i bezgranične bijede. Islam kaže: nije musliman onaj ko prenoći sit dok je njegov susjed gladan. Prema nekim statistikama, u nekim muslimanskim zemljama broj hronično pothranjenih ljudi penje se i do 20%. Istovremeno njihova ‘braća’ po vjeri spavaju u svili i kadifi i san im nije nimalo nemiran, barem ne od griže savjesti. Islam je stvoro halifu, a on se pretvorio u tiranina i diktatora, koji je nesposoban da povede muslimane ka putu progresa, već eksploatiše vlastiti narod živeći rasipničkim životom na račun siromašnih narodnih masa.

Nabrajanje ovih žalosnih činjenica (koje predstavljaju sliku skorašnje stvarnosti islamskih naroda i ujedno i razloge za takvo stanje) moglo bi se nastaviti u nedogled. Onima koji vjeruju u islam ostala je ipak jedna utjeha: ovo stanje nije rezultat primjene islama nego njegovog odbacivanja. Islam kao sveobuhvatan sistem života je univerzalan i savršen, ali to nisu i ljudi koji se nazivaju muslimanima. Kada je islam bio islam, a muslimani istinski muslimani, naša zajednica je bila primjer napretka, blagostanja i idealnog društva. Za nadati se da će budućnost donijeti promjene koje će učiniti da muslimani ponovo postanu bitan faktor u kreiranju svjetskog poretka.

[Media]

Zahtjevi vremena

U nekoliko zadnjih godina sve više se aktuelizira pitanje koje se samo po sebi nužno nameće uzimajući u obzir današnje, savremene prilike u svijetu: Da li islam kao 14 stoljeća star vjerozakon može udovoljiti potrebama savremenog svijeta i odgovoriti na suvremeni izazov? Da li je možda postao staromodan u doba progresa nauke, tehnologije i čovjekovog prodiranja u svemirska prostranstva, te ga stoga treba odbaciti i ustanoviti novi stil življenja koji neće nepotrebno ograničavati i sputavati slobodu pojedinca drevnim dogmama i zakonima? Zar i danas čovječanstvo treba da se veže za njih iako su “neprikladni i prevaziđeni za svijet današnjice” i koji ne odgovaraju “zahtjevima vremena”?

     

Prije svega, upitajmo se šta uopšte znači sintagma “zahtjevi vremena” i kako se ti zahtjevi određuju?

     

“Ovaj pojam ukazuje na to da vrijeme, kao promjenjiva dimenzija, u svakom svom dijelu donosi sa sobom neki novi zahtjev. Svako doba, svaka epoha, svako stoljeće iziskuje svoje potrebe koje ranije nisu postojale i prema kojima treba da izgradimo određeni stav. Tada su one potrebe koje čovjek ima u datom vremenu jedna vrsta zahtjeva tog vremena. Postavlja se pitanje da li se čovjek treba bespogovorno uskladiti sa nekom novom pojavom i prihvatiti je bez ikakve nedoumice? Šta bi to značilo i kakve bi sve posljedice sobom nosilo?” (Znakovi vremena, vol. IV, br. 12 / Morteza Mottehari (islam u vremenu), str. 86)

     

Postoji i drugo tumačenje “zahtjeva vremena” po kojem taj pojam predstavlja zahtjeve ljudi datog vremena, tj. njihove želje, sklonosti i ukuse koji su u različitim vremenima manje ili više različiti. Prema ovome bi usklađivanje sa zahtjevima vremena značilo da trebamo vidjeti šta se to sviđa većini ljudi i šta je opći ukus, te slijediti bezuvjetno ono što je općeprihvatljivo.

   

 “Ako je značenje pojma nužnosti vremena u skladu i sa jednim od ovih tumačenja, onda nije ispravno da čovjek slijedi zahtjeve svog vremena. Znači, nije ispravno slijediti sve ono što se pojavi u novom stoljeću samo zato što je pojava novog doba ili slijediti ono što se dopada većini. Nameće se pitanje: da li je sve što se dogodilo u novom dobu dobro i u interesu sreće čovječanstva? Odnosno, da li je čovjek stvoren tako da je sve novo obavezno i u interesu njegove sreće? Da li je moguće da nešto novo što se pojavi u ovom stoljeću vodi ka dekadenciji i propasti društva? Da, moguće je. Moguće je da pojave svakog vremena budu u interesu sreće, ali isto tako i da vode ka nesreći.” (Znakovi vremena, vol. I br. 4 / Morteza Mottehari (potrebe vremena), str. 124)

Treba uočiti da pojmovi kao što su “novo” i “ staro” predstavljaju termine koji su vezani za promjenjive vrijednosti uslovljene vremenom i ne sadrže u sebi kriterij pozitivnog ili negativnog. Kategorično odricanje bilo klasičnog (starog) bilo modernog (novog) je potpuno neosnovano jer su prošlost i sadašnjost relativne i svako vrijeme ima svoje pozitivnosti koje trebamo prihvatiti i negativnosti koje trebamo odbaciti. Da li npr.narkomaniju, koja je proizvod napretka hemije, ili pornografiju, koja je rezultat moralne dekadence, trebamo prihvatiti samo zato što su odlike modernog društva? Dakle, ne može se sve što je pojava datog vremena i što je novo smatrati dobrim i naprednim.

Ne može se neka pojava uzeti za pozitivnu samo zato što je ona trenutna moda među ljudima ili što se ona ljudima dopada. Ne smijemo uvijek gledati kakav je ukus većine ljudi našeg vremena jer je moguće da volja većine nije uvijek u skladu sa stvarnošću i istinom. Tako slijediti zahtjeve vremena pogrešno je. Čovjek mora promatrati određenu pojavu bez obzira na vrijeme, te napraviti selekciju-prihvatiti je ako je dobra ili odbaciti ako je loša. Samo ako u ovom kontekstu gledamo na zahtjeve vremena moguće je postići boljitak i sreću za čovječanstvo.

U ljudskom životu postoje određene vrijednosti koje su nepromjenjive i koje važe u svakom vremenu. Ljudski život obuhvata niz segmenata kao što su intelektualni, socijalni, ekonomski, politički, vjerski, moralni, etički, naučni, kulturni, umjetnički, itd. Svi ti segmenti su integrisani u čovjeku koji ih ispoljava kroz određene aktivnosti, a znamo da te aktivnosti predstavljaju osnovu čovjekovog bitisanja i odvijanja ljudskog života.

[Media]

“Osovina čovjekovih aktivnosti je potreba.” (Znakovi vremena, vol. I br. 4 / Morteza Mottehari (potrebe vremena), str. 126)

Znači, Bog je čovjeka stvorio sa nizom potreba koje se mogu podijeliti na fizičke i duhovne ili na promjenjive i nepromjenjive.

Čovjek ima potrebu za hranom, odjećom, staništem, privređivanjem, stjecanjem znanja, tehničkim dostignućima, itd. Međutim, da bi zadovoljio ove potrebe, čovjek treba i niz sredstava koja se u različitim vremenima bitno razlikuju jer ih gradi sam čovjek svojim mislima i kreativnošću. Ljudi svaki dan odabiru bolja sredstva i nastoje što lakše i sa što manje troška ostvariti određeni cilj. Stalno se iznalaze sredstva koja su bolja od dotadašnjih, tj. sredstvo koje je danas bilo potrebno sutra je usavršeno i više nije potrebno u starom obliku, i zahtjevi vremena se moraju mijenjati. Tako nešto doista jesu zahtjevi vremena koji su promjenjivi i koji proističu iz stvarnih ljudskih potreba uvjetovanih vremenom i novim okolnostima. Islam u potpunosti opravdava ovu vrstu zahtjeva jer su oni u službi stvarnog napretka čovječanstva. On određuje cilj i put za njegovo dostizanje, ali ne i sredstvo potrebno za realizaciju - to se prepušta ljudskom razumu.

     

Druga vrsta čovjekovih potreba su one koje stoje u vezi sa “ljudskom suštinom”, a ona je zajednički faktor svih ljudi i svih vremena, u svim djelovima svijeta i u svim okolnostima i okruženjima. To su duhovne potrebe koje se tiču vjere, suptilnosti, morala, etike i koje ne zavise od vremena i prostora. One se ne mijenjaju sa maršem civilizacije već predstavljaju konstantne, trajne i nepromjenjive zakone u svakom vremenu, jer se ljudska priroda kao takva ne mijenja.

“Da li su možda naši preci iz daleke prošlosti bili psihološki drugačiji od nas današnjih? Da li događaji poput ratova i krvoprolića ili vremena mira i harmonije imaju ikakvo drugačije značenje od onog današnjeg? Da li se na nepravdu, nasilje, laž, nemoral ikada gledalo kao na pozitivne pojave ili su uvijek predstavljale trajne poroke čovječanstva kojeg su pratile kroz historiju?… Ukratko, da li se vanjska i unutrašnja struktura ljudskog bića u prošlosti razlikuje od sadašnje? Odgovor je očigledno negativan. Ne možemo reći da se suština čovjeka kroz povijest izmijenila i da je on metamorfizirao u nešto drugo nego što je bio u prošlosti.” (Kur’an u savremenom dobu II ( Sarajevo, 1997.) /Muhammed Husejn Tabatabai (islam i moderno doba) str. 575)

Ljudska priroda je univerzalna kao i njegove duhovne potrebe koje predstavljaju nepromjenjive vrijednosti ljudskog života.  

3. Budućnost muslimana

Svaki musliman koji se izdiže iznad svakodnevnih događaja svjestan je da se muslimani danas nalaze pred novim razmeđima koji su veoma bitni za dalji tok ljudske historije. Činjenica je, kao što je jedan od najvećih politologa Samuel P. Huntington prognozirao, da je zapadna civilizacija na silaznoj putanji. Cjelokupna ljudska historija je pokazala da je nestanak civilizacija uzrokovan nestankom etike i morala u društvu, a to je prva karakteristika današnjeg Zapada. On jeste napredovao u naučno-tehnološkom pogledu, ali je svoju duhovnu komponentu skoro potpuno zapostavio i zanemario, što će nužno voditi u njegovu propast.

Istina, zapadna civilizacija se još održava i dominantna je, ali samo dotle dok se ne suoči sa jednom novom, jačom civilizacijom koja će moći da preuzme vodeću ulogu u svijetu. 

U međuvremenu, islam bi se trebao postepeno vraćati svom mjestu kao bitan faktor u kreiranju svijeta. Međutim treba nam biti jasno da naše stanje i naši problemi tek u dalekoj budućnosti dozrijevaju rješenjima, naše je da svojim djelima ubrzavamo uspone.

 Postavlja se pitanje: šta da radimo kao muslimani koji hoće da žive u savremenom svijetu, ne gubeći ništa od svoje vjere i historijskog identiteta, da bi sebi osigurali jednu svijetliju budućnost?

  

 Odgovor bi možda bio prihvatanje zapadne civilizacije, tj. njenih naučnih i tehnoloških dostignuća jer preko njih vodi put u budućnost. Svaki napredak u ljudskoj historiji je polazio od onoga što su ljudi do datog trenutka saznali i dostigli. Tako i asimiliranjem savremenih dostignuća Zapada, njegovih metoda, planiranja i dugoročne strategije, te dodavanjem islamske etike i morala moguće bi bilo stvoriti jednu daleko perspektivniju civilizaciju od bilo koje druge, baš kao što se to već jednom desilo u historiji dok su muslimani bili pod okriljem Kur’ana.

[Media]

Muslimani bi trebali da potpuno iskoriste egzaktne (fizičke) znanosti i tehnologiju od zapada, ali tako da ih nauče a zatim kanaliziraju sredstvima vlastite inteligencije i industrije. To usklađivanje ciljeva i metoda koje nedostaje na Zapadu moglo bi promijeniti sudbinu svijeta i odvesti ga istinskom progresu u materijalnom i u duhovnom smislu. Zapad ima sva sredstva u svijetu ali mu nedostaje zdravi smisao za humane ciljeve, dok je islamski svijet materijalno siromašan, ali obogaćen duhovnim ciljevima i idealima.

Mi treba da crpimo dostignuća moderne civilizacije kao i prvotne izvore islama, te da težimo moderniziranju bez kompromisa sa islamslim principima i vrijednostima. Mora nam biti jasno da islam razlikuje modernizaciju i razvoj, s jedne strane, i sekularizaciju i vesternizaciju, s druge.

“Islamski sistem nije ograničen samo na kopiju prvog islamskog društva, već je to svaki društveni oblik u kojem se vlada po ukupnom islamskom pogledu na život... Islamski sistem ima prostora za postizanje modela koji su u suglasju s prirodnim rastom društva i novim potrebama suvremenog doba sve dok totalna islamska ideja vlada ovim modelima” (Kur’an u savremenom dobu II (Sarajevo, 1997.) / Yvonne Y. Haddad (Sejjid Kutb:ideolog islamske obnove) str.136)

 “Mi moramo dati stvaralački, pozitivan odgovor na ovu situaciju pokušajem da se shvati priroda zapadnog izazova i da se tom izazovu ponudi neka alternativa. Izazov Zapada nije ograničen na političku dominaciju. To je zapravo izazov nove civilizacije koja ima svoj osobni pogled na svijet i društveno-ekonomske institucije koje teže da politički ovladaju diljem svijeta. Odgovor bi, kao takav, morao biti više pozitivan i opsežan: pripremiti se za beskompromisnu konfrontaciju sa izazivajućom silom i ponuditi islam kao alternativni temelj kulture i civilizacije. Ovo je odgovor koji bi zagovarao nastupanje islama kao društveno-političkog pokreta koji ide za tim da se vrati izvornoj poruci islama, koji teži da otkrije relevantnosti islama za naše vlastito doba i da se bori za promjenu status quo-a i koji iznova želi izgraditi društvo i njegove institucje u svijetlu jednog islamskog miljea te inspirirati pojedinca novom vizijom i novom sudbinom.” (Kur’an u savremenom dobu II (Sarajevo, 1997.) / Khurshid Ahmad (Priroda islamskog preporoda) str. 69)

 Odgovor Zapadu morao bi se voditi istom strategijom i metodama kojim se on koristi da održi svoju hegemoniju. Zbog toga muslimani moraju naučiti da proučavaju Zapad i njegove ideje, da bi uvidjeli šta je to što je Zapad dovelo do statusa kojeg danas uživa, te da bi shvatili šta oni trebaju činiti. Odgovor bi, kako je već rečeno, trebao biti opsežan i sveobuhvatan.

 Kako cijelokupno političko, ekonomsko i socijalno stanje jedne države ili sistema ustvari počiva na intelektualnoj eliti, na prvom mjestu u perspektivi za budućnost nalazi se stvaranje i okupljanje nove inteligencije koja islamski misli i osjeća. Ta inteligencija bi trebala da zagovara islamski integrizam, tj. življenje islama kao cijelokupnog sistema koji obuhvata politiku, nauku, moral, ekonomiju, i sve ostale aspekte ljudskog života.

Nedostaci koji su se dosada javljali u islamskom djelovanju moraju se ispraviti da bi se mogao ostvariti progres. Potrebno je zajedničko djelovanje uz uzajamnu konsultaciju i timski duh, što očito nedostaje kod muslimana. Regionalizam i nacionalizam koji su kod mnogih prisutni moraju se prevazići i zamijeniti bratstvom svih muslimana očitovanim u islamskom imperativu da nema prednosti Arap nad Nearapom niti crnac nad bjelcem osim po bogobojaznosti.

Nadalje, muslimanima je potrebno planiranje u najširem smislu, određivanje i usaglašavanje ciljeva i sredstava, osnivanje institucija, aktivnost kroz medije, i niz drugih inovacija u njihovom djelovanju.

Primarni zadatak ove intelektualne elite bi bio prosvjeta i buđenje vjerske i društvene svijesti kod muslimana u cilju preporoda narodnih masa. Svaki preporod nastaje kao rezultat stvaralačkog dodira, simpatije ili unutrašnje saglasnosti između svjesnih, vodećih elemenata jednog društva i širokih slojeva naroda. Vodeća grupa je volja i misao, a narod srce i krv svakog dubinskog pokreta.

       

Uporedo sa “islamiziranjem” samih muslimana, potrebno je predstavljati islam i njegovu suštinu na savremenom jeziku. 

“Muslimani ne treba da tvrde kako je islam superioran u odnosu na druge religije, zbog toga što je to hak (istina). No hak sam po sebi nije dovoljan. On mora biti intelektualno i racionalno ubjedljiv. Moramo oživiti islamsko školstvo koje će proizvesti psihološki okvir djelovanja, koje će biti jasno i razborito kao i ostali sistemi obrazovanja u upotrebi. Zapadno rezonovanje i moralna praznina koja vlada na Zapadu, dat će publiku sposobnu da shvati intelektualne i razborite argumente muslimana. Ako možemo ponuditi nešto, već imamo publiku na zapadu koja nas podržava. Historijski, islam je uvijek bio u prednosti, pa je nudio najbolju socijalnu i političku alternativu. Gdje god bi se našli potlačeni, iskorišteni, neobrazovani, siromašni i napušteni, uz nepravedan socijalni sistem, ljudi bi uvidjeli superiornost islama, jer islam nudi socijalno-ekonomsku i političku alternativu. Ali, prije svega toga, muslimani danas moraju da prežive kao muslimani.” (Znakovi vremena vol. IV,br. 12 / Ghayasuddin Siddiqui (Promjena u balansu političke moći islama i zapada) str. 128)

[Media]

Pored duševnog preporoda potrebna je i ekonomska moć da bismo ponovo vratili svoj ugled u globalnim razmjerama. To bi trebalo samo proizići ukoliko ispravno shvatimo i sprovedemo ‘integralni’ islam. Mi moramo stvoriti jak ekonomski sistem sa svojim materijalnim i ljudskim resursima umjesto da oni predstavljaju predmet eksploatisanja. To bi zahtijevalo planiranje, organizaciju, investiranje, itd. Posjedujemo resurse, ali imamo manje organizacije i infrastrukture. Potrebno je ciljano raspolaganje i upravljanje našim ljudskim i materijalnim resursima da bismo stvorili kompaktnu cjelinu.

“Podsjetimo se da zajednica neće imati značajniji utjecaj ako je slaba, siromašna i ignorirana. Da bismo postali snažni i jaki u društvu, moramo se školovati i zauzimati visoke školske funkcije. Moramo obrazovati više diplomata, profesionalaca, biznismena, kao i dati veću ulogu ženi u zajednici. Ekonomski prosperitet je vrlo bitan...(npr.) trenutno zajednica od 300.000 Židova ima više milionera nego tri miliona jaka zajednica muslimana u Britaniji. Ovo se mora promijeniti. Nema ništa lošeg u bogatstvu, ukoliko smo moralno u pravu i ukoliko doprinosimo slavi islama.” (Citirani izvor / str. 129)

Međutim, ponovo treba naglasiti da muslimani danas prvo moraju da prežive kao muslimani. Naime, svaki narod, prije nego što je mogao izvršiti neke globalne promjene i time utjecati na historiju, morao je proživjeti period unutrašnjeg očišćenja i praktičnog prihvatanja nekih temeljnih moralnih stavova. Svaka moć u svijetu počinje kao moralna čvrstina. Svaki poraz počinje kao moralno zakazivanje. Sve što se želi ostvariti mora se prvo ostvariti u dušama ljudi.

 

 Ali, šta bi značila vjerska obnova kao preduslov za bolju budućnost? Ona bi prije svega značila dvije stvari:novu svijest i novu volju.

Vjerska obnova je jasna svijest o pravom cilju života, o tome za šta se živi i za šta treba da se živi. Je li taj cilj lični ili zajednički standard, slava i veličina nečije rase i nacije ili bratstvo i solidarnost među ljudima, afirmacija vlastite ličnosti ili Božije volje i moći u ljudskim srcima i ljudskom društvu, čijim ostvarenjem bi bilo uspostavljeno opšte blagostanje čovječanstva? U našem slučaju vjerska obnova praktično znači ‘islamizaciju’ ljudi koji sebe nazivaju muslimanima, ili koje drugi obično nazivaju tim imenom..

  

Druga komponenta vjerske obnove je spremnost da se izvršava imperativ koji nameće svijest o cilju. Zato je vjerska obnova jedan kvalitet moralne uznesenosti i oduševljenja, jedna psihoza nadmoći duha nad stvarima, jedno stanje doživljenog i praktičnog idealizma u kojem obični ljudi postaju sposobni za izvanredna djela hrabrosti i požrtvovanja. Ona je i jedan novi kvalitet vjere i volje u kojem svakodnevna mjerila mogućeg prestaju da vrijede i u kojem se pojedinac i čitave skupine neočekivano uzdižu do stepena žrtvovanja za ideal. Bez ovog novog stanja duha i osjećanja nemoguće je postići bilo kakvu istinsku promjenu u današnjem muslimanskom svijetu.

   

 Polazna tačka prethodno pomenute obnove jeste sigurno pojedinac. Mi nećemo uspjeti promijeniti naše sadašnje stanje dok ne promijenimo sami sebe, tj. naš odnos prema Bogu (vidi Kur’an / Ar-Rad: 11), jer vjerska obnova već po svojoj definiciji podrazumjeva počinjanje od samoga sebe, od vlastitog života. Svaki musliman za sebe treba da se ponovo ispuni duhom islama i da slijedi njegove smjernice za formiranje univerzalnog portreta islamske ličnosti, koji važi u svakom vremenu i prostoru. Musliman mora da uredi odnose sa Bogom, ljudima i svijetom koji ga okružuje izvršavajući svoje dužnosti i poštivajući prava drugih, te u sebi treba da sadrži i objedini sve pozitivnosti i vrijednosti života, kao što su moral, etika, kultura, znanje, mudrost, sposobnost, itd. Najpotpunije vjere je onaj ko je najpotpunijeg morala, kako se u jednom hadisu kaže. Stoga muslimana moraju da krase lijepo ponašanje i ophođenje, ljubaznost, humanost, solidarnost, povjerljivost, razumijevanje, i sve ostale vrline kojima je islam dao status imperativa.