Uzvišeni kaže: “l prevrnuta naselja On je prevrnuo i snašlo ih je ono što ih je snašlo, pa u koju blagodat Gospodara svoga ti još sumnjaš.” (En-Nedžm, 53-55).

Lutov narod je nastanio grad Sodomu i okolna sela, u zemlji na putu prema Šamu, na mjestu današnjeg Mrtvog mora. Bili su nevjernički narod, najrazvratniji među ljudima, sa najpokvarenijim dušama i najgorih srca i vladanja. Presjecali su puteve (pravili zasjede), radili sva nevaljala djela i od zla kojeg su činili nisu odvraćali. Kako je ružno ono što su činili! Izmislili su razvrat koji niko od prijašnjih naroda nije činio, a to je općenje sa muškarcima i ostavljanje žena koje je Allah stvorio dobrim Allahovim robovima.

Lut, alejhis-selam, [1] ih je pozvao da obožavaju samo Allaha i zabranio im da čine ove razvrate, ružna i zabranjena djela. Ali oni ostadoše uporni u svojoj zabludi i bezboštvu i nastaviše sa razvratom i nevjerstvom te Allah na njih spusti kaznu koju niko nije mogao zaustaviti i onakvu kakvu nisu mogli ni zamisliti niti predvidjeti. Allah ih učini primjerom drugima i poukom za one koji pameti imaju. I zbog toga je Uzvišeni Allah spomenuo njihovu priču u Svojoj jasnoj Knjizi. Kaže Uzvišeni: “I Luta kada reče narodu svome: Zašto činite razvrat naočigled jedni drugih? Zar zbilja sa strašću općite sa muškarcima umjesto sa ženama? Vi ste, uistinu, bezumni . A odgovor njegovog naroda je glasio: Istjerajte Lutovu porodicu iz grada vašeg, oni su ljudi čistunci.” (En-Neml, 54-56).

I Uzvišeni kaže: “I Lutov narod je smatrao lažnim poslanike. Kad im njihov brat Lut reče: Kako to da se ne bojite? Ja sam vam · sigurno poslanik pouzdani, zato se bojte Allaha i budite poslušni meni! Za ovo od vas ne tražim nikakve nagrade, mene će Gospodar svjetova nagraditi. Zašto vi mimo sav svijet sa muškarcima općite, a žene svoje, koje je za vas Gospodar vaš stvorio, ostavljate? Vi ste ljudi koji granicu zla prelazite! Rekoše oni: Ako se ne okaniš, o Lute, bićeš sigurno prognan.” (Eš-Šuara’, 160- 167).

Predaje potvrđuju da je nered, moralni sunovrat i sve ono što je pokvareno zavladalo njihovim ponašanjem i stanjem obuhvatajući ljude, omladinu, starce, djecu i žene. Doktor Abdul-Halim Mahmud, Allah mu se smilovao, je rekao: “Osnovno pravilo kod njih je bio nered i prava je rijetkost da u njima nađeš od dobra ikakva traga.” [2]

Rekao je Ibn Abbas: “Deset loših djela koje je činio narod Lutov su: pravljenje frizura, puštanje odjeće da se vuče po zemlji, bacanje kugle, gađanje ljudi kamenčićima, igranje puštanjem golubova, zviždanje na prste, pucketanje zglobova, spuštanje ogrtača i odvezivanje ogrtača prilikom hoda, ovisnost o pijenju alkohola, općenje sa muškarcima i ovaj ummet će dodati još jedan razvrat, a to je općenje žena sa ženama [3]

Prenosi se da je Lutov narod radio deset loših djela zbog kojih je kasnije uništen:

Obavljali su veliku nuždu na putevima, ispod drveća koje daje plodove i na obalama rijeka, skidali odjeću prije nego bi obavljali nuždu, i spuštali vjetrove (između sebe) i udarali se po vratovima, na narod bacali kamenčiće kako bi ih odvraćali, javno radili loša djela na skupovima i činili najveći razvrat, a to je homoseksualizam. [4]

Prenosi se da su djela koja su činili Lutov narod bila: “Bacanje kocki (tavla), natjecanje sa golubovima, huškanje pasa jednih na druge, borba ovnova, zavađanje pijetlova, ulazak u toalet bez ogrtača, zakidanje na vagi i kantaru, teško onom ko to čini!” [5]

Stoji u hadisu časnom: “Allah, dželle šanuhu, neće pogledati čovjeka koji je općio s muškarcem i u čovjeka koji je općio sa ženom u njenu stražnjicu.” Prenose ga Tirmizi, Nesai, Ibn Hibban u Sahihima.

Prenosi se od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je rekao: Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Pet za pet.” Rekoše: “O Allahov Poslaniče, šta znači pet za pet?” Reče: “Ne prekrši narod ugovor, a da Allah ne da vlast nad njima njihovom neprijatelju. Ne sude po onom što je Allah objavio, a da Allah među njima ne raširi siromaštvo. I ne pojavi se razvrat (u drugoj predaji – među narodom) dok ga ne objelodane, a da Allah na njih ne spusti kugu (odnosno, puno smrtnih slučajeva). I ne zakinu na vagi, a da ne izgube usjeve i da ih ne snađu gladne godine. I ne zabrane davanje zekata, a da im se ne uskrati kiša.” [11]

Prenosi se od Ibn Omera da je rekao: Došao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: “O skupino muhadžira! Ako budete stavljeni na kušnju sa pet stvari, utječem se Allahu da ih ne doživite. Nije se pojavio razvrat u jednom narodu kojeg su javno činili, a da se među njima nije proširila kuga i bolesti koje nisu bile prisutne kod njihovih prethodnika. I nisu zakidali na vagi i kantaru, a da ih nisu snašle gladne godine, žestoka oskudica i nepravednost vladara nad njima. I nisu prestali davati zekat svojih imetaka, a da im se nije uskratila kapljica sa neba, a da nije životinja nikada im kiša ne bi pala. I nisu prestali kršiti ugovore sa Allahom i Njegovim Poslanikom, a da Allah vlast nad njima nije dao njihovom neprijatelju iz drugog naroda koji je uzeo dio onog što imaju. I ne budu li njihove vode sudile po Allahovoj knjizi i davali prednost onome što je Allah objavio, Allah će stvoriti neprijateljstvo među njima. [12]

Mudžahid, radijallahu anhu, je rekao: “Da se onaj koji je učinio djelo Lutovog naroda okupa sa svakom kapljicom na Zemlji i svakom kapljicom na nebesima ne bi nečistoću skinuo.” [13]

Seid ibn Musejjeb, Allah mu se smilovao, je rekao: “Ako vidite čovjeka da uporno gleda golobrada mladića, optužite ga.” [18]

Braćo i sestre u islamu! Naslov današnje hutbe je Uništenje naroda Luta, alejhis-selam. Ista je nastavak prošle hutbe, u kojoj sam govorio o poslanstvu Luta, alejhis-selam.

Na Lutov, alejhis-selam, poziv svome narodu da se okanu velikog grijeha koji su javno činili nije se odazvao niti jedan čovjek niti žena, pa čak ni njegova supruga, osim njegove dvije kćerke.

Nakon što se Lutov, alejhis-selam, narod oglušio o pozive i upozorenja Luta, alejhis-selam, on upućuje dove Allahu, dželle še’nuhu,za pomoć. Allah, azze ve dželle, prima dove Luta, alejhis-selam i šalje meleke u liku ljudi. Oni su prvo posjetili Ibrahima, alejhis-selam, prije nego su došli do Luta, alejhis-selam, i donijeli su mu radosnu vijest da će mu žena roditi sina i obavijestili su ga da su poslani da unište Lutov, alejhis-selam, narod. O tome Allah, subhanehu ve te’ala, govori u ajetima 31. – 34. Sure Ez-Zarijat:

           قَالَ فَمَا خَطْبُكُمْ أَيُّهَا الْمُرْسَلُونَ(31) قَالُوا إِنَّا أُرْسِلْنَا إِلَى قَوْمٍ مُجْرِمِينَ(32) لِنُرْسِلَ عَلَيْهِمْ حِجَارَةً مِنْ طِينٍ(33) مُسَوَّمَةً عِندَ رَبِّكَ لِلْمُسْرِفِينَ(34)

Reče: „Šta vi hoćete, o izaslanici?”(31) Rekoše: “Poslani smo narodu griješnom.(32) Da sručimo na njih grumenje od ilovače.(33) Svako obilježeno u Gospodara tvoga za one koji su u razvratu svaku mjeru prešli.”(34)

Od te su kazne izuzeti samo Lut, alejhis-selam, i njegova čeljad, tj. njegove dvije kćerke, osim njegove supruge, kao što stoji u 59. i 60. ajetu Sure El-Hidžr:

إِلاَّ آلَ لُوطٍ إِنَّا لَمُنَجُّوهُمْ أَجْمَعِينَ(59) إِلاَّ امْرَأَتَهُ قَدَّرْنَا إِنَّهَا لَمِنَ الْغَابِرِينَ(60)

Samo ćemo svu Lutovu čeljad spasiti.(59) Osim žene njegove. Ona će, odlučili smo, sa ostalima kaznu iskusiti.(60)

Nakon što su napustili Ibrahima, alejhis-selam, meleki koji su poslani kao glasnici su došli Lutu, alejhis-selam. Lut, alejhis-selam, se kada su kod njega došli meleki uznemirio i preplašio, kao što stoji u 77. ajetu Sure Hud:

وَلَمَّا جَاءَتْ رُسُلُنَا لُوطًا سِيءَ بِهِمْ وَضَاقَ بِهِمْ ذَرْعًا وَقَالَ هَذَا يَوْمٌ عَصِيبٌ

I kada Naši poslanici dođoše Lutu, on se zbog njih nađe u neprilici i bi mu teško pri duši, pa reče: “Ovo je mučan dan!“

O dolasku meleka kod Luta, alejhis-selam, nevjernike obavještava Lutova, alejhis-selam, supruga.

Kako je mislio da će on i njegovi gosti loše proći sa njegovim narodom Lut, alejhis-selam, je poželio da ima snagu, kako bi se zaštitili, kao što stoji u 80. ajetu Sure Hud:

قَالَ لَوْ أَنَّ لِي بِكُمْ قُوَّةً أَوْ آوِي إِلَى رُكْنٍ شَدِيدٍ

Reče: „Da ja imam snagu ili da se mogu osloniti na nekog snažnog!”

Meleki obavještavaju Luta, alejhis-selam, da su oni Allahi, dželle še’nuhu, poslanici i da im njegov narod ne može nauditi i prenose mu Allahovu, dželle še’nuhu, odredbu o uništitenju njegova naroda, te da u zoru on i njegova čeljad, osim njegove supruge krenu i da se ne obaziru, kao što stoji u ajetima 81. – 83. Sure Hud:

قَالُوا يَا لُوطُ إِنَّا رُسُلُ رَبِّكَ لَنْ يَصِلُوا إِلَيْكَ فَأَسْرِ بِأَهْلِكَ بِقِطْعٍ مِنَ اللَّيْلِ وَلاَ يَلْتَفِتْ مِنْكُمْ أَحَدٌ إِلاَّ امْرَأَتَكَ إِنَّهُ مُصِيبُهَا مَا أَصَابَهُمْ إِنَّ مَوْعِدَهُمُ الصُّبْحُ أَلَيْسَ الصُّبْحُ بِقَرِيبٍ(81) فَلَمَّا جَاءَ أَمْرُنَا جَعَلْنَا عَالِيَهَا سَافِلَهَا وَأَمْطَرْنَا عَلَيْهَا حِجَارَةً مِنْ سِجِّيلٍ مَنْضُودٍ(82) مُسَوَّمَةً عِنْدَ رَبِّكَ وَمَا هِيَ مِنَ الظَّالِمِينَ بِبَعِيدٍ(83)

A meleki rekoše: “O Lute, mi smo izaslanici Gospodara tvoga! Oni tebi ne mogu nauditi. Ti kreni sa čeljadi svojom u gluho doba noći bez žene svoje! Nju će zadesiti isto što i njih i neka se niko od vas ne obazire! Rok im je praskazorje, a zar praskazorje nije blizu?“(81) I kada pade naredba Naša, Mi sve prevrnusmo. Ono što je bilo gore bi dolje i na njih kao kišu grumenje od pečena blata spustismo, koje je neprekidno sipalo,(82) obilježeno od Gospodara tvoga, a ono nije daleko ni od jednog nasilnika.(83)

A u ajetima 61. – 77. Sure El-Hidžr stoji:

فَلَمَّا جَاءَ آلَ لُوطٍ الْمُرْسَلُونَ(61) قَالَ إِنَّكُمْ قَوْمٌ مُنْكَرُونَ(62) قَالُوا بَلْ جِئْنَاكَ بِمَا كَانُوا فِيهِ يَمْتَرُونَ(63) وَأَتَيْنَاكَ بِالْحَقِّ وَإِنَّا لَصَادِقُونَ(64) فَأَسْرِ بِأَهْلِكَ بِقِطْعٍ مِنَ اللَّيْلِ وَاتَّبِعْ أَدْبَارَهُمْ وَلاَ يَلْتَفِتْ مِنْكُمْ أَحَدٌ وَامْضُوا حَيْثُ تُؤْمَرُونَ(65) وَقَضَيْنَا إِلَيْهِ ذَلِكَ الْأَمْرَ أَنَّ دَابِرَ هَؤُلاءِ مَقْطُوعٌ مُصْبِحِينَ(66) وَجَاءَ أَهْلُ الْمَدِينَةِ يَسْتَبْشِرُونَ(67) قَالَ إِنَّ هَؤُلاءِ ضَيْفِي فَلاَ تَفْضَحُونِ(68) وَاتَّقُوا اللَّهَ وَلاَ تُخْزُونِ(69) قَالُوا أَوَلَمْ نَنْهَكَ عَنِ الْعَالَمِينَ(70) قَالَ هَؤُلاَءِ بَنَاتِي إِنْ كُنْتُمْ فَاعِلِينَ(71) لَعَمْرُكَ إِنَّهُمْ لَفِي سَكْرَتِهِمْ يَعْمَهُونَ(72) فَأَخَذَتْهُمُ الصَّيْحَةُ مُشْرِقِينَ(73) فَجَعَلْنَا عَالِيَهَا سَافِلَهَا وَأَمْطَرْنَا عَلَيْهِمْ حِجَارَةً مِنْ سِجِّيلٍ(74) إِنَّ فِي ذَلِكَ لَآيَاتٍ لِلْمُتَوَسِّمِينَ(75) وَإِنَّهَا لَبِسَبِيلٍ مُقِيمٍ(76) إِنَّ فِي ذَلِكَ لآيَةً لِلْمُؤْمِنِينَ(77)

I kada izaslanici dođoše Lutu,(61) on reče: „Vi ste, doista, ljudi neznani!“(62) Rekoše: „Ne! Donosimo ti ono u šta ovi stalno sumnjaju.(63) Donosimo ti ono što će se sigurno dogoditi, a mi zaista istinu govorimo.(64) Izvedi čeljad svoju u gluho doba noći, a ti budi na začelju njihovu i neka se niko od vas ne osvrće, već produžite u pravcu kuda vam se naređuje!“(65) I Mi smo mu objavili ono što će se zbiti: da će oni, svi do posljednjeg, u svitanje uništeni biti.(66) U to dođoše stanovnici grada, veseli.(67) Reče: „Ovo su gosti moji, pa me ne sramotite!(68) I bojte se Allaha i mene ne ponižavajte!“(69) Rekoše: „A zar ti nismo zabranili da ikog primaš?(70) Reče: „Ako već hoćete nešto činiti, eto kćeri mojih!“(71) Tako Mi života tvog, oni su u pijanstvu svom lutali.(72) I njih je zadesio strašan glas kada je Sunce izlazilo(73) I Mi smo učinili da ono što je gore bude dolje i na njih smo kao kišu grumenja od skamenjene gline sručili.(74) To su zaista pouke za one koji posmatraju:(75) Ono je pored puta i sad postoji.(76) To je doista pouka za one koji vjeruju.”(77)

Da li je dozvoljeno čitati nemuslimanske svete knjige?

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Oko propisa čitanja vjerskih knjiga, prvenstveno Biblije, Tevrata, Talmuda i Tore, učenjaci imaju tri stava:

1- zabrana (haram), na čemu je većina učenjaka,

2- dozvola sa pokuđenošću (mekruh),

3- zavisi od stanja čitatelja, koji ima znanja u akidi dozvoljeno je a drugima nije.

Učenjaci hanefijskog i hanbelijskog mezheba smatraju da nije dozvoljeno čitati knjige Ehlul-kitab (sljedbenika knjige), tj. vjerskih knjiga kršćana i židova.

Prenosi Ibn'Abidin od Abdulganijja en-Nabulusija da je rekao (Hašijetu Ibn Abidin, 1/118): „Zabranjeno nam je gledanje (čitanje) u bilo šta od Tevrata i Indžila, svejedno došlo nam od kjafira ili od onih od njih koji su primili islam“.

Upitan je imam Ahmed o čitanju Tevrata, Indžila i sličnog, pa se naljutio, iz čega se razumije negiranje. (El-Adabu eš-šer'ijje, Ibn Muflih, 2/106) ovo navodi Kadi i dokazuje da se Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je vidio u ruci Omera dio Tevrata naljutio i rekao: „Zar nisam došao sa bijelom čistom (knjigom)?“. (Keššaful-kinna'i, 1/434)

Argument sa kojima se dokazuje zabrana je hadis od Džabir ibn Abdullaha, radijallahu anhuma, u kojem je došlo da je Omer, radijallahu anhu, došao sa knjigom (dijelom iz Tevrata na arapskom) koju je našao na nekom putovanju, pa je čitao u prisustvu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a lice Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, se mijenjalo. Pa mu je rekao čovjek od Ensarija: „Teško tebi o sine Hattabov, zar ne vidiš lice Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?“ Zatim reče Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Ne pitajte kitabije ništa, jer oni vas neće uputiti jer su skrenuli. A vi ili ćete negirati istinu ili potvrđivati batil. Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, da je Musa, alejhisselam, živ ne bi imao izbora osim da me slijedi“.

Hadis bilježe Ahmed, Bezzar, Darimi i Ebu Ja'la. Prenosi se od Abdullah ibn Sabita, Ukbe ibn Amir, Halid ibn Arfeta, Ebu Derda i Hafse. U svim rivajetima ima slabosti, svi se prenose od ravije Mudžalid ibn Se'ida koji je slab. Mnoštvo rivajeta ukazuju da hadis ima osnova po Ibn Hadžeru i Albaniju koji ga ocjenjuje dobrim.

Navodi Ibn Hadžer u „Fethul-bari“ (13/525) da je Bedruddin ez-Zerkeši rekao: „Obmanjeni su neki potonji koji smatraju da je dozvoljeno čitanje Tevrata jer je iskrivljenost u njemu u značenju. A to je stav batil, jer nema sumnje da su oni iskrivili i promijenili (objavu), a čitanje i pisanje Tevrata nije dozvoljeno po idžamu (konsenzusu). Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se naljutio kada je vidio dio Tevrata kod Omera, radijallahu anhu, …, da to nije grijeh ne bi se naljutio“.

Nakon što je Ibn Hadžer naveo raznorazne rivajete spomenutog hadisa rekao je: „Po meni je mekruh toga (čitanja Tevrata) radi pokuđenosti a ne radi zabrane“.

A onda je Ibn Hadžer naveo svoj stav koji predstavlja treće mišljenje gore spomenuto (Fethul-bari, 13/525-526): „Preče je po ovom pitanju napraviti razliku između onoga ko nije postao učen u imanu (akidi), njemu nije dozvoljeno čitanje ništa od toga (vjerskih knjiga nemuslimana), za razliku od učenog kome je dozvoljeno, naročito kada je potrebno odgovoriti protivniku. Na ovo ukazuje prenošenje imama (učenjaka), prvih i potonjih, iz Tevrata i obavezivanje Židova da povjeruju u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, shodono onome što nađu u njihovim knjigama. Da nisu bili ubjeđeni u dozvolu čitanja Tevrata ne bi to uradili i ustrajavali u tome. A srdžba Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne ukazuje na zabranu, jer se on nekada ljuti zbog mekruha ili činjenja onoga što je suprotno prečem kada se desi od strane onoga kome to ne priliči, kao što se naljutio na Muaza zbog dugog učenja na sabah namazu, a ponekad se naljuti zbog slabog razumijevanja jasnih stvari, poput onoga što je pitao o pronađenoj devi“.

Ovo što navodi Ibn Hadžer je najbliže ispravnom razumijevanju ovog pitanja. To jest, da nije dozvoljeno mislimanima koji nemaju dovoljno znanja u akidi da čitaju vjerske knjige kitabija (Bibliju, Tevrat, Indžil, Toru, Talmud i slično) ili nekih drugih vjera, za razliku od učenih ako imaju potrebe za time. Na ovu zabranu ukazuje gore spomenuti hadis iako u njemu ima slabosti.

Ako musliman čita iskrivljene i izmijenjene nebeske objave ili druge zabludjela vjerska uvjerenja, a nema dovoljno znanja o akidetskim osnovama islama, time sebe izlaže mogućnošću da skrene sa pravog puta, da povjeruje u zabludu, posumnja u svoju vjeru i da sebi ubaci mnoge šubhe (nejasnoće) za koje nema znanja da ih otkloni. Zbog upadanja u haram, u ovom slučaju prihvatanja iskrivljenih uvjerenja, obaveza je zatvoriti puteve koji vode u haram.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić

Pitanje:

Svjedoci smo da se u posljednje vrijeme sve više ljudi obraća apelima za pomoć radi liječenja. Moje pitanje glasi da li je muslimanima dozvoljeno/preporučljivo da daju pomoć za liječenje ljudima druge vjere, odnosno ljudima koji nisu muslimani?

Odgovor:

Pomaganje ljudima, muslimanima kao i nemuslimanima, kada su u nevolji spada u dobra djela. Uzvišeni Allah je rekao: „i dobro činite - Allah, zaista, voli one koji dobra djela čine.“ (El-Bekare, 195) Ajetom se podstiče na dobročinstvo općenito, bez ograničivanja na muslimane. Objašnjavajući da je muslimanima dozvoljeno dati sadaku (pomoć) nemuslimanu ulema navodi sljedeći ajet: „I hranu su davali - mada su je i sami željeli - siromahu i siročetu i sužnju.“ (Ed-Dehr, 8.) Tekst ima općenito značenje, bez ograničavanja na određenu vjersku pripadnost.

 Abdulah ibn Omer, r.a., prenosi da je neki čovjek došao Allahovom Poslaniku, a.s., i pitao ga: „Koji ljudi su najdraži Allahu?“ On mu je odgovorio: „Najdraži ljudi Allahu su oni koji su najkorisniji ljudima.“ (Et-Taberani) U hadisu se koristi riječ ljudi a ona obuhvata muslimane i nemuslimane.

Također, ashabi su održavali veze sa svojom rodbinom nemuslimanima i pomagali su ih. (Ez-Zuhajlī, El-Fikh el-islami ve edilletuh, 2/920.)

Prema tome, pohvalno je uključiti se u pomoć ljudima u nevolji bez obzira na njihovu vjersku pripadnost.

Pitanje:

Esselamu alejkum.

Ovih dana, na kanalima televizija u BiH se prikazuje serija „Hazreti Omer“, koja opisuje život halife Omera r.a. ali i ostalih ashaba u predislamskom i islamskom periodu.

Serija prikazuje likove četvorice pravednih halifa, ali naravno, ne i lik Muhammeda a.s.

Na internetu sam našao da je veliki broj učenjaka islamskog svijeta mišljenja da je snimanje, i gledanje ove serije haram, zbog prikazivanja likova halifa. No, serija je snimana pod budnim okom nekih drugih učenjaka koji je odobravaju snimanje i prikazuje autentične historijske događaje.

Posto je Rijaset nadležan za nas, članove IZ u BiH, zanima me Vaša ocjena ispravnosti ove serije?

 

Odgovor:

Esselamu alejkum!

Lično ne pratim ovu seriju, pa ne mogu dati sud o njoj. Mišljenja uleme o tome su podijeljena. Učenjaci koji su odobrili ovaj projekat relevantni su i kompetentni, pa se možete osloniti na njihov sud o dozvoljenosti. Osnovni princip u islamu je dozvoljenost stvari, a za zabranu je potreban relevantan dokaz.

Selam alejkum, imam jedno pitanje, dosta je jednostavno, ali da nemam sumnja i dilema i da sam sigurna šta je ispravno / zato vas pitam. Pitanje glasi: do kada traje jacija namaz ??? Ako pogledam www.vaktija.ba jasno pise SABAH TRAJE od zore pa do izlaska sunca… podne od tada i tada do tada………itd.. Za jaciju piše kad počinje ali do kada traje jacija namaz.. ?? Da li traje do zore (sabaha) ili kao sto jedni kažu do 12 : 00 h do ponoći…?? Allah vam podario svako dobro!!!!
ODGOVOR: Alejkumusselam.

Islamski pravnici imaju tri mišljenja oko zadnjeg vremena jacije namaza.

Prvo mišljenje – da jacija namaz traje do pojave prave zore. Na ovom stavu su Ebu Hanife i njegovi učenici, takođe to je mezheb šafija (s tim da oko toga šta je šafijski mezheb učenjaci ovog mezheba unutar mezheba imaju podijeljeno mišljenje) i ovo je jedan od stavova malikijskog mezheba.

Oni dokazuju svoj stav hadisom kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Katade, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nije nemarnost u snu (da se prespava namaz) nego je nemarnost da se odgodi klanjanje namaza sve dok nastupi vrijema klanjanja drugog namaza”. Ovaj hadis ukazuje da namasko vrijeme traje sve do početka namaskog vremena sljedećeg namaza.

Međutim ovome se može prigovoriti da se u hadisu misli na četiri namaza: podne, ikindiju, akšam i jaciju jer su vakti ovih namaza spojeni, dok namasko vrijeme sabah namaza se ne spaja poslije njega sa nekim drugim namazom oko čega nema razilaženja a oko spajanja prije njega ima razilaženje što je tema ovog pitanja.

Drugo mišljenje – da jacija namaz traje do trećine noći. Ovo je poznati stav malikija, jedan od stavova Šafije i Ebu Hanife. Takođe, ovo je rivajet hanbelijskog mezheba, s tim da je kod njih ovo osnovno vrijeme klanjanja jacije a od trećine noći do sabaha (do prave zore) je nužno vrijeme za klanjanje jacije namaza, poput toga da klanja bolesnik koji je prizdravio ili žene u stanju hajza i nifasa ako je postala čista.

Oni svoj stav dokazuju poznatim vjerodostojnim hadisom u kojem je Džibril predvodio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a kojeg bilježe Tirmizi, Nesai i Ahmed i za kojeg kaže Buhari da je najvjerodostojniji hadis u poglavlju o namaskim vremenima. U ovom hadisu je došlo da je jedan dan Džibril predvodio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na početku svakog namaskog vremena, a drugi dan ga je predvodio u klanjanju svih pet namaza u njihovim zadnjim namaskim vremenima, pa je u tom hadisu došlo da je drugi dan klanjao jaciju namaz kada je prošla trećina noći.

A u rivajetu kod Tirmizija Džibril je rekao: “O Muhammede, ovo je namasko vrijeme vjerovjesnika prije tebe, namasko vrijeme je između ova dva vakta (vremena)”.

Međutim, dokazivanje sa ovim hadisom je donekle upitno jer je u ovom hadisu ravija koji prenosi imao nedoumicu da li je Džibril došao u pola noći ili u trećini noći, u hadisu je došlo “Zatim mu je došao (Džibril) u jacijsko vrijeme kada je otišla polovina noći, ili je rekao trećina noći, pa je klanjao sa njim jaciju”.

Takođe, dokazuju hadisom od Aiše, radijallaha anha, kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima a u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Klanjajte je (jaciju) između vremena kada nestane crvenilo do trećine noći”.

Treće mišljenje – da je jacijsko vrijeme do polovine noći. Ovo se prenosi od imama Malika i od Šafije u jednom od rivajeta.

Takođe, od savremenih učenjaka ovo mišljenje je izabrao i šejh Usejmin.

Oni dokazuju svoj stav hadisom od Enesa, radijallahu anhu, kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima u kojem Enes, radijallahu anhu, kaže: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je odgodio jaciju namaz do polovine noći”.

A najjači argument sa kojim dokazuju da se jacija klanja do polovine noći je kur'anski ajet u kome Uzvišeni kaže: “Obavljaj propisane namaze kad Sunce s polovine neba krene, pa do noćne tmine, i namaz u zoru” (El-Isra’, 78).

Tako u ovom ajetu su spomenuta namaska vremena namaza koji su spojeni jedan sa drugim, a to su riječi ” kad Sunce s polovine neba krene, pa do noćne tmine”, jer kad Sunce sa polovine krene to je početak podne namaza, a noćna tmina je polovina noći što je zadnje vrijeme jacije namaza. A namaz u zoru predstavlja sabah namaz koji se ne spaja ni sa jednim namazom ni prije njega ni poslije njega.

Nakon izloženih stavova učenjaka i njihovih argumenata treće mišljenje po kojem se jacija klanja do polovine noći je najbliže ispravnom na što ukazuje kur'anski ajet i spomenuti hadis. S tim da se ovo smatra osnovnim namaskim vremenom klanjanja jacije namaza a da u slučaju nužde se može klanjati i do sabah namaza, a Allah zna najbolje.

Dvije napomene:

– Termin “pola noći” znači polovina vremena od zalaska Sunca do izlaska Sunca, po jednom stavu učenjaka (po drugom od akšama do zore i trećem od jacije do zore), a ne da je polovina noći uvijek 12:00 naveče, pa tako nekad polovina noći može biti prije dvanaest a nekada poslije. Ovo isto se odnosi i na termin “trećina noći”.

– Mustehab je odgoditi klanjanje jacije do trećine ili čak polovine noći osim ako će to praviti poteškoće džematlijama. Dokaz za to je hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Da se ne bojim da ću otežati svom Ummetu naredio bi im da odgode klanjanje jacije do trećine ili polovine noći”. Hadis bilježi Tirmizi, Ibn Madže i Ahmed a Tirmizi i Albani ga ocjenjuju vjerodostojnim. Takođe, bilježi Muslim u svom Sahihu od Džabira ibn Semure, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgađao klanjanje jacije.
Ve billahi tevfik.

PITANJE: Esselamu alejkum!
Pročitao sam skoro na jednoj internet stranici koja se smatra islamskom da je moguće sklopiti brak sa djevojkom bez ičijeg prisustva. Navodno, treba samo izgovoriti određene riječi. Ukoliko to nije tačno, molim vas da mi detaljno objasnite koji su nezaobilazni uslovi za sklapanje samog čina braka.
Allah vas nagradio svakim dobrom!!!

ODGOVOR: Alejkumusselam.

Sklapanje braka ima dva rukna i četiri šarta.

Prvi rukn su mladoženja i mlada, koji nemaju prepreka da se međusobno vjenčaju zbog rodbinstva po krvi, tazbinstvu i mlijeku. Kao i da žena ne smije biti u iddetu zbog talaka ili smrti muža.

Drugi rukn je jezička forma sklapanja braka, tj. ponuda i prihvatanje, koja se izriče ispred svjedoka.

A ovaj drugi rukn je ono što Uzvišeni Allah naziva u suri En-Nisa, 21.ajet “misakan galiza” (čvrsta obaveza).

Oko ova dva rukna nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta, tj. na tome je konsenzus.

Prvi šart je određivanje budućih supružnika imenom ili prepoznatljivim opisom, pa na primjer nije ispravno sklapanje braka da staratelj kaže: udajem za tebe jednu od svoje dvije ili tri kćerke, i tome slično.

Drugi šart je obostrano zadovoljstvo budućih supružnika da sklope brak. Znači ni jedno od supružnika ne smije biti prisiljeno na brak. Oko ova dva šarta nema razilaženja među učenjacima te nije potrebno spominjati njihove dokaze.

Treći šart je pristanak staratelja (a on je muška osoba mahrem mladi sa očeve strane po džumhuru a i sa ženske po hanefijama) na čemu je većina učenjaka ovog Ummeta.

Dokaz za ovaj šart su riječi Uzvišenog: “A kada pustite žene i one ispune njima propisano vrijeme za čekanje, ne sprečavajte ih da se ponovo udaju za svoje muževe, kada se slože da lijepo žive” (El-Bekara, 232), i hadis: “Nema braka bez staratelja”. Bilježi ga Ebu Davud, Tirmizi i Ibn Madže.

Takođe i hadis od Aiše, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Koja god se žena uda bez dozvole staratelja njen brak je batil …”. Bilježi ga Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madže i Ahmed.

Četvrti šart su svjedoci kod tri mezheba, a kod malikija razglašavanje braka.

Dokaz kod prvih je hadis: “Nema braka bez staratelja i dva pravedna svjedoka”. Bilježe ga Darekutni, Bejheki i Ibn Hibban, šejh Albani ga ocjenjuje vjerodostojnim a neki učenjaci slabim.

A dokaz kod Malikija je hadis: “Razglasite brak”. Bilježe ga Ahmed, Ibn Hibban, Hakim, Bejheki i Taberani, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim i Ibn Hibban, a dobrim Albani.

Prema tome, ovo su ruknovi i šartovi braka bez kojih on nije valjan, a to što je spomenuto na toj internet stranici, tj. da se brak može sklopiti bez ičijeg prisustva, je batil i ništavno sa šerijatske strane. Ve billahi tevfik.

PITANJE: Esselamu alejkum.
Da li činim grijeh ako držim mačku kao kućnog ljubimca? To je mačka čiji su stari vlasnici moje komšije koji više nisu mogli da se skrbe o njoj, pa su je odlučili ostaviti vani. Bilo mi je žao mace koja nije navikla biti vani među autima pa sam je, uz saglasnot ostalih članova porodice, uzela i sada je ona u našem stanu. Prema onome što sam pročitala, čini mi se da nema šerijatske prepreke za držanje mačke u kući. Ali neki su mi ljudi rekli da bi bilo sevapnije pustiti je vani. Mi se dobro brinemo o njoj, hranimo je, ima i svoj prostor za obavljanje nužde. Da li je bolje to ili da je pustimo vani? Ponavljam da ova mačka nikad nije boravila sama na ulici.Unaprijed se zahvaljujem.
– Selam alejkum.
Intresuje me jel dozvoljeno držati mačku u stanu?

ODGOVOR: Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Držanje mačke u kući

Nema smetnje sa strane Šerijata u držanju mačke u kući jer je po većini učenjaka ovog Ummeta, hanefija, malikija, šafija i hanabila, mačka čista životinja.

Dokaz za to je hadis od Ebu Katade, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o mački rekao: “Ona nije nečista, zaista je ona od onih koji su stalno među vama”. Bilježe ga Ebu Davud, Nesai, Ibn Madže i Ibn Huzejme, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Tirmizi, Ibn Huzejme i ostali.

Neki hanefijski učenjaci, poput Tahavije, smatraju da je mačka nečista životinja zbog nečistoće njenog mesa.

Sur mačke

Takođe, islamski pravnici navode da je sur mačke (ono što ostane od vode nakon što ga mačka konzumira) čist, dozvoljeno ga je piti i uzeti abdest od njega. A dokazuju to sa postupkom ashaba Ebu Katade, radijallahu anhu, koji prenosi gornji hadis, a povod toga je bio što mu je žena donijela vodu da abdesti pa je on tu vodu dao mački a na začuđenost svoje žene je naveo gore spomenute riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Prodaja i kupovina mačke

Oko prodaje i kupovine mačke islamski pravnici imaju podijeljeno mišljenje.

Većina učenjaka od hanefija, malikija, šafija i hanabila smatra da je to dozvoljeno jer je ona čista, bude u nečijem vlasništvu, korisna je i ispunjava sve šarte za dozvoljenu trgovinu.

Dok je grupa učenjaka među kojima su Ebu Hurejre, Mudžahid, Tavus, mišljenje kod malikija i rivajet kod Ahmeda, na stavu da je mekruh prodavati i kupovati mačku. Argumentiraju to sa hadisom kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu u kojem je upitan Džabir, radijallahu anhu, o prodaji psa i mačke pa je rekao da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, to pokudio.

Dok imamo treću skupinu učenjaka koji smatraju da je haram prodavati i kupovati mačku.

Oni uzimaju za dokaz malo prije spomenuti hadis od Džabira, radijallahu anhu, kao i drugi hadis od Džabira, radijallahu anhu, u kojem kaže da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio prodaju psa i mačke.

Ovaj hadis bilježi Ebu Davud i Tirmizi a u njegovom senedu ima slabosti zbog Ibn Lehie, s tim da ovaj hadis podupiru mnogi drugi rivajeti te ga zbog toga šejh Albani i Šuajb Arnaut ocjenjuju vjerodostojnim što je i ispravno.

Prema tome, ispravno je da nije dozvoljeno kupovati i prodavati mačku.

Ubijanje mačke

Nije dozvoljeno ubiti mačku, osim ako napadne čovjeka i ne može se drugačije odbraniti od nje osim da je ubije.

Da je nije dozvoljeno ubiti ukazuje hadis mutefekun alejhi, u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Kažnjena je žena zbog mačke, jer je nije nahranila kada ju je već zatvorila, niti ju je pustila da jede životinje sa površine zemlje”. Ovaj hadis upućuje da je dozvoljeno držati mačku zatvorenu u kavezu pod uslovom da se redovno hrani i ne pati. A s obzirom da je žena kažnjena zbog zatvaranja mačke bez hrane što ju je odvelo u smrt, jasno ukazuje da mačku nije dozvoljeno ubiti.

Jedenje mesa mačke

Po većini učenjaka svečetiri mezheba nije dozvoljeno jedenje mesa mačke jer mačka potpada pod vrstu životinja koje imaju očnjake, a došlo je u hadisu koji bilježi Muslim u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Svaka zvijer koja ima očnjake njeno jedenje je haram”.
Ve billahi tevfik.

Pitanje: Zanima me da li se može nekako “očistiti” nešto što je stečeno na haram način? Kupio sam dio sportske opreme u vrijednosti 100 KM, ali je taj novac bio od kladionice, odnosno haram. Zanima me da li bih ja očistio taj haram ako bih dao u džamiju ili sirotinji 100 KM?

Odgovor: Bismillah, ves-salatu ves-selamu ‘ala resulillah…

Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijje rhm., kaže: „Jedno od velikih islamskih pravila glasi: „Ko uzme nešto – na šta Šeri’atom nema pravo, pa odluči da se oslobodi toga – ako se to nešto uzelo mimo volje njegovog vlasnika, ili njegov vlasnik nije na pravi način dobio zamjenu za to – to nešto će morati da mu se vrati.“ Ako mu se to ne bude moglo lično vratiti – onda će mu se time isplatiti neki njegov dug ako ga bude imao, a ako se to ne bude moglo – onda će se njegov imetak vratiti njegovim nasljednicima, a ako se i to ne bude moglo – onda će se taj imetak udijeliti kao sadaka na ime njega, pa ako se pravi vlasnik odluči na to da uzme sevap od toga imetka – na Sudnjemu Danu – pripašće mu, a ako ne bude želio ništa osim toga da uzme od dobrih djela onome ko mu je imetak nepravedno uzeo – uzeće mu onoliko koliko mu je ovaj povrijedio imetka, dok će sevap od sadake pripasti onome ko je sadaku udijelio.“ A Allah dž.š., najbolje zna. (Pogledaj: Zadul-Me’ad, 5/690.)

Ako je u pitanju haram imetak koji nije vlasništvo određenog pojedinca, poput nečega što se uzelo-ukralo, iz opšteg-državnog imetka, ili putem monopola, ili putem varanja, ili putem haram trgovine, ili se imetak stekao preko bankovnih kamata – takav imetak će se udijeliti siromašnima i unesrećenima, ili će se dati u opšte svrhe muslimana shodno pravilu: „Sve što se ne može vratiti pojedincu – vratiće se društvu“ – u vidu izgradnje puteva, mostova, škola, smještaja za siročad i sl. Ima učenjaka koji smatraju da se od toga imetka neće izgrađivati džamije.

Musliman se nijednog trenutka ne smije dvoumiti po pitanju oslobađanja od haram imetka, jer je Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao: „Ruka će biti pitana za sve tuđe što je uzela – sve dok ga u potpunosti ne vrati!“ (Sunen, Ibnu Madždže, br.2400.; Musned, Ahmed, br. 20098-20168.; Musned, Bezzar, br.4548.; el-Sunen el-Kubra, Nesa’i, br.5751.)

Da u otetom imetku nema ništa drugo do toga da se čovjeku, zbog njega, neće primati dova, bilo bi dovoljno onome ko imalo razuma ima da se od takvog imetka što prije oslobodi. Allahov Poslanik, s.a.w.s., je rekao: „Pa će čovjek pružati svoje ruke prema nebesima, uzvikujući: Gospodaru moj, Gospodaru moj – a hrana mu je haram, piće mu je haram, i odjeća mu je haram, i zadojen je haramom – pa kako da mu se na dovu odazove!?“ (Muslim)

Ako je čovjek ostvario zaradu putem haram imetka – obaveza mu je da se i od toga oslobodi onako kako se oslobađa i od osnove haram imetka! Čovjeku nije dozvoljeno da haram imetak troši na sebe, niti na svoju familiju, niti za bilo kakav lični interes ili interes svoje porodice, i od toga haram imetka sebi može ostaviti minimum neophodnog s čime može namiriti osnovne životne potrebe – jer ako je u situaciji da je u potrebi za tim imetkom, onda je i on jedan od siromaha koji ima pravo okoristiti se njime, a Allah dž.š., najbolje zna.

Haram imetak jeste imetak koji nije pomiješan sa halalom. Taj haram imetak može biti zabranjen sam po sebi, tj. radi stalnog svojstva koje se nalazi pri njemu, a može biti zabranjen zbog načina na koji je stečen. Primjer imetka koji je zabranjen sam po sebi jeste svinjetina, meso uginule životinje, alkohol i sl. Sama materija ovakvog imetka je haram, pa je stoga jasno da muslimanu nije dozvoljeno da je kupuje, prodaje, poklanja, prima kao poklon i sl. Primjer imetka koji je zabranjen zbog načina na koji je stečen jeste novac do kojeg se dođe na šerijatski nedozvoljen način, poput krađe, otimanja, kamate, kocke, prevare ili zabranjenim djelom poput sihra i zinaluka.

Ovakav imetak je zabranjen muslimanu, ne sam po sebi, jer materija ovakvog imetka je dozvoljena, nego zbog načina na koji je stečen. Postavlja se pitanje da li je dozvoljeno imetak za koji se pouzdano zna da je stečen na nepropisan način i nije se pomiješao sa halalom primiti na šerijatski dozvoljen način, poput trgovine, poklona i sl., odnosno, da li je grješna samo osoba koja je stekla imovinu na nepropisan način ili je i sama imovina postala zabranjena tako da drugom nije dozvoljeno prihvatati takvu imovinu? Ako želimo odrediti spornu tačku zbog koje je imetak, koji je u osnovi dozvoljen, postao zabranjen, moramo je locirati u samom imetku ili postupku onoga ko ga je stekao.

Ako bismo rekli da je zabrana u samom imetku, ne bismo potrefili istinu i ne bismo za to imali dokaz. Očigledno je da se zabrana odnosi na način stjecanja i vezana je za samog stjecatelja, a ne za imetak. Osoba koja na nepropisan način dođe do kakve imovine obavezna je učiniti tevbu, pokajati se Allahu, te vratiti imetak njegovom vlasniku ako je u mogućnosti, a u protivnom će ga podijeliti kao sadaku. S obzirom na to da je grijeh na onom ko uzima imetak na nedozvoljen način, a imetak sam po sebi je dozvoljen, da li to znači da je dozvoljeno uzeti takav imetak trgovinom, poklonom i sl.? Šerijatski dokazi upućuju na to da čovjek nije grješan zbog djela drugih ljudi i da neće biti pitan o tuđim grijesima. Uzvišeni Allah kaže: “…da nijedan grješnik tuđe grijehe neće nositi, i da je čovjekovo samo ono što sam uradi” (En-Nedžm, 38–39).

Prema tome, grijeh uzimanja imetka zabranjenim putem jeste na onome ko ga tako uzima i ne prenosi se na drugog, osim ukoliko taj drugi ima učešća u zabranjenom djelu. U tom slučaju je grješan, ali ne prelaskom tuđeg grijeha, nego zbog vlastitog postupka. Šerijatski dokazi, također, upućuju na to da nije dozvoljeno raspolagati tuđim imetkom bez dozvole njegovog vlasnika i takvo raspolaganje imetkom je neispravno. Imovina stečena na nepropisan način ustvari nije postala vlasništvo onoga ko ju je na takav način stekao. Takva imovina uzeta je bez dozvole ili uz nevažeću dozvolu, jer onaj ko, naprimjer, dobrovoljno daje svoj imetak vračaru, dozvolio je ono što je Allah zabranio pa tako njegova dozvola nije validna.

Drugim riječima, osoba koja je stekla imovinu na nepropisan način raspolaže tuđim imetkom bez dozvole jer ta imovina nije ušla u njegovo vlasništvo, stoga je i obavezan vratiti imovinu vlasniku ili je podijeliti kao sadaku ukoliko nije u stanju pronaći vlasnika. Prema tome, kada musliman stekne imetak na nedozvoljen način, a zatim želi tim imetkom poslovati sa drugima, a poznato je da će se ugovor realizovati baš na tom zabranjenom imetku, haram je muslimanu da s njim sklopi ugovor, ne zbog toga što će grijeh stjecanja preći na njega, nego zbog toga što će sklapanjem ugovora odobriti i potvrditi njegov postupak, te onemogućiti vraćanje imetka vlasniku, s jedne strane, i s druge strane: taj imetak ustvari nije vlasništvo osobe koja ga je stekla na nepropisan način i raspolaganje njime je neispravno. Ibn Tejmijja, rahimehullah, rekao je: “Musliman je dužan izbjegavati svaku otetu imovinu ili uzetu nedozvoljenim ugovorima, ako mu je poznat način na koji je stečena ta imovina.

Kada se zna za nekoga da je ukrao tuđi imetak, pronevjerio povjereni emanet ili bespravno oteo imetak drugog, tada čovjeku nije dozvoljeno da na bilo koji način uzme taj imetak, svejedno, radilo se o poklonu, robnoj razmjeni, uzimanju zarađene naknade, dugu za prodanu robu ili pozajmici, jer to je upravo imovina onog kome je učinjena nepravda.” (Medžmuul-Fetava, 29/323) Jedan od šerijatskih dokaza koji upućuju na ovaj propis jeste hadis u kojem jedan ensarija kaže: “Izašli smo sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, prateći dženazu. Vidio sam Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako, stojeći kod kabura, govori onom koji je kopao: ‘Raširi sa strane nogu! Raširi sa strane glave!’ Kada se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vratio, jedna žena ga pozva na jelo. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odazvao se pozivu i postavila se hrana. Zatim je stavio ruku i počeo jesti, pa su i prisutni jeli.

PITANJE:
Esselamu alejkum.
Da li je dozvoljeno dati životinji da jede neki imetak koji je sam po sebi haram ili u svom sastavu ima zabranjene supstance?

ODGOVOR:
Alejkumusselam.
Pitanje je postavljeno u neodređenoj i preopširnoj formi.

Nije navedeno na koje životinje se misli, da li one čije meso je dozvoljeno jesti ili one čije je zabranjeno, a to je vrlo važno.

Također, nije navedeno na koju vrstu haram imetka se misli, haram što je ukradeno, ili haram način stečeno, ili haram što je nečisto, ili haram što nije dozvoljeno posjedovati muslimanu.
U svim ovim stanjima se razlikuje propis.

Naprimjer:

1. Ako je haram imetak, haram zbog toga što je ukraden ili na zabranjen način stečen, u tom slučaju, tim imetkom nije dozvoljeno hraniti bilo koju životinju.

2. Ako je haram imetak zato što muslimanu ga nije dozvoljeno posjedovati, poput svinje, alkohola, zabranjene vrste pasa i slično. U tom slučaju, nije dozvoljeno hraniti bilo koju životinju sa ovakvom vrstom imetka, osim u nuždi.

3. Ako je životinja koja se hrani haram imetkom od onih životinja čije je meso dozvoljeno jesti, poput ovce, krave, koze i slično. U ovom slučaju, nije dozvoljeno hraniti ove životinje sa haram imetkom ako je steknut na haram način ili ako je taj haram imetak nedžaset sam po sebi, poput strvine, svinjskog mesa, alkohola i slično.

4. Ako je životinja koja se hrani od onih čije se meso ne jede, a haram imetak je nedžaset. U ovom slučaju je dozvoljeno da se hrani tim imetkom, osim ako je taj haram imetak stečen na zabranjen način.

Ve billahi tevfik

Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Se'ida El-Hudrija, radijallahu anhu, da je jedan od ashaba učio Fatihu kao rukju prvaku nekog plemena kojeg je ujeo škorpion, a to pleme je odbilo da ih ugosti kada su prolazili i zanoćili kod njih. Učio je rukju Fatihom uslovivši učenje naplatom sa dijelom stada (nekoliko ovaca, u rivajetu 30 ovaca).
Nakon što je prvak izliječen i uzet dio stada, došli su Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i pitali o propisu toga kako su postupili. On im je odobrio postupak rekavši: „Kako si znao da je ona (učenje Fatihe) rukja? Ispravno ste postupili, podijelite (zaradu-ovce) i računajte i mene u podjeli (ovaca)“.
U rivajetu kod Buharije: „Zaista je najpreče ono što naplaćujete Allahova knjiga“.

Nema razilaženja među učenjacima, na osnovu ovog hadisa, da je dozvoljeno naplatiti liječenje učenjem šerijatske rukje.

Naplaćivanje učenja rukje može imati dva oblika:

Prvi vrsta – da učač kaže bolesniku (ili onome ko ga je doveo): ako ga i kada ga Allah izliječi učenjem rukje, platit ćeš mi toliko i toliko novca (imetka).

Pa kada bolesnik bude potpuno izliječen (poslije prve, pete ili desete tukje), dužni su platiti dogovoreno.

Ova vrsta naplaćivanja je ona koja je došla u hadisu Ebu Se'ida El-Hudrija, radijallahu anhu, i ona nije sporna i upitna. U ovoj vrsti naplaćivanja nema smetnje da se uslovi veća vrijednost imetka, recimo 500 eura i slično. Međutim, u praksi rijetko koji učač naplaćuje na ovaj način.

Druga vrsta – da učač naplaćuje učenje rukje tokom jednog tretmana svejedno izliječio se bolesnik ili ne.

Ova vrsta naplaćivanja rukje je naravno dozvoljena, s tim da učač u ovom slučaju naplaćuje utrošeno vrijeme na tretmanu a ne izlječenje.

Naplaćivanje treba biti usklađeno sa životnim standardom ljudi zemlje u kojoj se živi. Pošto tretman učenja rukje ne garantuje izlječenje, onda ima smisla naplatiti utrošeno vrijeme i rizik rada tim poslom. Da li je određena cijena rukje pretjerana ili ne, to je relativno, jer zavisi od različitosti materijalog stanja pacijenta.

Ve billahi tevfik.