Upoznao sam jednog migranta koji je prihvatio kršćansku vjeru kako bi dobio azil, a on sebe i dalje smatra muslimanom i vjeruje da je musliman, pa da li je njegov islam ispravan i da li se može smatrati muslimanom?

Kada neko svojevoljno i namjerno izgovori riječi nevjerstva, razumijevajući i ciljajući to značenje, postaje nevjernik, pa i ako se šali ili želi ostvariti kakvu materijalnu korist.

Kazujući o licemjerima koji su se ismijavali Allahovim ajetima, Svevišnji Allah kaže: "Licemjeri se plaše da se vjernicima ne objavi sura koja bi im otkrila ono što je u srcima njihovim. Reci: 'Samo se vi rugajte.' Allah će, doista, na vidjelo iznijeti ono čega se vi plašite. Ako ih upitaš, oni će sigurno reći: 'Mi smo samo razgovarali i zabavljali se.' Reci: 'Zar se niste Allahu, ajetima i znakovima Njegovim, i Poslaniku Njegovom rugali?' Ne ispričavajte se! Jasno je da ste postali nevjernici nakon što ste vjerovali. Ako nekima od vas i oprostimo, druge ćemo kazniti zato što su prestupnici bili" (Et-Tevba, 64--66). Ovim ajetom Svevišnji Allah obavještava da su ovi ljudi postali nevjernici nakon što su vjerovali iako su tvrdili da u srcu ne dijele uvjerenje nevjernika, nego su riječi nevjerstva izrekli samo svojim jezicima, zabavljajući se i zbijajući šalu.

Nevjernik neće biti onaj ko pod prisilom, formalno, izgovori riječi nevjerstva, a iman u njegovom srcu ostane čvrst i nepoljuljan. Svevišnji Allah kaže: "Onoga koji zaniječe Allaha, nakon što je u Njega vjerovao -- osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri -- čeka Allahova kazna" (En-Nahl, 106). U komentaru ovog ajeta imam Kurtubi navodi: "Islamski učenjaci jednoglasni su u mišljenju da onaj koji uznevjeruje a srce mu u imanu ostane spokojno neće biti grješan ako bude prisiljen na nevjerstvo, tako da se boji da će biti ubijen..." (El-Džamiu li-ahkamil-Kur'ani, 10/182)

S obzirom da je ovo jedno od temeljnih pitanja vjere, bitno je objasniti kako izgleda prisila usljed koje je dozvoljeno izgovoriti riječi kufra. Islamski su učenjaci o tome naširoko govorili, a suština njihovog govora svodi se na to da je prisila usljed koje je dozvoljeno formalno izgovoriti riječi nevjerstva stvarna prijetnja ubistvom, uništenjem nekog tjelesnog organa, silovanje žene i sl., i to kada ta prijetnja dolazi od nekoga ko tu prijetnju može izvršiti i odlučan je to učiniti. U Enciklopediji islamskog prava o uvjetima prisile navodi se: "Kada se prijeti ubistvom ili uništenjem organa ili njegove funkcije, kao što je uništenje vida uz ostanak oka, oduzimanje sposobnosti uzimanja rukom ili hoda nogama uz fizički ostanak tih dijelova tijela i druge slične stvari koje uzrokuju tešku nevolju, a u to spada i prijetnja ženi silovanjem i muškarcu homoseksualizmom. Što se tiče prijetnje glađu, to oscilira između obične i stvarne prijetnje, a neće se smatrati stvarnom prisilom sve dok glad ne dosegne stepen da čovjek strahuje za svoj život." (El-Mevsuatul-fikhijjetul-kuvejtijja, 6/101--102)

Kako se pokajati za grijehe koje učinimo a ne znamo da smo počinili grijeh?

Musliman je dužan vjerski se educirati tako da može razlikovati dozvoljeno od zabranjenog, halal od harama, grijeh od onog što grijeh nije, kako ne bi činio loša djela a da toga nije ni svjestan. Također, vjernik treba redovno preispitivati svoja djela i svađati račun sa sobom kako bi locirao propuste, uočio grijehe i od njih se pokajao i tako se vjerski uzdizao i napredovao. Pozivajući na samopreispitivanje i svađanje računa sa sobom Svevišnji Allah kaže: „O vjernici, Allaha se bojte, i neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio..." (El-Hašr, 18)

Grijehe kojih čovjek nije svjestan, a takvih je mnogo, pobrisat će opća tevba, traženje oprosta za sve grijehe, one za koje zna i kojih je svjestan kao i one za koje ne zna i nije ih svjestan, uz namjeru i odluku da ubuduće ne prelazi granice koje je Gospodar svjetova postavio i da se grijeha kloni i od njih udalji. Eminentni učenjak Ibnu Kajjim el-Dževzijje, Allah mu se smilovao, na to skreće pažnju i kaže: „Požuriti sa pokajanjem od grijeha je neodložna, trenutna obaveza koju nije dozvoljeno odgađati. Kada čovjek odgodi tevbu, odgađanjem tevbe počinio je novi grijeh, te kada se pokaje od grijeha zbog kojeg čini tevbu ostao je dužan još jedno pokajanje a to je pokajanje zbog odgađanja tevbe.

Rijetko kad pokajnik ovo ima na umu, naprotiv on shvata da kada se pokaje od grijeha nije ostala nikakva druga obaveza, a ostalo je pokajanje od odgađanja pokajanja. Spas u ovakvom stanju može se naći jedino u općem pokajanju od grijeha za koje zna i za koje ne zna, a grijesi za koje čovjek ne zna brojniji su od onih za koje zna. Neznanje neće s njega skinuti odgovornost ako je bio u mogućnosti da sazna i nauči, jer u tom slučaju griješan je zbog apstiniranja sticanja znanja kao i zbog nerada po znanju koje svojim propustom nije stekao, tako je grijeh u njegovom slučaju još teži. Ibnu Hibban u svojoj zbirci vjerodostojnih hadisa navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Širk u ovom ummetu skriveniji je od topota mrava!"

Ebu Bekr, radijallahu anhu, na to reče: „Pa kako ga se sačuvati, Allahov Poslaniče?" „Da kažeš: \'Allahu, Tebi se utječem (od Tebe tražim zaštitu) da Ti nekog ravnim učinim a ja sam toga svjestan i od Tebe tražim oprosta za ono što nisam svjestan.", odgovori Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Ovo je primjer traženja oprosta za ono što Allah zna da je grijeh a čovjek toga nije svjestan.

Es-selamu alejkum! Svima je poznat hadis: "Djela se vrednuju prema namjerama...", a nedavno sam čuo hadis u kojem se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Doista čovjek izgovori neku riječ, koja je Allahu mrska, ne obraćajući na nju pažnju, i zbog nje propadne u Džehennem". Ako na tu riječ ne obraća pažnju, kako može zbog nje biti kažnjen?

Ve alejkumus-selam! Hadis o vrednovanju djela na osnovu namjere zabilježen je u najvjerodostojnijim hadiskim zbirkama. Drugi pravedni halifa Omer b. Hattab, radijallahu anhu, obraćajući se sa minbera kazuje kako je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: "Djela se vrednuju prema namjerama, i čovjeku pripada ono što naumi. Pa ko učini hidžru radi Allaha i Njegovog Poslanika, njegova će hidžra uistinu biti Allahu i Njegovom Poslaniku. A ko učini hidžru da bi ostvario neki dunjalučki interes, ili radi žene da bi se njome oženio, njegova će hidžra biti radi onoga radi čega je hidžru učinio. (Buhari, br. 5070; Muslim, br. 1907)

Citirani hadis upućuje na to da djela neće biti ispravna bez ispravnog nijeta, te da nijet utječe na djelo i pretvara obično djelo u ibadet za koji Svevišnji Allah daje nagradu. Isto tako, nijet može dobro djelo u grijeh pretvoriti, kao naprimjer da klanjač obavi namaz iz pritvornosti, radi reputacije ili nekog ovozemnog interesa. Međutim, nijet neće loše djelo i grijeh pretvoriti u dobro ili dozvoljeno djelo, kao što se može pomisliti.

Kazujući o podjeli djela na tri vrste: grijehe, dobra i dozvoljena djela, i utjecaju nijeta na njih, Gazali je rekao: "Prva vrsta: grijesi, njih nijet neće s mjesta kojem pripadaju pomjeriti, niti njihov status promijeniti. Neznalica ne bi trebao na osnovu općeg značenja Poslanikovih riječi: 'Djela se vrednuju prema namjerama', misliti da se grijeh pretvara u dobro djelo na osnovu nijeta, poput osobe koja se upušta u ogovaranje kako bi se uklopila u društvo i pokazala ljubaznost, ili da neko na ime sadake udijeli tuđi imetak, da haram-imetkom izgradi školu, džamiju ili neki drugi objekat. Namjera je ovdje lijepa, ali sve to je neznanje, jer namjera nije agens koji će sve to izvesti iz domena nepravde i grijeha u domen dobrih djela. Naprotiv, to što nečim lošim namjerava dobro na način suprotan vjerskim implikacijama još je jedno zlo, jer ako mu je jasno da je to grijeh, onda se inati i prkosi vjerskim imperativima, a ako mu to nije poznato, grješan je zbog svog neznanja, s obzirom na to da je stjecanje znanja dužnost svakog muslimana...