Povratak carstva moderne medžusijske (vatropokloničke) Perzije

Mnogi muslimani nisu svjesni historijske činjenice da su šijje i njihove različite sekte bile glavni sudionik rušenja tri islamska hilafeta: Emevijskog, Abasijskog i Osmanskog.

Ubistvo halifa Omera i Osmana

Želja za osvetom koja je tinjala u njihovim prsima, natjerala je medžusije da traže hiljade različitih načina da uzvrate udarac. Ebu Lu’lu el-Medžusi se pretvarao da je prešao na islam da bi mogao boraviti u Medini. On je, na kraju, 23. godine po Hidžri uspio da nožem napadne i izbode halifu Omera ibn Hattaba koji je predvodio muslimane za vrijeme sabah-namaza.

Nakon toga, tajni pokret medžusija ujedinio se sa pristalicama Abdullaha ibn Sebe el-Jehudija. Vatropoklonici su iskoristili ovu priliku da posiju sjeme fitne (smutnje) u islamu. Uspjeli su da okupe pobunjenike i da, na kraju, ubiju i halifu Osmana ibn Affana.

Nakon šehadeta trećeg halife (Osmana ibn Affana), data je beja’ (prisega) na vjernost novoizabranom halifi Aliji ibn Ebi Talibu. Međutim, Mu’avija ibn Ebu Sufjan, koji je bio rođak Osmana ibn Affana, je zatražio od Alije da odmah sprovede kisas (kaznu odmazde za ubistvo) nad Osmanovim ubicama prije nego što mu i on da prisegu. Mu’avija je tvrdio da sprovođenje odmazde za ubistvo ima prioritet nad davanjem prisege. Halifa Alija je, u međuvremenu, tvrdio da davanje prisege na vjernost mora imati prioritet nad izvršenjem odmazde. Važno je napomenuti da su Osmanove ubice (Abdullah ibn Sebe el-Jehudi i ostali) bile u sklopu Alijeve vojske.

Medžusije nisu propustile ovu zlatnu priliku, pa su odmah stale na stranu Alije ibn Ebi Taliba. Tada je rođena sekta šijja medžusija.

Zašto su medžusije izabrale Aliju, radijallahu anhu? Zato što vođstvo, prema učenju drevnih medžusija, Zaratusra, Mazdaka i Manua, mora biti iz “svete porodice”. Da bi oživjeli učenja drevnih medžusija, oni su stali na Alijinu stranu. Poslije toga su počeli da tvrde da su Alija i njegovi potomci ma'sum (bezgriješni) i da se božanska mudrost nalazi u njima samim.

Propast Emevijskog hilafeta

Ebu Muslim el-Horasani je 129. godine po Hidžri započeo pobunu protiv Emevijskog hilafeta u Horasanu. Ebu Muslim je bio potomak orginalnih medžusija. On je uspješno osvojio Irak, te je proglasio Ebu Abbasa el-Saffaha halifom.

Posljednji emevijski halifa Mervan II ibn Muhammed je ubijen 132. godine po Hidžri u Egiptu.

Abasije su onda postale bliski saradnici šijja medžusija. Ovo se može vidjeti iz mnogih značajnih pozicija koje su držale porodice Ebu Muslima el-Horasanija i Džafera el-Barmakija (potomak medžusija).

Propast Abasijskog hilafeta

Šijje medžusije su bile bliske sa Abasijskim hilafetom, ali su kasnije su abasije shvatile devijaciju i opasnost šijja medžusija. Stoga je Harun er-Rešid tokom svoje vladavine naredio da se 187. godine po Hidžri iskorijene šijje medžusije.

Tahir bin Husein, ubica halife Al-Amina, je 198. godine po Hidžri uspostavio islamsku državu Tahirijja u Horasanu. Ovo je bilo prvo izdvajanje neke zemlje iz Abasijskog hilafeta. Nakon toga se formiraju i iz sastava hilafeta izdvajaju i mnoge druge male države kao što su medžusijske dinastije: El-Karamita, El-Buvejhijja i El-Ubejdijja.

Ovaj problem je nastavljen sve do 656. godine po Hidžri. Tadašnji šiitski ministar Ibn Alkami je pozvao mongolskog vladara Hulagu-kana i njegovu vojsku da napadnu Bagdad. Ibn Alkami je bio šijja medžusija, a pomagao ga je Nasir ed-Din et-Tusi.

Oni su uspjeli da putem zavjere ubiju zadnjeg abasijskog halifu El-Musta’sima Billaha, svu ulemu, kadije (sudije) i cijelu halifinu porodicu. Uništili su Bagdad, opljačkali njegova blaga i masakrirali muslimane u mesdžidima, kućama i na drugim mjestima. Niko nije preživio, osim jevreja i kršćana, kao i onih koji su našli zaklon u kući Ibn Alkamija. Tom prilikom su ubijeni veliki učenjaci islama kao što je Ibn el-Dževzi, rahimehullah.

Rušenje evropskih snova i pobjeda muslimanske vojske

Bitka na Hitinu privlači posebnu pažnju zapadnjačkih historičara, jer je bila alarmantan znak okončanja krstaške dominacije na Istoku. Ona je, također, označavala i rušenje evropskih snova koji su bili izvor raspirivanja ovih nepravednih ratova. Ima onih koji nastoje pomutiti očigledan sjaj Salahudinove pobjede tvrdnjama da su neki drugi faktori, a ne vojni, doprinijeli slomu krstaša. Ovakav stav pobija činjenica da pravi vitez zna procjeniti atmosferu toka bitke, prodrijeti u slabosti svojih neprijatelja, te ih tako učiniti uzrocima svoje pobjede. Ovo je Salahudin uspio postići političkim talentom i mudrošću.

Također, treba napomenuti i Čerčilovu analizu Hitinske bitke. On tvrdi da je brojnost islamske vojske glavni faktor njihovog uspjeha. Odgovor na ove tvrdnje je: broj krstaške vojske, koja je pristizala iz različitih franačkih kneževina, bio je mnogo veći od muslimanske vojske, ali tu brojnost nije pratila dobra logistika i mudra strategija. Poznato je da su franački brodovi danima snabdijevali krstaške jurišnike.

Istraživači krstaških ratova su se usredsredili na sedam pohoda, što su bile službene ekspedicije koje su vodili zvanični kraljevi ili zapaženi grofovi. Ne treba zaboraviti brodove koji su, pod crkvenim patronatom, kontinuirano pristizali. Crkva je, kao što je spomenuto slala izaslanstva širom Evrope, od juga od sjevera, obećavajući oprost grijeha svakome ko se ukrca na lađe i otputuje u Svetu zemlju.

Onda, šta će Salahudin uraditi pred vojskama čitavog evropskog kontinenta kada su uz njega samo šamska i egipatska vojska? Nekoliko puta mu je došla pomoć iz Iraka i Arapskog poluotoka, ali je to bivalo rijetko. Naš vitez se požalio abasijskom halifi moleći ga da, duhovnim autoritetom, utječe na muslimanske emire i tražeći da hitno interveniraju. U narednom poglavlju ću spomenuti dio tog pisma. U njemu se navodi da morem svakodnevno dolaze desetine evropskih lađa. Ako krstaši izgube deset vojnika, stiže im sto. Uz sve to, Salahudin se bori s ograničenim sredstvima i limitiranom armijom, mjesto šehida nema ko zauzeti.

Tvrdnje o brojnosti muslimanske vojske bi imale značaja da krstašima nisu pristizali plaćenici kojih je bilo poput pijeska. Tvrdnje o nedostižnoj brojnosti muslimana su puka teorija.

Neki tvrde da sva krstaška vojska nije ušla u borbu (na Hitinu, op.PV.). Nameće se pitanje: zbog čega nije izišla cijela vojska ako je to bila presudna bitka? I zbog čega su, onda, došli iz svoje zemlje?

Naravno, treba spomenuti i atmosferu odigravanja bitke, na što potenciraju evropski analitičari. Kratko rečeno, radilo se o sukobu za prevlast u jerusalemskom kraljevstvu između brojnih grofova i Baldevinovog opunomoćenika Gaja Lizijanskog. Gaj Lizijanski nije posjedovao osobine koje bi ga kandidirale za zapovjedništvo. Preduzeo je teške bitke koje su mu uzdrmale politički ugled. Pod utjecajem savjetnika, bolesni kralj je shvatio grešku imenujući ga zastupnikom zbog čega je požurio razvesti sestru od njega, kako bi prekinuo sve veze s vladarskom kućom.

Nakon toga, umro je Beldevin IV, a Beldevin V imenovan za maloljetnog kralja pod tutorstvom Rejmunda III, vladara Tripolija. Ovo imenovanje je iznjedrilo neprijateljstvo između njega i prethodnog opunomoćenika koji se osamostalio u dva grada. Beldevinova sestra se obratila Herakliju tražeći pravo svoga supruga u vlasti nad Jerusalemom. On je brzo krunisao nju i njenog muža i proglasio ništavnim Rejmundovo namjesništvo. Rejmund je shvatio da će ga ovo uvesti u sukob s vjerskim prvakom, te se povukao u Tripoli. Njegovi rivali, koji su se bojali spajanja Jerusalema i Tripolija bili su zadovoljni. Zbog toga su požurili dati zakletvu Gaju Lizijanskom.

Sve ovo ukazuje da je franačko jedinstvo razbijeno. Podijelili su se na klanove. Svaki svjestan vitez, poput Salahudina, morao bi ovo iskoristiti. Ovoga nije bio svjestan Rene kada je prekršio ugovor sa Salahudinom. Zloupotrijebio je položaj napadajući karavane, u Kereku na karavanskom putu iz Egipta i Šama prema Hidžazu, na najgnusnije i najgrublje načine. I ranije je imao sličnih ispada, pa se ispričavao, priznajući grešku i obavezujući se da će poštivati primirje. Ponovo je grubo prekršio ugovor i, pored toga, uvrijedio sjećanje na Allahovoga Poslanika, s.a.v.s.

Kolumbo nije prvi čovjek koji je oplovio Atlantik

Stara pjesma koju većina Američkih školaraca pamti počinje sa “1492. godine Kulumbo je oplovio okean plavi…” Uistinu, 1492. godine Kristofer Kolumbo (čije pravo ime je bilo Cristoforo Colombo na talijanskom) je oplovio preko Atlantika u ime španske kraljevine i iskrcao se u Karipskom djelu Sjeverne Amerike. Stotinama godina jednostavno je prihvaćeno da je Kolumbo bio prvi istrazivač koji je junački plovio preko mora i “otkrio” Ameriku. No međutim, ova teorija se ne slaže sa onim što činjenice govore.

Ova teorija ne spominje da su prvi ljudi koji su uistinu otkrili Ameriku, bili preci američkih domorodaca (Indijanaca) koji su najvjerovatnije prešli u Sjevernu Ameriku preko Rusije i Aljaske prije 12000 godina. Diskusija o “otkrivanju” Amerike od strane Europejaca, Afrikanaca ili Azijata je jednostavno uvreda za historiju i kulturu njenih domorodaca.

Dok je usvojeno i općeprihvaćeno mišljenje da je Kolumbo živio u vremenu kada se smatralo da je zemlja ravna ploča, to nije tačno. Drevni grčki naučnici poput Aristotla i Pitagore su navodili da je zemlja, zapravo, okrugla. Napredna nauka o obliku i veličini zemlje je počela tokom muslimanskih zlatnih era (750-1100 god.). Među muslimanskim krugovima rasprava je bila zapravo o tome koliko je zemlja zaista velika, a ne da li je okrugla ili ne. U ranim 800-tim, Abbasijski halifa El-Me’mun je okupio najbistrije umove tog vremena u Bagdadu, koji su izračunali obim zemlje te odstupali samo 4% od njene stvarne veličine. Prema tome, ideja o Zemlji kao ravnoj ploči pada u vodu, a pobili su je muslimanski naučnici 600 godina prije nego je ona dokazana od strane Zapada.

Znajući da je Zemlja okrugla, te znajući skoro precizno njezinu veličinu (bez moderne tehnologije koju imamo danas), neki neustrašivi muslimani su morali pokušati da idu na put oko svijeta. Dokazi ovih putovanja se pred nama, crno na bijelom.
Muslimanska Španija

Veliki muslimanski historičar i geografičar Abu al-Hasan al-Masudi je napisao 956. godine o putovanju iz 889. god. , iz al-Andalusa (Muslimanska Španija). Putovanje je počeo sa luke Delba, istog mjesta odakle je počelo Kolumbovo putovanje, i plovio mjesecima zapadu. Konačno su naišli na ogromnu kopnenu masu gdje su se trgovali s mjesnim ljudima i vratili se Europu. Al-Masudi bilježi ovu zemlju preko okeana u svojoj poznatoj mapi i naziva je “Neznana (nepoznata) Zemlja”.

Zabilježena su još dva putovanja iz Muslimanske Španije u Ameriku. Jedno je bilo 999. godine i vodio ga je Ibn Faruk, iz Granade. A drugo je zabilježeno od strane velikog geografičara al-Idrisija, oko 1100. godine. On je pisao o grupi muslimana koji su plovili zapadom od Lizbona i za 31 dan se iskrcali na nekom otoku u Karibima. Nekoliko dana su bili držani zarobljeni od strane Indijanaca na tom otoku. Konačno, kada je jedan prevodioc koji je živio među Indijancima i koji je govorio arapski počeo da radi na njihovom osobađanju, bili su pušteni. Poslije toga su plovili nazad u Al-Andulus i ispričali svoju priču. U ovoj bilješci je važno postojanje osobe koja je govorila arapski među Indijancima, što je pokazatelj tome da je ranije moralo biti više nezabilježenih kontakata između arapskog svijeta i Amerike.

Iblisov odgovor

Prenosi Vehb ibn Munebbih da je Iblis sreo Jahja, a.s., pa ga je Jahja, a.s., upitao: ”Reci mi koje vrste ljudi postoje i koju od tih skupina vi šejtani najviše volite?” Iblis mu odgovori: ”Postoje ljudi koji su zaštićeni od našeg djelovanja, to su oni poput tebe i mi im ništa ne možemo. Postoji i skupina ljudi koja je u našim rukama poput lopte u dječijim rukama, mi im radimo šta hoćemo i kako hoćemo. A postoji i treća skupina i ona nam je…

… najteža i najgora, to su ljudi koje mi napadnemo i oni učine grijeh, i kad mi pomislimo da smo ih upropastili, oni se pokaju Allahu i učine istigfar i tako pokvare sve ono što smo mi uradili. Niti možemo niti hoćemo odustati od toga da ih navraćamo na grijeh, a niti možemo ostaviti svoj zacrtani cilj.”

Tako mi Allaha, od danas neću griješiti!

Prenosi se da je neki čovjek došao Ibrahimu ibn Edhemu i rekao mu: ”Moja duša me neprestano navodi na grijehe, pa me posavjetuj kako da se toga oslobodim.” Ibrahim ibn Edhem mu odgovori: ”Kad te duša pozove u grijeh prema Allahu, ti se slobodno prepusti grijesima, ali pod nekoliko uvjeta.” ”Koji su to uvjeti?”, upita čovjek. Ibrahim mu reče: ”Kada budeš želio učiniti grijeh onda to učini na mjestu gdje te Allah ne vidi.” Čovjek mu reče: ”Subhanallah, kako da to učinim kad me Allah svugdje vidi!” Zatim mu reče: ”Kada te duša pozove u grijeh učini to, ali ne na Allahovoj zemlji.” Čovjek reče: ”Ali kako kad je sva zemlja Allahova!” Ibrahim ibn Edhem je nastavio: ”Kada budeš želio učiniti grijeh nemoj jesti ništa od opskrbe koju Allah daje.” Čovjek uzviknu: ”A zar sva opskrba nije od Allaha!” Kada budeš želio učiniti grijeh, i kada te nakon smrti meleki povedu u Vatru, nemoj ih slušati.”

”A kako da ih ne slušam i kako da se oduprem kad je to nemoguće.” ”Kada budeš čitao svoje grijehe iz knjige koja će ti biti data na Sudnjem danu, nemoj ih priznati već poreci da si to činio.” A gdje su kiramen-katibini, gdje su meleki čuvari, gdje su ostali svjedoci koji će svjedočiti protiv čovjeka?” Na kraju mu Ibrahim ibn Edhem reče: ”Pa kako se onda ne stidiš da činiš grijehe prema Allahu, a On te vidi, podario ti je život i opskrbu, dao ti zdravlje i snagu?!” Nakon tih savjeta čovjek je počeo plakati i kroz suze je govorio: ”Tako mi Allaha, od danas neću biti nepokoran Allahu, dž.š.”

Razumom protiv strasti

Islamski učenjaci su kazali: ”Allah, dž.š., stvorio je meleke i podario im razum bez strasti, životinje je stvorio i podario im strast bez razuma, a stvorio je čovjeka i podario mu i razum i strast. Pa kod kojeg čovjeka razum nadvlada strasti, on je na stepenu meleka, a kod koga strast nadvlada razum, on je na stepenu životinje.”

Duševno stanje jednog pobožnjaka

Prenosi se od Džafera ibn Berkana da je rekao: ”Slušao sam mnogo o pobožnosti i dobroti Junusa ibn Ubejda pa sam mu napisao pismo sljedećeg sadržaja: ‘Dragi i poštovani brate! Volio bih da mi odgovoriš na moje pismo i da mi opišeš svoje duševno stanje. Selam!’ On mi je u svom odgovoru ovo napisao: ‘Tražio si od mene da ti opišem stanje svoje duše i evo ja to činim, ali nerado.

Znaj da sam svoju dušu stavio na ispit na taj način što sam je pokušao nagovoriti da voli drugim ljudima isto što i sebi i da mrzi drugim ljudima ono što mrzi i sebi, pa sam se uvjerio da je još uvijek daleko od toga. I pokušao sam je nagovoriti da druge ljude ne spominje osim po dobru, ali njoj je lakši post u najdužem ljetnom danu po najvećoj vrelini od toga. Dragi brate, eto takvo je stanje moje duše.”’

Neprolaznost žudnje za vlašću i vodstvom

Rekao je Hasan Basri: ”Jasan znak da je čovjek daleko od Allahove milosti i da ga je Allah napustio jeste njegovo bavljenje i zanimanje onim što ga se ne tiče.”

A imam Šatibi kazao je: ”Zadnje što nestaje iz srca pobožnih ljudi jeste žudnja za vlašću i vodstvom.”

Prepao se Allahove milosti

Prenosi se da je Sulejman ibn Abdul-Melik jedanput čuo grmljavinu i vidio sijevanje munja pa se mnogo uplašio. Primijetio je to Omer ibn Abdul-Aziz i rekao mu: ”O vođo pravovjernih! Ovo je glas Allahove milosti, kako ćeš se tek prepasti kad čuješ glas Njegove kazne.”

Uzaludna nada

Rekao je imam Ibnul-Dževzi: ”O ti koji žudiš da u Džennet uđeš! Samo zbog jednog grijeha tvoj praotac Adem je iz njega istjeran, pa zar misliš da ćeš ti ući u Džennet sa mnoštvom svojih grijeha za koje se ni pokajao nisi!”

Osobine postojanog vjernika

Prenosi se da je jedan islamski mudrac rekao: ”Znak po kojem se može prepoznati onaj ko je ustrajan u vjeri jeste da bude poput brda, jer brdo se topi na vrelini, učvršćuje na hladnoći, vjetar ga ne može pomjeriti niti poplava odnijeti. Tako je i sa ustrajnim vjernikom: ako mu neko učini dobročinstvo, to ga neće navesti da nepravedno podržava onoga ko mu je dobro učinio, ako neko nešto hrđavo učini prema njemu, to ga neće navesti da bude nepravedan prema tom čovjeku, prohtjevi njegove duše ga ne mogu navesti da čini ono što je suprotno Allahovom naređenju niti ga dunjalučke blagodati i ljepote odvode od pokornosti Allahu, dž.š.”

Islamski casopis SAFF

Zivio je u Rijadu. Za Allaha dz.s skoro da nije ni znao. Godinama u dzamiju nije krocio, niti je Allahu dz.s., na sedzdu pao. Uzviseni Allah htio je da njegovo pokajanje bude pred njegovom malom kcerkom. Evo sta on kazuje:

Sijelio sam do zore sa svojim drugovima u zlu zabavljajuci se i igrajuci, a svoju zenu ostavljajuci da pati od samoce i bola i sam Allah dz.s., zna od svega jos drugog. Ta cestita i iskrena zena je izgubila nadu u
mene. Nije zalila truda da me savjetuje i upucuje, ali bez koristi.

Jedne noci sam se vratio sa sijela. Bilo je oko tri sahata ujutro. Moja zena i kcerka su bile u dubokom snu. Usao sam u susjednu sobu kako bih ostatak noci proveo uz video gledajuci pokvarene filmove. To je vrijeme
kada Allah dz.s., silazi i govori: “Da li ima neko dovu da Mi uputi pa da mu je uslisam? Da li ima neko oprosta da trazi pa da mu oprostim? Da li ima neko zelju pa da mu je ispunim?”

Iznenada sobna vrata se otvorise, kad ono moja kcerkica koja nije napunila ni pet godina. Njen pogled bio je pun prezira. Rekla mi je :”Babo! Sramota je to! Zar se Allaha dz.s. ne bojis? !” Ponovila je to tri puta, azatim zatvorila vrata i otisla.

Bio sam zaprepasten. Ugasio sam video, zbunjen sjeo, a njene rijeci su odzvanjale u mojim usima. Bile su ubojite. Ustao sam za njom a ona je vec otisla u postelju. Bio sam izbezumljen. Ne znam sta me je spopalo u to doba. Za nekoliko trenutaka trebalo je nastupiti vrijeme sabahskog ezana, koji ce razbiti ovu zastrasujucu nocnu tisinu i pozvati na sabah.

Uzeo sam abdest i otisao u dzamiju. Nisam osjetio neku posebnu zelju za namazom. Ono sto me je zaokupljalo i zabrinjavalo bile su rijeci moje male kcerkice. Ikamet je proucen i imam je zanijetio. Proucio je nesto iz Kurana, pao je na sedzdu, a ja za njim. Nisam ni stavio celo na
zemlju, a rasplakao sam se ni sam ne znajuci zasto. Ovo je prvi put da padnem na sedzdu Allahu dz.s., poslije sedam godina. Od tog placa iz mene je izasao sav kufur, licemjerstvo i nevaljalstina. Osjetio sam da je
kroz mene strujao iman. Nakon namaza ostao sam malo duze u dzamiji.

Potom, vratio sam se kuci i nisam ni oka sklopio prije nego sto sam otisao na posao. Kada sam usao kod kolege iznenadio se sto me ovako rano vidi, jer sam zbog provoda do kasno u noc uobicajio dolaziti kasno na posao.
Kada me je upitao za razlog, rekao sam sta mi se sinoc desilo. Rekao mi je : “Zahvali Allahu dz.s., sto ti je podario ovu malu kcerku koja te je iz gafleta probudila i smrt te nije zadesila dok si u ovakvom stanju bio.”

Kada je nastupilo vrijeme podne-namaza bio sam umoran, jer vec dugo nisam spavao. Zamolio sam kolegu da preuzme moj posao i vratio sam se kuci da se malo odmorim.

Silno sam zelio da vidim svoju kcerkicu koja je bila sebep moje upute i mog povratka Allahu dz.s. Usao sam u kucu. Moja zena je plakala. Upitao sam je sta je bilo, a njen odgovor odjeknuo je poput groma:”Tvoja kcerka je umrla!” Od silnog soka nisam se mogao kontrolisati. Poceo sam plakati. Nakon sto sam se smirio, prisjetio sam se da je sve sto se desilo iskusenje od Allaha dz.s., da iskusa moj iman.

Zahvalio sam Allahu dz.s., podigao slusalicu i nazvao prijatelja i zamolio ga, da dodje da mi pomogne. Prijatelj je dosao. Uzeo je dijete ogasulio i opremio je, a zatim smo joj klanjali dzenazu. Potom, otisli smo na mezarje i moj prijatelj mi je rekao: “Ne prilici da je neko drugi spusti u mezar osim tebe.”

Uzeo sam je, zaplakao i spustio u mezar. Ja nisam ukopao svoju kcerku, nego sam ukopao “NUR” (svjetlost) koji mi je osvijetlio put u zivotu. Molim dragog Allaha dz.s., da je ucini mojom zastitom od Vatre i da nagradi moju strpljivu zenu najboljom nagradom.

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Nema nijednog dobra a da nam Allahov poslanik s.a.w.s. nije ukazao na to – kako bi to cinili – i nema ni jednog zla a da nam poslanik s.a.w.s. takodjer nije ukazao na to – kako bi se klonuli toga. Rekao je: “Nisam ostavio ni jedno dobro a da vam nisam na njega ukazao. I nisam ostavio ni jedno zlo a da vam ga nisam zabranio.” Dakle, poslanik s.a.w.s. nam nije ostavio nista sto nas priblizava dzennetu a da nam to nije naredio, i nije ostavio nista sto nas udaljava od dzenneta a da nam to nije zabranio…

Jedno od djela na koje nas poslanik s.a.w.s. podstice jeste i davanje sadake na Allahovom putu. Ono sto udjelimo od dobra drugima pa Allah za to sigurno zna. Abdullah ibn Mes’ud prica: “Allahov poslanik s.a.w.s. nam je naredjivao da djelimo sadaku pa bi se desilo da niko od nas nema nesto sa cim ce je udjeliti. Zato bi odlazili na pijacu i nosili na svojim ledjima i tako zaradjivali pregrst (hrane) i davali ga Allahovom poslaniku s.a.w.s.”

– Allahov poslanik s.a.w.s.je rekao: “Allah je darezljiv i voli darezljivost. On voli plemenita svojstva, a mrzi losa.” (Taberani, Zejn el-Iraki kaze da mu je sened sahih)

– “Ima li ko od vas da mu je imetak njegovog nasljednika drazi od svoga?” “Allahov poslanice,” – odgovorili su – “nema niko od nas a da mu njegov imetak nije drazi.” Na to je rekao: “Svoj imetak je onaj koji se potrosi i podijeli, a nasljednikov imetak onaj koji se iza sebe ostavi.” (Buharija)

– “Sacuvajte se od dzehennemske vatre, makar i sa pola hurme!” (Buharija)

– Rijecima: “Ostalo je sve osim njene plecke.” – Allahov poslanik s.a.w.s. odgovorio je Aisi, r.a., kada ju je upitao je li sta ostalo od ovce koju su zaklali, pa mu je rekla: “Od nje je ostala samo plecka”, zeleci time reci da je drugima svo meso podijelila osim plecke.

Jer sve ono sto podjelimo drugima u ime Allaha je opet nase jer cemo to naci na Sudnjem danu, a ono sto nama ostane, to bi se pojelo i to bi tada bila jedina korist koju bi smo imali od tog imetka. Dakle, znatno vecu korist od naseg imetka imat cemo onog trenutka kada ga budemo djelili na Allahovom putu a ta korist ce se pokazati onog dana kada nam to bude najpotrebnije. “…a ono sto od imetka udjelite drugima nadoknadice vam se potpuno, nece vam biti ucinjeno krivo.” (El-bekare; 272)

Pripovjeda se da je Abdullah ibn Amir od Halida ibn Ukbe Ebu Mu’atija kupio kucu u carsiji u Mekki za 70 000 dirhema i da je kada je pala noc Abdullah cuo kako ukucani placu pa se ujutro raspitao zasto placu. Kada su mu rekli da placu zato sto im je zao kuce, Abdullah je rekao svome slugi: “Idi i reci im da su kuca i dirhemi njihovi.”

Molimo Allaha s.w.t. da nam omili davanje sadake radi Njegovog zadovoljstva jer je u tome samo korist za nas a nikako steta. A sadaka nikada nije umanjila imetak.

Pitanje: Da li teskoce smrtne agonije i bolesti ublazavaju grijehe? Molim Vas da odgovorite.
Odgovor: Svakako, sve sto zadesi covjeka: bolest, nesreca, briga ili tuga, pa cak i trn koji ga ubode, brise njegove grijehe. Uz to, ako se strpi i…

nada se nagradi od Allaha, imat ce nagradu za sabur koji je pokazao prilikom nedace koja ga je zadesila. Nema razlike izmedju nedaca koje covjeka zadese prilikom smrti i onih prije. Sve nedace vjernicima brisu grijehe, na sto ukazuju rijeci Uzvisenog u prijevodu znacenja: “Kakva god vas nesreca zadesi, to je zbog grijehova koje ste zaradili, a On mnoge oprosti.” (Es-Sura, 30)

Ako nedace bivaju zbog onoga sto smo zaradili, onda to ukazuje na to da one brisu one grijehe koje smo uradili i zaradili. I Vjerovjesnik, saws, obavjestio je da vjernika ne zadesi briga, tuga, ili bol, cak i ubod trna, a da mu Allah, dz.s., time ne izbise grijehe.

sejh Ibn-Usejmin r.a.

---

Jos malo o iskusenjima:

“Kome Allah hoce dobro, stavi ga na iskusenje” (hadis biljezi Buharija)

“Velika nagrada ide uz veliku nedacu. Kada Allah swt zavoli jedan narod, On ga stavi na iskusenje, pa sa onim, ko to sa zadovoljstvom prihvati, bude zadovoljan, a na onoga, ko to prihvati sa ogorcenjem, se rasrdi.” (Tirmizi i Ibn Madze)

“Ko zamoli za cednost, Allah ce mu dati da bude cedan, ko zamoli za bogatstvo, Allah ce ga uciniti bogatim, a ko se strpljivo ponese, Allah ce ga jos strpljivijim uciniti. Od strpljivosti nikome nije dat bolji ni trajniji dar. (Buharija)

“Cudan li je slucaj vjernika! Sta god mu se dogodi, ispadne dobro po njega. To ne vazi ni za kog drugog osim za vjernika. Ako ga zadesi kakva sreca, bude zahvalan, pa mu se to upise u dobro djelo, a ako ga pogodi kakva nesreca, bude strpljiv, pa mu se i to (strpljivost na nesreci) upise u dobro djelo.” (Hadis biljezi Muslim a gornji hadisi su preuzeti iz knjige “Put pravog muslimana” – Ebu Bekr El-Dzezairi)

Kur’anski ajet:

“Misle li ljudi da ce biti ostavljeni na miru ako kazu: “Mi vjerujemo! i da u iskusenje nece biti dovedeni? A Mi smo u iskusenje dovodili i one prije njih, da bi Allah sigurno ukazao na one koji govore istinu i na one koji lazu.” (Kur’an, 28:2-3)

I na kraju da se podsjetimo da insan nece samo imati nagradu za svoj sabur u nedaci vec da je i olaksanje blizu jer rekao je Allahov Poslanik saws : “Kada bi muka dosla i usla u kamen, za njom bi dosla i uslo olaksanje da je iz njega istjera”. Tako da je Allahova milost i Njegova pomoc uvijek blizu.

* Zikr u srce vjernika unosi radost, srecu i zadovoljstvo
* Odagnjava brige i probleme
* Zikr je, za onoga koji ga je praktikovao na ovom svijetu, svjetlo u njegovom kaburu, a i svjetlo koje ce ici ispred njega kada bude na sirat-cupriji

* Brise grijehe i, u isto vrijeme, predstavlja jedno od najvecih, pohvalnih i dobrih djela
* Srce onoga koji spominje Allaha Uzvisenog postaje zivo
* Ako rob spominje svoga Gospodara u lahkoci, njegov Gospodar ce ga se sjetiti kada on bude u teskoj situaciji

* Pomaze u sticanju opskrbe
* Zikr odagnava sejtana i onemogucava ga u njegovom djelovanju
* Mjesta na kojima se spominje Allah Uzviseni su mjesta na kojima prisustvuju meleki, dok su mjesta zabave, razonode i nemara mjesta kojima prisustvuju sejtani

* Osigurava covjeka kajanja na Sudnjem danu
* On je jedan od najlaksih ibadeta, ali, u isto vrijeme i najvredniji
* U srcu postoji praznina koju ne moze popuniti nista sem zikra spominjanja Allaha

* Priblizava covjeka Allahu
* Zikr cini roba bliskim Allahu dz.s.
* Jaca srce i tijelo

* Njime je zadovoljan nas Gospodar
* Otvara vrata spoznaje
* Zikr je povod kojim covjek, Allahovom voljom, biva sacuvan vatre

Rekao je Poslanik Muhammed s.a.w.s. : “Ko se ponizi radi Allaha, Allah ce ga uzdignuti.”(Ibn Madze,Ahmed,Ebu Nuajm)

Zasto ljudi ne bi kritikovali sebe? Kad bi znali koja je nagrada za to, svi bi se pozabavili sobom i tako bi nam se stanje popravilo. Jer, nezadovoljstvo sobom – i to samo radi Allaha – garancija je duhovnog uzdizanja.

Kritikujuci sebe, u jednom trenutku se vise moze Allahu pribliziti nego bilo kojim drugim djelom. Imam Ahmed biljezi da je jedan Izraelcanin proveo 60 godina u ibadetu, moleci za neku svoju potrebu. Kad je ni nakon toliko vremena nije dobio, sam sebi je rekao:
“Tako mi Allaha,o nefsu moj,da u tebi ima ikakva dobra postigao bih ono sto ti treba.” Zatim mu je u snu receno: “Jesi li vidio kako si u tome momentu kritikovao sebe? Taj moment je kod Allaha bolji od svih 60 godina tvoga ibadeta.”

Kad bi neko pohvalio Ibni Tejmiju, Allah mu se smilovao, on bi rekao: “Hvalis onoga koji svaki dan obnavlja sehadet.”

Hasan el Basri je rekao: “Kad bi grijesi zaudarali na neprijatan miris, niko pored mene ne bi mogao sjesti.”

Prenosi se da je hazreti Omer rekao: “Obracunajte se sa samim sobom prije nego sto od vas bude zatrazeno da polozite racun.”

Postupci koji će nam pomoći zadobiti Allahovu naklonost:

1. Počni dan obavljanjem sabah-namaza na vrijeme, a ako je moguće i u džematu.

2. Uči/čitaj Kur’ani kerim svaki dan sa razumijevanjem i entuzijazmom.

3. Ako Te neko uvrijedi, ili kaže nešto što Ti nije po volji, pređi preko toga, oprosti i moli Allaha da toj osobi oprosti.

4. Kada Te ljutnja obuzme, promijeni položaj – sjedi ili lezi. Zamoli Allaha dž.š. za spas od šejtana, pokušaj se predati nečemu što je korisno i pozitivno.

5. Kada si sretan, sreću sa prijateljima podijeli, a kada su Ti prijatelji u tuzi i bolu, budi saučesnik.

6. Kada Ti se desi nešto loše i neugodno, na to gledaj kao na iskušenje koje ima za cilj da Te učini snažnijim i iskusnijim.

7. Nikada ne zaboravi da Te je Allah iz ljubavi stvorio i uvijek traži načina da na tu ljubav uzvratiš ljubavlju.

8. Voli one koji svoju ljubav prema Allahu nedvosmisleno iskazuju.

9. Ako će govor biti od koristi Tebi ili drugima – govori, u protivnom pribjegni šutnji.

10. Ne zaboravi da se rekreiraš, da prošetaš, da se s djecom i prijateljima poigraš i razonodiš, ali nikada ne napuštaj sjećanje na Allaha dž.š.

11. Budi poslušan svojim roditeljima, zagrli ih, poljubi u ruku i obraduj poklonom.

12. Sa svakim se sa osmjehom susreći, opraštaj i ne budi zlopamtilo.

13. Kad Te ljudi kritikuju zbog određenih postupaka, provjeri jesu li postupci od onih s kojima je Allah zadovoljan. Ako jesu, zanemari kritike i sjeti se koliko su Poslanik a.s. i ashabi trpjeli i saburili radi Viseg cilja.

14. Ne dozvoli da Ti popularnost udaru u glavu. Ona nije trajna i često donosi više štete nego koristi.

15. Ni na kog ne gledaj s visine, nikoga ne ponižavaj, jer možda je taj u očima Allaha dž.š. bolji od Tebe.

16. Neka Ti je Allah uvijek na prvom mjestu, a onda sve ostalo u skladu s tim.

Od Ebu Hurejre r.a., se bilježi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: “Neko od vas će tražiti trn u oku svoga brata, dok neće primjećivati stablo u oku svome.”

Od Bekra b. Abdullaha el-Muzenija rhm.,se bilježi: “Ako vidite čovjeka koji se bavi tuđim grijesima, a zaboravlja svoje grijehe, znajte da je pao u klopku.”

Dejlemi rhm., bilježi od Enesa r.a.: “Blago onome koga je bavljenje njegovim mahanama odvratilo od istraživanja mahana ostalog svijeta.”

Ebu ‘Ubejde el-Badži prenosi da je Hasan el-Basri rhm., rekao: “Sine Ademov, nećeš postići suštinu imana sve dok ne prestaneš vrijeđati ljude zbog mahana koje i sam pri sebi imaš, i sve dok ne otpočneš sa liječenjem svoje mahane. Ako tako budeš postupio, nećeš izliječiti tu mahanu, a da ne naiđeš na drugu. Ako postupiš tako – zauzećeš se samim sobom, a najbolji Allahovi robovi su oni koji su takvi!”

Abdul-Bari rhm., kaže: Čuo sam mog brata Zennuna b. Ibrahima rhm., kako kaže: “Ko se bude bavio mahanama ljudi – zaboraviće svoje mahane!”

Od Ebu Sulejmana el-Daranija rhm., se bilježi slijedeće: “Ko se zauzme sobom, zaboraviće ostali svijet, a ko se zauzme svojim Gospodarem – zaboraviće i sebe i ostali svijet!”

Od Asme’ija rhm., se bilježi slijedeće: “Za čudit se je čovjeku o kojem se govori dobro – a nije takav kao što se govori, pa bude zadovoljan tim govorom!? Još više je za čudit se čovjeku o kojem se govori loše – a takav je kao što se govori, pa mu bude krivo, i naljuti se!? A ono što je najviše za čuditi se jeste čovjek koji potvara ljude uz pretpostavke i sumnje, a sebe voli uz maksimalni jekin i ubjeđenje!?”

Od Ebu Hurejre r.a., se bilježi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: “Najgora kamata je da se čovjek nadnese nad obrazom svoga brata!”

Ibnul-Musejjib rhm., je rekao: “Najgora kamata je oholjenje nad čašću svoga brata muslimana!”

Od Hasana el-Basrije rhm., se bilježi slijedeće: “Vjernik je blag, i ne ponaša se kao džahil. Ako se prema njemu džahilski ponesu – blag je; ako mu se nepravda učini – oprosti; ako mu nešto bude uskraćeno – strpi se!”

Od Hasana el-Basrije rhm., se bilježi: “Gibet/ogovaranje, je da spominješ nekog čovjeka po onome što je pri njemu, a ako ga budeš spominjao po onome što nije pri njemu – potvorio si ga!”

Od Sufjana b. Husejna rhm., se bilježi: “Zadesih se kod Ijjas b. Mu’avije, a kod njega bijaše čovjek od kojeg se plaših da me ne počne spominjati po zlu kada odem od njih – pa ostadoh da sjedim tu sve dok taj nije otišao. Kada je otišao spomenuh ga Ijjasu, kada me Ijjas poče gledati posred lica, ne govoreći mi ništa sve dok ne završih, pa mi reče: Jesi li se borio protiv Dejlema? Rekoh: Ne. Reče: Jesi li se borio protiv Sinda? Rekoh: Ne. Reče: Jesi li se borio protiv Indije? Rekoh: Ne. Reče: Jesi li se borio protiv Rima? Reče: Ne. Reče: Od tebe su rahat i pošteđeni Dejlem, Sind, Indija i Rim – dok tvoj brat nije rahat od tebe!? Nakon ovih riječi Sufjan nikada više nije ponovio to šta je uradio!”

Ebu Ja’ala el-Sekafi rhm., kaže: “Spomenu se neki čovjek na sjelu kod Salima Ebu Kutejbe, kojeg proturi kroz usta jedan od sjeldžija, na šta mu Salim reče: O ti, odbi nas od sebe, i ljubav prema tebi nam uskrati, i otkrio si nam svoj avret!”

Od E’ameša rhm., se bilježi slijedeće: Čuo sam Ibrahima rhm., kako kaže: “Ja vidim i primjetim nešto što mi je odvratno i mrsko, i ne priječi me od govora o tome ništa drugo do bojazan od toga da lično ja ne budem iskušan tim djelom!”

Jahja b. Džabir rhm., kaže: “Niko neće istraživati mahane drugog čovjeka, a da ga Allah dž.š., kasnije, ne iskuša istim tim mahanama!”

Mekhul rhm., prenosi od Vasile b. el-Eska’a rhm., da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: “Nemoj javno psovati i grditi svoga brata! Može mu se Allah smilovati, a tebe na ispit staviti!”

Od Dža’afera b. Sulejmana rhm., se bilježi: Čuo sam Malik b. Dinara rhm., kako kaže: “Dosta je čovjeku zla da ružno govori o dobrim ljudima, a nije jedan od njih!”

Ebu Nu’ajm rhm., kaže: Čuo sam Hassana b. Saliha rhm., kako kaže: “Pretraživao sam bogobojaznost, i našao sam da je najtanja na jeziku!”

Fudajl b. ‘Ijad rhm., kaže: “Draže mi je da čovjeka pogodim kopljem, nego li da ga pogodim jezikom!”

Jahja b. Mu’az el-Razi rhm., je rekao: “Od koga budu pošteđena stvorenja – njime je zadovoljan Gospodar!”

Sehl b. Abdullah rhm., kaže: “Ko se želi spasiti ogovaranja ljudi/gibeta, neka zatvori sebi vrata sumnjičenja; ko se spasi sumnjičenja – spasiće se uhođenja; ko se spasi uhođenja – spasiće se ogovaranja; ko se spasi ogovaranja – spasiće se lažna govora/zur; ko se spasi lažna govora – spasiće se od potvaranja!”

Poslanik s.a.w.s., kaže: “Keffaret 8otkup) za ogovaranje/gibet je da tražiš oprosta od Allaha dž.š., za osobu koju si gibetio, riječima: Allahu, oprosti i nama i njemu!”

Priredio: Sead ef. Jasavić, prof. fikha

Mudri Lukman je rekao svome sinu: “O sinko moj, neka ti je na umu dvoje, a drugo dvoje ako ikako mozes zaboravi. Dvoje koje ti treba uvijek biti na umu su Allah dz.s., i smrt, a dvoje koje trebas zaboraviti su dobrocinstvo koje si nekome ucinio i nepravda koju je tebi neko ucinio.”

“Neznalice se ljudima zale na Allaha, i to je vrhunac neznanja i u odnosu na onoga kome se zali i na Koga se zali. Jer da takav poznaje Allaha, ne bi se zalio na njegovu odredbu, a da poznaje ljude, ne bi se njima zalio na Allaha ” Jedan poboznjak je cuo kako se neki covjek zali drugom covjeku na svoje stanje, pa mu je poboznjak rekao: “O covjece, znaj da time nisi postigao nista, osim sto se zalis na odredbu Milostivog onome koji milosti nema” (Ibn Kajjim el-Dzevzijje)

Alija, radijallahu anhu, je rekao: “Kada umre covjek vjernik, za njim placu dva mjesta, jedno na nebesima drugo na Zemlji. Sto se tice mjesta na Zemlji, to je ono mjesto na kojem je namaz obavljao, a sto se tice onog na nebesima, to je mjesto uzdizanja dobrih dijela vjernika dok je ziv na dunjaluku” (Tefsirul-Kur’an, Muhammed eš-Ša’aravi)

Poznati ashab, Selman el-Farisi, prenosi da je Muhammed sallallahu alejhi ve selem, rekao: “POvecajte kod sebe dvoje koje ce vam priskrbiti Allahovo zadovoljstvo, i drugo dvoje bez kojih nikako ne mozete. Dvoje s kojima cete steci Allahovo zadovoljstvo su ponavljanje rijeci la illehe illAllah i stalno cinjenje istigfara, a dvoje bez cega ne mozete su trazenje Allaha da vam podari Dzennet, a da vas sacuva od Dzehennema.”

Lijep ahlak (ponasanje) pokrije mnoge sramote i nedostatke, kao sto los ahlak pokrije mnoga dobra djela.

“Osmjeh je poznata i lijepa rijec i bez slova.”

Iskusenje vjernika priblizava Allahu, s.w.t., podsticu ga da stalno upucuje dove Svevisnjem, i otklanja od njega oholost, samodopadljivost i gordost.

Ne druzi se sa onima koji su puni prezira prema ljudima, ni sa cjepidlakama i zavidnicima, jer oni su teret za dusu i samo tugu donose.

Ne obracaj paznju na ruzne rijeci koje ti upucuju ljudi, jer one stetu donose onome ko ih govori, a ne tebi. Znaj da mrznja vrijedjanje i zavidnost od strane pokvarenjaka samo povecaju tvoju vrijednost, jer to je dokaz da si postigao stepen koji je hvale vrijedan. I znaj da ti salje darove u obliku svojih dobrih djela onaj koji te ogovara, brise tvoje grijehe i cini da postanes poznata licnost, a to su sve same blagodati.

Najbolji je onaj dan koji ti poveca blagost, podari novo znanje, sprijeci te od cinjenja grijeha, podari ti razumjevanje i pokloni odlucnost.