Slatki Bajram recepti...

Prema islamskom kalendaru (vaktija) Ramazanski bajram pada prvog dana mjeseca ševala, dok je prema gregorijanskom kalendaru Bajram pomični praznik koji svake godine dolazi oko 11 dana ranije nego prethodne.

Slavi se nakon mjesec dana odricanja od hrane, pića, ružnih djela i misli. Vjernici tokom ovog mjeseca jačaju snagu duha, rade na poboljšanju odnosa sa drugim ljudima i općenito nastoje činiti dobra djela, možda čak više nego inače, jer to je mjesec oprosta, najvredniji od svih mjeseci.
slatki bajram recepti

U turskom jeziku riječ Bayramı koristi se kao sinonim za praznik, bez obzira da li je riječ o nacionalnom ili religijskom prazniku. Tako se npr. Nova Godina naziva Yılbaşı Bayramı ili samo Yılbaşı, praznik rada je İşçi Bayramı, a Božić je Noel Bayramı.

Vjernici islamske vjeroispovijesti u nekim zemljama koje su bile pod osmanskom vladavinom zadržali su ovaj naziv za dva najveća muslimanska praznika, kod nas poznata kao Ramazanski i Kurban bajram.

Običaj je da se za Bajram pripremaju različite zalivene poslastice među kojima je najpoznatija baklava. Prema nekim podacima danas postoji više od stotinu vrsta baklave, ali se ona bajramska razlikuje od drugih po preovladavajućem sadržaju oraha, badema i/ili pistacija.

Osim baklave, pripremaju se i halve, tulumbe, hurmašice, ružice, rahatlokumi, lutme i unutme. Mijese se tu i neki drugi kolači i torte u kojima nema agde, sve jednako bogate najkvalitetnijim sastojcima za najveći praznik u godini. U ovom izdanju donosimo vam recepte za neke drugačije bajramske poslastice, uobičajene u zemljama istočno od naše, ali i neke laganije ljetne kolače, dostojne ovog velikog praznika. Nadamo se da ćete u njima pronaći inspiraciju da obradujete vaše goste nečim malo drugačijim od onog što bi očekivali.

Bajram šerif mubarek olsun!

Često slušam riječi: “Neka su salavati i selami na Allahovog Poslanika”, a ne znam šta to ustvari znači. Bio bih vam zahvalan da mi to pojasnite.

Salavate na Allahovog Poslanika donosi Uzvišeni Allah, donose meleki i donose ljudi. Salavati od Allaha su milost, od meleka su traženje oprosta (istigfar), a od ljudi dova. Ovo je stav većine učenjaka, a postoji drugo mišljenje, koje je od klasičnih učenjaka odabrao Ebu Alija, od poznijih Ibn Kajjim, a od savremenih Ibn Usejmin, Allah im se smilovao, prema kojem su salavati ustvari pohvala Poslaniku od Uzvišenog Allaha pred odabranim stanovnicima nebesa. A dova meleka i ljudi kroz donošenje salavata na Poslanika predstavlja molitva Svevišnjem Allahu da pohvali Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pred stanovnicima nebesa.

Muhammed b. Salih el-Usejmin kaže: “Kazano je da je salavat od Allaha milost, od meleka istigfar, a od ljudi dova. Kada se kaže: ‘Meleki na njega donose salavat’, to znači da za njega traže oprosta. Kada se kaže: ‘Imam je na džumajskoj hutbi na njega donio salavat’, to znači da je za njega dovio. A kada se kaže: ‘Allah je na njega donio salavate’, znači da mu se smilovao. Ovo je poznato mišljenje među učenjacima, međutim, ispravno je nešto drugo, a to je da je salavat specifičniji od milosti. Zbog toga su muslimani složni da je dozvoljeno doviti tražeći milost svakom vjerniku, a podijelili su se u mišljenju da li se donosi salavat na druge mimo vjerovjesnika. Kada bi salavat bio u značenju milosti, ne bi između to dvoje postojala razlika, te kao što za nekog čovjeka molimo da mu se smiluje, isto tako bismo na njega donosili salavat.

Isto tako, Svevišnji Allah kaže: ‘Nad njima su salavati od Gospodara njihova i rahmet (milost); oni su na Pravome putu!’ (El-Bekara, 157), time je milost nadovezao salavate, a povezivanje veznikom iziskuje različitost. Ovim časnim ajetom i upotrebom učenjaka izraz salavat u jednom značenju, a rahmet u drugom, razjasnilo se da salavati nisu isto što i milost.

Najljepše što je o tome kazano jesu riječi Ebu Alije, Allah mu se smilovao, koji kaže da je salavat od Allaha na Njegovog Poslanika: Njegova pohvala Poslaniku među stanovnicima nebesa. Značenje riječi: Allahummesalli alejh jest: ‘Pohvali ga među stanovnicima nebesa’, to jest kod posebno odabranih meleka.” (Eš-Šerhul-mumti')

Što se tiče značenja selama na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, to je dova kojom se moli da Svevišnji Allah sačuva i zaštiti njegovo tijelo – dok je bio živ, da sačuva i zaštiti njegovu vjeru, da sačuva njegovo tijelo u kaburu i da ga sačuva na Sudnjem danu.

O značenju selama na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Muhammed b. Salih el-Usejmin kaže: “Kazano je o selamu da se odnosi na Allahovo ime, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Allah, On je Es-Selam, kao što je i Allah u Svojoj Knjizi rekao: On je Allah – nema drugog boga osim Njega, Vladar, Sveti, Onaj koji je bez nedostataka (selam).’ (El-Hašr, 23) Uzimajući kao validno i utemeljeno ovo mišljenje, značenje je da Allah bdije nad Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, Svojom zaštitom, promatranjem, pažnjom i drugim. Kao da smo rekli: ‘Neka je Allah nad tobom’, tj. neka te prati, čuva, pomaže, o tebi brine i tome slično.

Također je kazano: “Selam je glagolska imenica glagola selleme u značenju etteslim (predaja), kao što je Uzvišeni Allah rekao: ‘Allah i Njegovi meleki donose salavate na Vjerovjesnika. O vjernici, donosite salavate na njega i vi i selam mu šaljite (vesellimu teslima)!’ (El-Ahzab, 56). Značenje etteslim na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jeste da dovimo da bude sačuvan od svake nedaće.

Ako bi neko rekao: ‘Ta dova za vrijeme života Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, imala je jasno značenje, ali nakon njegove smrti kako da dovimo da bude sačuvan, a umro je, neka su na njega salavati i selami?’, odgovor bi bio sljedeći: ‘Dova kojom se traži zaštita ne svodi se samo na stanje života. Na Sudnjem danu čekaju velike strahote, stoga će dova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada ljudi budu prolazili preko sirata, biti: ‘Allahu sačuvaj, sačuvaj (sellim)’, tako da čovjeku ne prestaju strahovi i nedaće nastupanjem smrti.

Dakle, dovimo za Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da bude zaštićen od strahota Sudnjega dana.

Također kažemo da značenje može biti i šire od toga, tj. da selam na Allahovog Poslanika obuhvata zaštitu njegovog šerijata i sunneta, i da bude sačuvan od toga da do njega dopru ruke pokvarenjaka koji bi ga mijenjali. U komentaru kur’anskog ajeta: ‘A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku’ (En-Nisa, 59), učenjaci su rekli: ‘Obratite se njemu za vrijeme njegovog života, a njegovom sunnetu nakon njegove smrti.’” (Eš-Šerhul-mumti) Svevišnji Allah najbolje zna!

Kada neko obavlja hadž kao bedel za nekog drugog i za to uzme materijalnu naknadu, da li ima sevap za to djelo? Da li će nagradu za proučene dove i zikrove za vrijeme tavafa, sa’ja, stajanja na Arefatu i sl., imati ta osoba ili onaj za koga obavlja hadž?

Obavljanje hadža za drugog šerijatom je utemeljeno ukoliko onaj za koga se obavlja hadž bude nemoćan da osobno doputuje u Meku i obavi hadžske obrede zbog bolesti i tjelesne smetnje za koju nema nade da će nestati, ili ako se radi o umrloj osobi, uz uvjet da je onaj ko obavlja hadž za njega prethodno obavio hadž za sebe.

Onome ko obavlja hadž za drugog ne smije biti cilj materijalna naknada, jer ibadeti nisu sredstvo kojim se ostvaruje materijalni profit. Preporučuje se da bedel bude bliska rodbina onome za koga obavlja hadž, te da hadž obavi svojom imovinom. To je najpotpunije i takvom bedelu pripada velika nagrada. Ipak, bedel može biti i strana osoba i dozvoljeno joj je da od onoga za koga obavlja hadž ili njegove porodice, uzme novac za putni trošak neophodan za obavljanje hadžskog obreda, a da ne uvjetuje bilo kakvu zaradu, a ako bi mu svojevoljno dali više, dozvoljeno mu je da prihvati. Ovakav bedel ima nagradu za svoj trud, ali nije na stepenu prethodnog, dok bedel koji obavljanjem hadža ima za cilj isključivo ovosvjetsku korist nema nagradu za to svoje djelo.

Govoreći o ovoj temi, Ibn Tejmijja, rahimehullah, kaže: “Žena koja obavlja hadž za umrlog, ako joj je namjera hadž ili da koristi umrlom, ona u tome ima nagradu i sevap. Ako pak nema druge namjere osim da uzme naknadu, ona na budućem svijetu u tome neće imati nikakvog udjela.” (Medžmuul-fetava) Također je rekao: “Učenjaci imaju različita mišljenja u vezi sa čovjekom koji obavlja hadž za drugog sa namjerom da podmiri svoj dug: da li je bolje podmiriti dug na takav način ili se ne upuštati u to? Ispravnije je da je bolje to ostaviti, jer da čovjek obavlja hadž kako bi mu ostalo nešto od novca namijenjenog za obavljanje hadža nije djelo koje su naši prethodnici činili. Štaviše, imam Ahmed je rekao: ‘Ne poznajem ikog da je obavljao hadž na ime nekog drugog za neku naknadu.’ Da je to djelo dobro, oni bi tome hrlili, a stjecanje zarade dobrim djelima nije postupak čestitih.

Ovom dužniku bolje je uzeti od zekata koliko mu je potrebno da podmiri svoj dug nego da namjerava obaviti hadž kako bi uzeo novac kojim bi podmirio svoj dug. Nije pohvalno čovjeku da uzme novac kako bi njime obavio hadž za drugog osim u dva slučaja: čovjek koji voli hadž i boravak na svetim mjestima, a nije u stanju, te uzme koliko mu je potrebno da ispuni svoju lijepu namjeru i time obavi za svog brata obavezni hadž; čovjek koji želi da umrlog riješi odgovornosti za hadž, zbog veze među njima dvojicom, zbog opće samilosti među vjernicima i tome slično, te uzme naknadu kako bi njome to obavio.

Sažetak o ovom pitanju jeste da je pohvalno uzeti da bi obavio hadž, a ne obaviti hadž da bi uzeo. Ovo pravilo važi za sve vrste naknade koje se uzimaju nasuprot dobrih djela: ko uzme naknadu da bi mogao stjecati znanje, druge podučavati ili boriti se, to je lijepo... A ko se uposli formom dobrog djela da bi uzeo naknadu, to je dunjalučki posao. Razlika je između onog kojem je vjera cilj, a dunjaluk sredstvo i onoga kome je dunjaluk cilj, a vjera sredstvo. Najvjerovatnije je da ovakav na ahiretu nema nikakvog udjela, kao što se na to ukazuje u brojnim djelima islamskih učenjaka.” (Medžmuul-fetava)

Znam da sam dužan poštovati roditelje i biti im poslušan, međutim, majka mi zabranjuje da postim dobrovoljni post i klanjam nafilu.

Da li sam dužan u tome joj udovoljiti?

Islam uči svoje sljedbenike da roditeljima posvećuju posebnu pažnju i da se prema njima plemenito ophode. Kur’an nenadmašivom retorikom ukazuje na to: “Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: ‘Uh!’ – i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim. Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: ‘Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali!’” (El-Isra, 23–24)

Dobročinstvo prema roditeljima jedno je od najvrednijih djela, kojim se brišu grijesi i dobijaju sevapi. Ata prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhu, da mu je prišao neki čovjek i rekao: “Zaprosio sam jednu djevojku pa je odbila da se uda za mene. Zatim ju je zaprosio drugi pa je prihvatila da se uda za njega. U meni je proradila ljubomora pa sam je ubio. Ima li za mene pokajanja?” Ibn Abbas upita: “Da li ti je majka živa?” “Ne”, odgovorio je, pa mu reče: “Pokaj se Allahu i što više čini dobra djela.” Ata kazuje: “Pa sam upitao Ibn Abbasa: ‘Zbog čega si ga pitao o životu njegove majke?’ ‘Jer mi nije poznato da je neko djelo Svevišnjem Allahu draže od dobročinstva prema majci!’” (El-Edebul-mufred, br. 4. Hadis je sahih po ocjeni Albanija)

Pored toga, pokornost roditelju nije apsolutna. Ako majka zabranjuje dobrovoljni post ili nafilu, jer uposlenost time narušava njen interes, kao u slučaju da joj je potrebna kakva pomoć, a dijete zbog nafile nije u stanju pomoći joj, u tom slučaju dužnost je poslušati roditelja i ostaviti nafilu. Međutim, ako roditelj zabranjuje djetetu dobrovoljni ibadet a da u tome nema stvarni interes, nego je to samo produkt pukih hirova i želje za odvraćanjem od dobra, u tom slučaju dijete ga neće poslušati.

Da bi pokornost roditelju bila obavezna, nužno je da se ispune sljedeći uvjeti:

Prvo: Da roditelj ne zahtijeva od djeteta da učini grijeh. Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Nema pokornosti stvorenju u nepokornosti Stvoritelju.” (Bilježi Ahmed, br. 1095, hadis je sahih)

Da li je propisano podići ruke kada se uči dova nakon ezana?

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je: “Kada čujete mujezina, izgovarajte isto što i on. Potom donesite salavat na mene, jer ko na mene bude donio jedan salavat, Allah će na njega donijeti deset salavata. Nakon toga molite Allaha da meni podari El-Vesile, najuzvišenije mjesto u Džennetu, koje će biti dato samo jednoj osobi. Nadam se da ću ja biti ta osoba.

Ko bude molio Allaha da meni podari El-Vesile, zaslužio je moj zagovor (šefat).” (Muslim, br. 384) U drugoj predaji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ko, nakon što je čuo ezan, kaže: ‘Allahumme Rabbe hazihid-da’vetit-tammeti ves-salatil-kaimeti ati Muhammeden El-Vasilete vel-fadilete veb’ashu mekamen mahmudeni-llezi veadteh! – Gospodaru ovog cjelovitog poziva i uspostavljenog namaza, podari Muhammedu El-Vasile, i visoki stepen, i postavi ga, na Sudnjem danu, na hvaljeno mjesto koje si mu obećao!’ – zaslužio je šefat na Sudnjem danu.” (Buhari, br. 614) Onom ko čuje ezan sunnet je ponavljati mujezinove riječi, osim što će nakon što muezin izgovori: “Hajje ales-salah” i “Hajje alel-felah”, kazati: “La havle ve la kuvvete illa billah! – Nema promjene niti moći osim u Allaha!” Nakon toga lijepo je donijeti salavate na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a potom proučiti spomenutu dovu: ‘Allahumme Rabbe hazihid-da’vetit-tammeti...”

Predaje koje ukazuju na pohvalnost podizanja ruku prilikom dove uopćeno argument su legitimnosti podizanja ruku i u ovoj situaciji. Šejh Usejmin, rahimehullah, kaže: “Podići ruke prilikom učenja dove jedan je od adaba dove i uzroka njenog uslišenja, zbog hadisa koji su o tome preneseni, i to je pravilo. Razmišljao sam o podizanju ruku prilikom učenja dove i ustanovio da se to može klasificirati u četiri skupine:

Prva: Dove u kojima je posebno potvrđeno dizanje ruku, kao što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podizao ruke na džumanskoj hutbi kada bi dovio za kišu.

Druga: Dove u kojima je potvrđeno da se ruke ne podižu, kao što je za vrijeme džumanske hutbe kada se uči neka druga dova mimo kišne.

Treća: Dove u kojima je očigledno da dizanje ruku nije od sunneta, poput dove koja se uči na sjedenju između dvije sedžde u namazu, nakon salavata na zadnjem sjedenju, dove na početku namaza (Subhaneke...), te dove nakon predaje selama. Očito je da se prilikom učenja ovih dova ne podižu ruke. Šerijatskopravni tretman ove tri skupine je jasan, jer su argumenti izravno vezani za njih.

Četvrta: Dove u drugim stanjima mimo spomenutih. Osnova je da je prilikom učenja tih dova pohvalno podići ruke, jer podići ruke jedan je od adaba dove i uzroka njenog uslišenja s obzirom na to da se tim položajem ruku ispoljava predanost Allahu i potreba za Njim.

Dova između ezana i ikameta je poznata, a podizanje ruku prilikom učenja te dove spada u četvrtu skupinu. Međutim, mnogi, kada dove nakon ezana propisanim dovama, poput salavata na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i riječi: Allahumme Rabbe hazihid-da’vetit-tammeti..., gotovo nikad ne podižu ruke. Naprotiv, možda će čak osuditi onog ko podigne ruke prilikom učenja ove dove, iako to spada u četvrtu skupinu.“ (Medžmuu fetava ve resailil-Usejmin, 13/263–266, sažeto).

Šejh Usejmin je o dovi između ezana i ikameta također rekao: “Pri tome će čovjek podići ruke i doviti Uzvišenom Allahu tražeći šta god poželi od dobrota ovog i budućeg svijeta.” (Nurun alad-derb, 2/24)

Vrijedi još napomenuti da se dova nakon ezana ne uči zajednički, nego svako za sebe. Isto tako, neki učenjaci su istakli da prilikom učenja ove dove ne bi trebalo redovno i stalno dizati ruke, nego da se ta dova ponekad uči podignutih ruku, a ponekad bez podizanja ruku, s obzirom na to da o dizanju ruku prilikom učenja ove dove nije prenesena izravna predaja koja bi to potvrdila. Allah najbolje zna!

Ukoliko je odredba – kader već poznata, zbog čega onda da se trudimo?

Es-selamu alejkum! Uzvišeni Allah, prije nego što je stvorio čovjeka, znao je za svakog pojedinca gdje će skončati, u Džennetu ili Džehennemu. Postavlja se pitanje zbog čega život na ovom svijetu kad je rezultat već poznat?

Ve alejkumus-selam! Svevišnji Allah odredio je da život na ovom svijetu bude iskušenje čovjeku. Čovjek je posebno Božije stvorenje koje je Allah učinio Svojim namjesnikom na Zemlji i potčinio mu sve u njegovoj okolini. Kaže Uzvišeni: “On je za vas sve što postoji na Zemlji stvorio” (El-Bekara, 29). U samoj svojoj prirodi čovjek nosi osjećaj o prisutnosti Gospodara kojeg je dužan iskreno obožavati. Uzvišeni Allah kaže:

“I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: ‘Zar Ja nisam Gospodar vaš?’, oni su odgovarali: ‘Jesi, mi svjedočimo’ – i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: ‘Mi o ovome ništa nismo znali.’ Ili da ne reknete: ‘Naši preci su prije nas druge Allahu ravnim smatrali, a mi smo pokoljenje poslije njih. Zar ćeš nas kazniti za ono što su lažljivci činili?’” (El-A’raf, 172–173) Jedna od posebnosti čovjeka jeste i da mu je podaren razum, na osnovu kojeg je u stanju razmišljati, istraživati i donositi zaključke. U brojnim kur’anskim ajetima Allah podstiče čovjeka da koristi taj dar, dar razuma:

“I zašto oni ne promisle o carstvu nebesa i Zemlje i o svemu onome što je On stvorio, i da im se, možda, kraj njihov primakao?” (El-A’raf, 185). Isto tako, Svevišnji Allah je čovječanstvu spuštao objavu i slao vjerovjesnike koji su dostavljali Božiju riječ i ljude podsjećali i opominjali na stvarnost i smisao ovog života. Svevišnji Allah kaže: “Da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali. A Allah je silan i mudar” (En-Nisa, 165). Uz sve to, čovjeku je podarena slobodna volja i mogućnost izbora, kroz koju se i ogleda njegov ispit, pa ko povjeruje poslanicima i postupa po njihovoj uputi, njemu pripada Džennet i Božije zadovoljstvo, a ko to bude poricao, njemu pripada Džehennem i Božija srdžba.

Uzvišeni Allah kaže: “I reci: ‘Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje!’ Mi smo nevjernicima pripremili Vatru čiji će ih dim sa svih strana obuhvatiti” (El-Kehf, 29). Allah je odredio svakom čovjeku njegovu sudbinu, i to je odraz Allahove moći, znanja i Njegovog savršenstva, a na čovjeku je da izabere jedan ili drugi put. Alija, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne postoji niko od vas a da mu Allah nije već zapisao i odredio njegovo mjesto u Džennetu ili vatri (džehennemskoj).” Jedan čovjek upita: “Allahov Poslaniče, zar se nećemo prepustiti onome što nam je određeno i zapisano?”, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori mu: “Radite, svakome su njegova djela olakšana”, a onda je proučio: “Onome koji udjeljuje i ne griješi i ono najljepše smatra istinitim, njemu ćemo Džennet pripremiti, a onome koji tvrdiči i osjeća se neovisnim i ono najljepše smatra lažnim, njemu ćemo Džehennem pripremiti” (El-Lejl, 5–10). (Buhari, br. 4945, Muslim, br. 2647)

Svaki čovjek dužan je truditi se, tragati za uputom, moliti Allaha da ga učvrsti na Pravom putu, i činiti djela kojima je Allah zadovoljan u nastojanju da stekne Njegovu naklonost. Indikativno je da neki ljudi špekuliraju oko konačnice u Džennetu ili Džehennemu, te na osnovu toga što je ona Allahu poznata, pokušavaju opravdati svoj nerad, međutim, kada je opskrba u pitanju, koja je također poznata Allahu, određena i zapisana, nastoje ostvariti sve njene uzroke.

Kakav je status onoga ko ne posti u ramazanu, a punoljetan je i zdrav?

Post mjeseca ramazana jedan je od pet temelja islama. Haram je svakom punoljetnom i razumnom muslimanu ostaviti post, osim ako za to postoji validan razlog, kao što je putovanje, bolest i sl.

Ko bez razloga ostavi post jednog dana ramazana počinio je veliki grijeh i izložio je sebe Allahovoj srdžbi i kazni, dužan je iskreno se pokajati i dužan je napostiti propušteni post.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Dok sam jednom prilikom spavao (vidio sam u snu kako) dođoše dvojica ljudi i uzeše me za mišice...”, potom je rekao: “Zatim su se zaputili sa mnom, pa ugledah ljude obješene za petne (Ahilove) tetive, ispucalih usni sa čijih krajeva curi krv. Upitao sam: ‘Ko su ovi?’ Kazao je: ‘To su oni koji su prekidali post prije završetka posta.’” (Nesai, El-Kubra, br. 3273) Nakon što je ovaj hadis ocijenio vjerodostojnim, šejh Albani kaže: “Ovo je kazna za onoga ko posti a potom namjerno prekine post prije vremena iftara, pa kakvo je tek stanje onoga ko u osnovi ne posti? Allaha molim da nas sačuva na dunjaluku i ahiretu.” (Silsiletul-ehadisis-sahiha, 7/1671)

O ostavljanju posta, šejh Usejmin je kazao: “Ostaviti post u toku ramazanskog dana bez valjanog razloga jedan je od najvećih grijeha, takav je čovjek grješan i dužan je pokajati se Allahu i napostiti taj dan koji nije postio.” (Medžmuul-fetavaver-resail, 19/89)

Ovako će postupiti ako ne posti iz nemara, lijenosti i sl., a priznaje da je post obavezan, dok je poricanje obaveznosti posta otpadništvo od islama, jer se time poriče općepoznat propis islama, koji je potvrđen Kur’anom, sunetom i konsenzusom islamskih učenjaka.

Da li je ženi dozvoljeno da upotrijebi sredstva za sprečavanje hajza u ramazanu kako bi mogla postiti?

Žena u hajzu nije dužna postiti, niti joj je to dozvoljeno, a propuštene dane ramazana dužna je napostiti. Aiša, radijallahu anha, kada je upitana zbog čega žena napašta dane koje nije postila za vrijeme hajza, a ne naklanjava propuštene namaze, rekla je: “Hajz nam je dolazio i u vremenu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa nam je naređeno da napostimo propušteni post, a nije nam naređeno da naklanjamo propuštene namaze.” (Buhari, br. 321, i Muslim, br. 335) Svevišnji Allah poštedio je ženu posta u vremenu hajza iz milosti prema njoj, jer izlazak krvi je slabi pa je u potrebi za jelom i pićem kako bi se njenom tijelu povratila snaga.

Pojava hajza je Allahova odredba i vjernice je kao takvu prihvataju. S obzirom na to da su dostupna sredstva koja omogućavaju vremensko određivanje hajza, nameće se pitanje da li je upotreba takvih sredstava dozvoljena ili ne.

Zanimljivo je spomenuti da su o ovom pitanju raspravljali i klasični učenjaci, jer i u njihovom dobu postojala su određena sredstva za sprečavanje hajza i njegovu odgodu. Malikijski učenjaci spomenuli su da je ženi koja želi obaviti umru a plaši se da je hajz u tome ne spriječi, pokuđeno popiti lijek kojim bi odgodila hajz, zbog mogućnosti da će to našteti njenom zdravlju. (Ulejš, Minahul-Dželil, 1/166) Hanbelijski učenjaci ističu da je upotreba ovakvih lijekova, ako ne uzrokuju štetu, dozvoljena. Ibn Kudama kaže: “Prenosi se od Ahmeda, Allah mu se smilovao, da je rekao: ‘Ne smeta da žena popije lijek koji će joj spriječiti pojavu hajza, ako se radi o poznatom lijeku.’” (El-Mugni, 1/266, i Maverdi, El-Insaf, 1/383)

Stalnoj komisiji za fetve u Saudijskoj Arabiji postavljeno je pitanje o upotrebi lijekova za odgodu hajza, a odgovor je glasio: “Ženi je dozvoljeno koristiti sredstva za odgodu hajza u ramazanu ukoliko iskusni i pouzdani ljekari potvrde da joj to ne šteti, i ne utječe na njenu plodnost i mogućnost trudnoće. Ipak, bolje je da se suzdrži od toga, jer Svevišnji Allah joj je podario olakšicu da ne posti kada je u hajzu za vrijeme ramazana i propisao joj da naposti dane u kojima nije postila, i Allah je zadovoljan da tako postupi.” (Fetaval-ledžnetid-daima, 5/440)

Rezimirajući prethodno može se zaključiti da je upotreba sredstava za odgodu ciklusa, ukoliko štete zdravlju, haram, prema jednoglasnom mišljenju učenjaka. Svevišnji Allah kaže: “I sami sebe u propast ne dovodite.” (El-Bekara, 195)

Ako pak upotreba tih medikamenata ne uzrokuje jasnu štetu, a to potvrde stručni i pouzdani ljekari, dozvoljeni su uz pokuđenost. Pokuđeno je uzimanje tih sredstava jer postoji bojazan da će njihova upotreba poremetiti mjesečni ciklus i time izazvati sumnje i nejasnoće oko čistoće, a samim tim i svih drugih obreda kojima je čistoća uvjet, poput namaza i posta. Stoga je bolje ženi da prihvati olakšicu koju joj je Allah pružio davši joj mogućnost da za vrijeme hajza u ramazanu ostavi post, i da omogući mjesečnom ciklusu da se odvija svojim prirodnim tokom.

Za vrijeme Oproštajnog hadža Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zateče Aišu, radijallahu anhu, kako plače. Razlog njenog plača bila je pojava hajza, pa joj Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “To je nešto što je Allah propisao Ademovim kćerkama. Čini sve što čine hadžije, samo nemoj tavafiti oko Kabe.” (Buhari, br. 294, i Muslim, br. 1211)

Istina je da hajz onemogućava ženi post i namaz, ali ipak postoje mnogi drugi ibadeti koje žena može prakticirati u tom periodu, poput, zikra, tespiha, a prema odabranom mišljenju i učenja Kur’ana, te, lijepog govora, dobročinstva prema drugima, sadake i sl.

Ako žena ipak upotrijebi lijek i time spriječi pojavu hajza, te posti u tim danima u kojima bi bez upotrebe tih sredstava bila u hajzu, njen post je validan, jer žena je u hajzu kada se pojavi krv hajza, te kada pojava krvi bude spriječena, žena je čista i njen post je ispravan.

Svevišnji Allah najbolje zna!

Ramazan je mjesec intenzivnog učenja Kur’ana, stoga me zanima da li je ženi u vrijeme hajza dozvoljeno učiti Kur’an sa mobitela i sličnih uređaja?

Zahvala pripada Allahu, Milostivom Samilosnom. Neka su salavati i selami na Allahovog poslanika Muhammeda, na njegovu porodicu, ashabe i sve njegove sljedbenike.

Učenjaci imaju oprečne stavove u pogledu toga da li je ženi za vrijeme hajza ili nifasa – krvarenja nakon porođaja, dozvoljeno učiti Kur’an. Ovim se misli na samo učenje Kur’ana, a dodirivanje Mushafa je posebno pitanje. Većina učenjaka smatra da je ženi u hajzu zabranjeno učiti Kurֹ’an. To je stav hanefijskog, šafijskog i hanbelijskog mezheba. (El-Mevsuatul-fikhijetul-kuvejtijja, 18/321)

Argument ovog mišljenja jeste predaja od Alije, radijallahu anhu, u kojoj se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poučavao ashabe Kur’anu u svakom stanju, osim ako bi bio džunup. (Tirmizi, br. 146, i drugi. Tirmizi je za ovaj hadis rekao da je hasen-sahih, a šejh Albani ocijenio ga je slabim. Irvaul-galil, 2/241) Ovaj hadis ukazuje na to da u stanju dženabeta –nakon snošaja, nije dozvoljeno učiti Kur’an. Dženabet je stanje nečistoće koja se otklanja gusulom – vjerskim kupanjem. Hajz je također stanje nečistoće, a po njegovom završetku kupanje je obavezno. Stoga je ženi u hajzu zabranjeno učiti Kur’an, analogno zabrani učenja Kur’ana džunupu.

Drugi argument ovog mišljenja jeste hadis Ibn Omera, radijallahu anhuma, u kojem se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Žena u hajzu i džunup ne uče ništa od Kur’ana.” (Tirmizi, br. 131, Ibn Madža, br. 595. Ovaj hadis je slab, prema konsenzusu hadiskih eksperata. Ibn Tejmijja, Medžmuul-fetava, 21/460, Zejlei, Nasbur-raja, 1/195)

Nasuprot ovom mišljenju dio učenjaka smatra da je ženi u hajzu dozvoljeno učiti Kur’an. To je stav malikijskog mezheba i odabir Ibn Tejmijje. Dokaz za ovo mišljenje jeste nepostojanje validnog argumenta koji bi potvrdio zabranu. Svevišnji Allah naredio je da se uči Kur’an, pohvalio one koji ga uče i obećao im veliku nagradu, i to se ne može nikom zabraniti osim jasnim dokazom. Ibn Tejmijja konstatira da ne postoje vjerodostojni i eksplicitni šerijatski tekstovi koji zabranjuju ženi u hajzu da uči Kur’an, a potom kaže: “Poznato je da su žene u vremenu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dobivale mjesečni ciklus, a pored toga nije im zabranjivao učenje Kur’ana, kao što im nije zabranjivao ni zikr – spominjanje Allaha i učenje dova.” (Medžmuul-fetava, 21/460)

Zabrana učenja Kur’ana ženi u hajzu analogno zabrani učenja Kur’ana u stanju dženabeta nije prihvatljiva, jer postoji bitna razlika između džunupa i žene u hajzu. Razlika je u tome da džunup može od sebe otkloniti takvo stanje kupanjem kad god želi, dok žena to nije u stanju. Isto tako, period hajza traje danima, a stanje džunupluka je kratkotrajno, s obzirom na to da se osoba u takvom stanju nužno mora okupati kako bi obavila namaz.

Na osnovu izloženog može se konstatirati da je drugo mišljenje odabrano i da je ženi u hajzu dozvoljeno učiti Kur’an. Ovdje treba istaći da se to odnosi na učenje Kur’ana napamet ili gledajući bez dodirivanja Mushafa. Što se tiče ženinog dodirivanja Mushafa dok je u hajzu, to je zabranjeno prema odabranom mišljenju učenjaka. Na to ukazuje uopćeno značenje ajeta: “Dodirnuti ga smiju samo oni koji su čisti” (El-Vakia, 79), kao i riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u pismu upućenom stanovnicima Jemena u kojem se navodi “da Kur’an dodiruju samo čisti”. (Malik, 1/199, Abdurrezak, br. 1328, i drugi.

Ibn Hadžer o ovom hadisu kaže: “Hadis je vjerodostojnim ocijenila skupina imama, ne sa strane seneda, nego na osnovu toga što je općepoznat.” Et-Telhisul-habir, 4/58) Stoga, kada žena u hajzu želi učiti iz Mushafa, neće ga izravno uzeti, nego će to učiniti putem omota, u rukavicama ili nekim drugim pomagalom tako da Mushaf ne dodiruje izravno rukom. (Muhammed b. Salih el-Munedžid, Fetva, br. 2564)

Što se tiče mobitela i sličnih uređaja, to su uređaji višestruke namjene i nemaju status Mushafa, tako da je ženi u hajzu dozvoljeno čitati Kur’an sa mobitela i sličnih uređaja. Allah Uzvišeni najbolje zna!

Razveo sam suprugu, i to jedanput. Nakon mjesec dana intimno sam joj prišao i sa njom spolno općio, a nisam imao namjeru da je vratim. Da li je to dozvoljeno i da li je ona sada ponovo moja supruga?

Iddet, period pričeka žene nakon prvog ili drugog razvoda braka traje tri hajza, ukoliko žena dobiva mjesečni ciklus, a tri mjeseca ako ne dobiva mjesečni ciklus. Na to ukazuje kur’anski ajet: “Raspuštenice neka čekaju tri mjesečna pranja” (El-Bekara, 228), i ajet: “A one žene vaše koje su nadu u mjesečno pranje izgubile i one koje ga nisu ni dobile, one trebaju čekati tri mjeseca” (Et-Talak, 4). U tom periodu muž ima pravo vratiti ženu u bračnu zajednicu. Povrat se, konsenzusom islamskih pravnika, ostvaruje govorom koji na to ukazuje, kao da naprimjer kaže: “Vratio sam te”. Što se tiče vraćanja raspuštenice postupkom, kao što je intimni odnos, poljubac i sl., da li se time ostvaruje ili ne, islamski učenjaci imaju različite poglede.

Hanefijski učenjaci smatraju su da se vraćanje ostvaruje intimnim odnosom, strastvenim poljupcem bilo kojeg dijela tijela, kao i dodirom kakav je dozvoljen samo mužu. Sve to tretiraju vraćanjem supruge, s obzirom da postupci na to implicitno ukazuju, jer intimnim odnosom indirektno ju je prihvatio kao suprugu.

Malikijski učenjaci smatraju da se vraćanje supruge ostvaruje djelom koje je svojstveno mužu, poput intimnoga odnosa, strastvenog poljupca i sl., uz uvjet da muž time namjerava vraćanje supruge, te ako bi s njom imao intimni odnos, strastveno je dodirnuo i sl., a da time nema namjeru da je vrati za svoju suprugu, povrat nije validan i počinio je haram.

Šafijski učenjaci smatraju da je legitimno vraćanje supruge nakon razvoda samo govorom, dok vraćanje djelom nije validno, ma kakvo to djelo bilo, a muž koji intimno priđe raspuštenici prije nego što je vrati, napravio je prijestup i učinio haram.

Hanbelije tretiraju spolni odnos načinom vraćanja supruge nakon razvoda, svejedno imao namjeru da je vrati ili ne, dok poljubac, milovanje i slično ne smatraju povratom. (Vidjeti: El-Mevsuatul-fikhijjetul-kuvejtijja, 22/110–113)

Šejh Usejmin, rahimehullah, preferira stav malikijskog mezheba, da se vraćanje supruge ostvaruje intimnim odnosom ako muž time namjerava vratiti suprugu, u protivnom se ne ostvaruje. Rekao je: “Drugo mišljenje jeste da se vraćanje ne ostvaruje intimnim odnosom osim ako time namjerava da vrati suprugu, jer intimni odnos čovjek sebi ponekad tolerira sa ženom s kojom nije u braku putem bluda i zinaluka. Može se desiti da muža koji razvede suprugu nadvladaju prohtjevi u pogledu nje, ili da ga privuče svojim izgledom tako da se ne mogne obuzdati te s njom spolno opći, iako time nije namjeravao da je vrati za suprugu, niti je to htio, niti želi da je vrati. Prema ovom mišljenju, vraćanje supruge neće se realizirati spolnim odnosom, osim ako se time namjerava vraćanje.

To je ispravan stav, a odabrao ga je i šejhul-islam Ibn Tejmijja, rahimehullah. Razlog za to jeste to što spolni odnos može biti odraz želje da vrati suprugu, čime se ustvari nijeti vraćanje, a može biti odraz pukih strasti tako da intimni odnos ne ukazuje nužno na vraćanje.” Zatim je rekao: “Ispravno je mišljenje da se vraćanje supruge nakon opozivog razvoda ne ostvaruje samim spolnim odnosom, osim ako time ima namjeru da je vrati i smatra da mu je halal sa njom općiti tretirajući je svojom suprugom. Ako je stanje takvo, to je legitimno vraćanje.“ (Eš-Šerhul-mumti, 13/189–190)

Dakle, prema ovom odabranom mišljenju, onaj ko intimno priđe ženi u iddetu, bez namjere da je time vrati za svoju suprugu, počinio je grijeh i dužan je pokajati se. Muž koji želi vratiti suprugu, a još je u periodu iddeta nakon prvog ili drugog razvoda, najpreče je da to uradi riječima, tako da jednostavno kaže: “Vratio sam te, ponovo si moja supruga” i slično. Vraćanje supruge nakon razvoda u periodu iddeta validno je i djelom koje je dopušteno isključivo mužu, poput intimnoga odnosa, strastvenog poljupca i sl., uz uvjet da muž time namjerava vraćanje.

Također je pohvalno zatražiti od nekog da posvjedoči da je dotična žena vraćena nakon razvoda. Na to ukazuje kur’anski ajet: “I dok traje vrijeme određeno za čekanje, vi ih ili na lijep način zadržite ili se velikodušno od njih konačno rastavite i kao svjedoke dvojicu vaših pravednih ljudi uzmite, i svjedočenje Allaha radi obavite! To je savjet za onoga koji u Allaha i u onaj svijet vjeruje – a onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći.” (Et-Talak, 2) Svevišnji Allah najbolje zna!

Da li je tačno da se namaz onog ko pije alkohol neće primiti u periodu od četrdeset dana? I ako jeste, da li to znači da onaj ko pije alkohol neće ni obavljati namaz?

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u nekoliko hadisa opisuje kaznu koja na budućem svijetu čeka alkoholičara i spominje da mu se namaz kod Allaha ne prima četrdeset dana. Jedan od tih hadisa jeste predaja od Abdullaha b. Amra, radijallahu anhu, u kojoj navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko bude pio vino pa se opije, neće mu se primati namaz četrdeset dana, ako umre, ući će u Džehennem, a ako se pokaje, Allah će mu uvažiti pokajanje. Ako ponovo bude pio vino, pa se opije, neće mu se primati namaz četrdeset dana, ako umre, ući će u Džehennem, a ako se pokaje, Allah će mu uvažiti pokajanje.

Ako ponovo bude pio vino, pa se opije, neće mu se primati namaz četrdeset dana, ako umre, ući će u Džehennem, a ako se pokaje, Allah će mu uvažiti pokajanje. Ako to uradi nakon trećeg puta, zaslužio je da ga Allah na Sudnjem danu napoji redgatul-habalom.” Prisutni upitaše: “Allahov Poslaniče! Šta je to redgatul-habal?”“Gnoj stanovnika Džehennema”, odgovorio je on. (Ibn Madža, br. 3377. Hadis je sahih prema ocjeni šejha Albanija.)

U hadisu spomenuto “neprimanje namaza” ne znači da namaz nije validan, niti da neće obavljati namaz, nego to znači da neće imati nagradu za namaz. Međutim, obavljanjem namaza ispunit će svoju dužnost, izvršiti obavezu i sačuvati se kazne za izostavljanje namaza. U tom smislu, poznati hadiski ekspert i historičar Ibn Mende kaže: “Kada bi čovjek konzumirao alkoholno piće, a potom došao i pitao o namazu, ne bi bilo dozvoljeno da mu se kaže: ‘Ostavi namaz četrdeset dana, jer ako bi klanjao neće od tebe biti prihvaćeno.’ Naprotiv, učenjaci su jednoglasni u mišljenju da je dužan klanjati, i da mu je namaz, kada klanja, validan i nije dužan ponavljati namaze tih četrdeset dana.” O riječima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “...ne prima mu se namaz”, rekao je: “Neće imati nagradu za svoj namaz četrdeset dana, a to je kazna zbog toga što je pio alkohol.

Slično tome kazano je o čovjeku koji priča za vrijeme džume dok imam drži hutbu: klanjat će džuma-namaz, a on nema džume, tj. neće dobiti sevap i nagradu za džuma-namaz, a to je posljedica njegovog grijeha” (Mervezi, Ta’zimu kadris-sala, 2/587). Imam Nevevi o tome da namaz neće biti primljen onome ko ode vračaru i nešto ga upita, kaže: “Kada se kaže da mu namaz neće biti primljen, to znači da neće imati nagradu za namaz, iako je namaz validan i dovoljan da ispuni obligatnu dužnost, a uz taj namaz nije dužan ponovo klanjati.” (Šerhun-Nevevi ala Muslim, 14/227)

Dakle, nema sumnje da je onaj ko prekrši zabranu pijenja alkohola dužan obavljati namaz u propisanom vremenu, a ako bi ostavio namaz, zapao bi u još veći grijeh. (Vidjeti: Fetva Muhammed b. Salih el-Munedžid, br. 27143)

Spomenuta kazna odnosi se na onog ko se ne pokaje od grijeha pijenja alkohola, a ako se iskreno pokaje, Allah će mu pokajanje prihvatiti, kao što je i spomenuto u hadisu: “A ako se pokaje, Allah će mu uvažiti pokajanje.” U drugom hadisu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Onaj koji se pokaje za počinjeni grijeh isti je kao onaj koji grijeh nije ni počinio.” (Ibn Madža, br. 4250. Hadis je hasen, prema ocjeni šejha Albanija, rahimehullah.) Allah najbolje zna!

Možete li mi pojasniti da li je dozvoljeno klanjati dženazu onome ko se sam ubije?

Izvršiti samoubistvo jedan je od velikih grijeha, ali ipak ne izvodi iz islama. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odbio je klanjati dženazu samoubici, međutim, nije zabranio drugima da mu je klanjaju. Na osnovu toga su islamski učenjaci zaključili da je propisano učenim, utjecajnim ljudima ne klanjati dženazu samoubici, da bi time osudili taj postupak i druge od njega odvratili, dok će ostali svijet klanjati mu dženazu.

Džabir b. Semura, radijallahu anhu, prenosi da je pred Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, donesen čovjek koji se ubio oštrom strijelom, pa mu nije klanjao dženazu (Muslim, br. 978). Imam Nevevi, rahimehullah, u komentaru ovog hadisa navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odbio klanjati dženazu samoubici odvraćajući ljude od takvog postupka, a ashabi su mu klanjali dženazu. Slično tome, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u početku je odbijao klanjati dženazu onome ko umre pod dugom, da bi time ukazao ljudima da se ne igraju sa dugom i da ne zapostavljaju njegovo vraćanje, a istovremeno je naredio svojim ashabima da mu klanjaju dženazu rekavši im: “Klanjajte dženazu svom drugu!” (Nevevijev komentar Muslima, 7/47).

Na pitanje o klanjanju dženaza-namaza samoubici Husejn ef. Đozo, rahimehullah, odgovorio je: “Dženaza-namaz će se klanjati samoubici. Pravilo koje zastupa najveći broj autoriteta (džumhurul-ulema) jest da dženazu treba klanjati svakome muslimanu bez obzira na stepen njegova grijeha, ukoliko ga samo ne izvodi iz vjere. Klanjat će se dženaza i osobama koje umru od posljedica kazne (mahdud i merdžum), kao i samoubici. Postoji predaja da Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, nije htio klanjati dženazu dužniku, samoubici i osobi koja je ukrala iz ratnog plijena prije podjele. Ulema, međutim, smatra da je to učinio samo radi toga da bi upozorio na težinu ovih dijela, a ne radi zabrane dženaze.” (Admir Iković, Husejn Đozo – Razmišljanja i fetve, str. 87)

Dakle, samoubici se klanja dženaza, a učenim i uglednim ljudima preporučeno je da ne prisustvuju njegovoj dženazi, osuđujući time čin samoubistva i ukazujući na njegovu pogubnost. Svevišnji Allah najbolje zna!