Pitanje :

Selam alejkum brate!

Kako da postupim u situaciji kada jedan covjek prica lose o nekim ljudima i ogovara ih (inace meni dragim ljudima) pa kada mu ukazem da je to haram, on mi odgovara da je to istina i da istinu treba reci?

Odgovor :

We alejkumus-Selam !

Ogovaranje nije nista drugo do zelja da se omalovaze drugi, da se okleveta njihova cast i ugled i da se ismije ono sto je nepovredivo (huremât) u njihovom odsustvu.
Posto je to podbadanje iza ledja, to je onda izraz uskogrudnosti i kukavicluka. Ogovaranje je negativna crta i njime se bave oni koji su sami i nemaju drugog
zanimanja. To je sredstvo razaranja, jer onaj koji mu robuje ne ostavlja nikoga a da na njega ne baci koplje i ne rani ga.

Nije onda cudno sto Kur`an donosi tako odbojnu sliku ove lose navike ne bi li se ljudi u uzasu zgrozili nad tim:” O, vjernici, klonite se mnogih sumnicenja, neka sumnjicenja su, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekom od vas bilo drago da jede meso umroga brata svoga, – a vama je to odvratno-, zato se bojte Allaha, Allah zaista prima pokajanje i samilostan je” (El-Hudzurat:12). Posto covjek osjeca mucninu od same pomisli da jede ljudsko meso, kako ce onda biti revoltiran kad pomisli da jede meso svoga brata, i to jos umrlog!

Kad se neko ne svidja nekome, onda on nastoji da pronadje mahanu u njegovom izgledu, ponasanju, porijeklu ili necemu drugom sto mu pripada. Aisa – radijallahu anha – prenosi da je ona rekla Vjerovjesniku (alejhi`s-selam) : – Da li ti vidis da je Safija (druga zena Bozijeg Polsanika) takva i takva? – misleci da je malehna rastom. Vjerovjesnik – alejhi`s-selam – je rekao: “Ti si izrekla takvu rijec da bi se more, da se ta rijec pomijesa s njegovom vodom, zamutilo ” (Ebu Davud, Et-Tirmizi i El-Bejheqi).

Ibni Omer prenosi da je jedne prilike Boziji Poslanik (alejhi`s-selam) popeo se na mimber i visokim glasom pozvao: “ O skupino koji su muslimani samo na jeziku, a do cijih srca nije dopro iman, ne uznemiravajte muslimane, ne istrazujte njihove sramote, jer ko istrazuje sramotu svoga brata muslimana, Allah dzelle sanuhu ce istrazivati njegovu sramotu, a kome Allah dzelle sanuhu bude istrazivao njegovu sramotu, On ce je iznijeti na vidjelo cak i u udubini njegove kuce ” (Et-Tirmizi, a i Ibni Madze prenosi slicno).

Resulullah (alejhi`s-selam) je zelio objasniti tacno znacenje gibeta svojim ashabima kroz pitanja i odgovore. Upitao ih je: “ Znate li sta je gibet?” Oni rekose: – Allah i Njego Poslanik znaju najbolje. – On rece: “Reci nesto o svome bratu sto bi njemu bilo mrsko.” – Neko upita: – A sta ako reknem svome bratu ono sto je istina? – Muhammed – alejhi´s-selam – mu odgovori: “Ako o njemu reknes istinu, ogibetio si ga, a ko reknes o njemu ono sto nije istina, onda si ga lazno potvorio ” (Muslim, Ebu Davud, Et-Tirmizi i Nesai).

Osobi kojoj je sejtan uljepsao da prenosi tudje rijeci, ili da ogovara ili da gibeti nekoga, potrebno je naprvom mjestu savjetovat kad je sam. Nema efekta da se kritikuje pred drustvom ili bliznjima. A taj stav koji zastupaju pojedinci da se istina treba reci, neka znaju da iznosenje cinjenica i istine treba da bude na pogodnom mjestu, u pogodnom drustvu i u pogodnoj prilici. A pouku primaju razumom obdareni!

Na pitanje odgovorio prof.Jasmin Djanan

Pitanje :

Es-selamu alejkum!
Interesuje me kakav je stav Islama prema muzici i pjesmi.

Odgovor :

Alejkumu Selam!

”Ako pogledamo suru Lukman , vidjet cemo da Uzvišeni Allah kaže: Ima ljudi koji kupuju price za razonodu, da bi, ne znajuci koliki je to grijeh, s Allahova puta odvodili i da bi ga predmetom za ismijavanje uzeli. Njih ceka sramna kazna .

U ovome ajetu, prema vecini mufessira (komentatora Kur’ana), Allah, subhanehu ve te’ala, muziku i pjevanje naziva “pricama za razonodu” (lehvu-l-hadis).
Imam El-Buharijj bilježi u Sahihu od Ebu Musa el-Eš’arija da Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao je: “ Zaista ce se pojaviti ljudi iz moga ummeta koji ce dozvoljavati nemoral, svilu, alkohol i muzicke instrumente .

Stanovat ce u podnožju brda, a njihov pastir stoku ce im napasati. Siromah ce im tražiti pomoc, pa ce mu reci da dode sutra. I zadesit ce ih strašna noc, a Allah, subhaneh, ce brdo na njih strovaliti, a neke ce izobliciti u majmune i svinje do Sudnjega dana.” ( Sahihu-l-Buharijj str. 1218-1219, br. hadisa: 5590)
Koliko se slušanje muzike uvriježilo u našem narodu dovoljno govori to da ako prolazite kroz neko muslimansko mjesto (van zimskog perioda) u vecini slucajeva cut cete gromoglasnmuziku s nekog kasetofona koji je postavljen na otvoreni prozor.

No, nije to jedini pokazatelj. Ako pogledate imena pjevaca i muzicara u Bosni, onda cete uociti da oni, uglavnom, nose muslimanska imena.(tj.da su muslimani).
Pored toga, uz pomoc televizije i radija slušanje muzike uzelo je velikog maha, tako da ne samo da možete slušati muziku na radiju, vec možete naruciti i pjesmu koju želite da cujete.

Televizija je opet posebna prica. Putem nje ne samo da se može slušati muzika, vec se, nažalost, mogu i gledati oskudno odjevene pjevacice koje svojim glasom i pokretima obnaženog tijela zaluduju mase gledalaca.Uz to, televizija traži i mlade talente koje mami primamljivim nagradama za najbolje izvodace.To izaziva muzicku groznicu .

Umjesto da se mladi usmjeravaju da rade nešto što je produktivno za zajednicu i društvo u kojem žive, oni se okrecu ka sanjarenju o tome da postanu estradne zvijezde. Iz ruku ispuštaju knjige i alat, te se prihvacaju mikrofona i muzickih instrumenata.
Koliku štetu to nanosi društvu za mnoge malo je važno, jer, sve se radi po onoj narodnoj: Udri brigu na veselje . Kad bismo se zaustavili na ovome što smo dosad rekli, bilo bi dovoljno da odgovorimo na pitanje: Zašto ova tema, tj. zašto knjiga o muzici?

Medutim, prica se ne završava na tome, pa na audicije za nove estradne zvijezde dolaze cak i pokrivene djevojke! Muzika se uvukla i u ilahije, tako da sada imamo – ilahije s muzikom! Neke hafize možemo vidjeti kako “uce” ilahije za mikrofonom, uz pratnju muzickih instrumenata! Ramazan se umjesto ucenjem Kur’ana docekuje muzickim koncertima!”

Ovaj gornji tekst je izvod iz knjige ”Stav islama o muzici” autor sejh Talal ed-Dewserijj, a knjigu je na bosanski preveo prof. Munir Zahirovic. U spomenutoj knjizi se nalaze mnogobrojni dokazi iz Kur’ana i suneta o zabrani koristenja muzickih instrumenata. Knjigu toplo preporucujemo svima onima koji zele saznati istinu o ovoj tematici.

Na pitanje odgovorio prof.Jasmin Djanan

Pitanje: Selam alejkum! Kod nas je praksa da se za umrle uči sura Jasin obično u mubarek noći i istu noć kad se dženaza obavi. Interesuje me je li dozvoljena ovakva praksa?

Odgovor: Alejkumu selam! Kod nas je uvriježeno i smatra se da je sura Jasin jedna od najboljih i najvrednijih sura u Kur’anu te da je veoma pohvalno i poželjno njeno učenje u raznoraznim prilikama, kao na samrti, prilikom dženaze, za dušu umrlog, u “mubarek” noćima, radi bereketa i uopćeno da ako treba učiti neku suru najbolja je sura Jasin i mnoge druge stvari zavisno od mjesta do mjesta i od sredine do sredine.

Sve ovo navedeno nema uporišta u vjerodostojnom Sunnetu, niti u praksi ashaba i tabi’ina niti selefa ovog Ummeta izuzev učenja sure Jasin na samrti (a ne umrlom) o čemu će biti riječi posebno. Kako se to kod nas proširilo, ko je prvi uvodio neke od pomenutih praksa zahtijeva analizu i istraživanje. S tim da to ne utiče na šerijatski status svega spomenutog a vezanom za suru Jasin.

Nema ni jednog validnog hadisa koji ukazuje na vrijednost učenja sure Jasin uopćeno niti u određenim prilikama. A s obzirom da je učenje Kur’ana ibadet, a da bi se činio neki ibadet on mora biti propisan šerijatskim tekstom, svejedno bio on opći ili poseban.

Pa tako za suru Jasin najviše što se može reći na osnovu šerijatskih tekstova koji podstiču na učenje Kur’ana uopćeno je da je suru Jasin mustehab učiti kao bilo koju drugu suru iz Kur’ana pri čemu ona nije ništa vrednija od bilo koje druge sure. Sve ostalo što je pripisano o vrijednosti sure Jasin, da je ona srce Kur’ana, da se uči mrtvima i u nekim drugim posebnim prilikima nema uporišta u vjerodostojnom Sunnetu, a ono što je prenešeno o njenoj vrijednosti u nekim hadisima kreće se između slabih, jako slabih i izmišljenih predaja.

Od raširenih i rasprostranjenih hadisa koji su vezani za suru Jasin su sljedeći:

Prvi hadis: “Jasin je za ono za što se uči”.

Ovaj hadis nije zabilježen niti prenešen u hadiskim zbirkama niti sa lancem prenosica niti bez njega, nego je raširen i rasprostranjen među ljudima kao hadis. Prema tome, ovo uopšte nije hadis i nije ga dozvoljeno pripisivati Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.

Drugi hadis: “Zaista svaka stvar ima srce, a srce Kur’ana je Jasin, pa ko uči Jasin Allah će mu upisati za njegovo učenje nagradu kao da je proučio Kur’an deset puta” (bilježi ga Timizi, Darimi i ostali).

U nekim rivajetima se spominje samo prvi dio hadisa a u nekim samo drugi dio hadisa, a i jedan i drugi dio je izmišljen i krivotvoren, jer za njega Ebu Hatim kaže da je hadis batil koji nema osnova, a takvim ga ocjenjuje i šejh Albani zbog ravije hadisa Mukatil ibn Sulejmana koji je lažljivac.

Treći hadis: “Ko prouči Jasin na početku dana ispuniće mu se njegova potreba”.

Bilježi ga Darimi u svom “Sunnenu”, a hadis je mursel (slab), tj. pripisuje ga Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, tabiin Ata ibn Ebi Rebbah, u njegovom senedu je sporan ravija po imenu Šudža’ ibnul-Velid, a tekst hadisa sam po sebi upućuje na njegovu slabost jer takav vid nagrađivanja za dobra djela ne nalazimo u drugim šerijatskim tekstovima.

Četvrti hadis: “Volio bih da je ona (sura Jasin, a u rivajetu sura Tebarek) u srcu svakog čovjeka od mog Ummeta”. Bilježi ga El-Bezzar, a šejh Albani i mnogi drugi su ga ocijenili slabim.

Peti hadis: “Onaj ko stalno svake noći uči Jasin, a zatim umre preseliće kao šehid”, u drugom rivajet je početak hadisa: “Zaista sam ja propisao mom Ummetu učenje Jasina svake noći, …”.

Bilježi ga Taberani u Evsatu i Sagiru. Ovaj hadis je izmišljen i krivotvoren zbog ravije Seida ibn Muse El-Ezdija koji je lažljivac, ovakvim ga ocjenjuju imam Sujuti, El-Hejtemi i šejh Albani.

Šesti hadis: “Srce Kur’ana je Jasin, neće ga učiti čovjek koji želi Allaha i drugi svijet a da mu neće biti oprošteno, učite ga onima koji su na samrti”. Bilježi ga Munziri u “Et-Tergibu vet-terhibu”, Albani ga ocjenjuje slabim, a o hadisu će biti govora, inšaallah, prilikom govora o njegovom zadnjem dijelu “učite ga onima koji su na samrti”.

Sedmi hadis: “Ko posjeti kabur svojih roditelja ili jednog od njih petkom i prouči kod njega Jasin biće mu oprošteno”.

Bilježi ga Ibn Adijj u “Kamilu” i Ibn Ebi Lejle u “Mekarimil-ahlak”, a hadis je izmišljen i krivotvoren zbog ravije Amr ibn Zijada koji je lažljivac. Kaže Ibn Adijj ad je ovaj hadis batil i da nema osnova, a Ibnul-Dževzijj i šejh Albani kažu za njega da je krivotvoren.

Osmi hadis: “Nema mejita kome se uči Jasin a da mu Allah neće olakšati”, a u drugom rivajetu: “Kada mu se prouči Jasin Allah mu pošalje meleka da kaže meleku smrti: “Olakšaj Mome robu smrt”, i u trećem rivajetu: “Kada se ona (sura Jasin) prouči mejitu njome mu se olakša”.

Bilježi ga Ebu Nu’ajm u “Ahbaru Asbehani”, u njegovom senedu je ravija Mervan ibn Salim El-Džezerij koji je slab, te je prema tome hadis daif (slab).

Muslimanu je zabranjeno da učestvuje u loto-igri i sportskoj lutriji, jer se to smatra kockanjem (ar. mejsir), a kockanje je jedan od velikih grijeha. Islam je zabranio svaki oblik kocke i opklada, ma kako se one zvale, i ma kako bilo jeftino učestvovanje u tome. (Stalna komisija za fetve iz Saudije) Kaže Uzvišeni: ''O vjernici, vino i kocka i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite. Šejtan želi da pomoću vina i kocke unese među vas neprijateljstvo i mržnju i da vas od sjećanja na Allaha i od obavljanja molitve odvrati. Pa hoćete li se okaniti.'' (Prijevod značenja El-Maide, 90 i 91)

Šerijatski propisi su osnova sa koje se muslimani usmjeravaju prema plemenitim osobinama. U okvirima šerijatskih propisa detaljno su pojašnjena pravila o načinu stjecanja halal nafake. Islam podstiče ljude na traženje halal nafake, a zabranjuje im da jedni od drugih prisvajaju imetak prevarom, ili kamatom, ili nasilno, kršeći šerijatske propise. Kaže Uzvišeni: ''O ljudi, jedite od onoga što ima na zemlji, ali samo ono što je dopušteno i prijatno, i ne slijedite šejtanove stope, jer vam je on neprijatelj očevidni.'' (Prijevod značenja El-Bekare, 168)

Na muslimanima je da se trude da se pridržavaju šerijatskih propisa prilikom stjecanja imetaka, kako bi im bio halal. A imetak će im neminovno doći, kako nas je obavijestio Uzvišeni: ''Na Zemlji nema nijednog živog bića a da ga Allah ne hrani'' (Prijevod značenja Hud, 6) Isto tako nafaka je od Allaha i traži se izvršavanjem Njegovih propisa, zato traženje nafake činjenjem harama ne priliči muslimanu. Bogobojaznost je jedan od najjačih razloga za otvaranje bereketa u nafaki, jer kaže Uzvišeni: ''A onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći, i opskrbit će ga odakle se i ne nada; onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta'' (Prijevod značenja Et-Talak, 2 i 3)

Upozorenje na opasnost uzimanja haram imetka

U stjecanju imetka ljudi imaju jednu vrsta iskušenja, kao što kaže Uzvišeni: ''Imanja vaša i djeca vaša su samo iskušenje'' (Prijevod značenja Et-Tagabun, 15) Iskušenje u imetku primjećuje se na čovjeku kada ne obraća pažnju odakle mu dolazi imetak, da li na halal ili haram način. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ''Doći će vrijeme kada čovjek neće obraćati pažnju kako je stekao imetak, na halal ili haram način.'' (Sahih Buhari) Uzimajući sebi osnovu, da suština ne bude samo stjecanje imetka, musliman nastoji da mu imetak koji stječe bude halal. Otuda je neophodno upozoriti na neke oblike harama u stjecanju imetka, koji se organiziraju javno, jer su neki muslimani slabog imana prihvatili takve oblike stjecanja imetka, ne obraćajući pažnju na stav islama po tom pitanju.

Loto predstavlja organizirano kockanje pod pokroviteljstvom nekog udruženja ili države. U prodaju se plasiraju posebni loto-listići, koji imaju svoj registrirani serijski broj, i na kojem su napisani brojevi podijeljeni u nekoliko rublika. Loto-listići prodaju se na štandovima po mizernoj cijeni, a zarada od prodaje pripada organizatoru. Učestvovanje u igri zasniva se na kupovini loto-listića, zaokruživanju brojeva na tom listiću, koji se zatim predaje sa novom uplatom za svaki ispunjeni listić. Uplaćene novčane iznose učesnika loto-igre dobiva sretni dobitnik tog izvlačenja. Dobitnik se određuje javnim izvlačenjem (pomoću bubnja u kojem su loptice sa brojevima) uz direktni televizijski prijenos.

Muslimanima je prvi mujezin dobro poznat. Bilal b. Rebbah, ime je koje vole vjernici, a za njegovim glasom žude srca iskrenih monoteista. Bilal, r.a., rođen je dva puta i proživio je dva života. Prvi put je rođen kao rob, a robom ga učiniše zlotvori koji su prema njemu grubo i nemilosrdno postupali, te ga bičem nepravde i nasilja svakodnevno udarali. Ništa nije imao, njegov glas nije se čuo, a njegovo mišljenje niko ničim nije brojao, niti je u upravljanju svojim životom ikakva udjela imao. Odvojen je od svoje majke i ostale porodice te silom doveden u Mekku, gdje je živio životom roba, ponižen i bezvrijedan.

Odjednom, Bilal se ponovno rodi! Allahov Poslanik, s.a.v.s., sa Safe povika: ”Nema boga osim Allaha, i Muhammed je Njegov poslanik! Obraćao se Poslanik, s.a.v.s., mekkanskim prvacima i predvodnicima. Zvao ih je u Istinu, a oni su je odbacili i nevjernici postali. U laž su Poslanika ugonili, neprijatnosti mu nanosili i nepravdu i nasilje mu činili. Tada Uzvišeni objavi: ”Budi čvrsto uz one koji se Gospodaru svome mole ujutro i navečer u želji da lice Njegovo zasluže, i ne skidaj očiju svojih s njih iz želje za sjajem u životu na ovom svijetu, i ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema

Nama ostavili koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti.” (El-Kehf, 28) Gospodar svjetova poručuje Vjerovjesniku, s.a.v.s., da se okani tih oholih bezbožnika koji kod Njega nikakve vrijednosti nemaju, te da na njih ne troši svoje vrijeme niti trud. Allah poručuje Svome Poslaniku da ni ne pomišlja da će islam izvojevati pobjedu preko ruku tih silnika, već mu savjetuje da se okrene prema onima koji žele Allahovo lice i Kuću ahiretsku. Poručuje mu da se usmjeri ka siromasima i nevoljnicima, slabim i nemoćnim, te da njih uzme za svoje društvo i sljedbenike.

Poslanik, s.a.v.s., takve je potražio te ih i našao. Našao ih je među slabima i nemoćnima, među ugnjetavanim i poniženima, a među njima je bio i Bilal b. Rebbah, r.a. Kada je Bilal, r.a., vidio Poslanika, s.a.v.s., silno ga je zavolio. A kako i ne bi, kada je Poslanik, s.a.v.s., u srca svojih drugova posadio sjeme ljubavi koje je niklo, učvrstilo se i razgranalo, te dalo svoje najljepše plodove.

Svi ashabi silno su voljeli Vjerovjesnika, s.a.v.s., toliko da bi ga u jeku bitke svojim tijelima branili od udaraca sablji, i toliko da su više željeli da oni na komade budu sasječeni prije nego što Poslanika, s.a.v.s., i trn jedan ubode. Tako je Bilal zavolio Poslanika, s.a.v.s., silnom ljubavlju koja je zaokupila njegov sluh i njegov vid, te osvojila njegovo srce. On mu je uvijek bio pred očima, stoga je i posvjedočio da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed, s.a.v.s., Njegov rob i poslanik. Međutim, kada je Bilal primio islam, silnici se okupiše i na velike muke ga staviše.

Željeli su da napusti riječi šehadeta, što je on kategorički odbio. Uzvratili su mu zatvorom, udarcima, patnjom i nanošenjem raznih vrsta poniženja i boli. Bacili su ga ne vreli pustinjski pijesak u vremenu najžešće vrućine tražeći od njega da se vrati u kufr koji su oni ispovijedali, ali on to glatko odbi i reče riječi po kojima će ostati upamćen: ”Ehadun Ehad” – Jedan Jedini! Što su ga više udarali, njegov glas bio je glasniji, prodorniji i upečatljiviji: Jedan Jedini… Čudan je slučaj Bilala, r.a., i svih ostalih njemu sličnih, koji su prije islama bili ili prosti beduini ili bijedni robovi, pa ih je Uzvišeni Allah islamom uzdigao tako da su preko noći postali armada koja je snagom riječi la ilahe illallah potresla čitav dunjaluk i osvojila svijet.

Uvod: “U desetom vijeku Bagdad je imao najmanje 800.000 stanovnika i bio je, nakon Konstantinopola, najveći grad svijeta. Rijeka Tigris i sistem kanala omogućili su gradu pristup moru, a njegova trgovina i manufaktura donijeli su veliko bogatstvo. Njegove palate, džamije, škole i javne zgrade bile su svjetsko čudo.” [2]

Bagdad je osnovan za vrijeme vladavine drugog abbasijskog halife El-Mensura (vladao 754. – 775. godine po Isau, alejhis-selam). Nakon dužeg istraživanja, slijedeći tok Tigrisa, sve do Mosula, odlučio je da izgradi kompleks palata na spoju Tigrisa i kanala Sarat. Izgleda da je El-Mensur odabrao upravo ovu lokaciju zbog njenih strateških i geografskih prednosti. [3] Sarat je bio dovoljno dubok kako bi se uspostavio komercijalni saobraćaj i tako je halifa uspio da iskoristi dva velika riječna sistema koje je Sarat povezivao: Tigris i Eufrat. [4]

Prva velika struktura koja je izgrađena bio je poznati okrugli grad koji se zvao Medinetus-selam (Grad mira). Hiljade, ako ne i desetine hiljada, vještih i manje vještih radnika, zanatlija iz udaljenih distrikata i vojnog osoblja bilo je u potrebi za smještajem, uslugama i industrijskim kompleksom koji bi obezbijedio proizvodnju građevinskih materijala. Bagdad je, stoga, dobio atribut trajnosti i prije nego je okrugli grad završen. [5] Okrugli grad imao je četiri kapije, međusobno udaljene jednu arapsku milju, a od svake kapije protezao se jedan glavni put. [6] Četiri kapije okruglog grada bile su:

1. Na jugoistoku, Basranska kapija okrenuta ka predgrađima uzduž obale Tigrisa, odakle su poticali mnogi ogranci kanala Isa.

2. Na jugozapadu, Kufanska kapija odakle je glavni put išao ka jugu, kojim su hadžije išle ka Mekki.

3. Na sjeverozapadu, Sirijska kapija, gdje se glavni put granao. Lijevi ogranak išao je ka Enberu, na Eufratu, a desni ka gradovima na zapadnoj obali Tigrisa, sjeverno od Bagdada.

4. Horasanska kapija, koja je vodila ka glavnom mostu čamaca koji su prolazili rijekom.

Na kraju, velika predgrađa su izgrađena duž ovih puteva, koja će, uskoro, postati dio velike metropole. [8] Vremenom, urbano područje oko zidina okruglog grada raslo je i razvilo se u jedan rastegnuti kompleks, međusobno ovisnih elemenata, svaki sa svojim pijacama, džamijama I mezarlucima. [9]

Tokom historije grada, kretanje Tigrisom usmjeravano je na nekoliko pontonskih mostova koji su mogli biti odsječeni od svojih privezišta, dok su drugi kanali na sličan način služili kao prirodna prepreka u vremenima napada. [10] Riječne veze sa Bagdadom imale su i drugu ulogu. Ibn Rustah je, u 9. vijeku, napisao da su

“prekomorski brodovi iz Indije plovili uz Tigris, iz Basre, te su stoga mogli doći u El-Medain (prije: Ctesiphon), i da bi stigli do tog odredišta, izlazili su iznad Famus-Silha (grad kod kanala Silh, op. prev.) u blizini Bagdada” .[11]

Tokom petovjekovnog abbasijskog hilafeta, plan Bagdada sa svojim predgrađima znatno se promijenio; 836. sjedište hilafeta je preneseno u Samerra’ (سامَرّاء‎), ali je halifa vratio svoj dvor u prethodnu prijestolnicu. Tokom sljedeća četiri vijeka, sve do invazije Mongola 1258., halife su svoje rezidencije gradili na istočnoj obali.

U 10. vijeku, površina koju je Bagdad zahvatao mogla je iznositi 7.000 hektara, što je pet puta više od one koju je zauzimao Konstantinopol u desetom vijeku. [13] Gustina naseljenosti Bagdada mogla je iznositi oko 200 ljudi po hektaru, što daje 1.400.000 stanovnika. Ovome odgovaraju brojke iz drugih izvora.

Bagdad je, uz svoju veličinu, opulencije i ulogu centra hilafeta, bio i prijestolnica islamskog učenja i nauke, i to je tako ostalo sljedećih nekoliko vijekova dok nije uništen 1258. godine u krstaško-mongolskom napadu. Osvrnut ćemo se redom na ovaj sjaj kao i na način na koji je ugašen.

Junak ove priče, dječak Jusuf rodio se i odrastao je u gradu Tikrit u krilu brižnih roditelja koji su mu posvetili svu svoju pažnju, odgajajući ga u duhu islama. Njihova želja i trud da malom Jusufu usade ljubav prema islamskoj nauci, lijepom ahlaku i džihadu, kasnije će uroditi najljepšim plodovima. Otac mu se zvao Nedžmudin Ejub, nadaleko poznati mudžahid koji je cijeli svoj život proveo bdijući na granicama islamske države.

Tadašnji sultan Nurudin Mahmud Zenki imenovao ga je upraviteljem Tikrita, a njegovog brata Esedudina za glavnog komandanta vojske u tom kraju. Još u ranom djetinjstvu Jusuf je naučio Kur’an napamet i veliki broj Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, hadisa. Posjećivanje naučnih kružoka bila je njegova glavna i svakodnevna zadaća. No, i pored toga, njegov otac nije zapostavio ni Jusufov džihadski odgoj, pa je Jusuf vrlo rano savladao razne vojne vještine, a posebno rukovanje sabljom, jahanje konja i streljaštvo.

Kada je Jusuf navršio jedanaest godina, otac je odlučio da ga pošalje u Šam, tačnije u grad Halep, da upotpuni svoju naobrazbu. Naime, u to vrijeme Tikrit je bio malo mjesto i nije se mogao porediti sa Halepom ni po broju džamija ni po broju vrsnih učenjaka. Tako se mladi Jusuf zaputio prema Halepu, priključivši se trgovačkoj karavani koja se kretala u tom pravcu. Ejub je sa sinom Jusufom poslao i jednog starijeg slugu, da pazi na njega i da mu hizmet čini.

U brdima Safvana

Jusuf je, pored ljubavi prema islamskoj nauci i vojnim vještinama, imao je još jednu ljubav. On je mnogo volio golubove, posebno one dresirane, pismonoše. Otac mu je kupio više takvih golubova i on se brinuo o njima. Uživao je dok ih je gledao kako lete od mjesta do mjesta i nose poruke koje je on po njima slao. Nije ih zaboravio ni kad je krenuo u Halep. Ponio je nekoliko njih kako bi mogao slati pisma ocu i majci, i kad to bude potrebno, obaviještavati ih o svome stanju. Stavio ih je u drveni sanduk nalik na kavez, u koji je prethodno stavio hranu i vodu, a zatim je sanduk stavio u kola na kraju karavene.

Međutim, put prema Halepu nije bio siguran. Skupine naoružanih kršćanskih razbojnika često su krstarile na tom putu i presretale i pljačkale karavane. Kada se karavana našla na padinama Safvana, Jusuf je osjetio da se putnici kreću polahko i tiho. Iznenadila ga je ta grobna tišina, pa je došao do svoga sluge i pitao ga o čemu se radi. Sluga mu je, stavljajući prst na svoje usne kao znak upozorenja, tihim glasom rekao: ‘’U opasnosti smo! Iza ovog brda je naoružana kršćanska skupina, pa moramo biti tihi, kako nas ne bi otkrili.’’ Jusuf je poslušao savjet i ponašao se kao i ostali putnici, moleći Allaha da ih spasi razbojnika i da sretno stignu u Halep.

Da bi se što bolje osigurali i spriječili bilo kakvu buku i glasove koji bi ih mogli otkrit, putnici su zadžemali konje, a devama stavili poveze preko usta. Toliko su pazili na svoje kretanje da je Jusufu u jednom trenutku izgledalo kao da ljudi ne staju na zemlju. Međutim, ni sva ta silna opreznost nije im pomogla. Ubrzo se iza brda pojavila skupina konjanika sa isukanim sabljama, uzvikujući: ‘’Stanite, ili ćemo vas gađati strelama i kopljima!’’ Muslimanska karavana se odmah zaustavila, a kršćanski razbojnici su ih brzo opkolili. Upozorili su putnike da ne pružaju otpor i da svi sjašu s konja. Sluga Jusufov se više brinuo za Jusufa nego za sebe. U jednom trentku mu je prišao i rekao: ”Nemoj nipošto otkrivati ko si i čiji si sin, jer bi te oni u tom slučaju sigurno ubili, ili zarobili kako bi od tvoga oca tražili zlato kao otkup.

Jusuf je obećao da im neće otkriti tu tajnu, i još je pitao slugu gdje se tačno nalaze i koliko su udaljeni od Tikrita? Sluga je odgovorio: ‘’Nalazimo se u brdima Safvana, a od Tikrita smo daleko nekih pedesetak kilometara.’’ ‘’Odlično brate, odlično’’, odgovori mu Jusuf. Sluga nije shvatio šta je Jusuf time želio reči. Nakon toga Jusuf je ostavio slugu i otišao na začelje karavane do kola u kojima su bili njegovi golubovi, a sluga je mislio da se pridružio ženskom dijelu karavane gdje je bilo još djece.

No nije dugo potrajalo, a on se ponovo vratio na čelo kolone. Sluga mu je rekao da se vrati nazad, ali on nije poslušao. Stao je i posmatrao kršćanske razbojnike koji su se spremali da opljačkaju karavanu i ponize muslimane. Poželio je tada da ima sablju sa sobom i da im se suprostavi. Bilo mu je drago što nije osjetio ni malo straha. Vođa razbojničke skupine stao je pred karavanu i uzviknuo: ‘’Vi ste sada na kršćanskoj zemlji i morate platiti porez ukoliko želite nastaviti putovanje.

Zahtjevamo da na ime poreza svaki vaš muškarac plati deset zlatnika, svaka žena pet zlatnika, a svako dijete dva zlatnika. Osim toga, obavezni ste nam predate po pola vaših tovara. Onaj ko se na bilo koji način suprostavi i pobuni uzet ćemo mu svu robu i biće ubijen. Jeste li čuli što sam rekao?’’ U tom trenutku sluga je pogledao u malog Jusufa i primjetio je srdžbu i bijes na njegovom licu. Pobojao se da ne učini nepromišljen potez, pa mu je ponovo prišao i upozorio ga da ni slučajno ne otkriva svoje porjeklo i da ne učini ništa nepromišljeno što bi moglo koštati sve putnike.

Iskazujemo zahvalnost našem Gospodaru Allahu, dž.š., na milosti i neizbrojivim blagodatima koje nam dariva i u kojima uživamo. Neka su Njegovi blagoslovi i mir na poslanika Muhammeda, našeg učitelja i uzora u vjeri. Allaha molimo da budemo svjesni vrijednosti slobode, života, zdravlja i mira. Amin!

Draga braćo!

Zemlja je čovjekovo stanište, na njoj se u punini odvija naše zemaljsko postojanje i s njome je povezan čovjekov cijeli život; naše rođenje, odrastanje, stasavanje i na koncu odlazak (preseljenje). Zemlja sa svim svojim prirodnim resursima Allahova je blagodat i vrijednost. Između brojnih kur’anskih poruka koje govore o Zemlji u tom značenju je i ova iz sure El-Enbija, u kojoj stoji:

وَلَقَدْ كَتَبْنَا فِي الزَّبُورِ مِن بَعْدِ الذِّكْرِ أَنَّ الأَرْضَ يَرِثُهَا عِبَادِيَ الصَّالِحُونَ

”A Mi smo u Zeburu, nakon Opomene (Tevrata), zapisali da će Zemlju doista naslijediti Moji dobri robovi.“ (El-Enbija, 105.)

Allah, dž.š. nas poučava putu i stilu kojim se dostiže stabilna i sigurna pozicija na zemlji. Ona koja čovjeku omogućava da očuva svoje ljudsko dostojanstvo, čast i različite oblike pripadnosti i identiteta, među kojima je i onaj najbitniji – vjerski.

Allah, dž.š kazuje da će oni koji dostignu stepen dobrih robova dostići to preimućstvo na zemlji, sigurnost i stabilnost u procesima koji se odvijaju. A to se dostiže odgovornim odnosom prema Božijim blagodatima i prema svim oblicima rada i ljudske djelatnosti kojima se ljudi zanimaju. Stepen dobrih robova dostiže se i brigom za opće stvari i potrebe svih nas, a zdrava životna sredina je jedna od tih ključnih potreba.

Svima su nam potrebni čist zrak, pitka voda, čiste rijeke, bogate šume i nezagađena životna okolina. To su faktori zdravlja, napretka i kvalitetnog života na zemlji općenito. Trebamo svi biti posvećeni čuvanju i afirmiranju tih vrijednosti. Njih nam je Allah poklonio ali one nisu nepotrošive, mogu biti iscrpljene, ugrožene i narušene. Onda smo na gubitku svi. Proljeće nas iznova podsjeti na Allahovu svemoć stvaranja i darivanja čovjeka velikim blagodatima, kojih trebamo biti svjesni i na njima neprestano zahvaljivati. Proljeće dolazi i kao vjesnik buđenja zemlje koja traži vrijedne ruke onih koji će je urediti uspostavljanjem novih voćnih zasada i zasijavanjem poljoprivrednih kultura što će nam biti ugodna halal hrana i opskrba koja se osigurava vlastitim trudom i radom.

Allahov Poslanik, a.s, u tom kontekstu je kazao:

ما أكلَ أحدٌ طعامًا قطُّ ، خيرًا من أنْ يأكلَ من عمَلِ يدِهِ

“Nema bolje hrane od one koju čovjek pojede od rada svojih ruku.” [1]

Vrijeme i (ne)prilike u svijetu uzrokovane ratom Rusije na Ukrajinu dovode do velikih promjena na svjetskom tržištu, čega smo već itekako svjedoci. Usljed krize s energentima dolazi do velikih skokova u cijenama hrane. Valja nam činiti ono što možemo i osigurati da naša egzistencija bude sigurnija i stabilnija. Činiti ono što je do nas a potom tražiti od Allaha da nam podari Svoj blagoslov u onome što smo činili, moleći za Njegovu pomoć i zaštitu u svakom momentu i na svakome mjestu.

Zato bi bilo pametno da ljudi prepoznaju važnost rodne zemlje, koja je u mnogim našim mjestima zapuštena, neobrađena i nezasijana. A ova zemlja je rodna i plodna. Zemlja će dati i uzvratiti. Na njoj može lijepo uspijevati raznovrsno voće i povrće.

Bog Dragi dao nam je ovo podneblje u kojemu je dovoljno lijepih sunčanih dana i vode koju On spušta s neba i vode koja je danas dostpunija nego ranije, pa je prilika da to iskoristimo podižući voćnjake smokve, šipka, badema (bajama), oraha, lješnjaka, vinograde lozom zasađene. Danas su i mogućnosti mnogo povoljnije, tehnologija je sve razvijenija i olakšava rad, a i stručna znanjā na koji način uspješno se baviti tim resorom sve su ljudima dostupnija.

Brigom o zemlji posvjedočujemo brigu o sebi i svojoj egzistenciji. Posvjedočujemo i najkonkretniji oblik patriotizma; radom i djelom kazujemo da nismo zanemarili i iznevjerili ono što nam je vrlo bitno i dragocjeno.

Mnogo je korisnije da mlade generacije svoje vrijeme provode u vrtu i u prirodi, okruženi zelenilom, mirisom blagorodne zemlje i plodova koje će ona dati, već da vrijeme i sadržaj njihovih života bude vezan za tehniku, mobilne aparate i društvene mreže. Ako se čovjek otuđi od zemlje, otuđio se od svoje prave prirode. Otuđenje čovjeka rezultira brojnim problemima i društvenim izopačenostima o kojima danas toliko puno slušamo.

Nemar, bezvoljnost, ljenost i letargija kojoj smo svjedoci u brojnim segmentima života i kod značajnog broja ljudi, rezultira stanjem zapuštenosti i stalnog traženja izgovora i krivice u nekim faktorima koji se kao trebaju posložiti da stanje bude bolje i da dođe do promjene. Do promjene neće doći sve dok sâm insan ne bude promjena. U samome sebi.

Čovjek mora raditi i proizvoditi da bi se uopće mogao održati na Zemlji. Rad ima svoju odgojnu dimenziju, jer radnik svojim radom ne obrađuje samo predmet na kojem radi, on, istovremeno, izgrađuje i mijenja samog sebe.[2]

Djelatnim i posvećenim radom čovjek se približava Božijoj milosti. Pošten i koristan rad ljudsku dušu čuva i čisti od grijeha.

Draga braćo,

Naše starije generacije ostavile su nam lijepe primjere odnosa prema resursima prirode koje nam je Dragi Bog stavio na raspolaganje. Svojim odgovornim i osviještenim odnosom prema blagodatima pokazivali su brigu za prirodu i zemlju, ali i za generacije koje će doći poslije i koristiti plodove njihovog rada i truda. Tako naprimjer oni su sadnjom i kalemljenjem voćaka i u udaljenim šumskim predjelima, koja nisu bila u njihovom vlasništvu, željeli iza sebe ostaviti trajno dobro djelo (sadaku), po kome će ih ljudi poslije njih spominjati dok budu jeli njihove plodove. Sevapi od toga teku im čak i dok se ptice ili druge vrste životinja budu hranile tim plodovima. Ovim činom muslimani su u djelo provodili poruku Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., u kojoj stoji:

ما مِن مُسْلِمٍ يَغْرِسُ غَرْسًا إلَّا كانَ ما أُكِلَ منه له صَدَقَةً، وما سُرِقَ منه له صَدَقَةٌ، وما أكَلَ السَّبُعُ منه فَهو له صَدَقَةٌ، وما أكَلَتِ الطَّيْرُ فَهو له صَدَقَةٌ….

“Svakom muslimanu koji zasadi voćku, za sve što se sa njenog drveta pojede računat će se sadaka: i ono što se sa nje ukrade je sadaka, i ono što divljač pojede je sadaka, i ono što ptica pojede je sadaka… [3]

Optimističan i pozitivan pristup životu daje nadu, ohrabruje i kazuje kojim putem treba ići, bez obzira kakve okolnosti bile. Tako je naš Poslanik savjetovao da se proaktivno djeluje i u najkritičnijim momentima i kataklizmama, kakav je recimo Smak svijeta na zemlji, usmjeravajući nas:

إن قامتِ الساعةُ و في يدِ أحدِكم فسيلةً ، فإن استطاعَ أن لا تقومَ حتى يغرِسَها فليغرِسْها

““Ako se pred Kijametski dan u ruci nekog od vas nađe sadnica palme a bude imao toliko malo vremena da je zasadi prije nego nestane života na Zemlji, neka to i učini!”[4]

Današnji čovjek traži i nalazi izgovore da se nešto ne može, da nije isplativo, da je beskorisno, predajući se stihiji života i nepoduzimanju koraka da učini ono što je do njega i ono što on može dati od sebe. Vjera nas motivira da se čovjek bavi onim što je smisleno i što donosi korist njemu lično i zajednici u cjelini. Zajednici je korist kada svako radi svoj posao i doprinosi da u njoj ima više reda, poretka, urednosti i čistoće. Ogromna je lična korist i benefit da čovjek živi od svvoga halal rada, truda svojih ruku i da nije ovisan ni o kome! A musliman treba težiti tome da ovisi jedino o Allahu, a ne o stvorenjima!

Mubarek mjesec Ramazan kuca na naša vrata, on nas pokreće da vršimo svekolike pripreme da ga dočekamo u što ljepšem svjetlu i raspoloženju. Svečan je to mjesec i najdragocjenije vrijeme koje traži od čovjeka vrlinu posvećenosti i istrajnosti. Posvjedočimo te vrline u odnosu prema našoj životnoj sredini, dajmo od sebe napor da ona izgleda ljepše i sređenije. Posvjedočimo te vrline u odnosu prema našoj zemlji, neka bude više zasijana, očišćena i oplemenjena. Neka naše džamije, mesdžidi, mektebi i njihova pripadajuća vakufska dvorišta i mezarja uz njih, budu oplemenjena sadnjom miomirisnoga cvijeća i vrtnih sadnica koje će biti odraz ljepote i sklada.

Milostivi Gospodaru nadahni nas da istrajavamo u dobročinstvima, da oplemenjujemo našu zemlju. Podari nam snage, volje i odlučnosti i naputi nas da činimo ono što je korisno, lijepo i plemenito. Sačuvaj nas kušnji i nevolja. Objedini naša srca u ljubavi prema Tebi, prema našoj vjeri, domovini i državi.

Amin!

Mostarski muftija, mr. Salem ef. Dedović

Karađoz-begova džamija, 8. šaʻban 1443. / 11.mart 2022.

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova i Vladaru dana sudnjeg, Koji znanjem i mudrošću daruje koga hoće, a u zabludi je onaj koji ostavlja znanje i mudrost ne usvaja. Neka su Allahovi blagoslovi i mir na našeg poslanika Muhammeda, njegov čisti rod i plemenite drugove ashabe. Allahovu milost, uputu i blagoslov tražimo i molimo u ovome najodabranijem danu i času sedmice, mubarek petku.

Poštovana braćo,

S početkom nove akademske, školske i mektebske godine iznova se podsjećamo na važnost i ulogu nauke i znanja u životu svakoga od nas. Naša časna Objava otpočela je ovom imperativnom porukom prema kojoj bi se musliman i muslimanka, koji drže do sebe, trebali u svakom trenutku ravnati i prema njoj i svoju djecu usmjeravati. Kur’an ističe jasnu razdjelnicu između onih koji znaju i koji su znanjem oplemenjeni, i onih koji su se zapustili u pogledu oplemenjivanja znanjem.

قُلْ هَلْ يَسْتَوِي الَّذِينَ يَعْلَمُونَ وَالَّذِينَ لَا يَعْلَمُونَ ۗ إِنَّمَا يَتَذَكَّرُ أُولُو الْأَلْبَابِ

Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju?! Zbilja, samo se oni umni opominju!” (Ez-Zumer, 9.)

Ovaj ajet podsjeća na blagodat uma, razuma i razboritosti koje bi trebale krasiti ljudska bića. Da te blagodati budu im stalno podstrek da tragaju za znanjima, vještinama, novitetima. Da ne budu lijeni, zapušteni, nemarni, neodlučni, nepoduzetni. Poslanik Muhammed, a.s. kazao je:

على كلِّ مسلمٍ طلبُ العِلمِ فريضةٌ

Dužnost je svakom muslimanu da traži znanje, rastavljajući pritom korisno od štetnog znanja.

Nije poznato da je Poslanik, a.s., od Boga iskao da mu dadne ičega više od onog što je imao, osim znanja. Kada je objavljen kur’anski ajet:

وَقُل رَّبِّ زِدْنِي عِلْمًا

I reci: „Gospodaru moj, povećaj mi znanje!“ (Tā-Hā, 114), Poslanik je, molio:

اللَّهُمَّ انْفَعْنِي بِمَا عَلَّمْتَنِي وَعَلِّمْنِي مَا يَنْفَعُنِي وَزِدْنِي عِلْمًا

„Gospodaru moj, daj da mi bude od koristi ono čemu si me poučio, pouči me samo onome u čemu je moja korist, i povećaj mi znanje!“[1]

Znanje je vrlina koja čovjeku daje pravilno usmjerenje da svoje vrijeme i djelovanje usmjeri u odgovorno moralno postupanje, krijepost i požrtvovanost, čineći dobro, a suzbijajući zlo.

Znanje samo po sebi nije cilj. Cilj je plemenitost, moral (ćudoređe). Čovjek je od iskona jedan i jedinstven, u njemu su porivi za gomilanjem novca i imetka, dominacijom i vlašću nad drugima, željom za moći i samodokazivanjem. Šta je lijek tom ljudskom egoizmu i kako ga ukrotiti? Lijek je u oplemenjivanju vjerom, odgojem i vrlinama.

Poslanik, a.s. je svoju poslaničku misiju jednom sažeo u sljedećem iskazu:

بُعِثتُ لأُتَمِّمَ صالِحَ الأخْلاقِ

“Poslan sam da kod ljudi upotpunim lijepo postupanje (ćudoređe).”

Draga braćo,

Vrijeme u kojem živimo jeste drukčije u odnosu na neka druga i ona davna vremena.

Ovo je vrijeme novih tehnologija koje su uveliko unijele promjene u mnogim vidovima naših života. Sami tome svjedočimo. Svedočimo brzini i moći tih tehnologija. One uzimaju čovjeka pod svoje, a da čovjek često nije ni svjestan toga.

U staro doba čovjek za svoga života ne bi doživio niti primjetio nikakvu promjenu, a ovaj današnji čovjek u svom životnom vijeku doživi nekoliko tehnoloških promjena. Tehnologija mijenja okruženje u kojem ljudi žive. Nastojeći se prilagoditi tim promjenama, ljudi mijenjaju svoju kulturu, ponašanje, običaje, tradiciju. No, da li to moralno uzdiže čovjeka, da li se s napretkom u tehnologijama što rezultira materijalnim napretkom i komforom ostvaruje i moralni napredak u zajednici i društvu. To jeste pitanje koje nas treba stalno oslovljavati i koje treba da imamo pred sobom.

Živimo u vremenu gdje smo putem raznolikih agresivnih medijskih platformi izloženi brojnim oblicima smutnji i obmana. U prvom planu je zabava, a malo ili nimalo vrijednosti koje oplemenjuju čovjeka i njegovu dušu. Obrazovanje ne mari za odgojnu komponentu mladog čovjeka. A ona je ključna. Stvara se čovjek tržišta koji će biti jednosmjerno orjentiran: da radi, grabi i zarađuje, a zatim da troši, uživa u igri i zabavi koja ne hrani ljudski duh, već ga obesmišljava. Stvara se jedan privid, gdje je puno priče, vanjštine, reklame, a vrlo malo ili nimalo suštine. Sa svih strana vreba nas populizam, amaterizam, neprosvijećenost i nedovoljna posvećenost onome što bi trebala biti čovjekova zadaća. Ovo naše vrijeme u jednoj svojoj predaji, nadahnut znanjem i mudrošću od Svevišnjega oslovio je naš plemeniti poslanik Muhammed, a.s. kazujući svojim ashabima:

 إِنَّكُمْ أَصْبَحْتُمْ فِي زَمَنٍ كَثِيرٍ فُقَهَاؤُهُ ، قَلِيلٍ قُرَّاؤُهُ وَ خُطَبَاؤُهُ، قَلِيل سَائلُوهُ كَثِيرٍ مُعْطُوهُ ، الْعَمَلُ فِيهِ خَيْرٌ مِنَ الْعِلْمِ . وَسَيَأتِي على النَّاسِ زَمَانٌ قَلِيلٌ فُقَهَاؤُهُ ، كَثِيرٌ خُطَبَاؤُهُ قَلِيلٌ مُعْطُوهُ كَثِيرٌ سَائلُوهُ ، وَ الْعِلْمُ فِيهِ خَيْرٌ مِنَ الْعَمَلِ

“Vi živite u vremenu u kojem je mnogo onih Kur’an izučavaju i razumiju, malo je recitatora i govornika, malo je onih koji pitaju, a mnogo onih koji daju. Praksa je kod vas ispred teorije.

Ali, doći će vrijeme u kojem će biti malo onih koji će Kur’an razumijevati, a mnogo onih koji će o njemu govoriti, bit će malo onih koji će davati, a mnogo onih koji će tražiti. U tom vremenu dat će se primat teoriji nad radom i praksom.” [2]

Vrijeme Poslanikovih ashaba i ona vremena u kojima su muslimani ostavili ogromna civilizacijska pregnuća i iskorake na različitim stranama svijeta, od Sumatre i Jave na dalekom istoku do Endelusa na krajnjem Zapadu, bilo je vrijeme reda, poštovanja reda i autoriteta od znanja i stručnosti. Bilo je vrijeme suštine, gdje su se slijedile temeljne intencije Objave i šerijata, a nisu bile u fokusu periferne teme i rasprave među muslimanima koje ne vode nigdje. Vode dakako samo u podjele i sukobe i gubljenje dragocjenog vremena. Bilo je to vrijeme posvećenosti radu i zadatku. Bila je svijest o blagodati slobode, ali i puna odgovornost za slobodu. Bilo je vrijeme u kojem su u prvom planu bile obaveze (dužnosti) pa onda prava. Bilo je vrijeme davanja od sebe, gdje god se i koliko god se moglo. Zato jeste bilo mnogo onih koji su davali, a malobrojni bijahu oni koji pitaju. Danas oni koji pitaju, traže, zazivaju i na sva zvona stavljaju sebe u fokus i ono što rade, jesu nažalost mnogobrojni.

Na koncu, vrijeme uspjeha i pregnuća bijaše vrijeme u kome su rad i praksa bili na prvome mjestu, dok sva naša posrnuća dođoše onoga trenutka kad teoriju učinismo smislom i suštinom.

Draga braćo,

Nažalost, mnogo je lutanja u našem obrazovnom sistemu. Stječe se dojam da svakom više vjerujemo nego sami sebi. Koji god je stranac došao među nas da nam proda kakvu ideju, mi smo je prihvatili i platili. Svaki trgovac diplomama je mogao otvoriti školu i fakultet, a tako je i danas.

Državne škole i univerziteti su dobili nelojalnu konkurenciju, a tome su često kumovali i sami profesori.

S korumpiranjem društva se ne počinje na radnom mjestu, već u obrazovnom sistemu, u školi i na fakultetu, gdje imamo debelo devalviranje. Tamo sve počinje.[3] Hoćemo li smoći snage da pogledamo u svoje ogledalo, pa da kažemo dosta i valja drukčije, ako želimo opstanak, Božiju pomoć i Njegov blagoslov.

Molim Allaha, dž.š., da našoj djeci poveća ljubav za znanjem i bogobojaznošću. Neka ih meleki nose na svojim krilima.

Neka Uzvišeni Allah svima nam otvori puteve prema tome.

Amin!


Muftija mostarski mr. Salem-ef. Dedović

Karađoz-begova džamija, 6. safer 1444. / 2. septembar 2022.

Hvaljen i slavljen neka je Uzvišeni Allah, Svemilosni, Samilosni, odgajatelj ljudi!

I neka su salavat i selam na poslanika Muhammeda, a.s., koji je od Allaha poslan kao milost svim svjetovima, koji će da opominje i obveseljava i da vrline upotpuni. Neka su mir, spas i Božiji blagoslov na sve sljedbenike dobra, pravde i istine do dana Sudnjega. Allahov blagoslov i mir neka su na sve nas ovdje okupljene u najvažnijem danu i daru, džumi-namazi, kojom potvrđujemo svoje zajedništvo u vjeri. Amin!

Draga braćo,

Dragome Bogu iskazujem zahvalnost na tome da danas kazujem hutbu u Istiklal džamiji brojnome džematu u našem glavnom gradu i duhovnom centru bosansko-hercegovačkih muslimana. Zahvalan sam muftiji dr. Grabusu na pozivu i inicijativi da se izmjenom i razmjenom s naših minbera čuje glas i onih iz udaljenijih krajeva, a gdje su izazovi umnogome drukčiji. No, opet ciljevi su nam jedinstveni, kako i jeste jedna i jedinstvena naša Islamska zajednica. I isto tako nam je zajednička sudbina u ovoj našoj jedinoj nam domovini. I to treba da bude naša stalna ideja vodilja; da smo pod ovim svodom nebeskim okupljeni oko najvažnijih, jedinstvenih ciljeva i da tu nema dileme.

Vjerniku ne izmiču iz vida prioriteti u životu. Svjestan da je preuzeo emanet šehadeta istrajava da svoj život i djelovanje usklađuje s Božijim zadovoljstvom. Ne dozvoljava sebi da posustane, da malaksava i da ga ophrve malodušnost.

Upravo nas sljedeći kur’anski ajet usmjerava tome opredjeljenju:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ اصْبِرُواْ وَصَابِرُواْ وَرَابِطُواْ وَاتَّقُواْ اللَّهَ لَعَلَّكُمْ تُفْلِحُونَ

O vjernici! Strpite se, i postojani budite, i nepokolebljivi na granicama nek’ ste! I Allaha se bojte da biste uspjeli! (Ali ʽImrān, 200.)

Bdijenje, tj. nepokolebljivost na granicama znači budnost i u fizičkom i u prenesenom značenju. Allah, dž.š., nam je u obavezu stavio da odlučno osiguravamo i štitimo granice, okvire, učenja i vrijednosti Islama i morala. Svako od nas kroz svaki svoj dan života je pozvan da bdije na granici očuvanja svoga imena, duhovnosti, kulture, časti, vlastitog potomstva, kuće i porodice, materijalne sigurnosti i dostojanstva. To uključuje i bdijenje na granicama našeg životnog, domovinskog i kulturnog prostora. Dakako da su nam različite životne uloge i stepeni odgovornosti, ali svejedno svi imamo ulogu da bdijemo na bedemima naše duhovnosti i identiteta.

Osobitu odgovornost imaju oni koji su zaduženi da u ime svih nas osiguravaju naše kolektivne, zajedničke interese. Oni moraju biti duboko svjesni onoga što im je dato i povjereno u zadatak.

U hadisu kojeg prenosi Enes, r.a., Poslanik Muhammed a.s. je to naglasio:

إِنَّ اللَّهَ تَعَالَى سَائِلٌ كُلَّ رَاعٍ عَمَّا اسْتَرْعَاهُ أحَفِظَ ذَلِكَ أَمْ ضَيَّعَ

“Zaista će Allah pitati svakoga ko je imao neko povjereno zaduženje da li ga je ispunio ili ga je zanemario i upropastio.“ [1]

Značaj stalne budnosti, podsjećanja oko temeljnih istina naše vjere i općih interesa zajednice (društva), davanja podstreka, te jačanja međusobnog povjerenja, kojeg nam danas itekako fali, naglašava se u sljedećem Poslanikovom, a.s. iskazu:

عَنْ تَمِيمٍ الدَّارِيِّ رضي الله عنه أَنَّ النَّبِيَّ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ الدِّينُ النَّصِيحَةُ قُلْنَا لِمَنْ ؟

قال لِلَّهِ وَلِكِتَابِهِ وَلِرَسُولِهِ وَلِأَئِمَّةِ الْمُسْلِمِينَ وَعَامَّتِهِمْ

Od Temima Ed-Darija, r.a., se prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: “Vjera je savjet!“(ponovivši to tri puta) Rekosmo: “Božiji Poslaniče, kome?“ Poslanik reče: “Allahu, dž.š., Njegovoj Knjizi, Njegovom Poslaniku, starješinama (prvacima muslimana) i svim drugim muslimanima.“ [2]

Ovaj hadis upućuje na čuvanje i afirmiranje živih kontakata, komunikacije, saradnje i šure (dogovora) među ljudima. Ashabi su tražili pojašnjenje: Božije Poslaniče kaži nam u čemu i oko čega (na kom planu) je to savjetovanje nužno i za koga je?

Pa je Poslanik odgovorio da je ljude na najljepši način nužno stalno podsjećati na najveću istinu: da im je Allah gospodar, da Njemu iskreno, predano, najveću ljubav i poštovanje poklanjaju, a ne nekome drugom ili nečemu drugom.

Potom je potrebno da ustrajno jedni druge podsjećaju na vrijednosti i uputstva koja se u Njegovoj Knjizi Kur’anu Mudrome nalaze, da im je u njemu putokaz, snaga, okrepa i izlaz!

Potom da ustrajno jedni druge podsjećaju da je slijeđenje sunneta Allahovog Poslanika privilegija, da je u tome hajir (velika korist i benefit) kojom se osigurava duševni mir, duhovno zdravlje, red i poredak u porodičnom i društvenom životu muslimana.

Poslanik precizira da je savjetovanje, konsultiranje potrebno na svim nivoima. Svima ljudima unutar muslimanske zajednice ono je ljekovito, poentirajući s prvacima muslimanskim, dakle odgovornim predstavnicima društvene zajednice, čija odgovornost jeste najveća. Da ih se prati dovom Allahu, dž.š. da odgovorno iznesu preuzeti emanet, ali i da ih se podstiče da budu odgovorni, budni, spremni da uvaže i čuju ono na što im se kritički dobronamjerno ukazuje.

Draga braćo,

Isključivost i krajnost u bilo čemu ne vode dobru. One nam ne trebaju. Ni u ophođenju s ljudima, a niti u aktivnostima koje imaju širi društveni interes. Zato s nelagodom slušamo i jako teško nam padaju u javnom prostoru sve izrazitiji oblici isključivih narativa, gdje naši ljudi, naša braća, jedni druge bez imalo stida, straha i odgovornosti, obezvređuju, etiketiraju, ne mareći o posljedicama takvog čina. To je posebno izraženo u ovim mjesecima i danima kada se vodi ova prljava predizborna kampanja. Ljudi moraju biti svjesni da će ovo sve brzo proći i utihnuti, ali da će ostati ožiljci, koji se sporo i teško zaliječuju. Valja promisliti da se treba sačuvati i vlastita i tuđa cast i dostojanstvo i, da valja, i nakon 2. oktobra, sjesti, razgovarati i misliti kako da se sačuva što više države i njenih funkcija na cijelome prostoru naše domovine; dakako i u Hercegovini, posebno u njenim najranjivijim dijelovima na jugoistoku koja je etničkim čišćenjem i eliminacijom Bošnjaka iz svih sfera odlučivanja ostavljena na brigu i emanet isključivo Islamskoj zajednici. Više države, njene snage i uloge traže i druge naše regije i sudbonosno važni historijski i duhovni centri, poput Mostara, Banjaluke, Stoca, Bosanske Krajine, Podrinja, Semberije, livanjske regije, i tako redom…

لا تَفْرَحْ إِنَّ اللَّهَ لا يُحِبُّ الْفَرِحِينَ . وَابْتَغِ فِيمَا آتَاكَ اللَّهُ الدَّارَ الْآخِرَةَ ۖ وَلَا تَنسَ نَصِيبَكَ مِنَ الدُّنْيَا ۖ وَأَحْسِن كَمَا أَحْسَنَ اللَّهُ إِلَيْكَ ۖ وَلَا تَبْغِ الْفَسَادَ فِي الْأَرْضِ ۖ إِنَّ اللَّهَ لَا يُحِبُّ الْمُفْسِدِينَ

“Nemoj likovati, Bog, zaista, ne voli one koji likuju, i time što ti je Bog dao bori se za onaj svijet, ali ne zaboravi ni svoje sljedovanje (svoju odgovornost i obavezu) za ovaj svijet, i čini dobročinstvo onako kako ga je Bog tebi učinio, i nemoj činiti nered po zemlji, zaista, Bog ne voli one koji nered čine,“ [3]

Naša vjera traži stalna pregnuća, motivira nas na djelovanje koje oplemenjuje naš osobni život, ali isto tako i naše okruženje i sve ono s čime dolazimo u kontakt. Potencijal koji je čovjeku darovan je ogroman, i trebali bismo ga usmjeriti da jedni drugima olakšavamo, da jedni drugima budemo nada i ohrabrenje. Mi treba da razumijemo da je glavna tema naš odnos prema dunjaluku, mi na njemu, naše djelovanje, naše ophođenje, odnosi, relacije i komunikacija.

Budući – Onaj svijet za muslimana je težnja, to je jasno, ali je i jasno da se do njega dolazi preko ovoga svijeta. Dunjaluk je ahiretska njiva; plodovi se ovdje pripremaju, rastu, očvršćuju, a tamo slijedi nagrada za učinjeno.

Kako to mudro zaključuje ugledni komentator Kur’ana Egipćanin, šejh Šaravi:“Nemojte nikada misliti da je cilj programa vjere samo Onaj svijet. Ne, nikako! Naprotiv, prakticiranje tog programa na ovom svijetu donosi mu nagradu na Onom svijetu, a plodove tog programa ubiremo ovdje, na ovome svijetu!“

Plodove naših ispisanih radnji kušamo već na dunjaluku; ako smo se odlučili za program vjere, a to su zdravlje, red na duši, mir u srcu, moral u djelovanju, a ako je suprotno onda su to bolest, strah, nered u postupcima i ponašanju, nedosljednost u moralnom djelovanju, itd.

Prisjetimo se kako je poslanik Muhammed, poučio ashaba Ebu Umameta, kojeg su nemir i brige okupirali, pa se požalio svome Poslaniku, a on ga naputio na dovu, koja ustvari predstavlja djelotvorno uputstvo kojim to radnjama (činjenjima) musliman i muslimanka otklanjaju od sebe slabosti i nedostatke:

اللَّهُمَّ إِنِّي أَعُوذُ بِكَ مِنَ الْعَجْزِ، وَالْكَسَلِ، وَالْجُبْنِ، وَالْبُخْلِ، وَالْهَرَمِ، وَعَذَابِ الْقَبْرِ، اللَّهُمَّ آتِ نَفْسِي تَقْوَاهَا، وَزَكِّهَا أَنْتَ خَيْرُ مَنْ زَكَّاهَا. أَنْتَ وَلِيُّهَا وَمَوْلَاهَا. اللَّهُمَّ إِنِّي أَعُوذُ بِكَ مِنْ عِلْمٍ لَا يَنْفَعُ، وَمِنْ قَلْبٍ لَا يَخْشَعُ، وَمِنْ نَفْسٍ لَا تَشْبَعُ، وَمِنْ دَعْوَةٍ لَا يُسْتَجَابُ لَهَا

“Gospodaru naš, utičem ti se od nemoći, bezvoljnosti i ljenosti, i od starosti, kukavičluka i škrtosti, i patnje kaburske! Gospodaru podari mojoj duši čistotu, očisti je, jer Ti to najbolje znaš! Ti si njezin Gospodar i Zaštitnik! Gospodaru utičem ti se od znanja koje korisno nije, od srca koje nije skrušeno, od duše koja je nezasitna i pohlepna i od dove kojoj se ne udovoljava.“ [4] Amin ja Rabbe-l-ālemīne.

Muftija mostarski mr. Salem ef. Dedović,

Istiklal džamija Sarajevo, 23.9.2022. / 27. safer 1444.

Potpuna hvala i zahvala pripadaju samo uzvišenom Allahu, a neka je Allahov mir i spas na Njegova roba i miljenika, Muhammeda sina Abdullahova, njegovu porodicu, ashabe i sve one koji ga budu slijedili do Sudnjega dana.

Draga i poštovana braćo i sestre,

Allah nas opominje da će doći Dan kada će čovjek odgovarati za sve svoje postupka i tada će jezik šutiti a drugi organi progovoriti

الْيَوْمَ نَخْتِمُ عَلَى أَفْوَاهِهِمْ وَتُكَلِّمُنَا أَيْدِيهِمْ وَتَشْهَدُ أَرْجُلُهُمْ بِمَا كَانُوا يَكْسِبُونَ

Danas ćemo im usta zapečatiti, njihove ruke će Nam govoriti, a noge njihove će o onome što su radili svjedočiti. (Ja-sin, 65.)

Od stvaranja prvog čovjeka na zemlji osnovni organ za govor i komunikaciju među ljudima bio je jezik, i zato su islamski učenjaci skretali pažnju vjernicima na značaj i ulogu koju on ima kod čovjeka. Ukazivali su na činjenicu da se pomoću njega zikrom (sjećanjem na Allaha) i lijepom riječju mogu steći Allahova milost i nagrada, te naklonost i pažnja ljudi, ali su isto tako upozoravali na mahane i nedostatke koje jezik prouzrokuje čovjeku. O tome su govorili i knjige pisali. U kontekstu govora o opasnostima koje jezik prouzrokuje čovjeku često se spominjao hadis u kojem Allahov Poslanik, a.s., Muazu, r.a., kaže:

)ثَكِلَتْكَ أُمُّكَ يا معاذُ، وَهَلْ يَكُبُّ النَّاسَ في النَّارِ على وُجُوهِهِمْ إِلاَّ حَصَائِدُ ألْسِنَتِهِمْ(

„Muaze, rodila te majka, pa zar će ljudi biti bačeni u vatru naglavačke i zbog čeg drugog nego zbog plodova svojih jezika“ (Et-Tirmizi)

Allahov Poslanik, a.s., je također rekao:

(إِنَّ الْعَبْدَ لَيَتَكَلَّمُ بِالْكَلِمَةِ، ما يَتَبَيَّنُ فيها يَزٍلُّ بِهَا فِي النَّارِ أَبْعَدَ مِمّا بَيْنَ الْمَشْرِقِ)

„Doista čovjek (iz)govori riječ o čijem značenju ne razmišlja, a zbog koje bude bačen u Vatru dublje nego što je razdaljina između istoka.“ (Buhari, 6477)

Bilo je to u vremenu kada je riječ bila glavno komunikaciono sredstvo, kada su ljudi pored nje koristili još pisanje i išaret ali u znatno manjoj mjeri. Međutim, nakon što je čovjek Allahovom dozvolom, otkrio i osmislio savremena komunikaciona sredstva i društvene mreže, danas se komunikacija u mnogim slučajevima prebacila sa jezika na prste. Pa danas prsti nekih ljudi govore češće i više nego njihovi jezici. Ova velika promjena, možemo reći revolucija, promijenila je komunikacijske procese i oblike komunikacije. Danas imamo nova komunikaciona sredstva i kanale koji su svojom formom i uticajem nadmašili klasična komunikaciona sredstva i alate.

Ova velika revolucija u komunikaciji je jedan vid približavanja vremena koje se spominje u hadisima. Sada su približena daleka mjesta, izbrisane granice i barijere srušene, pa se čovjek može čuti i vidjeti sa svojim sagovornikom iako je on hiljadama kilometara daleko. Prije su nam trebali dani, a nekada i mjeseci, da bi se čuli ili vidjeli sa osobom u dalekom mjestu, a sada se sve to obavi u sekundi. To je jedna Božija blagodat koja se može koristiti u dobro, ali kao i ostale blagodati može se i zloupotrijebiti. Ono čega svi trebamo biti svjesni jeste da je nemoguće zanemariti ovu promjenu i izazov, te stoga trebamo nastojati da se što bolje organiziramo i prilagodima novim okolnostima kako bismo ovu blagodat iskoristili na najbolji mogući načina. Nastojmo da vrijeme provedeno za našim telefonima, računarima i laptopima bude konstruktivno i korisno za nas i našu zajednicu. Neka nam ti uređaji budu sredstvo pomoću kojeg ćemo održavati kontak sa porodicom, familijom i prijateljima. Sredstvo pomoću kojeg ćemo promovisati dobro, pomagati ljudima, podsticati na činjenje dobra i širenje istine. Sredstvo pomoću kojeg ćemo širiti znanje, vještine i korisne informacije.

Nemojmo biti od onih koji će na tim uređajima provoditi sate i sate u beskorisnim raspravama, ogovaranju, širenju laži, pa makar i u šali. Allahov Poslanik nas upozorava na težinu grijeha laži:

( الرَّجُلُ يَغْدُو مِنْ بَيْتِهِ، فَيَكْذِبُ الكَذْبَةَ تَبْلُغُ الآفَاقَ)

Čovjek izlazeći iz svoje kuće slaže laž koja dostigne horizonte.“ (Buhari) Kao da je ovaj hadis upućen današnjem čovjeku, jer preko današnjih sredstava komunikacije informacija za tili čas obiđe čitav svijet i dostigne horizonte. Zamislite kada neko sada slaže, potvori ili lažno optuži nekoga kako se to proširi i djeluje. Nekada ta laž bude izgovorena da bi se ljudi nasmijali ali to ne može biti opravdanje. Allahov Poslanik, a.s., nas upozorava:

(وَيْلٌ لِلَّذِي يُحَدِّثُ فَيَكْذِبُ لِيُضْحِكَ بِهِ الْقَوْمَ، وَيْلٌ لَهُ وَيْلٌ لَهُ.)

Teško onome koji govori laži da bi time nasmijao ljude. Teško njemu, teško njemu.“ (Ebu Davud) Znajmo da onaj ko prenosi laž, makar to bilo i prosljeđivanjem iste, je isti kao i onaj koji je tu laž iznio.

Prije je dejstvo izgovorene riječi obično bilo ograničeno na manji broj ljudi koji su čuli te riječi i one do kojih one budu prenesene, ali danas izgovorena i snimljenja riječ ili napisan komentar i status ostaju dovoljno dugo da ih čuju i vide mnoge osobe na cijeloj zemaljskoj kugli. Danas su izgovorene ili napisane riječi puno dugovječnije i raspostranjenije, pa su samim tim i njihove posljedice puno veće i teže, na ovom ali i na budućem svijetu.

Sjetimo se riječi Allahova Poslanika, a.s.,:

مَنْ دَعَا إِلَى هُدًى كَانَ لَهُ مِنَ الْأَجْرِ مِثْلُ أُجُورِ مَنْ تَبِعَهُ لَا يَنْقُصُ ذَلِكَ مِنْ أُجُورِهِمْ شَيْئًا، وَمَنْ دَعَا إِلَى ضَلَالَةٍ كَانَ عَلَيْهِ مِنَ الْإِثْمِ مِثْلُ آثَامِ مَنْ تَبِعَهُ لَا يَنْقُصُ ذَلِكَ مِنْ آثَامِهِمْ شَيْئًا»

„Ko poziva u dobro imat će nagradu onih koji ga slijede u tome, a to njihovu nagradu neće umanjiti, a ko poziva u zlo ponijet će grijeh onih koji ga slijede u tome, a to njihove grijehe neće umanjiti.“ (Muslim)

Živimo u vremenu kada je važno da nas neko prepozna, vidi, primjeti. Ta pomama za pojavljivanjem (i slavom po svaku cijenu, pa makar i po cijenu dolaska na ono što se nekada zvalo stub srama) proizlazi iz gubitka stida, ili rezultira gubitkom stida- svejedno. Na tom putu isticanja primjetno je da neki ne biraju sredstava.

Neki pažnju ljudi žele privući verbalnim preuveličavanjm nekog događaja ili bombastičnim i slatkorječivim statusom ili komentarom ili objavljivanjem „smiješna“ video uradka. Psihološka zamka opsesivnog korištenja društvenih mreža funkcionira na sljedeći način: Sve dok objavljujem nešto na fejsbuku i instagramu, sve dok neko dijeli i lajkuje moje objave ja se osjećam živim i aktivnim učesnikom društvenog korpusa.

Nažalost, svjedoci smo da ima ljudi koji radi tog osjećaja da su živi ili sticanja popularnosti ismijavaju sami sebe ili druge. I dok su dobrovoljno pristali na samoponiženje, to ni u kom slučaju ne smiju činiti drugoj osobi. Izlaganje drugih osoba javnom ismijavanju i ruglu sigurno nanosi bol i poteškoće žrtvi, a one mogu biti toliko teške da joj ugrožavaju zdravlje a nekada i sami život. Odgovornost za izazivanje tih poteškoća prije svega snosi onaj ko je tu osobu izložio ruglu i ismijavanju ali mu se pridružuju i svi oni koji to šire i uživaju u tome.

U nedostatku zakonske legislative, koja bi takve postupke adekvatno sankcionisala, mi pozivamo na savjest ljudi i bogobojaznost. Podsjećamo sve nas da jedna od osnovnih vrijednosti koju islam štiti svakom ljudskom biću jeste njegova čast. Ovom prilikom jasno i nedvosmisleno ukazujemo da sve ono što je zabranjeno i haram raditi u fizičkom svijetu, zabranjeno je i haram činiti i širiti i na internetu.

Još jedan vid problema koji se pojavio sa širenjem savremnih komunikacionih sredstava i društvenih mreža jeste lažno predstavljanje na tzv. lažnim profilima gdje sada osobe žive dvostruke živote. U stvarnom životu su ugledni, pošteni i čedni a u virtualnom svijetu se odaju razvratu, nemoralu i perverzijama. Ono što u stvarnom svijetu ne mogu ili ne smiju ni izgovoriti riječima to u virtuanom svijetu tipkaju svojim prstima. Jedini adekvatan lijek za sprječavanje ovakvog ponašanja nudi vjera ugradnjom svijesti kod čovjeka da se svaki njegov postupak posmatra i bilježi i da će za njega biti nagrađen ili kaženjen. Uzvišeni nas upozorava

وَلَا تَقْفُ مَا لَيْسَ لَكَ بِهِ عِلْمٌ إِنَّ السَّمْعَ وَالبَصَرَ وَالفُؤَادَ كُلُّ أُولَئِكَ كَانَ عَنْهُ مَسْئُولًا

I ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati. (Sura Isra, 36.)  

Draga braćo i poštovane sestre, bojte se Allaha i budite mu pokoroni, kada ste u društvu i kada ste sami. Doista se naša djela bilježe i naše riječi zapisuju u naše knjige.

(مَا يَلْفِظُ مِن قَوْلٍ إِلَّا لَدَيْهِ رَقِيبٌ عَتِيدٌ )

On ne izusti ni jednu riječ, a da pored njega nije prisutan Onaj koji bdije. (Kaf, 18.)

Molimo Uzvišenog Allah da nam podari znanja i mudrosti kako bismo Njegove blagodati upotrebljavali samo za ono što nam koristi na dunjaluku i ahiretu. Amin.