Pitanje: Esselamu alejkum ve rahmetulahi ve berekatuhu. Šejh, kakav je propis salijevanja strave?

Odgovor:

Bismillahir-rahmanir-rahim.

Strava se salijeva (kod jednog dijela našeg naroda, op.M) kada osobu pogodi veliki strah bilo to u snu ili na javi. Nekada uzrok straha bude džinnski dodir, sihr ili urok. Osobe koje salijevaju stravu u većini slučajeva su žene.

Način salijevanja strave (tj. oni koji salijevaju stravu to rade na sljedeći način, op.M):

Lice onoga kome se salijeva strava prekrije se platnom crvene boje, ispred njega se stavi posuda sa vodom. Onaj ko salijeva stravu u kašiku stavi komad olova, zatim kašiku stavi na vatru da se olovo istopi, a zatim na to olovo prouči sure Ihlas, Felek i Nas i doda još neke riječi koje nisu razumljive. Nakon toga, olovo istrese u vodu koje dobije neki neodređeni oblik. Zatim, gledajući u olovo, saopšti onome kome salijeva stravu razlog njegovog straha, i šta se desilo. Poslije toga onaj kome se salijeva strava pije tu vodu, zatim pokvase mu se vrhovi ruku i nogu, kao i lice. Ovo kvašenje vodom biva suprotno od rasporeda kojim se uzima abdest. Na taj način se završava salijevanje strave.
Salijevanje strave poznato je skoro svakom muslimanu i veoma je rašireno, a posebno se izvodi nad djecom.
Propis saljevanja strave

Salijevanje strave ubraja se u rukju-liječenje.

Na osnovu načina salijevanja strave primjećujemo da se uče određene sure, a spominju se i određene nepoznate riječi, to znači da se uči rukja (liječenje) putem ajeta i rukja putem nerazumljivih, nejasnih i nepoznatih izraza i riječi.

Haram je salijevati stravu na ovakav način, jer ona sadrži dozvoljeni i nedozvoljeni vid liječenja.

Nedozvoljeni vid liječenja je zbog toga što se ne ispunjava jedan od uvjeta valjanosti rukje, a on je da rukja mora biti na arapskom jeziku ili na jeziku čije je značenje poznato i razumljivo.

Propis ovakvog liječenja zavisi od značenja nepoznatih riječi koje se koriste u samoj rukji.
Ako se radi o riječima koje nemaju značenje, a njima se ne namjerava dozivanje i traženje pomoći od nekog mimo Allaha, te onaj ko ih uči samo želi da ih spominje kako bi pokazao da zna nešto što drugi ne zna, onda je to zabranjeno djelo, laž i veliki grijeh, međutim, ne radi se o nevjerstvu. Ako su, pak, ove riječi imena džinna, koje učač doziva kako bi prisustvovali liječenju i od njih traži pomoć, onda nema sumnje da se radi o širku i nevjerstvu u Allaha.

Razlog tome što je rukja vid dove, a doviti i pomoć tražiti od nekog mimo Allaha je širk u ibadetu, tj. veliki širk. Imam Nevevi veli:

„Rukja čije značenje je nepoznato ili koja nije na arapskom jeziku je nedozvoljen, pokuđen vid rukje, jer postoji mogućnost da sadrži riječi nevjerstva, nešto što je blisko njemu ili pokuđeno.“ (Šerhun-Nevevi li Sahihi Muslim, 14/168)

U Bosni i Hercegovini, ali i u zapadnim zemljama, u zadnja dva desetljeća, dakle, odmah nakon ratnih dešavanja, došlo je do ekspanzije liječenja od sihra i džinskog djelovanja na ljude. U bivšem sistemu također je bilo bezbroj “duhovnih iscjelitelja”: sihirbaza, vračara, prevaranata, koji su ljudima pravili sihre, a drugi su ih opet tobože skidali i “liječili” ljude, živeći od tuđe muke. U tom vremenu skoro skoro da nije bilo osoba koje su liječile učenjem Kur’ana, odnosno učenjem rukje.

Međutim, nakon rata mnoge su se stvari promijenile na pozitivno, a jedna od njih jeste i ta da se širom Bosne i Hercegovine pojavio veoma lijep broj, nadasve iskrenih ljudi, koji ljude liječe od sihra validnim šerijatskim liječenjem – učenjem rukje, i za to zaslužuju svaku pohvalu, jer učenje rukje veoma je zahtjevan posao, koji povlači mnogo neugodnosti. Duboko se nadam da su oni obuhvaćeni riječima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Mu’min voli druge i drugi vole njega, i nema dobra u onome koji ne voli i koji nije voljen, a najbolji ljudi jesu oni koji najviše koriste ljudima.” (Hadis bilježi Taberani, El-Evsat, a šejh Albani, Es-Sahiha, 1/787, broj hadisa 426, ocijenio ga je vjerodostojnim)

S obzirom na to da je veoma malo literature na našem jeziku koja govori o liječenju rukjom i da ne postoji institucija koja tome podučava, određeni dio naše braće, koji liječe rukjom, ponekada urade nešto što su islamski učenjaci okarakterizirali kao sporan postupak u procesu učenja rukje. Sporni postupci koji se čine prilikom učenja rukje nisu na istom stepenu: nekada su ti prekršaji strogo zabranjene stvari, kojih je, hvala Allahu, veoma malo, a nekad su to stvari koje je bolje izbjegavati, ali ako bi ih učač i učinio, njegovo bi liječenje i dalje bilo validno, i ljude zbog tih prekršaja ne treba odvraćati od učača koji to i čine. A sami učači rukje maksimalno bi se trebali potruditi da se klone svake, pa i najsitnije stvari koju učenjaci navode kao neispravnu, radi bereketa u liječenju, a i zbog kredibiliteta koji imaju kod ljudi, jer ljude liječe Allahovim govorom, što je samo po sebi velika stvar.

Stvari koje ćemo spomenuti uopće se ne odnose na one koji ljude liječe pisanjem hamajlija, zapisa, navodnim otvaranje zvijezda, gatanjem, saljevanjem strava i drugim neispravnim načinima liječenja, pošto je njihov posao u osnovi haram i zabranjen, i to je najveća greška od koje ih treba odvraćati.
Na arapskom jeziku postoje zasebni naučni radovi koji govore o ovoj tematici –greškama učača rukje, stoga ćemo pokušati da za svaku grešku navedemo riječi nekog eminentnog učenjaka današnjice koji je upozorio na taj postupak.

1. Osamljivanje sa ženama i dodirivanje tijela tokom rukje
Učač rukje, bez obzira što ima iskrenu namjeru, ne smije da izlazi iz okvira općih smjernica islama. Tako se i na njega, bez obzira što liječi Kur’anom, odnosi islamska zabrana osamljivanja sa ženom strankinjom – onom s kojom bi mogao stupiti u brak, a i zabrana direktnog dodirivanja tijela žene koju liječi. Smatram da o ovom prekršaju ne treba spominjati dokaze, pošto su oni više nego poznati svakom muslimanu.

2. Grupno liječenje – džematska rukja
Nerijetko se može čuti kako neki učači rukje, nadamo se dobronamjerno i zbog mnoštva onih koji traže da im se uči rukja, pribjegavaju grupnom učenju rukje. Čitajući riječi savremenih učenjaka, nalazimo da su osuđivali ovaj postupak i da su ga smatrali neispravnim. Kazao je šejh Usejmin: “Grupno učenje rukje bolesnicima nije način na koji su to radili naši prethodnici – selefi, štaviše, to je novotarija.” (Medžmuu fetava ve resail, str. 17–18 )

3. Učenje rukje putem telefona ili interneta
Jedan od postupaka na koje upozoravaju učenjaci današnjice jeste i to da se rukja uči putem telefona ili online. Govoreći o rukji, islamski učenjaci navode da učač treba direktno učiti Kur’an jednoj osobi koju liječi, bez bilo kakvih savremenih pomagala.
U fetvama Stalne komisije navodi se: “Rukja treba učiti direktno kod bolesnika i pri tome ne treba koristiti mikrofon, niti učiti putem telefona.” (Fetve Stalne komisije, 1/92)

4. Udaranje bolesnika
Islamski učenjaci učenjaci upozoravaju i to da neki učači rukje prekomjerno udaraju bolesnike ili ih na neki drugi način kažnjavaju, kao što su električni šokovi i sl.
Učač rukje treba da zna da nema smetnje u tome da blago udari bolesnika, jer je u vjerodostojnom hadisu zabilježeno da je to učinio Allahov Poslanik, (samo jednom blago u prsa), ali u tome ne smije ni da pretjeruje ni da koristi električne šokove i druga pomagala koja mogu izazvati bol. Mnogi islamski učenjaci govorili su o uvjetima udaranja bolesnika, koji su više teoretski negoli praktični, stoga smatram da ljudi treba da se zadovolje onim što je zabilježeno od Poslanika i da to ne prekoračuju.
Kada je bio upitan o udaranju bolesnika i njegovom davljenju prilikom rukje, šejh Ibn Baz je kazao: “To čine neki ljudi, a to bi trebalo ostaviti, jer se može desiti da mu nanese povredu. Zabilježeno je da su neki učenjaci prakticirali udaranje prilikom učenja rukje, ali je to diskutabilan postupak. Udaranje ili davljenje može uzrokovati smrt bolesnika. Ono što je propisano jeste učenje kur’anskih ajeta ili korisnih dova i ovakav način liječenja prenosi se od Allahovog Poslanika i njegovih ashaba, i nije mi poznato da je neko od njih udarao bolesnika prilikom učenja rukje, dok postupak nekih učenjaka nije argument.”

U jednom od prethodnih tekstova pisala sam o tome koliko psiha može uticati na sam proces i dužinu liječenja od opsjednutosti džinnima.

Ovaj tekst je nešto drugačije forme i smatram ga bitnim za one koji ne praktikuju vjeru, jer će, ako Bog da, pročitati, razmisliti i, ako bude Allahova volja- vjeri se okrenuti.

Takodje, smatram ga bitnim i za vjernike, ne bi li se podsjetili i uvidjeli kolika je Allahova milost i kako On štiti one koji Mu se pokoravaju, a što će svakako uzrokovati veću poniznost i bogobojaznost kod njih.

Osim pokoravanja Jednom Jedinom Bogu, ibadeta samo Njemu, onako kako je propisano a potom šerijatski ispravne rukje i lijekova NE POSTOJI DRUGI NAČIN ZA LIJEČENJE OD OPSJEDNUTOSTI DžINNIMA.

E sad, znajući to, ne bih li što podrobnije dočarala psihološke etape, uzmimo za primjer mene kada sam bila hrišćanka koja pojma o ispravnom vjerovanju nema a pod uticajem je teškog sihra, koji iz dana u dan stvara zdravstvene probleme, kako fizičke, tako i psihičke..

Shodno tome prva etapa bi se zvala „ Nešto mi se čudno dešava“

U ovom stadijumu primjećujemo da nešto nije u redu, ali pošto je to tek početni stadijum, sve to pokušavamo da ignorišemo ili eventualno opravdamo time što ne spavamo dovoljno, ne jedemo redovno, ne pijemo dovoljno tečnosti, pod stresom smo, umorni smo itd. Itd.

To naše ignorisanje evidentne promjene u zdravlju, ponašanju ili razmišljanju traje neko vrijeme a potom nastupa druga faza koju bih nazvala- „ Da ipak odem kod doktora.“

U zavisnosti od toga kakve tegobe osjećamo biramo i doktora, u mom slučaju se radilo o kardiologu i psihijatru.

Nakon što odemo na pregled i konsultaciju i utvrdi se da kod nas postoji odredjenja fizička ili psihička bolest (u većini slučajeva je uzrok NEPOZNAT) tada nastupa treća faza koju bih nazvala „Košmar“

U ovoj etapi jedine misli koje nam okupiraju mozak su one koje se odnose na to kojeg ćemo sledećeg doktora posjetiti i da li će nam prepisati dovoljno jake lijekove ne bi li nam bilo lakse, ili eventualno sedative koji bi „konja oborili“ a koji nekim „čudom“ na nas ne djeluju pa smo i dalje nervozni, razdražljivi, i dalje ostajemo budni po svu noć ubijajući sebe dodatno u pojam, dajući džinnima još više „ goriva“ za što bolji rad.

Sve to kulminira pojačanjem već postojeće bolesti i pojavom još par novih, a što nas opet uvodi u novi stadijum pod nazivom „Očaj“.

Ovo je najžešći i ujedno najužasniji stadijum u kom ljudi daju ogromne svote na ljekare, lijekove, mnogo njih posegne i za traženjem lijeka kod onih koji se bave sihrom, pa se ne libe ići ni kod hodže za zapise, ni kod babe da im „salije olovo“ srljajući u dodatnu propast.

I tako, bez vjere, bez Allahove zaštite natovareni što svojim, što hodžinim i babinim džinnima zapadaju u stadijume psihički abnormalnih stanja koja počinju od lakših tipa zbunjenosti, dezorjentisanosti, lošeg pamćenja, nekontrolisanih izliva emocija pa do težih koji uključuju paranoju, halucinacije, suicidne ideje, potrebe za povredjivanjem sebe ili drugih.

Ovaj je stadijum karakterističan i po tome što opsjednuti, u većini situacija, izbjegava interakciju sa drugim ljudima, čak i članovima najuže porodice koji mu pokušavaju pomoći, a ukoliko do iste i dodje ona se završava svadjama, sukobima, tučama itd.

Nakon što ga psihički, Allahovom voljom, džinni dovedu do stanja potpune usamljenosti i otudjenosti od ljudi, tada natupa stadijum „ Letargije“ kada (u mnogim slučajevima) opsjednuti biva pod direktnom komandom džinna unutar njega.

Primijetila sam, iz sopstvenog, i većine slučajeva kojima sam bila svjedok da je ovo stadijum u kom se ljudi ponajviše okreću vjeri i traže istinu, jer onaj tren kad shvatiš da iznutra umireš bude tren i kad, ma koje vjere bio, iz duše zavapiš „Bože, pomozi mi molim te!“

Medjutim, bez obzira na to da li je vjernik ili ne, čovjek može i treba izbjeći bar zadnjih par etapa, time što će se, ukoliko je rodjen kao musliman, okrenuti vjeri, a ukoliko je nemusliman trebao bi biti nepristrasan i potražiti lijek u Kur’ anu ili makar razmotriti tu mogućnost, pokušati, a sigurna sam da ako pokuša uvidjeće da je Kur’ an lijek za sve i to će ga, in sha Allah, i vratiti ispravnoj vjeri.

A Allahova milost obuhvata sve i samo On daje uputu i lijek.

Koliko je samo ljudi iskušano stanjima koja sam gore opisala, koliko je samo onih koji dotiču dno zbog neznanja, pristrasnosti ili zbog zadojenosti mržnjom koja im ne ostavlja prostora čak ni da traže lijeka tu gdje bi ga jedino pronašli.

A sad- da se obratim tebi, vjerniče, Allahov robe, bez obzira na to da li si ikad bio iskušan džinnskim opsijedanjem ili ne, da te pitam- „ Da li sad svjestan Čiji si rob i Ko ti je Gospodar i da li si svjestan kolika je Allahova milost nad tobom I koliko On olakšava svako iskušenje, pa i džinnsko?“

Molim Allaha da nas uputi, ojača, sačuva, izliječi i zaštiti od svakog zla i poda nam samo ono što je dobro za nas. Amin.

Marina Paljušević

Pod šefa’atom se, uopšteno, podrazumijeva posredništvo i zagovaranje za drugog kako bi se ostvarila neka korist ili otklonila neka šteta.

Postoje dvije vrste šefa’ata na dunjaluku: pohvalna i zabranjena.

Šefa’at (zagovaranje) kod drugih s ciljem da se ispune prava ili suzbije nepravda, kao i da se ispune dozvoljene potrebe ljudi, djelo je koje zaslužuje svaku pohvalu, za razliku od zagovaranja kojim se želi uzurpirati nečije pravo, potvrditi neistina, ili obustaviti izvršavanje šerijatske kazne.

Uzvišeni Allah kaže: Onaj ko se bude za dobro zalagao – biće i njemu udio u nagradi, a onaj ko se bude za zlo zauzimao – biće i njemu udio u kazni. (En-Nisa, 85.)

Onaj ko se zauzima i zagovara u nečemu što je dobro, imaće nagradu, pa makar se to zauzimanje i ne prihvatilo, jer je uložio trud i učinio onoliko koliko može.

Ovo je uopšteno značenje šefa’ata, međutim cilj ovog poglavlja je da se pojasni šefa’at na Sudnjem danu, jer je to stvar vjere i za taj šefa’at važe posebni propisi, za razliku od šefa’ata na dunjaluku.

Šefa’at je dova, zato za njega važe propisi dove, i zato se šefa’at smije tražiti samo od Allaha, a nikako od poslanika ili neke umrle osobe.

Šefa’at na Sudnjem danu se neće ostvariti bez ispunjenja određenih šartova / uslova, koji su jasno definisani Kur’anom, a to su:

Prvi: Allahova dozvola (el-izn) zagovorniku da se zagovara.

Uzvišeni Allah kaže: Taj dan neće biti od koristi zauzimanje osim onoga kome Svemilosni dopusti i čijim riječima je zadovoljan. (Taha, 109.)

Drugi: Allahovo zadovoljstvo (er-rida) onim za koga se zagovara.

Uzvišeni Allah kaže: …i oni će se samo za onoga kojim On bude zadovoljan zauzimati. (El-Enbija, 28.)

Zbog toga nije dozvoljeno oslanjati se na šefa’at bližnjih i drugih, nego onaj ko želi da dođe do šefa’ata treba da se okiti dobrim djelima kojima je Allah zadovoljan, kako bi stekao Njegovo zadovoljstvo.

 A Allah Uzvišeni neće biti zadovoljan osim s pripadnicima tevhida.

Uzvišeni Allah veoma jasno naglašava da nevjernici neće imati koristi od zauzimanja na Sudnjem danu: Njima posredovanje posrednika neće biti od koristi. (El-Muddessir, 48)

Šefa’at na Sudnjem danu će se tražiti od poslanika, međutim na dunjaluku šefa’at se smije tražiti samo od Allaha, jer je šefa’at dova, a dova se upućuje samo Allahu i nikome drugome.

Zato je prilikom šefa’ata ispravno reći: Allahu, molim te učini Poslanika šefadžijom / zagovornikom na Sudnjem danu! A nikako se to ne smije tražiti direktno od Poslanika ﷺ jer je Poslanik ﷺ mrtav i u tom slučaju bi se on molio i od njega tražilo ono što nije u mogućnosti ispuniti.

Tražiti nešto od mrtvog čovjeka je širk po jednoglasnom stavu sva četiri mezheba.

Allahov Poslanik ﷺ je kazao: „Svaki vjerovjesnik imao je jednu dovu kojom je molio Allaha, pa mu je udovoljeno. Ja sam svoju dovu učinio šefa’atom za svoj ummet na Sudnjem danu. Pravo na šefa’at imaće svako ko umre a Allahu nije širk činio.“ (Muslim, br. 199)

Obaveza je vjerovati da će biti i drugih, mimo Poslanika ﷺ koji će činiti šefa’at, jer na to ukazuju razne predaje.

Poslanik ﷺ je kazao: “…pa će Allah kazati: ‘Zauzimali su se i meleki i poslanici i vjernici.‘“ (Buhari, br. 7439, i Muslim, br. 183)

Pripadnici ehli-sunneta složni su da će postojati šefa’at na Sudnjem danu, onako kako je opisan u kur’ansko-hadiskim tekstovima. Njega ili neke njegove vrste negirali su samo novotari.

Imam Ebu Bekr el-Adžuri, u svome kapitalnom djelu Eš-Šeri’ah, jedno poglavlje je naslovio sa Obaveznost vjerovanja u šefa’at. Nakon što je spomenuo nekoliko šerijatskih tekstova, koji potvrđuju istinitost šefa’ata, kazao je: „Neispravni su dokazi onih koji negiraju šefa’at. Teško njima ako se ne pokaju!“ Zatim je prenio svojim lancem prenosilaca da je Enes b. Malik kazao: „Onaj ko negira šefa’at, u njemu neće imati nikakva udjela.“[1]

Postoji nekoliko vrsta ili kategorija šefadžija i šefa’ata. Nekada zagovornik bude Poslanik ﷺ a nekada neko drugi.

Uzvišeni Allah u Svome časnom Govoru upoznaje nas sa jednim od najznačajnijih događaja iz povijesti Arabijskog poluotoka, u kome se tako zorno pokazala snaga, moć i mudrost Uzvišenog Stvoritelja svjetova i Gospodara Kuće (Ka’be). Mali je broj muslimana koji ne znaju napamet suru El-Fil – Slon, ali je također i mali broj onih koji znaju o čemu ta sura zapravo govori, s tim da moramo istaći da je to jedno od danas najpoznatijih kur’anskih kazivanja, a sve zahvaljujući medijskoj prezentaciji te sure kroz nekoliko crtanih filmova o toj temi koji su više puta prikazivani na malim ekranima. No, ovdje nećemo govoriti o crtanim filmovima, nego o istini do koje su pokušali doći mufessiri tumačeći kur’anske ajete ove sure i pokušavajući da daju konačni odgovor: Ko su, ustvari, ashabu-l-fil i u čemu je mudrost njihovog slučaja.

Kur’an o ashabu-l-fil

Ashabu-l-fil se na bosanski jezik prevodi kao: vlasnici slona, i to je kur’anska formulacija kojom se opisuju ljudi na čelu sa Ebrehom koji se ne spominje u Kur’anu, ali koji ih je predvodio, dok se ta sura koja govori o njima naziva sura El-Fil – Slon i objavljena je u mekkanskom periodu objave, odmah iza sure El-Kafirun – Nevjernici. Uzvišeni Allah u toj suri poručuje svim svjetovima: Zar nisi čuo šta je sa vlasnicima slona Gospodar tvoj uradio! Zar lukavstvo njihovo nije omeo i protiv njih jata ptica poslao, koje su na njih grumenje od gline pečene bacale, pa ih On kao lišće koje su crvi istočili učinio? (El-Fil, 1-5.)

Svi mufessiri navode identično kazivanje o tom događaju pa kažu: ”Ebreha je u San’i, prijestolnici Jemena, sagradio neviđeno lijepu i glamuroznu crkvu, kakva nikada prije nije bila podignuta na zemlji, a on je bio kršćanin. Odmah po izgradnji crkve napisao je svom kralju Nedžašiju: ”O vladaru, sagradio sam ti crkvu kakva nije izgrađena ni za jednog vladara prije tebe, i neću odustati sve dok svi Arapi ne budu činili hodačašće i tavaf oko nje!“ Kada su Arapi saznali za to Ebrehino pismo Nedžašiju i stali ga prepričavati među sobom jedan od njih se silno rasrdio na to pa se smjesta zaputio na put sve do te crkve. Čim je došao do nje ušao je u crkvu i njoj izvršio veliku nuždu, a zatim je izašao i vratio se u svoju zemlju.

Čim je Ebreha saznao za to upitao je: ”Ko je to učinio?”, pa mu rekoše: ”To je učinio jedan od sljedbenika one Kuće (znači Ka’be), oko koje Arapi čine hodočašće u Mekki, a koji se rasrdio kada je čuo da ti namjeravaš odvratiti Arape od Kabe i okrenuti ih ka svojoj crkvi, poručujući ti da tvoja crkva nije dostojna toga.” Čuvši to, Ebreha se još više rasrdio zaklevši se od silne ljutnje da će srušiti Ka’bu. Zatim je jednog od svojih glasnika poslao u arapsko pleme Benu-Kinane da ih pozove u obavljanje hodočašća oko njegove crkve, na što su se ljudi iz Benu-Kinane toliko naljutili da su smjesta pogubili tog glasnika. Sve to je još više povećalo ionako ogromni Ebrehin bijes i ljutnju pa je smjesta naredio svojim vojnicima da se spreme i krenu ka Ka’bi i na taj put je poveo čak i ogromnog slona.

Arapi su saznali za njegov pohod i uplašili se slona, ali su, čuvši da namjerava srušiti njihovu svetinju Ka’bu, Allahov časni Hram, shvatili da im je dužnost suprotstaviti mu se u toj nakani. Na samom početku pohoda pred njega je istupio jedan od uglednika i vladara Jemena, zvani Zu-Nefer koji je pozvao svoj narod i ostale Arape na borbu protiv Ebrehe i borbu za očuvanje Bejtullaha od njegove namjere da poruši Ka’bu, pa mu se odazvao izvjestan broj boraca. Istupili su pred Ebrehu i njegovu vojsku i brzo su bili poraženi, a Zu-Nefer je bio zarobljen. Kada je Ebreha namjeravao da ga pogubi

Zu-Nefer mu se obratio riječima: ”O vladaru, nemoj me ubiti, jer možda ti moje prisustvo bude korisnije od moje smrti!“ Na te riječi Ebreha mu je poštedio život i zadržao ga kod sebe kao zatočenika, jer Ebreha je u tim situacijama bio blag čovjek. Zatim je Ebreha nastavio sa svojim putem radi cilja s kojim je i izašao  – rušenja Ka’be, sve dok nije došao do područja plemena Has’am gdje je pred njega istupio Nufejl bin Hubejb el-Has’ami predvodeći dva ogranka tog plemena: Šehran i Nahis, te ostala plemena koja su mu se pridružila. Oni su mu se suprotstavili pa su i oni bili poraženi, a njihov vođa Nufejl je, također, bio zarobljen i doveden pred Ebrehu. Kada je Ebreha namjeravao i njega pogubiti Nufejl mu je rekao: ”O vladaru, ne ubijaj me, jer ja ću ti biti  vodić kroz zemlju Arapa, a ove moje dvije ruke kao i oba plemena Has’ama, Šehran i Nahis će ti biti pokorni i poslušni!“ Na te riječi Ebreha ga je pustio i poštedio mu život, a on je zaista izašao pred njih i počeo ih voditi kroz pustinjsku zemlju Arapa.

Tako su išli sve dok nisu došli do Taifa gdje je pred njih izašao Mesud bin Muattib zajedno sa ostalim uglednicima plemena Sekif. Oni mu rekoše: ”O vladaru, mi smo tvoji pokorni robovi, mi te pomno slušamo i potpuno ti se pokoravamo i ni u čemu ti se ne suprotstavljamo, a ova naša kuća – hram njihovog kipa Lata – nije kuća koju ti želiš srušiti. Ti si krenuo da srušiš Kuću koja je u Mekki, a mi ćemo ti dati čovjeka koji će te odvesti do te Kuće.“ Na taj govor Ebreha ih je zaobišao i potpuno ih ostavio na miru, a oni su sa njim  poslali čovjeka zvanog Ebu Rigal koji ih je vodio sve do El-Mugammisa, predgrađa Mekke iz pravca Taifa, ali čim je ušao u njega Ebu Rigal je umro, a njegov kabur su Arapi kamenovali i to je kabur koji se još uvijek kamenuje u El-Mugammisu. Jedan arapski pjesnik je to i opjevao rekavši:

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Endeluzijska tragedija predstavlja jednu od najvećih nedaća i tragedija islamskog ummeta i vjerovatno je to jedna od najtužnijih i nabolnijih stranica u islamskoj historiji, jer je sunce islama zašlo u zemlji koju je osvjetljavalo osam stoljeća, istrijebljen je cijeli jedan muslimanski narod i uništena slavna islamska civilizacija od koje su ostale samo ruševine i sjećanja zapisana u knjigama i studijama o Endelusu, kao i u sudskim istražnim spisima i registrima španske inkvizicije.

Kada su muslimani osvojili Španiju (Endelus), zatekli su tamo kršćansko stanovništvo i određeni procenat Jevreja, prema kojima se (s tim se slaže većina muslimanskih i nemuslimanskih historičara) nisu odnosili kao osvajači i silnici koji su rušili sve pred sobom. Nisu napadali na njihovu čast, nisu im otimali i pljačkali imovinu, nisu ih prisiljavali da napuštaju svoju vjeru, već su im dali i zagarantirali sva prava i slobode.

Holandski orijentalista Reinhart Dozy (1820.-1883.), o islamskoj vlasti u Španiji, rekao je: ”Stanje kršćana pod islamskom vladavinom bilo je takvo da oni nisu imali ni približno pritužbi na muslimanske vladare u odnosu na raniju, kršćansku vlast. Arapi su bili vrlo tolerantni i nikome nisu činili nepravdu i nasilje na osnovu vjerske pripadnosti. Arapska osvajanja su, u nekim aspektima, bila pravi blagoslov za Španiju, jer su muslimani izvršili važnu društvenu revoluciju i iskorijenili mnoge bolesti koje su stoljećima harale zemljom.”

Međutim, bez obzira na sva prava i beneficije koje su uživali, španski kršćani su strpljivo čekali svoju priliku da sruše i unište tu državu i pomagali su i podržavali nastojanja kršćana izvan Endelusa da sruše islamsku vlast iako je islamska Španija bila preteča evropske renesanse i sveopćeg naučnog i kulturnog preporoda i napretka, o čemu je francuski hirurg, koji je slavu stekao kao socijalni antropolog, Robert Briffault, rekao: ”Ne postoji nijedan aspekt evropskog procvata u vrijeme renesanse koji ne vodi porijeklo od eksperimentalne naučne metode koju je Rodžer Bekon (u. 1294.) prenio od Arapa dok su bili u Andaluziji, od 800. do 1200. godine nove ere.”

I nakon osam stoljeća islamske vlasti i općeg napretka i progresa, Endelus je pao u ruke krstaša. Španjolci, predvođeni kraljevskim parom Ferdinandom i Izabelom, nisu održali zavjet da će muslimanima ostaviti slobodu, već je padom islamskog Endelusa započela jedna od najstravičnijih ljudskih tragedija u historiji: prisilno prevođenje na kršćanstvo svim sredstvima, uspostavljanje inkvizicije i istražnih crkvenih sudova koji su koristili sve metode mučenja nad muslimanima koje je izmislio sotonističko-crkveni um, uz opću medijsku kampanju, izuzetno oštre ekonomske i socijalne mjere, da bi sve to zapečatili protjerivanjem i raseljavanjem muslimana, sve dok blistavi, prelijepi i mirisni cvijet Endelus nije uvenuo i dok država Endelus – zemlja civilizacije, nauke i sveopćeg napretka, nije utonula u potpuni mrak i ostala bez muslimana.

Međutim, iako su doživjeli neopisivu katastrofu i tragediju, iako je nad njima izvršen stravičan zločin i genocid, muslimani Endelusa pokazali su nevjerovatnu veličinu, hrabrost i privrženost islamu, a što su zabilježili upravo njihovi neprijatelji i mučitelji u sudskim spisima ili inkvizitorskoj evidenciji i arhivu, kao i mnogi kršćanski historičari i naučnici, poput francuskog orijentaliste Louisa Cardaillaca koji je napisao izvanrednu studiju pod naslovom Morisques et Chrétiens – Un affrontement polémique (1492.-1640.) – Moriskosi (Mauri) i kršćani – polemičko sučeljavanje (1492.-1640.), a koju je na arapski preveo Abdul-Dželil et-Temimi pod naslovom El-Muriskijjûn el-endelusijjûn vel-mesihijjûn: el-mudžâbehetu el-džedelijje, iz koje su najviše korišteni podaci za ovaj tekst.

Autor: Harun Hodžić

Početkom agresije na RBiH, kako je jačao otpor i formirale se razne jedinice ukrupnjene i ustrojene u Armiju tako su širom srednje Bosne formirane manje jedinice sa muslimanskim predznakom nazvane Muslimanske oružane snage ili MOS, tako je početak bio u Travniku zatim Zenici, Radinovićima, Varešu, Kaknju, Bugojnu, Busovači i Visokom. Odlukom Načelnika štaba Vrhovne komande Sefera Halilovića Sedma muslimanska brigada formirana je 17. novembra 1992. godine, sjedište jedinice bilo je u Zenici, prvu Komandu činili su emir brigade prof. Mahmut Karalić, komandant Asim Koričić, Načelnik štaba Amir Kubura, pomoćnik komandanta za logistiku Halil Brzina, pomoćnik komandanta za moral Ahmed Adilović, komandant prvog bataljona u Travniku Ahmed Zubača te komandant drugog bataljona u Zenici Šerif Patković, mimo ovih nabrojanih prema islamskim načelima na kojima je jedinica bila postavljena Sedmom je upravljalo tijelo koje se zvalo Šura i to tijelo činili su Mahmut Karalić, Halil ef. Mehtić, Halil Brzina, Šefik ef. Beganović, Ahmed ef. Adilović i Sulejman ef. Čeliković. 

Ova godina stasanja Sedme bila je zaista bogata kako na vojničkom ustrojavanju tako i na duhovnom uzdizanju, za sve pripadnike koji su pristupali Sedmoj uz vojničku obuku organizirana je i vjerska pouka koju su vodili Imami koji su bili angažovani u Sedmoj. To je bio i period sukoba sa Hrvatima tako da je Sedma uzuela učešća u svim odbrambeno-oslobodilačkim pohodima, i može se kazati, zahvaljujući Bogu prije svega, zasluge Sedme su bile ogromne, stoga je i popularnost rasla i sve više pripadnika je pristupalo Sedmoj. To je stalno tražilo i organizacijske promjene i formiranje novih rodova jedinice a i kadrovskih pomjeranja tako je ovaj prvobitni sastav već nakon godinu dana izgledao sasvim drugačije.

Tekbiri za doček komandanta

Važne događaje pamtimo po nekim interesantnim detaljima, svakako za mene je jedan od najvažnijih događaja bio pristup Sedmoj muslimanskoj brigadi, a taj datum pamtim i po jednom veoma važnom događaju. 

Početkom novembra 1993. godine u posjetu Sedmoj dolazi Alija Izetbegović, predsjednik Predsjedništva RbiH. Najava dolaska izazvala je erupcije oduševljenja i sa nestrpljenjem se isčekivala ta posjeta. Razloga za to bilo je na pretek, bilo je onih koji Sedmu nisu simpatisali, koji su je smatrali ideološki neprihvatljivom za tkivo Armije i na sve moguće načine su je pokušavali prikazati u onom svjetlu koje nije bilo primjereno. Tako daleko se išlo da su govorili da je i paravojna formacija, no Predsjednik je imao i drugu starnu informacija i poštovao je Sedmu i cijenio je i onaj poziv da brani Igman kada je beznađe hvatalo stanovnike Sarajeva, i potvrdio je svoju posjetu. 

Jedinice Sedme muslimanske su se spremale za doček Vrhovnog komandanta svako je želio biti uređen i zapažen u svome stroju, obučene su najljepše uniforme pripremljene baš za takvu priliku, različiti rodovi jedinice nosili su i nešto drugačije uniforme no ono što je bilo kod svih isto je bila oznaka Sedme koja se nosila na lijevom rukavu i traka oko glave na kojoj je pisalo “La illahe illallah”, ambijent je bio prelijep odisalo je takvo raspoloženje, spravom se za te gazije govorilo da se samo Boga boje. Komandant sedme Amir Kubura je stajao pred vojnicima vršio posljednje pripreme, nastupio je tajac samo se čulo: “Pozor” “Gospodine Predsjedniče Sedma muslimanska brigada postrojena u Vašu čast, raportira komandant Amir Kubura”. 

Predsjednik zajedno sa komandantom obilazi postrojenu vojsku zatim za govornicom: “Gospodo vojnici i starješne Sedme muslimanske brigade, Esselamu alejkum”, odjekuje iz svih grla gromoglasno: “Alejkumu selam”, zatim predsjednik: “Pozdrav domovini”, ponovo odjekuje “Pozdrav”!!! 

Muslimanima pripisuju nasilje i fanatizam, a usred Evrope počinjen genocid nad muslimanskim narodom.

Piše: Yasin Aktay / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić 

Pred kraj dvadesetog stoljeća usred Evrope dogodio se genocid nad cijelim jednim narodom, i to isključivo zbog njegove vjere i identiteta, uprkos svim senzibilitetima formiranim nakon Drugog svjetskog rata, u vrijeme dok su se donosili kazneni zakoni zbog poricanja genocida kako se to ne bi ponovilo.

Ono što je natjeralo predsjednika Aliju Izetbegovića da kaže: “U Evropi. U ovom trenutku. Srebrenica!”, nije činjenica da on nije očekivao takvo nešto od Evrope, već da je nemoguće da se mislilac poput njega čudi događanju brutalnog masakra ove vrste, jer poznaje duh i prirodu evropskog rasizma.

Prošlo je 26 godina od genocida u Srebrenici kada su Holanđani – čistokrvni evropski narod -, uzeli oružje iz ruku pripadnika Armije Bosne i Hercegovine, koji su se branili od srpskog agresora u Srebrenici, a koju su Ujedinjene nacije proglasile zaštićenom zonom, i predali to oružje Srbima, odnosno agresorskoj vojsci, iako se pretpostavljalo da su Holanđani morali naučiti potrebne lekcije iz holokausta.

Ali čini se da su oni pouke holokausta shvatili vrlo usko i ograničili je samo na Jevreje, jer su (Evropljani) odlučili da više nikada ne dopuste da bilo ko nanese štetu Jevrejima.

Stoga, kad su četnici tražili da im predaju stanovnike grada Srebrenice pod izgovorom istrage nad nekim Bošnjacima za ratne zločine, iako su se sve indicije vrtile oko namjere Srba da pobiju i masakriraju Bošnjake u Srebrenici, pripadnici snaga UN-a nisu oklijevali ni jednog trenutka da Bošnjake predaju srpskoj agresorskoj vojsci.

Iako su Bošnjaci tada molili vojnike UN-a da ih ne predaju Srbima, jer su tačno znali šta će im se dogoditi, vojnici UN-a nastavili su tjerati Bošnjake prema smrti i masakru. I u roku od jedne sedmice, u Srebrenici, gradu pod nadzorom Ujedinjenih nacija, brutalno je ubijeno 8.372 Bošnjaka. Tijela Bošnjaka su zakopavali u masovne grobnice da bi ih kasnije vadili i premještali na druge lokacije, kako bi se izbjegle poslijeratne istrage.

Svake godine, 11. jula paralelno se održava sjećanje na genocid i dženaza ubijenim Bošnjacima čiji se posmrtni ostaci, putem DNK analize, pronalaze svake godine. Do sada je pronađeno 6.652 tijela, u proteklih 26 godina.

Povodom obilježavanja 26. godišnjice srebreničkog genocida, smatram da je iznimno važno skrenuti pažnju na politiku banalizacije, umanjivanja i marginalizacije genocida nad Bošnjacima. Zapravo, kada se govori o Srebrenici, postoji opasnost da se zločin protiv čovječnosti prikrije, omalovaži i ograniči, bilo da se radi o masakru u Srebrenici ili o svim masakrima koji su se svakodnevno događali u Bosni u toku četverogodišnje agresije.

Naime, uz podršku ili saučesništvo najnaprednijih nacija civilizirane Evrope, Srbi i Hrvati su pokušali, korak po korak, tokom 4 godine agresije, istrijebiti svoje komšije s kojima su stoljećima živjeli rame uz rame. Broj masovnih grobnica u Bosni i Hercegovini premašio je hiljadu, ne samo ubijenih u Srebrenici, već i ubijenih u drugim masakrima.

Mapiranje svih masovnih grobnica pronađenih nakon rata pokazalo je da su sve one bile u područjima pod kontrolom Srba i Hrvata. Činjenica da nigdje ne postoji nijedna masovna grobnica u kojoj žive ili koju kontroliraju bosanski muslimani, odnosno Bošnjaci, više je nego dovoljna da otkrije i pokaže cijelom svijetu drugačiji karakter i kriterij kod Bošnjaka u ovom pogledu.

Ova karta masovnih grobnica trebala bi biti dovoljna kao primjer protiv islamofobičnog svijeta koji i nakon takvih zločina bezobrazno i drsko muslimanima pripisuje fanatizam i nasilje. 

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Izreka iz naslova ovog teksta pripisuje se hazreti Omeru, radijallahu anhu. Naime, halifa Omer ibn Hattab, radijallahu anhu, dodijelio je ashabu Sariji ibn Zenimu komandu nad jednom muslimanskom brigadom koja je, 22. godine po Hidžri, učestvovala u osvajanju perzijskih gradova Darbgerda i Fasa.

Sarija se s vojskom utvrdio na jednom brdu iz straha da mu neprijatelj ne dođe s leđa, a kada su Perzijanci osjetili da se ne mogu boriti protiv Sarije i njegove vojske, skovali su plan da se povuku sa fronta dok muslimani ne pomisle da se Perzijanci povlače, a kada muslimanska vojska krene za njima, oni bi ih napali s leđa. Sarija nije bio svjestan plana svojih neprijatelja i zamalo je upao u njihovu zamku.

Istog dana, halifa Omer ibn Hattab, radijallahu anhu, držao je hutbu na minberu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u Medini, pa je u jednom trenutku, u toku hutbe, povišenim glasom počeo dozivati: ”O Sarija, brdo, brdo!”, a zatim je dodao:  ”Ko od vuka traži da mu čuva ovce, učinio im je veliku nepravdu.”

Kakve divne i sadržajne riječi koje nas savjetuju, pojašnjavaju, poučavaju i upozoravaju. Iako su mnogi muslimanski historičari zabilježili ovu predaju, mi ne želimo govoriti o ovoj predaji u smislu vjerodostojnosti i ispravnosti njezinog pripisivanja hazreti Omeru, već o mudrosti, poučnosti i značaju ovih riječi koje nam govore da onaj koji vuku povjeri čuvanje svoga stada, učinio je veliki zulum i nepravdu svome stadu (čitaj: svome narodu), jer vuk je doživotni neprijatelj ovcama i on će sigurno izdati i uništiti ta nevina stvorenja čiji je naivni i priglupi, a Boga mi i pohlepni i sebični čoban, povjerio vuku njihovo čuvanje, neshvatajući i zaboravljajući da vuk nikada neće promijeniti svoju ćud i odnos prema ovcama.

Postupak naivnog čobana koji svoje stado pojerava vukovima na čuvanje ravan je zločinu, jer je svojim ovcama izabrao za čobana onoga ko će ih sigurno izdati i za koga se zna da je neprijateljski nastrojen prema njima.

Da, to je ravno zločinu i takav ”čoban” nema opravdanja ni pred Bogom ni pred ljudima za svoj postupak, jer kad su to jučerašnji neprijatelji postali današnji prijatelji? Zar nas naša krvava prošlost i bolna i teška stvarnost ne može konačno probuditi iz sna?

Više od pola stoljeća naš narod prolazi kroz teške nevolje i uzastopne krize, od nepriznavanja njegovog nacionalnog imena i identiteta do stravičnih zločina i genocida, te konstantnog miješanja raznih stranaca i lažnih prijatelja u naše poslove, naša prava i naše živote.

Kada ćemo se mi Bošnjaci probuditi i preuzeti kontrolu nad sobom, te formirati neprobojni patriotski front, ne pouzdavajući se ni u istok, a pogotovo ne u zapad, niti u one među nama koji su spremni žrtvovati i državu i svoj narod zarad svojih interesa i koji su, bez imalo srama i moralne odgovornosti, spremni trgovati patnjama našeg naroda i na našoj muci zarađivati političke i druge poene.

Bosna je naša zemlja i naša jedina domovina, a nije i ne smije biti nikakav protektorat i nečija prćija, a Bošnjaci su u njoj svoji na svome. Krvavo smo platili cijenu naše slobode i naše države, ne smijemo i nećemo dozvoliti nikome, ni strancima ni domaćim naivnim i pohlepnim ”čobanima”, da nas natjeraju da ponavljamo bolne i tužne lekcije iz dalje i bliže historije.

Nećemo i ne smijemo im dozvoliti da posiju smutnju među nama, jer, koliko god se naši dušmani trudili da to urade, mi dobro znamo ko nam je prijatelj a ko neprijatelj, ko je sa nama a ko protiv nas. I mi dobro znamo trebamo li se i kada prebrojavati i kome ćemo dati povjerenje da nas predvodi.

Jer, svako od nas je ostavio i ostavlja tragove svojih djela koja, u ratu i miru, najbolje govore i svjedoče o nama, i mi gledamo djela, a ne riječi, ma od koga dolazile.

Nikakvi spinovi, zastrašivanja, dirigirani i orkestrirani napadi koji imaju za cilj posijati smutnju, zbuniti i obezglaviti naš narod, neće promijeniti naše ubjeđenje i ni za jotu nas neće pomjeriti i skrenuti s puta i odvratiti od našeg cilja koji znači odbrana i očuvanje jedinstvene i suverene države Bosne i Hercegovine u njezinim historijskim i međunarodno priznatim granicama, te ravnopravnost svih naroda i građana na svakom pedlju Bosne i Hercegovine.

A onaj ko od vuka traži da mu čuva ovce, učinio im je, zaista, veliki zulum i nepravdu. 

Dok okus bajramskih baklava i jemeka još uvijek nije potpuno nestao sa naših jezika, prisjetimo se jednog od najinteresantnijih kur’anskih kazivanja koje u sebi nosi poruku o prirodi ljudskog vjerovanja i poslušnosti Uzvišenom Allahu. Naime, sjećanja na Bajram su još uvijek jako svježa, fascinantni prizor bajram- namaza u pretijesnoj džamiji će osvježavati naše sjećanje sve do Kurban-bajrama, a protekli dani Ramazanskog bajrama su kod većine našeg naroda obilježeni i prozvani kao „bajramovanje“. Bajram-namaz je divan pokazatelj našeg stanja i našeg vjerovanja. U Kur’anu se nalazi jedno kazivanje koje umnogome podsjeća na naše bajramovanje. Riječ je o narodu iz jednog mjesta, Ejle, tj. o prijašnjem narodu koji je u svojoj vjeri imao jedno od najčudnijih naređenja i zabrana ikada objavljenih, a o tome ćemo detaljnije govoriti u nastavku.

Nimalo slučajno o njima se govori i u mekkanskom i u medinskom periodu Objave, jer priča o njima je jednako zanimljiva kako za početnika u islamu, tako i za alima.

Najčudnija naredba i zabrana

Ovaj narod su bili Izraelćani i nastanjivali su područje Ejle, koja se nalazi na Crvenom moru. Neki kažu da je to bilo na Kaspijskom moru, ali u suštini to su sasvim nevažni detalji. S obzirom da su živjeli na morskoj obali glavna njihova djelatnost bio je ribolov i time su se bavili. Navodi se kako im je njihov poslanik prenio Allahovu Objavu po kojoj im se naređuje da „obilježavaju“, tačnije slave, jedan dan u sedmici i da u tom danu ne smiju raditi ništa. Kako navode pojedini alimi, bilo im je preporučeno da taj dan bude petak, međutim, njima je nešto bila draža subota pa su zamolili svoga poslanika da zamoli Uzvišenog Allaha da im petak zamijeni za subotu. Poslanik je to učinio i tako je i bilo, čak i ta njihova želja je udovoljena i petak je zamijenjen subotom, samo ne bi li bili ustrajni u svojim „teškim“ vjerskim obavezama.

Ne navodi se koliko dugo su oni bili ustrajni u svojoj vjeri. Uglavnom, u jednom vremenskom periodu oni okreću glave od propisa Tevrata, polahko zapostavljaju svoju vjeru i Uzvišeni Allah ih stavlja na iskušenje, a teško onom koga Allah stavi na iskušenje…

S obzirom da su stanovali na obali i živjeli od ulova ribe, dugo vremena su se pridržavali propisa svoje vjere i u ribolov odlazili samo tokom šest dana, a kada bi nastupila subota svi su već bili u svojim kućama i izvršavali svoje vjerske obaveze, tj. ležali, jeli, pili, slavili i odmarali se. U vremenima dok je ribe tokom ovih šest dana bilo u izobilju svi su bili neprikosnoveni vjernici i razlike u pogledu njihove vjere su bile minimalne. Međutim, odlazeći u ribolov svakog dana počeli su primjećivati kako im se, iz dana u dan, ulov smanjuje. Nakon izvjesnog vremena vidjeli su da mreže koje zabace u ranu zoru, a s teškom mukom izvlače uvečer, ostaju potpuno prazne bez ijedne ulovljene ribe. I već se počela ukazivati nevolja. Da bi im nesreća bila još veća, primijetili su da se subotom ribe pojavljuju u tolikom broju i prilaze toliko blizu obali i njihovim kućama da ih mogu loviti čak i golim rukama i to toliko da bi im taj ulov mogao trajati narednih sedam dana. Ali njima je bilo strogo zabranjeno da bilo šta rade subotom, a čim bi nastupila nedjelja i rad im postao dozvoljen, ribe bi se povukle duboko u more i ne bi ih više vidjeli sve do iduće subote, kada im je ponovo bilo zabranjeno da ih love. S obzirom da im je to bio glavni posao i izvor prihoda, pretpostavljate u kakvoj situaciji su se našli…

Da li se ljudi mijenjaju ili samo razotkrivaju svoju pravu prirodu?!

Kako su sedmice prolazile tako je i situacija postajala sve napetija, a ljudi su počeli pokazivati neka nova, dotad neviđena lica, i ispoljavati neke potpuno nove, sasvim čudne ideje. U vrijeme rahatluka, prividno svi su bili isti, svi su dobro znali svoju vjeru, svi su je poštovali i niko nije kršio Allahovu zabranu o radu subotom. Međutim, sada su se već počele nagovještavati tri različite skupine. Sve tri su imale isti stav koji su proklamovale, tj. da se subota mora slaviti i da se u njoj ne smije raditi, ali za razliku od istog stava imali su sasvim različite pristupe problemu i totalno različite postupke.

Prva skupina je vrlo brzo odustala od svoje vjere, a zarad ovosvjetskih dobara, i počela zagovarati da krenu u lov subotom. Druga skupina nije imala ništa protiv toga, ali su naglasili da oni nikada neće učiniti tako nešto. Treća skupina ih je počela upozoravati na moguće posljedice kršenja Allahovih propisa.

S obzirom da je za pametnog čovjeka jako teško direktno prekršiti Allahov propis, pogotovo u slučaju kada ga se dugo vremena pridržavao, šejtan se tu munjevitom brzinom stavlja na raspolaganje i odmah pokušava napraviti kompromis između ljudskih želja i Allahovih propisa. Sjetite se bilo koje zabrane koju ste prekršili, nakon dugog suzdržavanja od nje i propisa koji ste dugo vremena primjenjivali pa ga ostavili i shvatit ćete o čemu govorim. Samo da naglasim, sve šejtanove usluge ove vrste su besplatne, s jako dobrim razlogom za to!! Kako im je ispočetka  bilo jako teško da prekrše Allahovu zabranu koju su godinama poštovali i nikada je nisu prekršili, došli su na ideju da svoje mreže, udice i pletare zabace u petak, prije nego li ribe dođu, te da iskopaju kanale u koje će ribe moći ući, naglašavamo da su dolazile sve do same obale, a da subotom ‘samo’ zatvore te kanale, postave svježe mamce i onemoguće ribi izlaz, dok će ribu vaditi tek u nedjelju kada prestane važiti zabrana rada. Kako bi smišljeno tako se i poče primjenjivati.

Sigurno ste imali priliku uočiti da čim počnemo razmišljati o nekom haramu, na kraju ćemo ga uglavnom i učiniti. Ovdje možete, kao nigdje drugdje, uočiti razliku između suštinske i formalne vjere i propisa. Oni formalno i nisu ništa radili. Bili su to jedan ili dva pokreta rukom i stvar je bila gotova. Međutim, ovdje možemo napraviti razliku između intelektualnog i fizičkog rada. Naime, često možemo čuti, čak i od dobrih vjernika, kako se polomiše, a imaju vrlo malu platu, dok taj i taj samo sjedi za računarom, a ima ogromna primanja, i to, po njima, nije pravedno. Činjenica je da se radi o odnosu, proporcijama, intelektualnog i fizičkog rada. Intelekualni rad je uvijek donosio više plodova nego fizički rad. Tako i ovom slučaju. Ljudi koji su se dosjetili ove varke bi subotom nalovili više riba nego svi ostali zajedno za svih šest ostalih dana. Problem je bio „samo“ u tome što su se igrali sa Allahovim propisima.

Ibn Betta prenosi, od Ebu Hurejre, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Ne činite grijehe koje su činili židovi dozvoljavajući sebi niskim varkama ono što je Allah zabranio!“

Kur’an je govor Uzvišenog Allaha i u svakoj njegovoj riječi je uputa i pojašnjenje, neko značajno fikhsko pravilo ili velika naučna istina, ili jednostavno neka univerzalna vrijednost. Ovo pravilo važi za svaki harf, svaku kur’ansku riječ, navod i rečenicu, a Uzvišeni Allah nas Svojim Riječima plemenitim usmjerava ka svemu što će nam koristiti na ovom svijetu i ujedno obezbijediti vječnu nagradu na Ahiretu. Zbog toga su kur’anska kazivanja uvijek zanimljiva i interesantna. Jedno od značajnih kur’anskih kazivanja je kazivanje o dvojici Ademovih sinova, Kabilu i Habilu, koje u sebi nosi prikaz prve pojave krvoprolića na Zemlji, prvog ubistva, ali ono nam otkriva i dobru stranu ljudske ličnosti kroz Habilov stav, njegovu plemenitost, veličinu i nepokolebljivu vjeru u konačnu pobjedu istine i pravde.

Kur’an o Ademovim sinovima

Uzvišeni Allah u suri El-Maide, nakon kazivanja o spletkama i problemima koje je Musau, a.s., pričinjavao njegov narod, kazuje o Ademovim sinovima. Naravno, i u ovom slučaju, kao i u većini drugih, Kur’an ne navodi njihova imena i tako nam ostavlja prostor da se što više usmjerimo na samu suštinu i pouke kazivanja. Uzvišeni Allah kaže: Ispričaj im priču o dvojici Ademovih sinova onako kako je bilo, kada su njih dvojica žrtvu prinijeli, pa kad je od jednog bila primljena, a od drugog nije, pa je ovaj rekao: “Sigurno ću te ubiti!” “Allah prima samo od onih koji su bogobojazni”, reče onaj, “i kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio ruku svoju prema tebi da te ubijem, jer ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova. Ja želim da ti poneseš i moj i svoj grijeh pa da budeš stanovnik u Vatri, a ona je kazna za sve nasilnike.” I strast njegova ga navede da ubije brata svoga, pa ga on ubi i postade jedan od izgubljenih. Allah onda posla jednog gavrana da kopa po zemlji da bi mu pokazao kako da zakopa mrtvo tijelo brata svoga. “Teško meni!”, povika on, “zar i ja ne mogu, kao ovaj gavran, da zakopam mrtvo tijelo brata svoga!” I pokaja se. (El-Maide, 27-31.)

Zavist je uzrok svakog zla

Imam Ebu Džafer ibn Džerir u svom ”Tarihu” navodi da se Hava porađala dvadeset puta i da je svakog puta rađala dvojke, tako da su imali četrdesetero djece. Drugi kažu da je rodila stotinu dvadeset puta i da je svaki put rađala muško i žensko. Kako oni kažu, prvo su rođeni Kabil i Kulejma, a posljednji Abdul-mugis i Ummul-mugis. Es-Sudej navodi od više ashaba da je Adem muške potomke iz jednog poroda ženio sa ženskim iz drugog poroda. Tako je Habil trebao oženiti Kabilovu sestru blizankinju, koja je bila starija i ljepša, a Kabil je trebao oženiti Habilovu sestru blizankinju. Međutim, Kabilu se to uopće nije svidjelo, jer je on smatrao da svako treba da oženi onu s kojom je i rođen. U tom trenu u Kabilu je došlo do sukoba između njegovih želja i prohtjeva, s jedne strane, i jasne Allahove naredbe, s druge strane. Takvo stanje je, inače, najplodnije tlo za sva zla ovoga svijeta, tako da je u tom trenu posijano i izniklo prvo sjeme mržnje u čovječanstvu, mržnje brata prema rođenom bratu, tim više jer je Habil ostao izričit i nepokolebljiv u pogledu izvršenja Allahovih propisa. To sjeme mržnje neizostavno mora donijeti gorke plodove, kako čovjeku koji ga posije, tako i čovječanstvu u cjelini.

Adem, a.s., rješava spor

Kako se ta rasprava dešavala pred Ademom, a.s., prvim čovjekom i prvim poslanikom, koji je jasno vidio stavove svojih sinova i uradio jedino što se moglo uraditi. Adem, a.s., im je naredio da prinesu kurban, a onda se uputio u Mekku da obavi hadždž. Kada je Adem, a.s., otišao, njih dvojica su prinijeli žrtvu – kurbane. Kako se Habil bavio uzgojem stoke za kurban je odabrao najbolju od svojih ovaca, a neki kažu da je to bio vanredno lijepi i veliki ovan. Dok je Kabil, pošto se bavio poljoprivredom,  prinio kao žrtvu svežanj najslabijeg žita. Kako se navodi, u tim drevnim vremenima uopće nije bilo sirotinje kojoj bi se davao kurban, nego se kaže da je u njihovo vrijeme s neba silazila vatra i gutala primljeni kurban. Tako se desilo i u njihovom slučaju. Vatra je sišla sa neba i progutala Habilov kurban, što je bio najveći vid priznanja, ugleda i časti, dok je Kabilov ostao netaknut. E, to je već bilo previše za Kabila i strukturu njegove ličnosti. Prvo mu je brat trebao uzeti sestru za svoju ženu, i to onu koja se njemu više sviđala, zatim mu je primljen kurban dok je njegov ostavljen i odbačen, i uz sve to je dobio najveće moguće priznanje s neba, dok je on potpuno zanemaren.  

Nema duše koja u tim situacijama, kada se uvjeri da je neko toliko bolji, vrjedniji i uspješniji od njega, i uz to da je u svojim stavoima potpuno u pravu, a vama dokaže da ste u krivu, a da ne reaguje na jedan od poznata dva načina: da sve to prizna kao Allahovu blagodat i prouči dove za hair i bereket tom čovjeku, a sebe dobro preispita i zamoli Gospodara za oprost grijeha, i to je način na koji postupaju svi istinski vjernici, ili, pak, da se pred tom situacijom stane naprosto izjedati od zavisti, mržnje i zlobe. Tako postupaju sve prizemne, niske, primitivne duše nevjernika i teških grješnika…. kada su njih dvojica žrtvu prinijeli, pa kad je od jednog bila primljena, a od drugog nije, pa je ovaj rekao: “Sigurno ću te ubiti!”  Kabilu je očigledno pokazano da je Habil u pravu, što mu je toliko teško palo da je u erupciji bijesa, koja se prvi put desila bilo kojem čovjeku na Zemlji, naprosto prosiktao svome bratu: “Ubit ću te!” Na te riječi Habil mu potpuno smireno odgovara: “Allah prima samo od onih koji su bogobojazni”- reče onaj- “i kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio ruku svoju prema tebi da te ubijem, jer ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova.

Ja želim da ti poneseš i moj i svoj grijeh pa da budeš stanovnik u Vatri, a ona je kazna za sve nasilnike” I strast njegova ga navede da ubije brata svoga, pa ga on ubi i postade jedan od izgubljenih. Neki navode da je Adem, a.s., bio prisutan prilikom primanja kurbana, a neki kažu da nije, u svakom slučaju, definitivno nije bio prisutan pred onim što će se tek desiti, jer bi na sve moguće načine pokušao zaustaviti zločin.

Mladić koji se pokajao pred jednim čovjekom iz Hasbe (Hasba – institucija za naređivanje dobra a odvraćanje od zla)
 
Taj mladić priča: “Pred tim velikim ogledalom u istočnom dijelu moje sobe sam češljao kosu, jednog sparnog dana. Muzika je ispunjavala sobu. Iznenada mi je srce počelo nekontrolisano tući i nisam znao šta je uzrok tome. Okrenuo sam se kasetofonu i ugasio muziku. To je bila zapadnjačka muzika od koje nisam ništa razumio. Dogovorio sam se da se nađem sa jednim prijateljem kako bismo izašli u grad i zabavljali se sa djevojkama, kao što nam je i bio običaj. Kada sam polazio iz kuće, majka me pozvala: ‘Ahmede, jučer sam te sanjala.’ Međutim, ja nisam obraćao pažnju na ono što ona govori. Ona me je stigla, uzela me za ruku i rekla: ‘Zar nećeš više prestati sa tim gubljenjem vremena?’ Pogledao sam je i nastavio svojim putem.

Prijatelj me je čekao u svojim kolima. Našao sam ga da puši cigaru i rekao mi je: ‘U kojem ćemo pravcu?’ Muzika je treštala. Ja sam šutio. Šutio sam jer su riječi čovjeka Hasbe odzvanjale u mojim ušima: ‘Brate, zar nije sramota da svoju mladost traćiš žudeći za muslimanskim kćerima? Da učestvuješ u kvarenju društva i podržavaš planove neprijatelja? A ti si plod naše utrobe i naš sin? Brate, zar se ne bojiš Allaha?’ Riječi koje su me pogodile poput groma. Da mi je zaprijetio ili me odveo u policiju, bilo bi mi lakše nego ovako zastrašujuće pitanje. Na pola puta do tržnog centra, rekao sam prijatelju: ‘Vrati me kući, danas mi se ne izlazi. Vrati me!’ On me je vratio i dočekalo me strašno iznenađenje. Kuća nam je bila puna žena i ljudi.

Brat mi je plakao. Pitao sam: ‘Brate, šta se desilo? Šta se dešava?’ On je rekao: ‘Tvoja mati, Ahmede.’ Pitao sam: ‘Šta je s njom?’ On je rekao: ‘Umrla ti je majka.’ ‘Šta?! Kako to? Kada?’ – upitao sam. ‘Od srčanog napada’ – kratko mi je odgovorio.
Spoznao sam da se život završava u momentu. Pokajao sam se Allahu i ostavio sam hrđavo društvo i ustrajao na Pravome putu: “Smrtne muke će zbilja doći, to je nešto od čega ne možeš pobjeći i u rog će se puhnuti, to je Dan kojim se prijeti, i svako će doći, a sa njim i vodič i svjedok. Ti nisi mario za ovo, pa smo ti skinuli koprenu tvoju, danas ti je oštar vid.” (Kaf, 19-22.)”
Izvor: “Enciklopedija islamskog ponašanja” – Ejmen Ahmed Muzejjen