[Media]

Heroj oslobodilačkog rata – Safet Hadžić


Safet, Nezira, Hadžić rođen je 28. augusta 1952. godine u Strgačini kod Rudog. Radni vijek proveo je u Sarajevskom vodovodu. Bio je među prvim organizatorima otpora bosanskohercegovačkih patriota koji su se usprotivili podjeli države i organizirali Patriotsku ligu Bosne i Hercegovine. Poginuo je 18. aprila 1992. godine u akciji izuzimanja naoružanja u fabrici namjenske industrije “Pretis” u Vogošći. U to vrijeme obavljao je dužnosti predsjednika Kriznog štaba Patriotske lige za regiju Sarajevo. Posthumno mu je dodijeljen čin brigadnog generala i odlikovan je ratnim priznanjem Zlatni ljiljan 1992, a Ordenom heroja oslobodilačkog rata 1994. godine.

DJETINJSTVO

Safet Hadžić proveo je djetinjstvo u Strgačini kod Rudog gdje je pohađao osnovnu školu i mekteb. Poticao je iz ugledne vjerske porodice i, prema riječima imama Ibrahima Omeragića iz Strgačine, bio je uzoran dječak.

“Uvijek je bio fino dijete. Družio se sa starijim da bi nešto naučio. Posjedovao je mnoge lijepe osobine. Posebno se isticao kada bi među djecom došlo do nekog sukoba, uvijek je bio na strani slabijih i insistirao je na pravednosti. Safetov otac Nezir umro je kad je on napunio dvadeset godina. Tada je kao mladić preuzeo brigu o porodici – “što je bilo presudno da rano sazrije i stekne jasnu viziju svijeta.” (Ibrahim OMERAGIĆ, imam u Strgačini)

DOLAZAK U SARAJEVO

Safet Hadžić završio je metalostrugarski zanat. Zbog zapostavljenog razvoja istočnobosanske regije, poput većine stanovništva 70-ih godina prošlog stoljeća dolazi u Sarajevo gdje se zapošljava u Sarajevskom vodovodu. Slovio je za vrijednog radnika, uzornog kolegu i dobrog šahistu. Po dolasku u Sarajevo sagradio je skromnu kuću u Švrakinom Selu, sarajevskom naselju koje je naseljavala radnička klasa.

Sa suprugom Džemilom imao je troje djece: Nezira, Almiru i Amilu.

PROBLEMI SA KOMUNISTIČKIM VLASTIMA

Safet Hadžić objedinjavao je u sebi mnoge osobine koje su promovirali socijalistički sistem i komunistička partija. Bio je seoskog porijekla, dobar radnik i pošten građanin koji je uvijek bio spreman pomoći svojim komšijama. Ipak, za razliku od velikog broja građana nije imao razumijevanja za elemente totalitarističkog uređenja države i čestog kršenja vjerskih osjećaja državljana Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. Ujedno, bio je glasni zagovornik višestranačkog sistema.

Njegovi prvi problemi i sukob sa tadašnjim komunističkim sistemom i službom državne sigurnosti nastaju kada Safet Hadžić i njegovi prijatelji započinju gradnju male mahalske džamije u naselju Švrakino Selo.

“Postali smo neprijatelji sistema, jer smo bili mladi ljudi koji su željeli živjeti kao muslimani i ići u džamiju.” (Suljo KAPIČIJA, rođak i saborac)
Bio je to povod da Safeta i njegove komšije pripadnici UDBE(1) privedu na informativne razgovore na kojima su ih uvjeravali da prekinu sa gradnjom džamije. Safet i njegove komšije bili su nepokolebljivi i uprkos svim prijetnjama sagradili su džamiju.

Bila je to prva džamija sagrađena nakon Drugog svjetskog rata u sarajevskoj općini Novi Grad.

Tokom borbe za pravo na uživanje vjerskih sloboda i izgradnju džamije oko Safeta Hadžića se okupio veliki broj komšija formirajući svojevrsnu komunu vjernika u kojoj su organizirana druženja, međusobno pomaganje i pomaganje drugim, organizirane su kulturne i vjerske aktivnosti u kojima su učestvovale na desetine i stotine ljudi koji su dijelili ideju slobode i tolerancije sa Safetom Hadžićem.

“Kao vjernik bio je iskren i pošten, svakom je želio dobro…” (Džemila HADŽIĆ, supruga)

“Mi smo više smetali muslimanima koji su se stidjeli islama. Nama niko nije smetao. Živjeli smo svoj život i nastojali da živimo islam. Na taj način zalagali smo se za veća prava muslimana.” (Nazif SALČIN, komšija i saborac)

[Media]

PIONIR CIVILNOG DRUŠTVA

Iako obični radnik, Safet Hadžić je bio rođeni organizator i neka vrsta pionira u afirmiranju ‘civilnog društva’ u Bosni i Hercegovini.

Kada se 1981/82. godine u kinima počeo prikazivati film o Omeru Muhtaru – “Pustinjski lav”, iz nekog razloga nije prikazivan u Sarajevu, već samo u okolnim manjim gradovima.

“Safet Hadžić je tada organizirao prijevoz čitavog komšiluka do Ilijaša kako bi pogledali film o borbi Omera Muhtara protiv italijanskog okupatora, protiv kolonijalizma, protiv fašizma…” (Nazif SALČIN, komšija i saborac)

“On nikad nije imao slobodnog prostora da ga nije koristio u ime Boga, za dobro islama, u korist muslimana, ali apsolutno nikad ni na čiju štetu. Nema tog Srbina i Hrvata u Bosni koji se na bilo koji način može požaliti da ga je Safet Hadžić oštetio, niti može neko od muslimana kazati da se on pazio sa Srbima i Hrvatima na račun islama, na račun muslimana ili Bosne i Hercegovine.” (Mustafa SPAHIĆ, profesor sociologije i historije islama)

“SARAJEVSKI PROCES”

Grupa bošnjačkih intelektualaca iz Sarajeva 1983. godine osuđena je u montiranom procesu(2) za krivična djela protiv naroda i države. Optužba je tvrdila da su okrivljeni činili dobro organiziranu grupu koja je imala namjeru srušiti postojeći poredak i uspostaviti islamsku državu na tlu Bosne i Hercegovine. Među optuženima bio je i budući predsjednik Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović.

“U to vrijeme, kada mnogi nisu smjeli ni pričati o tom slučaju, a kamoli spominjati da poznaju te ljude, jer bi oni bili slijedeće žrtve tadašnjeg sistema, Safet Hadžić nalazi hrabrosti i odlučnosti da pokrene skupljanje sredstava za egzistenciju porodica uhapšenih.” (Suljo KAPIČIJA, rođak i saborac)

POLITIČAR IZ NARODA

“Safet je bio čovjek iz naroda. Pravi Bosanac.” (Esad DUDO, komšija i saborac)

Demokratizacijom političke situacije u Jugoslaviji i najavom prvih slobodnih demokratskih izbora u novembru 1990. godine, Safet Hadžić se kao jedan od njenih osnivača uključuje u tek osnovanu Stranku demokratske akcije. U predizbornoj kampanji se predstavlja kao vješt govornik koji sa velikim žarom afirmira svoje ideale vezane za nacionalna prava Bošnjaka i vjerske slobode. Nakon što se Slobodan Milošević sa tadašnjom JNA počeo agresivno miješati u unutarnje stvari republika bivše SFRJ, Safet Hadžić na javnim skupovima upozorava narod na moguću eskalaciju sukoba u Bosni i Hercegovini.

“Ne smijemo dopustiti da ovdje budemo proganjani, a još manje da mi nekoga progonimo.” (Safet HADŽIĆ, 1991)

“Čim je dozvoljen višestranački sistem, on je objedinio ono iz sebe što je imao devedesetih. Dakle, iznutra vjeru i moral sa slobodom i politikom izvana. To je dalo jednog generala šehida Armije Bosne i Hercegovine.” (Mustafa SPAHIĆ, profesor sociologije i historije islama)

ORGANIZIRANJE PATRIOTSKE LIGE

U vrijeme kada su JNA i Srbija predvođena Slobodanom Miloševićem započele osvajačke ratove na prostoru Slovenije i Hrvatske(3), svjestan opasnosti koje su se već nadvile i nad Bosnom i Hercegovinom, Safet Hadžić postaje jedan od osnivača Patriotske lige(4) Bosne i Hercegovine. Bio je jedan od onih malobrojnih koji su se ozbiljno pripremali za odbranu Bosne i Hercegovine.

“Najviše se čudio našim ljudima kad je rat počeo u Sloveniji i Hrvatskoj. Čudio se što nisu mogli razumjeti da se to isto sprema i nama u Bosni i Hercegovini…” (Suljo KAPIČIJA, rođak i saborac)

“Ljudi nisu bili svjesni stanja, nisu očekivali rat. Mi smo bili svjesni da će biti rat, jer smo imali obavještajne podatke od ljudi koji su se bavili analitikom da će se u Bosni nešto čudno dešavati. Bilo je jasno da bez padanja krvi nema slobode. Većina ljudi su mislili da je sve to neka pozorišna predstava i da će se to sve nekako završiti za 5–6 dana i da će se nastaviti normalno živjeti.” (Ismet HADŽIĆ, general ARBiH u penziji i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

BORBA PROTIV SLANJA REGRUTA IZ BiH U HRVATSKU

Iako u vrijeme rata u Hrvatskoj u BiH nije bilo ratnih djelovanja, JNA je regrutirala mladiće iz naše zemlje kako bi ih slala da ratuju zajedno sa srpskim paravojnim i kriminogenim jedinicama na hrvatskim ratištima.(5)

Kao općinski rukovodilac i član Patriotske lige Safet Hadžić u koordinaciji sa još nekim sekretarima Odjela za narodnu odbranu grada Sarajeva, uz blagoslov tadašnje većine iz vladajućih struktura, organizira ‘sakrivanje’ vojne dokumentacije na osnovu koje je JNA vršila regrutaciju.

“Kada je u drugoj polovini 1991. godine došlo do izuzimanja dokumenata u vojnim odsjecima, shvatili smo da to ne treba predavati onima koji su to tražili, jer je i ova zemlja kao i neprijatelj trebala te podatke…” (Jovan KOSTIĆ, Sekretarijat narodne odbrane Novi Grad)

Na osnovu tadašnjih propisa i organizacije državne vlasti i vojske to nije bio nimalo jednostavan zadatak. Safet Hadžić vrlo brzo odlučuje i sa svojim saradnicima sklanja podatke u jednu privatnu kuću za koju je samo on znao, kako ne bi druge doveo u opasnost koja je prijetila od pripadnika JNA lojalnih politici Slobodana Miloševića. Paralelno organizira i velike proteste u gradu protiv slanja naših regruta u JNA, suprotstavljajući se tada već učestalim provokacijama pripadnika JNA i njihovih rezervista koji su dolazili u BiH iz Srbije i Crne Gore.

„Javio se problem sa slanjem regruta u vojsku. Tu dilemu dijeliš sa kim drugim ako ne sa Safetom rahmetli. I on naravno opet ima rješenje. On vrlo brzo kaže, hajde da se nađemo navečer, ja imam jedno mjesto za onu dokumentaciju, onu tvoju brigu o kojoj misliš. Vojna dokumentacija je odnešena u jednu privatnu kuću. I mi regrute nismo željeli slati u JNA. Ali kako da ih ne šaljemo obzirom na tadašnje propise, i organizaciju. Ponovo sam razgovarao sa Safetom o tome, i mene istoga dana poslije podne obavještavaju da je pred zgradom općine Novi Grad okupljeno 2-2.500 ljudi da protestuju – ne daju svoju djecu u vojsku.“ (Suad BERBIĆ, Sekretarijat narodne odbrane Novi Grad)

“Kad je JNA izvela vojsku s transpotretima i tenkovima na “Vodovod” na Mojmilu, Hadžić me pozvao u Općinu i naredio mi da, kako znam i umijem, izvedem što više naroda na brdo Mojmilo.” (Rahim BALTIĆ, saborac)

U prisustvu velikog broja građana i medija Safet Hadžić je ispred civilnih vlasti sarajevske općine Novi Grad pregovarao sa oficirima JNA i zatražio da se vojska pod hitno povuče u kasarne. U to vrijeme bio je to izuzetno hrabar i odlučan gest.

“Safet je u svakom momentu i rizik i odgovornost i svu brigu preuzimao na sebe, a kao rijetko ko znao je animirati i angažirati narod svojim ličnim primjerom, djelom, osvjedočenjem i ponašanjem.” (Mustafa SPAHIĆ, profesor sociologije i historije islama)

[Media]

ILEGALNA PRIPREMA LEGITIMNOG PRAVA NA ODBRANU DRŽAVE

Iako je većina građana i političkih predstavnika podržavala koncept nezavisnosti Bosne i Hercegovine, zbog nepovjerenja u Jugoslovensku narodnu armiju, pripreme za odbranu države bile su prepuštene ilegalnoj organizaciji.

Zbog toga, uporedo sa javnim djelovanjem, Safet Hadžić djeluje i ilegalno u okviru Patriotske lige koja se sve ozbiljnije sprema da na sebe preuzme prvi udar agresije. Bosna i Hercegovina je bila preplavljena regularnim jedinicama JNA, rezervistima i dobrovoljcima iz Srbije i Crne Gore. Oko gradova su već bili raspoređeni tenkovi i artiljerija. Samo se čekalo da se iz Miloševićevog kabineta u Beogradu pokrene krvavi sukob bosanskohercegovačkih patriota i domaćih zagovornika ideje o “Velikoj Srbiji”.

“Mislim da je organizacija Patriotske lige bila poput partizanskih i skojevskih ćelija u Drugom svjetskom ratu. Djelovali smo možda i u gorim uslovima nego tada. Bilo je vrlo teško jer su protiv nas radili i policija i vojno-obavještajna služba i civilne obavještajne službe. Radilo se u ilegali sve do onog momenta poslije referenduma kad smo dobili državu… Bilo je vrlo teško. Ljudi koji su bili u našem okruženju nisu znali šta mi radimo. Nisu znali šta Safet radi… Ipak, dobro smo se čuvali. Naše ćelije nisu ‘provaljivane’. Vrlo malo je bilo ‘provala’ zbog kojih je neko nastradao…” (Ismet HADŽIĆ, general ARBiH i dobitnik ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

REFERENDUM ZA NEZAVISNOST

Nakon maratonske rasprave, 14. i 15. oktobra 1991. u Skupštini SRBiH izglasan je prijedlog o raspisivanju referenduma za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine. U skupštinskoj raspravi lider Srpske demokratske stranke Radovan Karadžić javno je zaprijetio svima koji su se zalagali za bosanskohercegovačku samostalnost: “Želite da povedete BiH istim putem pakla i stradanja kojim su krenuli Slovenija i Hrvatska. Ne zavaravajte se da BiH nećete odvesti pravo u pakao, i da upravo vi nećete snositi krivicu ako nestane cijeli jedan narod. Jer, ako dođe do rata, Muslimani se ne mogu braniti.”

Na ove prijetnje Alija Izetbegović je odgovorio riječima: “Karadžićevo ponašanje i riječi upravo pokazuju zbog čega ostali odbijaju da ostanu u ovoj Jugoslaviji. Niko drugi ne želi više Jugoslaviju kakvu želi gospodin Karadžić. Niko, osim možda Srba… Želim da poručim građanima BiH da se ne boje, jer do rata neće doći. Prema tome, spavajte mirno… Kao predsjednik Predsjedništva BiH žao mi je što u ovoj situaciji moram da govorim u ime muslimanskog naroda. Svečano izjavljujem da Muslimani nikog neće napasti. Međutim, sa istom ozbiljnošću izjavljujem da će se Muslimani(6) braniti sa velikom odlučnošću i da će preživjeti. Neće nestati, kako Karadžić kaže. Ne mogu nestati…”

U dva sata ujutro skupštinska sjednica je prekinuta. Delegati SDS-a su napustili Parlament i deset dana kasnije proglasili parlament Srpske republike BiH.
S druge strane, na legalnom i u skladu sa ustavom sprovedenom referendumu, građani Bosne i Hercegovine su se većinom odlučili za nezavisnost Bosne i Hercegovine.

Na osnovu člana 28. tačke 6. Zakona o referendumu (“Službeni list SRBiH”, br. 29/77 i 24/91), Republička izborna komisija na sjednici održanoj 6. marta 1992. godine utvrdila je rezultate REPUBLIČKOG REFERENDUMA ZA UTVRĐIVANJE STATUSA BOSNE I HERCEGOVINE KOJI JE ODRŽAN 29. FEBRUARA I 1. MARTA 1992. GODINE.

Od ukupnog broja glasača 3.253.847 na republički referendum za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine izašlo je i glasalo 2.073.568 građana sa pravom glasa ili 64,31 %. Važećih glasačkih listića bilo je 2.067.969 ili 64,14 %. Od ukupnog broja važećih listića “ZA” je bilo 2.061.932 glasača, ili 99,44 %, dok je “PROTIV” glasalo 6.037 ili 0,29 %, a nevažećih glasačkih listića bilo je 5.227 ili 0,25 %. Dakle, od ukupnog broja (2.073.568) građana koji su glasali na republičkom referendumu za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine 29. februara i 1. marta 1992. godine, ZA SUVERENU I NEZAVISNU BOSNU I HERCEGOVINU, DRŽAVU RAVNOPRAVNIH GRAĐANA, NARODA BOSNE I HERCEGOVINE – MUSLIMANA, SRBA, HRVATA I PRIPADNIKA DRUGIH NARODA KOJI U NJOJ ŽIVE izjasnilo se 2.061.932. građana ili 99,44 % (“Službeni list RBiH”, br. 7, 27. mart 1992.)

[Media]

BARIKADE

Izglasavanje nezavisnosti i uspjeh bosanskohercegovačkog referenduma bio je jedan od ostvarenih snova, za čiju se realizaciju političkim djelovanjem zalagao Safet Hadžić.

“Tu noć bili smo izuzetno sretni i veseli; čestitala se nezavisnost. Tada Safetu dolazi informacija od uvezanih jedinica sa terena da su u Pofalićima postavljene barikade Srpske demokratske stranke. On je odmah naredio našim jedinicama postavljanje protivbarikada koje su bile postavljene u roku od pola sata. To je bio jedan od najvažnijih poteza Safeta Hadžića. On je tim potezom iznenadio protivnike koji s naše strane nisu očekivali tako dobru organizaciju…” (Suljo KAPIČIJA, rođak i saborac)

PRIPREME ZA ORUŽANI OTPOR PROTIV AGRESIJE

U vrijeme dok JNA razara Vukovar, Dubrovnik i druge gradove u Republici Hrvatskoj, njihovi pripadnici uporedo svakodnevno vrše provokacije u Sarajevu i cijeloj Bosni i Hercegovini. Mnogi oficiri JNA iz Bosne i Hercegovine, koji se nisu slagali sa izdajom osnovnih principa bivše zajedničke armije napuštaju njene redove. Safet Hadžić i njegova grupa okuplja odbjegle oficire i uključuje ih u redove Patriotske lige.

“Početkom septembra 1991. g. počeli su pristizati prvi oficiri koji su bili svjesni onoga što se priprema u Bosni i do čega će doći. Svi ti ljudi dolazili su kod nas i vadili lične karte; skrivali se. Pružali smo im pomoć u opskrbi. Ipak, kad se čovjek nakon dobrih redovnih primanja nađe na ulici, nije mu bilo lahko…” (Safet BALTIĆ, saborac)

U Hrasnici (u kući Hasije i Kasima Ibrahimovića) 2. decembra 1991. godine Safet Hadžić organizira tajni sastanak predsjednika Alije Izetbegovića sa svojom grupom i odbjeglim oficirima.

“Jedan od vrlo važnih sastanaka koji smo mi organizirali bio je taj u Hrasnici sa predsjednikom Alijom Izetbegovićem. Tu smo ga upoznali sa oficirima koje smo mi kojekuda krili nakon što su pobjegli iz JNA. Među njima je bio i Sefer Halilović koji nam se izuzetno svidio. Doveli smo Izetbegovića da ga upozna, jer smo željeli Halilovića pripremiti da bude na čelu naše buduće vojske. Znam da nam je predsjednik rekao da nemamo šta puno pitati. Rekao je: ‘Vi ga poznajete. Ako vi mislite da on to zaslužuje, ako je on po vama pravi čovjek, ja se odmah slažem.’” (Rahim BALTIĆ, saborac)

Uporedo sa ovim aktivnostima i organiziranjem odbrane grada Safet Hadžić regrutuje i nove članove Patriotske lige, raspoređuje ih, dijeli zadatke i naoružava narod. Istovremeno vodi i političku borbu sa bivšom JNA i čelnicima SDS-a.

APRIL

5. aprila 1992. godine, desetine hiljada građana Sarajeva i BiH demonstrirali su za mir ispred republičkog parlamenta na Marijin-Dvoru. Snajperisti SDS-a pucali su sa krova hotela Holiday Inn na mirne demonstrante. Pale su i prve žrtve opsade Sarajeva na Vrbanja-mostu. Pripadnici SDS-a koji su noć ranije tu podigli barikade počeli su pucati po građanima, usmrtivši Suadu Dilberović i Olgu Sučić.

Uporedo sa napadom na mirne demonstrante, JNA i paravojne jedinice SDS-a zauzimaju policijsku školu na Vracama. U oružanom sukobu u blizini škole, sa pripadnicima Patriotske lige i snaga Ministarstva unutrašnjih poslova RBiH pojavljuje se i Safet Hadžić koji akciju prati kao civil bez ikakvog naoružanja.

“Sjećam se da mi je tih dana rekao: ‘Sve su prilike da dolaze teški dani za koje smo se nažalost spremali.’” (Suljo KAPIČIJA, rođak i saborac)

POGIBIJA

“Živote ćemo svoje za Bosnu dati!“ (Safet HADŽIĆ, 1991)

Već početkom aprila artiljerija JNA počinje ispaljivati prve granate na glavni grad Bosne i Hercegovine. Sve je spremno za potpunu opsadu Sarajeva.
U gradu započinje masovna mobilizacija dobrovoljaca, ali nedostaje oružja i municije.

Jedna od ključnih akcija za odbranu grada i države desila se u noći između 17. i 18. aprila 1992. godine, kada je tridesetak pripadnika Specijalne jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova RBiH uz pomoć združenih jedinica Teritorijalne odbrane izuzelo dio naoružanja iz kruga tvornice “Pretis” u Vogošći. U veoma dobro organiziranoj akciji, bez ispaljenog metka od tri do pet sati ujutro, specijalci Dragana Vikića i Kemala Ademovića izvukli su 1.100 protivoklopnih raketa i kamion minobacačkih granata koje će se kasnije pokazati presudnim za odbranu grada.

U općem metežu koji je vladao u gradu i uslijed lošeg sistema veza i slabe koordinacije branitelja grada, Safet Hažić odlučuje da sutradan (18. aprila) sa svojom grupom izvuče još naoružanja prije nego JNA i SDS-ove formacije potpuno zatvore obruč oko Sarajeva.

“Bio sam njegov vezista. Nažalost bio sam taj koji ga je to jutro probudio da krene u ‘Pretis’. Pozvali smo komandira interventnog voda da okupi sve slobodne ljude koji su imali naoružanje…” (Safet BALTIĆ, saborac)

“Padao je neki sitni snijeg. Bilo je to prohladno aprilsko jutro. Okupili smo se oko 5 sati ujutro pred Općinom Novi Grad.” (Senad BALIČEVAC, saborac)
“Noć prije, na vijestima smo gledali kako je bilo u ‘Pretisu’ i baš sam komentarisao ko bi opet tamo otišao. A ja sam bio taj, koji je ujutro bio tamo.” (Asim SPAHIĆ, saborac)

Ne znajući da su srpske snage već zauzele fabriku “Pretis” grupa naoružanih pripadnika Patriotske lige i pripadnika Teritorijalne odbrane BiH krenula je kombijem prema Vogošći. Safet nije imao nikakvo naoružanje. Na sebi je imao vjetrovku, košulju i kravatu, a u ruci je nosio crnu aktentašnu.

“Iako su nas zaustavljali na barikadama i upozoravali da ne idemo dalje, Safet je insistirao da nastavimo. Na samom skretanju prema ulazu u fabriku vidjeli smo ljude u policijskim uniformama, sa automatskim puškama i šljemovima na glavama. Iako sam upozorio Safeta da mi nemamo tako naoružane ljude, on je bio uvjeren da se radi o našim policajcima i pripadnicima Teritorijalne odbrane BiH. Kad nam je jedan od njih mahnuo da krenemo naprijed, vjerovatno misleći da smo ispomoć njima, Safet je rekao da im se približimo. Izašao je Safet prvi a ja za njim. (Nusret PRLJAČA, saborac)

Kad smo izašli iz kombija, vojnik u policijskoj uniformi je izašao ou kućice i pitao nas ko smo mi, pitao nas je ko smo jedno deset puta. Safet je odgovorio ‘naši smo, polahko, šta ste digli paniku’. U jednom trenutku vojnik je naslonio puščanu cijev na Safeta, a on je rukom maknuo cijev a neko od nas je viknuo da smo iz Teritorijalne odbrane. Policajac se izmakao nekoliko koraka unazad, naredio paljbu i počeo pucati. Zasuli su nas rafalima sa svih strana. (Senad BALIĆEVAC, saborac)

Safet je pogođen, pao je na pod. U tom momentu sam i ja ranjen, i ja sam pao. (Nusret PRLJAČA, saborac)

U ovoj akciji poginuli su i Sead Velić, Nermin Zeljković, Fahrudin Čavčić, Almir Islamović i Senad Čirić. Safeta je rafal presjekao preko čitavog tijela.
Na mjestu u neposrednoj blizini pogibije na ulazu u “Pretis” podignut je spomenik Safetu Hadžiću i njegovim saborcima. U čast Safetu Hadžiću podignut je i spomenik ispred sarajevske Općine Novi Grad.

“Volio bih da se to desilo meni, jer takvi ljudi su bili nada ovog naroda. Evo stojim ispred spomenika koji su ljudi podigli Safetu Hadžiću. Da je živ, sigurno bi se nasmijao i rekao: ‘To nije za mene. Ja što sam činio, činio sam iz srca i zbog svoje zemlje, ni zbog čega drugog.’” (Jovan KOSTIĆ, Sekretarijat narodne obrade Novi Grad)

Sjećajući se svog komšije, saborca i prijatelja Safeta Hadžića, Enes Bojčić napisao je stihove: “Često me ljuti što ga zovu generalom… i mada ubiše ga dušmani, on nikad nije volio rat, njegova iskrena bila su htijenja: mir, dostojanstvo i pravda za sva stvorenja.”

Iza sebe Safet Hadžić ostavio je troje djece: Nezira, Almiru i Amilu. Džamija koju je gradio sa svojim komšijama i danas okuplja ljude koji u vjeri traže utočište od ovosvjetskih zala i inspiraciju da budu dobri ljudi i komšije. Svi oni su radnička klasa koja živi od svog rada. Njegov sin Nezir siguran je, da bi danas, da je živ, Safet bio opet onaj isti, obični čovjek iz naroda – uvijek na strani obespravljenih – onaj koji zagovara pravdu i poštenje.

“Safet je u biti znao više nego što je naučio, mnogo je dalje vidio nego što je gledao, mnogo je dublje čuo nego što su mogle uši čuti. On je bio sinteza i ravnoteža Bosne na najprirodniji način. U njemu nikada vjersko ne bi preklopilo državno i političko, nit’ bi državno i političko zanemarilo ili instrumentaliziralo vjeru.” (Mustafa SPAHIĆ, profesor sociologije i historije islama)

Safet Hadžić sahranjen je na šehidskom groblju “Kovači” u Sarajevu.

FUSNOTE:

(1) Uprava državne bezbednosti bila je tajna policija u vrijeme socijalističke Jugoslavije. Osnovana je 1946. godine kada je tadašnja OZNA podijeljena na vojni odsjek – kontraobavještajnu službu (KOS) i civilni odsjek (UDBA). Zbog moći ove organizacije koja je počela ugrožavati i Josipa Broza Tita došlo je do tzv. Brionskog plenuma 1966. godine, na kojem je Tito smijenio čelne ljude organizacije promijenivši joj i ime u Služba državne bezbednosti (SDB). Od 1967. godine SDB je federalizirana tako da je svaka republika dobila vlastitu SDB, dok je na federalnoj razini ostala Savezna služba državne bezbednosti, čije su se ovlasti sve više smanjivale. Usprkos tome, SDB kao i njene republičke filijale, među stanovništvom su kolokvijalno nazivane UDBA, a njeni pripadnici udbašima.

(2) Montirani politički sudski procesi ili montirani politički sudski postupci opisuju javne sudske postupke u kojima je o krivici optuženih već unaprijed odlučeno. Montirani politički sudski procesi služili su kao klasično sredstvo progona političkih protivnika ili drugih nepoželjnih osoba. U Sarajevskom procesu optužnica je bila podignuta na osnovu članova 114. i 133. Krivičnog zakona SFRJ. Prvi se odnosio na “udruživanje radi rušenja ustavnog poretka”, a drugi na “verbalni delikt”. Glavni dokaz optužbe bilo je djelo prvooptuženog Alije Izetbegovića “Islamska deklaracija”, teoretska rasprava o tadašnjem položaju muslimana u Jugoslaviji i svijetu.

(3) Vojni vrh Jugoslavije pripremao se za rat u Hrvatskoj još od 1990. Operacija RAM je potajno dostavila oružje JNA pobunjenim Srbima Hrvatske i Bosne. (UN-ov izvještaj III – C: The Conflict in Croatia)

(4) U Platformi Patriotske lige BiH koja je u septembru 1991. godine upućena javnosti kao proglas, između ostaloga pisalo je i: “Bosna i Hercegovina je domovina Muslimana, Srba i Hrvata i svih građana koji u njoj žive, i nije djeljiva jer je nacionalno izmiješana i stoljećima se zajednički živi, a svoje dijeljenje morala bi platiti hiljadama života. Stoga pozivamo sve Muslimane, sve Srbe i sve Hrvate i sve građane BiH, da brane svoju Bosnu i Hercegovinu, svoju domovinu. Opredjeljujemo se za Bosnu i Hercegovinu kao građansku republiku u kojoj će biti poštovane slobode i prava čovjeka i građanina i nacionalna prava naroda i manjina i u kojoj će vladati demokratija. To je trajno opredjeljenje muslimanskog naroda.” (Prilozi za proučavanje borbe za opstojnost Bosne kroz historiju 1, Tuzla, juni 2006)

(5) Nihad Halilbegović, “Mama, moram im glavu dati – stradanje vojnika-regruta u bivšoj JNA i njihovo spasavanje”, Halkomeks, Sarajevo, januar 2002.

(6) Bošnjaci ili Bošnjani kao naziv autohtonog naroda izbrisan je u periodu vladavine Kraljevine Jugoslavije i socijalističke Jugoslavije. Priznati su tek 1971. godine pod nacionalnim imenom ‘Muslimani’. 28. septembra 1993. na Drugom bošnjačkom saboru plebiscitarno je vraćeno staro nacionalno ime ‘Bošnjak’. Paradoks je da je jedno od najstarijih povijesno-teritorijalnih imena, Bošnjak, postalo najmlađim nacionalnim imenom na prostoru bivše Jugoslavije.

[Media]

Heroj oslobodilačkog rata – Mehdin Hodžić

MEHDIN HODŽIĆ

15.10. 1957. – 10. 5. 1992.

Mehdin Hodžić, u narodu poznat kao kapetan Senad i Crni labud, rođen je 15. oktobra 1957. u Tuzli. Do izbijanja agresije radio je kao policajac u splitskom Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Hrvatske. U agresiji na Hrvatsku stječe svoje prvo ratno iskustvo. Krajem 1991. vraća se u rodnu Tuzlu gdje se uključuje u rad Patriotske lige BiH.

Poginuo je kao vojnik 10. maja 1992. u selu Zaseok u Sapni, gdje je njegovom zaslugom izvojevana jedna od prvih pobjeda buduće Armije RBiH nad agresorskim snagama. U toj akciji kapetan Senad i njegovi saborci zarobili su prvi tenk i samohotku za Armiju BiH.

Posthumno mu je dodijeljen čin brigadnog generala. Odlikovan je ratnim priznanjem Zlatni ljiljan 1992, a Ordenom heroja oslobodilačkog rata 1994. godine.

ROĐENI TUZLAK

Mehdin Hodžić, sin Selme i majke Hurije, odrastao je u mjesnoj zajednici Šićki Brod u Tuzli. Imao je i sestru Ajšu. Nakon srednje škole upisuje Fakultet za sport u Sarajevu. Bio je atletski građen, inteligentan, pun snage koju je oplemenio borilačkim vještinama. Rat na prostoru bivše Jugoslavije zadesio ga je na službi u Makarskoj gdje je radio kao policajac u Ministarstvu unutrašnjih poslova Hrvatske. Tu stječe prva ratna iskustva u borbama sa snagama JNA.

Rat ga je zatekao u Hrvatskoj, dole je ratovao, ali kao rođeni Tuzlak kad je vidio šta se sprema u BiH, vraća se u svoju domovinu. (Hase TIRIĆ, komandant specijalne jedinice ARBiH “Crni labudovi” i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

S ciljem da ne dozvoli da njegovi sugrađani dožive strahote kojima je svjedočio u Hrvatskoj, stavlja se na raspolaganje Patriotskoj ligi Bosne i Hercegovine. Mehdin se odmah nakon uključenja u Patriotsku ligu svim žarom posvetio formiranju specijalnih jedinica, uporedo radeći na njihovom naoružavanju.

“Bio je slobodnjak, nije bio oženjen, a bio je veoma ozbiljan i uporan u svojim ciljevima. Nije volio mnogo neku politiku…” (Edhem OMEROVIĆ Tito, zamjenik komandanta 206. viteške brdske brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

 

“Znam da je bio ‘izrađen’ za posao kad je došao iz Hrvatske. Bilo mu je obećano da će dobiti neki posao u policiji, pa ni od toga nije bilo ništa. Znam kad smo sjedili jednom prije rata, i on mi kaže kako mu je teško. Kaže: ‘Imam 30 godina i čekam da mi otac da neki dinar.’ A to je čovjek koji je sve ostavio u Hrvatskoj, gdje je imao neki status, I vratio se da se bori za svoju državu.” (Hase TIRIĆ, komandant specijalne jedinice ARBiH “Crni labudovi” i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

 

“Potjernice su bile izdane za svima nama koji smo napustili JNA i MUP. Morali smo se kriti. Rad je bio strogo ilegalan. Svi mi iz Patriotske lige imali smo konspirativna imena; Mehdin je bio kapetan Senad…” Dobio je to ime u štabu PL u Sarajevu, isto kao što sam ja dobio ime kapetan Almir.“ (Samir NIŠTOVIĆ – kapetan Almir, oficir ARBiH i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

NAPAD NA BIJELJINU

Napadom na Bijeljinu 1. aprila 1992. godine započela je otvorena agresija JNA i srbijanskih paravojnih formacija na Bosnu i Hercegovinu.

“Već 2–3 mjeseca prije tog prvog aprila 1992. mogli ste vidjeti po Bijeljini organizirane jedinice koje su se šetkale s kokardama na kapama i automatskim puškama. Njih je vodio i organizirao predsjednik regionalnog odbora Srpske radikalne stranke Mirko Blagojević zajedno sa svojim kolegom Arkanom. Jasno su asocirali na četnike. To je meni i drugim momcima bio signal da se počnemo spremati za odbranu… Većina ljudi nije znala šta ih čeka. Bijeljina je bila prva na udaru…” (Hase TIRIĆ, komandant specijalne jedinice ARBiH “Crni labudovi” i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

U ‘blic krigu’ planiranom u kabinetu Slobodana Miloševića uz masovne egzekucije do 17. aprila 1992. godine snage JNA i paravojne srpske jedinice zauzimaju Zvornik, Višegrad i Foču usmjeravajući svoje snage prema Tuzli.

[Media]

ETNIČKO ČIŠĆENJE

“Srbi u Bosni rade isto što su lani radili u Hrvatskoj. Pod izgovorom samoodbrane preuzimaju kontrolu nad zajedničkim teritorijem. Zapravo oni prave ‘Veliku Srbiju’. Gotovo kompletno stanovništvo lojalno legalnoj vlasti RBiH prisiljeno je na egzodus prema slobodnim teritorijama. Smatra se da oko 20.000 ljudi bježi, većinom pješice. Za dva dana prešli su 80 km, a ostalo im je još 20 km do slobodne teritorije. Nemaju hrane, ni lijekova…” (Aernout VAN LYNDEN, reporter SKY NEWS-a, 1992)

U etničkom čišćenju neprijatelj koristi isti model. Topničke i oklopno-mehanizovane jedinice JNA opkoljavaju gradove. Putem medija lokalno stanovništvo se poziva na nepružanje otpora i potpisivanje lojalnosti tzv. srpskoj Bosni i Hercegovini, nakon čega slijedi etničko čišćenje.

Iako se žrtve etničkog čišćenja na Zvorničkoj i okolnim općinama broje hiljadama, narod u strahu i dalje vjeruje u propagandu srbijanskih medija preko kojih se nesrpsko stanovništvo poziva na lojalnost novim srpskim vlastima. Traži se da predaju oružje i ponavlja im se da JNA garantuje sigurnost svim građanima.

Kako su izgledala ta obećanja u stvarnosti, najbolje govori podatak da je na području zvorničkih sela Đulići, Klisa i Šetići, koja su prihvatila poziv na mirnu predaju i potpisala lojalnost srpskim vlastima, u jednom danu odvedeno i na najzvjerskiji način pobijeno 700 nenaoružanih muškaraca od 15 do 70 godina. Nažalost, mnogi od tih ljudi smatrali su ljude okupljene oko Mehdina Hodžića i kapetana Hajre odmetnicima i nisu im dozvoljavali da organiziraju mobilizaciju u nekim od tih sela.

“Nismo baš bili primljeni raširenih ruku u tim selima, iako je stvarno kasnije to bio herojski kraj. Ipak, mislim da je veliki problem bila ta uljuljanost naroda koji nije vjerovao šta se dešava 6–7 kilometara od njihovih kuća ili deset kilometara od Zvornika… Nisu vjerovali i čekali su da im dođu četnički koljači. Čak su negodavali što smo mi tu!” (Hase TIRIĆ, komandant specijalne jedinice ARBiH “Crni labudovi” i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

“U onakvom stanju u ono vrijeme mi kao narod smo lebdjeli u zraku, bili smo u nekom beznađu. Nije ni čudo. Naše političko vođstvo u Zvorniku nas je izdalo, a isto je bilo i u mnogim drugim mjestima u BiH. Napustili su grad i pobjegli sa prostora Zvorničke općine… I pored toga što je ovdje bilo provokacija od polovice 1991. godine, narod je želio mir, ali desilo se da je doživio pokolj!” (Edhem OMEROVIĆ Tito, zamjenik komandanta 206. Viteške brdske brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

MALA GRUPA, ALI ODABRANA

U vrijeme najstrašnijeg stradanja naroda sjeveroistočne Bosne 25. aprila 1992. godine Mehdin Hodžić preuzima dužnost komandanta taktičke grupe Teritorijalne odbrane Zvornik sa sjedištem na slobodnoj teritoriji Sapne. Zajedno sa još jednim herojem odbrambeno oslobodilačkog rata Hajrudinom Mešićem, poznatim kao kapetan Hajro, organizira odbranu i obuku naroda na slobodnom području Zvornika. Poslije pada Bijeljine na prostor Sapne dolazi i Hase Tirić. Njih trojica se udružuju u zajedničku komandu.

Malobrojne skupine patriota okupljaju se u šumama i selima rubnih dijelova okupiranih općina. Središte otpora nalazi se na slobodnom teritoriju Sapne.

“Isticao se u najkritičnjim situacijama smirenim i hrabrim držanjem… Svojom pojavom Kapetan Senad ozario je lica muškarcima i ženama, djeci i starcima, odnosno ulio im nadu u mogućnost opstanka na ovom prostoru. Njegova sposobnost organizacije života i aktiviranja ljudi u ratnim prilikama urezala je lik i karakter, ne samo vođe nego i odgajatelja i učitelja…” (5) (Edhem OMEROVIĆ Tito, zamjenik komandanta 206. Viteške brdske brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

“Kažu mi da ima neka vojska u Bari. Ja sam se istuširao i otišao da vidim. Po mojoj procjeni bilo je oko 200 vojnika. Kad sam ih vidio, kao da sam vidio dragog Allaha. Jer, čuo sam prije na noć vijesti kako je u Bijeljini i u Janji pobijeno bošnjačko stanovništvo – pretežno muškarci. Odmah sam se upisao u redove Teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine, tj. kod kapetana Senada – Labuda.” (Isak NOČIĆ, borac iz Zaseoka )

“Nismo imali oružja. Imali smo neke naprave, neko sjekiru, neko sjekiricu, neko nož. Ko je im’o kupljenu pušku, on ju je krio… Tek 93. su ih počeli iznositi…” (Isak NOČIĆ, borac)

NAPAD NA SAPNU

“Između Kalesije i tog slobodnog dijela bilo je dosta teritorije koju mi nismo kontrolisali. I upravo su JNA i četnici htjeli osvojiti taj mali dio jer smo ih mi boli u oči.” (Hase TIRIĆ, komandant specijalne jedinice ARBiH “Crni labudovi” i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

maja 1992. JNA i srpske paravojne formacije sa oklopno-mehanizovanim bataljonom i artiljerijsko-raketnim jedinicama i pješadijom napadaju prostor Sapne iz pravca Karakaja, Boškovića, Kitovnica, Rastočnice, Rožnja Miloševića, Malešića, Kiseljaka. Branitelji su opkoljeni i napadnuti sa svih strana.

Ratni reporter Salih Brkić za TVBiH izvještava: “…Iz komande TO Zvornik javljaju nam da se na području Međeđe, Vitinice i Zaseoka nalazi oko 2.000 izbjeglica u veoma teškoj situaciji. Nalaze se u okruženju i ne mogu nastaviti put prema slobodnim teritorijama u Živinicama i Tuzli…”

[Media]

MAJ 1992. GODINE
maja 1992. godine mala grupa branitelja uspijeva zaustaviti snage JNA i probuditi nadu u mogućnost otpora mnogobrojnijem i naoružanijem neprijatelju. Presudnu ulogu za uspjeh ove akcije imao je Mehdin Hodžić.

“Sa Mehdinom Hodžićem čuo sam se telefonom 9. maja zadnji put. Pitao me hoće li mu doći pomoć. Pokušao sam mu pomoći, međutim nisam mogao da se probijem do Sapne, jer su već bili jaki napadi na Kalesiju koja će pasti već 11. maja.” (Samir NIŠTOVIĆ – kapetan Almir, oficir ARBiH i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

“Dan prije dva momka su poginula, a kapetan Hajro je bio ranjen u lijevo rame. Zbog toga su kapetan Hajro i jedna dobra grupa boraca otišla tog 10. maja u susjedno selo na dženazu.” (Hase TIRIĆ, komandant specijalne jedinice ARBiH “Crni labudovi” i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

U jutarnjim satima 10. maja 1992. godine neprijatelj je sa oklopno-mehanizovanim jedinicama ušao u Zaseok.

Paravojne srpske jedinice, sastavljene od kriminalaca uz pomoć tzv. JNA, navikle su da bez problema ruše i pale sve pred sobom. Izuzev herojskog otpora na Kula-Gradu koje su im pružile snage okupljene oko kapetana Almira, neprijatelj je gotovo bez žrtava već osvojio i uništio mnoga sela i gradove u ovom dijelu Bosne i Hercegovine. Iza njih je ostalo na hiljade pobijenih civila koji su im se predavali bez ikakvog otpora.

“Civili, ranjenici, granate padaju, brujanje tenkova… Mi tog momenta shvatamo da smo u potpunom okruženju i da nemamo kuda. Ja sam čak u jednom momentu uzeo bombu da se ubijem ako me pokušaju zarobiti.” (Hase TIRIĆ, komandant specijalne jedinice ARBiH “Crni labudovi” i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

Nakon prvog šoka kapetan Senad je konsolidirao odbranu koja se povukla sa prilaza Zaseoku. Njegovoj grupi pridružilo se još 25 naoružanih ljudi koje je imao u rezervi.

“Školski gledano, kad razrađujemo napad i odbranu uvijek bi odnos napadača i branioca trebao biti tri prema jedan. U ovom slučaju bio je deset prema jedan.” (Samir NIŠTOVIĆ – kapetan Almir, oficir ARBiH i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

“Pucnjava je počela kad smo ustali na doručak, tako da niko nije doručkovao.” (Edhem OMEROVIĆ Tito, zamjenik komandanta 206. Viteške brdske brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

“Izuzetno se dobro sjećam i ne mogu nikako izbrisati iz svojih misli taj 10. maj 1992. godine. Nije bilo pucnjave iz automatskog naoružanja; samo su se čuli tenkovi, haubice i prage.” (Ibrahim DROPIĆ, borac iz Zaseoka)

“Ja sam imao nesreću da sam nekako na samom početku, poslije samo pola sata, bio ranjen kad je jedan metar od mene u betonsku ploču pala granata 60 mm.” (Hase TIRIĆ, komandant specijalne jedinice ARBiH “Crni labudovi” i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

“Kapetan Senad nas je rasporedio u dvije grupe. Rekao je da se ne plašimo, da ne ubija svaka granata, da nemamo straha, jer u strahu čovjek prije može poginuti, da budemo hrabri, da branimo naše selo, da branimo naše majke…” (Ibrahim DROPIĆ, borac iz Zaseoka)

“Mi smo vidjeli kako oni ulaze u Zaseok s tenkovima iz drugog dijela, pa pošto nismo imakli nikakve veze, otud smo vikali i poimenice ih dozivali i govorili – eto tenkova, čuvajte se…” (Isak NOČIĆ, borac iz Zaseoka)

“Nismo imali između sebe radio niti žičanu vezu. Jednostavno oslobađanje Sapne je teklo onako kako je ko osjećao na osnovu eho lokacije, tj. odjeka pucnja… Narod se razbježao po šumama; kako je ko mogao, izvlačio se…” (Edhem OMEROVIĆ Tito, zamjenik komandanta 206. Viteške brdske brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

Neprijateljske snage kao i mnogo puta do tada počele su preko megafona pozivati stanovnike na predaju. “Ako ne položite oružje, JNA neće snositi odgovornost za dalja dejstva…”

“Ne znam cifru, ali bilo ih je ko mrava.” (Nusret MUHAREMOVIĆ Poki, borac iz Zaseoka)

“Bilo je pakleno. Sa susjednog brda kad se posmatralo prema Zaseoku i prema onim tenkovima, bilo je zaista pakleno. Dovoljno je reći – tenk…” (Isak NOČIĆ, borac iz Zaseoka)

“Mi smo bili odlučni i skupili smo hrabrost da ostanemo uz našeg kapetana Senada.” (Ibrahim DROPIĆ, borac iz Zaseoka)

“Ja sam imao u rukama onu staru pušku M48. Smatrao sam tada da mi je to tenk u rukama, ali kada sam vidio pravi tenk u borbenim djelovanjima shvatio sam da nemam ništa u rukama.” (Isak NOČIĆ, borac iz Zaseoka)

“Neprijatelj je bio na brdu iznad nas, na udaljenosti od nekih 50 metara. Mi smo bili u jednom šljiviku. Izašao je tenk i samohotka. Prvi tromblon koji smo ispalili pogodio je komandno vozilo…” (Ibrahim DROPIĆ, borac iz Zaseoka)

Odmah nakon pogotka komandnog vozila saborac Mujo ispaljuje projektil iz ose. Gađao je tenk i pogodio samohotku.

“Četnici su tada, nakon što je pogođeno komandno vozilo i samohotka, počeli bježati.” (Ibrahim DROPIĆ, borac iz Zaseoka)

“Sjećam se dobro rahmetli komandanta Mehdina Hodžića koji je rekao: ‘Poki, na moj znak, kad ja prvi zapucam, tada ćemo svi krenuti na juriš.’” (Nusret MUHAREMOVIĆ Poki, borac iz Zaseoka)

“Ispalio je taj kratki rafal i onda je povikao: ‘Juriš!!!’ Svi smo krenuli za njim u napad…” (Ibrahim DROPIĆ, borac iz Zaseoka)

“Nismo mogli vidjeti, ali slušali smo šta se tamo dešava. Bilo je kao u partizanskim filmovima. Čuje se kako viču – ‘uraaaa’ i narednih pola sata ta pucnjava ide sve dalje od sela…” (Hase TIRIĆ, komandant specijalne jedinice ARBiH “Crni labudovi” i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

“Izgledalo je strašno, jer do tada sam samo u filmovima gledao te scene kad se juriša prsa u prsa. Srećom ovdje nas nisu sačekali da se bijemo prsa u prsa, već su počeli bježati.” (Ibrahim DROPIĆ, borac iz Zaseoka)

POGIBIJA

“Sa rahmetli komandantom Mehdinom Hodžićem krenuo sam da pokušamo zarobiti još jedan tenk… Nismo uspjeli. Tenk je pobjegao. Vjerujte mi nisam vjerovao da onako brzo može ići tenk… Četnici su se povlačili, naši su udarili kontru s drugog brda. Ne znam koliko, ali bilo nas je malo…” (Nusret MUHAREMOVIĆ Poki, borac iz Zaseoka)

U silovitom jurišu kapetan Senad i njegov saborac Poki nisu vidjeli da im je grupa neprijateljskih vojnika ostala iza leđa. Iz šiblja se samo začuo kratki rafal. Kapetan Senad, Mehdin Hodžić, ili kako su ga još zvali Labud, ostao je ležati na bosanskoj zemlji u selu Zaseok.

“Čuo sam da je neko povikao da je komandant poginuo. Puzeći smo ga izvukli. Prenijeli smo ga u jednu kuću, ostavili ga i nastavili kontranapad dok nismo istjerali sve četnike…” (Ibrahim DROPIĆ, borac iz Zaseoka)

[Media]

VOLJELI SU GA KAO OCA

“Nije bilo toga borca koji nije plakao kad smo čuli da je poginuo. Ali svaki je plakao krijući se od drugog da neko ne pomisli da je kukavica.” (Edhem OMEROVIĆ Tito, zamjenik komandanta 206. Viteške brdske brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

“Plakao sam za svojim ocem kad je umro, al’ sam više plakao za Labudom kad je poginuo. Tog čovjeka nisam mnogo poznavao. To je nekih 15–16 dana, od 25. aprila do 16. maja… Ali sam ga zavolio kao da mi je rod rođeni.” (Isak NOČIĆ, borac iz Zaseoka)

CRNI LABUDOVI

“Kada smo čuli vijest 10. maja da je poginuo, stvarno smo mislili da je sve gotovo, da je sve što smo radili bilo uzaludno. Međutim, ostali su njegovi borci, drugi Senadi i drugi crni labudovi.” (Samir NIŠTOVIĆ – kapetan Almir, oficir ARBiH i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

“Kada je poginuo, mi smo odlučili da sačuvamo uspomenu na tog čovjeka i da našu jedinicu nazovemo po jednom od njegovih nadimaka – ‘labudovi’ i to ‘crni’, jer malo je crnih labudova u prirodi, kao što je malo ljudi kakav je bio Mehdin Hodžić.” (Hase TIRIĆ, komandant specijalne jedinice ARBiH “Crni labudovi” i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

DŽENAZA

“Dženaza kapetanu Senadu obavljena je po noći 10. maja. Ukopali smo ga onako kako je bio odjeven sa svim što je imao na sebi. Nismo imali vjerske službenike, nego je svako na svoj način kako je znao, pomolio se za njega Bogu i zagrnuo zemlju.” (Edhem OMEROVIĆ Tito, zamjenik komandanta 206. Viteške brdske brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

Na šehidskom mezarju u Zaseoku, pored Mehdina Senada Hodžića, ukopani su i Bahrija Karabegović, Adin Salihović, Hasan Salihović, Ramiz Memić, Ismet Garibović i Šefik Garibović.

Na zahtjev majke posmrtni ostaci iz Zaseoka prebačeni su nakon rata 2008. godine u harem džamije Hemlijaši u kalesijskoj mjesnoj zajednici Memići.

ZNAČAJ BITKE U ZASEOKU

Iako sa strateškog stanovišta danas bitka u selu Zaseok i oslobađanje Sapne ne izgleda tako značajna, ona je zaustavila dalje masovne pokolje u ovom dijelu sjeveroistočne Bosne.

“Ta njegova bitka bila je presudna za taj kraj i njegovu budućnost. To sam uvjeren. Ne d’o Bog da se Senad nije našao na tom mjestu, sa svojim iskustvom i hrabrosti…” (Hase TIRIĆ, komandant specijalne jedinice ARBiH “Crni labudovi” i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

“Sjeveroistočna Bosna je bila prekretnica za odbranu države.” (Samir NIŠTOVIĆ – kapetan Almir, oficir ARBiH i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

U bici 10. maja 1992. u Zaseoku su zarobljeni prvi tenk T55 i samohotka.

“Par momaka koji su bili tenkisti u JNA nisu ga znali upaliti. Tek nakon tri dana došao je čovjek iz Tuzle, upalio tenk i odvezao ga na slobodnu teritoriju.” (Ibrahim DROPIĆ, borac iz Zaseoka)

SVIJETLI PRIMJER BOSANSKOG RATNIKA

“Kada govorimo o početku, mjesecu maju, govorimo o dvije stotine ljudi. Sve ostalo kad zapuca ne stiže ni vuk. Ili je u žilama, ili je u lišću, ili se obreo u Tuzli…” (Edhem OMEROVIĆ Tito, zamjenik komandanta 206. Viteške brdske brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

“Nažalost od te prve grupe ostalo je par momaka živih. Ostali su svi izgunili za odbranu države.” (Ibrahim DROPIĆ, borac iz Zaseoka)

“Nema riječi za te ljude. Srce im je bilo od čelika.” (Nusret MUHAREMOVIĆ Poki, borac iz Zaseoka)

“Mehdin je bio legenda među nama i da se on i kapetan Hajro nisu pojavili na ovim terenima i ovo bi sve prošlo kao donji kraj općine Zvornik. Sve bi tzv. četnici prvenstveno prevarili, pa onda pobili.” (Isak NOČIĆ, borac iz Zaseoka)

“Mehdin Hodžić bio je neposredni komandant. On nije komandovao radiovezom, jer je nije ni imao. Nije svoje borce slao u borbu i posmatrao dvogledom. Išao je prvi.” (Edhem OMEROVIĆ Tito, zamjenik komandanta 206. Viteške brdske brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

“Bio je vođa koji se nimalo nije izdvajao. Bio je kao običan vojnik.” (Ibrahim DROPIĆ, borac iz Zaseoka)

“Kad su u pitanju kapetan Senad, kapetan Hajro, kapetan Almir koji su branili Kula-Grad, to su ljudi koji su odbranili taj čitav kraj od Sapne do Teočaka.” (Hase TIRIĆ, komandant specijalne jedinice ARBiH “Crni labudovi” i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

“Ja kad govorim o kapetanu Senadu – Mehdinu Hodžiću, govorim s poštovanjem prema njegovom liku i djelu, prema čovjeku, prema borcu i heroju, prema svom komandantu, prema čovjeku koji je imao roditelje, koji je imao kuću, nije imao ženu i djecu – mnogi bi rekli nije imao zašta da se bori. Imao je svoju kuću, mogao je sjediti u kući, a on je došao ovdje s nama da se bori… a ostavio je svoju kuću!” (Edhem OMEROVIĆ Tito, zamjenik komandanta 206. Viteške brdske brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)


FUSNOTE:

(4) i (5) Edhem Omerović Tito, Prilozi za proučavanje borbe za opstojnost Bosne kroz historiju 1 (Uloga i značaj Mehdina Hodžića u odbrani BiH), Tuzla, juni 2006.

[Media]

Heroj oslobodilačkog rata Hajrudin Hajro Hajdić.

U odbrambeno-oslobodilačkom ratu naša država, Bosna i Hercegovina, se okitila sa hiljadama i hiljadama gazija i šehida, heroja otpora od agresije. Jedan od njih, gazija i šehida je i naš rahmetli Hajrudin Hajro Hajdić, heroj ARBiH u zoni odgovornosti OG 7 Jug.

Hajrudin Hajro Hajdić je legendarni zamjenik komadanta 202. viteške brigade ARBiH i dobitnik najvišeg ratnog priznanja zlatni ljiljan.

Dijete sa sela, iz Oruča, općina Maglaj, na samoj granici sa općinom Tešanj, osnovnu školu je pohađao u Jablanici do koje mu je trebalo dobar sahat hoda, poslije je upisao i pohađao vojnu akademiju.Mlad, neiskvaren, jedan od onih koji nije bio “ulizica”, sa stavom i kad zna da je u pravu onda neda nikome pardona.

Vojska je često čudna profesija. Za razliku od ostalih profesija, vojska rijetko primjenjuje u praksi ono za što se toliko vremena obučavala i trenirala. Tako su se i mnogi oficiri i generali JNA našli u neprilici kad je trebalo to znanje da primjene u praksi u ratu, ali mladi poručnik, akademac iz JNA, Hajro Hajdić nije imao tih problema. Na terenu je bio nezamjenljiv. U brigadi ali i cijeloj Operativnoj grupi 7 Jug nisu mogli bez njega, jer je bio školovani oficir, pješadinac, stručan i od akcije.

Iako je bio mlad lično ga je cijenio i respektovao i prvi čovjek odbrane Tešnja i Maglaja, Mustafa Cerovac, komadant OG 7 Jug, ali i tadašnji predsjednik općine Tešanj rahmetli hafiz Muhamed Članjak.

Oštroumnost, pronicljivost, energičnost i hrabrost, su samo neke od vrlina koje su ga krasile, najkraće rečeno bio je čovjek sa velikim ljudskim vrijednostima. Ostaće zapamćen kao hrabar borac i školovan stariješina, spreman uvijek na nove herojske podvige, vedar i nasmijan. Njegove izjave i bodrenje pred neku akciju davale su borcima nadu, euforiju i entuzijazam do konačne i slobodne Republike Bosne i Hercegovine. Borbu i svaki pedalj slobodne zemlje smatrao je važnijim od vlastitog života.

[Media]

Komandant Hajdić je bio čovjek koji je predodređen da pobjeđuje. Čovjek ogromne energije i neuništivog duha. Njegove starješinske kvalitete najbolje su zapamtili malobrojni preživjeli četnici i ustaše u operacijama koje su vodili kada je OG 7 JUG došao u potpuno okruženje.Upravo je poručnik Hajdić jedan od najzaslužnijih što su sredinom 1993. godine, kada je tešanjsko-maglajski kraj došao u okruženje izdajom 111 žepčanske xp brigade, nove linije odbrane od Kahvice i Krča, preko Kraljeva brda pa do Pasije glave uspostavljene brzo i efikasno.

Tada u to vrijeme pravi heroji su bili na linijama odbrane sa borcima, dok su današnji navodni heroji tada u to vrijeme bili u dubokim hladovinama kancelarija i podruma sa uvijek novim i čistim uniformama i mladim sekretaricama.

Hajdić bio je vrlo mlad, mladić, sa krupnom glavom i bujnom kosom, istaknutih vilica i ruku snažnih kao nekakava stabla od drveta. Sjećam se dobro uvijek je nosio onu veliku pušku, popularno zvanu “argentinka”, sjećam se i njegove maskirne jakne sa kapuljačom u narodu nazvane “izraelka”.

Kakav je bio Hajro najbolje govori jedna crtica sa kraja ratne 1993. godine, kada su se on njegov vozač/pratilac vraćali sa linija odbrane “Greda-Borik”, i negdje u Mekišu su sa autom, golfom kecom, sletjeli u potok. Od siline udara drvena drška od pištolja koju je nosio Hajro se polomila. Onako ugruhan je odbio otići u bolnicu, nego se ponovo vratio na linije odbrane “Greda-Borik” koje su ponovo privremeno došle u posjed neprijateljskih vojnika.

Bio je maj ratne 1994. godine, tek što se izašlo iz okruženja, kada je kao grom iz vedra neba slobodno teritorijom OG 7 Jug prostrujala vijest da je Hajdić poginuo. Samo par mjeseci prije toga se oženio. Sjećam se da je moj amidžić koji mu je bio i vozač došao sa Hajrom do naše kući da obavijeste mog oca da se on ženi. Neosporna je bila njegova hrabrost i neosporne su posljedice takve hrabrosti imajući u vidu i nesretne okolnosti njegove smrti i hrabre i nesebične reakcije kada je sa tom minom uradio to što je uradio i tako preselio na bolji svijet i postao ŠEHID.

A ŠEHIDI su ovoj DRŽAVI, pa tako i nama svima, dali sve što su imali; svoju mladost, svoju krv, svoj život.
El Fatiha

Hajrudin Hajdić, heroj odbrane tešanjsko-maglajskih prostora, rođen je 30.6.1970. godine, a poginuo je 21.5.1994. godine, kao zamjenik komandanta 202. viteške brdske "Garave" brigade, neposredno pred akciju oslobađanja objekta Zmajevac iznad Tešnja.

Najviše ratno priznanje "Zlatni ljiljan" dobio je 5.4.1994. godine.

Tekst preuzet sa / Oruče Maglaj Blog