Eselamu alejkum

Da li je dozvoljeno prodati kožu od kurbana ?

ODGOVOR 258:

Ve alejkumus-Selam!

Nije dozvoljeno prodati kožu od kurbana zbog riječi Poslanika, s.a.v.s.: “Ko proda kožu od kurbana, kao da nije zaklao kurban.” (Hakim, 2/422 i Bejheki, 9/496. Imam Hakim ovu predaju smatra ispravnom. Šejh Albani ju je ocijenio dobrom. Vidjeti: Sahihul-džamia, 2/1055). Allahov Poslanik, s.a.v.s., je kazao: “Ko pokloni nešto potom to zatraži nazad, liči psu koji je povratio, potom pojede ono što je povratio.” (Buhari, 2589, Muslim, 1622.). Ako nije dozvoljeno vratiti stvar koja je uručena kao poklon nekome od stvorenja, kako je onda dozvoljeno vratiti ili ponovo se koristiti onim što je prinešeno kao pokornost i ibadet Stvoritelju svih svjetova?! 
Također, nije dozvoljeno, po mišljenju Ebu-Hanife, Šafije, Ahmeda, Ibn-Hazma i većine islamskih učenjaka, dati kožu ili nešto drugo od kurbana mesaru ili kasapinu kao naknadu za klanje. (Vidjeti: El-muhalla, 7/385, El-mebsut, 12/14, El-mugni, 11/111, Revdatut-talibin, 3/225, Eš-šerhul-mumtia, 7/512-514), a Allah najbolje zna.

Es-Selamu alejkum!

odgovorio Mr. Safet Kuduzović (05/06)

Eselamu alejkum

Interesuje me jedno pitanje u vezi namaza? Ucio sam da je fatiha rukn i da je obavezna na svim rekatima namaza,kako pojedinacno tako i u dzematu. Ako stignem imama na ruku, da li je meni ispravan taj rekat zbog neproucene fatihe(a znamo da je fatiha rukn,obavezna na svakom rekatu),da li cu taj rekat naklanjati ili mi je ispravan i bez fatihe. Molim vas objasnite mi ovo malo bolje jer ne znam kako bi postupio u ovom slucaju da vas ucvrsti na stazama Kur'an i Sunneta. Amin!

ODGOVOR 259:

Ve alejkumus-Selam!

Učenje El-Fatihe u namazu je elementarni dio (ar. rukn) svakog rekata, kako za obavezne tako i za dobrovoljne namaze. Ovo je stav imam Malika, Šafije, Ahmeda, Ishaka b. Rahaveja i većine islamskih pravnika. (Vidjeti: Šerhul-Buhari, 2/369, od Ibn-Bettala i Hilijetul-ulema, 2/101-105.). Ubade b. Samit prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Nema namaza onaj ko ne prouči El-Fatihu u njemu.” (Muttefekun alejhi). Međutim, učenje El-Fatihe u namazu spada sa obaveznika kada zatekne imama na ruku‘u, jer je tada, također, dužana učiniti ruku‘, zbog riječi Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: “Ko zatekne imama u nekom položaju neka učini isto tako.” (Tirmizi i Taberani sa lancem prenosilaca oko čije autentičnosti postoji razilaženje među hadiskim stručnjacima. Vidjeti: Hulasatul-bedril-munir, 1/198 i Sahihul-džamia, 1/110.).

Na ispravnost značenja ovoga hadisa ukazuju riječi Poslanika, s.a.v.s.: “Imam je da se slijedi … kada učinu ruku‘, učinite i vi.” (Muttefekun alejhi). Dakle, kada klanjač donese početni tekbir dužan je nakon toga donijeti drugi tekbir i učiniti ruku, što se jasno zaključuje iz citiranih predaja. Imam Ibn-Abdil-Berr u Et-temhidu, 7/73, kaže: “Ko zatekne imama na ruku‘u, pa donese tekbir i učini ruku i smiri se na prije nego imam ispravi leđa, stigao je na taj rekat, po mišljenju većine islamskih učenjaka.” Imam Ibn-Redžeb po ovome pitanju, od nekih islamskih učenjaka, navodi konsenzus. (Vidjeti: Fethul-Bari, 7/109). Kao dokaz koriste predaju u kojoj stoji da je Ebu-Bekrete ušao u džamiju i zatekao Poslanika, s.a.v.s., na ruku‘u, pa je učinio ruku prije nego je došao u saff. Kada je to spomenuto Poslaniku, s.a.v.s., kazao je: “Allah povećao tvoju brižnost, ali ne čini to više.” (Buhari). Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije naredio Ebu-Bekretu da naklanja taj rekat, niti nam je preneseno da ga je naklanjao, a Allah najbolje zna.

Es-Selamu alejkum!

odgovorio Mr. Safet Kuduzović (05/06)

Želim da mi prokomentarišete obilježavanje rođendana poslanika Muhammeda ?

Eselamu alejkum

U rubrici pitanja i odgovori , na pitanje jednog gospodina, da li može kupovati poklon svojoj suprugi na dan njihove godišnjice braka , uvaženi gospodin Semir Imamović rekao je da u Islamu nije dozvoljeno obilježavati praznike poput rođendana, Dana žena, dana zaljubljenih između ostalog i godišnjice…Želim da mi samo prokomentarišete obilježavanje rođendana poslanika Muhammeda s.a.v.s. koliko znam rođendan poslanika s.a.v.s obilježava se mevludom na taj dan, nadam se brzom odgovoru, da vas Allah nagradi!

ODGOVOR 261:

Ve alejkumus-Selam!

Obilježavanje rođendana je nevjernički običaj pa je muslimanu zabranjeno slaviti rođendan. Allahov Poslanik, s.a.v.s., strogo je zabranio oponašanje nevjernika. Međutim, stepen zabrane se povećava kada je u pitanju rođendan Poslanika, s.a.v.s., jer se taj čin smatra vjerskim obredom i približavanjem Uzvišenom Allahu za razliku od rođendanâ drugih ljudi koji se tretiraju pukom zabavom, proslavom, veseljem i dangubom. Musliman se može i smije približavati svome Gospodaru isključivo na šerijatski legitimana način propisan Kur'anom ili Sunnetom. Sve što nisu praktikovale prve generacije muslimana nije ni nama dozvoljeno činiti. 

Sve što se nije smatralo vjerom u vrijeme Poslanika, s.a.v.s., i njegovih ashaba, neće se smatrati vjerom do Sudnjega dana. Islamski učenjaci su složni da slavljenje rođendana Poslanika, s.a.v.s., nije bilo poznato u tri odabrana stoljeća. Dakle, ashabi, tabi‘ini i imami četiri pravne škole nisu poznavali ono što danas čine mnogi muslimani. (Vidjeti: Fetve stalnog kolegija, 3/6, 18.). Prvi ko je uveo rođendansku proslavu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., bio je El-Mui‘zzu li dinillahi el-Fâtimi, krajem četvrtog hidžretskog stoljeća. Uzvišeni Allah kaže: “Danas sam vam vjeru vašu upotpunio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.” (Prijevod značenja, El-Maide, 3.). Citirani ajet je objavljen na oprosnom hadždžu i nakon njega nije objavljen ni jedan ajet koji u sebi sadrži neki propis. 

Dakle, vjera je upotpunjena u vrijeme Poslanika, s.a.v.s., i svaka uvedena stvar nakon njenog upotpunjenja je neprihvatljiva. Aiša, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Ko uvede nešto novo u islam to se odbacuje i neprihvata.” (Muslim). Allah se smilovao imamu Maliku koji je rekao: “Ko uvede u islam neku novotariju, smatrajući je lijepom, potvorio je Poslanika, s.a.v.s., da je pronevjerio svoje poslanstvo, jer Uzvišeni Allah kaže: ‘Danas sam vam vjeru vašu upotpunio.’ šta tada nije bilo od vjere (u vrijeme Poslanika, s.a.v.s., i ashaba) nije ni danas vjera.” (Vidjeti: El-i‘atisam, 1/62 i 2/368 od imama Eš-Šatibija, El-bid‘atu ve eseruha, str. 29 od Selima b. ‘Aida el-Hilalija). Slično ovoj izreci rekao je Ibn-Hazm. (Vidjeti: El-ihkâm, 6/255.). 

Upozoravajući nas od novotarija, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Držite se moga sunneta i sunneta mojih pravednih vladara i pazite se novotarija, jer je svaka novotarija zabluda.” (Tirmizi, Ebu-Davud i Ahmed, sa ispravnim lancem prenosilaca). Budući da obilježavanje mevluda nije bilo poznato u vrijeme Poslanika, s.a.v.s., i pravednih vladara, ono se, shodno citiranom hadisu, tretira novotarijom koja vodi u zabludu. 

Pored toga, u sunnetu ne postoji, koliko znam, vjerodostojan argument koji precizira datum rođenja Allahovog Poslanika, s.a.v.s., već se radi o nagađanjima i pretpostavkama. Neki istoričari smatraju da je Poslanik, s.a.v.s., rođen početkom mjeseca rebiul-evvela. Drugi smatraju da je rođen devetog, ili desetog ili dvanaestog rebiul-evvela. Ova činjenica ukazuje da ashabi nisu posvećivali posebnu ili bolje kazati nikakvu pažnju danu u kome je rođen Poslanik, s.a.v.s., u protivnom ne bi postojalo razilaženje po ovom pitanju, a Allah najbolje zna.

Es-Selamu alejkum!

odgovorio Mr. Safet Kuduzović (05/06)

Postoji više od dvadeset propisa o hajzu, a spomenut ćemo one za koje mislimo da su najpotrebniji.

1. Namaz. Zabranjen je namaz, kako obavezni tako i dobrovoljni, ženi koja je u hajzu i ne bi bio valjan ako se obavi. Ona nije dužna naklanjati propuštene namaze, osim onaj namaz u čijem vremenu bude čista onoliko koliko bi mogla obaviti jedan potpuni rekat. Takav namaz žena je obavezna naklanjati bilo da se radi o početku ili kraju namaskog vremena. Primjer za prvo jeste slučaj kada žena dobije hajz nakon što je od zalaska sunca prošlo vrijeme u kojem je moguće klanjati jedan rekat. Ona je obavezna taj namaz (akšam) naklanjati nakon što se očisti. Primjer za drugo jeste slučaj kada se žena očisti od hajza prije izlaska sunca za vrijeme u kojem je moguće klanjati jedan rekat. Ona je obavezna naklanjati sabah-namaz nakon što se očisti.

Međutim, ako to vrijeme ne bude dovoljno za obavljanje jednog potpunog rekata, naprimjer da žena dobije hajz nakon što od zalaska sunca prođe jedan trenutak, ili da postane čista prije Izlaska sunca na jedan trenutak, tada nije obavezna naklanjati namaz. Ovo se temelji na riječima Allahovog Poslanika s.a.v.s.: “Ko stigne da klanja jedan rekat od namaza, stigao je cijeli namaz.” (Muttefekun alejhi) Iz ovog se razumije da ko ne stigne na kraju namaskog vremena obaviti u cjelosti jedan rekat nije stigao obaviti namaz.

Ukoliko ženu zadesi od ikindijskog vremena onoliko za koliko je moguće klanjati jedan rekat, da li je dužna klanjati i podne s ikindijom, i ukoliko je zadesi od jacijskog vremena onoliko za koliko je moguće klanjati jedan rekat, da li je dužna klanjati i akšam s jacijom? U ovome se ulema razišla, a ispravno je da je obavezna klanjati samo onaj namaz u čijem vremenu je bila čista onoliko za koliko se može obaviti jedan rekat u cijelosti. U ovom slučaju, to je ikindija i jacija, na osnovu riječi Allahovog Poslanika s.a.v.s.: “Ko stigne da klanja jedan rekat od ikindije, prije nego što zađe sunce, stigao je klanjati cijelu ikindiju.” (Muttefekun alejhi)

Allahov Poslanik s.a.v.s. nije rekao da je takav čovjek stigao i podne i ikindiju, te da je obavezan klanjati podne, a ono što je osnova jeste neobaveznost (dok se ne ustanovi nešto što obavezuje). Ovo je stav Ebu-Hanife i Malika koji se navodi u komentaru na djelo El-Muhezzeb. A što se tiče zikra veličanja, slavljenja i hvaljenja Allaha s.v.t. izgovaranja bismille prije jela i u drugim situacijama, čitanja hadisa, fikha, učenja dove i njeno popraćanje riječju amin i slušanja Kur’ana, to nije zabranjeno.

U dva Sahiha, i u drugim hadiskim zbirkama potvrđeno je da je Allahov Poslanik učio Kur’an, a bio je naslonjen u krilu Aiše, r.a., koja je bila u hajzu. Također, u oba Sahiha zabilježeno je da je Ummu Atijje, r.a., čula Allahovog Poslanika s.a.v.s. da kaže: “Neka izađu starice, djevojke i one u hajzu na Bajram da bi prisustvovale dobru i pozivu upućenom vjernicima, a one s hajzom neka se udalje od musalle.”

Za vrijeme tatarske okupacije islamskih zemalja, veliki broj tatarskih vojnika je dobio priliku da se upozna sa islamom izbliza, te su počeli izučavati i upoznavati osnove i pravila ove lijepe vjere, te edeb i moral kojim ona podučava. To je bio razlog da im se ova veličanstvena vjera i te kako dopadne, jer su oni, poput većine ljudi na Zemlji, patili od strašne duševne praznine zbog ne posjedovanja ispravne vjere.

Odredba Uzvišenog Allaha je bila takva da je iman prodro u srce jednog tatarskog poglavara koji je poticao iz „Zlatne loze“ (jedan od ogranaka poznatih tatarskih plemena).

Ovaj poglavar je bio amidžić Hulaka, poznatog vođe svih Tatara u tom vremenu, a brat Batua – jednog od vojnih komandanata Tatara.

Sebi je dao ime Bereke, a islam je zvanično prihvatio 650. hidžretske godine, što po Gregorijanskom kalendaru približno odgovara 1252. godini. Zatim je 652. h.g. postao glavni predstavnik i poglavar svoje Zlatne loze, te je konačno postao i Bereke Han.

Ovo pleme je bilo polu-nezavisno od tatarske države, a vladalo je i držalo vlast na sjeveru mora Kazvin, poznatije kao zemlje El-Kabdžak, koje se danas nalaze u Rusiji. Prelazak ovog tatarskog poglavara na islam bio je sebeb prelaska na islam mnogih tatara iz njegovog plemena. Ovo je stvarno začuđujuće, zato što se prelazak ovih Tatara na islam dogodio neposredno prije bitke kod Ajnu Džaluta, dok su Tatari tada imali vlast nad muslimanima. A zaista su rijetki slučajevi u historiji kada onaj koji napada određenu zemlju prihvati vjeru stanovnika te zemlje.

Nakon toga je došlo do velike bitke kod Ajnu Džaluta, a jedna od pozitivnih posljedica te bitke je ta da se broj pripadnika Zlatne tatarske loze koji su primili islam znatno povećao – do te mjere da su skoro svi postali muslimani. Tada su sklopili savez za islamskim vojskovođom Zahirom Bajbarsom (za borbu) protiv Hulaka.

Od velike je važnosti spomenuti da su ostaci(potomci) Zlatne loze i do dan danas prisutni, a nalaze se u nekim islamskim pokrajinama, poput pokrajine Kazan, El-Krim, Istirahan… Sve ove islamske pokrajine su još uvijek pod ruskom okupacijom.

Kad govorimo o ljudskim pravima u islamu mi, ustvari, mislimo na prava koja je ljudima dodijelio Bog i da to nisu prava koja je priznao neki kralj ili zakonodavna skupština.

Prava priznata od strane kralja ili zakonodavne skupštine mogu biti ukinuta na isti način na koji su donesena. Isti je slučaj i s pravima koja svojim podanicima priznaju diktatori. Oni ih mogu dodjeliti kada su zadovoljni, ili ih ukinuti kada da su nezadovoljni, a mogu ih i otvoreno kršiti kad god im je volja. No, s obzirom da ljudska prava u islamu dodjeljuje Bog, to znači da nikakva zakonodavna skupština, niti vlada na Zemlji nema pravo, ni vlast usvojiti amandmane na, od Boga, garantovana pravā. Niko nema moć da ih ukine i ograniči.

Osnovna ljudska prava u islamu nisu priznata samo na papiru i ne služe samo za pokazivanje, dok se u isto vrijeme u stvarnom životu ukidaju i krše. To nije ni filozofski koncept koji nema nikakve sankcije iza sebe. Povelje Ujedinjenih Naroda, razne proklamacije i rezolucije ne mogu se porediti s pravima koja je Bog odobrio i potvrdio. To je zbog toga što povelje, rezolucije i proklamacije nisu kod ljudi primjenjive, a u Božije naredbe vjeruju svi vjernici. One su sastavni dio islamske vjere. Svaki musliman, ili svaka vlada koja za sebe tvrdi da je muslimanska, dužna je prihvati ih, priznati i primjeniti. Ako ih ne bi primjenili, ili ako bi počeli da ukidaju od Boga garantovana, ili ako bi usvojili amandmane na njih, ili ih zamijenili drugim, ili ako bi ih u praksi kršili dajući pri tom prazna obećanja o njihovom poštivanju, sustigla bi ih jasna i nedvosmislena kur’anska osuda: “A oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici.”[1] “A oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nasilnici.”[2] “A oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi griješnici.”[3] Drugim riječima, ako svjetovne vlasti smatraju da su njihove riječi i odredbe ispravne, a Božije odredbe pogrešene, oni su nevjernici. Odnosno, ako vjeruju da su Božije decizije ispravne, ali ih oni ne prihvataju i primjenjuju kao sopstvene, tada su oni griješnici koji rade protiv istine

Osnovna prava

U vezi s osnovnim ljudskim pravima islam propisuje određena prava čovjeku kao ljudskom biću. To znači da svaki čovjek, bez obzira da li je državljanin ove ili one države, da li je vjernik ili nevjernik, da li živi u gustoj šumi ili u pustinji, tj., bez obzira na bilo kakve okolnosti posjeduje osnovna ljudska prava jednostavno zbog toga što je ljudsko biće. Svaki musliman dužan je da ih prizna i da njihovo poštivanje shvati kao dužnost koju je obavezan ispuniti.

  

Pravo na život

Prvo i najvažnije pravo je pravo na život i uvažavanje ljudskog života. Kur’an o tome kaže: “Ne ubijajte onoga koga je Allah zabranio ubiti, osim kada to Pravda zahtjeva.”[4] Niko nema pravo da lično oduzme nekome život. Kada neko ubije nedužno ljudsko biće, kao da je sve ljude poubijao. Kur’an Časni propisuje: “Ako neko ubije nekog ko nije ubio nikog, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao.”[5]

Ovdje je također bitno napomenuti da se samoubistvo ne razlikuje od ubistva. Allahov Poslanik, a.s., je rekao kako je samoubistvo jedan od najvećih grijeha bliskih politeizmu. Vjerovjesnik, a.s., je rekao: “Najteži grijesi su idolopoklonstvo i ubistvo.” U svim kur’anskim ajetima i hadisima Božijeg Poslanika, a.s., o ovoj temi, termin nefs (osoba) koristi se u općenitom značenju bez bilo kakve distinkcije ili odvajanja, pa je zgodno objasniti kako ni jedna osoba, bez obzira kojem narodu, državi, rasi ili religiji pripadala, ne smije biti ubijena. Naredba se odnosi na sve ljude. Destrukcija ljudskog života je sama po sebi zabranjena.

Dā se primjetiti da neki ljudi, kada govore o ljudskim pravima, ako su ih uopšte pomenuli u državnim ustavima, impliciraju kako su ta prava primjenjiva samo na njihove građane, ili su državni ustavi sastavljeni tako da štite samo određene kategorije ljudi. Povijest je prepuna takvih primjera. U Australiji su domoroci bili proganjani i ubijani poput životinja. Slično se desilo i u Sjevernoj Americi gdje je domorodačka populacija bila sistematski uništavana, a oni koji su uspjeli preživjeti genocid zatvoreni su u posebna područja pod nazivom “Rezervati”. Bijelci su također prodrli duboko u Afriku gdje su ljude lovili kao divlje zvijeri. Navedeni primjeri idu ka tome da dokažu kako u to doba među bijelcima nije bilo respekta prema ljudskom životu, a ako ga je i bilo, to se uglavnom odnosilo na njihove sunarodnjake, ljude njihove boje kože i rase. S druge strane islam priznaje prava svim ljudima, pa čak i ako neko pripada primitivnom ili divljem plemenu, islam ga tretira kao i svako drugo ljudsko biće.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kao vladar

U literaturi koja govori o ulogama Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, odnosno (ne)normativnosti sunneta i sl., spominju se funkcije koje je obnašao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Pored toga što je dostavljao objavu, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obnašao je funkciju sudije i državnika, odnosno vladara. Državnička funkcija podrazumijevala je širok spektar dužnosti i pitanja od vitalnog značaja za državu, kao što su ekonomska, vojna, politička, socijalna i druga pitanja koja su temelj razvoja države i društva. Ali, u svim ovim pitanjima za našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bilo je specifično to što se nije postavljao isključivo i što svoje mišljenje nije nametao kao jedino mjerodavno, i to se odnosilo na oblasti u kojima nije bio ekspert, kao i na oblasti u kojima je bio bez premca, kao što je vjera.

Kao primjer za prihvatanje savjeta u pogledu vjerskih pitanja, možemo navesti situacije u kojima je Omer iznosio svoje mišljenje i prijedloge u pogledu nekih vjerskih propisa koji su bili potvrđeni objavom. Kada bi određeni ashab predložio, Poslanik bi razmotrio prijedlog i ako bi se pokazalo da doprinosi produktivnosti i prosperitetnosti zajednice, prihvatio bi prijedlog, a odustao od svoga mišljenja. To potvrđuju brojne situacije, kao naprimjer slučaj oprašivanja palmi, zatim prihvatanje mišljenja Hubaba b. Munzira u vojno-strategijskim pitanjima, kao prihvatanje Omerovih pronicljivih prijedloga. U kolikoj je mjeri Poslanik uvažavao mišljenje svojih ashaba pokazuje i slučaj kad je nakon Bitke na Bedru prihvatio prijedlog ashaba da se bore protiv mušrika na otvorenom prostoru iako je on smatrao da Medinu trebaju braniti iznutra.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, afirmisao je sve pozitivne osobine koje su bile izražene kod određene osobe. Kompetentne osobe postavljao bi na funkcije koje bi im odgovarale, svako ko bi bio "zlatni student" i "imao bolji prosjek" dobio bi mjesto koje zaslužuje. Na taj su način mitu i korupciji zatvarana vrata, a onaj ko se osjećao stručnim za određenu oblast nije morao ići u "dijasporu" da radi trećerazredne poslove, već bi njegov trud i sposobnosti bili nagrađeni unutar njegovog društva.

Imam Muslim u svom Sahihu pod naslovom "Pokuđenost preuzimanja vlasti bez nužde" uvrstio je sljedeći hadis od Ebu Zerra, radijallahu anhu, koji kazuje: "Upitao sam: 'Allahov Poslaniče, zar me nećeš postaviti na neki položaj?' Tada me Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, udari po ramenu i reče: 'Ebu Zerre, ti si slab, a to je emanet. Na Sudnjem danu bit će poniženje i kajanje, osim za onoga ko ga zasluži i izvrši ono što se od njega traži.'" U drugoj verziji navodi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao Ebu Zerru: "Ebu Zerre, vidim te, uistinu, slabim. Želim ti, zaista, sve ono što želim i sebi. Nemoj preuzeti odgovornost ni za dvojicu, niti biti upravnik jetimskog imetka." (Muslim, 1825 i 1826)

Ove dvije Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, osobine: prihvatanje savjeta od eksperata i postavljanje na funkcije ili zapošljavanje kompetentnih osoba -- danas bi riješile mnogobrojna pitanja u bilo kojoj zemlji. Ove osobine trebao bi posjedovati vođa muslimanske zajednice, vođen Kur'anom i sunnetom kao vrhovnim zakonikom i Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, kao vrhovnim uzorom.

Es-selamu alejkum! Da li loša djela i ružne stvari koje se dešavaju na svijetu bivaju Allahovom voljom? Ako bivaju, kako to da se u Allahovoj vlasti dešava, Njegovom voljom, nešto što On ne voli?

Ve alejkumus-selam ve rahmetullahi ve berekatuhu! Svaki musliman dužan je vjerovati u Allahovu, dželle šanuhu, odredbu i da sve što se dešava, zlo ili dobro, prijatno ili gorko, biva Njegovim određenjem. Vjerovanje u Allahovu odredbu jedan je od šest temelja imana, pa ko zaniječe kader – Allahovo određenje, izašao je iz Allahove vjere. U poznatom hadisu u kojem Džibril, alejhis-selam, pita Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o islamu, imanu, ihsanu i predznacima Sudnjega dana, na pitanje o imanu, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Iman je da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige, Njegove poslanike,

Sudnji dan i da vjeruješ u odredbu dobra i zla” (Muslim). U pogledu vjerovanja u Allahovu odredbu, još u ranom periodu islama nastalo je devijantno ubjeđenje da se zlo i loše stvari, koje se dešavaju na svijetu, dešavaju bez Allahove volje i htijenja. Time se Svevišnjem Gospodaru pripisuje nemoć i slabost, s obzirom na to da takvo ubjeđenje implicira da se u Allahovoj vlasti dešava ono što Allah ne želi da se desi, a to opet znači da je moguće da Allah može nešto htjeti pa da se to ne desi. Uzvišen je Allah i daleko od svake slabosti i nemoći! Ovakvo devijantno ubjeđenje posljedica je pretpostavke da Allahovo htijenje da se nešto desi istovremeno znači da to Allah voli. Međutim, istina je da ono šta Allah voli i vjerozakonom traži nije ekvivalent onom što Allah hoće da se desi i što je općom odredbom propisao. To će se eksplicirati kroz sljedeće tačke:

Prvo: Htijenje Svevišnjeg Allaha spomenuto u Kur’anu i sunnetu dijeli se na dvije vrste: jedno je opće, univerzalno htijenje koje obuhvata apsolutno sve, ništa se ne dešava a da to Allah ne želi ovim htijenjem. Dobra i loša djela, pokornost Allahu kao i grijesi i nepokornost unutar su ovog htijenja i dešavaju se Božijom voljom. Primjeri takvog htijenja spomenuti su u sljedećim ajetima: “A da je Gospodar tvoj htio, sve bi ljude sljedbenicima jedne vjere učinio. Međutim, oni će se uvijek u vjerovanju razilaziti” (Hud, 118); “A da je Allah htio, oni se ne bi međusobno ubijali, ali Allah radi ono što On želi” (El-Bekara, 253). Ovo je univerzalno htijenje koje obuhvata sva zbivanja u cijelom kosmosu, sve što se dešava, unutar je ove vrste Allahovog htijenja, u protivnom ne bi se moglo ni desiti.

Es-selamu alejkum! Da li je haram proizvodnja i prodaja plagijata sa natpisima Adidas, Tommy, Jordan i slično, iako nema obmanjivanja kupaca u pogledu autentičnosti robe, a taj je posao ilegalan po zakonu jer se krše autorska prava?

Ve alejkumus-selam! Marka nekog proizvoda puno govori o samom proizvodu. Poznate i potvrđene marke imaju povjerenje kupaca, jer su već isprobali njihove proizvode i uvjerili se u njihov kvalitet. Proizvoditi robu lažirajući nazive i oznake svjetskih marki nije dozvoljeno, pa i ako se kupci ne obmanjuju; jer se time narušavaju autorska prava. Međunarodno vijeće islamskog prava nastalo iz Organizacije islamske konferencije razmatralo je ovo pitanje i donijelo sljedeći zaključak: “Trgovački naziv, trgovačka adresa, zaštitni znak, autorstvo, izum ili inovacija, to su prava koja pripadaju njihovim vlasnicima. Ta prava u savremenom dobu imaju materijalnu vrijednost jer ljudi njima trguju. Ta prava su po šerijatu legitimna i nije ih dozvoljeno ugrožavati.” (Zaključak br. 5, džumadel-evvel 1409.)

Ekonomski sistem koji islam nastoji uspostaviti baziran je na moralnosti, pravdi i međusobnom potpomaganju, stoga u njemu nema mjesta obmani, varanju, krivotvorenju i sl.

Prodavati plagijat robu predstavljajući je kao originalnu je haram. To je vid prevare i obmane. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Onaj ko nas vara, nije od nas!” (Muslim) Neki učenjaci dozvoljavaju prodaju plagijat robe samo ako se lažne oznake marke odstrane. Neki učenjaci to ne uvjetuju, te ako prodavac upozna kupca o kakvoj se robi radi, ili je to kupcu jasno na osnovu pokazatelja, kao što je velika razlika u cijeni između originalne i kopirane robe, prodaja je dozvoljena, s obzirom da tu nema prevare. Ipak, ako je originalna marka zaštićenih prava, bolje je ne trgovati takvom robom i ne kupovati je kako ne bismo svojom kupovinom pomagali plagijat i falsificiranje, naročito kada se radi o robi koja ima adekvatnu zamjenu ili o osobama koje su u mogućnosti kupovati originalnu robu. Allah najbolje zna!