Uvod: “U desetom vijeku Bagdad je imao najmanje 800.000 stanovnika i bio je, nakon Konstantinopola, najveći grad svijeta. Rijeka Tigris i sistem kanala omogućili su gradu pristup moru, a njegova trgovina i manufaktura donijeli su veliko bogatstvo. Njegove palate, džamije, škole i javne zgrade bile su svjetsko čudo.” [2]
Bagdad je osnovan za vrijeme vladavine drugog abbasijskog halife El-Mensura (vladao 754. – 775. godine po Isau, alejhis-selam). Nakon dužeg istraživanja, slijedeći tok Tigrisa, sve do Mosula, odlučio je da izgradi kompleks palata na spoju Tigrisa i kanala Sarat. Izgleda da je El-Mensur odabrao upravo ovu lokaciju zbog njenih strateških i geografskih prednosti. [3] Sarat je bio dovoljno dubok kako bi se uspostavio komercijalni saobraćaj i tako je halifa uspio da iskoristi dva velika riječna sistema koje je Sarat povezivao: Tigris i Eufrat. [4]
Prva velika struktura koja je izgrađena bio je poznati okrugli grad koji se zvao Medinetus-selam (Grad mira). Hiljade, ako ne i desetine hiljada, vještih i manje vještih radnika, zanatlija iz udaljenih distrikata i vojnog osoblja bilo je u potrebi za smještajem, uslugama i industrijskim kompleksom koji bi obezbijedio proizvodnju građevinskih materijala. Bagdad je, stoga, dobio atribut trajnosti i prije nego je okrugli grad završen. [5] Okrugli grad imao je četiri kapije, međusobno udaljene jednu arapsku milju, a od svake kapije protezao se jedan glavni put. [6] Četiri kapije okruglog grada bile su:
1. Na jugoistoku, Basranska kapija okrenuta ka predgrađima uzduž obale Tigrisa, odakle su poticali mnogi ogranci kanala Isa.
2. Na jugozapadu, Kufanska kapija odakle je glavni put išao ka jugu, kojim su hadžije išle ka Mekki.
3. Na sjeverozapadu, Sirijska kapija, gdje se glavni put granao. Lijevi ogranak išao je ka Enberu, na Eufratu, a desni ka gradovima na zapadnoj obali Tigrisa, sjeverno od Bagdada.
4. Horasanska kapija, koja je vodila ka glavnom mostu čamaca koji su prolazili rijekom.
Na kraju, velika predgrađa su izgrađena duž ovih puteva, koja će, uskoro, postati dio velike metropole. [8] Vremenom, urbano područje oko zidina okruglog grada raslo je i razvilo se u jedan rastegnuti kompleks, međusobno ovisnih elemenata, svaki sa svojim pijacama, džamijama I mezarlucima. [9]
Tokom historije grada, kretanje Tigrisom usmjeravano je na nekoliko pontonskih mostova koji su mogli biti odsječeni od svojih privezišta, dok su drugi kanali na sličan način služili kao prirodna prepreka u vremenima napada. [10] Riječne veze sa Bagdadom imale su i drugu ulogu. Ibn Rustah je, u 9. vijeku, napisao da su
“prekomorski brodovi iz Indije plovili uz Tigris, iz Basre, te su stoga mogli doći u El-Medain (prije: Ctesiphon), i da bi stigli do tog odredišta, izlazili su iznad Famus-Silha (grad kod kanala Silh, op. prev.) u blizini Bagdada” .[11]
Tokom petovjekovnog abbasijskog hilafeta, plan Bagdada sa svojim predgrađima znatno se promijenio; 836. sjedište hilafeta je preneseno u Samerra’ (سامَرّاء), ali je halifa vratio svoj dvor u prethodnu prijestolnicu. Tokom sljedeća četiri vijeka, sve do invazije Mongola 1258., halife su svoje rezidencije gradili na istočnoj obali.
U 10. vijeku, površina koju je Bagdad zahvatao mogla je iznositi 7.000 hektara, što je pet puta više od one koju je zauzimao Konstantinopol u desetom vijeku. [13] Gustina naseljenosti Bagdada mogla je iznositi oko 200 ljudi po hektaru, što daje 1.400.000 stanovnika. Ovome odgovaraju brojke iz drugih izvora.
Bagdad je, uz svoju veličinu, opulencije i ulogu centra hilafeta, bio i prijestolnica islamskog učenja i nauke, i to je tako ostalo sljedećih nekoliko vijekova dok nije uništen 1258. godine u krstaško-mongolskom napadu. Osvrnut ćemo se redom na ovaj sjaj kao i na način na koji je ugašen.
Bagdad je osnovan za vrijeme vladavine drugog abbasijskog halife El-Mensura (vladao 754. – 775. godine po Isau, alejhis-selam). Nakon dužeg istraživanja, slijedeći tok Tigrisa, sve do Mosula, odlučio je da izgradi kompleks palata na spoju Tigrisa i kanala Sarat. Izgleda da je El-Mensur odabrao upravo ovu lokaciju zbog njenih strateških i geografskih prednosti. [3] Sarat je bio dovoljno dubok kako bi se uspostavio komercijalni saobraćaj i tako je halifa uspio da iskoristi dva velika riječna sistema koje je Sarat povezivao: Tigris i Eufrat. [4]
Prva velika struktura koja je izgrađena bio je poznati okrugli grad koji se zvao Medinetus-selam (Grad mira). Hiljade, ako ne i desetine hiljada, vještih i manje vještih radnika, zanatlija iz udaljenih distrikata i vojnog osoblja bilo je u potrebi za smještajem, uslugama i industrijskim kompleksom koji bi obezbijedio proizvodnju građevinskih materijala. Bagdad je, stoga, dobio atribut trajnosti i prije nego je okrugli grad završen. [5] Okrugli grad imao je četiri kapije, međusobno udaljene jednu arapsku milju, a od svake kapije protezao se jedan glavni put. [6] Četiri kapije okruglog grada bile su:
1. Na jugoistoku, Basranska kapija okrenuta ka predgrađima uzduž obale Tigrisa, odakle su poticali mnogi ogranci kanala Isa.
2. Na jugozapadu, Kufanska kapija odakle je glavni put išao ka jugu, kojim su hadžije išle ka Mekki.
3. Na sjeverozapadu, Sirijska kapija, gdje se glavni put granao. Lijevi ogranak išao je ka Enberu, na Eufratu, a desni ka gradovima na zapadnoj obali Tigrisa, sjeverno od Bagdada.
4. Horasanska kapija, koja je vodila ka glavnom mostu čamaca koji su prolazili rijekom.
Na kraju, velika predgrađa su izgrađena duž ovih puteva, koja će, uskoro, postati dio velike metropole. [8] Vremenom, urbano područje oko zidina okruglog grada raslo je i razvilo se u jedan rastegnuti kompleks, međusobno ovisnih elemenata, svaki sa svojim pijacama, džamijama I mezarlucima. [9]
Tokom historije grada, kretanje Tigrisom usmjeravano je na nekoliko pontonskih mostova koji su mogli biti odsječeni od svojih privezišta, dok su drugi kanali na sličan način služili kao prirodna prepreka u vremenima napada. [10] Riječne veze sa Bagdadom imale su i drugu ulogu. Ibn Rustah je, u 9. vijeku, napisao da su
“prekomorski brodovi iz Indije plovili uz Tigris, iz Basre, te su stoga mogli doći u El-Medain (prije: Ctesiphon), i da bi stigli do tog odredišta, izlazili su iznad Famus-Silha (grad kod kanala Silh, op. prev.) u blizini Bagdada” .[11]
Tokom petovjekovnog abbasijskog hilafeta, plan Bagdada sa svojim predgrađima znatno se promijenio; 836. sjedište hilafeta je preneseno u Samerra’ (سامَرّاء), ali je halifa vratio svoj dvor u prethodnu prijestolnicu. Tokom sljedeća četiri vijeka, sve do invazije Mongola 1258., halife su svoje rezidencije gradili na istočnoj obali.
U 10. vijeku, površina koju je Bagdad zahvatao mogla je iznositi 7.000 hektara, što je pet puta više od one koju je zauzimao Konstantinopol u desetom vijeku. [13] Gustina naseljenosti Bagdada mogla je iznositi oko 200 ljudi po hektaru, što daje 1.400.000 stanovnika. Ovome odgovaraju brojke iz drugih izvora.
Bagdad je, uz svoju veličinu, opulencije i ulogu centra hilafeta, bio i prijestolnica islamskog učenja i nauke, i to je tako ostalo sljedećih nekoliko vijekova dok nije uništen 1258. godine u krstaško-mongolskom napadu. Osvrnut ćemo se redom na ovaj sjaj kao i na način na koji je ugašen.