Es-Selamu alejkum. Da li je dozvoljeno otići na strogo stručnu ekskurziju sa mašinskog fakulteta u posjetu nekim firmama van naše zemlje sa novcem kojeg donira Lutrija BiH.

ODGOVOR 193:

Ve alejkumus-Selam!

Muslimanski ummet je danas, kao nikada iskušan brojnim stvarima koji se kose sa izvornim učenjem. Jedan od poroka koji je u novije vrijeme zahvatio muslimanske mase širom svijeta je igranje lota. Jedan od primarnih ciljeva islama je zaštita imetka, zbog toga i jeste zabranio kockanje i sve što vodi u bespravedno uzimanje imovine. Uzvišeni Allah kaže: “O vjernici, vino i kocka i kumiri i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; pa ih se klonite da bi ste uspjeli.” Prevod značenja El-Maide, 90.

Igranje lota se smatra kockom, koja je zabranjena po konsenzusu islamskih učenjaka. Ne samo to, loto predstavlja najizrazitiji oblik kockanja u kome svi ulažu a pojedinci bespravedno uzimaju imetak ljudi. Vidjeti: El-fetava, str. 569 od Mustafa Ez-Zarka i Ahkamul-musabekat, str. 231-233.
Ako je sav uloženi imetak u loto haram, tada je zabranjeno ulaganje i upotrebljavanje tog imetka u bilo kakve svrhe, jer Uzvišeni Allah ne prima djela od harama. Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Allah je lijep i ne prima osim lijepo.” Muslim.

Dakle, nije dozvoljeno putovati na izlete koje plaća loto, jer se taj novac smatra haramom i učestvovanje na takvim ekskurzijama potpomaže i podstiče ljude na suradnju sa hazardnim ustanovama koje nepravedno uzimaju imetak muslimana.
Kad bi čovjek ponudio svome bratu ukradeni poklon, ovaj ga ako bi znao, ne bi smio primiti, jer je stečen na nezakonit način, krađom ili pljačkom. Kako je onda dozvoljeno primiti poklon iz opljačkanog muslimanskog a i nemuslimanskog imetka?!

Obaveza je svim muslimanima da se ograde od ovakvih institucija i da rade na njihovom iskorjenjavanju, a najmanje što mogu da učine jeste da ih preziru svojim srcima, a Allah najbolje zna.

Es-Selamu alejkum!

odgovorio Mr. Safet Kuduzović (02.06.2005)

Es-Selamu alejkum.

Da li je seksualno samozadovoljavanje dozvoljeno u islamu ?

ODGOVOR 195:

Es-Selamu alejkum!

Onanisanje je zabranjeno (haram) po mišljenju većine islamskih učenjaka zbog riječi Uzvišenog Allaha: “I koji svoja stidna mjesta čuvaju, osim od žena svojih ili onih koje su u posjedu njihovu, oni, doista, prijekor ne zaslužuju, a oni koji i pored toga traže, oni u zlu sasvim pretjeruju.” (Prijevod značenja, Kur'ana, El-Muminun 5.-7.). Imam Šafija je ovim ajetom dokazivao zabranu onanisanja. Vidjeti: El-umm, 5/101.-102. i Es-sunenul-kubra, 7/199, Tefsirul-Kur'anil-Azim, 3/249. Ibn Atijje, Begavi, Šinkiti i drugi ovim ajetom dokazivali su zabranu onanisanja. Vidjeti: El-muharerul-vedziz, 11/222, Mealimut-tenzil, 3/303 i Advaul-bejan, 5/769.-771. 

Neki islamski učenjaci zabranu onanisanja dokazuju sljedećim ajetom: I neka se suzdrže oni koji nemaju mogućnosti da se ožene, dok im Allah iz obilja svoga ne pomogne. (Prijevod značenja, Kur'ana, En-Nur, 33). Vidjeti: El-istuska li edileti tahrimil-istimna, str. 26. 

Uzvišeni Allah naređuje neoženjenima da se strpe i suzdrže, a nije rekao: “Ako nemate mogoćnosti za ženidbu samozadovoljavajte se.” Naredni Poslanikov, s.a.v.s., hadis ukazuje na ispravnost dokazivanja ovim ajetom: “O mladići, ko ima mogućnost da se oženi neka to učini, jer će tako obarati svoj pogled i čuvati se nemorala. Ko nema mogućnosti za ženidbu neka posti, to mu je zaštita.” Buhari, (5066), Muslim, (1400). Vidimo da Poslanik, s.a.v.s., nije olakšao u pogledu samozadovoljavanja, već je tražio da se posti. 

Prenosi se vjerodostojnim putevima od Ibn-Omera i Ibn-Abbasa da su zabranjivali samozadovoljavanje. Bilježe Duri u Zemul-livat, (73, 131), Bejheki, 7/199, Ibn Ebi Hatim u El-merasilu, (218). Nije vjerodostojna predaja koja se navodi od Ibn Abbasa da je dozvoljavao onanisanje. Bilježe je Abdur-Rezzak, (13592), njegovim putem i Ibn Hazm u El-muhalla, 11/393 koji ju je ocijenio slabom. Isto ovo se navodi u Mevsuatu fikhi Ibni Abbas, 1/170.-171.

Veliki hanefijski učenjak Ibn-Hemmam samozadovoljavanje smatra zabranjenim. Vidjeti: Šerhu fethil-kadir, 2/330 i Hasijetu Ibn-Abidin, 2/399. 
Šejhul-islam Ibn-Tejmijje tvrdi: “Ko se naslađuje onanisanjem, zamisljajući da ima odnos sa zenom, čini haram koji niko od islamskih učenjaka nije dozvolio, a neki pravnici smatraju da zaslužuje šerijatsku kaznu.” 

Šejhul-islam, također, kaže da glavnina islamskih učenjaka iz prvih i potonjih generacija onanisanje smatraju zabranjenim. Vidjeti: Medžmuatul-fetava, 15/573.-574., Ianetut-talibine, 3/340, Et-tenbih, 1/241, El-mubdia, 3/24, El-insaf, 10/251 i El-mugni, 3/21, El-mevsuatul-fikhijje, 4/97.-98. 
Zanimljivo je da je savremena medicina otkrila više štetnih posljedica koje izaziva ovaj samoblud. Najpoznatija posljedica samozadovoljavanja je slabljenje vida i znatno umanjenje njegove oštrine. Vidjeti: El-istiska li edileti tahrimil-istimna, str. 45. Nema sumnje da ovakav postupak spušta ličnost vjernika (čovjeka) na najniže stepene i budi odbojnost prema bračnoj zajednici, a Allah najbolje zna.

Es-Selamu alejkum!

odgovorio Mr. Safet Kuduzović (03.06.2005)

PITANJE 196:

Es-Selamu alejkum.

Da li je šerijatski zabranjeno da dijete spava između oca i matere ? Neka vas Allah dž.š. nagradi.

ODGOVOR 196:

Es-Selamu alejkum!

Nije mi poznat dokaz koji brani da dojenče ili još malo dijete koje ne razaznaje, spava kod ili između svojih roditelja, a Allah najbolje zna.

Es-Selamu alejkum!

odgovorio Mr. Safet Kuduzović (05.06.2005)

Blagodati koje je Gospodar svjetova podario čovječanstvu su nebrojene. Po slovu Kur’ana časnoga ukoliko bismo brojali Allahove blagodati, ne bismo ih izbrojali. To nam kazuje veliku istinu, a to je da su blagodati prisutne i čovjeku dostatne od početka svijeta, da su uvijek tu, u svakom vremenu. Allah dž.š., svoje ni’mete (blagodati) nije postavio kao privilegiju određenog vremenskog razdoblja ili određenog naroda. Svako vrijeme ima svoje blagodati. Ukoliko se osvrnemo na minula razdoblja svjetske civilizacije i pokušamo istaći najveća postignuća i blagodati tih vremena, vidjet ćemo da je današnji svijet u kojem mi živimo, bogatiji za mnoga postignuća kroz koja možemo vidjeti konstantu Božijih blagodati. Lahko ćemo uvidjeti da su današnje blagodati dostupnije i prisutnije svakom pojednicu.

Suština priče o blagodatima jeste u njihovom opažanju i svijesti čovjeka. Koliko čovjek mari za blagodatima, da li ih uopšte primjećuje i da li je zahvalan Gospodaru svjetova? Posljednji ajet sure Ed-Duha s početka hutbe nas poziva da budemo svjesni i budni, da blagodati ne prihvatamo zdravo za gotovo, nego da o njima razmišljamo i da o blagodatima Gospodara kazujemo. 

U tom kontekstu važno se osvrnuti na 116. kur’ansku suru koja nosi naziv “En-Nahl – Pčele”. Brojni islamski autoriteti i mufessiri ovu suru nazivaju i “Surom blagodati”. Cijelo poglavlje je u znaku blagodati koje da su skoro taksativno nabrojane kroz 128 ajeta sure objavljene u Mekki. Nakon što je upotpunjena objava ovog poglavlja, desila se Hidžra iz Mekke u Medinu. Važno je osvrnuti se i na vrijeme u kojem dolazi objava sure blagodati. Poslije 13 godina aktivnog djelovanja i pozivanja u vjeru, ambijent tadašnje Mekke, za Muhammeda a.s., i njegove ashabe postao je neizdrživ. To je bilo najteže vrijeme za našeg Pejgambera i ashabe. Vrijeme kada se mora napustiti rodna gruda i poći dalje u misiju. 

Kada imamo u vidu kontekst mjesta i vremena dolaska sure En-Nahl i podsjećanja na blagodati, možemo samo zamisliti kako su poruke ove sure djelovale motivirajuće i ohrabrujuće na muslimane. U najtežim trenucima kada su naizgled sva vrata zatvorena važno je ostati priseban, trezveno razmisliti i posmatrati širu sliku. A upravo razmišljanje o blagodatima daje objektivnost i upotpunjuje ljudska razmišljanja. Nebrojene blagodati Gospodara svjetova nam omogućavaju da vidimo dalje od svog trenutnog stanja i iskušenja koja nas zadese. 

S druge strane, postavlja se pitanje o poveznici sure koja govori o blagodatima i njenog naziva – pčele. Zašto je baš taj sićušni insekt dobio veliko mjesto u Kur’ani-kerimu? I zašto baš kazivanje o pčeli kada je riječ o velikim životnim temama?

Ako bismo uzeli prosječna, laička znanja o pčelama, vjerovatno bi došli do konsenzusa da pčele zauzimaju posebno mjesto u ekosistemu. Bez sumnje možemo zaključiti da su pčele važan faktor i da mnogo dopinose održavanju života na ovome svijetu. 

Također, brojni su primjeri u kojima sa divljenjem posmatramo organizaciju života pčela. A zašto je to tako. 68. ajet ovog poglavlja nam osvjetljava suštinu:

“Gospodar tvoj je pčelu nadahnuo: "Pravi sebi kuće u brdima i u dubovima i u onome što naprave ljudi,” (En-Nahl, 68)

Gospodar svjetova je pčelu nadahnuo. Dakle, riječ “evha” je kur’anski termin kojim se opisuje dolazak objave i nadahnuća Božijim poslanicima. Zbog toga pčela ima posebno mjesto u kur’anskom kazivanju. Dalje se o pčelama kazuje:

“zatim, hrani se svakovrsnim plodovima, pa onda idi stazama Gospodara svoga, poslušno!" Iz utroba njihovih izlazi piće različitih boja koje je lijek ljudima. To je, uistinu, dokaz za ljude koji razmišljaju.” (En-Nahl, 69)

Imam Bejheki, bilježi hadis u svojoj knjizi Šu’bul-Iman kojeg prenosi od Abdullaha b. Amra r.a., da je Poslanik s.a.v.s., rekao: Primjer vjernika je kao primjer pčele! Jede ono što je čisto (dobro, halal), proizvodi ono što je čisto, i stane (na grančicu) pa niti je slomi niti je uništi.

Mnogi islamski učenjaci, zapravo, povezuju pčelu i dobrog vjernika, tj. da bi svaki dobar vjernik trebao biti kao pčela. Pčela ne slijeće na strvinu niti na bilo šta nečisto prenoseći prljave tragove i neugodne mirise. Isto tako, vjernik ne odlazi na mjesta grijeha, harama, tame, niti govori ono što je ružno, niti prenosi tuđe riječi ili potvore. Zatim, kako pčela, tako i vjernik, ne gleda da li još neko radi ili ne radi, vjernik uvijek radi i u svakom momentu je na usluzi svojoj zajednici. Nikada ne troši svoje vrijeme na nebitne stvari, poput analiziranja tuđih postupaka, nego se trudi da što više radi na osobnom napredovanju u svakom pozitivnom smislu.

Draga braćo, 20. maj obilježava se kao  Svjetski dan pčela. Ujedinjeni narodi su  podsjećajući na nezamjenljivu ulogu pčela u ekosistemu i prepoznavajući  važnost i produktivnost ovih Allahova stvorenja za cijeli ljudski rod, jedan dan  proglasili Svjetskim danom pčela. Usvajajući rezoluciju koju je predložila Slovenija, a podržale sve članice EU i mnoge druge zemlje svijeta, Ujedinjeni narodi proglasili su ovaj datum s ciljem da se podigne svijest o njihovom značaju i upozori na smanjenje broja pčela u svijetu. 

Hvala Gospodaru svjetova pa se svijest o ovoj važnoj temi budi u svijetu. Postavimo sebi pitanje koliko mi muslimani imamo svijesti o značaju pčela u ekosistemu, i koliko su muslimani doprinijeli podizanju svijesti o pčelama i koliko danas muslimani  liče na pčele sa kojima ih je Poslanik, a. s.,  uporedio?

Neka pčele budu naš podsjetnik na nebrojene blagodati koje uživamo i neka nam život pčela bude motiv za organizaciju naših života! 

Vakuf označava imovinu koju neka osoba (vakif) svojevoljno izdvoji iz svog imetka želeći Allahovu nagradu i koju preda na korištenje ljudima. Vakuf se ne može ni prodati ni pokloniti ni naslijediti. Institucija vakufa u islamu javlja se još u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Kao vakifi kroz historiju podjednako se javljaju i muškarci i žene. Prve žene vakifi potječu iz vremena Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, supruga, majkih pravovjernih. Prvu administraciju vakufa vodila je žena, majka pravovjernih Hafsa, kada joj je halifa Omar b. Hattab povjerio zadatak da nadgleda njegov vakuf nakon njegove smrti. U narednih nekoliko redova navest ćemo pojedine primjere vakufa ashabijki i žena nakon njih, koje je historija dokumentovala.

Vakufi ashabijki

Aiša, radijallahu anha, kupila je kuću i uvakufila je, a isto tako postupila je i Esma, kćerka Ebu Bekra: kupila je kuću i uvakufila je. Čestite ashabijke Ummu Selema Ummu Habiba i Safijja također su ostavile vakuf.

Vakufi muslimanki kroz generacije

Nakon žena iz najbolje generacije, i ostale žene iz svih generacija nastavile su tradiciju vakufa.

• Za vrijeme hilafeta Abasija, vakuf izvora Zubejde bio je najpoznatiji vakuf. Zubejda, kćerka halife Džafera el-Mensura, a supruga Haruna er-Rešida, dala je da se na putu između Bagdada i Meke izgradi cijeli vodoopskrbni sistem za hadžije i druge putnike, kao i musafirhana -- odmaralište za putnike. Vodoopskrbni sistem podrazumijevao je bunare, kanale za vodu, spremnike vode, tako da je voda bila dostupna hadžijama na cijelom njihovom putu od Bagdada do Meke. Ostaci Zubejdinog vakufa i danas su vidljivi, a jedan od njih jeste i kanal za vodu (akvadukt) Ajn Zubejda (slika 1). Projekat izgradnje Zubejdinog vakufa trajao je deset godina, a dužina kanala iznosi 38 km, od Wadi Numana do sadašnjeg distrikta Azizija u Meki. Akvadukt Ajn Zubejda bio je vodoopskrbni izvor za Meku i obližnja sveta mjesta posljednjih 1200 godina. To je remek-djelo inženjerstva i trajni simbol zlatnog doba arapske kulture. Tokom 1950. godina nivo podzemne vode je pao tako nisko da su bunari koji su opskrbljivali Ajn Zubejdu presušili. Danas je ovaj kanal jedno od zaštićenih područja i čuva se u izvornom stanju.

• Godine 1552. Haseki sultanija, supruga osmanskog sultana Sulejmana Veličanstvenog, izgradila je i uvakufila u starom gradu Jerusalemu, pored blagoslovljene džamije Aksa, kompleks objekata, koji je kasnije nazvan po njenom imenu kao Haseki sultan imaret (slika 2). U središtu ovog kompleksa nalazila se dobrotvorna narodna kuhinja, u kojoj se ujutro i navečer dijelila besplatna hrana: supa, hljeb i meso. Pored narodne kuhinje nalazila se i mala džamija, mali karavan-saraj za hodočasnike i putnike sa pedeset pet soba, pekara, mlin za brašno i u dvorištu bunar, Sabil Haseki sultan. Ova ustanova još i danas radi i pruža svoje usluge siromašnim porodicama.

Neka je hvaljen Allah, dželle šanuh, Gospodar svih svjetova, Jedan i Jedini. Salavate i selame upućujemo Njegovom najodabranijem poslaniku, Muhammedu, koji nam je draži od očeva, majki i svih ostalih ljudi, njegovoj časnoj porodici, plemenitim ashabima i svim iskrenim i dosljednim sljedbenicima do Sudnjega dana.

U zadnje vrijeme svjedoci smo mnogih polemika oko utemeljenosti obilježavanja Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, rođendana/mevluda. Propis u vezi s tim trebao bi da bude jasan, ali postoje ljudi koji na sve načine pokušavaju opravdati taj čin. Nije se čuditi narodu koji se slijepo povodi iz neznanja, ali se čuditi onima kojima je Allah olakšao da malo detaljnije izučavaju islam, kako ne mogu da shvate da je obilježavanje mevluda neutemeljena i nepropisana radnja u islamu.

Primjer toga je članak kojeg je napisao samoprozvani "Spec. islamskog prava" Sami Džeko iz Prijepolja pod naslovom: "10 dokaza utemeljenosti proslave Mevluda". Tekst je prevashodno populističkog karaktera i očigledno je to metod kojeg je autor koristio u pripremi dotičnog članka. Shodno tome, ovaj tekst ne zaslužuje posebnu pažnju, čak ni da se na njega osvrće jer ima prečih zabluda kojima se treba pozabaviti, ali imajući u vidu da je prouzrokovao određene nedoumice, zamoljen sam da napišem kritički osvrt na ovaj tekst, pa sam - osjećajući se obaveznim - na molbu udovoljio uz Allahovu pomoć i olakšanje.

U narednim redovima ću, inšallahu te'ala, nevesti cjelokupan članak Samija Džeke kroz kraće pasuse, pa prokomentarisati njegove navode i adekvatno odgovoriti na sve njegove "dokaze" (tj. šubhe) i nejasnoće.

Kaže Sami Džeko u naslovu: "10 dokaza utemeljenosti proslave Mevluda"
Odgovor: Kamo sreće da su to "dokazi" i da ih ima čak "deset", nego je riječ o bezuspjelom pokušaju obmane i ničemu drugom. Ako Sami Džeko ima "10 dokaza", kako tvrdi, a nema ih, onda idući tom logikom mi imamo preko 100.000 dokaza koji pobijaju njegove navode. Naime, na oprosnom hadždžu s Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, prisustvovalo je preko 100.000 ashaba, radijallahu anhum. Za sve njih se pouzdano zna da nisu obilježavali mevlud. Je li tako ili ne?

Ako priznaš da je tako - onda si sam sebi presudio, a ako kažeš da nije tako - onda bi smo te zamolili da nam navedeš ko je to među ashabima obilježavao mevlud?! Nadamo se da ne predstavlja veliki zahmet. 
Ipak, možda griješimo kada kažemo 100.000 dokaza. Možda je ispravnije reći da imamo više miliona dokaza, tj. prve tri generacije ummeta, koje su po slovu Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, tri najbolje generacije, nisu obilježavale mevlud, i oko toga postoji konsenzus ummeta. Dakle, niti jedna jedina osoba među prvim generacijama nije uopće ni imala na umu da obilježava mevlud.

Možda autor neće biti u stanju da razumije tih više miliona dokaza, jer kako i sam kaže: "... to nije problem u dokazu već je problem u njegovoj mogućnosti da razumije dokaze", pa bi ga savjetovali: "... da se posveti nauci i proučavanju šerijata pa će mu onda Allah podariti mogućnost da razumije dokaze" - kako i sam kazuje.

Zahvala pripada Allahu, azze ve dželle, i neka su Salavat i Selam na Njegovog Poslanika.

Od Allahovih neizmjernih blagodati prema ljudima je što im je stvorio odjeću kako bi s njome prekrili svoja stidna mjesta i sačuvali ponos, dostojanstvo i čast, "O sinovi Ademovi, dali smo vam odjeću koja će pokrivati stidna mjesta vaša, a i raskošna odijela, ali, odjeća bogobojaznosti, to je ono najbolje. – To su neki Allahovi dokazi da bi se oni opametili." (El-E'araf, 26)

Šerijat, iako je u osnovi dao čovjeku širinu u oblačenju, tj. izbor u oblačenju prepustio je njegovoj slobodnoj volji, ipak nije ostavio propise odjevanja nedefinisane. Pojašnjeno nam kakva odjeća je dopuštena a kakva zabranjena, šta smo obavezni prekriti od našeg tijela, šta je pohvalno ili pokuđeno, a šta je od toga zabranjeno.
Kada je oblačenje u pitanju, preovladava temeljni princip dozvoljenosti, dok ono što je zabranjeno ili pokuđeno definisano je opštim pravilima i smjernicama, koje su većinom vezane za cjelokupna moralna vjerska načela (zabrana poistovjećivanja muškaraca i žena, zabrana oholosti, zabrana oponašanja stanovnika vatre i sl.)
Uvaženi šejh Bekr b. Abdullah Ebu Zejd, rahimehullah, govoreći o najbitnijim principima oblačenja u Islamu, kaže:
"Pripazite na lijep izgled, prikladnost u oblačenju i oblačite ono što ljudi inače oblače a ne kosi se sa čistim šerijatom. To je univerzalni šerijatski princip koji počiva na dva velika temelja:

Prvi temelj: Da se oblači odjeća koja je zastupljena u običajima naroda određene zemlje, koji se ne kose sa šerijatskim normama.
Ibnul-Kajjim, rahimehullah, kaže: "Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, uputa u odjevanju je da oblači ono što mu je Allah, azze ve dželle, olakšao od odjeće u svojoj zemlji. Imao je običaj da nosi košulje, turbane, izar (donji prekrivač), rida (gornji prekrivač) i kaput, oblačio je odjeću od pamuka, vune i dr., oblačio je i odjeću koja je dolazila iz Jemena itd. Radi toga, njegov sunnet nalaže da čovjek oblači ono što mu je Allah olakšao od odjeće koju nalazi u svojoj zemlji, pa makar bila skupocjena i kvalitetna..."

Ibn Akil, rahimehullah, rekao je: "Ne treba napuštati običaje naroda u oblačenju, osim ako je riječ o haramu."
Kaže Ibn Abdul-Kavijj, rahimehullah, u svom spjevu o adabima: "I pogrešno je odjevati odjeću prepoznatljivu, koja oslikava tjelo, osim za supruga i vlasnika..."
Imam Sefarini, rahimehullah, pojašnjavajući njegove riječi, u djelu Giza'ul-elbab, kaže sljedeće: "Pod odjećom koja je prepoznatljiva misli se na odjeću koja je suprotna prilagodnoj odjeći zemlje u kojoj boravi i sl., ... i zato što ga prepoznatljiva odjeća izlaže omaložavanju, podcjenjivanju i sl...."

Zatim je Sefarini, rahimehullah, prenjeo citat El-Džejlanija iz djela El-Gunje koji kaže: "Među odjeću koja ne dolikuje i od koje treba biti daleko spada svaka odjeća s kojom čovjek biva poznat i prepoznatljiv među ljudima, kao da ostavi običaj svoje zemlje i svoga plemena. Treba oblačiti ono što oni oblače, kako ne bi na njega pokazivali prstima, i kako ih ne bi naveo - svojom krivicom - da ga ogovaraju i radi toga zaradi grijeh, zajedno s njima, zato što je bio povodom toga."

Nakon toga je prenjeo da je Imam Ahmed, rahimehullah, jednom prilikom vidio nekog čovjeka da je obukao kaput prošaran bijelo-crnim linijama, na što je rekao: "Ostavi to i obuci odjeću koja se nosi u tvom narodu!" Te mu je rekao: "Ta odjeća nije haram, da smo sada u Mekki ili Medini ne bi ti ništa prigovorio." Tj. zato što je to bila odjeća stanovnika Mekke i Medine. (Završen citat Imama Sefarinija, rahimehullah)

Iz spomenutog možeš zaključiti: da se odjeća koju neki omladinci našeg vremena oblače iz vjerskih ubjeđenja, u centru Arapskog poluotoka, koja je suprotna svojstvima odjeće svoga naroda, smatra napuštanjem običaja na kojima je bio Sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da čovjek oblači ono što mu je Allah olakšao od odjeće u svom kraju, tj. u stilu i svojstvima. Ta odjeća, koju uvoze iz vana i oblače iz vjerskih ubjeđenja, smatra se suprostavljanjem sunnetu i ostavljanjem odjeće koja je poznata i prihvaćena među narodom. Taj postupak je povodom gibeta (ogovaranja), prepoznavanja i izdvajanja od drugih ljudi, pokazivanjem na njega prstima iz omalovažavanja i gubljenja opšteg balansa u društvu. Spomenuto će još više razjasniti ono što će naknadno biti spomenuto.

Drugi temelj: Zabrana oblačenja prepoznatljive odjeće (ar. libasuš-šuhre). Vjerodostojno je zabilježeno u predaji koju je prenjeo Ibn Omer, radijallahu anhuma, od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: "Onaj ko obuče prepoznatljivu odjeću, Allah će ga na Sudnjem danu odjenuti odjećom poniženja – a u drugoj predaji: istom odjećom – a zatim će se potpaliti u njoj vatom." Zabilježio ga je Ebu Davud.

PITANJE: Da li je utemeljeno učiti tzv. "abdeske dove" koje se navode kod nas u Ilmihalu?

ODGOVOR:

 Zahvala pripada Allahu, azze ve dželle.

Kada su posrijedi abdeske dove, nije nam vjerodostojno preneseno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti njegovih ashaba, niti ispravnih predhodnika, išta što može poslužiti kao validan argumet po tom pitanju.

Najbolja uputa je uputa Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, koji nam je detaljno prenjeo i pojasnio Allahovu, dželle dželaluh, vjeru, a plemeniti ashabi, radijallahu anhum, to zapamtili, primjenili u praksu, a zatim uložili krajnji napor u prenošenju tog znanja potonjim generacijama. Isto tako i oni posle njih od imama ovog ummeta.
Poznato nam je da su do nas prenjeli najmanje i najdetaljnije stvari vezane za abdest i namaz Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i nemoguće je da bude, sallallahu alejhi ve sellem, toliko godina među njima, uzimajući abdest više puta dnevno, a da nam te dove ne prenese neko od njegovih čistih i čestitih supruga i kćerki ili bliskih ashaba, radijallahu anhum.

Učenje abdeskih dova nije propisano u našoj vjeri, nasuprot, strogo je zabranjeno radi riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: "Svaka novotarija je zabluda." (Muslim, br. 867)

S tim u vezi, Imam En-Nevevi, rhm, tvrdi: "Što se tiče dova prilikom pranja dijelova tijela, pri abdestu, ništa od toga nije vjerodostojno preneseno od Allahovog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem." (El-Ezkar, str. 57)
Imam Ibnul-Kajjim, rhm, je rekao: "Svaki hadis u kojem se spominje nešto od abdeskih dova je izmišljen i laž. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije rekao ništa od toga, niti je podučio tome svoj ummet." (Zadul-me'ad, 1/188)

Hafiz Ibn Hadžer, rhm. - nakon što je spomenuo te dove - ističe: "Te dove se prenose od Alije, radijallahu anhu, putem tri lanca prenosilaca i sva tri su veoma slaba (da'if)." Nakon toga je pojasnio slabost tih predaja. (Telhisul-habir, 1/297)

Imam Eš-Ševkani, rhm, je rekao: "Što se tiče onoga što su spomenuli neki od naših i šafijskih učenjaka, u svojim knjigama, od dova prilikom pranja svakog dijela tijela pri uzimanju abdesta, kao njihove riječi prilikom pranja lica: 'Allahu, učini moje lice bijelim', i sl., Ibnus–Salah je rekao: 'Nema vjerodostojnog hadisa o tome.'" (Nejlul-evtar, 1/452)
U odgovoru Ledžne daime / Stalne komisije za fetve u došlo je: "Nije vjerodostojno preneseno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da bi učio dove u toku uzimanja abdesta, prilikom pranja organa ili njihovog potiranja, a ono što se spominje od dova je izmišljeno i nema osnove." (Fetava ledžnetid-daime, 5/221)
Allah, dželle šanuh, najbolje zna.

Amir I. Smajić

Ove tri dove, vezane za namaz, bi obavezno trebali naučiti napamet i učiti ih svaki dan jer, zaista, donose sa sobom neizmjerne blagodati…

1. Prenosi se od Džabira, radijallahu anh, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Onaj koji čuje ezan pa kaže sljedeće zadobit će moj šefa’at na Sudnjem danu:

اَللَّهُمَّ رَبَّ هَذِهِ اَلدَّعْوَةِ اَلتَّامَّةِ, وَالصَّلَاةِ اَلْقَائِمَةِ, آتِ مُحَمَّدًا اَلْوَسِيلَةَ وَالْفَضِيلَةَ, وَابْعَثْهُ مَقَامًا مَحْمُودًا اَلَّذِي وَعَدْتَهُ

„Allahumme Rabbe hazihi-d-da’veti-t-tammeti ve-s-salati-l-kaimeti ati Muhammedeni-l-vesilete ve-l-fadilete, ve-b-‘ashu mekamen mahmudenil-lezi ve‘adtehu!

(Allahu moj, Gospodaru ove cjelovite molbe i namaza koji se upravo uspostavlja, podari Muhammedu poseban stepen u Džennetu i svako dobro, te uzdigni ga na uzvišeno mjesto koje si mu obećao). (Buharija)

2. Dova/zikr poslije abdesta

Omer, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko god se abdesti, upotpunjavajući svoj abdest, pa potom kaže: Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha i daje Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik (EŠHEDU EN LA ILAHE ILLALLAH VE ENNE MUHAMMEDEN ABDUHU VE RESULUHU), sigurno će mu se otvoriti svih osam džennetskih kapija da uđe na koju želi“. (Muslim)

U drugoj verziji ovog hadisa stoji:

“Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha, Koji nema sudruga u vlasti, i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i poslanik! (EŠHEDU EN LA ILAHE ILLALLAHU VAHDEHU LA ŠERIKE LEHU VE EŠHEDU ENNE MUHAMMEDEN ABDUHU VE RESULUHU). Allahu moj, učini me od onih koji se često kaju i mnogo čiste!» (ALLHUME-DŽALNI MINET-TEVVABINE VE DŽALNI MINEL-MUTETAHIRIN!) (Muslim i Tirmizi)

3. Dove nakon posljednjeg tešehhuda (sjedenja), a prije predavanja Selama

a) “Allahumme inni e’uzu bike min’azabil-kabri ve min ‘azabi džehenneme ve min fitnetil-mahja ve-l-memati ve min šerri fitnetil-mesihi-d-dedžali! / Allahu, prizivam Te da me sačuvaš od kaburske kazne i od kazne Džehennema, od ovosvjetskih i onosvjetskih kušnji, te od kušnji Mesiha Dedždžala.”

b) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ušao je u džamiju i zatekao nekog čovjeka kako, završavajući namaz, na posljednjem tešehudu, tj. u dovi prije predavanja selama uči sljedeću dovu:

ALLĀHUMME INNÎ ES’ELUKE JĀ ALLĀHU BI’ENNEKEL-VĀHIDUL-EHADUS-SAMED ELLEZÎ LEM JELID VE LEM JŪLED VE LEM JEKUN LEHŪ KUFUVEN EHADUN EN TAGFIRE LÎ ZUNŪBI INNEKE ENTEL-GAFŪRUR-RAHÎM – Allahu, molim Ti se, o Allahu, jer si Ti Jedan, Jedini, Utočište svakom, Koji nisi rodio, Koji nisi rođen i Kome niko ravan nije, da oprostiš moje grijehe, Ti si, zaista, Onaj Koji oprašta, Milostivi!, pa je Vjerovjesnik rekao: ‘Oprošteni su mu grijesi, oprošteni su mu grijesi!’” (En-Nesai)

اللَّهُمَّ إِنِّي أَسْأَلُكَ يَا اللَّهُ الأَحَدُ الصَّمَدُ الَّذِي لَمْ يَلِدْ وَلَمْ يُولَدْ وَلَمْ يَكُنْ لَهُ كُفُوًا أَحَدٌ أَنْ تَغْفِرَ لِي ذُنُوبِي إِنَّكَ أَنْتَ الْغَفُورُ الرَّحِيمُ

Es-Selamu alejkum!

Što se tiče abdeskih dova, cijenjena sestro, njih nije dozvoljeno učiti ni u kupatilu niti mimo kupatila, jer se njihovo učenje smatra novotarijom koja nema nikakve, pa čak ni lažne osnove, u dini-islamu. Učenje dova pri abdestu (za svaki dio tijela koji se pere) nije ništa drugo do zabranjeno pretjerivanje u vjeri i otežavanje vjere, koju je Allah lahkom učinio.

Es-Selamu alejkum!

odgovorio Mr. Safet Kuduzović (15.06.2005)

---

Pitanje:

Obzirom da u današnje vrijeme skoro svi u svojim kućama i stanovima koristimo kupatila u kojima je ujedno i WC interesuje me da li je dozvoljeno prilikom uzimanja abdesta učiti abdeske dove ili bilo sta drugo za one koji neznaju odgovarajuće dove.

Odgovor:

Nema zapreke za uzimanje abdesta u takvim kupatilima. U svakom slučaju vodite računa o tome da kupatilo bude čisto. Bolje je da poklopac na klozetskoj šolji bude spušten, ukoliko je to moguće. Preporučujemo učenje dova i nijet abdesta prije samog ulaska u kupatilo. Ukoliko bi se odlučili za učenje, činite to u sebi (u mislima) bez izgovaranja naglas.

Es-Selamu alejkum!

Učenje El-Fatihe na dženaza namazu je legitimno i ispravno. Talha b. Abdullah b. Avf kaže: “Klanjao sam sa Ibn-Abbasom dženazu-namaz, pa je proučio El-Fatihu i rekao: ‘Neka znaju da je učenje El-Fatihe sunnet.'” (Buhari). Na osnovu ove predaje imam Buhari je naslovio poglavlje: “Učenje El-Fatihe na dženazi.”Poznati ashab Ebu-Umame je rekao: “Sunnet je na dženazi-namazu nakon prvog tekbira proučiti El-Fatihu u sebi.” (Nesai i Tahavavi. Imam Nevevi i Ibn-Hadžer ovu predaju smatraju ispravnom).

Citirane predaje ukazuje da je učenje El-Fatihe na dženazi sunnet, jer kada ashab kaže da je nešto od sunneta to se smatra praksom Poslanika, s.a.v.s., po mišljenju izrazite većine učenjaka islamske jurispudencije. Vidjeti: El-kifaje fi ilmir-rivaje, (str. 421); El-mustedrek, (1/510); El-medžmua, (5/191); Fethul-Bari, (3/204); Et-telhisul-habir, (3/1237); Tedribur-ravi, (1/188).Imam Šafija zapaža: “Kada ashab kaže da je nešto sunnet, onda se to odnosi na Sunnet Poslanika, s.a.v.s.” Vidjeti: El-umm, (1/271).

Što se tiče učenja El-Fatihe iza imama tu postoje velika razilaženja. Ispravno je mišljenje, a Allah najbolje zna, da treba uvijek učiti El-Fatihu iza imama, na svim namazima, jer se tako navodi u vjerodostojnim hadisima. O ovom pitanju je bilo opširnog govora u knjizi: Svojstva Poslanikovog, s.a.v.s., namaza od abdesta do zikra, str. 87-99 od Safeta Kuduzovića.
 
Es-Selamu alejkum!

odgovorio Mr. Safet Kuduzović (20.06.2005)