Vjerovati da, nakon što postanemo roditelji, znamo sve vezano za dijete potpuno je pogrešno. Zapravo, tek tada počinju novi izazovi i potreba da učimo, da se usavršavamo, i da tek tada radimo na sebi. Kako savladati srdžbu, kako kontrolisati emocije, kako što bolje postupiti u nepredviđenim situacijama, kako kontrolisati umor, neraspoloženje…- sve su to izazovi sa kojima bi se trebali suočiti roditelji. Priznati svoju slabost nije slabost, naprotiv, to je velika snaga i veliki korak ka promjeni. Želja da budemo bolji i kvalitetniji ukazuje na našu svijest o važnosti samokritike i ličnog napretka. A ujedno, to je odličan obrazac i primjer našoj djeci da čitav je život put traganja za znanjem, iskustvom i spoznajom.

Pogrešno je shvatanje mnogih roditelja da su dobri ljudi ukoliko su vjernici, a time i dobri roditelji. Vjernik jeste (trebao bi da bude) dobar, ali to ne znači da je bezgriješan i da više ne treba da radi na sebi. Istinski vjernik se stalno preispituje i koriguje, prvenstveno u odnosu prema Allahu a zatim i prema Njegovim stvorenjima, a naročito prema svojoj porodici. Mnogo često roditelji zaborave na hadis da su najbolji oni koji su najbolji prema svojoj porodici. Mnogo često, svu ljepotu i toplinu pokazuju prema tuđoj djeci, a nakon što se vrate u svoj dom- sve frustracije i sva neraspoloženja tokom dana iskale na svojoj porodici, svojoj djeci.

Isto tako, djeca nisu vlasništvo roditelja. Često pojedini roditelji u ljutnji izreknu jako teške riječi, i često se postave kao apsolutni vlasnici svoje djece. Ne bi smjeli zaboraviti da su naša djeca Allahov dar nama, iskušenje i blagodat, i da su ona u vlasništvu svoga Gospodara. Ne smijemo zaboraviti da nam je zabranjen zulum prema njima, i da- bez obzira što ih mi smatramo svojim vlasništvom- On njih štiti i samo On je zapravo njihov Vlasnik.

Allah nam je preporučio da budemo blagi, milostovi, plemeniti prema svojim porodicama i da im praštamo i činimo dobročinstvo. A sve to, Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nam je potvrdio svojim ponašanjem: nikada nije udario ženu, dijete ili slugu. Kao roditelji, mi smo jači od svoje djece. Da, možemo iskaliti svoj bijes na njima. Ne mogu nam se suprostaviti, naročito dok su mali i nemoćni. Ali, zaštitnik nemoćnih je Allah.

Kako će se malo dijete osjećati kada nad njim sprovodimo silu, i kakav uzor i obrazac ponašanja ćemo mu dati- o tome bismo se trebali samokriiitično zapitati. Blagošću se, shodno hadisu, postiže ono što ne može ničim drugim. Kao roditelji, od najranijih dana djetetovog života trebamo se okititi posebno sa dvije osobine: blagošću i saburom. Ovo dvoje, uz lični napredak, usavršavanje znanj i traganje za iskistvima- uz Allahovu pomoć donijet će najbolje rezultate.

I svakako, dova Uzvišenom. Da bude zadovoljan nama i našom djecom. I da ih odgajamo onako kako je On zadovoljan. Budimo svjesni da je uvijek Njegovo pravo prvo, u svemu. Pa tako i u odgoju djece.

Završio sam medicinsku školu i razmišljam da iznajmim prostor, kupim potrebnu opremu i počnem se baviti hidžamom. Time želim ostvariti zaradu, a istovremeno i omogućiti liječenje ovom poslaničkom metodom. Smije li se to naplaćivati, s obzirom na to da ima nekih hadisa koji to osporavaju? Isto tako, ima hadisa koji govore o danima kada se smije, a kada ne smije obavljati hidžama. Molim vas da mi razjasnite ove nedoumice!

Zahvala pripada Uzvišenom Allahu, neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njegovu uputu.
Hidžama je, u stvari, proces izvlačenja, odnosno, isisavanja i izbacivanja nečiste krvi iz organizma pomoću čaša ili bočica koje se postavljaju na određena mjesta na tijelu oboljele osobe. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, preporučio je liječenje ovom metodom, rekavši: “Ako u nečemu od vaših lijekova ima dobra, onda je to u rezu hidžame, gutljaju meda i dodiru vatrom, kada se lijek podudari sa bolešću, a ja ne volim liječiti se vatrom.” (Buhari i Muslim); “Najbolje čime se možete liječiti jest hidžama”, ili je rekao: “To je jedan od vaših najboljih lijekova.” (Muslim)

Postoje vjerodostojni hadisi koji ukazuju na pokuđenost zarade koju čovjek stekne hidžamom, a jedan od tih hadisa jeste predaja koju bilježi imam Muslim, u kojoj se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najgora zarada je mehr prostitutke, naknada za psa i zarada onoga ko obavlja hidžamu” (Muslim);“Naknada za psa je nevaljala, mehr prostitutke je nevaljao, zarada hidžamom je nevaljala.” (Muslim)

S druge strane, postoje predaje koje ukazuju na to da je onome ko obavlja hidžamu dozvoljeno za svoj posao uzeti naknadu. Enes b. Malik, radijallahu anhu, prenosi da je Ebu Tajjiba obavio hidžamu Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a potom je Poslanik naredio da mu se dadne jedan ili dva sāa (četiri pregršti) datula i zauzeo se kod njegovih vlasnika da mu smanje dadžbine.” (Buhari i Muslim) Kazao je Ibn Abbas: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavio je hidžamu, pa je onome ko obavlja hidžamu dao naknadu.

Da je to bilo haram, ne bi mu dao naknadu.” (Buhari i Muslim)

S obzirom na navedene predaje, islamski su učenjaci zauzeli različite stavove u pogledu naplaćivanja usluga obavljanja hidžame i zarađivanja na taj način. Postoji mišljenje da je haram naplaćivanje usluge činjenja hidžame, dok velika većina učenjaka smatra da je to dozvoljeno. Ipak, mnogi učenjaci koji preferiraju dozvolu smatraju da je zarada putem hidžame pokuđena. (Ibn Kudama, El-Mugni, El-Mevsuatul-fikhijjetul-kuvejtijja)

Es-selamu alejkum! Da li vjernik smije uzeti novac od crkvene organizacije? Allah vas nagradio!

Ve alejkumus-selam! Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prihvatao je poklone od nemuslimana: prihvatio je poklon od bizantijskog cara, od egipatskog vladara i drugih nemuslimana, a i sam je davao poklone nemuslimanima. Imam Buhari jedno poglavlje svoje zbirke hadisa naslovio je: “Primanje poklona od idolopoklonika”, u kojem je, između ostalih, naveo predaju od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojoj se kazuje da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio o Ibrahimu, alejhis-selam, i kako je putujući sa svojom suprugom Sarom ušao u jedno naselje u kojem bijaše jedan vladar poznat kao silnik, koji reče svojim slugama: “Podajte joj sluškinju!”

Tako je Sara prihvatila taj poklon, Ibrahim, alejhis-selam, to je odobrio, a naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o tome kazuje sa odobravanjem i bez osude. U istom poglavlju Buhari navodi i da je Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, poklonjena ovca u koju je stavljen otrov, te spominje da je vladar Ejle Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, poklonio bijelu mazgu i ogrnuo ga ogrtačem. Prema tome, od crkvene je organizacije dozvoljeno primiti novac kao poklon, ili pomoć, kao što je pomoć studentima i sl., osim ako se tim darivanjem uvjetuje nešto što je vjerom zabranjeno ili ako prihvatanje poklona vodi odstupanju od islama i priklanjanju njima, i u tom je slučaju zabranjeno. A Allah najbolje zna!

Es-selamu alejkum! Molim vas recite mi kako će čovjek znati da postoji dragi Bog i kako će čovjek znati da dragi Allah nema sudruga? Nagradio vas Allah svakim dobrom! Unaprijed hvala!

Ve alejkumus-selam! Musliman ne sumnja u postojanje Svevišnjeg Allaha i zna da je Bog samo jedan i da Mu niko nije ravan. Ovakva pitanja postavljaju se radi onih koji ne vjeruju u Boga i ne prihvataju islam, pa će stoga odgovor biti baziran na logici i zdravom razumu.

Dokazi da Svevišnji Allah postoji toliko su brojni da ih je nemoguće pobrojati. Nepobitan dokaz Božije egzistencije su Njegova stvorenja. Sve što postoji u potrebi je za Stvoriteljem, prvo da bi se desilo i postalo, a zatim da bi trajalo i opstalo. Kaže Svevišnji Allah: “Zar su oni bez Stvoritelja stvoreni ili su oni sami sebe stvorili?!” (Et-Tur, 35); “Kažite vi Meni: da li sjemenu koje ubacujete vi oblik dajete ili Mi to činimo?” (El-Vakia, 58–59).

Ljudi nisu u stanju od ničeg stvoriti nešto, niti su u stanju od nežive materije stvoriti živu, unatoč razuma koji posjeduju i iskustva koje milenijima sabiru. Kaže Svevišnji Allah: “O ljudi, evo jednog primjera, pa ga poslušajte: ‘Oni kojima se vi, pored Allaha, klanjate ne mogu nikako ni mušicu stvoriti, makar se radi nje sakupili.’” (El-Hadž, 73) 

Allahovi znakovi prisutni su posvuda, u onom najbližem – nama samima kao i u dalekim svemirskim prostranstvima: “Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur’an istina.” (Fussilet, 53)

Postojanje Svevišnjeg Allaha očevidnije je od svih neospornih istina i to je aksiom koji se ne dokazuje. Čak i idolopoklonici, koji su pored Allaha druge obožavali, znali su i priznavali da ih je Allah stvorio: “A ako ih upitaš ko ih je stvorio, sigurno će reći: ‘Allah!’ Pa kuda se onda odmeću?” (Ez-Zuhruf, 87) Dokazi da je Allah Gospodar toliko su očigledni da je besmisleno poricati ih, kao što su poslanici kazivali: “Zar se može sumnjati u Allaha, Stvoritelja nebesa i Zemlje?” (Ibrahim, 10) 

Također su ljudska srca prirodno naklonjena vjeri u Allaha, a to se manifestira u teškim situacijama kada se ljudi instinktivno obraćaju Bogu i od Njega traže pomoć.

Još od davnina filozofi su iznosili svoja promišljanja o nastanku svijeta i života te su različitim metodama dolazili do istog zaključka, da je postojanje Boga nužno i da je to jedini racionalan odgovor na pitanje o postanku svijeta. Jedna od metoda kojom su to eksplicirali jeste logička podjela svega što postoji na moguće i nužno. Mogućeg postojanja je sve ono što, kad zamislimo da ne postoji, iz toga ne proizlazi nešto nemoguće. Nužnog postojanja je sve ono što, kad zamislimo da ne postoji iz toga proizlazi nešto nemoguće. Razum zaključuje da ovaj svijet spada u vrstu mogućeg postojanja, jer ako ovaj svijet ne bi postojao, iz toga ne bi proizašlo ništa nemoguće. Sve što je mogućeg postojanja mora imati uzrok koji će dati da postojanje prevagne nepostojanje i da ga iz mogućeg prenese u stvarno postojanje.

Taj uzrok ne može biti mogućeg postojanja, jer bi mu trebao neki drugi uzrok, što bi dovelo do neprekidnog nizanja, a to je opet nezamislivo. Prvi uzrok mora biti nužnog postojanja. Nužno postojeći prvi uzrok ne može spadati u bića mogućeg postojanja, jer kada bi spadao tamo, moguće bi postalo nužno, a to je nemoguće, jer se spajaju dvije oprečne stvari: moguće i nužno. Ovaj svijet je, dakle ovisan o svome samostalno postojećem tvorcu, koji je nužnog postojanja, a to je Svevišnji Bog. Bića mogućeg postojanja ne mogu ići u beskonačnost u tome da je jedno uzrok a drugo prouzročeno, niti se mogu u tome kružno kretati, nego moraju doći do nečeg nužnog, do prve egzistencije, prvog uzroka postojanja svih bića, a to je Svevišnji Bog.