Bismillahir-Rahmanir-Rahim

Blagodati ramazana i prioriteti muslimana

Eto, Allahu hvala, danas je deseti dan Ramazana. Prva trećina – trećina u kojoj Allah, dželle šanuhu, najviše prosipa Svoju milost je prošla, a brzo će proći i preostale dvije. Tako i naš život, koji teče poput rijeke u nepovrat ili zivotnog voza koji juri ka svojoj konačnoj destinaciji.

Za mnoge Ramazan ne postoji jer ne poste, za neke je ovo prvi Ramazan, jer prvi put poste, za druge će biti njihov posljednji, dok će za neke opet biti najbolji a za druge najgori. Nekima među nama će ovo biti posljednji Ramazan, ali kojima – samo Uzvišeni Allah zna. Zato, razmišljajmo dobro i pripremajmo se kao da smo mi ti čiji ovogododišnji Ramazan je njihov posljednji, i trudimo se da nam bude najbolji.

Hvala Ti, o Allahu, nebrojeno puta, što si nas počastio i omogućio nam da doživimo i ovaj Ramazan, Tebi odani i pokorni. El-hamdu lillah sve dok dišemo i dok nam srca kucaju, a poslije nas obraduj, o Allahu, susretom s Tobom i vječnim i neuporedivim ljepotama Tvog Dženneta, kojemu se svojski nadamo.

Između ostalih, postoji deset razloga da budemo uzbuđeni, oduševljeni, sretni i obradovani Ramazanom.

1. Ramazan je najblagoslovljeniji mjesec u godini.

2. Ramazan je mjesec milosti, oprosta i spasenja od Džehennema.

3. Šejtan/neprijatelj je ukroćen u Ramazanu. Tokom Ramazana vrata Dženneta su otvorena a vrata Džehennema zatvorena, dok je šejtan svezan.

4. Ramazan je mjesec kada se vjernik duhovno puni, umno bistri i fizički relaksira i liječi. Ovo je prilika za ostvarenje naših nada, vrijeme kada se snaži i rasplamsava naš iman, ibadet poduplava i vrijeme kada se čovjek približava Allahu, dž.š., više nego ikada.

5. Nagrada tokom Ramazana je višestruka, a veličinu nagrade za post samo Uzvišeni Allah zna. Nagrada za naša dobra djela u Ramazanu je posebno velika u posljednjoj trećini Ramazana, a naročito u noći Lejletul-Kadr, koju treba tražiti u posljednjoj trećini, kako je rekao Poslanik, s.a.v.s.

6. Ramazan je prilika za posebnu zahvalnost Allahu, dž.š., za Njegove neizmjerne blagodati prema nama. Zamislite kakav je osjećaj kada vjernik ugasi žeđ i utoli glad iftarom, nakon posta dugog i toplog dana. To je izuzetna prilika da se razumiju gladni, žedni, bolesni i oni koji su lišeni blagodati kojima smo mi počašćeni.

7. Ramazan je prilika da postanemo bolji. To je mjesec kada se učimo strpljenju, disciplini, kontroli, planiranju, pridržavanju vremena, zahvalnosti na blagodatima o kojima malo ili nikako ne razmišljamo.

8. Ramazan je vrlo važno vrijeme za porodicu. Zajedno se iftari, sehuri, sluša mukabela, klanja teravija i drugi namazi u džematu. Atmosfera koja ne postoji u drugim mjesecima.

9. Sve što imaš iznesi i sve što trebaš traži. Ovo je mjesec kada se najviše ispunjavaju želje i uslišavaju dove, pa traži što želiš i svoje želje predoči Onome Koji sve zna i sve može. Slobodno sačini listu svojih želja i moli Stvoritelja kosmosa da ti usliša dove, naročito pred zoru. Ovdje bih savjetovao musafirima, noričito koji odlaze u sveta mjesta, da od svojih džematlija zatraže da im sačine listu želja pa da za njih tamo uče dove, jer će koristi imati i onaj koji uči dove a i onaj za koga se dove uče. Koristimo te prilike.

10. Blagoslovljeni Ramazan je mjesec teravih-namaza. To je dodatna i posebna blagodat u Ramazanu. Mnogi ne znaju da je ispravno koriste, pa teravija, nažalost, umjesto ibadeta koji osnažuje naše jedinstvo i učvršćuje naše redove, postaje ibadetom nesporazuma, razdora i netrpeljivosti. Pitali su rahmetli šejha Bin Baza, najvećeg autoriteta selefija/vehabija, u vezi broja rekata teravih-namaza u mjestu gdje je uobičajeno da se klanja teravija od 20 rekata, pa je rekao: “Klanjajte onako kako se tamo klanja!” Dakle, klanjajte teraviju od dvadeset rekata. Pitali su ga i za aminanje naglas, poslije Fatihe, tamo gdje se amina u sebi, pa je rekao: “Aminajte i vi u sebi!”

Neko jučer reče da ako se ovako nastavi, uskoro neće imati ko klanjati teraviju od 20 rekata. Gledam kod nas, jedna grupa izlazi odmah poslije jacijskog farza, a druga grupa napušta džemat poslije osam rekata teravije. Tako se džemat haman raspolovi. Pa, ljudi moji, šta je ovo, kazao je neko?! A i mi isto to kažemo!

Sjetimo se hazreti Omera, radijellahu anhu. Svi znamo da je među milijardama ljudi do Sudnjeg dana hazreti Omer bio jedan od deseterice ljudi za koje se još na ovom svijetu znalo da će stopostotno ući u Džennet. Znamo i da je za njega Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada bi Allah ikome spustio Objavu poslije mene, bio bi to Omer.” Allahu ekber! To govori koliko je Poslanik, s.a.v.s., držao do Omera, r.a., kao i kakvo je mjesto imao kod Allaha, dž.š.

Poslanik, s.a.v.s., nigdje nije ograničio broj teravih/noćnih rekata. Poznato je samo da nije bilo manje od osam rekata. Gornje granice nema. I u doba hazreti Omera se pojavila rasprava o broju rekata, pa je hazreti Omer, r.a., s namjerom da se izbjegne razdor i nesporazumi, odredio da se klanja teravija od 20 rekata. To je važilo za sve i svugdje, i za vrijeme velikog hazreti Omera klanjala se teravija od 20 rekata. U njegovoj džamiji i svim drugim džamijama su ashabi klanjali tako, a i generacija tabiina poslije ashaba. I tako su klanjale milijarde muslimana tokom minulih 14 stoljeća.

Razmislimo dobro: Kada je teraviju imamio hazreti Omer, r.a., niko nije izlazio ni poslije jacijskog farza a ni poslije osmog rekata teravije. Zamisli da u našem mihrabu klanja hazreti Omer, r.a., da li bi i tada klanjao 8 rekata a ostavio hazreti Omera da klanja 20 rekata?! Jesi li to ti bolji od hazreti Omera? Da nisi možda pametniji od njega? Poznaješ li islam bolje od njega? Je li to tebe Uzvišeni Allah više voli nego hazreti Omera zato što klanjaš 8 rekata a ne 20, koliko je klanjao Omer, radijellahu anhu?

Hazreti Omeru je zagarantovan Džennet još na ovom svijetu, a smiješ li ti za sebe garantovati da ćeš u Džennet?! Smije li iko? Šta ti je ba, čovječe?! Opameti se! Hrabar si kako o sebi imaš visoko i, rekao bih, prilično arogantno mišljenje. Još izađu i pred džamijom čavrljaju dok drugi klanjaju, jer, k’o, mi ne znamo, i u zabludi smo. Mi smo, kazu, novotari. Onda, novotar je, po tome, i hazreti Omer. Uh, uh, uh, kakva smjelost! I, nemojte ba ljude gurati u Džehennem a sebe u Džennet. Znanje o tome posjeduje samo Allah, dž.š. Potrudimo se da u džamiju dovedemo one koji ne klanjaju nikako, a prestanimo istjerivati iz džamije one koji su vec u njoj. Pogledajte za vrijeme teravije da li je naše omladine više u džamijama ili kafanama! Odgovor je, nažalost, jasan.

Zar se još neko usuđuje da misli da je hazreti Omer novotar zato što je klanjao teraviju od 20 a ne 8 rekata? Ili, smije li iko tvrditi da više voli Allaha, dž.š., i Poslanika, s.a.v.s., od hazreti Omera? Allah, Allah! Jedinstvo muslimana općenito, a posebno na ovim prostorima je farz svih farzova, a farz uvijek ima prednost nad sunnetom. Naši dušmani se raduju našem nejedinstvu i jedva čekaju da mi sami kidišemo jedni na druge.

A jednog dana ćemo se i potamaniti, onako kao u Siriji, ako se budemo međusobno prezirali i jedni druge smatrali džahilima i novotarima. K’o, eto, zlatno je pravilo da sam SAMO JA U PRAVU!!

Pojedinci ignorišu i stoljećima našu krovnu i najvažniju instituciju – Rijaset i njegovu ulemu. Politike se mijenjaju a Rijaset ostaje. Istina i Rijaset se treba više otvoriti za pametne iz svih branči nauke i života, pa i za sve pozitivno i korisno kod drugih naroda. No, često i našu ulemu zapahne duh poltronstva i klimanja glavom i onda kada treba zauzeti čvrst stav, ali zar to nije, nažalost, slučaj i uleme oko časne Kabe i u drugim metropolama islama?! Ovdje se mogu pravdati da to čine u interesu islama i biološkog opstanka, ali u svetim mjestima će teško naći opravdanje.

Pogotovo onda kada se gubi Kuds i najavljuje rušenje El-Mesdžidul-Aksaa! Zar nije američkom ambasadoru poklonjena slika Jerusalema bez Mesdžidul-Aksaa a sa židovskim hramom na mjestu Mesdžida?! To je otvorena poruka svima šta je sljedeće na redu. A kako i ne bi kad vide da su muslimanski predstavnici bolesno indiferentni i poput rasnih i poslušnih konja u dušmanske kočije upregnuti. Većina su postali zlatne koke o kakvima ni najveći dušmani islama i muslimana nisu mogli ni sanjati.

To su pitanja prioritetne važnosti a ne broj teravijskih rekata, dužina pantalona i brada. Takvim pitanjima nije bio preokupiran Salahuddin el-Ejjubi kada se pripremao da oslobodi Kuds. Nije živio raskošno kao današnji muslimanski vladari, a nasmijao se tek kad je Kuds oslobodio! Allahu ekber! A današnje muslimanske vođe su protiv ljudi koji razmišljaju poput Salahuddina, a svoju ulemu i nas zapošljavaju raspravama o pantalonama, bradama, kojekakvim hamamskim/kupatilskim fetvama, broju teravih rekata, mukabelama, da li je ženama dozvoljeno ići u džamiju ili ne itd. Apsurd nad apsurdima!

Još kad počnu učiti dove i plakati! Allah, Allah! Takve dove i takav plač me često i naljute, da mi Allah oprosti i da ne budem pogrešno shvaćen. Neki dan je Gračanicu pogodilo strašno nevrijeme, kada su munje sijevale a gromovi pucali kao nikada. Kažu da su puno učili ezane, a jedan hafiz reče: “Ja nisam htio da učim, bilo me stid Allaha!” Naravno! Jer musliman, vjernik, čovjek treba biti uvijek a ne samo kada grmi i sijeva, ili kada brod tone, avion se ruši, onda kada nema pomoći do Božije itd. Okanimo se mi priče o američkom predsjedniku Trampu i njemu sličnim, već se mi pozabavimo sobom, okrenimo se sebi prvo. Zavirimo u tajna skrovišta naših duša i izbacimo prljavštinu iz njih.

Imajmo na umu riječi našeg voljenog Poslanika: “Niko od vas neće vjerovati sve dok ne bude želio svome bratu ono što voli sebi.” To je to. To treba biti naš cilj. To je naš prioritet. Ljubav i jedinstvo safova. Nažalost, sve je manje ljubavi a sve više mržnje. Muslimani troše milijarde dolara na rušenje legalnih vlada, podržavaju se vojni udari, ruše gradovi, protjeruju nevini muslimani, pravi se nepremostiv jaz između sunnija i šiija, raspravlja se o trivijalnim i za život marginalnim pitanjima i šta se još sutra neće izmisliti! Jer, zaboga, važno je efemerno dunjalučko a ne vječno ahiretsko!

S druge strane, drugi osvajaju svemir i otuda mogu da snime i vide sve što radimo i govorimo. CIA i druge obavještajne službe danas imaju svoje besplatne i dobrovoljne agente u svakoj našoj kući, dok je muslimanski svijet, nažalost, u snu polarnog medvjeda. Ljudi rade, planiraju, imaju strategije a mi samo učimo dove. To potvrđuje i čuveni naučnik i rektor Al-Azhara Muhammed Abduhu, kojeg su, nakon posjete Evropi, upitali za mišljenje, pa je rekao: “Vidio sam islam bez muslimana, a ovdje vidim muslimane bez islama.”

Ja im zaista zavidim, jer su nam preoteli i primijenili islam a muslimani su ga se odrekli. Samovoljno su ga napustili i zato i jesu tu gdje su. Samo su deklarativno i paradno muslimani. Oni su u jednoj dolini a islam u drugoj. Rezultati jednog naučnog istraživanja pokazuju da u svijetu najbolje sprovodi Šeriat Novi Zeland, drugi je Japan, a tek na nekom 150. mjestu je Saudijska Arabija!!! Svaki komentar je suvišan.

I, velika hvala onima koji primaju islam i pored toga što nemaju pravog uzora u muslimanima. A to je, opet, najveća istina da je islam prava vjera.

Da nas Allah uputi, rasvijetli nam um, poveća iman i naša srca učini ovisnim o Kur’anu i istinskom Sunnetu. Uslišaj, o Gospodaru svjetova! Amin!

Abdullah Hodžić, imam Bijele džamije u Gračanici

Hvala Gospodaru Uzvišenom, salavat i selam posljednjem poslaniku, uzoritim ashabima, čestitim šehidima i svim iskrenim sljedbenicima dini islama do Sudnjega dana.

Poštovana braćo i sestre!

Današnju hutbu počinjemo 26. i 27. ajetom sure El-Isra`:

„I daj bližnjem njegovo pravo, kao i siromahu i putniku, samo nemoj previše rasipati. Zaista su rasipnici šejtanova braća, a šejtan je svome Gospodaru jako nezahvalan.“

Gospodar svjetova nas u 6. ajetu Sure Fatir upozorava:

„Šejtan je, doista, vaš neprijatelj, pa ga i uzimajte kao neprijatelja! On poziva svoje pristalice samo da budu među onima koji će u vatru“.

Milostivi Stvoritelj nam u ovim ajetima otvara oči pred jednom pojavom čije se manifestacije višestruko odražavaju u potrošačkom društvu suvremene civilizacije. Musliman ne smije postati protagonista i žrtva rasipništva. Rasipništvo je konstantno trošenje više nego što je potrebno na sve one stvari i prohtjeve koje u suštinskom i praktičnom smislu ne moramo posjedovati.
Svako od nas, ukoliko bi zdravorazumski analizirao na šta sve troši vlastiti imetak, pronašao bi konkretne primjere rasipništva.
Iako, na primjer, svaki peti stanovnik u Bosni i Hercegovini živi ispod granice siromaštva, svakodnevno se u deponijama bacaju tone hrane. Umjesto da ta hrana završi na trpezama onih koji je sebi ne mogu priuštiti, ispravna i upotrebljiva hrana završi u smeću. Kupovina hrane u pretjeranim količinama i serviranje prevelikih porcija predstavljaju pogrešne navike koje vode do ekstremnog rasipništva.

Na globalnom planu rasipništvo ugrožava preživljavaje najsiromašnijih i najnemoćnijih. Nedavni podaci govore da polovina svjetske trgovine i više od polovine globalnih investicija odnosi se na samo 22 zemlje koje obuhvataju svega 14 procenata svjetske populacije, dok 49 najsiromašnijih zemalja koje obuhvataju 11 procenata svjetske populacije, među sobom dijele svega pola procenta globalnog proizvoda. Moderna civilizacija duguje svoj samoubilački potencijal istim onim karakteristikama iz kojih crpi svoju veličinu i glamur; a to je urođena averzija prema samoograničavanju, neiskorjenjiva sklonost ka prekoračenju te hronična netrpeljivost i nepoštovanje prema svakoj vrsti granice i limita.

Kako to stoji u ajetima sa početka ove hutbe, rasipnici se po logici, navikama i postupcima života pridružuju prokletom šejtanu. Kao i šejtan, raspinik je hronično nezadovoljan, pa samim time i nezahvalan dragom Bogu. Kupujući iznova nove i bespotrebne stvari rasipnici traže zadovoljstvo koje brzo nestaje i iščezava. Takvi ljudi ne pridaju vrijednost onome što posjeduju, vrednuju samo ono što ne posjeduju.

Rasipništvo nam uskraćuje mogućnost da udjeljujemo onima koji imaju pravo u našim imecima. Svako prekomjerno trošenje je otimanje i uskraćivanje haka od bližnjih i siromaha. Umjesto da udjeljivanjem drugima sužavamo duboki jaz između ekstremno bogatih i siromašnih, prekomjernim trošenjem i rasipanjem imetka mi izravno pomažemo šejtansku industriju konzumerizma čiji je krajnji i neizbježni ishod – nezahvalnost Stvoritelju i Opskrbitelju svih svjetova.

Zato je, draga braćo i sestre, veoma važno da stalno preispitujemo naše navike u trošenju. Interesantno je danas slušati kako nas vrhunski ekonomisti savjetuju da nam slijedi kriza u kojoj ćemo morati dobro voditi računa šta i koliko kupujemo. Istinskom vjerniku ovi savjeti nisu potrebni, jer je on vodi računa da ne rasipa i ne kupuje ono što mu nije potrebno.
U tom smislu, podsjetimo šta nam Allah, dž.š., u 77. ajetu sure El-Qasas kaže:

”I time što ti je Bog dao bori se za onaj svijet, ali ne zaboravi ni svoje sljedovanje na ovom svijetu, i čini dobročinstvo onako kako ga je Bog tebi učinio, i nemoj činiti nered po zemlji, zaista, Bog ne voli one koji nered čine.”

Nek su nam na umu i riječi našeg najboljeg učitelja Muhameda, a.s.:

„Ostavite ovosvjetsko življenje onima koji su mu se isključivo predali. Jer, ko bude uzimao od ovog svijeta više nego što mu je potrebno, opredijelio se za svoju propast, a da toga nije bio ni svjestan.“

Uzvišeni Gospodaru, osnaži nam vjeru i rasvijetli razum. Pomozi nam da se tvojim blagodatima koristimo onako kako ćeš ti biti najzadovoljniji!

Amin, ja Rabbe-l-alemin!

Idriz-ef. Karaman,
Eslöv, 18. novembar 2022.

Da li ću se ikad usrećiti i naći posao; da li ću ikad imati muža i djecu?

PROBLEM: Esselamu alejkum, radi se o nekim stvarima, što se tiče mog života i mojih osjećanja. U zadnje vrijeme sam se povukla, mirnija sam nego što sam bila. Muči me pitanje, da li ću se ikad usrećiti; da li ću naći posao koji želim; da li ću ikad imati muža, djecu, itd.? A pogotovo, kako zaboraviti staru ljubav? Većina kolegica, sestara, prijatelja se poudala i poženila, imaju i djecu, imaju sve što su željeli, a meni se iz godine u godinu se apsolutno ništa ne dešava. Pitam se da li će mi ikad krenuti na “dobro” u životu? Dobro je i sad, hvala Bogu, ali se uvijek treba nadati boljem. Ali u mene skroz slabo te nade ima. Da li se mogu ikako smiriti, da ne razmišljam barem toliko o tome ? Hvala unaprijed.

SAVJET: Poštovana sestro, molimo Uzvišenog da vas nagradi na postavljenom pitanju. Vaš slučaj nije usamljen. Slično Vama, i većina ljudi vrijeme provodi ili razmišljajući i žaleći za prošlošću i propuštenim prilikama. Ili strahujući od budućnosti i onoga šta ih čeka. A pritom gube svoju sadašnjost jer upravo ovaj trenutak sadašnji – je jedino vrijeme na koje možemo računati. I u njemu nešto poduzeti da bi nam sutra bilo bolje, uz Božiju pomoć. Iščekujući taj trenutak u kojem ćete konačno biti sretni i smireni, možete izgubiti i propustiti toliko prilika koje vam se svakodnevno ukazuju.

Zato odmah sad čvrsto odlučite da ćete nešto u Vašem životu promijeniti, i učinite prvi korak na tom putu. A to je – imajte lijepo mišljenje i popravite vaš odnos prema Allahu. Zar mislite da vas je Milostivi zaboravio? Zar mislite da bi vam Allah nešto nažao učinio? A i ne htijući upadate u tu zamku, ako mislite da će vaša budućnost biti teška i gorka. Kako ćete i imati nade da nešto poduzmete, kad vam sve djeluje uzalud i bez mogućnosti promjene? Dakle, kao prvo morate biti 100 % ubijeđeni da će Allah vaše stanje popraviti i odazvati se vašoj molbi.

Nemojte samu sebe patiti razmišljajući o drugim ljudima i njihovim problemima. I prestanite se uspoređivati s njima. Ako tako nastavite, sami ćete sebi nepravdu nanijeti. Ako se baš želite usporediti s nekim, uspoređujte se samo s onima koji imaju od vas manje. Tada ćete osjetiti veličinu Allahove blagodati prema vama. Pa vi ni ne primijetite da vam Allah Svoju milost poklanja svaki dan, i dok god vaše srce kuca, imate priliku za popravkom i pravo da očekujete bolje. Život koji imate je neprocjenjiv poklon. Kao i zdravlje, imetak, a najvažniji i najdragocjeniji dar je – iman u srcu. Razmislite šta Vam se poručuje slijedećim ajetom: „I daje vam od svega onoga što od Njega tražite, i ako biste Allahove blagodati brojali, ne biste ih nabrojali. – Čovjek je, uistinu, nepravedan i nezahvalan.“ Kur’an, Ibrahim, 34.

Kad vam neko običnu čokoladu pokloni, osjetite zahvalnost. A kakvu tek zahvalnost zaslužuje Onaj Koji vam je život dao? Pa kako ćete vi izraziti svoju zahvalu, ako ne povratkom i pokornošću Gospodaru svih svijetova? A nakon toga, sve će u vašem životu dobiti smisao. A svi ti ovosvjetski ukrasi koje spominjete su, bez vjere u Allaha, samo patnja i iskušenje za onoga koji ih ima. Zar ne znate za riječi Uzvišenog: „I nikako ne gledaj dugo ljepote ovoga svijeta koje Mi kao užitak raznim sortama nevjernika pružamo, da ih time na kušnju stavimo, ta nagrada Gospodara tvoga je bolja i vječna.“ Kur’an, Ta-Ha, 131

Razmislite o poruci slijedećeg ajeta: „Ako ti Allah dade kakvu nevolju, niko je osim Njega ne može otkloniti, a ako ti zaželi dobro – pa, niko ne može blagodat Njegovu spriječiti; On njome nagrađuje onoga koga hoće od robova Svojih; On prašta i milostiv je.” Kur’an, Junus, 107. E, sad znate kome se obratiti da od vas otkloni sve brige i probleme. Jer šta insan može bez svog Gospodara? Kakav je to život, ako ne težak i tegoban? Ako nećete srce i tijelo pokoriti Njemu, Vaše misli će zaokupiti brige i nećete nalaziti smiraj niti u čemu. A kako i bi? Jer ko Vam može pomoći mimo Allaha, a ko naštetiti bez Njegove dozvole?

A ako tražite smiraj u srcu i duši, i za to ima rješenje: „One koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spomene, smiruju – a srca se doista, kad se Allah spomene, smiruju.“ Kur’an, Er-Ra’d, 28. Jeste li se ikad zapitali zašto se srce smiruje kad se Allah spomene? Zato jer je ono po prirodi svojoj sklono ljubavi prema Allahu i oslanjanju na Njega. I bez spomena svog Tvorca, ono postaje krhko i pred svakim problemom se slomi. Kad vas problemi s sviju strana okruže, samo se sjetite Onoga Koji je blizu robovima Svojim. I znat ćete da ima Neko ko se brine o Vama i da niste sami. I osjetit ćete mir. A to vam je samo dio sreće koju vjernici osjećaju svaki dan. Samo zamislite kako se čovjek osjeća klanjajući namaz svaki dan, 5 puta dnevno zazivajući Allahovo ime? Kakav smiraj osjeća duša Njemu se pokoravajući i znajući da nije sama i da se Allah za sve brine?

„Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni.“ Kur’an, Er-Ra’d, 11. Kako se vratiti Allahu i šta ja s tim dobijam, pitate se? Islam nije došao s ciljem otežavanja, već olakšavanja života Allahovih robova na Zemlji. Stoga i vaš povratak Allahu nije ništa teško niti tegobno, već put na kojem ćete pronaći sreću koju ste čitav život tražili. Počnite s čitanjem islamske literature, posebno izdvajam čitanje prijevoda Kur’ana, te knjige Aid El-Karnija te djela od Ibn Kajjim El-Dževzijja prevedena na bosanski. Počnite da klanjate namaz (ako već ne klanjate). Svaki dan odvojite bar malo vremena za slušanje Kur’ana, i pogledajte pokoje islamsko predavanje. Nastojte da se svaki dan bar koliko trun jedan približite Onom Koji se o vama brine. Nećete ni primijetiti, a vaš će se život početi mijenjati na bolje. I otkrit ćete u sebi vrijednost i potencijale koje niste ni znali da imate.

Što se tiče vaše budućnosti, razmislite o tome šta želite da ostvarite. Potom se obratite Allahu za pomoć i krenite ka tom cilju. Nastojte da se družite s pozitivnim osobama. I ne osvrćite se na primjedbe i sujetu negativnih ljudi. Ako vas još štogod zanima ili imate dodatnih pitanja, slobodno nam se obratite. A naša posljednja dova je: „Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svijetova“.

Nedim Botić, prof.

Otac mi je kršćanin i ljuti se što mu ne čestitam praznike do kojih on drži

PROBLEM: Potječem iz kršćanske porodice, odnosno moj otac je kršćanin. Ja sam kao srednjoškolka prihvatila islam i počela sam prakticirati islam u svom životu. Imala sam dosta problema sa ocem zbog toga, ali kako je vrijeme prolazilo i on uviđao da to nije neki moj hir, nego moj životni put kojim sam zadovoljna i sretna, i na tom putu, elhamdulillah, živim već godinama, ”pomirio se s tim” i ”prihvatio” da je njegova kćerka muslimanka. Međutim, nikako se ne može pomiriti s tim da mu ja ne čestitam njegove praznike.

Štaviše, smatra da je to negiranje njegovog kršćanskog identiteta, na koji je veoma ponosan i do kojeg drži, i ponižavanje njegove vjere i nepoštivanje njega kao oca, roditelja. Pokušali smo kompromisno riješiti taj ”problem praznika” dogovorom da on meni ne čestita i ne dolazi na moje praznike, Bajrame, a da ni ja njemu ne čestitam i ne dolazim na njegove. Međutim, svake godine pred ove praznike kulminira netrpeljivost njega prema meni i mene prema njemu, a sve se to prelomi preko moje majke koju krivi zbog mog prihvatanja islama. I drugi muslimani, oni naši ”bosanski tradicionalisti”, i efendija, smatraju da griješim i da trebam otići ocu na te praznike i čestitati mu, i kažu da ja time što mu ne čestitam atakujem na svetost njegove vjere i to vezuju s ajetom: ”Ne grdite one kojima se oni klanjaju”, dok, s druge strane, čitam da je zabranjeno čestitati nemuslimanske praznike.

Svaki ovaj praznik, i moj i njegov, prođe s nekom vrstom gorčine i ogromnim pritiskom sa svih strana: od njega, njegove i majčine porodice, roditelja mog muža, komšija…. Jednostavno nekad pomislim da to sve ne mogu izdržati i kako se bliži vrijeme ovih praznika, sve mi je teže. Molim vas za savjet!

SAVJET: Činjenica koja zadivljuje i svakog muslimana ostavlja zbunjenim, jeste čvrstina i dosljednost u primjeni vjerskih propisa onih koji konvertiraju u islam. Velika većina ovakvih osoba nema nikakve rezerve prema prakticiranju islamskih normi, načela i pravila, te nastupaju otvoreno i bez imalo ustručavanja, i na takav način bivaju divan uzor onima koji su rođeni kao muslimani, ali često od islama imaju vrlo malo, ili ništa od praktičnog djelovanja.

Razlog je naravno čvrsto ubjeđenje da je islam jedini ispravan put i vjera pored koje Allah neće primiti drugu: ”A onaj ko želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onom svijetu nastradati” (Ali Imran, 85).

Ovo ubjeđenje koje nalazimo kod onih koji su prigrlili islam kao vjeru, ne sadrži primjese tradicije, običaja ili nacionalizma, koji vrlo često nemaju ništa sa izvornim islamskim učenjem, a što se može pronaći kod velikog dijela muslimana na različitim geografskim područjima.

Ono što posebno raduje i veseli svakog iskrenog vjernika, jeste i činjenica da u velikom broju slučajeva, islam primaju osobe koje su inteligentne, obrazovane i u najmanju ruku vrlo načitane, te barataju velikim opusom znanja i informacija. Upravo im to pomaže da, pored svih drugih vjera, u islamu prepoznaju neprikosnovenu istinu koja se temelji na originalnosti Kur’ana kao posljednje Allahove objave, i očuvane tradicije – sunneta posljednjeg Allahovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, te da ne potpadnu pod utjecaj islamofobičnih medija koji svjesno islam žele prikazati kao vjeru terora i nasilja. Isto tako, ove osobe, neodgovorno ponašanje jednog dijela muslimana danas u svijetu, neće sebi uzeti kao argument da okrenu glavu od istine i na taj način sebi upropaste i ovaj i budući svijet.

Sva hvala i zahvala pripadaju Allahu, Stvoritelju svih svjetova, Onome Koji je stvorio smrt i život kako bi iskušao ko će od nas što više dobrih djela činiti. Neka su spas i mir na posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda, na njegovu časnu porodicu, na ashabe i na sve one koji ih budu slijedili u dobru sve do Sudnjega dana. Poštovane džematlije, neka nam je svima džuma mubarek!

Svjedoci smo realnosti u kojoj se sve manje čuju riječi: uspjeh, optimizam, sreća, radost, kao odrednice koje ulijevaju snagu u srcima vjernika i gaje nadu u ljepšu budućnost našeg društva. Veliki broj ljudi smatra da je među nama prisutno sve ono što je suprotno navedenim riječima i da je u naša srca nemoguće uliti nadu u bolju budućnost. Kako doći do rješenja za ovu situaciju? To je pitanje koje svi mi postavljamo i tražimo odgovor.

Dužni smo kao vjernici primarno odgovore tražiti u Kur’anu. Uzvišeni Allah nam se obraća: “I ne gubite hrabrost i ne žalostite se; vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici” (Alu Imran, 139). U navedenom ajetu, Uzvišeni Allah motivira nas da budemo hrabri, čestiti i da ne sumnjamo u uspjeh. Međutim, mi to često zaboravljamo i dozvoljavamo da nas savladaju pesimizam i beznađe. Mnogi tvrde da se kod nas ne može normalno živjeti, širi se očaj, odustajanje i osjećaj poraženosti. Omladina gubi želju za radom, učenjem i planiranjem bolje budućnosti. U svim medijima najčešće su vijesti iz crne hronike, o kriminalu, ubistvima, siromaštvu, nemoralu i slično tome.

Sve ovo svjedoči da zaista živimo, kao i svi drugi, sa problemima, međutim, rješenje problema nikada nije izbjegavanje, već njegovo rješavanje. Musliman ne smije sebi dozvoliti pesimizam i da izgubi nadu, zato što musliman ima svoju misiju. On mora javno govoriti o istini i pravdi, širiti pozitivnu energiju i truditi se da Allahova riječ bude gornja, i da nam Allahova riječ bude glavno oružje u borbi protiv nas samih, naših slabosti, lošeg morala, društvenih devijacija i nepravde, koje su prisutne oko nas.

Uzvišeni Allah savjetuje nas na sljedeći način: “I slijedite ono što je najljepše, ono što vam Gospodar vaš objavljuje…” (Ez-Zumer, 55), dok nas Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, usmjerava kako da kraj naših djela bude uspješan: “Zaista Allah voli da onaj ko nešto uradi, to uradi na najbolji način” (Bejheki, hadis je hasen).

Navedeni ajet i hadis dovoljno su optimistični i motivirajući za čovjeka da se na najljepši mogući način ostvari u svim poljima života: počevši od porodičnog života, na radnom mjestu, na ekonomskom, sportskom, kulturnom planu, pritom ne zaboravljajući na granice koje je Uzvišeni Allah postavio. Nažalost, danas je ovo mjerilo skoro u potpunosti izgubljeno iz razloga što ljudi imaju svoja mjerila kojima mjere uspjeh ili neuspjeh, a ona se uglavnom vežu za bogatstvo, slavu, ovodunjalučku sreću itd. Musliman je svjestan da je istinski uspjeh primarno vezan za ahiret kao njegovo trajno odredište, a svi uspjesi na dunjaluku su podređeni tom, istinskom uspjehu. Uzvišeni Allah nudi nam odgovor o kakvom se uspjehu radi: “Uspjet će onaj koji se očisti i spomene ime

Gospodara svoga pa molitvu obavi. Ali, vi više život na ovome svijetu volite, a onaj svijet je bolji i vječan je” (El-A’la, 14–17). Uzvišeni Allah usmjerava nas na korake do istinskog uspjeha: istinski će uspjeti onaj ko očisti svoju dušu i tijelo, koji živi sa Allahovim imenom, koji je privržen svome Gospodaru kroz namaz i sve ono što će ga približiti Njemu, dok u isto vrijeme poučava o vrijednosti ahireta i njegovoj vječnosti, i o bezvrijednosti dunjaluka i njegovoj prolaznosti.

Pitanje: Es-selamu alejkum! Saznao sam da petkom postoji vrijeme u kojem se dova uslišava, ali sam čuo različita mišljenja u kojem dijelu dana je to vrijeme i kada ga tražiti. Volio bih da mi to pojasnite, Allah vas nagradio!

Odgovor: Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govoreći o vrlinama petka, dana u kojem se obavlja džuma-namaz, rekao: “U njemu se nalazi jedan čas, neće se desiti da u tom času Allahov rob, musliman, dok klanjajući moli, zatraži nešto od Allaha a da mu Allah to ne podari.” Pri tome je Allahov Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, svojom rukom išaretio ukazujući na kratkoću tog časa. (El-Buhari, br. 935)

U preciziranju tog časa u kojem se molitva uslišava, učenjaci imaju različita mišljenja od kojih su po jačini argumenta najizraženija dva:

Prvo, to je vrijeme nakon što imam sjedne na minberu pa sve do završetka džuma-namaza;

Drugo, to je vrijeme nakon ikindija-namaza pa do zalaska sunca, a naročito neposredno pred zalazak.

Za oba mišljenja navode se dokazi u sunnetu i svako od njih odabrala je skupina istaknutih učenjaka. Dokaz za prvo mišljenje jeste hadis koji prenosi Ebu Musa el-Ešari, radijallahu anhu, u kojem navodi da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da o tom vremenu kaže: “To je vrijeme nakon što imam sjedne (na minber) pa sve dok se namaz ne završi.” (Muslim, br. 853) Ovo mišljenje odabrali su brojni učenjaci od kojih su El-Bejheki, Ibnul-Arebi, El-Kurtubi i En-Nevevi. (En-Nevevi, El-Medžmu, 4/541, i Ibnul-Hadžer, Fethul-Bari, 2/421)

Dokaz za drugo mišljenje jeste hadis Džabira, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dan džuma-namaza (petak) ima dvanaest sati, i nema nijednog muslimana koji će (u vremenu uslišenja dove) tražiti nešto od Allaha a da mu Allah to neće uslišati. To vrijeme tražite u zadnjem satu nakon ikindija-namaza.” (Bilježe Ebu Davud, br. 1048, i En-Nesai, br. 1389, a hadis je vjerodostojan po ocjeni En-Nevevija i Albanija) Ovo mišljenje zastupaju brojni učenjaci na čijem je čelu poznati ashab Abdullah b. Selam, radijallahu anhu. Ibn Hadžer kaže: “Drugi su preferirali mišljenje Abdullaha b. Selama, a Et-Tirmizi prenosi od Ahmeda da je rekao: ‘Najviše hadisa na to ukazuje.’ Ibn Abdul-Berr veli: ‘To je najjače mišljenje o ovom pitanju.’ Seid b. Mensur vjerodostojnim senedom prenosi od Ebu Seleme b. Abdurrahmana da se jednom prilikom skupina ashaba sastala te su se prisjećali tog vremena na dan džume, u kojem se dova uslišava, a zatim su, prije nego što su se razišli, složili se da je to zadnji sat tog dana. To mišljenje preferirali su mnogi imami, poput Ahmeda i Ishaka.” (Fethul-Bari, 2/421)

U oba spomenuta vremena nadati se da će dova biti uslišana. U tom smislu Ibnul-Kajjim, nakon što je naveo argumente da je taj čas nakon ikindija-namaza, kaže: “Smatram da je vrijeme u kojem se obavlja namaz (džuma) također vrijeme u kojem se dova uslišava, i oba vremena su vrijeme uslišenja, iako je određeno vrijeme za to zadnje vrijeme nakon ikindija-namaza, jer to je fiksno vrijeme u danu, ne pomjera se naprijed ili nazad, dok vrijeme namaza prati sam namaz, klanjao se ranije ili kasnije. Vrijeme namaza je vrijeme u kojem se uslišava dova, jer skup muslimana, njihov namaz i skrušeno obraćanje Allahu ostavlja trag na uslišanje dove, prema tome, vrijeme tog skupljanja je vrijeme u kojem se očekuje uslišanje dove. Na ovakav način usklađuju se svi hadisi, a Poslanik, sallallahu aljehi ve sellem, podsticao je svoj ummet na upućivanje dove i skrušeno obraćanje Allahu u oba spomenuta vremena.” (Zadul-mead, 1/394)

Hisnul-Muslimi ( zaštita svakog muslimana )

Hvala Allahu, dž.š., salavat i selam Allahovom Poslaniku Muhammedu, s.a.v.s.

Da bi ovo djelo bilo što pristupačnije, uradili smo slijedeće:

Radi sigurnosti onoga što prenosi nauka o rivajetu (predaji hadisa), izostavili smo hadise koji spadaju u kategoriju daif-hadisa. Iz praktičnih razloga smo samo jedanput naveli hadise koji se spominju dva ili više puta.

Pokraj svakoga hadisa smo, latiničkom skraćenicom, obilježili i ime sakupljača hadiskih djela iz kojih je autor crpio hadise. Tako smo vam omogućili njihovo provjeravanje. Pune nazive ovih skraćenica smo naveli na kraju knjige.

Čitaocima koji se ne mogu koristiti originalnom literaturom na arapskom jeziku, prevodilac je priredio i transliteraciju arapskoga teksta na latinici. Time je omogućio učenje dova napamet, a prijevod će pomoći da ih potpuno razumiju.

ﷻ‬ ovome novom, dopunjenom izdanju, dodan je arapski tekst te je poznavaocima arapskoga jezika omogućeno korištenje ovoga djela sa izvornim tekstom.

Molimo Allaha, dž.š., da ovo djelo učini korisnim i da nagradi sve koji su doprinijeli njegovom objavljivanju.

VRIJEDNOST ZIKRA

فضـل الذكـر

قال الله تعالى: (فَاذْكُرُونِي أَذْكُرْكُمْ وَاشْكُرُواْ لِي وَلاَ تَكْفُرُونِ). سورة البقرة آية (152)

Kazao je Uzvišeni Allah: “Sjećajte se vi Mene, pa ću se i Ja sjećati vas. i zahvaljujte Mi, a ne budite Mi nezahvalni”(El-Bekare, 152.).

قال الله تعالى: (يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا اذْكُرُوا اللَّهَ ذِكْرًا كَثِيرًا). سورة الأحزاب آية (41)

«O vi, koji vjerujete. Allaha često i mnogo spominjite». (El-Ahzab, 41.)

قال الله تعالى: (وَالذَّاكِرِينَ اللَّهَ كَثِيرًا وَالذَّاكِرَاتِ أَعَدَّ اللَّهُ لَهُم مَّغْفِرَةً وَأَجْرًا عَظِيمًا). سورة الأحزاب آية (35)

«...i muškarcima koji mnogo Allaha spominju i ženama, Allah je, zaista, za sve njih oprost i veliku nagradu pripremio» (El-Ahzab, 35.).

قال الله تعالى: (واذكر ربك في نفسك تضرعاً وخيفةً ودون الجهر من القول بالغدو والآصال ولا تكن من الغافلين). سورة الأعراف آية (205)

«I u sebi spominji Gospodara svoga ujutro i navečer, ponizno i sa strahopoštovanjem i ne podižući glas, i ne budi nemaran.» (El-Araf, 205.).

وقال: مثلُ الذي يذكر ربه والذي لا يذكر ربه مثلُ الحي، والميت«. رواه البخاري

Kazao je Allahov Poslanik, ﷺ‬: "Meselu-l-lezi jezkuru Rabbehu ve-l-lezi la jezkuru Rabbehu meselu-l-hajji ve-l-mejjiti".

«Primjer onoga koji se sjeća svoga Gospodara spominjući Ga i onoga koji Ga se ne sjeća je kao primjer živog čovjeka i mrtvaca. (K)

وقال ﷺ‬: "ألا أنبئكم بخير أعمالكم، وأزكاها عند مليككم، وأرفَعِها في درجاتكم، وخير لكم من إنفاق الذهب والورق، وخير لكم من أن تلقوا عدُّوكم، فتضربوا أعناقهم ويضربوا أعناقكم؟" قالوا بلى. قال: "ذكر الله تعالى". رواه الترمذي وابن ماجه

Zatim je kazao: "Ela unebbiukum bi hajri e'amalikum ve ezkaha inde melikikum ve erfe'iha fi deredžatikum ve hajrin lekum min infaki-z-zehebi ve-l-veriki ve hajrin lekum min en telkav aduvvekum fe tadribu e’anakahum ve jadribu e'anakakum? Kalu, bela. Kale zikru-l-Lahi te' ala".

«Želite li da vas obavijestim o vašem najboljem djelu, koje je, usto, najkreposnije kod vašeg Vladara, koje najviše podiže vaše stepene, koje vam je bolje od udjeljivanja zlata i srebra i koje vam je bolje i od borbe protiv vašega neprijatelja?» Ashabi odgovoriše: «Da, želimo.» «Sjećanje na Uzvišenog Allaha.» (T,MA)

وقال ﷺ‬: "يقول الله تعالى: أنا عند ظن عبدي بي، وأنا معه إذا ذكرني، فإن ذكرني في نفسه ذكرته في نفسي، وإن ذكرني في ملأٍ ذكرته في ملأٍ خير منهم، وإن تقرّب إليَّ شبراً تقربت إليه ذراعاً، وإن تقرّب إليَّ ذراعاً تقربت إليه باعاً، وإن أتاني يمشي أتيته هرْولةً" رواه البخاري ومسلم

Kazao je i ovo: «Uzvišeni Allah kaže: 'Ene inde zanni ’abdi bi, ve Ene me’ahu iza zekereni, fe in zekereni fi nefsihi-zekertuhu fi Nefsi, ve in zekereni fi melein-zekertuhu fi melein hajrin minhum, ve in tekarrebe ilejje šibren tekarrebtu ilejhi zira’an, ve in tekarrebe ilejje zira’an tekarrebtu ilejhi ba’an, ve in etani jemši etejtuhu herveleten'".

Rekao je Allah, dž.š.: «Ja sam u stanju učiniti Svome robu ono što on misli o Meni. S njim sam kad god Me se sjeti. Ako Me se sjeti u osami, i Ja se sjetim njega kad sam sâm; ako Me se, pak, sjeti dok je u društvu, i Ja se njega sjetim u još ljepšem društvu. Kad mi se približi za pedalj, i Ja se njemu približim za lakat, a ako Mi se približi za lakat, Ja se njemu približim za rukohvat. Najzad, ako Mi se približi hodom, Ja ću se njemu približavati žurbom». (K)

وعن عبد الله بن بُسْرٍ t أنّ رجلاً قال: يا رسول الله، إن شرائع الإسلام قد كثرت عليَّ فأخبرني بشيءٍ أتشبث به. قال: (لا يزال لسانك رطباً من ذكر الله). رواه الترمذي وابن ماجه.

A kazao je i ovo: "Ve'an Abdillahi bin Busr, t, enne redžulen kale: 'Ja Resula-l-Lahi, inne šerai'al-islami kad kesuret alejje fe ahbirni bi šej’in etešebbesu bihi' - Kale – 'La jeza-lu lisanuke retiben min zikril-l-Lahi'".

Od Abdullaha sina Busra, t, prenosi se da je neki čovjek rekao Allahovom Poslaniku: "Allahov Poslaniče, meni se čini da ima mnogo islamskih propisa, pa mi kaži neke najvažnije kojih ću se pridržavati", pa mu je rekao: "Neka ti je jezik neprestano vlažan od spominjanja Allaha, dž.š. (T,MA)

وقال ﷺ‬: "من قرأ حرفاً من كتاب الله فله به حسنةٌ. والحسنة بعشر أمثالها، لا أقول: (آلم) حرف، ولكن: ألف حرفٌ، ولامٌ حرفٌ وميمٌ حرفٌ". رواه الترمذي

Kazao je i: "Men karee harfen min Kitabi-l-Lahi fe lehu bihi hasenetun vel-hasenetu bi ’ašri emsaliha, ve la ekulu: elif-lam-mim-harfun ve lakin elifun harfun, lamun harfun, mimun harfun".

«Ko prouči (pročita) slovo iz Allahove Knjige, pribavio je sebi jedno dobro djelo, a jedno dobro vrijedi kao deset drugih istih dobara. Ja ne kažem da je Elif-lam-mim jedno je slovo, nego: elif je slovo, lam je slovo i mim je slovo.» (T)

وعن عقبة بن عامر t قال: خرج رسول الله ﷺ‬ ونحن في الصُّفَّة فقال: "أيُّكمُ يُحبُّ أن يَغدو كل يوم إلى بُطحان أو إلى العقيق فيأتي منه بناقتين كوماوين في غير إثم ولا قطيعة رحم؟". فقلنا: يا رسول الله نُحِبُ ذلك. قال: "أفلا يغدو أحدكم إلى المسجد فيُعلم، أو يقرأ آيتين من كتاب الله عز وجل خيرٌ له من ناقتين، وثلاثٌ خيرٌ له من ثلاثٍ، وأربع خيرٌ له من أربعٍ، ومن أعدادهن من الإبل". رواه مسلم

Zabilježen je i ovaj hadis: "Ve ’an Ukbete bin Amirin, t kale: haredže Resulu-l-lahi, ﷺ‬ ,ve nahnu fi-s-suffe fe kale: ejjukum juhibbu en jagduve kulle jevmin ila buthane ev ile-l-akiki fe je’ti minhu bi nakatejni kevmavejni fi gajri ismin ve la kati’ati rahimin?-fe kulna: Ja Resule-l-lahi, nuhibbu zalike. Kale: efela jagdu ehadukum ile-l-mesdžidi fe j’alemu ev jakre’u ajetejni min Kitabi-l-Lahi azze ve dželle, hajrun lehu min nakatejni, ve selasun hajrun lehu min selasin, ve erbe’un hajrun lehu min erbe'in, ve min e’adadihinne mine-l-ibili".

Prenosi se od Ukbeta, sina Amirova, t da je rekao: " Dok smo mi boravili na sofi, izišao je Allahov Poslanik, ﷺ‬, i obratio nam se: 'Ko bi od vas želio svakog jutra otići u Buthan ili u Akik i da se otamo vrati sa po dvije velike jednogrbe deve, a da to ne bude na griješan način ili na način koji je vid prekidanja rodbinskih veza?' Odgovorili smo: 'Svi bismo to željeli, Allahov Poslaniče'. Tada nam on reče: 'Zar niko među vama ne želi poraniti u džamiju i u njoj naučiti ili pročitati dva kur'anska ajeta, što mu je bolje od dvije deve; tri ajeta su mu na taj način vrednija od tri deve; četiri, od četiri deve i određeni broj ajeta od određenoga broja deva'”. (M)

وقال ﷺ‬: "من قعد مقعداً لم يذكر الله فيه كانت عليه من الله تِرةٌ، ومن اضطجع مضجعاً لم يذكر الله فيه كانت عليه من الله ترة". رواه أبو داود

Kazao je i sljedeće: "Men ka' ade mak 'aden lem jezkuri-l-Lahe fihi kanet 'alejhi min-l-Lahi tiretun,ve men idtadže'a mudtadže'an lem jezkuri-l-Lahe fihi kanet' alejhi tiretun".

«Ko sjede u društvo ne spomenuvši Allaha, nad njim će Allah nadviti veliki jad, a ko legne ne spomenuvši Allaha, također će se nad njim nadviti veliki jad od Allaha. (D,M)

وقال: "ما جلس قومٌ مجلساً لم يذكروا الله فيه، ولم يصلُّوا على نبيِّهم إلا كان عليهم ترةٌ، فإن شاء عذَّبهم وإن شاء غفر لهم" رواه الترمذي.

Kazao je i ovo: "Ma dželese kavmun medžlisen lem jezkuru-l-Lahe fihi ve lem jusallu ’ala nebijji-him illa kane alejhim tiretun, fe in šae ’azzebehum ve in šae gafere lehum".

«Nad grupom koja se okupi na jednome mjestu, a ne spomene Allaha i ne donese salavat na svoga Poslanika, ﷺ‬ ,nadvit će se veliki jad od Allaha. Ako htjedne, Allah će ih kazniti, a ako ne, oprostit će im.» (T)

وقال ﷺ‬: "ما من قوم يقومون من مجلس لا يذكرون الله فيه إِلاَّ قاموا عن مِثْلِ جيفةِ حمارٍ، وكان لهم حسرة". رواه أبو داود

Poslanik, ﷺ‬, kazao je drugom prilikom sličnu poruku: "Ma min kavmin jekumune min medžlisin la jezku-rune-l-Lahe fihi illa kamu an misli džifeti himarin ve kane lehum hasretun".

«Skupina koja napusti sijelo ne spomenuvši Allaha kao da je ustala iza leša magarca; oni su u teškoj nesreći. (D,H)

Es selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu, brate i šejh.
Ja se u Allaha nadam da će mi ubrzo stići odgovor od tebe kako bi mi se srce smirilo, jer imam problem koji je po mom mišljenju i u mojim očima ogroman.
Naime, klanjam elhamdulillah oko tri godine i trudim se koliko mogu da steknem haira tražeći ga u Islamu. Ali evo već neko vrijeme mi često nailaze misli od šejtana lanetullah (pogotov u namazu) da neuzubillah razmišljajući o Allahu počnem zamišljati Njegov lik.

I to je nekada jače od mene toliko da u sred namaza počnem na glas učiti sure ili djelove sura kako bi mi misli od toga nedjela odlutale. Imam straha od širka i kufra da ga ne počinim. Dakle do te mjere da se bojim za sebe nekada te se zapitam jesam li uopće musliman i da li samo mislim da jesam!? Pored toga sebi izgledam licemjerno zbog tih misli a klanjam. Te misli me proganjaju do te mjere da i za Pejgambera, Allah bio zadovoljan njime, mi šejtan pokušava došaptati kako je estagfirullah, on ljude zavaravao, što je laž i daleko od istine, znam! Jako se bojim za sebe i da nečist takav stanem pred Rabba sa tim mislima, a ja Ga volim, iako Mu puno griješim!

Šta da radim šejh, u ime Allaha mi odgovorite što prije, jer više ne znam kuda niti kako. Sta ću svome Rabbu reći ako umrem ovako. Ja doista ne želim vječitu muku već slast gledanja u Njegovo subhanahu lijepo lice! Allah ti dao svako dobro.

ODGOVOR: Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Odgovor na sve šejtanske akidetske vesvese je otprilike isti.

Naime, šejtanska opsjedanja, loše misli i akidetske vesvese su normalna pojava kod vjernika. Ovo se dešavalo ashabima i onima poslije njih i dešavat će se do Sudnjeg dana do kada je Uzvišeni Allah dao priliku šejtanu da obmanjuje, zavodi i napada ljude.

Kaže Uzvišeni: “O, Iblise” – reče On – “zašto se ti ne htjede pokloniti?” “Nije moje” – reče – “da se poklonim čovjeku koga si stvorio od ilovače, od blata ustajalog.” “Onda izlazi iz Dženneta” – reče On – “nek si proklet i neka se prokletstvo zadrži na tebi do Dana sudnjeg!” “Gospodaru moj” – reče on – “daj mi vremena do dana kada će oni biti oživljeni!” “Daje ti se rok” – reče On – “do Dana već određenog.” “Gospodaru moj” – reče – “zato što si me u zabludu doveo, ja ću njima na Zemlji poroke lijepim predstaviti i potrudiću se da ih sve zavedem, osim među njima Tvojih robova iskrenih.” “Ove ću se istine Ja držati” – reče On: “Ti nećeš imati nikakve vlasti nad robovima Mojim, osim nad onima koji te budu slijedili, od onih zalutalih.” (El-Hidž, 32-42)

Pitanje: Živim u mjestu u kojem ima puno pokrivenih djevojaka, ponekad imam potrebu da razgovaram sa nekom od tih pokrivenih žena, pa da li mi je dozvoljeno gledanje u lica tih žena ili je obaranje pogleda obavezno pa makar bile pokrivene hidžabom?


Odgovor:

Hvala pripada Allahu.

Allah je naredio muškarcima obaranje pogleda kod zabranjenih stvari koje nije dozvoljeno gledati u njih, od tih zabranjenih stvari je i gledanje u žene strankinje (to je svaka žena koja mu je dozvoljena za brak). Također, Allah je ženama naredio istu stvar, da obaraju svoje poglede kod onoga što im je Allah zabranio, a od zabranjenih stvari za žene je gledanje u strance (svaki muškarac koji je ženi dozvoljen za brak).

Allah je rekao: Reci vjernicima neka obore poglede svoje i neka čuvaju stidna mjesta svoja; to im je čednije. Allah u potpunosti zna ono što oni čine. A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka čuvaju stidna mjesta svoja. (Sura En-Nur, 30. i 31. ajet)

Ponekad je dozvoljeno gledati u ženu strankinju zbog potrebe, kao što je kupoprodaja, svjedočenje, liječenje i prosidba, a što se tiče pogleda propraćenog strastima, on je zabranjen bez razilaženja.

Brat koji je postavio pitanje nije spomenuo koja je to potreba u kojoj mora gledati u pokrivene žene u njegovoj državi, pa ako je mislio na stvari koje smo spomenuli a u kojima je dozvoljeno gledati u pokrivenu ženu, onda nema smetnje, s tim što pogled mora biti u granici potrebe, ne smije prelaziti preko toga, jer je osnova obaranje pogleda kao što smo spomenuli u prethodnom ajetu.

A ako je brat mislio na puko gledanje u lica pokrivenih žena prilikom razgovora sa njima bez neke od potreba koje smo spomenuli i slično tome, onda mu se naređuje obaranje pogleda sa žene sa kojom bi pričao, naročito ako je mlad i nesiguran od upadanja u iskušenje (fitnu), ili ako su fitna (razgolićenost) i njeni sebebi (uzroci) rasprostranjeni.

U jednoj drugoj fetvi smo spomenuli sljedeće: Što se tiče žene koja je otkrila samo svoje lice – iako suprotno radi prioritetnijem šerijatskom propisu koji zahtijeva pokrivanje i lica – kada se pojavi potreba za kontaktom sa muškarcima kao što je: trgovina, kupovanje, neka pomoć, podučavanje, liječenje, svjedočenje, prosidba i slično tome, dozvoljeno je gledati u njeno lice samo onoliko koliko potreba nalaže, pod uvjetom da taj pogled ne bude propraćen strastima i da nema bojazni od upadanja u iskušenje (fitnu).

A Allah najbolje zna.

Pitanje:

Kakav je propis osobe koja nešto popije ili pojede iz zaborava, te da li je obaveza onom ko ga vidi da jede ili pije da ga podsjeti na post?

Odgovor:

Ko nešto pojede ili popije dok posti post mu je ispravan, ali kada se sjeti posta obaveza mu je da prekine i ako je nešto ostalo u ustima od zalogaja ili gutljaja da izbaci, a dokaz za ispravnost i potpunost posta su riječi Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u vjerodostojnom hadisu od Ebu-Hurejre, radijellahu anhu: “Ko zaboravi pa nešto pojede ili popije tokom posta neka upotpuni svoj post, jer ga je Allah nahranio i napojio”.

I zato što je zaborav od stvari za koje se insan neće kazniti ako učini zabranjenu stvar u takvom stanju, jer kaže Allah Uzvišeni: “Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo!”. (Sura El-Bekare, 286) A Allah Uzvišeni je rekao nakon toga: “Tako sam i uradio”.

A što se tiče osobe koja ga vidi dužna je da ga podsjeti, jer se to smatra od otklanjanja zla, a rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko od vas vidi kakvo zlo neka ga otkloni svojom rukom, a ako ne može onda jezikom, a ako ne može onda srcem”, a nema sumnje da je jelo i piće osobe tokom posta od zla (munkera) ali razlika je u tome što je ovo zlo oprošteno u stanju zaborava jer se neće kazniti zbog njega, ali osoba koja vidi da se zlo dešava nema izgovora u ostavljanju negiranja i zabrane takvog čina.

Autor: Muhammed b. Salih El-Usejmin

Izvor: Islamhouse

Pitanje: Šejh Muhammed ibn el-‘Usejmin, rahimehullah, je upitan o pojedinim džematlijama koji sa sobom vode i svoju malu djecu u Allahovim kućama (mesdžidima), a što dovodi do stvaranja nereda, uznemiravanja klanjača, razdvajanja safova u toku namaza time što djeca napuštaju saf, a posebice tokom mjeseca ramazana, onda kada i žene dolaze sa djecom. Kakav je propis toga?

Odgovor:

Ako su djeca u periodu temjiza1 (tj. mogu da razlikuju dobra od lošeg, op.M), i ne uznemiravaju klanjače, onda nije dozvoljeno istjerivati ih iz mesdžida, niti ih podizati sa mjesta koje su prvi zauzeli, ali ako se strahuje od njihovog međusobnog poigravanja, onda će se razdvojiti između njih u safu.

Međutim, ako djeca počnu trčkarati i galamiti u mesdžidu, ili rade nešto drugo što uznemirava klanjače, onda njihovim starateljima nije dozvoljeno da ih dovode u mesdžid. No, ako ih, ipak, budu doveli, a takvo je stanje, onda će im se kazati da napuste mesdžid, i njihove majke će ostati s njima kod kuće, jer je ženi njena kuća bolja od dolaska u mesdžid.

Ako, pak, ne znamo njihove staratelje, onda ćemo ih izvesti iz mesdžida s blagošću i na lijep način, a nipošto uz grđenje i podizanje glasa, koje će ih uznemiriti, a čime se samo još više povećava belaj i nered.

Izvor: Medžmu'u fetava ve rasail (13/18) od šejha Ibn el-‘Usejmina.

Bilješka:

1 Temjiz (tj. razlikovanje dobra od lošeg) počinje u sedmoj godini od prilike, kako to navode učenjaci.

Pitanje:

Kakav je propis osobe koja nešto popije ili pojede iz zaborava, te da li je obaveza onom ko ga vidi da jede ili pije da ga podsjeti na post?

Odgovor:

Ko nešto pojede ili popije dok posti post mu je ispravan, ali kada se sjeti posta obaveza mu je da prekine i ako je nešto ostalo u ustima od zalogaja ili gutljaja da izbaci, a dokaz za ispravnost i potpunost posta su riječi Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u vjerodostojnom hadisu od Ebu-Hurejre, radijellahu anhu: “Ko zaboravi pa nešto pojede ili popije tokom posta neka upotpuni svoj post, jer ga je Allah nahranio i napojio”.

I zato što je zaborav od stvari za koje se insan neće kazniti ako učini zabranjenu stvar u takvom stanju, jer kaže Allah Uzvišeni: “Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo!”. (Sura El-Bekare, 286) A Allah Uzvišeni je rekao nakon toga: “Tako sam i uradio”.

A što se tiče osobe koja ga vidi dužna je da ga podsjeti, jer se to smatra od otklanjanja zla, a rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko od vas vidi kakvo zlo neka ga otkloni svojom rukom, a ako ne može onda jezikom, a ako ne može onda srcem”, a nema sumnje da je jelo i piće osobe tokom posta od zla (munkera) ali razlika je u tome što je ovo zlo oprošteno u stanju zaborava jer se neće kazniti zbog njega, ali osoba koja vidi da se zlo dešava nema izgovora u ostavljanju negiranja i zabrane takvog čina.

Autor: Muhammed b. Salih El-Usejmin

Izvor: Islamhouse