PITANJE: Es Selamu alejkum. Imam pitanje vezano za naše umrle tj. one koji se preselili na ahiret. Da li se uči za njih nešto posebno i šta je ispravno od toga da se praktikuje? Znam za nekoliko stvari koje nas narod u Bosni praktikuje, kao što su obilazak mezarja i učenje fatihe, hatma dova, jasin, pa me zanima da li je to ispravno i da li naši umrli od toga imaju hajra? Jedino što znam je da je propisano klanjati dženaza-namaz kada presele.

ODGOVOR: Bismillah. El-hamdu lillahi Rabbil-‘alemin. Wes-salatu ves-selamu ‘ala nebijjina Muhammed ve ‘ala alihi ve sahbihi edžme’in.

Uzvišeni Allah objavio je knjigu Kur’an i poslao Svoga poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, da je pojasni svome ummetu: „I Mi smo ti postepeno objavljivali Knjigu u kojoj je pojašnjenje za sve, uputa, milost i radosna vijest za muslimane!“ (Prijevod značenja En-Nahl, 89.) Ibnu Mes’ud, ra je rekao: „U Kur’anu nam je sve pojašnjeno.“ Mudžahid, rahimehullahu te’ala, rekao je: „Sve što je dozvoljeno i sve što je zabranjeno pojašnjeno je.“Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Ostavio sam vas na jasnom putu –čije su noći jasne poput dana- s kojeg nakon mene, niko neće skrenuti a da neće biti upropašten.“ (Ibnu Madže, 43; Ahmed, 4/126; Hakim, 1/175 od ‘Irbada b. Sarije, radijallahu anh, i šejh Albani, rahimehullahu te’ala, ocijenio je hadis vjerodostojnim.)

Ebu Zerr, radijallahu anh, rekao je: „Nije nas napustio Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, sve dok nas nije o svemu obavijestio pa čak i o ptici koja leti na nebu.“ (Ahmed, 5/153 i 5/162; Ibnu Hibban, 1/267; Ebu Ja’la, 5109; Taberani u Kebiru, 2/155; Tajalisi, 479. Šu’ajb el-Arnaut ocijenio je lanac prenosilaca ovog predanja vjerodostojnim.)Imam Ez-Zuhri, rahimehullahu te’ala, rekao je: „Od Allaha je poslanica koja je na Allahovom poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, bila da je dostavi a na nama je da joj se predamo, potpuno je prihvatimo.“ (Buharija mu’allekan u Sahihu u Knjizi o tevhidu, 97/72.)

Dakle, naša vjera u tančine je pojašnjenja i na nama muslimanima, kada se upoznamo s vjerskim propisima, nije ništa drugo do da se prihvatimo svoje vjere u potpunosti, predano, zadovoljni svojom vjerom i njenim propisima, jer je Uzvišeni Allah rekao: „Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahođenju postupe. A ko Allaha i Njegova Poslanika ne posluša, taj je sigurno skrenuo s pravog puta.“ (Prijevod značenja El-Ahzab, 36.)

Ibnu Kesir, rahmetullahi ‘alejh, kaže: „Ovaj ajet je općenit i odnosi se na svako pitanje, pa, kada Allah, subhanehu ve te’ala, i Njegov Poslanik, nešto odrede, niko nema pravo da se tome suprotstavi, da po svome nahođenju postupi, da ima svoje mišljenje i stav.“ I rekao je Uzvišeni Allah: „Uistinu, samo vjernici kada se pozovu Allahu i Poslaniku Njegovu da im presudi kažu: ‘Čuli smo i pokorili smo se!’ To su oni koji će doista uspjeti!“ (Prijevod značenja En-Nur, 51.)

Ibnu Kesir, rahimehullahu te’ala, kaže: „Uzvišeni Allah obavještava o svojstvima mumina, onih koji se odazivaju Allahu i Njegovu Poslaniku, onih koji ne teže drugoj vjeri i ne žele je, ne žele ništa osim Allahovog Kitaba i sunneta Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.“ Tako, u našoj lijepoj vjeri i po ovom pitanju imamo odgovor kojeg se kada ga čujemo trebamo pridržavati i mimo njega ne tražiti ništa drugo.

Na osnovu šerijatskih tekstova iz Kur’ana i sunneta umrli nakon svoje smrti ima sevaba-koristi od sljedećeg:

1– Dova drugih muslimana za njega

Uzvišeni Allah je rekao: „A oni koji dolaze nakon njih govore: ‘Gospodaru naš, oprosti nama i našoj braći koja su nas pretekla u imanu i ne dozvoli da se u našim srcima nađe zlobe prema onima koji vjeruju! Gospodaru naš, doista si Ti Blagi i Milostivi.“ (Prijevod značenja El-Hašr, 10.) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Dova muslimana za svoga brata u njegovoj odsutnosti je primljena dova.“ (Muslim, 2733.)

Vrijednost Allahovog mjeseca muharrema i dana Ašure uistinu je velika, međutim, i pored toga, ljudi su u pogledu ovog mjeseca i ovog dana podijeljeni u nekoliko skupina: oni koji, nažalost, o ovom mjesecu ne znaju skoro ništa; oni koji znaju o Allahovom mjesecu muharremu i danu Ašuri određene stvari koje su zasnovane na izmišljenim hadisima i običajima koji nemaju utemeljenja u vjeri; i oni koji znaju stvarnu vrijednost mjeseca muharrema i dana Ašure, ali zbog slabosti svoga vjerovanja – imana, to ništa ne mijenja u njihovom životu.

Stoga ćemo u ovom tekstu pojasniti vrijednost ovog blagoslovljenog mjeseca i dana Ašure kroz prizmu vjerodostojnih argumenata, kako bi se u ljudima probudio osjećaj vrijednosti tog vremena i njegovog iskorištavanja na najbolji mogući validan način, i kako bi se ukazalo na izmišljene i slabe hadise koji govore o mjesecu muharremu i danu Ašure, te na određene novotarije i neosnovane postupke vezane za mjesec muharrem i dan Ašure.

Odlike Allahovog mjeseca muharrema

Mjesec muharrem je jedan od četiri sveta mjeseca. Kazao je Allahov Poslanik, alejhis-selam: ”Dvanaest je mjeseci u godini, a četiri su sveta, tri dolaze jedan za drugim: zul-ka’de, zul-hidždže i muharrem, i redžeb koji pada između dva džumadeta i šabana.“ (Buharija i Muslim) Uzvišeni Allah je kazao: ”Broj mjeseci u Allaha je dvanaest, prema Allahovoj Knjizi, od dana kada je nebesa i Zemlju stvorio, a četiri su sveta, to je prava vjera. U njima sebi nepravdu ne činite (ne griješite)!” (Et-Tevbe, 36.) Jedan dio učenjaka tumačio je ovaj ajet riječima: ”Allah je zabranio nasilje – grijehe, u svim mjesecima tokom godine, a nasilje i grijesi u svetim mjesecima strožije su zabranjeni i više kažnjivi, kao što su i grijesi na svetim mjestima strožije zabranjeni nego na drugim mjestima.”

Najbolji post, nakon ramazanskog, je post u mjesecu muharremu
Mnogi ljudi ne znaju da je post u mjesecu muharremu na velikom stepenu pohvalnosti, čak da je Allahov Poslanik potvrdio da je post u muharremu najvredniji nakon ramazanskog posta. Kazao je Allahov Poslanik: ”Najvredniji post, nakon ramazanskog, je post u Allahovom mjesecu muharremu, a najbolji namaz, nakon obaveznih, je noćni namaz.” (Muslim)U njemu je dan Ašure

Mjesec muharrem odlikuje se nad drugim mjesecima po danu Ašure, a to je deseti dan mjeseca muharrema. Allahov Poslanik podsticao je sljedbenike svoga ummeta da poste taj dan i onome ko ga isposti obećao oprost (malih) grijeha počinjenih u protekloj godini. Prenosi se od Ibn Abbasa, r.a., da je kazao: ”Kada je Allahov Poslanik stigao u Medinu, zatekao je židove da poste dan Ašure, pa ih je upitao: ‘Šta je to?’ Kazali su: ‘Ovo je veličanstven dan (u rivajetu: dobri dan), u njemu je Uzvišeni Allah spasio Musaa i njegov narod (u rivajetu: Benu Israil) od faraona i njegova naroda (u rivajetu: od njihovog neprijatelja) pa ga je Musa, alejhis-selam, postio iz zahvale Allahu.’ Kazao je Allahov Poslanik: ‘Mi smo preči Musau od vas’, pa ga je Allahov Poslanik postio i naredio da ga poste.” (Buharija i Muslim)

Pitanje: Da li je dozvoljeno uzeti bankovnu karticu kao što je Visa ili Amerikan express ili Mastercard? Naime, živim i radim na Zapadu, te ne mogu neke stvari poručivati i plaćati bez ovih kartica, a prijeko su mi potrebne.

Odgovor: Osnovna podjela bankovnih kartica, koja je bitna kada se govori o njihovom šerijatskom statusu, jeste podjela na dvije vrste, a to su debitne kartice (Debit Card) i kreditne kartice (Charge Card i Credit Card), koje se opet unutar sebe dijele na nekoliko vrsta. Debitnu karticu izdaje banka onome ko u toj banci ima otvoren račun na koji je položio određenu sumu novca. Vlasnici debitnih kartica mogu kupovati robu i usluge bez upotrebe novca i čekova i mogu podizati gotovinu na bankarskim šalterima. Izdavanje debitnih kartica dozvoljeno je sve dok njihovi vlasnici koriste novac sa svog vlastitog računa i sve dok poslovanje sa bankom nema za posljedicu plaćanje određene kamatne stope, kao što je to praksa u bankama. Određene administrativne takse koje plaćaju vlasnici debitnih kartica banci ne potpadaju pod kamatu sve dok odgovaraju stvarnim uslugama banke. Stalna komisija za fetve iz Saudijske Arabije izdala je fetvu o dozvoli ovih kartica (Fetavel-ledžnetid-daime, 13/527), što je također stav Kolegija islamskog prava pri Organizaciji islamskog prava Karar, broj 139 (5/15).

Druga vrsta kartica, tj. kreditne kartice, dijele se na dvije vrste: Charge Card i Credit Card, koje se izdaju u tri oblika: klasične, zlatne i platinske, a razlika među njima ogleda se u određenim privilegijama, garancijama, osiguranjima i visini depozita. Charge Card je kreditna kartica koja svom vlasniku omogućuje uzimanje kredita od banke koji je dužan vratiti do određenog roka ustanovljenog ugovorom, a ako dug ne vrati na vrijeme, dužan je platiti određenu kamatnu kaznu utvrđenu u ugovoru, a ako i to ne ispoštuje, poništava mu se kartica. Primjer ovih kreditnih kartica jesu Amerikan express i Diners club. Credit Card je najrasprostranjenija kreditna kartica koja ne obavezuje svoga vlasnika da vrati banci dug u određenom roku, nego mu daje izbor između vraćanja duga u dogovorenom roku ili odgađanje uz plaćanje kamate. Primjer ovih kreditnih kartica su Visa i Mastercard.

Šerijatski status izdavanja i uzimanja kreditne kartice Charge Card jeste zabrana, ukoliko je zasnovana na uvjetu plaćanja kamatne kazne ako ne isplati dugovanje na vrijeme, što je uglavnom praksa, a ako nije zasnovana na tom šartu, onda je dozvoljena. Šerijatski status izdavanja i uzimanja kreditne kartice Credit Card također je zabrana, jer je zasnovana na uvjetovanju kamatne stope u slučaju kašnjenja sa isplaćivanjem duga. Bez obzira da li je vlasnik kreditne kartice u stanju da isplaćuje dug na vrijeme ili ne, sam ugovor kreditne kartice sa bankom je haram, jer predstavlja sklapanje ugovora zasnovanog na čistoj džahilijetskoj kamati koja je zabranjena Kur’anom i sunnetom.

Također, ovo je fetva Stalne komisije za fetve iz Saudijske Arabije (Fetavel-ledžnetid-daime, 13/520), kao i stav Kolegija islamskog prava pri Organizaciji islamskog prava Karar, broj 108 (2/12).

Prema tome, dozvoljeno je uzeti bilo koju debitnu karticu, a nije dozvoljeno uzimanje kreditnih kartica kao što su: Visa, Amerikan express, Mastercard i Diners club.

Ve billahi tevfik!

Odgovorio: Dr. Hakija Kanurić

Riječ zekat u arapskom jeziku ima značenje rast i čistoća. Ova dva značenja su prisutna u terminološkom značenju riječi "zekat" koje ona ima u Šerijatu. Zekat čisti od grijeha osobu koja ga izdvaja. Takoder, čisti dušu od ružnog svojstva - škrtosti. Zbog ovih karakteristika, zekat nije bio stavljan u obavezu Allahovim poslanicima a.s., jer su oni bili sačuvani od škrtosti. Davanje zekata uzrokuje napredak i rast imovine, s obzirom na to da se dolazi do transfera jednog dijela imovine u posjed siromašnih i potrebnih. To dovodi do jedne vrste osvježenja u ekonomiji i razvoja trgovine. Allah dž.š. kaže:

“Štogod vi udijelite, On će to nadoknaditi.”

A u hadisu se kaže: “Davanje zekata neće nikada umanjiti imetak.” (Navodi ga Taberani u Evsatu, i Haraiti u Mekarimul-ahlaki, od Ummu Seleme r.a. koja prenosi od Ebu Musa'a r.a.)
Nije obaveza davati zekat na onu imovinu koja se ne uvećava, ili za koju ne postoji tendencija da će biti unaprijeđena, kao što ćemo i izložiti kasnije.
U terminološkom značenju, zekat je stavljanje u posjed jednog određenog dijela imovine siromašnom muslimanu, kojem je potrebna. To podrazumijeva prestanak bilo kakvog korištenja od strane osobe koja ga daje, i to u ime Allaha dž.š.
Da bi se nešto smatralo zekatom, nije dovoljno dopustiti korištenje imovinom, jer se time ne ostvaruje davanje koje se spominje u riječima Uzvišenog:
“I dajite zekat.”

Tako, ako bi neko nahranio siroče, imajući namjeru da mu to bude zekat, neće se ubrajati u zekat, osim ako mu je preda u posjed. Jer, predajući mu hranu, uz nijet da daje zekat, osoba je koristi kao svoju imovinu, za razliku od situacije kada davalac dozvoli da primalac jede hranu i ne stavi mu je na raspolaganje i posjed.

Mjesto i uloga zekata u islamu

Zekat je treći od temelja vjere islama koji su spomenuti u vjerodostojnom hadisu, a koji glasi: “Islam se temelji na pet stvari...”
Obaveza davanja zekata je ustanovljena Kur'anom, Sunnetom i konsenzusom islamskih učenjaka. Allah dž.š. spominje zekat uporedo s namazom u velikom broju ajeta. Allahovom dž.š. Poslaniku a.s. je davana zakletva da će se ova obaveza izvršavati. Od Džerira ibn Abdullaha r.a. se prenosi da je rekao: "Dao sam zakletvu Poslaniku a.s. da du obavljati namaz, davati zekat i upućivati savjete svakom muslimanu."(Buharijin Sahih, u poglavlju o zekatu 1401.)

Ebu Bekr je poveo borbu protiv onih koji su uskratili davanje zekata, a za taj svoj postupak je uzeo kao argument riječi Allahovog Poslanika a.s.: “Zaista se pravo na život i imovinu zasniva na izvršenju obaveza, a obaveza koja se nalazi u imovini je zekat.” (Fethul-bari, 3/263.)
Od Ebu Hurejre (r.a.) se prenosi da je rekao: "Nakon smrti Allahovog Poslanika a.s. hilafet je preuzeo Ebu Bekr r.a. Neki Arabljani su se vratili u nevjerovanje. Omer r.a. je upitao Ebu Bekra: “Kako ćeš povesti rat protiv ljudi, kada je poznato da je Allahov Poslanik a.s. rekao: Naređeno mi je da se borim sve dok ljudi ne izgovore: La ilahe illellah. Pa ko izgovori te riječi njegova imovina i život će biti zaštićeni osim u slučaju da učini kakav delikt koji ugrožava njegov život i imovinu, a konačan sud je kod Allaha dž.š.”

Ebu Bekr je odgovorio: “Tako mi Allaha, borit ću se protiv onih koji su napravili razliku između namaza i zekata. Zaista je zekat pravo koje se nalazi u imovini. Kada bi mi uskratili davanje samo jednog malog bravčeta koje su davali na ime zekata u vrijeme Poslanika a.s., ja bih poveo bitku protiv njih, zbog te utaje.” Omer r.a. je poslije toga rekao: “Tako mi Allaha, to nije ništa drugo osim Allahova uputa koja je raširila grudi Ebu Bekra r.a. i znao sam da je to istina." (Buharijin sahih u poglavlju o zekatu, 1399-1400.)

TAJANSTVENA MJESTA SPOMENUTA U KUR'ANU/ El-Džudijj – Nuhova, a.s., planina: Brdo na kojem je iznova započeo život na Zemlji

Piše: Nezir Halilović

Za Nuha, a.s., koji je poslat narodu čije ime nije spomenuto u Kur'anu, kaže se da je drugi otac čovječanstva (ebul-bešairin-nas), a koji potječe od trojice njegovih sinova: od Sama – Semiti (Arapi, Etiopljani, Asirci, Babilonci, Feničani, Židovi, Moabljani, Amoničani, Aramejci), od Hama – Hamiti – crnci, zatim narodi u Sjevernoj i Istočnoj Africi: Berberi, Tuarezi, te od Jaffeta ostali narodi. Ni Nuhov narod, kao ni Idrisov, nema ime. S obzirom da je kazivanje o Nuhu, a.s., često obrađivano i nebrojeno mnogo puta ponavljano na hutbama i predavanjima, u ovom radu to nećemo ponavljati, izuzev onoliko koliko je neophodno da bismo imali cjelovitu sliku o temi, a to je istraživanje o jednom od rijetkih geografskih obilježja koje poimenično spominje Uzvišeni Allah u Svome vječnom govoru – Kur'anu.

Kur'an o Nuhovom brdu

Kazivanje o Nuhu, a.s., često se spominje u Kur'anu zbog mnoštva pouka, poruka i opomena cijelom čovječanstvu. U svakom od tih ajeta Uzvišeni Allah nam saopćava neki novi detalj ili nam ponavlja ono što je od neizmjerljive važnosti i značaja za nas. S obzirom na važnost i značaj toga podsjetit ćemo se na kur'ansko kazivanje o Nuhu, a.s.: I Nuha poslasmo narodu njegovu. “Ja sam tu” – govorio je on – “da vas otvoreno opominjem, da se ne klanjate nikome drugom osim Allahu; ja se, zaista, plašim za vas patnje na nesnosnom danu.” Glavešine naroda njegova, oni koji nisu vjerovali, rekoše: “Koliko mi vidimo, ti si čovjek kao i mi, a vidimo da te bez ikakva razmišljanja slijede samo oni koji su niko i ništa među nama; ne vidimo da ste vi imalo od nas bolji, štaviše, mislimo da ste lažljivci.” “O narode moj” – govorio je on – “da vidimo! Ako je meni jasno ko je Gospodar moj i ako mi je On od Sebe dao vjerovjesništvo, a vi ste slijepi za to, zar da vas silimo da to protiv volje vaše priznate? O narode moj! Za ovo ja od vas ne tražim blaga,

Allah će mene nagraditi. I ja neću otjerati vjernike, oni će pred Gospodara svoga izići; ali, ja vidim da ste vi narod koji ne zna. O narode moj! Ko bi me od Allaha odbranio kad bih ih ja otjerao? Zašto se ne urazumite? Ja vam ne kažem: ’U mene su Allahove riznice’ – niti: ’Meni je poznata budućnost’ – niti kažem: ’Ja sam melek’ – a ne govorim ni o onima koje vaše oči s prijezirom gledaju: ’Allah im nikakvo dobro neće dati’ – ta Allah dobro zna šta je u dušama njihovim – jer bi se tada ogriješio.” “O Nuhu,” – rekoše oni – “ti si želio da se s nama raspravljaš i dugo si se raspravljao.

Daj neka se ostvari ono što nam prijetiš, ako istinu govoriš!” “To će vam učiniti samo Allah ako bude htio” – reče on – “i vi nećete moći umaći. Ako Allah hoće da vas ostavi u zabludi, neće vam savjet moj koristiti, ma koliko ja želio da vas savjetujem. On je Gospodar vaš i Njemu ćete se vratiti.” Zar ovi da govore: “On ga izmišlja!” Reci: “Ako ga izmišljam, grijeh će pasti na mene, a ja nemam ništa s tim što vi iznosite klevete.” I Nuhu bi objavljeno: “Osim onih koji su već vjernici, niko više iz naroda tvoga neće vjernik postati, zato se ne žalostite zbog onoga što oni stalno čine, i gradi lađu pred Nama i po Našem nadahnuću, i ne obraćaj Mi se više zbog nevjernika – oni će sigurno biti potopljeni!’ I on je gradio lađu.

I kad god bi pored njega prolazile glavešine naroda njegova, rugale bi mu se. “Ako se vi rugate nama” – govorio je on -, “rugat ćemo se i mi vama, onako kako se vi rugate, i saznat ćete, zaista, koga će snaći sramna kazna i ko će u vječnoj muci biti.” I kad je zapovijed Naša pala i voda s površine Zemlje pokuljala, Mi smo rekli: “Ukrcaj u lađu od svake životinjske vrste po jedan par, i čeljad svoju – osim onih o kojima je bilo govora – i vjernike!’ – a malo je bilo onih koji su s njim vjerovali. I on reče: “Ukrcajte se u nju, u ime Allaha, neka plovi i neka pristane! Gospodar moj, uistinu, prašta i samilostan je.” I ona ih je ponijela na valovima velikim kao brda i Nuh zovnu sina svoga koji se nalazio podaleko: “O sinko moj, ukrcaj se s nama, ne budi s nevjernicima!”

A on reče: “Sklonit ću se na kakvo brdo koje će me od vode zaštiti.” “Niko danas Allahove kazne neće pošteđen biti, osim onoga kome se On smilovao!’’ – reče Nuh, i val ih razdvoji, i on potopljen bi. I bi rečeno: “O Zemljo, gutaj vodu svoju, a ti, o nebo, prestani!” I voda se povuče i ispuni se odredba, a lađa pristade na planini Al-Džudijj, i bi rečeno: “Daleko neka je narod nevjernički!” (Hud, 25.-49.) Iako se o Nuhu često govori, samo i jedino u ovim ajetima se izravno ukazuje na El-Džudijj. Vidimo da se na kraju ovog kazivanja, prelijepo iznesenog u Kur'anu, jasno navodi ime planine na koju je pristala lađa Nuha, a.s., pa da potražimo gdje se ona nalazi…

Tajanstvena mjesta spomenuta u Kur'anu: Arefat i El-Meš'aril-Haram

Malo je muslimana koji ne znaju za Arefat, ali još je manje onih koji znaju šta je to Meš'aril-Haram koji spominje Uzvišeni Allah u Kur'anu zajedno sa Arefatom …

Oni koji su ga posjetili uvijek ga se sjećaju sa čežnjom za ponovnim dolaskom na njega, a sve to nimalo nije čudno budući da se radi o najznamenitijim obilježjima islama.

U ovom radu upoznat ćemo se detaljnije samo sa nekim znamenitostima Arefata, jer bi nam za detaljno upoznavanje trebalo daleko više prostora. Geografski, to je visoravan 22 km jugoistočno od Kabe. Ukupna površina Arefata je 10, 4 km² i čitava visoravan nalazi se van granica Harema. Na Arefatu se u isto vrijeme, 9. zul-hidždžeta, sakupe i borave do sumraka sve hadžije. Brojne predaje govore da je Dan Arefata najbolji dan u godini i da se može porediti jedino sa Lejletul-kadrom, koja je najbolja noć. Ali šta je Meš'aril-Haram?

Arefat i El-Meš'aril-Haram u Kur'anu

Uzvišeni Allah mubarek mjesto Arefat spominje u Svome vječnom govoru – Kur'anu, u okviru govora o obredima hadždža: A kada pođete sa Arefata, spominjite Allaha kod časnih mjesta; spominjite Njega, jer vam je On ukazao na Pravi put, a prije toga ste bili u zabludi. Zatim krenite odakle kreću ostali ljudi i tražite od Allaha oprosta, jer Allah, uistinu, prašta i samilostan je. A kad završite obrede vaše, opet spominjite Allaha, kao što spominjete pretke vaše, i još više Ga spominjite! (El-Bekare, 197.-202.)

Vidimo da se u ovim ajetima govori o hadždžu i da se spominje Arefat, ali se u prijevodu izgubila izvorna arapska sintagma El-Meš'aril-Haram i na bosanski je prevedena kao “časna mjesta”. Dakle, riječ Arefat nije prevođena, dok je sintagma El-Meš'aril-Haram prevedena.

Zašto je nazvan Arefatom

Arapski jezičari razišli su se u pogledu riječi Arefat, da li se ona odnosi samo na jedno mjesto ili obuhvata skup više mjesta, jer ova riječ označava jedno poznato mjesto dok jezičari lahko uočavaju da je u izvornom arapskom nazivu došla sa pravilnom množinom ženskog roda!? Tako učenjaci basrijske škole tvrde da se ona odnosi na skupinu mjesta jer je došla s nastavkom pravilne množine ženskog roda. Druga, znatno manja skupina zagovara da je to imenica jednine koja ima samo prividan nastavak za množinu. Učenjaci kufijske škole kažu: “Arapi nikada ne nazivaju nešto množinom a da ga poslije smatraju jedninom.” Treći kažu: “Arefat nije nikakva predaja niti preneseno ime, nego je riječ o mjestu, tj. o predjelu koji je nazvan tako zajedno sa svim okolnim dijelovima.”

Govoreći o tim predajama i raspravama jezičara, Ibn Džerir kaže: “Najispravnije, po meni, je mišljenje da se radi o jednom poznatom mjestu koje je nazvano u množini. Pa kada se deklinira gubi se svojstvo množine koje mu stoji u osnovi…” (Ibn Džerir et-Taberi, Tefsir, 2/286.-287.)

O povodu nazivanja tih predjela imenom Arefat postoje mnoge predaje. Od Es-Sudijja bilježi se da je rekao: “Kada je Ibrahim, a.s., oglasio ljudima hadždž, pa su mu se ljudi odazvali sa telbijjom i došao mu je ko mu je došao, Uzvišeni Allah mu je naredio da ode do Arefata. Ibrahim, a.s., je izašao i kada je došao do jednog drveta kod Akabe, tu ga je sačekao šejtan i stao ga odvraćati, na što ga je Ibrahim, a.s., gađao sa sedam kamenčića, izgovarajući tekbir sa svakim bačenim kamenčićem. I to se ponovilo tri puta. Kada je vidio da mu ne može ništa, a Ibrahim nije znao gdje će otići, krenuo je sve dok nije došao do Zel-Medžaza, pa je tu pogledao u njega i nije ga prepoznao, nego je samo prošao i zato je to mjesto prozvano Zel-Medžaz. Zatim je Ibrahim ponovo krenuo sve dok nije stigao na Arefat. Čim ga je pogledao, prepoznao ga je po opisu pa je rekao: ‘Spoznao sam!’, pa je to mjesto prozvano Arefat.”

Uzvišeni Allah direktno spominje stijenu svojim časnim riječima: …i kada je Musa za narod svoj vodu molio, Mi smo rekli: “Udari štapom svojim po stijeni!” – i iz nje je dvanaest vrela provrelo, i svako bratstvo je vrelo iz kojeg će piti znalo. “Jedite i pijte Allahove darove, i ne činite zlo po Zemlji nered praveći!” (El-Bekare, 60.)

U ovom ajetu Uzvišeni Allah podsjeća Izraelćane na Svoje blagodati njima tako što je odgovorio na Musaovu molbu da ih napoji davši im vodu. To im je osigurao iz kamena, učinivši da iz njega provre dvanaest vrela, i da svako bratstvo zna svoje vrelo. Kurtubi kaže: “Riječ isteska upotrijebljena u Kur’anu za traženje vode ukazuje da im je potpuno nestalo vode i da nije bilo naznaka kiši, a kad god takvo stanje zadesi neki narod tada na površinu izbija sva njihova bogobojaznost, poniznost, ovisnost o Allahu, pokornost i iskreno traženje oprosta za učinjene grijehe. I naš poslanik Muhammed, s.a.v.s., molio je Allaha, dž.š., za kišu pa bi izašao na musallu potpuno ponizan, pokoran, pod dubokim utiskom i prinuđen prilikama da što poniznije moli za vodu, a šta je sa nama?! Mi niti se kajemo, niti hajemo, prkosimo i inatimo, a nimalo ne ibadetimo, pa kako da nam budu primljene dove za kišu! Sva sreća pa na Zemlji ima životinja i stoke, tako da danas, prvenstveno zahvaljujući njima, možemo reći da i dalje dobijamo vodu s neba. O tome nas direktno upozorava Allahov Poslanik, s.a.v.s., u hadisu od Ibn Amra, r.a., gdje se kaže: “Nikada narod neće uskratiti dati novac od zekata a da im Uzvišeni Allah neće uskratiti kišu s neba. Da nije životinja, takvima kiša nikada ne bi pala…” (Kurtubi, Tefsir, 1/418.)

Čudesni kamen

Kazivanje o stijeni dolazi u kontekstu govora o kazni koja je zadesila Musaov narod kada su odbili poslušnost Uzvišenom Allahu i Njegovom poslaniku Musau, a.s., nakon čega su bili kažnjeni sa četrdeset godina lutanja po Sinajskoj pustinji. U prošlom broju naveli smo da su oni putovali tokom cijelog dana pa kada bi legli da spavaju i zaspali, ujutro bi se probudili na istom mjestu s kojeg su jučer krenuli. S obzirom da su svi bili obuhvaćeni tom kaznom rekli su Musau, a.s.: “Gdje ćemo nabaviti hranu?!”, pa im je Uzvišeni Allah podario manu i prepelice. Onda su mu rekli: “A šta ćemo sa vrelinom sunca?!”, pa je Uzvišeni Allah iznad njih poslao veliki oblak da im pravi hladovinu. Onda su pitali: “A šta ćemo koristiti kao svjetiljku?!”, pa im je Uzvišeni Allah podario stub od svjetlosti usred njihovog logora. Mekki spominje da se radilo o stubu od vatre. Onda su rekli Musau, a.s.: “A odakle nam voda?!”, pa je Musau, a.s., naređeno da udari štapom po kamenu. Zatim su rekli: “A šta ćemo sa odjećom i obućom?”, pa im je podareno da im se odjeća uopće ne troši i ne cijepa, te da raste zajedno sa njihovom malom djecom, a Allah najbolje zna.” (Kurtubi, 1/406.)

Sam čin traženja vode dogodio se za vrijeme njihovog boravka u pustinji poznatog kao Et-Tijeh. O tome Katade kaže: ”Allahove riječi o Musovom traženju vode za svoj narod odnose se na period kada su oni lutali pustinjom pa su se požalili svome Poslaniku, a.s., na žeđ, pa im je naređeno da donesu kamen sa brda Tur, koji su oni inače nosili sa sobom, i da ga Musa, a.s., udari svojim štapom. Kad god bi se negdje zaustavili Musa, a.s., bi ga udario svojim štapom pa bi iz njega poteklo dvanaest vrela. Svako bratstvo je imalo samo svoje vrelo iz kojeg je tekla voda za njih.“

Ibn Abbas kaže: ”To se dogodilo za vrijeme njihovog lutanja pustinjom Et-Tijjeh, kada im je Uzvišeni Allah poslao oblake da im prave hladovinu, opskrbio ih prepelicama i manom, učinio da im se odjeća ne troši i ne para, te učinio da njihove životinje nose četvrtasti kamen, pa je naredio Musau, a.s., da svojim štapom udari taj kamen iz kojeg je provrelo dvanaest vrela, od kojih su se sa svake strane nalazila po tri vrela tako da je svako bratstvo imalo samo svoj izvor. Kad god bi prešli određenu razdaljinu pustinje ponovo bi našli taj isti kamen na istom mjestu sa kojeg su krenuli.“ (Taberi, Tefsir, 1/307.) Svi islamski učenjaci slažu se da se to dogodilo za vrijeme njihovog lutanja pustinjom.

Tajanstvena mjesta spomenuta u Kur'anu: Zul – Karnejnova brana, čovjek koji je rastopljenim gvožđem poravnao dvije planine

Piše: Nezir Halilović

Kazivanje o Zul-Karnejnu nam nudi savršeni prikaz i sliku prototipa velikog, dostojanstvenog i moćnog muslimana koji nije bio samo pobožnjak koji danonoćno bdije u ibadetu, ili učenjak koji ne diže glavu sa knjiga, već je pored toga bio i vladar kome je Uzvišeni Allah podario vlast na Zemlji, ogromno znanje, veliku mudrost, neviđenu snagu i pripisao mu zaslugu za upućivanje stanovnika Zemlje na Pravi put. S obzirom da je kazivanje o Zul-Karnejnu izuzetno zanimljivo, bilo je predmetom razmatranja većine učenjaka, tako da je o njemu izneseno mnoštvo različitih mišljenja, pa čak i o fundamentalnim pitanjima: ko je bio, iz kog dijela svijeta potječe, u kojem vremenu je živio, pa čak i pogledu toga da li je uopće bio čovjek ili melek. Na osnovu svih mišljenja može se izvući zaključak da je čista istina jedino ono što kažu Kur'an i sunnet, a to je da je Zul-Karnejn bio musliman, plemeniti vladar koji je kretao u pohode isključivo Allaha radi i kome je Uzvišeni Allah otvorio vrata Svoje milosti, te koji je sagradio ogromnu branu radi zaštite “običnih ljudi” od zlikovaca i nasilnika, što je za nas izuzetno važno. Ibn Abbas je rekao: ”Zul-Karnejn je bio dobri, plemeniti vladar s kojim je Uzvišeni Allah bio zadovoljan, kojeg je pohvalio u Svojoj Knjizi i pružio mu Svoju pomoć.”

Pohod na zapad

Uzvišeni Allah u suri El-Kehf, odmah nakon kazivanja o Musau i Hidru, navodi kazivanje o Zul-Karnejnu. I pitaju te o Zul-Karnejnu. Reci: “Kazaću vam o njemu neke vijesti.” Mi smo mu dali vlast na Zemlji i omogućili mu da izvrši ono što želi. I on pođe. Kad stiže do mjesta gdje Sunce zalazi, učini mu se kao da zalazi u jedan mutan izvor i nađe u blizini njegovoj jedan narod. “O Zul-Karnejne,” – rekosmo Mi – “ili ćeš da ih kazniš ili ćeš s njima lijepo da postupiš?” “Onoga ko ostane mnogobožac” – reče – “kaznit ćemo, a poslije će se svome Gospodaru vratiti, pa će ga i On teškom mukom mučiti. A onome ko bude vjerovao i dobra djela činio – nagrada najljepša, i s njim ćemo blago postupiti.” (El-Kehf, 83.-88.)

Ulema pojašnjava da se ne radi o doslovnom dolasku do mjesta na kojem Sunce zalazi, jer Sunce je mnogostruko veće od Zemlje, nego se tim riječima želi ukazati da je došao do zadnjeg ljudskog naselja u pravcu zapada (Kurtubi, Tefsir, 11./50.) Došao je do mjesta u kojem Sunce zalazi, znači negdje na zapadu, i učinilo mu se kao da zalazi u mutni izvor. U pogledu ovog mjesta i ovog izvora prisutna su brojna različita mišljenja islamske uleme, počevši od toga da je u pitanju alegorija, pa do toga da se radi o pravom mutnom izvoru, kako je doslovno navedeno. Suhejli kaže da je to mjesto nastanjivao ostatak naroda Semud, te da se to mjesto zvalo Džabrus, koje se na sirijanskom naziva Džirdžisa.Vehb, pak, kaže da se ta zemlja zvala Nasik. Ukratko, ne zna se pouzdano ništa više od onoga što je navedeno u Kur'anu, a pored toga i dalje na raspolaganju imamo samo mišljenja velikih alima iz srednjeg vijeka. Ono što Kur'an kaže je jasno. Uglavnom, došao je do mjesta nakon kojeg se dalje ne može ići, tu je zastao i tamo našao nevjernički narod. Tu počinje svoju glavnu zadaću, a to je pozivanje ljudi na put istine i pravde – islama.

Pohod na istok

Nakon pohoda na zapad, Zul-Karnejn se usmjerava u pravcu istoka i tamo čini istu stvar. Zajedno sa svojom vojskom je krenuo u pravcu istoka i išao sve dok nije stigao do mjesta gdje Sunce izlazi. Tamo je našao ljude koji ništa ne rade i nemaju ama baš ništa. Hodali su potpuno nagi i nisu imali nijednog objekta za stanovanje, niti ijednog zasađenog drveta ili posijanog usjeva. Živjeli su poput nekih životinja u rupama i pećinama, ali zato su u pogledu nevjerovanja, nereda, griješenja bili potpuno ravnopravni sa stanovnicima sa zapada. Sa njima je postupio potpuno isto kao sa stanovnicima zapada. Uzvišeni govori: I on opet pođe. I kad stiže do mjesta gdje Sunce izlazi, on nađe da ono izlazi iznad jednog naroda kome Mi nismo dali da se od njega bilo čim zakloni. I on postupi s njima isto onako kako je s onima prije postupio. (El-Kehf,  89.-91.) U pogledu ove zemlje, koja je smještena na istoku, i naroda, Vehb kaže da se zvala Minsek, Katade i Mukatil kažu da se zvala Zindž. Neki kažu da su oni potomci vjernika iz naroda Ad, i da su se zvali Džabluk i da se na sirijskom nazivaju Merkisa.

O koliko tajnovitim i nedokučivim razmjerama vremena i prostora se radi kazuje i podatak da je svaki od ova dva grada na istoku i na zapadu imao po deset hiljada vrata, a razmak između svakih vrata je bio jedan ferseh. (Kurtubi, Tefsir, 11./53.) Navodi se da su stanovnici istoka i zapada pozitivno odgovorili na poziv Zul-Karnejna da vjeruju i obožavaju jedino Uzvišenog Gospodara svih svjetova. Zul-Karnejn je bio dobro obaviješten o svim neophodnim detaljima, a posebno dobro je poznavao ljudsku prirodu i sklonosti, što mu je, uz poznavanje jezika i prostora, te Allahove blagodati prema njemu, davalo ubjedljivu nadmoć nad svima ostalima.

Je'džudž i Me'džudž

Nakon toga prolazi određeni vremenski period za koji nikada nećemo saznati da li je bio duži ili  kraći i on sa svojom vojskom kreće u treći pohod, ali ovaj put nije ni na istok ni na zapad, to je sve već zauzeo, nego do nekog mjesta među planinama. Atta el-Horosani navodi govor Ibn Abbasa koji kaže da su ova dva brda, tj. planine, u Armeniji i Azerbejdžanu. (Kurtubi, Tefsir, 11./55.) Vehb kaže da se ta zemlja i narod zvala Havil. Međutim, Uzvišeni Allah jedino zna o kojem mjestu i planinama se radi.

Tu naiđe na narod koji je dostigao dno u neznanju, kao što su oni sa istoka dostigli dno lijenosti, ovi ovdje su na dnu neznanja, tako da jedva razumijevaju govor, i pored mnoštva jezika koje on poznaje i svih njegovih znanja. Međutim, Zul-Karnejn se, s mukom, ipak uspijeva sporazumjeti sa njima, kad, gle čuda, oni ga obavještavaju o nekim čudnim narodima koji se zovu Je'džudž i Me'džudž, i koji čine veliki nered na Zemlji. Oni mu predlažu da između njih postavi branu i nude mu bogatu nagradu za to. Sada ćemo se pridružiti tekstu Kur'ana koji opisuje te događaje: I on pođe. Kad stiže imeđu dvije planine, nađe ispred njih narod koji je jedva govor razumijevao. “O Zulkarnejne,” – rekoše oni – “Je'džudž i Me'džudž čine nered po Zemlji, pa hoćeš li da između nas i njih zid podigneš, mi ćemo te nagraditi.” “Bolje je ono što mi je Gospodar moj dao” – reče on. “Nego, samo vi pomozite meni što više možete, i ja ću između vas i njih zid podići.

Donesite mi velike komade gvožđa!” I kad on izravna dvije strane brda, reče: “Pušite!” A kad ga usija, reče: “Donesite mi rastopljen mjed da ga zalijem.” I  tako oni nisu mogli ni da pređu niti su mogli da ga prokopaju. “Ovo je blagodat Gospodara moga!” – reče on. “A kada se prijetnja Gospodara moga ispuni, On će ga sa zemljom sravniti, a prijetnja Gospodara moga će se sigurno ispuniti.” (El-Kehf, 92.-98.) U ovim ajetim Uzvišeni Gospodar svjetova nas upoznaje sa mnoštvom informacija, a među njima najistaknutije je spominjanje zlikovaca koje Allah, dž.š., jezikom naroda koje su terorisali naziva Je'džudž i Me'džudž. Ulema se razišla u pogledu domovine Je'džudža i Me'džudža i zemlje u kojoj je njihovo prvotno polazište. Kritičari se slažu da je to prostor negdje na sjeveroistoku zemlje, i najvjerovatnije je da je to Mongolija sa svojim nomadskim plemenima, Mongolima.

Kineski izvori potvrđuju da je osnova riječi Mongol uzeta iz riječi Menkok ili Mendžok, što je vrlo blisko riječi Me'džudž. Osim toga oni spominju i drugo pleme sa ovog područja koje se zove Javaši. Vrlo je moguće da se ova riječ tokom vremena deformisala tako da je postala Je'džudž. Jedžudž i Medžudž su u jednom periodu povijesti nazivani Mongolima, a u drugom Tatarima. Inače, Je'džudž i Me'džudž se direktno na dva mjesta spominju u Kur'anu. Prvi put u suri Kehf, u ajetima koje smo već spomenuli: «O Zul-Karnejne, rekoše oni, Je'džudž i Me'džudž čine nered po Zemlji…» (El-Kehf, 94.), i drugi put u suri El-Enbija, gdje Uzvišeni kaže: I kad se otvore Je'džudž i Me'džudž i kad se budu sa svake uzvisine žurno spuštali i približi se istinita prijetnja… (El-Enbija, 96.-97.) Ajeti iz sure Kehf govore o Je'džudžu i Me'džudžu u prošlosti, obavještavaju nas o neredu koji su tada činili na Zemlji, o Zul-Karnejnovom podizanju brane pred njima i njihovoj nemoći da je pređu ili probiju.

Međutim, ajeti iz sure El-Enbija govore o njima u budućnosti, i o njihovom velikom izlasku neposredno pred Kijametski dan. O svemu tome nas obavještavaju upotrebljavajući buduće vrijeme, tj. ar. ”iza”, što znači: ”i kada se…” Ovi ajeti nam direktno govore o predstojećem izlasku Je'džudža i Me'džudža, što će biti jedan od velikih predznaka Sudnjeg dana. Pojedini historičari i mufessiri su navodili zapanjujuće čudne navode o Je'džudžu i Me'džudžu, u pogledu njihovog porijekla, nastanak i domovine, te njihovog opisa, izgleda i ponašanja.

Pitanje: Da li je dužnost dati zekat na med?

Odgovor: Islamski učenjaci nemaju jedinstveno mišljenje u vezi s obavezom zekata na med, shodno njihovom prihvatanju ili neprihvatanju hadisa koji obavezuje na davanje zekata na med. Abdullah b. Amr prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzeo desetinu na med. Ebu Sejjara el-Mutteki je rekao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: “Allahov Poslaniče, ja imam pčele!” “Izdvoj desetinu”, reče Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem. Ebu Hurejra prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, napisao stanovnicima jemena da uzimaju desetinu od meda. Ibn Omer prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Za med se daje na svakih deset mješina, jedna mješina.” Veliki islamski učenjaci, poznati hadiski eksperti su prigovarali hadisima koji govore o zekatu na med.

Imam Šafija kaže: “Hadis u kome se spominje desetina na med, nije vjerodostojan.”
Imam El-Buhari kaže: “Nema ispravnog hadisa u vezi sa zekatom na med.”
Imam Et-Tirmizi kaže: “Nema u vezi s ovim pitanjem ispravnog hadisa.”
Imam Ibn Munzir kaže: “Nema u vezi meda ispravnog hadisa niti konsenzusa učenjaka, pa se zbog toga na med ne daje zekat.”
Imam Ibn Abdulberr kaže: “Imam Ahmed je ocijenio slabim hadis u kome se spominje da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzimao desetinu za med.”

Omer b. Abdulaziz je smatrao da se na med ne daje zekat.

Većina islamskih učenjaka smatra da se ne daje zekat na med. Imam El-Hattabi kaže: “Zekat na med ne obavezuju imam Malik, Ibn Ebu Lejla, Es-Sevri, Šafija i Ebu Sevr.” Imam Ibn Abdulberr kaže: “Ovo je stav imama Malika, Es-Sevrija, Hasana b. Hujejja i Šafije.” 

Ovo mišljenje zastupaju malikijski i šafijski pravnici i Ibn Hazm. Od savremenih učenjaka ovo mišljenje su odabrali stalni kolegij na čelu s šejhom Ibn Bazom i šejh Ibn Usejmin.

S druge strane imama Ebu Hanifa , Rebia, Ibn Šihab, Jahja b. Seid , El-Evzai , Ishak i Ahmed smatraju obaveznim davanje zekata na med.

Napomene:
• Imam Ahmed smatra obaveznim zekat na med, iako je hadis u vezi s tim ocijenio slabim. Imam Ahmed se u ovom slučaju nije pozvao na hadis, već na praksu Omera b. el-Hattaba.
• Što se tiče hadisâ koji govore o zekatu na med oni su, definitivno, slabi, osim hadisa koga prenosi Abdullah b. Amr da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzeo desetinu na med, koji ima najveće predispozicije za prolaznu ocjenu. Imam Ibn Abdulberr je ovo predanje ocijenio dobrim, a šejh El-Albani vjerodostojnim. Stoga ako bi šerijatski obaveznik iz preostrožnosti dao zekat na med bilo bi preče i bolje.
• Zekat je obavezan na med ako je isti namjenjen za trgovinu jer tada ima status trgovačke robe , a Allah najbolje zna.

Pripremio : Mithad R. Ćeman, prof.

Kada govorimo o historiji širenja islama, neminovno izučavamo državne sisteme i uređenja koji su predstavljali branik islama i muslimana. Najprije je to bio poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, zatim četverica pravednih halifa, Emevije, Abasije i na kraju Osmanlije, od kojih smo mi i primili islam.

Osmanlijska država postojala je od 1299. pa sve do 1922. Na vrhuncu svog postojanja prostirala se od Perzije i Egipta na jugu do Mađarske na sjeveru, i na moru od Tunisa do Krima, i obuhvatala je 5.500,000 km2, koje se protežu na 42 sadašnje države.

Stanovnici mnogih od tih država još prije Turaka baštinili su islam kao svoju vjeru, a, uz veliku rezervu i ako bih se usudio reći, pod Turcima su samo tri nova naroda postala dio islamskog ummeta: Pomaci, Albanci i Bošnjaci. Naravno, mnogi pripadnici drugih naroda primali su islam, ali su povlačenjem Osmanlija bili prinuđeni da napuste svoj životni prostor. Takav slučaj je bio i sa muslimanima Mađarske, kada je 1680. desetine hiljada muslimana naselilo Bosnu; također gubitkom Like i Slavonije na hiljade muslimana naselilo je Bosanski pašaluk. Dostupne informacije govore o preko stotinu hiljada muslimana koji su istjerani iz pograničnih područja i naselili se u Bosni.

Čudo našeg opstanka može se pojmiti tek poslije uvida u obim muslimanskog stradanja. Tokom 19. vijeka više od 50% stanovništva Balkana sačinjavali su muslimani. Stagnacijom i povlačenjem Osmanskog carstva, na ovim prostorima ubijeno je oko 160 hiljada muslimana dok broj raseljenih možemo samo nagađati. Samo tokom Drugog svjetskog rata, na teritoriji tadašnje Jugoslavije, ubijeno je 8,7% muslimana.

Naše prisustvo govori o našoj dubokoj povezanosti sa ovim prostorima, a munare i javni ezani o našoj kolektivoj pripadnosti islamu. Da bismo znali ko smo, da bismo sačuvali svoj identitet, moramo imati kontinuitet sjećanja o sebi. Ovim tekstom istražujemo kako smo postali to što jesmo, odnosno kako su Bošnjaci postali dio porodice koja se zove muslimani.
Prva naselja i prvi narod ovih prostora

Arheološki nalazi pronađeni u sjevernoj i srednjoj Bosni pokazuju da su se ljudi naselili na bosanskohercegovački prostor još u razdoblju starijeg kamenog doba (paleolitu), dok su prvi stanovnici Bosne i Hercegovine, kojima znamo ime, Iliri. Oni će napraviti jaku državu na čijem se čelu nalazila kraljica Tauta. Rimljani su 167. godine stare ere, tokom Trećeg ilirskog rata, uspjeli da skrše jaku flotu koju je država posjedovala, ali to nije bio kraj sukobima sa ilirskim plemenima s bosanskohercegovačkog prostora. Od mnogobrojnih ustanaka koji su slijedili najpoznatiji je Botonov koji je okupljao 200.000 ustanika ovih prostora. Ugušen je poslije tri godine za šta su utrošena ogromna materijalna sredstva uz velike ljudske žrtve. Smatra se da su posljednji otpor ustanici pružili u današnjem Vranduku kod Zenice.

Tokom rimske Bosne i Hercegovine došlo je do velike eksploatacije ruda, a posebno zlata. Navodi se podatak da su u vrijeme cara Nerona (1. stoljeće n. e.) samo u jednom danu ovdašnji rudnici donosili po 17 kg zlata. Prirodna bogatstva nisu se iscrpila ni hiljadu i pet stotina godina poslije toga. Nakon osmanlijskog osvajanja Bosne nađeno je “toliko blaga i bogatstva da se izbrojati nije moglo”. U Bobovcu, prijestolnici bosanskih kraljeva, Turci su, između ostalog, zaplijenili i milion dukata. Turski historičar Dursu-beg, koji je pratio Mehmeda II el-Fatiha, zadivljen opsegom rudne proizvodnje, doslovno je zapisao da je Bosna “zemlja zlata i srebra”.

Što se tiče vjere, vrhovno ilirsko božanstvo zvalo se Silven, kojeg su smatrali zaštitnikom pastira, stada i šuma. Vrhovno žensko božanstvo bila je Dijana, dok se u sjeverozapadnoj Bosni najviše poštovalo božanstvo koje su nazivali Bind. S obzirom na to da je bosanskohercegovačko područje tokom vladavine Rimljana naselilo razno stanovništvo, bile su prisutne razne vjere. Bilo je četrdesetak raznih vjera, a obožavana su pedeset dva božanstva.

Viševjekovna komunikacija sa okolnim slavenskim susjedima, dovela je do toga da je Bosna toliko slavenizirana da se doimala kao tipična slavenska zemlja. Mada, mnoga istraživanja tokom prošlog vijeka pokazala su da je kod Bošnjaka veliki postotak neslavenske antropološke crte, što govori da je veliki dio bosanskohercegovačkog stanovništva do danas sačuvao svoje predslavenske (ilirske) antropološke osobine.

Najvažniji događaj za Bosnu jeste stvaranje njene države, što se desilo tokom 8. stoljeća, dok se vladari Bosne počinju redovnije spominjati od 10. stoljeća. Bosna je jedna od rijetkih zemalja u Evropi koja više od hiljade godina ima nepromijenjene geografske, historijske i političke granice. Njen geografski položaj i omeđenost rijekama: Sava na sjeveru, Una na zapadu, Drina na istoku, a more na jugu, doprinijelo je tome.

Svi koji su dolazili u dodir s Bošnjanima iznose jedinstven sud i ističu njihovu dobrotu, poštenje i pravičnost. Smatra se da je to utjecaj učenja bogumilske vjere, a zbog tih osobina savremenici su ih nazivali Dobrim Bošnjanima. (Informacije iznesene u ovom dijelu teksta u sažetku su prenijete iz knjige Pregled historije Bosne, dr. Envera Imamovića)

Pitanje:

Eselamu alejkum, braco!

Radim na jednom radiju u Sandzaku kao tonac, dakle radim sa muzikom; da li je zabranjeno da se radi na takvom mjestu? Radio je inace informativnog karaktera, imamo i vjerski program dva puta nedjeljno gdje pustamo ispravne dersove; za Ramazan pojacavamo aktvnost tako da imamo svakodnevni iftarski i sehurski program…

Pored toga, puno korisnih stvari mogu da radim: snimanje diskova islamskog sadrzaja,sirenje islamskih tekstova sa interneta itd. (U radiju postoji i posebna prostorija gdje obavljamo namaze…)

Da vas Allah s.w.t. nagradi…

Odgovor:

Ve alejkumusSelam,

Moras, dragi brate, kada zelis da upoznas se sa nekim od islamskih propisa, najprije da pitas o njemu, a potom da radis po tom znanju.Znaj dobro da rad na radiju I urednistvu moze biti dozvoljen samo u situaciji da budes tonac ili urednik emisija islamskoga karaktera, gdje bi ti bio u mogucnosti da imas odrijesene ruke I da kreiras I osmislis kompletan program, da u emisiju pozivas u goste eminentne znalce islamskih doktrina koji ce pojasniti putem radija obicnom narodu ono sto nisu imali mogucnost da nauce na drugom mjestu.

Ali da mijesas nesto sto je dozvoljeno sa necim sto je jasno zabranjeno, to nisi u mogucnosti.To potpada pod potpomaganje u zlu i nevaljalstini po kuranskom ajetu.
A nama je nas Stvoritelj naredio da se samo potpomazemo u dobrocinstvu I cestitosti.Znaj dobro da onaj ko Allaha radi napusti neki postupak, zeleci Njegovo zadovoljstvo, Allah ce mu to namiriti boljim jos na dunjaluku.

Potrazi za sebe zdraviju poslovnu sredinu, gdje ces biti okruzen ljudima koji ce te podsticati na dobra djela, a odvracati od ruznih. Ako zelis da se upoznas u potpunosti o propisu islama o muzici I muzickim instrumentima, obrati se moderatoru web sajta, pa cu ti poslati kompletnu knjigu na tu temu. Za ovaj put,iscitaj s razumijevanjem clanak iz nje. Molim Allaha da ti olaksa I da ti pomogne da pronadjes sebi hairli posao.Amin

DODATAK OVOM ODGOVORU:

Pozivanje u islam putem muzike

Pitanje:
Mi živimo u Engleskoj. U privatnim školama tokom raspusta predajemo vjeronauku i arapski jezik djeci koja dolaze iz Indije, Pakistana, Jemena i drugih zemalja. Ta djeca u državnim školama uče muzičko i likovno radi zainteresovanosti, te kako bi im to pomoglo da razumijevaju i duhom budu prisutni. Kadadođu u naše islamske škole tokom raspusta i ne nađu te stvari koje ih primamljuju, oni ih onda izbjegavaju.

Da li je dozvoljeno da koristimo muzičke instrumente prilikom izvođenja ilahija radi te djece, kao što je djeci
dozvoljeno da se igraju igračkama i lutkama kako bi se pridobila da pohađaju ove islamske škole i poučila svojoj
vjeri?

Odgovor:

Nije dozvoljena upotreba muzičkih instrumenata, niti prilikom izvođenja ilahija, niti nečeg drugog, niti u edukaciji, niti van toga, shodno riječima Uzvišenog: „ Ima ljudi koji kupuju priče za razonodu, da bi, ne znajući koliki je to grijeh, s Allahova puta odvodili… „

Kao i zbog hadisa koji bilježi Buharija od Abdu-r-Rahmana ibn Gunma el-Eš’arija koji kaže:”Pričao mi je Ebu Amir ili Ebu Malik el-Eš’arijj,a tako mi Allaha nije slagao, da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: „U mom ummetu će biti ljudi koji će ohalaliti blud, svilu, alkohol i muzičke instrumente“. Ti ljudi će se sklonuti u podnožje velikog brda (planine), (čoban) će ujutro puštati na pašu njihovu stoku i navečer je vraćati.

Doći će im neko ko je muhtač, pa će mu reći: ‘Dođi sutra!’ Te noći Allah će ih uništiti i srušiti to brdo na njih.
One koje tom prilikom ne uništi, pretvorit će u majmune i svinje i tako će ostati sve do Sudnjeg dana.’”

Međutim, njih treba privlačiti lijepim ilahijama u kojima nema ništa zabranjeno, prikladnim nagradama i drugim što je privlačno i poticajno I u čemu nema ništa zabranjeno.
Allah, subhaneh, Svojim robovima nije zabranio ništa,a da kao zamjenu za to nije dao nešto što je halal (dozvoljeno) i dostupno, kao što Uzvišeni kaže:” … a onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći”.

I kaže Uzvišeni:” A onome ko se Allaha boji, On će sve što mu treba učiniti dostupnim”. Molimo Allaha da nas pomogne u onome čime je On zadovoljan i u čemu je dobro za Njegove robove. Od Allaha dolazi pomoć. Neka je salavat i selam na našeg vjerovjesnika Muhammeda, na njegovu porodicu
i njegove drugove.

Piše: Osman Smajlović (Ummul-Qura, Mekka Mukerrema)

U posljednih nekoliko sedmica svjedoci smo značajnih i velikih događaja i promjena u islamskom svijetu, naročito u Tunisu i Egiptu, s tim da postoji velika mogućnost da se prenesu i na druge islamske države. U različitim sredstvima informiranja spomenuti događaji definirani su i nazvani na različite načine, zavisno od samoga pogleda na njih i uloge islama u životu osoba koje se bave tim događajima.

U ovome tekstu ne želim da analiziram šerijatski propis vezan za te događaje, jer to pripada učenjacima islamskoga ummeta, nego želim ukazati na neke najvažnije pouke i poruke tih istih događaja, jer nas je Uzvišeni Allah podstakao da spoznamo ono što je zadesilo prethodne narode: “Prije vas su mnogi narodi bili i nestali, zato putujte po svijetu i posmatrajte kako su završili oni koji su poslanike u laž ugonili.“ (Prijevod značenja Ali Imran, 137)

Allahova svemoć

Svima nama dobro je poznata Allahova moć koja ne poznaje granice i za Njega ništa nije nemoguće: “…jer Allah sve može” (prijevod značenja El-Bekare, 20) Njegova naredba mora se ostvariti i dešava se na sljedeći način: “On je Stvoritelj nebesa i Zemlje, i kada nešto odluči, za to samo rekne: ‘Budi’ – i ono bude” (prijevod značenja El-Bekare, 117) Iako su ove činjenice poznate velikoj većini muslimana, nekako se izgube u svakodnevnom životu i tretiranju događajima koji ih okružuju. Vladar zaboravi da mu je Uzvišeni Allah dao vlast na zemlji i naredio mu da vlada prema Njegovim naredbama i zakonima.

Ponaša se kao da nije u okvirima Allahove svemoći i odaje se dunjalučkim strastima i prohtjevima ne obraćajući pažnju na Dan polaganja računa, i na taj način dovodi svoje podanike u jadno stanje. S druge strane, podanici zaborave da je iznad vladara Allah koji je svemoćan i da ga riječi “budi” može u treptaj oka lišiti vlasti i svih dunjalučkih privilegija i uživanja. Zaborave u svojim pokušajima mijenjanja vladara da se obrate Istinskom i Jedinome Vladaru i potraže Njegovu pomoć.

U takvom stanju dolazi do izražaja Allahova svemoć i neposlušni vladar bude protjeran, prisiljen na ostavljanje vlasti i tada mu ne pomaže njegova pokorna vojska i policija. Zahtjevi podanika ostvare se u vremenu i na mjestu kada i oni sami u potpunosti ne vjeruju u njihovo ostvarivanje. Da bismo lakše uvidjeli Allahovu svemoć u ovim događajima, pokušajmo sebi odgovoriti da li je bilo moguće srušiti komunistički režim u bivšoj Jugoslaviji u njegovo najbolje vrijeme?