Postojanje džamije znači postojanje i aktivnost muslimanskog stanovništva na određenom području. Kao što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, po dolasku u mjestu Kuba sagradio džamiju, a zatim i u Medini, novom centru muslimanskog bivstvovanja, tako su ga slijedili i muslimanski vladari koji su gradili džamije na novoosvojenim područjima. U nekom mjestu džamija se osnivala i tako da se određeni sakralni objekt pretvori u muslimanski prostor za obavljanje molitve, što predstavlja sasvim legitiman pravni postupak.

O Aja Sofiji, džamiji koja je na takav način postala molitveni prostor, napisat ćemo nešto kroz prizmu muslimanskog stanja u tri historijska toka. Prvi od tih tokova jeste osvajanje Konstantinopola (današnjeg Istanbula) i pretvaranje Aja Sofije u džamiju, zatim vesternizacija Turske, ukidanje hilafeta i pretvaranje džamije u muzej i na kraju vraćanje Aja Sofiji statusa džamije.

Kratka historija Aja Sofije

Aja Sofija (Hagia Sophia – Sveta mudrost) u prvotnim vremenima sagrađena je kao hrišćanska (pravoslavna) bogomolja, koju je sagradio car Justinijan I u 537. godini. U toku četvrtog krstaškog pohoda pretvorena je u katoličku crkvu (1204. godine). Prije osvajanja Carigrada, ovaj objekat pao je u ruke Bizantijskog carstva (ponovo je postao pravoslavna bogomolja). Aja Sofija je slovila za najveću crkvu do 1500. godine. Aja Sofija je bila džamija sve dok na vlast nije došao Kemal Ataturk, koji je uveo sekularni sistem vlasti.

Džamija je određeno vrijeme bila zatvorena, da bi 1934. godine bila pretvorena u muzej. Vrhovni sud Turske presudio je da se Aja Sofija može vratiti u prethodni način ustrojstva, a predsjednik Erdogan potpisao je dokument u kojem se ova džamija iz nadležnosti odjela za turizam premješta u nadležnost odjela za vjerska pitanja. (Podaci su citirani prema izvještaju dr. Zakira Naika.)

Osvajanje Konstantinopola i pretvaranje Aja Sofije u džamiju

Jedna od najvećih želja mnogih muslimanskih vladara bila je osvajanje Konstantinopola (današnjeg Istanbula). Motivi za to bili su raznovrsni, a najveći od njih jeste hadis u kojem se govori o odlici onoga ko osvoji Konstantinopol i o širenju islamske vjere i dostavljanju istine na nemuslimanska područja. Ta čast pripala je mladom sultanu Mehmedu el-Fatihu (1432–1481), koji je, oslanjajući se na Allaha, skovao plan osvajanja ovog grada. Ovom prilikom spomenut ćemo samo jedan od detalja osvajanja ovog grada, a koji je vezan za njegovog šejha Šemsudina Aka (1389–1459), koji ga je podučavao vjerskim i svjetovnim znanostima i bio mu moralna podrška, podstičući ga da se povede za hadisom: “Konstantinopol će biti osvojen.

Najbolji vladar jeste njegov osvajač, a najbolja vojska jeste vojska koja ga osvoji.” U jednom momentu kada se smatralo da neće uspjeti, Mehmed el-Fatih zatražio je verbalnu pomoć od šejha, na šta mu je on, između ostalog, odgovorio: “Prepustili smo slučaj Allahu, učimo Kur’an i ne treba mnogo vremena da nam Allah pošalje Svoje darove; desili su se predznaci i lijepi nagovještaji koji se nisu desili u prošlosti.” Uspjeli su da osvoje tadašnji Konstantinopol, a šejh Šemsudin je prvi održao hutbu u Aja Sofiji. (Alija Muhammed es-Sallabi, Osmanlijska država, uzroci uspona i pada)
Jedna skupina muslimana reći će kako postoji ugovor koji je Mehmed Osvajač potpisao i kojim je kupio Aja Sofiju za potrebe muslimana. Takve informacije su počele kružiti enormnom brzinom nakon što je izrečeno da Vrhovni sud u Turskoj treba donijeti odluku o promjeni funkcije Aja Sofije iz muzeja u džamiju.

Druga strana tvrdi kako su to izmišljeni dokumenti i odraz su pravdanja muslimana za događaje iz njihove prošlosti. Nisam osposobljen da dešifriram takve dokumente, niti da istražujem da li su oni izvornog porijekla, ali moguće je donijeti neke druge zaključke, koji nisu podudarni sa muslimanskom dostojanstvenošću. Riječ je o postojanju pravdanja za svaki postupak koji muslimani urade, kako u svojim vlastitim ognjištima, tako i u tuđim gnijezdima. Tome je potrebno pridodati i mišljenje nekih muslimanskih mislilaca koji su se protivili ovoj odluci ili su napominjali kako treba paziti na osjećanja kršćana i kako je ovo loš potez i odluka. Kamo sreće da ti, čiji su osjećaji ugroženi, ne ugrožavaju ili ne dignu svoj glas protiv ugrožavanja zdravlja, porodica, infrastrukture muslimanskih gradova, protjerivanja i pljačkanja njihovih nastambi, i kamo sreće da prestanu podržavati ubijanje ljudskih, najčešće muslimanskih života.

Kako je moguće da otvaranje jedne džamije, koja je već to bila i koja se nalazi na muslimanskoj teritoriji, ima veću medijsku pažnju nego hiljade ubijenih muslimana, ko zna više gdje, na koji način i sa kojim ciljem?! Ti podaci postali su “dosadni”, toliko smo se nagledali i načitali o stradanju muslimana da nam se više ne da ni otvoriti link ili video koji o tome govori. Postala je “zanimljiva” informacija kada stradaju muslimani na nekom području koje nije zahvaćeno ratnim dejstvima.

PITANJE: Esselamu alejkum.
Našao sam ko bilježi hadis: “Zaista će Konstantinopolj biti osvojen, divan je njegov osvajač i divna li je ta vojska”.
Taj hadis (o osvajanju Konstatinopolja) prenosi Ahmed u Musnedu, njegov sin u “Zevaid” (4/335), Buhari u “Tarihul-kebir” (2/81), Taberani u “El-mu'adžemul kebir” (2/38). Ali nigdje nema ocjene.
Možeš li mi reći šta o ocjeni ovog hadisa i mišljenju da se odnosi na Mehmeda Fatiha ili na Mehdija.

ODGOVOR: Alejkumusselam!

Ono što je općepoznato među muslimanima, svejedno putem usmenog prenošenja ili učenjem u školama, da je osvajanje Konstatinopolja koje se desilo 1453. po Miladiju od strane Muhammeda El-Fatiha i osmanske vojske ostvarenje onoga što je nagoviješteno u Sunnetu od strane Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Međutim, po ovom pitanju učenjaci i historičari imaju podijeljeno mišljenje.

Takođe, detaljna i precizna analiza istog pitanja ne ide sasvim u prilog spomenutom raširenom shvatanju kao što je običaj u mnogim raširenim predajama među ljudima.

Naime, oko osvajanja ili oslobađanja Konstantinopolja (današnjeg Istanbula) prenešena su tri hadisa:

Prvi hadis:

od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Jeste li čuli za grad čiji je jedan kraj prema kopnu a drugi prema moru?” “Da, Allahov Poslaniče”, odgovoriše. A zatim nastavi: “Neće nastupiti Sudnji dan sve dok se protiv njega (tog grada) ne bude borilo sedamdeset hiljada od potomaka Ishaka. Pa kada dođu neće se boriti sa oružjem niti će gađati sa kopljem, reći će LA ILLAHE ILLELLAH VALLAHU EKBER, pa će pasti jedna od njegove dvije strane – kaže Sevr, a on je jedan od ravija hadisa – Ne znam da je rekao osim ona (strana) koja je prema moru. Zatim će reći drugi put LA ILLAHE ILLELLAH VALLAHU EKBER, pa će pasti njegova druga strana. Zatim će treći puta reći LA ILLAHE ILLELLAH VALLAHU EKBER, pa će im se otvoriti (grad), ući će u njega i kupiti ratni plijen. Dok budu međusobno dijelili ratni plijen doći će im glasnik i reći: Dedždžal se pojavio, pa će ostaviti sve i vratiti se”. Hadis bilježi Muslim u svom Sahihu, a kaže Nevevi u Komentaru Muslimovog Sahiha da se pod pomenutim gradom misli na grad Konstantinopolj.

U ovom hadisu je došlo da će Konstantinopolj osvojiti potomci Ishaka, a to su Rimljani (Evropljani), što je kod mnogih komentatora hadisa izazvalo nejasnoću, zato Ibn Kesir i mnogi drugi tumače da će se to desiti od strane Rimljana koji su prešli na Islam (oni ili njihovi preci) te da će oni osvojiti Konstantinopolj, što nema sumnje da je lijepo tumačenje na koje ukazuje drugi hadis Ebu Hurejre, radijallahu anhu, sa kojim Ibn Kesir i dokazuje ovo tumačenje.

Takođe, bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, hadis o predznacima Sudnjeg dana u kojem je došlo da će se muslimani boriti protiv Rimljana u El-E'amaku i Dabiku (dva mjesta kod Haleba u Siriji), zatim će osvojiti Konstantinopolj (čije ime je spomenuto u samom tekstu hadisu), pa dok budu dijelili ratni plijen obavijestit će ih šejtan da se Mesih (Dedždžal) pojavio a što je laž, pa će se oni vratiti i kad budu u Šamu on (Dedždžal) će se pojaviti, i dok se budu pripremali za boj sići će Isa, alejhisselam, …

Mehdi – Vođa muslimana koji se očekuje

Na kraju vrijemena će se pojaviti čovjek poreklom iz porodice Poslanikoveﷺ sa kojim će Allah, slavljen neka je On, potpomoći svoju vjeru.Vladaće sedam godina. Ispuniće zemlju pravdom nakon što je bila ispunjena zlobom i tiranijom. Narod će živjeti u blagostanju u kakvom nikad ranije nije živeo. Plodovi zemlje će bujati a kiša će padati, imaće se neograničeni imetak.

Ibn Kesir kaže: „Plodova u tom vrijemenu će biti mnogo, useva će biti u izobilju, imetka puno, vladaće osvajač, vjera će biti postojana, neprijatelj će biti ponižen a dobra u njegovom vrijemenu će biti neprestana.“

Njegovo ime i opis

Ovaj čovjek će se zvati kao i Allahov Poslanik ﷺ a i otac će mu se zvati kao i otac Poslanika ﷺ tako da će mu biti ime Muhammed ili Ahmed – sin Abdullahov. Poreklo će voditi iz potomstva Fatime, radijallahu anha, kćerke Allahovog Poslanika ﷺ odnosno od sina Hasan bin Alija.

Ibn Kesir o Mehdiji kaže: „Mehdija je Muhammed bin Abdullah el Alevi el Fatimi el Haseni, radijallahu anhu.

Spominje se u njegovom opisu: Proćelava čela, povijena nosa.“

Mjesto pojavljivanja

Pojaviće se sa Istoka. Bilježi se u hadisu Sevbana, radijallahu anhu, kako je Allahov Poslanik ﷺ rekao: „Boriće se za vaše blago trojica, svi sinovi halifini, potom neće pripasti nijednom od njih. Zatim će se pojaviti crni bajraci iz pravca Istoka, pa će vas nezapamćeno pobiti…(potom je spomenuo nešto što nisam zapamtio, pa je rekao:) pa kada ga vidite dajte mu prisegu. Učinite to makar klizeći po snegu. Doista će to biti Allahov halifa Mehdija.“

Ibn Kesir, Allah mu se smilovao, kaže: „Pomenuto blago u ovom kontekstu je blago Kabe. Za njega će se boriti sinovi trojice halifa. To će se dogoditi na kraju vrijemena pre pojave Mehdije. Doći će iz Istočnih zemalja a ne iz Sevdab Samra kako to pretpostavljaju neupućene Šije, tvrdeći da je on sada tamo. Oni čekaju njegov dolazak na kraju vrijemena. Doista je ovo vrsta buncanja, dokaz velike zaostalosti, nagovor đavola. Nikakvog dokaza ili argumenta o ovakvim tvrdnjama ne nalazimo u Kur’anu, Sunnetu, ispravnim predanjima niti u analogiji.“

Dalje kaže: Podržavaće ga i pomagaće ga ljudi Istoka. Uspostavljaće njegovu vladavinu, i jačaće njegove temelje. Njihovi bajraci će takođe biti crni. Poznato je da je i zastava Allahovog Poslanika ﷺ bila crna i zvala se El Ukab – crni orao“.

Do riječ: „Želi se reći da će se hvaljeni i obećani Mehdija pojaviti na kraju vrijemena sa Istoka, da će mu pristupiti kod Kabe, kao što na to upućuju određeni hadisi.“

PITANJE: Esselamu alejkum.
Možete li mi reći da li je nošenje krzna u islamu dozvoljeno?

ODGOVOR: Ve alejkumusselam ve berekatuhu.
Ako krzno nije od kože divljih zvijeri, onda nema smetnje da se nosi po stavu učenjaka koji smatraju da kože životinja čije meso nije dozvoljeno jesti postaju čiste štavljenjem.

A ako je krzno od divljih zvijeri, onda oko dozvole nošenja istih učenjaci imaju dva mišljenja:
Prvo mišljenje: da nije dozvoljeno oblačenje odjeće od kože divljih zvijeri niti bilo koji vid njihovog korištenja. Ovo je stav šafijskog i hanbelijskog mezheba.
Oni dokazuju svoj stav sa nekoliko hadisa koji govore o upotrebi kože divljih zvijeri. Od tih hadisa su:

1 – Hadis od El-Mikdamu ibn Madijekrib, radijallahu anhu, kaže: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da zabranjuje oblačenje kože divljih zvijeri i da se jaše na njima”.
2 – Prenosi Ebul-Melih od svog oca da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da se koža divljih zvijeri koristi kao posteljina.
3 – Hadis od Muavije, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio jahanje tigrova, znači kožu tigrova.
4 – Hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Meleci ne budu u društvu u kojem ima koža tigra”.

Kaže El-Mubarekfuri: “Hadisi ukazuju da nije dozvoljeno koristiti kožu divljih zvijeri. Učenjaci imaju različito mišljenje oko mudrosti ove zabrane.
Kaže Bejheki da je zabrana došla zbog toga što na koži ostanu dlake jer štavljenje ih ne može otkloniti. A kažu drugi da je moguće da je zabranjena zbog koža koje se ne štave radi njihove nečistoće, ili da je zabrana zbog toga što ih upotrebljavaju rasipnici i oholi ljudi”.

Drugo mišljenje: da je dozvoljeno klanjati namaz na koži divljih životinja i bilo koja druga njihova upotreba. Ovo je stav hanefijskog i malikijskog mezheba.
Došlo je u hanefijskoj knjizi “El-Fetava el-hindijje” da je Ebu Hanife rekao: “Nema smetnje u nošenju krzna od svih divljih zvijeri i drugih životinja čije su kože štavljene i životinja koje su šerijatski zaklane”, i još dodaje: “Njihovo šerijatsko klanje je njihovo štavljenje”. Takođe u knjizi “El-Fetava el-hindijje” stoji da nema smetnje da se kože tigrova i svih divljih životinja nakon štavljenja prostru u musalli.

Nisam našao neki dokaz sa kojim podupiru svoje mišljenje, osim da se uzme u obzir to što hanefije smatraju da štavljenjem postaju kože svih životinja čiste osim svinje, a pod ovo potpadaju i divlje zvijeri. A malikije dozvoljavaju nakon štavljenja upotrebu kože i za tečne i za suhe stvari.

Radžih (odabrano) mišljenje je prvi stav učenjaka, tj. da nije dozvoljeno oblačenje odjeće od kože divljih zvijeri niti bilo koji vid njihovog korištenja. Naravno, hadisi koji direktno govore o ovoj temi presuđuju u ovom pitanju.
Ve billahi tevfik.

Još od prvog dana, čim je proglašen početak ofanzive na Tripoli, Egipat se uključio u libijski sukob, stajući na stranu Khalife Haftara. No, čini se da su ciljevi Abdela Fataha al-Sisija prevazišli granice političkog saveza sa starim generalom. Također, riječ je o savezu koji se ne svodi samo na neprijateljstvo prema političkom islamu i uništavanje korektivnih pokreta koji su se našli na putu arapskim režimima.

Iako je Kairo pokazao da je sposoban reći “ne” zaljevskim prijestonicama, držeći svoju vojsku podalje od ratnog poprišta u Jemenu, odlučuje se za direktnu i snažnu intervenciju u Libiji. Imajući u vidu da to pitanje iziskuje troškove za Sisija, zbog njegove ekonomske, vojne, pa čak i političke podrške Haftaru, u čemu je onda tajna?

Potrebno je da se vratimo malo unazad kako bismo upoznali doktrinu egipatske vojske, koja je prošla kroz brojne faze, što joj je donijelo položaj, u smislu povezanosti, s vlašću koji nijedna druga vojska u regiji nije stekla. Čak se pojavila rečenica koja opisuje tu situaciju, a glasi: “Svaka zemlja ima vojsku, ali u Egiptu vojska ima državu!”
Vojska zadire u ekonomsku sferu

Dolazak Anwara Sadata na vlast i događaji koji su uslijedili nakon toga, poput prelaska Sueskog kanala i pobjede nad Izraelom, doprinijeli su tome da vojska počne dublje zadirati u ekonomsku sferu, posebno u svjetlu faze “toplog” mira s Izraelom, o čemu je i sam Sadat govorio, rekavši da je “Oktobarski rat posljednji od ratova”.

Takva situacija rezultirala je time da se egipatski generali uključe u ekonomsku sferu civilnog života nakon što su postali prisutni i u njegovom političkom dijelu, s prvim danom julske revolucije. Kao rezultat tog uplitanja, vojni establišment preuzeo je kontrolu nad proizvodnim resursima, što je dovelo do uspostavljanja nečega što se može nazvati ekonomskom imperijom.

Uporedo s tim provodila se politika otvaranja, koju je Sadat slijedio, što je dovelo do jačanja sloja privrednika i osoba bliskih predsjedničkoj palači. Dakle, Sadat, koji se suočio s teškom ekonomskom situacijom, koju je stvorila era otvaranja i kasniji sporazum s Izraelom, a potom i zategnuti odnosi s arapskim zemljama, uslijed čega je smanjena pomoć Egiptu, s novim prijateljima počeo je razgovarati o načinima postizanja uspjeha na putu rješavanja sukoba na Bliskom istoku.

Palestinci imaju sve moguće razloge da mrze Izrael; to je naseljeničko-kolonijalna država aparthejda napravljena na ruševinama njihove domovine.

No, zašto Izrael mrzi Palestince toliko? Sadistički i sistematski ih terorizira, blokira i zatvara nakon što im preuzme kontrolu nad životima, uz negiranje njihovih osnovnih prava i sloboda.

Očiti odgovor možda nije pravi odgovor. Da, Izrael se gnuša od palestinskog nasilja i terorizma koji su pogodili više od nekoliko Izraelaca, ali to je ništa u poređenju sa sveukupnim nasiljem i državnim terorom koji je Izrael izvršio nad Palestincima, pokretanjem osvetoljubivih i preventivnih ratova kao što je to uradio proteklog vikenda.

U mojoj glavi, izraelska mržnja prema Palestincima je oblikovana i vođena kroz tri osnovna osjećaja: strah, zavist i ljutnja.
Strah

Strah je veliki faktor – može biti iracionalan, ali i instrumentaliziran.

Ne bi trebalo nikome biti iznenađenje što se Izrael i dalje boji Palestinaca iako im je odavno okupirao sve zemlje i postao moćna regionalna i nuklearna sila. Taj strah od Palestinaca nije samo fizički ili materijalni, on je egzistencijalni.

U članku „Zašto su Izraelci kukavice“, izraelski kolumnista se 2014. pitao koja vrsta društva stvara kukavičke vojnike koji pucaju na nenaoružane palestinske mladiće sa velike udaljenosti. Četiri godine kasnije, 2018. godine, bilo je zaista nevjerovatno gledati kako se izraelski vojnici kriju iza utvrđene odbrane i pucaju danima na nenaoružane demonstrante.

Izrael je u biti pobjegao iz Gaze zbog straha 2005. i nametnuo neljudsku blokadu za dva miliona ljudi koji tamo žive, a koji su većinom izbjeglice.

Izrael se boji svega što čini palestinsku upornost, palestinsko jedinstvo, palestinsku demokratiju, palestinsku poeziju, kao i svih palestinskih nacionalnih simbola, uključujući jezik, koje pokušava uniziti, te palestinske zastave koju pokušava zabraniti. Izrael se naročito boji palestinskih majki koje nose nove bebe, a naziva ih „demografskom prijetnjom“.

Jedan historičar, uz isticanje nacionalne izraelske opsesije palestinskim natalitetom, upozorio je prije 12 godina da je demografija prijetnja opstanku jevrejske države jednako kao nuklearni Iran, na primjer, jer on smatra kako bi Palestinci do 2040. ili 2050. mogli postati većina.

Strah je također ključan za državu-kasarnu poput Izraela koji je poznat kao „vojska uz koju dolazi država“. U knjizi u kojoj sumira višedecenijsko iskustvo u Izraelu, američki novinar navodi kako: „današnja vlada potiče strahove, koji su većinom izmišljeni ili barem nevjerovatno pretjerani, i predstavlja Izrael kao izoliranu, usamljenu, malu državu kojoj se prijeti, koja se stalno brani i koja stalno prati na nove znakove mržnje bilo gdje, jedva čekajući da pretjerano reagira“.

Zaključak, strah stvara mržnju jer, kako je još jedan izraelski posmatrač rekao, država koja se stalno boji ne može biti slobodna, država koja je oblikovana militantnim mesijanizmom i ružnim rasizmom prema domorodačkom narodu tog područja, ne može biti ni zaista nezavisna.

Njihovo porijeklo je ljudsko, od Adema i Have a.s. Pojedini učenjaci kažu: Oni su potomstvo Ademovo a ne Havino[2], tako što je Adem imao poluciju u snu pa se njegovo sjeme pomiješalo sa zemljom od čega Allah dž.š. stvori Je'džudža i Me'džudža. O ovome ne postoji dokaz niti je preneseno od onoga od koga se mora uzeti mišljenje. [3]


Ibn Džerir kaže: Nisam vidio nikog od prvih muslimana da tako nešto tvrdi osim Ka'bul Ahbara. I ovo je suprotno merfu hadisu: Zaista su oni iz potomstva Nuhova. A nema sumnje da je Nuh od potomstva Havinog.[4]

Je'džudž i Me'džudž su potomci Jafis Ebu Turka, a Jafis je iz potomstva Nuha a.s.[5]

Ono što upućuje da su oni iz potomstva Adema a.s. je i ono što bilježi Buharija od Ebu Seid el Hudrija r.a. da je Resulullah savs rekao: Allah dž.š. reče: O Ademe! Odgovori: Odazivam Ti se radostan, dobro je u Tvojim rukama. Pa će mu reći: Pusti vojsku (misiju) vatre. A šta je to, misija vatre, upitaće. Od svake hiljade devetsto devedeset devet. Malo dijete će tada osijediti a svaka trudnica plod pobaciti, vidjećeš ljude kao pijane a pijani neće biti nego će Allahova kazna biti žestoka. Upitaše: Ko je od nas taj jedan? Reče: Budite obradovani! Od vas je jedan a od Je'džudža i Me'džudža hiljada.[6]

Od Abdullah ibn Amra se prenosi da je Resulullah savs rekao: Zaista su Je'džudž i Me'džudž potomci Ademovi. I zaista kada budu poslani ljudima uništiće im živote. Nijedan od njih neće umrijeti a da ne ostavi hiljadu i više potomaka iza sebe.[7]

Njihovo svojstvo

Od njihovih svojstava shodno hadisima je sličnost njihovim precima gatamskim mongolima: sitnih očiju, malehnih očiju, riđokosi, širokih lica, poput štitova iskovanih, mongolske konstrukcije i boje.[8]

Imam Ahmed bilježi od Ibn Harmele a on od njegove tetke: Održao je Resulullah savs hutbu, prsta nateknutog od ujeda škorpije, pa je rekao: Vi govorite: Nema više neprijateljstva, a vi nećete prestati boriti se protiv neprijatelja sve dok ne dođe Je'džudž i Me'džudž: širokih lica, sitnih očiju, crvene kose sa teških i visokih predjela zemlje, lica poput iskovanih štitova.[9]

Ibn Hadžer spominje neke vijesti o njihovim svojstvima ali su te predaje slabe. Ono što je došlo u tim vijestima jesu tri grupe njih:

1. Vrsta poput vrlo visokog drveća.

2. Vrsta visoka četiri lakta i široka četiri lakta.

3. Vrsta omotanih prostrtih ušiju.

Bilježi se također da će biti visoki pedalj – dva, najviše tri pedlja.[10]

Ono na što upućuju vjerodostojne predaje je to da je riječ o jakim ljudima. Nema snage da se ubije jedan od njih. Teško je povjerovati kako će biti visoki pedalj ili dva.

U hadisu Nevas ibn Sem'ana se spominje kako je Allah dž.š. objavio Isau a.s. dolazak Je'džudža i Me'džudža, da nema načina ubiti jednog od njih. Naredio mu je da skloni vjernike sa njegovog puta pa će im reći: Sklonite se u pećine.

O čemu ćemo, inšaallah, govoriti kada bude riječ o njihovom izlasku.

Dokazi dolaska Je'džudža i Me'džudža

Dolazak Je'džudža i Me'džudža na kraju vremena je jedan od velikih predznaka Sudnjeg dana. Na to upućuje Kur'an i Sunnet.

Groblje Tenkova – i velika pobjeda.

U mjestu Karuše, južno od Doboja, nalazi se “Groblje tenkova”. Mjesto na kojem se mogu vidjeti dva tenka i transporter zaostali iz agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992.-1995., podsjetnik je na veliku bitku i na veliku pobjedu boraca 203. motorizovane brigade Armije Republike BiH, koja se odigrala od 19. do 22. marta 1993. godine.

Poljana u Karušama bila je ratne 1993. poprište sukoba Armije Republike Bosne i Hercegovine i pripadnika

Početkom marta 1993. godine neprijatelj, Vojska Republike Srpske potpomognuta snagama tadašnje Vojske Jugoslavije pripremala je veliku ofanzivu pod nazivom “Posljednja šansa”.

Planer i komandant napada je bio komandant oklopne divizije VRS pukovnik Slavko Lisica, ekspert za tenkovsku borbu, koji je samo Nekoliko dana prije napada na radiju ”Srpski Doboj” tražio predaju teritorije, jer je želio da spoji Doboj, Maglaj, Zavidoviće i Teslić i stavi ih pod kontrolu VRS.

Pripadnici VRS postavili su pontonski most za prebacivanje oklopno mehanizovanih jedinica, koje su potom krenule u napad.

Neprijateljska ofanziva iz pravca Doboja počela je 19. marta. Bilo je angažovano osam tenkova i više transportera. Cilj neprijateljskih snaga je bio da spoji oklopna vozila i pješadiju te da produže prema Karušama, Jelahu i Tesliću, a jedan od ciljeva je bio da se spoje sa snagama na Ozrenu.

Prvi tenkovi su zaustavljeni, a nakon tri dana je počelo povlačenje neprijateljskih snaga. U borbi je poginulo šest boraca Armije RBiH.

Tokom tri dana borbe, uništeno je šest tenkova i tri transportera, koje su neprijateljske snage odvlačile i remontovale, a na njihovo mjesto dovlačili nove tenkove.

Na mjestu ratnog poprišta danas se nalaze dva potpuno uništena tenka i transporter koje napadači nisu uspjeli da izvuku.

Mještani Matuzića i okolnih mjesta su lokaciji na kojoj se nalaze uništena oklopna vozila, dali naziv “Groblje tenkova” te su podigli i spomenik kao podsjetnik na ovu važnu bitku.

Dana 18. jula 1983. godine. počelo je suđenje grupi od 13 bošnjačkih intelektualaca pred Višim okružnim sudom u Sarajevu za djela protiv naroda i države. Ujedno je to bio i jedan od posljednjih velikih političkih procesa u raspadajućem komunističkom režimu u Jugoslaviji, kao i jedan od najkontroverznijih.

Pred sud su na ovom procesu izvedeni slijedeći optuženi: Alija Izetbegović (pravnik u penziji), Omer Behmen (građevinski inžinjer), Salih Behmen (nastavnik), Rušid Prguda (ekonomista u penziji), Mustafa Spahić (imam u Vogošći), Melika Salihbegović (književnica), Hasan Čengić (imam u Stocu), Ismet Kasumagić (inžinjer metalurgije, ekspert UN-a), Husein Živalj (mašinski inžinjer), Edhem Bičakčić (inžinjer elektrotehnike) i njegova sestra Đula (službenica), Džemaludin Latić (profesor u GHB medresi) i Derviš Đurđević (pravnik).

Optuženi Rušid Prguda, inače teški srčani bolesnik, umro je za vrijeme trajanja istrage. Proces je predvodio predsjednik sudskog vijeća sudija Rizah Hadžić, a optužbu je zastupala javni tužilac Edina Residović.

Optužnica je bila podignuta na osnovu članova 114. i 133. Krivičnog zakona SFRJ. Optuženi su za ”udruživanje radi rušenja ustavnog poretka”, te radi ”verbalnog delikta”. Optužba je tvrdila da su okrivljeni činili dobro organizovanu grupu koja je imala za namjeru rušenje postojećeg poretka i uspostavljanje islamske države na tlu Bosne i Hercegovine, a sve u dogovoru sa izvjesnim centrima u inostranstvu.

Osnov za montiranje procesa nađen je u knjizi ”Islamska deklaracija” Alije Izetbegovića; putovanju nekolicine od uhapšenih (Omer Behmen, Ismet Kasumagić, Edhem Bičakčić, Husein Živalj i Hasan Čengić) u Iran u januaru 1983. godine (tada zvanično za SFRJ prijateljsku i nesvrstanu zemlju); debatama u Tabačkom mesdžidu; razgovoru sa prijateljima, kolegama, komšijama…

Knjiga ”Islamska deklaracija” nije se odnosila na SFRJ, ali je pisana političkim jezikom i to je bilo dovoljno da se Alija Izetbegović optuži zbog pisanja, a ostali zbog čitanja iste sa obrazloženjem da su htjeli rušiti ustavni poredak SFRJ i praviti islamsku, ”etnički čistu” državu na tlu BiH.



Komunistički vrh u BiH predvođen Hamdijom Pozdercom, Brankom Mikulićem i Milankom Renovicom, htio se pokazati kao najvjerodostojniji i najjači komunistički kadar u SFRJ. Pa kao takvi morali su izmisliti i najviše neprijatelja. Hapsili su fratre u Hercegovini sa optužbama za izmišljanje ukazivanja Gospe u Međugorju. Hapsili su pravoslavnog popa u Sokocu sa optužbom za pjevanje nacionalističkih pjesama. Ali, trebao im je veliki proces i to protiv Muslimana (Bošnjaka).

Trebalo je komuniste Muslimane (Bošnjake) proglasiti nacionalistima i time razviti mržnju prema Muslimanima (Bošnjacima). Na udaru su trebali biti prije svega Hamdija Pozderac i Nijaz Duraković. Nažalost, Pozderac je samo djelimično shvatio namjere iz Beograda. Da bi zaštitio sebe, a ne vidjevši suštinu optužbi iz Beograda, Pozderac pronalazi muslimanske (bošnjačke) nacionaliste u već ranije ”potvrđenim neprijateljima sistema”, u ”Mladim muslimanima”. Time olakšava sebi i svim učesnicima u montaži, jer se radi o osobama koje su već osuđivane po političkoj osnovi 1946. i 1949. godine.

Pošto nisu imali validnih argumenata za optužbe koje su namijenili za ovaj proces, monteri su dokaze morali iznuditi od optuženih, a prevashodno od svjedoka, te medijskim manipulacijama i lažima javnosti prikazati kako se radi o velikim neprijateljima države, sistema, socijalističkog-samoupravljanja, bratstva i jedinstva. Svjedoci su prošli ogromne torture, veće i od optuženih, samo da bi potpisali iskaze koji će biti optužujući. Među svjedocima bili su Enes Karić, Rešid Gafizović, Midhat Čelebić, Halil Mehtić, Nermina Jašarević, Sead Seljubac, kolege, rodbina, prijatelji optuženih.

Novinski članci bili su presuda prije presude: “Podrivali društveno uređenje” (Oslobođenje), “Cilj islamska republika” (Politika expres), “Protiv Allahovih neprijatelja” (Politika), “Četa mala, ali zatrovana” (Svijet), “Protiv Ustava u ime Kur’ana” (Start), “Deklaracija mraka i mržnje” (Oslobođenje), “Aveti prošlosti u terorističkom plaštu” (Oslobođenje), “Bog u službi bratoubistva” (Svijet) itd. Isticali su se novinari: Nagorka Idrizović, Slobodan Princip, Fuad Muhić, Zlatko Dizdarević, Hamza Bakšić, Bahrudin Bijedić koji je pisao da su optuženi: ”Recidiv ideologije Trećeg rajha”. A nakon presude na naslovnici Oslobođenja stajao je veliki naslov: ”Neprijateljima države 90 godina zatvora”.

Svi optuženi su proglašeni krivim i dobijaju ukupno 89,5 godina zatvora. Alija Izetbegović osuđen je na 14 godina, Omer Behmen na maksimalnih 15 godina, Hasan Čengić i Ismet Kasumagić na po 10 godine, Edhem Bičakčić osuđen je na sedam godina, Džemaludin Latić na 6,5 godina, Husein Živalj na šest godina, a Salih Behmen, Mustafa Spahić. Melika Salihbegović i Derviš Đurđević na po pet godina, te Đula Bičakčić na šest mjeseci zatvora.

Svi optuženi kojima je kazna još bila na snazi oslobođeni su i amnestirani 1988. godine, kada su oslobođeni svi politički zatvorenici u Jugoslaviji suđeni za verbalni delikt.

I danas je nemoguće doći do arhive dokumenata sa ovog suđenja jer se u njima nalaze imena doušnika i saradnika jugoslovenske službe državne bezbjednosti na oslovu čijih iskaza je formirana optužnica protiv Izetbegovića i ostalih.

Vjerovanje u budući svijet podrazumijeva vjerovanje u određene istine koje se navode u Kur'anu i sunnetu, što je sastavni dio vjerovanja u ovaj temelj imana: Ispit, patnja i uživanje u kaburu, Smak svijeta i njegovi predznaci, proživljenje poslije smrti i sakupljanje na jednom mjestu, obračun, nagrada i kazna, prelazak preko Sirat ćuprije, Džennet i Džehennem.

Utjecaj vjerovanja u budući svijet na ponašanje pojedinca i zajednice

Vjerovanje u budući svijet ima veoma važnu ulogu i duboke posljedice u čovjekovom životu. Značaj vjerovanja u budući svijet ogleda se i u činjenici da Kur'an veoma često veže vjeru u Allaha, dž.š., i vjeru u budući svijet, tako se počesto spominju zajedno, jedno poslije drugog, potvrdno ili negativno.
'Oni u Allaha i u onaj svijet vjeruju i traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju.' (Alu 'Imran, 114)
'Ima ljudi koji govore: 'Vjerujemo u Allaha i u onaj svijet!'- a oni nisu vjernici.' (El-Bekare, 8)

'O vjernici, ne kvarite svoju milostinju prigovaranjem i uvredama, kao što to čine oni koji troše imetak svoj da bi se ljudima pokazali, a ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet.' (El-Bekare, 264)

'Borite se protiv onih kojima je data Knjiga, a koji ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet, ne smatraju zabranjenim ono što Allah i Njegov Posalnik zabranjuju i ne ispovijedaju istinsku vjeru – sve dok ne daju glavarinu poslušno i smjerno.' (Et-Tevbe, 29)
'Nije čestitost u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu; čestiti su oni koji vjeruju u Allaha, i u onaj svijet, i u meleke, i u knjige, i u vjerovjesnike.' (El-Bekare, 177)

Iz navedenih ajeta vidimo kako je vjerovanje u budući svijet direktno u vezi s vjerovanjem u Allaha, kao da predstavlja njegovu dopunu.
Najbolje ćemo shvatiti utjecaj vjerovanja u budući svijet na ponašanje pojedinca i zajednice ukoliko se upoznamo sa psihom čovjeka koji ne vjeruje u budući svijet i načinom njegovog shvatanja života na ovom svijetu i osjećaja prema njemu.

Život na ovom svijetu za njega je prva i posljednja - jedinstvena prilika, koja ukoliko se ne iskoristi u nasladama, propada! S obzirom da znamo koliko je ljudski život kratak, bez obzira koliko dugo potrajao, u odnosu na materijalne užitke koji su brojni i raznovrsni, onda je njegov život, zaista, jadan i bijedan.
Tako je s osjećajem onoga koji ne vjeruje u budući svijet – za njega je to jedna, jedinstvena i veoma ograničena prilika koju treba maksimalno iskoristiti i uživati u što većem broju naslada.

Zato se svi džahilijjeti utrkuju u odavanju ovodunjalučkim slastima i natječu u tome. Sva njihova interesovanja odnose se samo na ovaj kratkotrajni, prolazni svijet. Savremeni džahilijjet najbolji je primjer za ovo o čemu govorimo.

Šta je to što zanima pojedince i zajednicu u savremenom džahilijjetu?

Pojedinac radi i proizvodi. Međutim, s kojim ciljem? Da bi ostvario što je moguće veći imetak koji će potrošiti na što veći broj užitaka, svejedno bili oni dozvoljeni (halal) ili zabranjeni (haram)! Naprotiv, ideja o haramu nikada mu ozbiljno ne pada na um! Uživanje je za njega osnova svega, prije nego što prođe prilika koja se nikada više neće ukazati! Šta, onda, za njega znači haram?! To je samo ograničavanje uživanja! Ograničavanje koje, po njemu, nema nikakva rezona i koje je potpuno bespotrebno, jer propušta prilike koje se nikada neće vratiti!
Za njega su okov morala, okov svijesti, okov osjećaja ljudskosti i slično, samo okovi koji su bespotrebni, baš kao i okov harama. Zato se u svakom džahilijjetu kvari moral, gubi kontrola svijesti na čije mjesto dolazi interes. Općeljudske osobine i univerzalne vrijednosti smatraju se besmislicom i naivnošću koje ne priliče pametnom čovjeku, ukoliko će biti uzrok da ga maši nešto od spomenutih užitaka.

Pitanje:

Es-selamu alejkum,

Sta je blud, jesu li poljubci prije braka blud… ucinis blud postajes nevjernik? Jel tako?

Odgovor:

«Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, a razvrat i što je odvratno i nasilje zabranjuje, On vas savjetuje da poruku primite.» (Kur´an, En-Nahl, 95)

«Nije pravi vjernik onaj koji napada i vrijeđa, koji proklinje, koji je bezobrazan, niti onaj koji je bestidan.» (Hadis prenosi Buharija)

Porodica, kao nosilac ljudskog društva i civilizacije, napadnuta je sa svih strana, kriza ju je načela i oslabila, te se nalazi u raspadanju.To se dovodi u vezu sa eksplozijom vanbračnih odnosa, porastom razvoda brakova, abortusima i vanbračnim porođajima, maloljetničkom delikvencijom, drogom, kockom, alkoholom, rušenjem porodice i drugih zala.

Opstanak i održavanje ljudske rase i civilizacije, kontinuitet čovjeka kao Allahova namjesnika, u mnogome ovisi o čistoti morala. Gledajući kroz Kur’an, narodi prije nas, civilizacije, su propadali, prije svega zbog nemorala i grijeha koje su činili. Očiti primjeri za to su Lutov narod i drugi.

Razvrat i nasilje zabranjeni su, a razvrat je ono što prelazi granice ljudskog ponašanja, što je udar na čast i ugled. Svako djelo koje ruši ljudsko dostojanstvo i moral je razvrat. Allahova naredba, da se svačije pravo poštuje, da se dobro čini, te zabrana razvrata, nasilja i svega što je odvratno u skladu je sa zdravom ljudskom prirodom. To joj daje snagu da se suprotstavi protiv tih zala u ime Allaha dž.š.

Uspostaviti porodicu i društvo u kaljuži nemorala i razvrata, bilo javnih ili tajnih, nije moguće. Čistota morala mora postojati da bi se uspostavila porodica i održala zajednica. Riječ “fahša” ili “fahiše” , nevaljalština je sve što ne valja, sve što prelazi granice dozvoljenog a posebno prostitucija, lezbejstvo i homoseksualnost. Pod navedenim pojmom, po mišljenju mnoge uleme, misli se na ružna navedena djela.

Kur’an kad govori o zabrani ovih djela, upotrebljava izraz “Ne približujte se” jer to u sebi nosi zavođenje i privlačnost, kako bi ih se u korijenu spriječilo. Borba protiv nemorala je zatvaranje puteva koji vode ka nemoralu. To je inače najefikasnija borba. Naš narod kaže: “Bolje spriječiti nego liječiti”. Propisi islama su visoki etički principi i stanje ljudskosti. Služe samo za dobro čovjeka bez razlike na vrijeme i porijeklo. Zato njihovo kršenje je moralni pad čovjeka.

Muhammed, a.s., kaže:

“Kada se čini nasilje porodicama drugih vjera, preći će vlast u ruke neprijatelja. Kada se proširi blud namnožiće se broj zarobljenika. Kada se proširi “livata” homeseksualizam, Allah će uskratiti svoj rahmet tom narodu. Neće biti važno u kojoj će nesreći nastradati”. (Taberani)

Hadis jasno upozorava na opasnost po čovjeka ako bude činio grijeh koji je odvratan i spada u “fahiše”.

Veliki Omer, r.a., drugi halifa, kad piše pismo vojskovođi, Sad b. Vekasu koji vodi borbu sa neprijateljima kaže: «Tebi i tvojoj vojsci naređujem čvrstu vjeru u svakom stanju jer čvrsta vjera je najbolja priprema za borbu i najbolja ratna varka. Naređujem vam da se više čuvate vašeg grijeha nego neprijatelja, jer vaš grijeh je po vas opasniji od neprijatelja. Znajte da su sa vama meleki, Allahovi čuvari, koji znaju šta radite pa ih se stidite. Molite Allaha dž.š. da vam da snage da sebe savladate, onoliko koliko ga molite da pobijedite dušmana.»

Muhammed, a.s., kaže: “Čuvaj se zabranjenih poslova, bit ćeš najpobožniji čovjek, budi zadovoljan sa onim što ti je Allah dao, bit ćeš’ najbogatiji čovjek…”

Navedeni hadis jasno ukazuje na to da se veličina imana i njegova jačina ogledaju u napuštanju harama, zabranjenih djela i da ta djela (harami) povlače Allahovu srdžbu i kaznu.

Ne može čovjek bez odjeće koja se zove takvaluk proći dunjaluk, a da ga šejtan ne pogodi svojom otrovnom strijelom. Vjera svojom snagom vodi čovjeka Allahu dž.š., ona je stalni oslonac razuma i spoznaja tokom sazrijevanja. Ona je najjači pomagač pri kontrolisanju strasti i nagona i njihovom ostajanju u životu. Čovjek koji živi sa vjerom, živi prirodnim životom, to je moralan i plemenit čovjek, čovjek koji kontroliše svoje postupke, jer je svjestan da “Allah, dž.š., sve čuje i vidi”. To ga stalno podsjeća da je Allah, dž.š., svjedok onoga što on misli, govori i radi. U tome je tajna čistote morala svakog čovjeka, vjernika.

Nemoral je najveća prljavština ljudske duše. Allah, dž.š., kaže:

«Uspjeće samo onaj koji svoju dušu očisti, a propao je onaj koji je uprlja.»
(Kur´an, Eš-Šems)

Čineći nemoral čovjek postaje bezobrazan i bestidan, gubi osjećaj za svaku odgovornost. Zato je Muhammed, a.s., rekao: “Čuvajte se bluda, jer blud donosi četiri neprijatnosti: odstranjuje ljepotu i svjetlo vjere s lica prijestupnika (koji gubi čast i ugled), sprječava nafaku (vodi siromaštvu), izaziva srdžbu Allaha, dž.š., i uzrok je vječite patnje u džehennemskoj vatri”.

Blud spada u grupu upropaštavajućih grijeha. Ne izvodi čovjeka iz vjere, ali se bojati za te ljude da ne umru na tome, jer niko ne zna kada će mu smrt stići.

Muhammed, a.s., kaže:

«Među predznake Sudnjeg dana spada:
– podizanje znanja sa zemlje,
– pojava neznanja,
– proširenje bluda,
– uživanje alkohola i drugih opojnih sredstava,
– smanjenje broja muškaraca, a povećanje broja žena.» (Buharija i Muslim)

Molimo Allaha, dž. š., da nam da čvrstu vjeru i da nas sačuva od svakog zla i iskušenja.

Odgovor pripremio prof. Jasmin Djanan

PITANJE: Esselamu alejkum.
Interesuje me post u mjesecu Redžepu, da li je došlo nešto o vrijednosti posta u tom mjesecu, ako jest koji su to dani koji se poste? Kod nas je prisutna praksa da se posti prvi četvrtak u mjesecu Redžepu uoči prvog petka noći Lejletur-regaiba, kao i 26. dan uoči Lejletul-m'iradža, pa ima li to uporišta u Islamu? Takođe, šta je sa ovim odabranim mubarek večerima Lejletur-regaib i Lejletul-m'iradž, povodom kojih se održavaju predavanja, mevludi, tevhidi, zikrovi, druženja i slično?

ODGOVOR: Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuh.

Odlika mjeseca Redžepa

Od posebnih karakteristika mjeseca Redžepa je da je on jedan od četiri sveta (zabranjena) mjeseca kao što je došlo u kur'anskom ajetu. Kaže Uzvišeni: „Broj mjeseci u

Allaha je dvanaest, prema Allahovoj Knjizi, od dana kada je nebesa i Zemlju stvorio, a četiri su sveta; to je prava vjera. U njima ne griješite! A borite se protiv svih mnogobožaca, kao što se oni svi bore protiv vas; i znajte da je Allah na strani onih koji se Allaha boje i grijeha klone“ (Et-Tevba, 36).

Sveti zabranjeni mjeseci su: Redžep, Zul-ki'ade, Zul-hidždže i El-Muharrem. Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je

Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Godina ima dvanaest mjeseci, od njih su četiri sveta, tri uzastopna: Zul-ki'ade, Zul-hidždže i El-Muharrem, a Redžep je (mjesec plemena) Mudar koji je između Džumada i Š'abana “.

Ovi mjeseci su nazvani svetim (zabranjenim) zbog dvije stvari:

Prva – zbog zabrane ratovanja u njima osim ako neprijatelj započne.

Druga – jer je skrnavljenje Allahovih svetosti (zabrana) u njima veći grijeh od skrnavljenja u drugim mjesecima.

Zbog toga nam je Uzvišeni Allah zabranio griješenje u ovim mjesecima pa kaže: „U njima ne griješite!“ iako je činjenje grijeha zabranjeno i u drugim mjesecima, osim što je u ovim mjesecima veća zabrana.

Nijedna druga odlika i karakteristika nijed došla u šerijatskim tekstovima.

O danima posta i mubarek-noćima u mjesecu Redžepu koji se praktikuju kod nas

Pod naslovom “Odabrane večeri (mubarek-večeri)“ Enver Mulahalilović u svojoj poznatoj knjizi “Vjerski običaji muslimana u Bosni i Hercegovini“ kaže sljedeće:
„Pored muslimanskih praznika postoje i mubarek-večeri koje se na poseban i svečan način obilježavaju svake godine a to su: Lejletur-regaib, Lejletul-mi'radž, Lejletul-berat, Lejletul-kadr i Lejletul-bedr.

a) Lejletur-regaib pada uoči prvog petka u mjesecu Redžepa islamske mjesečeve godine. To je noć u kojoj je hazreti Amina osjetila da je ponijela Muhammeda a.s. Ta noć je bila u Julu 570.godine.

b) Lejletul-mi'radž pada na 27. večer mjeseca Redžepa, odonosno 26. dan Redžepa uveče, 12.godine po Muhammedovom a.s. poslanstvu (621.godine) ili na godinu dana prije Hidžre. To je noć u kojoj s edogodio Muhammedov a.s. Isra’ i Mi'radž u kojima je doživio najviše duhovno i fizičko uzdignuće i spokojstvo. Te noći on je od Allaha dž.š. dobio zaduženje za pet dnevnih namaza“.

Zatim je pod c, d i e govorio o Lejletul-beratu, Lejletul-kadru i Lejletul-bedru, a poslije toga kaže:„Dane uoči mubarek-večeri mnogi muslimani i muslimanke poste jer se smatra da je u te dane posebno lijepo postiti. …. Navedenih mubarek-večeri između akšama ijacije u kućama se uči Kur'an, predaju proučene hatme za duše umrlih i dr. U isto vrijeme se, obično u džamijama, održavaju prigodna predavanja o njihovom značaju.