U vjerodostojnoj predaji u kojoj se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi we selem, kazao: “Svakom muslimanu je stroga dužnost klanjati džumu-namaz u džematu osim četverice: roba, žene, malodobnika i bolesnika.” (Buharija i Muslim)

Prema tome, ove četiri skupine nisu dužne klanjati džumu-namaz, dok je to ostalim muslimanima obligatna dužnost, osim uz vjerski adekvatan razlog.

Pored predhodno spomenutih skupina, džumu nije obavezan klanjati onaj ko klanja petkom bajram-namaz.

Muavija b. Ebi-Sufijan je pitao Zejda b. Erkama da li je klanjao sa Poslanikom, sallallahu alejhi we selem, u danu kada se spoje dva Bajrama.1 Rekao je: “Da, klanjao sam.” Potom ga upita: “Šta je Poslanik, sallallahu alejhi we selem, činio?” Odgovorio je: “Klanjao je bajram i učinio olakšicu u pogledu džume, ali ko želi može je klanjati.” (Ebu Davud, Nesai, Ibn-Madže,…)

U drugoj predaji od Ebu-Hurejre se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi we selem, rekao: “U ovome danu spojila su se dva Bajrama; ko ne želi nije obavezan klanjati džumu-namaz, a mi ćemo je, inšaAllah, klanjati.” (Ebu-Davud, Ibn-Madže, Hakim, Ibn-Džarud, Bejheki…)

Od Osmana b. Afana se također prenosi da je učinio olakšicu za džumu kada se zadesi sa bajramom u istom danu. (Buhari, Malik i Šafija u El-umm-1/274)

Nema posebnih razilaženja da onaj ko klanja bajram-namaz nije dužan klanjati džumu-namaz,2 već se vodi spor da li u tom slučaju treba klanjati podne ili ne. Islamski učenjaci po ovom pitanju imaju dva mišljenja.

Prva skupina učenjaka kaže da onaj ko klanja bajram-namaz nije dužan klanjati do ikindije, budući da džuma mijenja podne-namaz petkom, pa sa koga spada džuma spada i podne, jer ne može rob u jednom namaskom vremenu biti zadužen sa dva propisana namaza. Ovo mišljenje se također zasniva na predaji Ataa u kojoj stoji da je Ibn-Zubejr klanjao kao imam bajram-namaz, potom nije klanjao do ikindije. (Ebu-Davud)3

Druga skupina učenjaka kaže da je onaj ko ostavi džumu-namaz, koristeći olakšicu, obavezan klanjati podne-namaz,4 jer je bajram-namazom postignut cilj džume s obzirom na okupljanje muslimana na jedno mjesto i slušanje hutbe. Medjutim, ako je spala obaveza džume, nije obaveza podne-namaza kao kod bolesnika, žene, roba ili putnika. Svako namasko vrijeme, kažu ovi učenjaci, odlikuje se jednim propisanim namazom koga nije dozvoljeno ostaviti. Uzvišeni Allah je rekao: “Uistinu je namaz u odredjenim vremenima propisan.” (En-Nisa,103)

U prilog ovom mišljenju ide predaja Ataa u kojoj kaže: “Ibn-Zubejr je klanjao petkom bajram-namaz kao imam, potom smo se iskupili na džumu-namaz, medjutim on nije izašao. Zatim smo klanjali pojedinačno. U to vrijeme Ibn-Abbas je boravio u Taifu. Kada se vratio, spomenuli smo mu šta se desilo, pa je rekao: “Postupio je po sunnetu.” (Ebu-Davud, Ibn-Huzejme, Hakim,…)

Iz ove predaje vidimo da je Ibn-Abbas odobrio Ibn-Zubejrov postupak, kao što je odobrio drugima klanjaje podne-namaza zasebno.

Blagodat znanja i učenosti

Idrīs, alejhisselam, je treći čovjek koji je, nakon Adema i Šīta, alejhimesselam, odabran za vjerovjesnika i poslanika dragoga Allaha.

I Ismailu, i Idrisu, i Zulkiflu (se odazvasmo), a svi su oni bili strpljivi.I obasusmo ih milošću Našom, oni doista bijahu dobri. (21:85,86)

Precizan opis njegove mubarek ličnosti donosi nam sljedeći citat:

... U hadisima se kaže da je Idrīs, alejhisselam, prvi poslanik iza Adema i Šīta, prvi koji je perom pisao, lijep, visok, guste brade, snažan, mišićav, lijepo građen, zamišljen, šutljiv, miran. Kad bi hodao u zemlju bi gledao, pomalo tužna lica, mnogo bi razmišljao o Allahovoj moći i stvorenjima, kad bi govorio povisio bi glas i mrdao bi kažiprstom. ...

Izvori nam također govore da je on Šītov, alejhisselam, direktni potomak u petome koljenu i najčešće nam donose sljedeći njegov rodoslov: Šīt, alejhisselam, je imao sina Enosa, ovaj je imao sina Kainana, ovaj je imao sina Melajila, ovaj je imao sina Jareda i Jaredov sin je Idrīs, alejhisselam, za koga se prenosi da je imao i drugo ime Henoh, a dragi Allah najbolje zna. U izvorima se obično prenosi i to da je Idrīs, alejhisselam, rođen još za života svoga šestoga djeda Adema, alejhisselam, što logički uopće nije neprihvatljivo budući da se zna (a to časni Kur'an u 14. ajetu 29. sure jasno i potvrđuje u slučaju Nūha, alejhisselam) da je život prvih generacija ljudi na Zemlji trajao mnogo duže od onih kasnijih.

Na bazi ovoga se zaključuje da je Idrīs, alejhisselam, bio odgajan od strane obojice svojih djedova koji su imali emanet vjerovjesništva i poslanstva prije njega i da se razvijao pod njihovnim duhovnim vodstvom, a najvjerovatnije je preuzeo vodstvo zajednice i u duhovnom i u svjetovnom pogledu tek nakon Šītove, alejhisselam, smrti.

Osim emaneta vjerovjesništva i poslanstva koje je svakako najveća blagodat koju čovjek može dobiti, Idrīsu, alejhisselam, je dragi Allah dao i posebnu blagodat velikoga znanja, mudrosti i učenosti. Prenosi se da mu je otac odmah po rođenju na čelu uočio svjetlo Muhammeda, alejhisselam, pa je odatle odmah znao da će mu sin biti odabranik dragoga Allaha. Tada mu je i dao ime Idrīs koje ima značenje ''onaj koji mnogo uči''.
I zaista, Idrīs, alejhisselam, je ostao poznat kao veliki mudrac i jedan od najvećih genija ljudskog roda čije znanje obuhvataše različite znanosti. O tome nam lijepo govori sljedeći citat:

... Idris bijaše prvi koji je počeo pismo pisati[2] i odijelo šiti. Do tada su se ljudi odijevali kožama od životinja. Isto tako se Idris prvi počeo baviti kozmografijom (ilmi hej'etom), astronomijom (nudžumom), medicinom (tibbom), matematikom (hisabom) i uopće filozofijom. On je dakle izumitelj i začetnik sviju pomenutih znanosti. On se je prvi počeo baviti i slaganjem pjesama (kasida), koje je spjevao o kojekakvim stvarima u prirodi i njezinim pojavama.

S ovoga svega neki ga poistovjećuju sa egipatskim Hermesom, mudracem inače bajoslovnim, kojemu stari Egipćani (Misirci) i Grci pripisivahu izum i začetništvo gore pomenutih, kao i još nekih drugih znanosti. Idrisa je pak Svemogući tim obdario, da mu to bude mu'džizom (čudom i dokazom da je Božiji poslanik).
Te znanosti, koje su od Idrisa potekle, prelazile su baštinom s jednih na druge, dok su napokon doprle do Egipćana, koje moderna povijest naziva prvim prosvijećenim narodom. ...[3]

Svakako, najveća i najvažnija znanost između svih onih koje su, milošću dragoga Allaha, sevepom Idrīsa, alejhisselam, ostavljene u emanet čovječanstvu jeste znanost o vjeri.[4] Naime, samo ljudi koji su slijepi za istinu egzistencije dragoga Allaha, Stvoritelja i Gospodara svjetova svih, nisu svjesni činjenice da je znanost o vjeri, tj. znanost koja čovjeka poučava kako da stekne zadovoljstvo svog Gospodara i zasluži spas u vječnosti budućega svijeta, najveća i najvažnija od svih nauka.

Nisu matematika i filozofija, kako se to u naše doba počesto tvrdi, nauke svih nauka, već je to nauka o vjeri (islamu). To je zbog toga što su sve ostale znanosti (nauke) usmjerene ka ovome svijetu, usmjerene su ka tome da čovjeka pouče boljitku na ovome prolaznome i varljivome svijetu, što je, dakako, veoma značajno i velika je to blagodat od dragoga Allaha ljudima, ali je sve to beznačajno u odnosu na činjenicu da je vjerski nauk usmjeren ka čovjekovu spasenju na budućem svijetu koji je bolji od ovoga i koji nema kraja.

U pogledu ove najvažnije znanosti Idrīs, alejhisselam, je, naravno, imao najveće znanje svoga vremena zato što je on, poput očeva svojih Adema i Šīta, alejhimesselam, odabran za Allahovoga vjerovjesnika. Ljude je pozivao u vjeru, objašnjavao im njezine pouke, mudrosti i propise, stimulisao ih na činjenje dobrih djela i predvodio ih u svim segmentima njihova rada i djelovanja. Kaže se da mu je bilo objavljeno ukupno trideset suhufa, a dragi Allah najbolje zna.

Osim ovoga, dragi ga je Allah, kako rekosmo, nadahnuo znanjem iz oblasti mnogih znanosti i praktičnih vještina korisnih ljudima koje su se njegovim sevepom počele širiti na Zemlji.
Prvo da pomenemo filozofiju. Naime, u islamskoj filozofskoj tradiciji obično se kaže da je znameniti mudrac Hermes, kojeg filozofske škole pretežno na Istoku, ali i neke na Zapadu, smatraju utemeljiteljem filozofije, u stvari Allahov poslanik Idrīs, alejhisselam:

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, veli da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

“Tri su (osnovna) uzroka spasa, kao što su tri (osnovna) uzroka propasti. Kad je riječ o uzrocima spasa, to su:

takvaluk u tajnim i javnim situacijama;
istinu govoriti u zadovoljstvu i u srdžbi;
umjerenost trošenja u siromaštvu i bogatstvu.
A kada je riječ o uzrocima propasti, to su:

1. potčinjenost škrtosti,
2. slijeđenje strasti i
3. samoljublje i umišljenost, a to je najopasnije. “

Hadis je zabilježio el-Bejheki u Šu'abul-imanu. Hadis je hasen.

Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem:

“Tri su (osnovma) uzroka propasti”

Prvi uzrok propasti i nesreće: Potčinjenost škrtosti
Gramzivost je jedan jači i veći stepen škrtosti. Škrtost znači nedjeljenje. Zato pravi vjernik, nije gramziv ni pohlepan. Allah, dž.š., o ovome kaže: “A oni koji budu sačuvani gramzivosti bit će ti koji će uspjeti.” (El-Hašr, 9. i Et-Tegabun, 16)

A Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u jednom je hadisu rekao: “Klonite se pohlepe, jer zaista su pohlepa i škrtost uništili one koji su bili prije vas. To ih je vodilo pa su jedni drugima krv prolijevali i smatrali harame dozvoljenim.“ (Bilježi ga Muslim od Džabira ibn Abdullaha, radijallahu anhu)

Drugi uzrok propasti i nesreće: Slijeđenje strasti
Heva u arapskom jeziku, između ostalih znaćenja, jeste i sinonim za naklonost. Tako bi to moglo značiti da neko osjeća naklonost prema svojim strastima i da ih slijedi u svemu,(pokoravanje strasti, povijanje njoj i činjenje nje izvorom svojih poimanja, sudova, osjećanja).

“I ne slušaj onoga ćije smo srce nehajnim ucinili i koji svoju strast slijedi, i ćiji su postupci daleko od razboritosti.” (el-Kehf, 28) (1)

I rekao je: “Zar je iko gore zalutao od onog koji slijedi strast svoju, a ne Allahovu uputu.” (El-Kasas, 50)

“Reci ti Meni ko će uputiti onoga koji je strast svoju za boga uzeo, onoga koga je Allah, znajući ga, u zabludi ostavio.” (el-Gašija, 23)

A svome miljeniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, poručio je: “A tebi smo poslije odredili da u vjeri ideš pravcem određenim, zato ga slijedi i ne povodi se za strastima onih koji ne znaju.” (el-Gašija,18)

Allah, dž.š., rekao je još i ovo: “…i ne povodite se za prohtjevima ljudi koji su još davno zalutali, i mnoge u zabludu odveli, i sami s Pravoga puta skrenuli” (el-Maida, 77)

Treći uzrok nesreće: Samoljubljivost i umišljenost
Samoljublje i oholost (2) ubrajaju se u najveće uzroke propasti neke osobe; zato je Uzvišeni Allah o ovome rekao: “Taj drugi svijet dat ćemo onima koji ne žele da se na Zemlji ohole i da nered čine, a one koji se Allaha boje čeka sretan kraj.” (el-Kasas, 83)

Allah, dž.š., rekao je: “I iz oholosti ne okreći lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog.” (Lukman,18)

I rekao je: “Karun (3) je iz Musaovog naroda bio pa ih je tlačio, a bili smo mu dali toliko blaga da mu je ključeve od njega teško mogla nositi gomila snažnih ljudi: ‘Ne budi obijestan, jer Allah ne voli one koji su objesni’, govorili su mu ljudi iz naroda njegova. ‘I nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovom svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine.’ Ovo sto imam stekao sam znanjem svojim. Tako ja mislim’, govorio je on. (4) A zar nije znao da je Allah prije njega već uništio neke narode koji su bili od njega jači i koji su više nakupili – a zločinci neće o grijesima svojim ni ispitivani biti.

I izađe on pred narod svoj u svom sjaju. ‘Ah, da je i nama ono što je dato Karunu! ‘ , govorili su oni koji su čeznuli za životom na ovom svijetu, ‘on je uistinu, presretan. ‘ Teško vama!’, govorili su učeni, ‘onome koji vjeruje i čini dobra djela bolja je Allahova nagrada, a bit će samo strpljivima pružena.’ “I Mi smo i njega i dvorac njegov u zemlju utjerali i niko ga od Allahove kazne nije mogao odbraniti, a ni sam sebi nije mogao pomoći.” (El-Kasas, 76-82)

Bitka kod Hunejna je bila važna bitka između muslimanskih snaga predvođenih poslanikom Muhamedom i armije beduinskih plemena Hevazin i Sekif. Bitka se dogodila 630. godine, kod mjesta Hunejn, u dolini između Meke i utvrđenog grada Ta’ifa.

Bitka je završila odlučujućom pobjedom muslimana, koji su zarobljeni ogroman plijen. Bitka kod Hunejna je jedna od bitaka koja je po imenu navedena u Kur'anu, u suri Et-Tevba, u 25. ajetu.[3]

Ova pobjeda muslimana osigurala je ujedinjenje Arabije.

Protivnici muslimana su bili plemena Hevazin i Sekif, poznati po svojoj hrabrosti i vještini sa strijelama. Zabrinuti rastom islama i Muhamedove moći, oni su se okupili i namjerivali napasti Meku. Međutim, Muhammed je brzo saznao za njihove planove, pa je sam pošao prema njima sa armijom od 12.000 ljudi. Od tih 12.000, kaže se da su 10.000 bili isti oni koji su sa njim osvojili Meku a 2.000 novi vjernici iz Meke.

Iako puno manji, Hevazini i Sekifi su bolje poznavali teren, tako da, kad je prednji dio muslimanske vojske stigao u područje, oni su ga napali iz zasjeda. Taj dio Muhamedove armije je onda pokušao da se vrati glavnoj armiji, ali uhvatila ih je panika i nered. Ipak, Muhamedova vojska je stigla do njih i u jurišu je napala nevjernike. Muslimani su pobijedili u bici i njihovi protivnici su se vratili u Ta’if.

Islamska pobjeda natjerala je pustinjska plemena da pređu na islam. Nedugo poslije toga i pobunjenici u Ta’ifu su se predali i prihvatili islam. Poslije ove bitke i ujedinjenja Arabije dva-tri područja su se pobunila, ali je tada islamska država bila dovoljno snažna da ih se riješi. Bitka kod Hunejna je iz tog razloga zadnja važna Muhamedova vojna pobjeda.

Vidjevši kako je ogromna muslimanska vojska, jedan ashab zadivljeno uzviknu: “Danas nećemo biti poraženi zbog malobrojnosti!” Ova zadivljenost brojnošću nije se svidjela Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a Allah je povodom tog slučaja objavio ajete u suri Et-Tevba: “Allah vam je na mnogim bojištima pomogao, a i onoga dana na Hunejnu kada vas je mnoštvo vaše zanijelo, ali vam ono nije ni od kakve koristi bilo, nego vam je zemlja, koliko god da je bila prostrana, tijesna postala, pa ste se u bijeg dali. Zatim je Allah na Poslanika Svoga i na vjernike smiraj Svoj spustio, i vojske koje vi niste vidjeli poslao, i one koji nisu vjerovali na muke stavio, i to je bila kazna za nevjernike. Allah je poslije toga onome kome je htio oprostio, a Allah prašta i milostiv je.” (Et-Tevba, 25–26)

Bitka na Hunejnu se, zbog svoje povezanosti sa oslobađanjem Meke i događajima koji su uslijedili, smatra nastavkom operacije oslobođenja Meke.

Početkom mjeseca ševvala, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, saznavši da se plemena Sekif i Hevazin i neki njihovi saveznici spremaju za veliki napad na muslimane, izašao je iz Meke s namjerom da preduprijedi neprijateljski napad.

Za ovaj pohod Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, unajmio je oružje i ratničku opremu od Safvana b. Umejje, koji je još uvijek bio mušrik. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao je na raspolaganju deset hiljada boraca s kojima je oslobodio Meku i još dvije hiljade mekanskih muslimana koji su tek bili prihvatili islam i priključili se pohodu.

Plemena Hevazin, Sekif, Nasr, Džušem, i njihovi saveznici okupili su se pod vrhovnom komandom Malika b. Avfa en-Nasrija i uspjeli su sakupiti oko dvadeset hiljada boraca. Vođa plemena Džušem bio je Durejd b. Simmah, starac, vrlo iskusan borac i vojskovođa, ali zbog starosti nije mogao aktivno učestvovati u borbama, nego je imao samo ulogu savjetnika.

PROBLEM: Nedavno sam išla kod jedne gospođe za koju mi je rečeno da je dobra muslimanka i da pomaže ljudima u otklanjanju sihra. Ono što mi je rekla natjeralo me da pretražim net u potrazi za informacijama. Naime, rekla mi je da na sebi imam sihre koje sam pokupila od nekog, dakle nisu direktno meni namijenjeni. Također mi je rekla da to pod hitno trebam skinuti sa sebe ako želim napredovati u životu (a malo je reći da već godinama “k’o bekan” stojim na istom mjestu).

Inače, ta žena gleda u grah, a prije nego je počela pitala me za ime majke. Prema njenim riječima, može mi pomoći u otklanjanju sihra, ali moram donijeti flašu vode, veš, peškir, sapun i sliku svog momka (sliku jer je kao vidjela stalne svađe, probleme sa njim koje prouzrokuji ti sihri). Čitajući sve napisano na internetu, vidim da sam se ogriješila što sam uopće i otišla, i vidim da ovo što mi je ona rekla da trebam donijeti nije u skladu sa islamom i liječenjem od sihra. Moram priznati da sam sad jako zbunjena povodom svega toga, pa bih vas zamolila da mi pomognete. Kome da se obratim za pomoć? Allah vas nagradio!

SAVJET: Hvala Allahu i neka je salavat i selam na Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, koga je Allah poslao kao opomenu i milost svim svjetovima. Poštovana Lejla, uvažena sestro u vjeri islamu, prije svega želimo ti dobrodošlicu na naš sajt i iskreno se nadamo da ćeš nas i u budućnosti posjećivati. Drago nam je da si nama povjerila svoj problem kao i nedoumice koje te muče. Nadamo se da ćemo, uz Allahovu pomoć, uspjeti da ti makar djelimično objasnimo neke stvari, kako bi to bio vid uvoda u tvoje detaljnije upoznavanje sa islamom.

Kao prvo, tvoj odlazak dotičnoj personi koja, kako kažeš “skida sihre i gleda u grah…”, najbolje potvrđuje tvoju prvotnu konstataciju o sebi, kako si osoba kojoj “tematika vjere nije baš poznata”, jer, poštovana Lejla, da si poznavala makar osnove svoje vjere, nikada ne bi prekoračila kućni prag osobe koja “gleda u grah” i tako vjerovatno “čita sudbinu” te čini jedan od najvećih grijeha, koje je Uzvišeni Allah strogo zabranio. Međutim, nikako ne pomisli da te želimo koriti, grditi ili te verbalno napadati zbog tvoga postupka koji si počinila u neznanju.

Mi te, uvažena sestro, želimo samo savjetovati, moleći našeg Uzvišenog Gospodara da te uputi na Pravi put i da te izbavi od svih vrsta zabluda koje su danas mnogobrojnije nego ikad. Mnogi muslimani danas, zbog svoga neznanja koje je uzrokovano različitim faktorima, čine djela koja islam nikako ne dozvoljava, a vrlo često se radi o posjetama raznim vračarima, gatarima, egzorcistima i ostalim vidovima bjelosvjetskih šarlatana koji na muci i neznanju različitih profila ljudi, nastoje sebi priskrbiti ovosvjetsku korist, jer je poznato da većina njih svoje “okultne vještine” itekako debelo naplaćuje.

Od prvih dana kada je svjetlo islama granulo na Arabijskom poluotoku, u knjigama historije, kao i u drugim knjigama kur’ansko-hadiske tematike, poput zbirki hadisa, tefsira, islamskog prava itd., naći ćemo mnoge primjere u kojima je oslikana velika želja prvih generacija muslimana – ashaba, tabiina i tabi tabiina, da na ispravan način shvate i u konačnici primijene islamske propise u svojim životima.

Njihova privrženost i želja za ispravnim razumijevanjem kur’ansko-hadiskih tekstova rezultat je prevashodno Allahove milosti prema njima, potom njihove ispravne percepcije ovodunjalučkog života kao mjesta ispita, testiranja i kušnje, i svjesnosti o tome da će svaki od njih, ponaosob, stati pred Uzvišenog da odgovara za svoja djela. Ashabi su se trudili da budu najbolji muslimani, da islam žive u svakom njegovom segmentu, i u tome su svakako uspjeli, čemu svjedoče riječi Uzvišenog: “Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime; za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje rijeke teku, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh” (Et-Tevba, 100).

U ovom ajetu Allah nas obavještava da je zadovoljan prvim muslimanima, tj. zadovoljan je onim što su postigli kada je riječ o njihovom vjerskom životu, zadovoljan je njihovom iskrenošću, radom, požrtvovanošću, i razumijevanjem vjere i njenih propisa. To nam Uzvišeni dodatno potvrđuje kada kaže: “To je veliki uspjeh”. Veliki su uspjeh zaslužili kod svoga Gospodara time što su se trudili da islam primijene u svakom segmentu svog života.

Za njih je islam bio jedna cjelina, jedna komponenta, koja je nerazdvojiva. Kod njih je glavno pitanje bilo da li je nešto od vjere pa da to primijene u svojim životima ili ne.

Družili su se sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, slušali su od njega, promatrali njegove postupke i pitali o onome što im nije bilo jasno, sve sa ciljem kako bi razumjeli i primijenili ono što saznaju od vjere.

Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pitali su o onome do čega im je najviše bilo stalo, a to je kako da zasluže Džennet i kako da se zaštite od Vatre, kako se prenosi od Ebu Ejjuba el-Ensarija (Buhari, br. 1396) i Muaza b. Džebela (Tirmizi, br. 2616, sa ispravnim lancem prenosilaca). Pitali su ga kako da zasluže Allahovu ljubav, što se prenosi od Sehla b. Sa’da (Ibn Madža, br. 4102, sa ispravnim lancem prenosilaca).

Njihov način života, razumijevanje i praktikovanje vjere posmatrala je generacija nakon njih, tabiini, koji su bili od onih koji su se, također, trudili da na što potpuniji i najbolji način žive i praktikuju islam. Ovako se islam, u teoriji i praksi, sačuvao do današnjih dana.

Pripremio mr. Osman Smajlović, prof.

Grijesi i nepokornost Uzvišenom Allahu glavni su uzrok neuspjeha pojedinca i zajednice na dunjaluku i ahiretu. Mnogobrojne su negativne posljedice grijeha i nepokornosti, a svakako da je najopasnija potpuno uništenje jednoga naroda i zajednice. Govoreći o uništenju ranijih naroda, Uzvišeni Allah kaže: "I sve smo prema grijesima njihovim kaznili: na neke vjetar, pun pijeska poslali, a neke strašnim glasom uništili; neke u zemlju utjerali, a neke potopili. Allah im nije učinio nepravdu, sami su sebi nepravdu nanijeli." (El-Ankebut, 40)

Činjenje grijeha u javnosti opasnije je od činjenja grijeha u tajnosti, kao što je naprimjer vrijeđanje islamskih svetinja, konzumiranje hrane i pića u toku ramazanskog dana, konzumiranje alkohola, odlazak u kladionicu, blud, razgolićenost i slično.

Savremena sredstva komunikacije olakšala su javno griješenje, tako da su i negativne posljedice grijeha daleko pogubnije.
Pogubnost javnog činjenja grijeha

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Svim mojim sljedbenicima bit će oprošteno, samo ne onima koji javno čine grijehe. Javnim činjenjem grijeha smatra se i to da čovjek preko noći nešto uradi, a ujutro, nakon što mu je to Allah pokrio, nekoga zovne i kaže: 'Sinoć sam uradio to i to' -- zanoćio je prekriven zaštitom svoga Gospodara, a osvanuo skidajući Allahovu zaštitu." (Buhari)

U komentaru ovog hadisa učenjaci su rekli da će onaj koji javno čini grijeh ili javno govori o grijehu koji je tajno učinio biti izložen kritici ljudi, tako da će ga po ružnom spominjati u njegovom odsustvu ili će ga ogovarati i vrijeđati, odnosno Allah neće sakriti njegove grijehe, neće ga zaštititi od kazne na dunjaluku koju povlači javno činjenje grijeha, neće ga sačuvati od onoga što on ne voli i kaznit će ga žestokom kaznom. To što je u hadisu rečeno da Allah neće oprostiti onima koji javno čine grijehe ne može se tumačiti doslovno i kategorički tvrditi da će mu biti uskraćen Allahov oprost, jer Allah će prihvatiti svačije istinsko pokajanje, nego se ovim hadisom ukazuje na pogubnost javnog činjenja grijeha i to je vjernicima dovoljan podstrek da se suzdrže od javnog činjenja grijeha ili kazivanja o grijesima koje su učinili u tajnosti.

Tekst Pripremio: Mirnes Škrijelj, prof.

Ovaj svijet nije mjesto uživanja niti mjesto nagrade i kazne, već je mjesto iskušenja. Uzvišeni Allah stvorio nas je i odredio nam da živimo na ovom svijetu, a preko Svojih poslanika, alejhimus-selam, poslao nam je Uputu u kojoj nam je pojasnio kako se trebamo vladati i djelovati. Naš Gospodar nije nas stvorio uzalud, kao što mnogi misle, već nas je stvorio s velikim ciljem, koji je jasno u Kur'anu spomenuo kada je rekao: "Džine i ljude stvorio sam samo da Mi budu pokorni." (Ez-Zarijat, 56)

To je ta uzvišena misija svakog od nas koja nam je povjerena i za koju ćemo biti pitani. Zato svaki vjernik i vjernica sav svoj život trebaju posvetiti ovom uzvišenom cilju, a to znači da svoja djela moramo uskladiti s onim što voli Uzvišeni Allah i čime je zadovoljan, a ostaviti sve ono što On zabranjuje i čime nije zadovoljan. Ovaj put nije lahak, niti je kratak, već je težak, pun iskušenja i prepreka, a dug je baš onoliko koliko je dug i čovjekov život. Ovo znači da se Allah obožava i da Mu se ibadet čini dokle god nam srce u grudima kuca, jer Uzvišeni kaže: "I sve dok si živ, Gospodaru svome se klanjaj!" (El-Hidžr, 99)

Sve ovo upućuje na to da je na Pravom putu potrebno ustrajnosti i strpljenja, i da to nije poput trke na stotinu metara, gdje na kratkom rastojanju daš sve od sebe i pokažeš sve što imaš. Ne, ovo je dug put koji je popločan raznim iskušenjima, nedaćama i gubicima, pa je stoga potrebno biti ustrajan i saburli kako bi uspio. Uzvišeni kaže: "Zar vi mislite da ćete ući u Džennet, a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji su prije vas bili i nestali? Njih su satirale neimaština i bolest, i toliko su bili uznemiravani da bi i poslanik, i oni koji su s njim vjerovali -- uzviknuli: 'Kada će već jednom Allahova pomoć!?' Eto, Allahova pomoć je zaista blizu!" (El-Bekara, 214)

Iskušenja su plod velike mudrosti našega Gospodara, putem kojih se pravi razlika između onih koji su iskreni i onih koji to nisu, a samo će iskreni uspjeti na oba svijeta, kao što kaže Uzvišeni: "Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: 'Mi vjerujemo!' i da u iskušenje neće biti dovedeni? A Mi smo u iskušenje dovodili i one prije njih, da bi Allah sigurno ukazao na one koji govore istinu i na one koji lažu." (El-Ankebut, 2--3)

Onaj ko bude iskren, osloni se na Allaha i bude ustrajan, Uzvišeni ga neće ostaviti samoga, neće ga ostaviti bez pomoći i podrške, jer on kao slabašno biće ne bi mogao izdržati sve te poteškoće i iskušenja.

Uzvišeni kaže: "Onima koji govore: 'Gospodar naš je Allah', pa poslije ostanu pri tome -- dolaze meleki: 'Ne bojte se i ne žalostite se, i radujte se Džennetu koji vam je obećan.'" (Fusilet, 30)

"Oni koji govore: 'Naš Gospodar je Allah!' -- i istraju na Pravome putu, neka se ničega ne boje i ni za čim neka ne tuguju!" (El-Ahkaf, 13)

Ustrajnost, po definiciji, podrazumijeva čvrsto prihvatanje kompletne vjere, kontinuitet u njenom pridržavanju, kao i pozivanje drugih u vjeru.

Ovo znači da se vjera mora čvrsto prihvatiti, beskompromisno i odlučno, nakon toga držati kontinuitet, ne odustajati i ne slijediti šejtanove stope u ostavljanju propisa, a uz to i druge pozivati na toj put, ne biti sebičan i ne čuvati blagodat upute samo za sebe, već širiti pozitivnu imansku energiju na druge, shodno svome znanju i mogućnostima.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u mnogim hadisima podstiče svoj ummet na ustrajnost na putu istine, pa tako u hadisu koji bilježi imam Muslim od Sufjana b. Abdullaha, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: "Jednom prilikom rekao sam: 'O Allahov Poslaniče, reci mi nešto o islamu, da nakon tebe nikoga ne moram pitati!', pa mi je odgovorio: 'Reci: 'Vjerujem u Allaha', a potom ustraj u tome!'"

Iz hadisa vidimo da je ovaj ashab, radijallahu anhu, tražio nešto veliko, nešto bitno, nešto što će mu koristiti kroz cijeli život, pa je dobio poslanički savjet, koji nam nedvosmisleno ukazuje na to da je ustrajnost na putu istine nešto čega konstantno moramo biti svjesni i čega se moramo pridržavati, kako bismo uspjeli. Ovo zato što čovjeku koji bude radio dobra djela jedno, određeno vrijeme, makar to bio i duži vremenski period, makar to bilo i desetinama godina, to neće biti od koristi ako nakon toga odustane, posustane i ostavi Pravi put i krene putem zablude, i na takvoga se odnose riječi Uzvišenog: "I Mi ćemo pristupiti djelima njihovim koja su učinili i u prah i pepeo ih pretvoriti." (El-Furkan, 23)

Isto tako, zar ne čitamo riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu od kojeg se ledi krv u žilama svakog vjernika, koji se boji za svoj iman i za svoj završetak, gdje kaže: "Tako mi Allaha, pored kojeg nema drugog boga, neko će od vas raditi djela džennetlija sve dok između njega i Dženneta ne bude ostao aršin, zatim će ga preduhitriti određenje i nastavit će raditi djela koja vode u Džehennem, pa će ući u Džehennem. A neko će od vas raditi djela džehennemlija sve dok između njega i Džehennema ne bude ostao aršin, zatim će ga preduhitriti određenje i nastavit će raditi djela koja vode u Džennet, pa će ući u Džennet." (Buhari i Muslim)

Svakim danom tehnologija se sve više razvija, čovjek dolazi do novih naučnih saznanja i tehnoloških dostignuća, posebno u informatičkom sektoru, razvijaju se nove aplikacije i pojavljuju nove društvene mreže.

U početku su društvene mreže služile prvenstveno kao nezaobilazan kanal komunikacije i povezivanja ljudi, razmjene informacija, ostvarivanja novih i uspostavljanja starih veza među ljudima.

Međutim, danas je uticaj društvenih mreža znatno prevazišao svoje početne odrednice, tako da je skoro nemoguće u našem društvu pronaći osobu da nije, na bilo koji način, aktivna na društvenim mrežama.

Ovdje ne želimo da govorimo o namjenama pojedinih društvenih mreža i načinu njihovog korištenja, već želimo da govorimo o tome kako se mi na društvenim mrežama ponašamo i kakvu kulturu i bonton pokazujemo.

Neosporna je činjenica da su društvene mreže, posebno one čija je upotreba otvorena i neograničena za pojedince, postale mjesto gdje je svakom pojedincu data prilika da iskaže svoje mišljenje o bilo kojoj temi. Jednostavno rečeno, nema granica komuniciranja. Jedina barijera ovakvom ponašanju jeste lična svijest i savjest.

Naše ponašanje na društvenim mrežama odraz je svrhe i cilja našeg virtuelnog prisustva na tim mrežama. U našem stvarnom životu, gdje se susrećemo i komuniciramo s ljudima, naša djela, riječi i gestikulacije pokazatelj su onoga što se nalazi u našim srcima. Tako na jedan jednostavan način možemo na osnovu nečijeg ponašanja da uspostavimo dijagnozu te ličnosti. Možemo da vidimo da li je ta osoba simpatična, da li je kulturna, vulgarna ili nezainteresirana za bilo koji vid komunikacije, da li je zanimljiva, da li ima visoke ambicije, da li je interesuju tuđi životi i dešavanja, ili je fokusirana na sebe i sopstvene životne situacije. Priroda čovjeka upravo je takva da na osnovu ponašanja i govora uspostavlja i gradi percepciju o drugoj osobi.

Nimalo drugačije nije ni na društvenim mrežama. Na sličan način, a shodno onome kako se svaka osoba predstavlja na društvenim mrežama, mi stvaramo percepciju o njoj. Da li je i koliko je moguće preko društvenih mreža analizirati ponašanje i karakter osobe, to je posebna tema. Međutim, ono što je sigurno jeste da svaki pojedinac svojim djelima na internetu pokazuje i prezentira dio sebe i svog karaktera. Možda bi se čak moglo reći da su nam društvene mreže dale vjetar u leđa kada je u pitanju iznošenje mišljenja, i ne samo da kažemo šta mislimo, već da to svoje mišljenje nadopunimo određenim negativnim i agresivnim emocijama.

Često se povede rasprava o tome da li je dozvoljeno koristiti neke riječi i izraze, pa se tako dovodi u pitanje ispravnost upotrebe riječi "mrsiti" i navodi se da je to riječ koja označava prekidanje kršćanskog posta iako je u BiH ovaj izraz zastupljen među muslimanima i označava upravo prekid posta. Da li je dozvoljeno koristiti ovaj izraz? Da li je iz poštovanja dozvoljeno upotrebljavati izraze: "Svaka ti čast!" i: "Skidam ti kapu!", i da li to predstavlja poistovjećivanje s nemuslimanima?

Način govora i izrazi koji se koriste značajni su i imaju važnu ulogu. Jezik je dinamičan, mijenja se i razvija, a nerijetko je vezan za ideologiju i vjerska ubjeđenja. U kur'anskom tekstu nalazimo da Svevišnji Allah podučava ashabe kako će se izražavati, kao što je slučaj u ajetu: "O vi koji vjerujete, ne govorite: 'Čuvaj nas! (raina)', nego recite: 'Pazi nas! (unzurna)' i slušajte." (El-Bekara, 104). Nevjernici su zloupotrebljavali izraz "raina" kada bi ga muslimani upotrijebili, a Kur'an je to spriječio naredivši da se izraz "raina" zamijeni drugim. Iz navedenog razumijemo da je važno voditi računa o načinu izražavanja i da govorne navike trebamo uskladiti s vjerskim učenjem.

Što se tiče upotrebe izraza "mrsiti" u značenju prekida posta, lingvistički gledano, ispravno je tako reći s obzirom da izraz na to ukazuje i tako se shvata. Ali, ako se osvrnemo na etimologiju te riječi, možemo uočiti poveznicu s kršćanskim postom, s obzirom na to da kršćanski post podrazumijeva nekonzumiranje masnoće -- mrsi, a prekida se prestankom tog sustezanja, pa je tako mršenje konzumiranje mrsi koja je za vrijeme posta zabranjena. Ako je ova etimologija ispravna, onda je izbjegavanje tog izraza, kada se radi o postu muslimana, utemeljeno i potrebno je zamijeniti ga islamskim izrazom, kao što je "iftariti se", a to je arabizam koji ukazuje na prvi obrok u toku dana, a u slučaju muslimanskog posta, to je obrok nakon akšama.

Sumnje oko izraza "svaka ti čast" grade se na shvatanju da se potpuna i apsolutna čast pripisuje jedino Allahu i stoga nije dozvoljeno pripisati je čovjeku. Premisa ove sumnje je tačna, jer se apsolutna i potpuna čast pripisuje samo Allahu, međutim pogrešan je zaključak da se taj govor nikako ne smije usmjeriti čovjeku. Kada se izrazom "svaka ti čast" namjerava značenje kao što je: "cijenim tvoj postupak, odobravam i vrednujem, odajem ti čast u tvom ljudskom domenu", u tome nema smetnje. Zabranjeno bi bilo ako bi se tom frazom namjeravala iskazati apsolutna čast kakva pripada samo Allahu, a to se u govornom običaju ne podrazumijeva.

Termini i izrazi mogu se formom podudarati i biti identični, ali se njihov smisao i značenje razlikuje shodno upotrebi i kontekstu. Tako naprimjer Svevišnji Allah o Sebi kaže: "Allah je, doista, Onaj Koji sve čuje (semian) i Onaj Koji sve vidi (besiren)." (En-Nisa, 58) A opisujući čovjeka kaže: "Mi čovjeka od smjese sjemena stvaramo da bismo ga na kušnju stavili i činimo da on čuje (semian) i vidi (besiren)." (El-Insan, 2) Potpuno isti izrazi upotrijebljeni su u opisu svojstava Uzvišenog Allaha u prvom ajetu i u opisu čovjeka u drugom ajetu.

Međutim, to nije antropomorfizam i ne ukazuje na sličnost, jer svojstvo prati svog nosioca i prema njemu se shvata. Svevišnji Allah čuje i vidi onako kako dolikuje Njegovoj veličini i ništa nije kao On, a čovjek čuje i vidi svojim ljudskim vidom i sluhom. Svevišnji Allah upravo ova dva svojstva pripisuje Sebi u ajetu u kojem ističe da ništa nije poput Njega i kaže: "Ništa nije kao On! On je Svečujući (Es-Semi) i Svevideći (El-Besir)." (Eš-Šura, 11)

Izraz "skidam ti kapu", poput prethodnog, ukazuje na ukazivanje počasti, a gesta skidanja kape ukazuje na pozdrav, dobrodošlicu i iskazivanje poštovanja. Ako muslimani prihvate neki običaj koji izvorno potječe od nemuslimana i raširi se među muslimanima, prestaje biti svojstven nemuslimanima i primjena tog običaja ne tretira se oponašanjem nemuslimana, kao što je odijevanje odijela za muškarce. Zabranjeno je oponašati nevjernike u nečemu što je svojstveno njima, a to se može razlikovati shodno mjestu i vremenu.

U tom kontekstu promatra se i iskazivanje poštovanja skidanjem kape, iako to u našem vremenu nije prisutno s obzirom na to da je običaj nošenja kape gotovo nestao. Iskazivanje poštovanja skidanjem kape može se usporediti sa naklanjanjem. Naklon prilikom pozdrava koji nalikuje rukūu zabranjen je. Blagi naklon pri pozdravu koji ne nalikuje rukūu pokuđen je i suprotan praksi muslimana, međutim, nije strogo zabranjen. Svevišnji Allah najbolje zna!

Da li je ispravno iskup za post i prekršenu zakletvu dati nemuslimanu?

Musliman koji zbog bolesti ne posti u danima ramazana može biti u dva različita stanja.

Prvo je da njegova bolest bude prolazna, trenutna i očekuje se da će ozdraviti i biti u stanju postiti. U tom slučaju samo će, nakon što ozdravi, napostiti propuštene dane posta i nije dužan iskupiti se. Na to ukazuje kur'anski ajet: "Ko od vas u tom mjesecu bude kod kuće, neka ga u postu provede, a ko se razboli ili se na putu zadesi, neka isti broj dana naposti -- Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate -- da određeni broj dana ispunite, i da Allaha veličate zato što vam je ukazao na Pravi put, i da zahvalni budete." (El-Bekara, 185)

Drugo stanje je kada se radi o trajnoj bolesti u kojoj nema nade za ozdravljenje. Musliman koji je iskušan takvom bolešću nije dužan postiti u ramazanu niti će propuštene dana napaštati, ali je dužan za svaki dan posta nahraniti jednog siromaha. U takvom stanju su i stariji ljudi koji nisu u stanju postiti.

Svevišnji Allah rekao je: "O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili, i to neznatan broj dana; a onome od vas koji bude bolestan ili na putu -- isti broj drugih dana. Onima koji ga jedva podnose -- otkup je da jednog siromaha nahrane. A ko drage volje da više, za njega je bolje." (El-Bekara, 183--184) Ajet govori o prvoj fazi normiranja posta, kada onaj ko je htio da ne posti nije nužno morao postiti iako je zdrav i za post sposoban, ali je bio dužan za svaki dan posta nahraniti siromaha. Iako tada post nije bio obavezan, bio je poželjan i više se vrednovao, kao što je u nastavku ajeta kazano: "A bolje vam je, neka znate, da postite" (El-Bekara, 184).

Nakon toga, post je postao obligatna dužnost svim vjerskim obveznicima, a mogućnost da zdrava osoba umjesto posta nahrani siromaha derogirana je. Rekao je Svevišnji Allah: "U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur'ana, koji je putokaz ljudima i jasan dokaz Pravoga puta i razlikovanja dobra od zla. Ko od vas u tom mjesecu bude kod kuće, neka ga u postu provede." (El-Bekara, 185)

Nahraniti siromaha bila je zamjena za post u prvoj fazi propisivanja posta, a nakon toga post je postao obavezan. Međutim, kada neko, ni u ramazanu ni nakon ramazana, nije u stanju postiti, vratit će se prvobitnoj zamjeni za post, odnosno nahranit će siromaha. Za svaki dan propuštenog posta nahranit će jednog siromaha tako što će mu dati namirnice ili gotovu hranu, a prema hanefijskom mezhebu prihvatljivo je i da mu dadne vrijednost hrane u novcu.

Kako razumjeti hadise u kojima Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, moli Allaha da ga sačuva i zaštiti od iskušenja u siromaštvu, dok u drugim hadisima moli da ga zaštiti iskušenja u bogatstvu, a bogatstvo i siromaštvo dva su suprotna stanja?

Aiša, radijallahu anha, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio: "Allahu, tražim Tvoju zaštitu od lijenosti, oronulosti, grijeha i duga, od kušnje u kaburu i patnje u kaburu, od kušnje u Vatri i patnje u Vatri, i od kušnje bogatstva! Allahu, utječem Ti se od kušnje siromaštva, i utječem Ti se od smutnje Mesiha Dedždžala..." (Buhari, br. 6368) U drugoj predaji navodi se da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio: "Tako mi Allaha, ja se ne bojim za vas siromaštva, ali se bojim da će vam se pružiti ovaj svijet (bogatstvo), kao što je bio pružen onima koji su bili prije vas, pa ćete se natjecati (u imecima) kao što su se oni natjecali, i to će vas natjecanje upropastiti, kao što je njih upropastilo." (Buhari, br. 3158)

U prvom hadisu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, moli Allaha da ga sačuva i zaštiti od iskušenja u siromaštvu, jer siromaštvo može navesti čovjeka da zapada u haram ili sumnjiva djela tako da ne vodi računa o halalu i haramu, nego po svaku cijenu nastoji doći do imetka, a to je kušnja. Također, siromaštvo može navesti čovjeka da prezire Božije određenje, da mu ponestane strpljenja, ili pak da se upusti u djela kakva ne priliče časnom i dostojanstvenom vjerniku. Sve su to fitne i iskušenja od kojih se treba utjecati Svevišnjem Allahu i tražiti da ih od nas udalji.

Što se tiče iskušenja u bogatstvu od kojeg se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, utjecao, moguće je da je to iz razloga što je Poslanik putem objave i nadahnuća znao da će imetak u obilju doći ashabima. To je jedan od znakova njegovog poslanstva, s obzirom na to da je nagovještavao šta će se desiti prije nego što se desi. U hadisu u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazuje da se za ovaj ummet ne boji siromaštva, nego da se boji bogatstva, pokazatelj je da je šteta koja proizlazi iz siromaštva manja u odnosu na štetu koja proizlazi iz bogatstva, jer je gubitak koji je posljedica neimaštine uglavnom ovosvjetskog karaktera, dok je gubitak koji je posljedica bogatstva pretežno ahiretskog karaktera. U komentaru dijela hadisa: "Ja se ne bojim za vas siromaštva", Mubarekfuri navodi: "Ne bojim se za vas da će vam siromaštvo upropastiti vašu vjeru." (Minnetul-Mun'im, 4/391; Islamweb, br. 477328) Svevišnji Allah najbolje zna.