TEME POMOĆI KLIK: (OVDE) ZA REGISTRACIJU: ( OVDE ) x


Ocena Teme:
  • 0 Glasov(a) - 0 Prosečno
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
Kako odgojiti dijete
#1
Rainbow 
Vjerovati da, nakon što postanemo roditelji, znamo sve vezano za dijete potpuno je pogrešno. Zapravo, tek tada počinju novi izazovi i potreba da učimo, da se usavršavamo, i da tek tada radimo na sebi. Kako savladati srdžbu, kako kontrolisati emocije, kako što bolje postupiti u nepredviđenim situacijama, kako kontrolisati umor, neraspoloženje…- sve su to izazovi sa kojima bi se trebali suočiti roditelji. Priznati svoju slabost nije slabost, naprotiv, to je velika snaga i veliki korak ka promjeni. Želja da budemo bolji i kvalitetniji ukazuje na našu svijest o važnosti samokritike i ličnog napretka. A ujedno, to je odličan obrazac i primjer našoj djeci da čitav je život put traganja za znanjem, iskustvom i spoznajom.

Pogrešno je shvatanje mnogih roditelja da su dobri ljudi ukoliko su vjernici, a time i dobri roditelji. Vjernik jeste (trebao bi da bude) dobar, ali to ne znači da je bezgriješan i da više ne treba da radi na sebi. Istinski vjernik se stalno preispituje i koriguje, prvenstveno u odnosu prema Allahu a zatim i prema Njegovim stvorenjima, a naročito prema svojoj porodici. Mnogo često roditelji zaborave na hadis da su najbolji oni koji su najbolji prema svojoj porodici. Mnogo često, svu ljepotu i toplinu pokazuju prema tuđoj djeci, a nakon što se vrate u svoj dom- sve frustracije i sva neraspoloženja tokom dana iskale na svojoj porodici, svojoj djeci.

Isto tako, djeca nisu vlasništvo roditelja. Često pojedini roditelji u ljutnji izreknu jako teške riječi, i često se postave kao apsolutni vlasnici svoje djece. Ne bi smjeli zaboraviti da su naša djeca Allahov dar nama, iskušenje i blagodat, i da su ona u vlasništvu svoga Gospodara. Ne smijemo zaboraviti da nam je zabranjen zulum prema njima, i da- bez obzira što ih mi smatramo svojim vlasništvom- On njih štiti i samo On je zapravo njihov Vlasnik.

Allah nam je preporučio da budemo blagi, milostovi, plemeniti prema svojim porodicama i da im praštamo i činimo dobročinstvo. A sve to, Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nam je potvrdio svojim ponašanjem: nikada nije udario ženu, dijete ili slugu. Kao roditelji, mi smo jači od svoje djece. Da, možemo iskaliti svoj bijes na njima. Ne mogu nam se suprostaviti, naročito dok su mali i nemoćni. Ali, zaštitnik nemoćnih je Allah.

Kako će se malo dijete osjećati kada nad njim sprovodimo silu, i kakav uzor i obrazac ponašanja ćemo mu dati- o tome bismo se trebali samokriiitično zapitati. Blagošću se, shodno hadisu, postiže ono što ne može ničim drugim. Kao roditelji, od najranijih dana djetetovog života trebamo se okititi posebno sa dvije osobine: blagošću i saburom. Ovo dvoje, uz lični napredak, usavršavanje znanj i traganje za iskistvima- uz Allahovu pomoć donijet će najbolje rezultate.

I svakako, dova Uzvišenom. Da bude zadovoljan nama i našom djecom. I da ih odgajamo onako kako je On zadovoljan. Budimo svjesni da je uvijek Njegovo pravo prvo, u svemu. Pa tako i u odgoju djece.
Odgovori
Hvala dao:
#2
Imati vremena za sve samo ne za dijete, nije odgovorno roditeljstvo. Dijete nije teret, dijete nije krivo ni za šta što se dešava nama ili nam se desilo pa da ga držimo kao prvu metu na kojoj ćemo iskaliti naše neraspoloženje, loše započet dan, ili probleme iz prošlosti. Dijete je emanet i blagodat, i za odgoj djeteta ćemo imati nagradu na oba svijeta od Milostivog ukoliko taj emanet dostojno iznesemo.

Roditelji trebaju posložiti prioritete. Nakon obaveza prema Gospodaru i prema nama samima- na red odmah dolaze djeca. Roditelji trebaju imati vrijeme za djecu, vrijeme koje će biti ispunjeno i aktivno, truditi se da budu kreativni, vedri (ma kakav im dan bio) i da unose što više pozitivnosti u djetetov um i u njegovu ličnost.
Dijete treba da se osjeća voljeno i željeno, i da zaista tako bude. Ma koliko nam u određenim momentima bilo teško nositi se sa emanetom djeteta/djece- moramo imati na umu da su djeca san nekih ljudi kojima je Allah tu blagodat uskratio iz Svoje mudrosti. Konstantna mrzovoljnost prema našoj djeci može biti i nezahvalnost na Allahovim blagodatima.
Mobitel nije rješenje, niti je alternativa, niti može biti odgajatelj djeci. Bilo bi najbolje kada ga djeca u najranijem periodu života ne bi nikako koristila, a i kasnije u granicama umjerenosti (što manje- to bolje). Međutim, ako i koriste, onda to vrijeme mora da bude svedeno na minimum i da sadržaj koji koriste (gledaju) bude edukativan i koristan za oblikovanje njihove ličnosti.

Ogromne su posljedice nekontrolisanog korištenja mobilnih telefona i ovisnosti o igricama. Zaista, takva djeca su veoma često izgubljena, demotivisana, depresivna a nerijetko i agresivna. Postoji bojazan da će djeca- ukoliko roditelji na vrijeme ne uoče opasnost koja vreba- izrasti u osobe bez cilja, osobe koje preziru nauku i knjigu, prirodu, putovanja i realan život. A čemu bi se Ummet najboljeg Poslanika mogao nadati uz takve buduće generacije?

Roditelji ne smiju zapostavljati emocionalnu i fizičku bliskost sa svojom djecom. Dijete kojem roditelji ne posvećuju pažnju, zapostavljaju ga i odbacuju- nužno postaje ogorčeno, neispunjeno i mrzovoljno prema sebi i okolini. Rastužio me slučaj djeteta koje mi je reklo da je njegovo rođenje bilo najveća greška i da ono osjeća da ga niko u porodici ne voli. Takve riječi desetogodišnjeg djeteta su strašne. Posmatram ga dok to govori i razmišljam kako bi ono u nekom drugom okruženju moglo da cvjeta kao najljepša biljka. A djeca su zbilja kao biljke- onako kako ih odgajamo i ljubavlju i pažnjom zalijevamo- baš tako uspijevaju, cvjetaju, rastu…

Posmatrajte svoje dijete. Pratite da li je sa vama sretno. Ne, ne mislim da možda neće biti ponekad ljuto ili tužno ako mu ne budete u mogućnosti ispuniti neku želju. Mislim da pratite koliko se sretno smije kada je u vašem društvu, koliko je samouvjereno u društvu drugih, i koliko cijeni sebe. Ako vidite negativne znakove- to je zapravo alarm koji ukazuje na pogreške u vašem odnosu prema djetetu. Dijete i dalje nije krivo.

I ne zaboravite da su se najboljem čovjeku na Zemlji, sallallahu alejhi ve sellem, unuci penjali na leđa dok je namaz obavljao. Nije sramota biti „dijete“ sa djecom, nije sramota ako se igramo sa njima. Nije sramota zagrliti, pomilovati ili poljubiti dijete. Štaviše, Poslanik, s.a.v.s., je ukorio čovjeka koji nije pokazivao znakove milosti i ljubavi prema svojoj djeci. Takav „hladan“ odgoj nije od Sunneta.
Odgovori
Hvala dao:
#3
Roditelj je ključna ličnost u odgoju djece. Jedna izreka kaže da se dijete odgaja 20 godina prije njegovog rođenja. I zaista je tako. Odgoj roditelja je presudan u kvaliteti odgoja djece. Nakon što postanemo Allahovom voljom roditelji, započinje također i naš odgoj kao roditelja. Pred nama je jedan novi izazov, jedno novo iskušenje. Zbog toga, od ključne važnosti je spremnost roditelja da uči, nadograđuje svoju ličnost i primjenjuje naučeno.

Porodica, u ovom slučaju djeca, prva su linija našeg djelovanja. Upravo zbog toga i jeste hadis: „Najbolji od vas su oni koji su najbolji svojoj porodici.“ I zaista, najprije u svojoj porodici pokažemo ono negativno u nama, iako bi zapravo naša porodica/djeca trebala da budu prva bašča koju ćemo zalijevati našim najljepšim osobinama. Najprije bi njima trebali pomoći da izrastu u zdrave, kvalitetne i odgojene ličnosti.

Različit je sabur onaj kada osaburimo nekome na ulici ili poslu zbog nečega što ne volimo, od onog sabura kada osaburimo svome djetetu/svojoj djeci nakon što nas najmanje deset puta tokom dana iznerviraju. Tada se ponajviše dokazuje primjena kur’anskog ajeta koji govori o savladavanju u srdžbi (ljutnji):

„I požurite oprostu Gospodara vašega, i Džennetu širokom kao nebesa i Zemlja – pripremljenom za bogobojazne – za one koji udjeljuju, i kada su u obilju i kada su u oskudici, koji srdžbu savlađuju i ljudima opraštaju. A Allah voli dobročinitelje.“ (sura Ali Imran, 133-134)

Samilost, ljubav, milost, dobrota, darežljivost, sabur, poštenje i pravednost trebali bi da krase svakodnevno naš odnos prema našoj djeci, odnosno našoj porodici.

Ne smijemo zanemariti činjenicu da u porodici nije bitan samo naš odnos prema djeci, već su bitni svi međuodnosi unutar članova te porodice, odnosno cjelokupna harmonija koja vlada u našem domu. Tako, na primjer, ma koliko bili dobri kao roditelji- naše dijete neće biti sretno i spokojno, neće moći izrastati u zdravu i samouvjerenu ličnost ukoliko bude svakodnevno svjedočilo nasilju u porodici, svađama, raspravama i drugim oblicima netrpeljivosti. Mnogo puta sam se susrela sa djecom koja su bila ili previše povučena u sebe, ili previše željna pažnje, ili ako mogu reći previše neposlušna i agresivna. U većini slučajeva razlog je bio isti, loši porodični odnosi. Većina te djece je bila indirektno ili direktno žrtva porodičnog nasilja, te je to u potpunosti narušilo njihov duh djetinjstva i njihov zdrav emotivni i psihološki razvoj.

Svaki put kada bismo povisili ton na svog supružnika, svaki put kada bismo čak i imali valjan razlog da se raspravljamo- sjetimo se naše djece i upitajmo sebe kako se oni osjećaju dok gledaju dva najvoljenija bića na zemlji kako stoje jedno naspram drugog kao najveći neprijatelji!?

Također je veoma bitno da kao roditelji kod sebe razvijamo osobinu samokritičnosti i preispitivanja. Iako se trudimo da budemo najbolji roditelj na svijetu, uvijek je kod nas prisutno i ono nešto što bismo željeli ili mogli promijeniti kod sebe u našem odnosu prema djeci. Tako, na primjer, možda bismo vrijeme koje provodimo uz mobilni telefon mogli iskoristiti u druženju sa našom djecom na nekom igralištu ili u prirodi. Ili, ako ništa u nekom toplom razgovoru, zajedničkom kuhanju kolača ili majstorisanju. Ili u čitanju lijepih i poučnih priča, upoznavanju vjere, odlascima u džamiju…

Možda bismo mogli da se manje ljutimo, da manje sumnjamo u svoje dijete, da ga manje kritikujemo a više hvalimo. Možda bismo mogli u naše domove unijeti više smijeha i radosti a manje kritika i napetosti…

Možda bismo mogli biti pravedniji prema djeci. Poslanik, sallallahu alejhu ve sellem, je rekao: „Uzvišeni Allah ne voli da pravite razliku među svojom djecom, čak i kada ih ljubite.“

Možda je ono „najgore“ dijete baš takvo jer mu najmanje pažnje i ljubavi posvećujemo u odnosu na ostalu našu djecu..

Roditelj koji konstantno provjerava svoje roditeljstvo kvalitetan je roditelj. To pokazuje njegovu spremnost da napreduje, a ujedno postaje i najbolji primjer za svoje dijete: osoba sprema da radi na sebi, osoba koja priznaje da nije savršena, osoba koja pokazuje da život na ovom svijetu je konstantno učenje i traganje za znanjem, jedno putovanje s ciljem postizanja Njegovog zadovoljstva.

A djeca uče čak i iz naše šutnje. Iz naših riječi i naših djela. A često su i ogledalo naših tajnih i javnih postupaka. I onog što samo On zna.
Odgovori
Hvala dao:
#4
Jedna od posebnih odgojnih metoda jeste razgovor. Razgovor između roditelja i djece spominje se na više mjesta u Kur’anu, i zaista je u svakom posebna pouka za razumom obdarene.

Prvi dijalog jeste dijalog između Nuha a.s. i njegovog sina. Ovaj dijalog nam pokazuje brižnog roditelja koji svim svojim srcem želi dobro svome sinu, sve do posljednjeg. Nuh a.s. je primjer da se roditelj ne treba odricati svoga djeteta, i da mu treba pružati ruku spasa, nuditi mu uputu, pozivati ga na pravi put i podsjećati na pokajanje, i to sve do kraja. (Dijalog se nalazi u suri Hud.)

Drugi dijalog jeste dijalog Jakuba a.s. i njegovog sina Jusufa a.s., a zatim i ostalih sinova. Kroz ove dijaloge se očituje roditeljska ljubav, briga, podrška- ali i praštanje, velikodušnost, kao i odgojna metoda uočavanja i prihvatanja greške od strane onog koji je pogriješio, te iskreno pokajanje za nju. Postavlja se pitanje, kako bi drugi roditelj postupio prema djeci koja su napakostila bratu? Na koji način rješavamo „sporove“ među našom djecom? Možemo li uzeti pouku iz Jakubovog a.s. savjeta koji pokazuje brižnost ostalim sinovima- da ulaze na različite kapije- pored toga što su oni pokazali zlobu prema bratu (Jusufu a.s.)? (Dijalog se nalazi u suri Jusuf.)

Treći dijalog koji se spominje u Kur’anu jeste dijalog između Ibrahima a.s. i njegovog oca Azera. Ovaj dijalog je ujedno i primjer kakav roditelj ne treba biti: isključiv, tvrdoglav, inadžija. Ukazuje nam također i na to da dijete može biti na višem nivou (vjerskom i intelektualnom) od roditelja, i da roditelj nužno nije i ne mora biti uvijek u pravu. S druge strane dijalog nam pokazuje na kakav način dijete treba da se ophodi čak i prema takvom roditelju, i da ga- bez obzira kakav je- treba uvijek poštovati. (Dijalog se nalazi u suri Merjem.)
Četvrti dijalog se nalazi u suri El-Kasas. On zapravo nije pravi dijalog, ali jeste obraćanje kćerke ocu (Šuajbu a.s.) i njegovo uvažavanje njenog mišljenja i procjene o Musa a.s.
Peti „dijalog“ se nalazi u suri Lukman, i sastoji se od više savjeta koje otac upućuje sinu. Savjeti su iskazani na najljepši, najsuptilniji način.

Šesti i najimpresivniji dijalog jeste onaj koji se spominje u suri Es-Saffat. U njemu Ibrahim a.s. razgovara sa svojim sinom Ismailom a.s. o Allahovoj naredbi. Zamislimo oca koji je dobio naređenje od Uzvišenog Allaha, ali i dalje želi da njegov sin bude dobrovoljni saučesnik u pokornosti Allahu, a ne da on nad njim silom izvrši Allahovo naređenje. Zamislimo oca koji dječaku iznosi svoj san i na kraju ga pita: „Šta ti misliš o tome?“ Kakav odnos oca prema sinu! I koji nivo roditeljskog poštovanja je kroz ovaj dijalog iskazan djetetu!

Često sam imala priliku čuti roditelje koji se žale da ih „djeca ne poštuju“. Djeca zapravo od roditelja uče kako da iskazuju poštovanje. Roditelj koji brine o emocijama djeteta, koji ne želi da se njegovo dijete osjeti bezvrijedno jer je malo, jer je dijete- takav roditelj će zasigurno, uz Allahovu pomoć, kasnije uživati u poštovanju i uvažavanju od strane svoje djece. Zar tome nije dovoljan dokaz Ismail a.s.?

Razgovor je jedna od najdjelotvornijih odgojnih metoda, i nikada je ne treba potcijeniti. Međutim, dok razgovaramo sa djecom, prvo mi (odrasli) trebamo naučiti kako razgovarati. Naše riječi ne smiju biti pune osude, pametovanja, potcjenjivanja, ukora, kritike i pesimizma. Naše riječi trebaju biti podrška djetetu, njegovom intelektu, njegovoj ulozi u porodici i društvu- i jedno veliko: važan/na si.

U protivnom, ukoliko dijete nikada ne mogne doći do riječi, ukoliko se nikada njegove emocije ne razumiju, njegovi stavovi i pogledi na život- takvo dijete će uskoro bježati od razgovora s roditeljima, a također i njihove blizine.

Kur’an nas divno uči. Zatim Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

Budimo oni koji će slijediti najbolje, i davati svojoj djeci od sebe ono najbolje.
Odgovori
Hvala dao:


Pročitajte Još…
Tema Autor Odgovora Pregleda Poslednja Poruka
Question Kako motivirati dijete za učenje? Media 4 800 06-10-2022.17:35
Poslednja Poruka: Media

Skoči na Forum: