[Boots]

Ovaj ajet, iako je objavljen o jednoj skupini iz plemena Urejna ili plemena Akl, općenito se odnosi na idolopoklonike i druge koji imaju ova obilježja, kako to prenose Buharija i Muslim od Enesa ibn Malika /94/, da je jedna grupa iz plemena Akl, njih osam, došla do Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, i dali mu prisegu na prihvatanje islama. Međutim, klima u Medini nije im odgovarala, pa su poobolijevali i oslabili. Potužili su se Allahovom na to Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem, pa im je on predložio: "Kada biste otišli sa našim pastirima među deve, pa pili njihovu mokraću i mlijeko?" Odgovorili su: "Svakako", a zatim su otišli i pili njihovu mokraću i mlijeko i tako ozdravili. Međutim, ubili su pastira i pokupili deve. To je došlo do Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem On je poslao potjeru za njima , pa su sustignuti i dovedeni. Naredio je da im se odsijeku ruke i noge i usijanim ekserom probodu oči, a zatim da se bace na sunce dok ne umru. Ovo je Muslimov tekst hadisa, a u drugom tekstu njih dvojice se kaže: iz plemena Akl ili Urejne. U jednom tekstu ovog hadisa kaže se: /95/ "pa su bačeni na žegu i počeli su tražiti vodu, ali im nije data". Od Katade se prenosi da je rekao: "Bili su iz plemena Akl i plemena Urejna. Muslim ga prenosi preko Selmana Et-Tejmijja, od Enesa da je rekao: /96/ "Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, naredio je da im se iskopaju oči samo zato što su oni iskopali oči pastirima.[248] Vidio sam jednog od njih kakao grize zemlju ustima, sve dok nisu pomrli i tada je objavljen ajet:

"Kazna za one koji protiv Allaha i Poslanika Njegova vojuju...do kraja." Također ga prenose Ebu-Davud, Nesaija i Tirmizija, koji ga ocjenjuje kao hasen sahih. U predanju od Ibn Ebi- Hatima Enes kaže: /97/ "...pa su se odmetnuli od islama, ubili pastira, otjerali deve, vršili prepade na putu i silovanja."

Ibn Ebi-Hatim prenosi od Abdullaha ibn Omera ili Amra - u dilemi je jedan od prenosilac po imenu Junus - a on od Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, kazivanje o tome, tj. kazivanje o pripadnicima plemena Urejna i da je ajet o vojevanju protiv Allaha objavljen u pogledu njih. Također ga prenosi i Ebu-Davud.

Riječi Uzvišenog Allaha: "...da budu ubijeni, ili razapeti, ili da im se unakrst ruke i noge odsijeku ili da se iz zemlje prognaju". Ibn Ebi-Talha prenosi od Ibn-Abbasa: "Vođa muslimana može birati o onome koji potegne oružje na muslimane i bude vršio prepade na putu: ako hoće ubiti ga, ako hoće razapeti ga ili ako mu hoće noge i ruke unakrst odsjeći" - ili, ako hoće, prognati ga. Potpora je ovome mišljenju u činjenici da je čestica: /ili/ upotrijebljena u značenju odabira (lit-tahjiri), kao što je u drugim primjerima u Kur'anu, npr. riječi Uzvišenog Allaha koje govore o kazni za hotimični lov u vremenu obavljanja hadža: "Kazna je da jednu domaću životinju, čiju će vrijednost procijeniti dvojica vaših pravednih ljudi, kao kurban zakolje kod Kabe, ili da se iskupi time što će, ravno tome, nahraniti siromahe ili postiti." (5:95) Sve je ovo prepušteno izboru, pa tako treba da bude i ovaj ajet. Što se tiče riječi Uzvišenog Allaha: "...ili da se iz zemlje prognaju", o njima Ata El-Horosani kaže: "Bit će prognan iz jednoga grada u drugi nekoliko godina, ali neće biti protjeran iz islamske države." Neki drugi smatraju da se pod progonstvom (nefj) misli na zatvor. Ibn-Džerir je ovdje odabrao mišljenje da se progna iz svoje pokrajine u drugu i da tamo bude zatvoren.

Riječi Uzvišenog Allaha: "To im je poniženje na ovom svijetu, a na onom svijetu čeka ih patnja velika", tj. ovo što je spomenuto o ubijanju, razapinjanju, sječenju nogu i ruku unakrst i progonu, poniženje je za njih među ljudima na ovom svijetu, pored velike kazne koju im je Allah pripremio na Sudnjem danu. Ovo podupire mišljenje onih koji smatraju da je ovaj ajet objavljen samo u vezi sa idolopoklonicima, a da se pripadnike islama odnosi hadis u Muslimovom Sahihu od Ubade ibn Samita, radijAllahu anhu, koji kaže: /98/ "Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, uzeo je prisegu od nas kao što ju je uzeo od žena: da nećemo Allahu nikoga ravnim smatrati, i da nećemo krasti, i da nećemo bludničiti, i da nećemo djecu svoju ubijati, niti ih jedan drugima podmetati. Onaj od vas koji to ispuni ima nagradu kod Uzvišenog Allaha, a onaj koji bude učinio nešto od toga, pa ne bude kažnjen - to mu je otkup. Slučaj onoga kojeg pokrije Allah - Njemu pripada: ako htjedne, On će ga kazniti; a ako htjedne, On će mu oprostiti." Prenose ga Muslim, Ibn-Madže i Tirmizija, koji ga ocjenjuje kao hasen - garib.

Ibn-Džerir kaže: Oni imaju u ovozemaljskom životu kaznu, a na onom svijetu imat će još veću kaznu, tj. ako se ne pokaju zbog tih svojih postupaka prije nego što umru. Riječi Uzvišenoga: "...ali ne i za one koji se pokaju prije nego što ih se domognete! I znajte da Allah prašta i da je milostiv" - prema mišljenju onih koji kažu da se odnose na idolopoklonike sasvim su jasne. Što se pak tiče muslimana koji budu vojevali protiv Allaha na ovaj način, pa ako se pokaju prije nego što ih se domogne, sa njih spada obaveznost izvršenja smrtne kazne, razapinjanja i odsijecanja noge. O tome da li će se odsjeći ruka ili ne, postoje dva mišljenja kod učenih; vanjski smisao ajeta nužno zahtijeva obustavu svega i tako su postupali ashabi, kao Alija i Ebu-Musa El-Eš'ari za vrijeme njegova namjesništva nad Kufom u vrijeme vladavine h. Osmana.

Ibn Ebi-Hatim prenosi da je Eš-Ša'di rekao: Harise ibn Bedr Et-Temimi iz Basre činio je nered na Zemlji i vojevao protiv Allaha, pa se obratio nekim ljudima od Kurejšija, među kojima su bili Hasan ibn Alijja, Ibni Abbas i Abdullah ibn Džafer, onda su se oni obratili h. Alji, ali je on odbio pomilovati ga, pa je on otišao kod Se'ida ibn Kaisa El-Emedanija i ostavio da se brine za njega o njegovoj kući i porodici, a zatim je otišao Aliji i rekao: "O vladaru pravovjernih, šta misliš o onome ko je vojevao protiv Allaha i Poslanika Njegova i nered na Zemlji činio?" H. Alija je proučio ove ajete zaključno sa: "...ali ne i za one koji se pokaju prije nego što ih se domognete!", pa mu je napisao pomilovanje.

[Boots]

"O vjernici, Allaha se bojte i tražite ono što će vas Njemu približiti, i na putu Njegovu se borite da biste postigli što želite."/35/ "Kad bi sve ono što je na Zemlji bilo u posjedu nevjernika, i još toliko, i htjeli da se otkupe od patnje na onom svijetu, ne bi im se primilo. Njih čeka muka nesnosna."/36/ "Zaželjet će oni da iz vatre iziđu, ali im iz nje izlaska neće biti, za njih će biti patnja neprestana."/37/

Uzvišeni Allah govori naređujući Svojim robovima da Ga se boje, a pod bogobojaznošću (takva), kada je ona uvezana sa pokornošću Njemu, podrazumijeva se ustezanje i napuštanje zabranjenih stvari. Poslije toga Uzvišeni Allah kaže: "... i tražite ono što će vas Njemu približiti". Ibn-Abbas kaže: "El-vesile""jeste bliskost". Katade kaže: "Približujte Mu se pokoravajući Mu se i čineći ono što će Ga zadovoljiti."[249]

"El-vesile" /riječ spomenuta o ovome ajetu/ sredstvo je pomoću kojeg stižemo do postizanja cilja. "El-vesile", također je vlastito ime za najviši stepen u Džennetu, koji pripada isključivo Allahovom Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem, i koji je mjesto njegova boravka u Džennetu; ona je najbliže dženetsko mjesto do Arša /Allahova prijestolja/. Utvrđeno je u Buharijinom Sahihu putem Muhammeda ibn El-Munkedira, od Džabira ibn Abdullaha da je rekao: Kazao je Allahov Poslanik, s.a.v.s: /99/ "Ko bude učio, kada čuje poziv na namaz: Allahu moj, Gospodaru ovog savršenog poziva i nastupajućeg namaza, podari Muhammedu ¢vesilu¢ i prednost i proživi ga na hvale vrijednom položaju /mekamen mahmuden/ koje si mu Ti obećao, bit će mu dostupno moje zauzimanje na Sudnjem danu." U Muslimovom Sahihu je predanje od Abudullaha ibn 'Amra, ibn 'Asa, koji kaže da je čuo Vjerovjesnika, sallAllahu alejhi we sellem, da kaže: /100/ "Kada čujete mujezina, izgovarajte ono što i on izgovara, a zatim donesite blagoslov /salavat/ na mene, jer, uistinu, onaj ko donese jedan salavat na mene, Allah donese na njega deset, i tražite meni "vesilu", a ona je položaj u Džennetu koji će biti samo za jednog među Allahovim robovima i ja se nadam da ću biti taj rob, a onom ko bude meni tražio "vesilu" bit će dostupno moje zagovaranje."

Prenosi Ibn-Merdevejh od Ebu-Se'ida El-Hizrija da je Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao: /101/ "Uistinu, vesila je jedan stepen kod Allaha iznad kojeg nema stepena pa tražite od Uzvišenog Allaha da mi da vesilu iznad Njegovih stvorenja."

Riječi Uzvišenog Allaha: "...i na putu Njegovu se borite da biste postigli što želite", tj. naređuje im Uzvišeni da se bore protiv neprijatelja među nevjernicima i idolopoklonicima koji su odstupili od pravog puta motivišući ih na to onim što je pripremio za borce na Njegovom putu, Sudnjega dana od uspjeha i spasa, neprolazne, sigurne i veličanstvene sreće u visokim odajama u Džennetu koji će nastanjivati, u kojem im se odjeća neće habati, niti će im mladost prolaziti, a zatim Uzvišeni Allah govori o opomeni i kazni koju je pripremio za svoje neprijatelje, nevjernike: "Kad bi sve ono što je na Zemlji bilo u posjedu nevjernika, i još toliko, i htjeli da se otkupe od patnje na onom svijetu, ne bi im se primilo. Njih čeka muka nesnosna", tj. kada bi neko od njih došao na Sudnji dan sa količinom zlata kolika je Zemlja i sa još istom takvom količinom da se time otkupi od Allahove kazne, Allah mu to ne bi primio i neće biti nikoga ko bi mogao otkloniti niti izbjeći kaznu. Zbog ovoga Uzvišeni Allah kaže: "Njih čeka muka nesnosna", tj. ona koja pričinjava bol.

"Zaželjet će oni da iz vatre iziđu, ali im iz nje izlaska neće biti, za njih će biti patnja neprestana", kao što kaže Uzvišeni Allah: "...kad god pokušaju zbog jada iz nje izići, bit će u nju vraćeni" (22:22), tj. u svoju vječnu i trajnu kaznu, i oni neće imati nikakva izlaza iz nje niti će je iko moći odbiti od njih. Buharija i Muslim prenose od Enesa ibn Malika da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao: /102/ Bit će doveden čovjek od stanovnika Vatre, pa će biti upitan: "O sine Ademov, kakvo si našao da ti je prebivalište?" Odgovorit će: "Najgorim prebivalištem." Bit će upitan: "Bi li se otkupio zlatom, količinom koja je jednaka Zemlji?" Odgovorit će: "Da, moj Gospodaru." Uzvišeni Allah tadaće reći: "Lažeš, Ja sam tražio od tebe manje od toga, pa nisi izvršio." I bit će naređeno da se vodi u Vatru."

Prenose imam Ahmed i Muslim od Zejda ibn Suhejba El-Fekira, a on od Džabira ibn Abdullaha da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao da će neki ljudi izaći iz Vatre i ući u Džennet. Upitao sam Džabira ibn Abdullaha: "Uzvišeni Allah kaže: "Zaželjet će oni da iz vatre iziđu, ali im iz nje izlaska neće biti." Odgovorio je: "Pročitaj početak ajeta": "Kad bi sve ono što je na Zemlji bilo u posjedu nevjernika, i još toliko, i htjeli da se otkupe...", do kraja ajeta "...zar to nisu oni koji ne vjeruju?"

"Kradljivcu i kradljivici odsijecite ruke njihove, neka im to bude kazna za ono što su učinili i opomena od Allaha! A Allah je silan i mudar." /38/ "A onome ko se poslije nedjela svoga pokaje i popravi se - Allah će sigurno oprostiti. Allah, doista, prašta i milostiv je." /39/ "Ti sigurno znaš da samo Allah ima vlast na nebesima i na Zemlji. On kažnjava onoga koga hoće, a prašta onome kome hoće. Allah sve može." /40/

Uzvišeni Allah govori i naređuje odsijecanje ruke kradljivcu i kradljivci. Neki pravnici Zahirijjske pravne škole smatraju obaveznim odsijecanje ruke kradljivcu, bilo da ukrade malo ili mnogo, zbog općenitosti ovog ajeta: "Kradljivcu i kradljivici odsijecite ruke njihove", ne uzimajući u obzir količinu vrijednosti /nisab/ i stepen sigurnosti ukradene stvari, već samo da je izvršena krađa. Oni to argumentuju hadisom koji prenose El-Buhari i Muslim od Ebu-Hurejrea da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao: /103/ "Prokleo Allah kradljivca, ukrade jaje pa mu se odsiječe ruka ili ukrade uže pa mu se odsječe ruka."

[Boots]

Većina, pak, uzima u obzir nisab ukradene stvari, mada i među njima postoji razlika o njegovoj količini. Tako imam Malik smatra da je nisab tri dirhema, kako je to utvrđeno u Buhariji i Muslimu od Ibn-
-Omera /104/: da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, odsijecao ruku za štit čija je cijena bila tri dirhema. Imam Šafija smatra da je nisab jedna četvrtina dinara, ili jednaka protuvrijednost toga u nekretninama ili robi, a i sve više od toga. Argument je za to predanje Buharije i Muslima od h. Aiše, radijAllahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao: /105/ "Ruka kradljivca odsijeca se za jednu četvrtinu dinara i više." Muslim prenosi od h. Aiše, radijAllahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao: /106/ "Ruka kradljivca odsijeca se samo za jednu četvrtinu dinara i više." Oni zaključuju: "Hadis koji govori o cijeni štita koja je bila tri dirhema nije u suprotnosti sa ovim, jer se tada jedan dinar sastojao od dvanaest dirhema, pa su ta tri dirhema bila jedna četvrtina dinara." Ovo mišljenje su zastupali Omer, Osman i Alija, a također i Omer ibn Abdul-Aziz, El-Lejs ibn S'ad, El-Evzaija, Eš-Šafi'i, Ishak ibn Rahovejh po predanju Ebu-Sevra i Davud ibn Alija Ez-Zahirijj.

Imam Ahmed ibn Habel smatra de su obje ove vrijednosti:četvrtina dinara i tri dirhema obavezujuća vjerozakonska tumačenja (responsa), pa onome ko ukrade jedno od toga ili njegovu protuvrijednost odsijeca se ruka. Imam Ahmed prenosi od h. Aiše da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao: /107/ "Odsijecajte za četvrtinu dinara, a ne odsijecajte za manje od toga", a tada je jedna četvrtina dinara predstavljala tri dirhema, a jedan dinar dvanaest dirhema. Nesaijin tekst ovog hadisa je: /108/"Ne odsijeca se ruka za manje od vrijednosti jednog štita." H. Aiša je upitana: "Koliko košta jedan štit?" Odgovorila je: "Jednu četvrt dinara."

Imam Ebu-Hanifa, njegovi učenici Ebu-Jusuf, Muhammed i Zufer, a također i Sufjan Es-Sevri, Allah im se smilovao, smatraju da je vrijednost nisaba deset nepatvorenih, kovanih dirhema i to argumentuju time da je vrijednost štita zbog kojeg je odsječena ruka kradljivcu u vrijeme Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, bila deset dirhema, kako je preneseno od Ibn-Abbasa, da je rekao: "Vrijednost štita, u vrijeme Vjerovjesnika, sallAllahu alejhi we sellem, bila je deset dirhema." Prenosi ga Ibn-Merdevejh, a zatim prenosi i od 'Amra ibn Šuajba, od njegova babe, od njegova dede, od Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, da je rekao: /109/ "Ne odsijeca se ruka za manje od vrijednosti jednog štita", a vrijednost štita bila je deset dirhema. Zbog opreza bolje je uzeti više, jer kazne se ne izvršavaju ako postoje ikakve sumnje.

Većina daje sljedeće odgovore na hadis na koji se pozivaju predstavnici Zahirijjske pravne škole, od Ebu-Hurejrea: /110/ "ukrade jaje pa mu se odsijeca ruka, ili ukrade uže pa mu se odsiječe ruka": (prvi) da je derogiran hadisom koji prenosi h. Aiša; međutim, o ovome postoji polemika, jer je neophodno razjasniti datum izgovora; (drugi) da je to hadis koji se tumači /muevvel/, pa je to željezno jaje i mornarsko uže. To mišljenje zastupa El-E'ameš, kako to prenose El-Buharija i drugi od njega; (treći) da je ovo metod postupnosti u krađi, od manjeg ka većem, zbog kojeg se odsijeca ruka. Moguće je da je ovo navedeno samo kao obavijest o tome kako je to bilo u predislamskom periodu, kada su odsijecali ruku i za malo i za mnogo, pa je proklet kradljivac koji žrtvuje svoju skupocjenu ruku za beznačajne stvari.[250]

Također spominju da je Ebul-Ala El-Me'arri, nakon što je došao u Bagdad, postao poznat po tom što je stvarao nejasnoće pravnicima zbog njihovog određivanja nisaba za krađu od jedne četvrtine dinara, pa je o tome spjevao stihove:

[Boots]

Za ruku se daje krvarina od pet stotina zlatnika

pa kako da bude odsječena porad četvrtine dinara.

Oprečnost koju moramo prešutjeti i tražiti zaštitu       

našeg Gospodara od Vatre.[251]

Odgovorio mu je sudac Abdul-Vehhab El-Maliki, Uzvišeni Allah mu se smilovao, riječima: "Dok je bila povjerljiva - bila je vrijedna a kada je prevarila - ostala je ponižena." Poradi ovoga Uzvišeni Allah kaže: “Neka im to bude kazna za ono što su učinili i opomena od Allaha! A Allah je silan i mudar", tj. kazna, za nevaljao postupak koji su učinili uzimajući od svijeta imetak svojim rukama, odgovara odsijecanju onoga čime su se pomogli pri tome, kao opomena od Allaha, tj. kao primjerna kazna (radi odvraćanja drugih) od Allaha zbog činjenja toga. "A Allah je silan", tj. u Njegovoj osveti, "i mudar" - u Njegovoj naredbi, zabrani, ozakonjenju i moći.

Zatim Uzvišeni Allah kaže: "A onome ko se poslije nedjela svoga pokaje i popravi se - Allah će sigurno oprostiti. Allah doista prašta i milostiv je", tj. onome ko se poslije krađe pokaje Uzvišeni će Allah oprostiti ono što je između Njega i Njegova roba, a kada su u pitanju imeci ljudi, to se mora njima povratiti ili nadoknaditi - prema mišljenju većine (džumhur).

Prenosi imam Ahmed od Abdullaha ibn Amra: /111/ da je neka žena ukrala u vrijeme Allahova Pos-lanika, sallAllahu alejhi we sellem, pa je dovedena onima koje je pokrala. Pitali su: "Allahov Poslaniče, ova žena nas je pokrala?" Pripadnici njenog plemena branili su je: "Mi ćemo dati otkupninu za nju." Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, presudio je: "Odsijecite joj ruku!" Oni su insistirali: "Otkupit ćemo je za pet stotina dinara!" Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, ponovio je: "Odsijecite joj ruku!", pa joj je odsječena desna ruka. Ona je upitala: "Allahov Poslaniče, ima li za mene pokajanja?" Odgovorio je: "Da, ti si danas čista od grijeha kao na dan kada te je majka tvoja rodila." Tada je Uzvišeni Allah objavio iz sure El-Maide:

"A onome ko se poslije nedjela svoga pokaje i popravi se - Allah će sigurno oprostiti. Allah doista prašta i milostiv je." Ime je ove žene koja je ukrala Mahzumijja, a ovaj hadis koji govori o njoj zabilježen je i u Buharijinom i Muslimovom Sahihu.

Zatim, Uzvišeni Allah kaže: "Ti sigurno znaš da samo Allah ima vlast na nebesima i na Zemlji", tj. On je sudija mudri, Čiju presudu niko ne može osporiti i On čini ono što On hoće.

"On kažnjava onoga koga hoće, a prašta onome kome hoće. Allah sve može."

O Poslaniče, neka te ne zabrinjava to što brzo nevjerovanje ispoljavaju oni koji ustima svojim govore "Vjerujemo!" a srcem ne vjeruju, i jevreji, koji izmišljotine mnogo slušaju i koji tuđe riječi rado prihvataju, a tebi ne dolaze, koji smisao riječima s mjesta njihovih izvrću i govore: "Ako vam se ovako presudi, onda pristanite na to, a ako vam se ne presudi, onda nemojte pristati!" A onoga koga Allah želi u njegovoj zabludi ostaviti, ti mu Allahovu naklonost ne možeš nikako osigurati. To su oni čija srca Allah ne želi očistiti; njih na ovom svijetu čeka poniženje, a na onom svijetu patnja golema. /41/ "Oni mnogo laži slušaju i rado ono što je zabranjeno jedu; pa ako ti dođu, ti im ili presudi ili se okreni od njih; ako se okreneš od njih, oni ti ne mogu nimalo nauditi. A ako im budeš sudio, sudi im pravo jer Allah voli pravedne." /42/ "A otkud da oni traže od tebe da im sudiš kad imaju Tevrat, u kome su Allahovi propisi? Oni ni poslije presude tvoje ne bi bili zadovoljni, jer nisu nikakvi vjernici." /43/ "Mi smo objavili Tevrat, u kome je uputstvo i svjetlo. Po njemu su jevrejima sudili vjerovjesnici, koji su bili Allahu poslušni i čestiti ljudi, i učeni, od kojih je traženo da čuvaju Allahovu knjigu, i oni su nad njom bdjeli. Zato se, kad budete sudili, ne bojte ljudi, već se bojte Mene, i ne zamjenjujte riječi Moje za nešto što malo vrijedi! A oni što ne sude prema onom što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici."/44/

Ovi ajeti objavljeni su o onima koji brzo nevje-rovanje ispoljavaju i napuštaju pokornost Allahu i Njegovu Poslaniku, dajući prednost svojim nazorima i htijenjima nad vjerozakonima Uzvišenog Allaha, "oni koji ustima svojim govore ¢Vjerujemo!¢ a srcem ne vjeruju", tj. vjerovanje ispoljavaju svojim jezikom, a srca su im pusta i prazna i lišena njega i ovo su licemjeri.

"...i jevreji" neprijetelji islama i njegovih sljedbenika, a svi ovi su: "koji izmišljotine mnogo slušaju", tj. slažu se sa njima "i koji tuđe riječi rado prihvataju, a tebi ne dolaze", tj. pristaju uz druge ljude, a u tvoje društvo ne dolaze, Muhammede. Ima mišljenje da su oni dolazili da slušaju i da su to prenosili drugim ljudima koji nisu bili prisutni kod tebe, a tvoji su neprijatelji.

"...koji smisao riječima s mjesta njihovih izvrću", tj. neprikladno ih tumače i svjesno izmjenjuju, nakon što su ih shvatili.

"...i govore: Ako vam se ovako presudi, onda pristanite na to, a ako vam se ne presudi, onda nemojte pristati!" Ovo je objavljeno o dvojici jevreja koji su počinili blud, a oni su izmijenili odredbu iz Allahove Knjige koja je bila kod njih, o kamenovanju oženjenih i udatih koji počine blud. To su izvrnuli i dogovorili se međusobno o kazni od sto udraca bičem, mazanjem garom i jahanju na magarcu natraške. Kada se desio taj događaj poslije Hidžre, obojicq su rekli: "Dođite da mu se obratimo", tj. Allahovom Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem, "pa ako presudi bičevanje i mazanje garom, onda pristanite i to učinite dokumentom između vas i Allaha, a on će biti Allahov Vjerovjesnik, koji je među vama tako presudio, a ako vam presudi kamenovanje, ne slijedite ga u tome."

[Boots]

O tome su zabilježeni i hadisi. Malik prenosi od Nafia, a on od Abdullaha ibn Omera, radijAllahu anhu: /112/ "Jevreji su došli do Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, i spomenuli kako su među njima neki čovjek i žena počinili blud. Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, upitao ih je: "Šta o kamenovanju nalazite u Tevratu?" Odgovorili su: "Javno ih posramimo i budu bičevani." Abdullah ibn Selam je reagovao: "Lažete, u njemu je spomenuto kamenovanje. Donesite Tevrat!" Donijeli su ga i otvorili, a neko je od njih stavio ruku na ajet koji je govorio o kamenovanju bludnika i pročitao ajet prije i ajet poslije. Abdullah ibn Selam mu je rekao: "Podigni ruku!" Podigavši je ukazao se ajet o kamenovanju. Povikali su: "Istinu si rekao, Muhammede, u njemu je ajet o kamenovanju." Allahov Poslanik je naredio /izvršenje kazne/, pa su kamenovani, a ja sam vidio čovjeka kako se presavija preko žene štiteći je od kamenja." Prenose ga El-Buhari i Muslim (a ovo je Buharijin tekst), Ebu-Davud, Ahmed i Ibn-Džerir. Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, nije donio presudu po propisima iz Tevrata poradi ukazivanja neke počasti njima stoga što su vjerovali u njegovu autentičnost, već je to bila posebna objava od Uzvišenog Allaha njemu, sallAllahu alejhi we sellem, da ih to upita, kako bi ih primorao da priznaju postojanje kod njih onoga što su bili tajili, negirali i što nisu praktikovali dugi period. I nakon što su pristali na to , iako su znali da suprotno postupaju zbog svoga iskrivljavanja, protivljenja i poricanja Knjige koja je bila kod njih i u čiju su autentičnost vjerovali , tako da je njhovo okretanje presudi Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, bilo samo njihov hir i želja da se on usaglasi sa njihovim stavovima, a ne zato što su vjerovali da je ispravno to šta će on presuditi, rekli su: "Ako vam se ovako presudi", tj. bičevanje i mazanje garom "onda pristanite na to", tj. prihvatite to,

"a ako vam se ne presudi, onda nemojte pristati!", tj. da ga primite i slijedite. Uzvišeni Allah kaže: "A onoga koga Allah želi u njegovoj zabludi ostaviti, ti mu Allahovu naklonost ne možeš nikako osigurati. To su oni čija srca Allah ne želi očistiti; njih na ovom svijetu čeka poniženje, a na onom svijetu patnja golema. Oni mnogo laži slušaju", tj. neistine "i rado ono što je zabranjeno jedu"; tj. haram, a misli se na uzimanje mita. Ibn-Mes¢ud i drugi kažu: "To jest, kako će Allah očistiti srce i odazvati se nekome ko ima ovo negativno svojstvo. Zatim Uzvišeni kaže Svome Vjerovjesniku, sallAllahu alejhi we sellem: "...pa ako ti dođu", tj. tražeći presudu od tebe,

"ti im ili presudi ili se okreni od njih; ako se okreneš od njih, oni ti ne mogu nimalo nauditi", tj. nisi grješan ako ne presudiš među njima, jer to što traže od tebe da im presudiš nema za cilj slijeđenje i prihvatanje Istine, već samo želju da to bude podudarno sa njihovim hirovima. Ibni-Abbas i jedna grupa tabiina smatra da je ovaj ajet derogiran riječima Uzvišenog: "I sudi im prema onom što Allah objavljuje." (5:49)

"A ako im budeš sudio, sudi im pravo", tj. po istini i pravdi, iako su oni zulumčari koji su odstupili od puta istine i pravde, "jer Allah voli pravedne."

Zatim Uzvišeni Allah kritikuje njihove pogrešne stavove i bolesne ambicije zbog napuštanja Knjige koju imaju i u čiju autentičnost vjeruju i za čije slijeđenje smatraju da im je naređeno zauvijek, i u isto vrijeme zbog njihova okretanja onome što smatraju neispravnim i neobavezujućim za njih: "A otkud da oni traže od tebe da im sudiš, kad imaju Tevrat, u kome su Allahovi propisi? Oni ni poslije presude tvoje ne bi bili zadovoljni jer nisu nikakvi vjernici." Potom Uzvišeni Allah pohvaljuje Tevrat koji je objavio Svome robu i poslanika Musau, sinu Imranovu, alejhi selam: "Mi smo objavili Tevrat, u kome je uputstvo i svjetlo. Po njemu su jevrejima sudili vjerovjesnici, koji su bili Allahu poslušni", tj. nisu napuštali propise Tevrata, izmjenjivali ih ili ih iskrivljivali, "i čestiti ljudi, i učeni", tj. pobožni među njima i njihovi učeni ljudi

"od kojih je traženo da čuvaju Allahovu Knjigu", tj. kojima je data Allahova Knjiga na čuvanje za koju im je bilo naređeno da je stave na svjetlo dana i da po njoj postupaju "i oni su nad njom bdjeli. Zato se, kad budete sudili, ne bojte ljudi, već se bojte Mene", tj. ne bojte se njih, već se bojte Mene "i ne zamjenjujte riječi Moje za nešto što malo vrijedi! A oni što ne sude prema onom što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici." O ovome imaju dva mišljenja o kojima će objašnjenje doći poslije.

[Boots]

DRUGI POVOD OBJAVE OVIH AJETA

Ebu-Dža'fer ibn Džerir prenosi od Ibn-Abbasa da je rekao: "Ajeti iz sure El-Maide, u kojima su i riječi Uzvišenog: "... ti im ili presudi ili se okreni od njih...", do "...pravedne", objavljen je zbog krvarine plemena Benun-Nedir i plemena Benu-Kurejza naime, ubijeni iz Benun-Nedira bili su ugledni ljudi i za njih se isplaćivala potpuna krvarina, a za ubijene pripadnike plemena Kurejza isplaćivalo se pola krvarine, pa su tražili od Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, da im presudi u tome. Tako je Uzvišeni Allah objavio to o njima, pa ih je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, time potaknuo na Istinu i učinio jednaku krvarinu u tom slučaju. Allah najbolje zna koje je od toga bilo.

El-'Avfi prenosi od Alije ibn Ebi-Talhe El-Valija, on od Ibn-Abbasa, da su ovi ajeti objavljeni o dvoje jevreja koji su počinili blud, kako je već prethodilo. Vjerovatno su se ova dva povoda desila u isto vrijeme, pa su objavljeni ovi ajeti o tome svemu, a Allah najbolje zna. Zbog ovoga poslije je rekao: "Mi smo im u njemu propisali: glava za glavu, i oko za oko" i do kraja. Ovo osnažuje predanje da je povod objave vezan za problem odmazde /kisas/, a Allah, neka je slavljen i uzvišen, najbolje zna.

Riječi Uzvišenog:" A oni što ne sude prema onom što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici." El-Bera' ibn 'Azib, Huzejfe ibn El-Jeman, Ibn-Abbas i drugi, smatraju da su objavljene sljedbenicima Knjige, a Hasan dodaje: "A i nama su obavezujuće." Abdur-Rezzak prenosi svojim lancem prenošenja od Ibrahima[252] da je rekao: "Ovi su ajeti objavljeni sljedbenicima Knjige, a Uzvišeni Allah zadovoljan je da se odnose i na ovu zajednicu (ummet)." Prenosi ga Ibn-Džerir.

Alija ibn Ebi-Talha prenosi od Ibn-Abbasa da je rekao o riječima Uzvišenog: "A oni što ne sude prema onom što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici." "Ko zaniječe ono što je objavio Uzvišeni Allah nevjernik je, a ko prizna Objavu, ali ne sudi po njoj - tiranin je i grješnik." Prenosi ga Ibn-Džerir i odabira mišljenje da se pod ajetom misli na sljedbnike Knjige ili one koji negiraju Allahov sud (hukm) objavljen u Knjizi. Eš-
-Ša'bi dodaje: "muslimanima". Od Ataa se prenosi da je rekao o riječima Uzvišenog: "oni su pravi nevjernici". "Nevjerovanje nad nevjerovanjem."[253] Od Tavusa se prenosi: "Nije to nevjerovanje koje izvodi iz vjere (milleta)." Preko Tavusa se prenosi od Ibn-Abbasa: "Nije to nevjerovanje /kufr/ na koje vi mislite." Prenosi ga El-Hakim u Mustedreku i kaže: "Vjerodostojan /sahih/ po uvjetima Buharije i Muslima, premda ga oni ne navode."

"Mi smo im u njemu propisali: glava za glavu, i oko za oko, i nos za nos, i uho za uho, i zub za zub, a da rane treba uzvratiti. A onome ko od odmazde odustane, bit će mu od grijeha iskupljenje. Oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio pravi su nasilnici." /45/

Riječi Uzvišenog Allaha: "Mi smo im u njemu propisali: glava za glavu, i oko za oko" u tekstu Tevrata, tj. ubija se osoba za osobu, izbija se oko za oko, odsijeca se nos za nos i čupa se zub za zub. Oni /jevreji/ nisu dozvoljavali pripadniku plemena Benu-Kurejza da se osveti pripadniku plemena Benun-Nadir, već su pribjegavali isplaćivanju krvarine, kao što su suprotno postupali i u propisu Tevrata, koji su imali zapisanog kod sebe, o kamenovanju oženjenog bludnika pribjegavajući onome što su uobičajili: kazni bičevanja, mazanja garom i javnog sramoćenja. Poradi ovoga Uzvišeni je tamo rekao:

"A oni što ne sude prema onom što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici", jer oni namjerno negiraju Allahov propis svjesno mu se protiveći i suprotstavljajući, a ovdje On kaže: "Oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio pravi su nasilnici", jer nisu pomogli oštećenom /mazlum/ da ostvari svoje pravo kod onoga koji ga je oštetio /zalim/ u stvari za koju je Allah naredio pravičnost i jednakost između svih. Međutim, oni su se suprotstavili tome i učinili su nasilje uskrativši pravo jedni drugima.

Ovim ajetom mnogi poznavaoci osnova prava (usulul-fikh) i sami pravnici (fukaha) dokazuju da je vjerozakon koji je došao prije važeći i za nas, ukoliko je potvrđen i ukoliko nije dokinut. To je poznat stav kod većine učenjaka . Hasan El-Basri kaže: "To se odnosi na njih, ali i na sve ljude općenito." Prenosi ga Ibni Ebi-Hatim. Svi se imami pozivaju na općenitost ovog časnog ajeta kao argument da muškarca treba pogubiti zbog ubistva žene. Tako je navedeno i u hadisu koji prenose En-Nesai i drugi, da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, napisao u pismu Amr ibn Hazmu /113/ da se muškarac ubija zbog ubistva žene. Drugi hadis glasi /114/: "Muslimani su međusobno jednaki u krvi."

Ovo je stav većine učenjaka. Ebu-Hanifa, Uzvišeni Allah mu se smilovao, pozivajući se na općenitost ovog ajeta smatra da se ubija musliman zbog ubistva nevjernika koji je štićenik islamske države (zimija) i da se ubija slobodan čovjek zbog ubistva roba. Većina /džumhur/ ima suprotan stav o tome. El-Buhari i Muslim prenose od zapovjednika pravovjernih, Alije, Allah zadovoljan sa njim bio, a on od Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, da je rekao: /115/ "Musliman se ne ubija zbog nevjernika." Kada je u pitanju rob, od prvih su generacija /selef/ prenesena mnogobrojna predanja da oni nisu dovodili u vezu roba sa slobodnim čovjekom, niti su ubijali slobodnog čovjeka zbog ubistva roba. O tome govore i hadisi koji nisu vjerodostojni.[254] Eš-Šafi¢i navodi konsenzus /idžma/ koji je suprotan stavu Hanefija u tome. Međutim, nije nužno iz toga zaključiti neispravnost njihova stava, bez nekoga argumenta koji bi specificirao značenje časnog ajeta.

Riječi Uzvišenoga: "...a da rane treba uzvratiti". Alija ibn Ebi- Talha prenosi od Ibn-Abbasa da je rekao: "Ubija se osoba za osobu, izbija se oko za oko, odsijeca se nos za nos, čupa se zub za zub, a rana se ranom uzvraća i u ovome su jednaki slobodni muslimani, i ljudi i žene međusobno, ako je namjerno izvršeno ubistvo ili nešto manje od toga. U ovome su jednaki i robovi, njihovi ljudi i žene međusobno, ako je namjerno izvršeno ubistvo ili nešto manje od toga." Prenose ga Ibn-Džerir i Ibn Ebi-Hatim.

[Boots]

VAŽNO PRAVILO

Ranjavanje nekada može biti u zglavak (što prouzrokuje gubitak nekog ekstremiteta), pa je neophodna odmazda /kisas/ na osnovu konsenzusa, kao što je odsijecanje ruke, noge, šake, stopala i sl. Ako je rana napravljena na kosti, a ne na zglobu, imam Malik, Allah mu se smilovao, kaže: "Zato se izvršava odmazda, osim ako je u pitanju stegno, jer postoji strah od opasnosti." Ebu-Hanifa i njegova dva učenika kažu: "Nema odmazde ni u čemu kada su u pitanju kosti, osim zbog zuba." Argument tome je hadis Rebie bint En-Nadr, nad kojom je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, dosudio odmazdu zbog toga što je slomila sjekutić služavki, premda je služavkina porodica to oprostila i odustala od odmazde. Ovaj hadis bilježe El-Buhari i Muslim. Eš-Šafi¢i kaže: "Apsolutno ne treba nikakva odmazda kada su u pitanju kosti." Ovaj stav je prenesen i od Omera ibn El-Hattaba i Ibn-Abbasa, a zastupali ga i Ata, Eš-Šabi, El-Hasan El-Basri, Ez-Zuhri, Ibrahim En-Nehaijj i Omer ibn Abdul-Aziz. Za to su se opredijelili i Sufjan Es-Sevri i El-Lejs ibn S'ad, a to je ono što je poznato kao mezheb imam Ahmeda.

Zatim kažu /učeni/: "Nije dozvoljeno vršiti odmazdu zbog ranjavanja sve dok ne zaraste rana žrtve, jer ako bi se osvetio prije potpunog zacjeljivanja, pa mu se rana poveća i proširi, on više nema nikakvo pravo na odmazdu." Argument je za to hadis koji prenosi imam Ahmed od Ibn-Šuajba, on od svog oca, a on od svog djeda /116/, da je neki čovjek ubo rogom drugog u koljeno, pa je ovaj drugi otišao Vjerovjesniku, sallAllahu alejhi we sellem, i zatražio: "Dozvoli mi da se osvetim." Odgovorio mu je: "Kada se oporaviš i ozdraviš." Međutim, ponovo je došao i insistirao: "Dozvoli mi da se osvetim", pa mu je dozvolio. Poslije je došao i rekao: "Allahov Poslaniče, ostao sam šepav." Odgovorio mu je: "Ja sam ti bio zabranio, a ti me ne posluša. Allah te udaljio i povećao ti šepavost!" A zatim je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, zabranio da žrtva vrši odmazdu sve dok u potpunosti ne ozdravi. Samo Ahmed prenosi ovaj hadis.

PITANJE: Ako bi žrtva izvršila odmazdu nad počiniocem, pa ovaj od toga umre? Žrtva nema nikakve odgovornosti kod Malika, Šafije, Ahmeda ibn Hanbela i to je stav većine ashaba, tabiina i drugih. Ebu-Hanifa kaže: "Dužnost je isplatiti krvarinu iz imetka onoga koji je izvršio odmazdu." Amir, Eš-Šabi, Ata, Tavus i drugi smatraju: "Porodica onog koji je izvršio odmazdu dužna je isplatiti krvarinu." Ibn-Mesu'd, Ibrahim En-Nehai, El-Hakem ibn Utejbe i Osman El-Busti zaključuju: "Sa izvršioca odmazde otpada dio krvarine shodno napravljenoj rani, a ostatak preko toga dužan je dati iz svog imetka."

Riječi Uzvišenoga: "A onome ko od odmazde odustane, bit će mu od grijeha iskupljenje." Ibni-Abbas kaže: "A ako od odmazde odustane, to će biti iskupljenje onome ko je ranu nanio, a nagrada kod Uzvišenog Allaha onome ko je ranjen bio." Prenosi ga Ibn Ebi-Hatim. On također prenosi od Džabira ibn Abdullaha da je o riječima Uzvišenog Allaha: "A onome ko od odmazde odustane, bit će mu od grijeha iskupljenje", rekao: "Onome ko je bio ranjen." Abdullah ibn Amr kaže: "Izbrisat će mu se od grijeha onoliko koliko bude oprostio."

Ibn-Merdevejh prenosi od Eš-Ša'bija, on od nekoga ensarije koji prenosi da je Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem, o riječima Uzvišenog: “A onome ko od odmazde odustane, bit će mu od grijeha is-kupljenje", rekao /117/: "To je onaj čiji zub bude razbijen, ili ruka odsječena, ili bilo šta od njegova tijela, ili bude ranjen u tijelo, pa to oprosti, njemu se smanji isto toliko grijeha. Ako se radi o četvrtini krvarine, onda četvrtina grijeha, ako je trećina - onda trećina grijeha, ako je puna krvarina - oproste mu se svi grijesi." Ibni-Merdevejh prenosi od Adijja ibn Sabita da je neki čovjek, u vrijeme Muavijine vladavine, Allah bio zadovoljan njime, drugome razbio zube, pa mu je davana krvarina, ali je on odbio tražeći da izvrši odmazdu. Davane su mu dvije krvarine, ali je odbio, i davane su mu tri, pa je odbio. Tada je jedan od drugova Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, ipričao da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao /118/: "Onome ko od odmazde za krv ili nešto manje odustane, bit će mu od grijeha iskupljenje od dana kada se je rodio do dana kada će umrijeti." Riječi Uzvišenog: "Oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio pravi su nasilnici." Već je prethodilo da su Tavus i Ata rekli: "Nevjerovanje /kufr/ nad nevjerovanjem, tiranija /zulm/ nad tiranijom i grijeh /fisk/ nad grijehom."

"Poslije njih smo Isaa, sina Merjemina, poslali, koji je priznavao Tevrat prije njega objavljen, a njemu smo dali Indžil, u kome je bilo uputstvo i svjetlo, i da potvrdi Tevrat, prije njega objavljen, u kome je, također, bilo uputstvo i pouka onima koji su se Allaha bojali", /46/ "i sljedbenicima Indžila smo bili naredili da sude prema onome što je Allah objavio u njemu. Oni koji nisu sudili prema onome što je Allah objavio - pravi su grješnici."/47/

Uzvišeni Allah kaže: "Poslije njih smo", tj. poslije vjerovjesnika jevreja smo "Isaa, sina Merjemina, poslali, koji je priznavao Tevrat, prije njega objavljen", tj. vjerovao u nj i sudio po onome što je u njemu, "...a njemu smo dali Indžil, u kome je bilo uputstvo i svjetlo", tj. uputstvo prema Istini i svjetlo kojim se otklanjaju sumnje i rješavaju problemi, "...i da potvrdi Tevrat, prije njega objavljen", tj. slijedeći ga i ne ostavljajući ono što je u njemu, osim sa malim izuzetkom što je jevrejima objasnio neke stvari oko kojih su se razilazili, kako to kaže Uzvišeni Allah, govoreći o Mesihu, da je rekao jevrejima: “i da vam dopustim nešto što vam je bilo zabranjeno". (3:50) Poradi ovoga jedan je od dva stava učenjaka da je Indžil dokinuo neke propise iz Tevrata. Riječi Uzvišenog Allaha: "...u njemu je također bilo uputstvo i pouka onima koji su se Allaha bojali", tj. učinili smo Indžil uputom koja se slijedi i učinili smo ga opomenom, tj. zaprekom za činjenje zabranjenih i grješnih stvari bogobojaznima, tj. onima koji se boje Allaha i strahuju od Njegove prijetnje i Njegove kazne.

Riječi Uzvišenog Allaha: "i sljedbenicima Indžila bili smo naredili da sude prema onome što je Allah objavio u njemu", neki su čitali: "da sude", tj. u konjunktivu, s tim da je slovo "lam" od uzročne čestice: "da", tj. dali smo mu Indžil da pripadnici njegova naroda sude po njemu u svome vremenu. Neki su čitali: "neka sude", tj. u apokopatusu, s tim da je slovo "lam" u funkciji imperativa, tj. neka vjeruju u sve što je u njemu i neka izvrše ono što im je naređeno u njemu. U njemu je bila radosna vijest o poslanju Muhammeda, sallAllahu alejhi we sellem, i naredba da se on slijedi i potvrdi kada se pojavi, kao što kaže Uzvišeni Allah:

Reci: "O sljedbenici Knjige, vi niste nikakve vjere ako se ne budete pridržavali Tevrata i Indžila i onoga što vam objavljuje Gospodar vaš..." (5:68) Poradi ovoga je tamo rekao: "Oni koji nisu sudili prema onome što je Allah objavio - pravi su grješnici", tj. izašli su iz pokornosti svome Gospodaru, stremeći onome što je ništavno i napuštajući Istinu. Očito je iz konteksta da je ovaj ajet objavljen o kršćanima.

[Boots]

"A tebi objavljujemo Knjigu, s Istinom, da potvrdi knjige prije objavljene i da nad njima bdi. I ti im sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i ne odstupaj od Istine koja ti dolazi; svima vama smo zakon i pravac propisali. A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali, On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se natječite ko će više dobra učiniti; Allahu ćete se svi vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti." /48/ "I sudi im prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i čuvaj ih se da te ne odvrate od nečega što ti Allah objavljuje. A ako ne pristaju, ti onda znaj da ih Allah želi zbog nekih grijehova njihovih kazniti. A mnogi ljudi su, zaista, nevjernici."/49/ "Zar oni da traže da im se kao u pagansko doba sudi? A ko je od Allaha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje?"/50/

Nakon što je Uzvišeni Allah spomenuo Tevrat, pohvalio ga i naredio da bude slijeđen, s obzirom da je podesan za to, i nakon što je spomenuo Indžil, pohvalio ga i naredio njegovim sljedbenicima da ga se pridržavaju, počeo je govoriti o Časnome Kur'anu, koji je objavio Svome robu i časnome vjesniku, sallAllahu alejhi we sellem: "A tebi objavljujemo Knjigu, s Istinom...", tj. istinito, bez ikakve sumnje u nju da je od Uzvišenog Allaha.

"...da potvrdiš knjige prije objavljene", tj. prethodne knjige koje su je spominjale, hvalile i najavljivale njenu objavu od Uzvišenog Allaha Svome robu i poslaniku Muhammedu, sallAllahu alejhi we sellem Njena se objava i desila onako kako je bila naviješćena, što je još više povećalo uvjerenost u njihovu istinitost kod pronicljivih i znanih koji su ih imali i koji su se pokoravali Allahovim naredbama, slijedili Njegove vjerozakone i vjerovali u istinitost onoga što im je Uzvišeni Allah obećao jezikom Svojih poslanika: da će sigurno i bez ikakve sumnje doći Muhammed, alejhi selam, i to se je desilo, hvala Allahu. Riječi Uzvišenog: "...i da nad njima bdi". Ibn-Abbas, radijAllahu anhu, kaže: "Da bude povjerenik za njih."

Također, on kaže: "Kur'an je opunomoćen za ranije knjige, pa ono u čemu se slažu sa njim to je Istina, a ono u čemu su mu suprotne - to je neispravno." Od Ibn- Abbasa o riječima: "i da bdi" prenosi se da je rekao: "I da o knjigama koje su mu prethodile donese sud." Sva su ova mišljenja približnog značenja. Uzvišeni Allah ovu je časnu Knjigu, koju je objavio kao posljednju od knjiga, kao njihov pečat, kao najsadržajniju, najuzvišeniju i najsavršeniju - učinio svjedokom, opunomoćenikom i sudijom nad njima svima, a Uzvišeni Allah je osobno preuzeo na Sebe brigu o njenom čuvanju:

Mi, uistinu, Kur'an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti!" Riječi Uzvišenog Allaha: "I ti im sudi prema onome što Allah objavljuje", tj. sudi, Muhammede, svim ljudima prema onome što ti Allah objavljuje u ovoj Uzvišenoj Knjizi i prema propisima koje ti je On potvrdio od vjerovjesnika koji su bili prije tebe, a nije ih dokinuo. Ibni Ebi-Hatim prenosi od Ibn-Abbasa: Vjerovjesniku, sallAllahu alejhi we sellem, bilo je dato da bira, ako hoće da im presudi ili da ih odbije. On ih je vratio na njihove propise, pa je objavljeno: "I ti im sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim", i time je naređeno Allahovu Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem, da im presudi prema onome što je u našoj Knjizi.

Riječi Uzvišenog Allaha: "...i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i ne odstupaj od Istine koja ti dolazi...", tj. ne slijedi njihove stavove oko kojih su se oni usaglasili i ne odstupaj od Istine koju je naredio Allah poradi prohtjeva ovih neznalica.

Riječi Uzvišenog: "...svima vama smo zakon i pravac propisali", tj. put i praksu, smatra Ibn-Abbas. Riječ: (zakon) ili: (zakon) znači ono sa čime se otpočinje nešto. Tako se kaže: počeo je u tome, tj. počeo je to. Riječ: "pravac" znači put očevidne lahkoće. Ovo je obavijest o narodima koji su imali različite načine primjene Allahova vjerozakona /muhtelifetuledjan/, s obzirom da je Uzvišeni Allah slao Svoje časne poslanike sa različitim propisima, ali sa jedinstvenim učenjem o Allahovoj jednoći /tevhid/. U Buharijinom Sahihu je utvrđeno od Ebu-Hurejrea da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao /119/: "Mi, skupina vjerovjesnika, braća smo po jednom ocu. Naša je vjera jedna." Misli se na vjerovanje u Allahovu jednoću /tevhid/ sa kojim je On poslao svakog poslanika i kojeg je sadržavala svaka knjiga koju je

On objavio, kako kaže Uzvišeni Allah: "Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: Nema boga osim Mene, zato se Meni klanjajte." (21:25) Međutim, vjerozakoni se razlikuju u naredbama i zabranama. Ponekad je nešto u jednom vjerozakonu zabranjeno, a zatim bude dozvoljeno u drugom vjerozakonu i obrnuto, ili nešto je olakšano izvršiti u jednom i blaže je, dok je u drugom strožije i teže. Allahu pripada potpuna mudrost i neoborivi dokaz. Ovo je konačni vjerozakon s kojim je poslan Najveći Poslanik, pečat poslanstva i njime je Uzvišeni Allah dokinuo sve prethodne vjerozakone i učinio ga za sve stanovnike Zemlje, i ljude i džine i Arape i nearape.

Riječi Uzvišenog: "A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje", tj. On Uzvišeni propisao je različite vjerozakone da bi iskušao Svoje robove u onome što im je propisao, i da ih nagradi ili kazni za pokornost ili neposlušnost koju su počinili ili su to sve namjeravali.

[Boots]

Riječi Uzvišenog Allaha: "...zato se natječite ko će više dobra učiniti", a to je pokornost Allahu i priznavanje istinitosti Njegove Knjige, Kur'ana. Zatim kaže Uzvišeni: "Allahu ćete se svi vratiti", tj. vaš povratak je, o ljudi, Njemu, neka je Uzvišen. "...pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti", pa će nagraditi iskrene, a kazniti one koji su poricali. Riječi Uzvišenog: "I sudi im prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim", potvrda su onog što je prethodilo; zatim Uzvišeni kaže: "...i čuvaj ih se da te ne odvrate od nečega što ti Allah objavljuje", tj. pripazi se svojih neprijatelja, jevreja, da te ne prevare u Istini preko stvari sa kojim oni do tebe dolaze i ne dozvoli da budeš zaveden i obmanut sa njima, jer su oni lažljivci, nevjernici i prevaranti. "A ako ne pristaju", na Istinu kako im ti presudiš i usprotive se Allahovu zakonu,

"...ti onda znaj da ih Allah želi zbog nekih grijehova njihovih kazniti", tj. znaj da će to biti prema Allahovoj odredbi, mudrosti i znanju o njima, da ih udalji od Upute zbog prijašnjih grijeha, "A mnogi su ljudi, zaista, nevjernici", tj. izašli su iz pokornosti svome Gopodaru, kako kaže Uzvišeni Allah: "Ako bi se ti pokoravao većini onih koji žive na Zemlji; oni bi te od Allahova puta odvratili." (6:116)

Riječi Uzvišenog Allaha: " Zar oni da traže da im se kao u pagansko doba sudi? A ko je od Allaha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje?" Uzvišeni kori one koji sude bez Allahova suda, jer Allahov sud obuhvata i sadrži svako dobro, a zabranjuje svako zlo i one koji se,pored Allahova suda, okreću stavovima, hirovima i međusobnim dogovorima koje su uspostavili ljudi bez oslonca u Allahovom vjerozakonu, kao što su u pagansko doba presuđivali prema zabludama i neznanju u koje su došli svojim pretpostavkama i hirovima. Zbog ovoga Uzvišeni kaže: "Zar oni da traže da im se kao u pagansko doba sudi?", tj. zar to žele i Allahov sud odbacuju.

"A ko je od Allaha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje?", tj. ko je pravedniji u svome sudu od Allaha za onog koji razumije Njegov zakon, vjeruje u njega i uvjeren je da je Allah sudija najpravedniji. El-Hasan kaže: "Ko ne sudi po Allahovom sudu, sudi kao u pagansko doba." Prenosi hafiz Ebul-Kasim Et-Taberani od Ibn-Abbasa da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao /120/: "Najmrži čovjek Allahu onaj je koji u islamu traži pagansku praksu i traži da bespravno prolije krv drugog čovjeka." Buharija ga slično prenosi svojim lancem prenošenja.

"O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike jevreje i kršćane! Oni su sami sebi zaštitnici! A njihov je i onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati; Allah uistinu neće ukazati na pravi put ljudima koji sami sebi nepravdu čine."/51/ "Zato ti vidiš one čija su srca bolesna kako se žure da s njima prijateljstvo sklope, govoreći: Bojimo se da nas kakva nevolja ne zadesi. A Allah će sigurno pobjedu ili nešto drugo od Sebe dati, pa će se oni zbog onoga što su u dušama svojim krili kajati", /52/ "a oni koji vjeruju reći će: Zar su to oni koji su se zaklinjali Allahom, svojom najtežom zakletvom, da su, zaista, s vama? Djela njihova bit će poništena, i oni će nastradati."/53/

Slavljeni i Uzvišeni zabranjuje Svojim robovima, vjernicima da uzimaju za zaštitnike i prijatelje jevreje i kršćane, Allah ih ubio, koji su neprijatelji islama i njegovih pripadnika, a zatim govori da su oni jedni drugima zaštitnici i prijatelji, strašeći onoga ko to učini i prijeteći, pa kaže: "A njihov je i onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati." Riječi Uzvišenog: "Zato ti vidiš one čija su srca bolesna", tj. u njima je podozrenje, sumnja i licemjerstvo i oni žure prema njima, tj. da prihvate njihovu ljubav i zaštitu, jer se boje da se desi da nevjernici pobijede muslimane, tako da oni imaju zaštitnike među jevrejima i kršćanima, pa da im to nešto koristi. Tada Uzvišeni Allah kaže: "A Allah će sigurno pobjedu dati." Es-Suddi kaže: "Znači osvajanje Meke." Neki drugi kažu: "Znači presudu i rješenje",

"...ili nešto drugo od sebe", znači nametanje glavarine za jevreje i kršćane, "...pa će se oni...", znači licemjeri koji su uzeli za zaštitnike i prijatelje jevreje i kršćane "...zbog onoga što su u dušama svojim krili...", zbog traženja zašite i prijateljevanja "...kajati", tj. za ono što je proisteklo od njih, a nije im omogućilo da išta postignu, nego je čak bilo izvor širenja smutnje i nereda. Oni su se pokazali i osramotili, a Allah je otkrio njihov slučaj Svojim robovima, vjernicima na ovome svijetu nakon što su bili pokriveni i o njima se nije ništa znalo. I nakon što je izašao na vidjelo njihov slučaj, vjernici su se čudili njima kako su se pokazivali da su od vjernika, zaklinjali se na to i pretpostavljali, pa se pokazala njihova laž i njihovo izmišljanje. Poradi ovoga Uzvišeni kaže: "a oni koji vjeruju reći će: Zar su to oni koji su se zaklinjali Allahom, svojom najtežom zakletvom, da su zaista s vama? Djela njihova bit će poništena, i oni će nastradati."

Muhammed ibn Ishak prenosi od Ubade ibn El-Velida ibn Ubade ibn Es-Samita: "Nakon što je jevrejsko pleme Benu-Kajnuka¢ povelo rat protiv Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, Abdullah ibn Ubejj ibn Selul iskazao je svoju privrženost njima i stao u njihovu zaštitu. Ubade ibn Es-Samit je otišao Allahovom Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem On je bio pripadnik plemena Benu Avf ibn El-Hazredž, koje je imalo svoje saveznike, kao što je to bio Abdullah ibn Ubejj, pa ih je on prepustio Allahovom Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem, skinuvši sa sebe svaku odgovornost za one koji su sa njima sklopili savez rekavši: "Allahov Poslaniče, odričem se u korist Allaha i Njegova Poslanika onih koji su sa njima sklopili savez, a uzimam za prijatelja i zaštitnika Allaha, Njegova Poslanika, vjernike i odričem se onih koji imaju ugovor sa nevjernicima o zaštiti." O njemu, tj. Ubadi ibn Samitu i Abdullahu ibn Ubejju ibn Selulu objavljeni su ajeti iz sure El-Maide: do Njegovih riječi: "O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike jevreje i kršćane!" do Njegovih riječi: "Onaj ko za zaštitnika uzme Allaha i Poslanika Njegova i vjernike - pa, Allahova strana će svakako pobijediti."

[Boots]

"O vjernici, ako neko od vas od svoje vjere otpadne - pa, Allah će sigurno umjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole, prema vjernicima ponizne, a prema nevjernicima ponosite; oni će se na Allahovu putu boriti i neće se ničijeg prijekora bojati. To je Allahov dar, koji On daje kome hoće - a Allah je neizmjerno dobar i zna sve."/54/ "Vaši su zaštitnici samo Allah i Poslanik Njegov i vjernici koji ponizno namaz obavljaju i zekat daju."/55/ "Onaj ko za zaštitnika uzme Allaha i Poslanika Njegova i vjernike - pa, Allahova strana će, svakako, pobijediti."/56/

Uzvišeni Allah govori, ispred Svoje neograničene svemoći, da će onoga koji se okrene od podrške i pomoći Njegovoj vjeri i uspostavljanju Njegova vjerozakona, On zamijeniti boljim od njega i u tom pogledu privrženijim, čvršćim i upućenijim, kako kaže Uzvišeni: "Ako glave okrenete, On će vas drugim narodom zamijeniti, koji onda kao što ste vi neće biti." (47:38) Ovdje Uzvišeni Allah kaže: "O vjernici, ako neko od vas od svoje vjere otpadne", tj. povrati se sa Istine na neistinu i ništavnost /batil/,

"pa, Allah će sigurno umjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole." Prenosi Ibni Ebi-Hatim od Ebu-Musaa El-Ešarijja /121/ da je rekao: "Nakon što je objavljen - tj. ovaj ajet - Allahov Posalanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao je: Oni su ovaj narod."[255] Slično ga prenosi i Ibn-Džerir. Riječi Uzvišenog Allaha: "prema vjernicima ponizne, a prema nevjernicima ponosite"; ovo su osobine potpunih vjernika, da neko od njih bude ponizan prema svome bratu i prijatelju, a oštar i uznosit spram rivala i neprijatelja, kako kaže Uzvišeni: "Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi su sljedbenici strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom" (49:29). Među osobinama Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, i ta je da je bio nasmijan /dahuk/ i smrtonosan /kattal/; nasmijan svojim prijateljima, a smrtonosan svojim neprijateljima. Njegove riječi, neka je Uzvišen: "oni će se na Allahovu putu boriti i neće se ničijeg prijekora bojati", tj. neće ih niko moći odvratiti od pokornosti Uzvišenom Allahu, uspostavljanja šerijatskih propisa i izvršavanja sankcija, borbe protiv Njegovih neprijatelja, naređivanja dobra i sprečavanja pokvarenosti i na njih ničiji prijekor neće utjecati.

Imam Ahmed prenosi od Ebu-Zerra/122/ da je rekao: "Naredio mi je moj prijatelj /halili/, sallAllahu alejhi we sellem, sedmero: naredio mi je da volim siromašne i njihovu blizinu; naredio mi je da gledam u nižeg od mene, a da ne gledam u onog iznad mene; naredio mi je da održavam rodbinske veze, makar to rodbina odbijala; naredio mi je da ni od koga ništa ne tražim; naredio mi je da govorim istinu, makar bila i gorka; naredio mi je da se zbog Allaha ničijeg prijekora ne bojim i naredio mi je da često izgovaram: nema nikakve akcije, pokreta, snage i djelovanja bez Allaha /la havle ve la kuvvete illa billahi/ i te riječi su iz riznice ispod Arša." Imam Ahmed također prenosi od Ebu-Seida El-Hudrijja, koji kaže da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, /123/ rekao: "Neka nikoga od vas ne spriječi strah od ljudi da kaže istinu kada je vidi ili bude njen svjedok, jer spominjanje istine ili nečeg krupnog neće mu približiti smrtni čas /edžel/, niti će mu udaljiti nafaku." Imam Ahmed prenosi od Ebu-Seida El-Hudrijja, koji kaže da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, /124/ rekao: Neka niko od vas ne omalovažava samog sebe da vidi nešto vezano za Allaha o čemu bi imao šta kazati, pa ne progovori o tome....pa će mu se na danu Proživljenja reći: "Šta te je spriječilo da o tome kažeš to?" Odgovorit će: "Strah od ljudi", pa će mu /Uzvišeni Allah/ reći: "Preče je da se Mene bojiš."

"To je Allahov dar, koji On daje kome hoće...", tj. ko god se okitio ovim svojstvima to je Allahova blagodat i Njegova uputa njemu, "a Allah je neizmjerno dobar i zna sve", tj. neograničeni darovalac blagodati, Koji zna onoga koji to zaslužuje za razliku od onoga kojemu to On uskrati. Riječi Uzvišenog Allaha: "Vaši su zaštitnici samo Allah i Poslanik Njegov i vjernici", tj. nisu vaši zaštitnici ni prijatelji jevreji, nego vaše prijateljstvo i zaštita se vraća na Allaha, Njegova Poslanika i vjernike, a riječi Uzvišenoga: "koji namaz obavljaju i zekat daju", tj. vjernici opisani ovim osobinama obavljanja namaza, koji je najjači temelj islama, koji pripada samo Allahu, bez ma kakva suparnika i davanja zekata koji je pravo Allahovih stvorenja i pomoć potrebnima. Što se tiče riječi Uzvišenog: (oni koji se pregibaju u namazu - raki'un) neki ljudi umišljaju da ova rečenica igra ulogu akuzativa stanja /el-hal/ u odnosu na Njegove riječi, neka je On Uzvišen:

"...i zekat daju", tj. u momentu njihova pregibanja u namazu /ruku'/. Kada bi to tako bilo onda bi davanje zekata u momentu pregibanja u namazu bilo bolje od drugoga, jer je to pohvalno. Međutim, ni kod koga od imama koje mi znamo da su postigli stepen davanja pravnih sudova /fetvi/ nije to tako. Neki čak navode i predanje od Alijje ibn Ebi-Taliba da je ovaj ajet objavljen u pogledu njega i to da je pored njega prošao neki prosjak dok je on bio na ruku'u, pa mu je on dao svoj prsten. Međutim, ništa od toga nije vjerodostojno, već samo ono što je nevedeno u prethodnim hadisima da su svi ovi ajeti objavljeni u pogledu Ubade ibn Es-Samita, neka je Allah zadovoljan sa njim, kada se odrekao savezništa sa jevrejima, zadovoljavajući se prijateljstvom i zaštitom od Allaha, Njegova Poslanika i vjernika. Zato Uzvišeni Allah nakon svega ovoga kaže:

"Onaj ko za zaštitnika uzme Allaha i Poslanika Njegova i vjernike - pa, Allahova će strana svakako pobijediti", kao što i kaže Uzvišeni: “Allah je zapisao: "Ja i poslanici Moji sigurno ćemo pobijediti!" - Allah je, zaista, moćan i silan. Ne treba da ljudi koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju budu u ljubavi sa onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprotstavljaju, makar im oni bili očevi njihovi, ili sinovi njihovi, ili braća njihova, ili rođaci njihovi. Njima je On u srca njihova vjerovanje usadio i svjetlom Svojim ih osnažio, i On će ih uvesti u dženetske bašče, kroz koje će rijeke teći, da u njima vječno ostanu. Allah je njima zadovoljan, a i oni će biti zadovoljni Njime. Oni su na Allahovoj strani, a oni na Allahovoj strani sigurno će uspjeti", (58:21, 22) pa svako onaj ko je zadovoljan prijateljstvom i zaštitom Uzvišenog Allaha, Njegova Poslanika, i vjernika uspjet će i na ovome i na vječnom svijetu i bit će pomognut i na ovom i na vječnom svijetu. Poradi ovoga Uzvišeni Allah u ovome časnom ajetu ističe: "Onaj ko za zaštitnika uzme Allaha i Poslanika Njegova i vjernike - pa, Allahova će strana, svakako, pobijediti."

"O vjernici, ne prijateljujte sa onima koji vašu vjeru za podsmijeh i zabavu uzimaju, bili to oni kojima je data Knjiga prije vas, ili bili mnogobošci - i Allaha se bojte ako ste vjernici." /57/ "I kad pozivate na namaz, i to za podsmijeh i zabavu uzimaju, zato što su oni ljudi koji ne shvaćaju."/58/