[Boots]

EL - MAIDA / TRPEZA - OBJAVLJENA U MEDINI, IMA120 AJETA

Prenosi Ibn-Merdevejh, od Omerove majke, a ona od svoga amidže, /1/ da je on bio na putu sa Allahovim Poslanikom, sallAllahu alejhi we sellem, kada mu je objavljena sura El-Maida, od čije se težine slomio vrat njegove jahalice.

Prenosi El-Hakim od Džubejra ibn Nufejra, da je rekao: /2/ „Obavio sam hadž, pa sam otišao kod h. Aiše. Upitala me je: 'Džubejre, učiš li suru El-Maidu?' Odgovorio sam: 'Da.' Ona nastavi: 'To je posljednja objavljena sura[225], pa što u njoj nađete da je dozvoljeno to uzmite kao dozvoljeno, a što u njoj nađete da je zabranjeno to ostavite kao zabranjeno' i dodaje: „Vjerodostojan hadis prema uvjetima Buharije i Muslima, mada ga oni ne navode.

Prenosi ga i imam Ahmed od Muavije ibn Saliha i dodaje: /3/ „Pitao sam je o moralu Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, pa mi je odgovorila: 'Kur'an!'" Prenosi ga i En-Nesai iz hadisa Ibn-Mehdija.

"O vjernici, ispunjavajte obaveze! Dozvoljava vam se stoka, ali ne ona koja će vam se navesti; dok obrede hadža obavljate, nije vam dozvoljeno da lovite. Uistinu, Allah propisuje što On hoće./1/ O vjernici, ne omalovažavajte Allahove obrede hadža, ni sveti mjesec, ni kurbane, naročito one ogrlicama obilježene, ni one ljude koji su krenuli ka Časnoj Kabi želeći od Gospodara svoga obilje i zadovoljstvo. A kada obrede hadža obavite, onda loviti možete. I neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite, zato što su vam spriječili pristup Časnoj Kabi, nikako ne navede da ih napadnete! Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i bogobojaznosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha jer Allah strašno kažnjava."/2/

Prenosi Ibn Ebi-Hatim od Ma'na i 'Avfa, ili samo od jednog od njih, da je neki čovjek došao kod Ibn-Mesuda i upitao ga: "Preporuči mi nešto?" Od-govorio mu je: Kad čuješ da Uzvišeni Allah kaže: "O vjernici", obrati pozornost na to jer to je neko dobro koje On naređuje ili neko zlo koje On zabranjuje. O riječima Uzvišenog: "ispunjavajte obaveze /el-'uhud/." Ibn-Abbas, Mudžahid i drugi kažu da znače: "Obe-ćanja, obaveze, odgovornosti, ugovore, sporazume, oporuke /el-uhud/." El-uhud označava sve ono što je Uzvišeni Allah dozvolio, zabranio, učinio obaveznim ili ograničio u Kur'anu, pa to ne zanemarujte i ne kršite. Uzvišeni to, dalje, naglašava: (13:25)

"A oni koji ne ispunjavaju dužnosti prema Allahu, iako su se na to čvrsto obavezali, i ki-daju ono što je Allah naredio da se poštuje, i čine nered na zemlji - njih čeka prokletstvo i najgore prebivalište!" U to se ubrajaju sve duž-nosti, obaveze i ugovori: obaveza Allahu Uzvišenom (da Mu se robuje), ugovor o savezništvu, ugovor o zajedničkom sudjelovanju, ugovor o kupoprodaji, ugovor o braku i dužnost ispunjenja zakletve. Riječi Uzvišenoga: "Dozvoljava vam se stoka" znače: deve, krave i bravi. Ibn-Umer, Ibn-Abbas i drugi uzimaju ovaj ajet kao argument da je dozvoljeno mladunče koje se nađe mrtvo u stomaku svoje majke nakon klanja. Prenose Ebu-Davud, Et-Tirmizi i Ibn Madže od Ebu-Seida: /4/ Upitali smo: "Allahov Poslaniče, mi (nekada) zakoljemo steonu devu i kravu ili sjanjnu ovcu. Hoćemo li baciti mladunče ili ćemo ga jesti?" Odgovorio je: "Jedite ako hoćete, jer dovoljno je za njega klanje njegove majke." Et-Tirmizi ga ocjenjuje kao dobar (hasen) hadis.

Riječi Uzvišenoga: "ali ne ona koja će vam se navesti", tj. osim one koja će vam se navesti da je zabranjena (općenito i u nekim okol-nostima). Misli se na riječi Uzvišenoga: "Zabranjuje vam se strv, i krv, i svinjsko meso, i ona koja je zaklana u nečije drugo ime, a ne u Allahovo ime, i koja je udavljena i ubijena; i koja je strmoglavljena, i rogom ubodena, ili od zvijeri načeta." O riječima Uzvišenoga: "dok obrede hadža obavljate, nije vam dozvoljeno da lovite." Pod stokom se misli na sve domaće životinje kao što su deve, krave i bravi, ali i divlje, kao što su divokoze, divlje krave i crvene deve. Od domačih su izuzete ranije spomenute /svinja/, a divlje su izuzete od lova za vrijeme obreda hadža, tj. kako smo vam dozvolili stoku u svim situacijama tako vam je haram lov za vrijeme hadža jer je Allah, dželle šanuhu, tako propisao, a On zna mudrost u svemu što naređuje i zabranjuje. Zbog ovoga Uzvišeni Allah kaže:"Allah propisuje šta On hoće." Zatim Uzvišeni Allah kaže: "O vjernici, ne omalovažavajte Allahove obrede hadža." Ibn-Abbas kaže da znači tj. obrede hadža.

[Boots]

"ni sveti mjesec", to znači neoskrnavljivanje mjeseca, uvažavanje njegove veličine, naglašeno izbjegavanje zabranjenih stvari i napuštanje onoga što je Allah, dželle šanuhu, naredio da se ne čini u njemu, kao otpočinjanje rata. Riječi Uzvišenoga: "ni kurbane, naročito one ogrlicama obilježene" znače: ne napuštajte odvođenje kurbana Svetome hramu, jer je u tome poštivanje Allahovih propisa i ne napuštajte obilje-žavanje kurbana ogrlicama na vratovima, kako bi se oni razlikovali od druge stoke, a i kako bi se znalo da su oni kurbani koji se vode prema Kabi, a i kako bi ih se klonio onaj koji bi eventualno želio da im nanese neko zlo i, na kraju, da bi to bio podsticaj onome ko ih vidi da to isto učini, jer onaj ko poziva Uputi ima nagradu onih koji ga slijede, bez umanjenja njihove nagrade.

"I neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite, zato što su vam spriječili put Časnoj Kabi, nikako ne navede da ih napadnete!", tj. neka vas mržnja prema nekim ljudima koji su vas onemogućili da stignete do Svetog hrama, u godini kada je dogovoren mir na Hudejbiji, ne navede da prekoračite Allahove propise o njima, pa da im se svetite čineći zulum i nepravdu, već presudite po pravdi kako vam je Allah, dželle šanuhu, naredio, kada je u pitanju bilo ko. Prenosi Ibn Ebi-Hatim od Zejda ibn Eslema: /6/ "Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, zajedno sa ashabima bio je na Hudejbiji kada su ih idolopoklonici spriječili da stignu do Kabe. To im je vrlo teško palo i kada je jedna grupa idolopoklonika sa istoka prolazila pored njih sa namjerom da obavi umru, ashabi Vjerovjesnika, sallAllahu alejhi we sellem, rekli su: Spriječimo ih u tome, kao što su nas njihovi drugovi spriječili. Tada je Uzvišeni Allah objavio ovaj ajet." Riječima: "Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i bogobojaznosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu." Uzvišeni Allah naređuje Svojim robovima, vjernicima, da se međusobno pomažu u izvršavanju dobrih djela (hajrata), a to je "birr"- dobročinstvo i da ostave zabranjene i pokuđene stvari, a to je "takva"- bogobojaznost, kao što im zabranjuje sudjelovanje u pokvarenjaštvu i međusobnu suradnju u grješnim i zabranjenim stvarima.

Prenosi imam Ahmed od Enesa bin Malika: /7/ Rekao je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem: "Pomozi svome bratu, bio tlačitelj (zalim) ili potlačeni (mazlum)." Neko je upitao: "Ovo da ga pomognem kao mazluma /razumijem/, ali kako ću ga pomoći kao zalima?" Odgovorio je: "Da ga onemogućiš i spriječiš u tiraniji (zulumu), eto tako ćeš ga pomoći." Prenose ga El-Buhari i Muslim preko Sabita od Enesa.

Vjerodostojan (sahih) hadis glasi: /8/ "Onaj ko poziva Uputi imat će nagradu onih koji ga budu slijedili do Sudnjeg dana, ne umanjujući njihovu nagradu nimalo, a onaj koji bude pozivao zabludi imat će grijeh svih koji ga budu slijedili, ne umanjujući njihov grijeh nimalo." Prenosi Ebul-Kasim Et-Taberani od Ebul-Hasen Nimran ibn Sahra da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao: /9/ "Ko bude išao sa zalimom da ga pomogne, a bude znao da je zalim, već je izašao iz islama."

Zabranjuje vam se strv, i krv, i svinjsko meso, i ona životinja koja je zaklana u nečije drugo a ne u Allahovo ime, i koja je udavljena i ubijena; i koja je strmoglavljena, i rogom ubodena, ili od zvijeri načeta - osim ako ste je preklali - i koja je na žtrvenicima žrtvovana, i zabranjuje vam se gatanje strjelicama. To je porok! - Danas su nevjernici izgubili svaku nadu da ćete vi otpasti od svoje vjere, zato se ne bojte njih, već se bojte Mene. Danas sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera. - A onome ko bude primoran, kada hara glad, bez namjere da učini grijeh, Allah će oprostiti i milostiv biti. /3/

Uzvišeni Allah zabranjuje Svojim robovima da koriste ovo što je zabranjeno od strvi, a to je životinja koja umre prirodnom smrću bez klanja ili ulova, a stoga što ima u sebi štetnu krv koja se sakupila u njenoj nutrini, pa je štetna za vjeru i tijelo. Zbog ovoga ju je Allah, dželle šanuhu, zabranio, a izuzetkom je učinio uginulu ribu, i ona je dozvoljena, svejedno bila zaklana ili ne. Prenose Malik, Eš-Šafi'i, Ahmed, Ebu-Davud, Et-Tirmizi, En-Nesai, Ibn-Madže, Ibn-Huzejme i Ibn-Hibban od Ebu-Hurejrea da je Allahov Poslanik, s.a.v..s, pitan o morskoj vodi pa je odgovorio: /10/ "Morska voda je čista, a morske životinje koje uginu dozvoljene su." Takva je stvar i sa skakavcima, kako će već biti navedeno u hadisu.

Riječi Uzvišenoga: "i krv", odnose se na krv koja otječe prilikom klanja, kao što su riječi Uzvišenoga: "ili krvi koja istječe". (6:145) Ovako komentarišu Ibn-Abbas i drugi. Prenosi Ibn Ebi-Hatim od Ibn-Abbasa da je upitan o slezeni, pa je odgovorio: "Jedite je." Prigovorili su mu: "To je krv." Odgovorio je: "Samo vam je zabranjena krv koja istječe!" Također ga prenosi i Hammad od Aiše: "Samo vam je zabranjena krv koja istječe." Prenosi Šafija od Ibn-Umera merfu' hadis: Rekao je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem: /11/ "Dozvoljene su vam dvije strvi i dvije krvi; od strvi: ribe i skakavci, a od krvi: jetra i slezena."

Eameš je spjevao: „Čuvaj se strvi i ne približuj im se, ne uzimaj oštru kost da pustiš krv."

Tj. ne postupaj kao u predislamskom periodu, kao što su pojedinci kada bi izgladnjeli uzimali oštru kost ili slično i njome puštali krv u svoje deve, koju bi sakupili a zatim pili. Zbog ovoga je Uzvišeni Allah zabranio ovome Ummetu krv.

[Boots]

Riječi Uzvišenoga: "i svinjsko meso" odnose se na domaću i divlju svinju, a meso uključuje sve njene dijelove, čak i loj i nema nikakve potrebe za cjepidlačenjem Zahirija da se povratna zamjenica odnosi na svinju u riječima Uzvišenog: "osim strvi, ili krvi koja istječe, ili svinjskog mesa - to je doista pogano". (6:145) Oni ovu zamjenicu: "to je" vraćaju na riječ svinja tako da se značenje poganluka odnosi na svu svinju, njeno meso, loj i svaki dio tijela. Međutim, nema potrebe za tim jer same riječi Uzvišenoga: "to je doista pogano" obuhvataju meso i sve njegove dijelove, tako da je mišljenje Zahirija o vraćanju zamjenice na riječ svinja daleko od jezičke validnosti, jer povratna zamjenica se isključivo odnosi na prvi član genitivne veze /meso svinje/, a nikako na drugi. Potpuno je očito da riječ meso podrazumijeva sve dijelove, kako je to i razumljivo iz arapskog jezika i kako je to općepoznato. U Muslimovom Sahihu od Burejde ibn El-Hasiba, radijAllahu anhu, prenosi se: Rekao je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem: /12/ "Ko se igra nerdešira (triktraka) kao da je zagnjurio ruku u meso svinje i njenu krv." U hadisu je argument da meso podrazumijeva sve dijelove, loj i drugo.[226]

Riječi Uzvišenoga: "i ona koja je zaklana u nečije drugo, a ne u Allahovo ime", tj. ona pri čijem je klanju spomenuto nečije drugo ime, a ne Allahovo, zabranjena je jer je Svevišnji Allah naredio i obaveznim učinio da se Njegova stvorenja kolju s Njegovim uzvišenim imenom. Kada se odstupi od toga i spomene se neko drugo ime: nekog kumira, ili šejtana, ili kipa ili nekog drugog stvorenja, onda je to zabranjeno konsenzusom. Islamski učenjaci se jedino razilaze o pitanju izostavljanja spomena Allahovog imena, namjereno ili u zaboravu, o čemu će biti govora kasnije u suri El-En'am /Stoka/ , ako Bog da.

Prenosi Ibn Ebi-Hatim od El-Džaruda bin Ebi-Sebre, i kaže: On je moj djed; rekao je: neki čovjek iz plemena Benu-Rebbah, kojeg su zvali Ibn-Vail, a bio je pjesnik, sklopio je opkladu sa Galibom Ebul-Ferzedekom na nekoj vodi izvan Kufe da će i jedan i drugi zaklati po sto deva kada stignu do vode. Nakon što su deve stigle do vode, oni su ustali sa isukanim sabljama prema njima počevši otkrivati njihove tetive iznad peta. Ljudi iz Kufe pohitali su na magarcima i mazgama želeći meso, a h. Alija je tada bio u Kufi. I on je izašao na mazgi Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, zvanoj Bejda, vičući: "O ljudi, ne jedite njihovo meso jer su zaklane u nečije drugo ime, a ne u Allahovo." Ovo predanje je usamljeno /garib/, međutim, njegovu autentičnost potvrđuje predanje Ebu-Davuda od Ibn-Abbasa, koji kaže: /13/ "Zabranio je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, beduinsko natjecanje u prerezivanju nožnih tetiva." Ebu-Davud prenosi od Ikrime da je rekao: /14/ "Zabranio je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, da se jede hrana onih koji se međusobno natječu." Ebu-Davud kaže: "Mnogo je onih koji ga prenose, s tim da Ibn-Džerir ne spominje u njemu Ibn-Abbasa." Ebu-Davud jedini bilježi ovo predanju.

Riječi Uzvišenoga: "i koja je udavljena", tj. ona koja ugine davljenjem namjerno ili slučajno, zabranjena je, "i ubijena" - to je ona koja je udarena nečim teškim, ali tupim tako da ugine, kao što kažu Ibn-Abbas i drugi: "To je ona koja bude tučena komadom drveta, pa bude ostavljena i ugine." U sahih hadisu stoji da je Adijj ibn Hatim rekao: /15/ Upitao sam: "Allahov Poslaniče, ja se bacam na lovinu strijelom koja je bez perja i deblja u sredini, nekada udara pljoštimice, a nekada šiljkom i pogađam?" Odgovorio je: "Ako - kada baciš strijelu - životinja bude probijena - jedi, a ako bude pogođena pljoštimice - onda je drvetom ubijena i ne jedi je." Dakle, napravio je razliku između one koju pogodi strijela ili koplje ili nešto oštro slično tome, pa je to dozvolio, i između one koju pogodi pljoštimice, pa ugine i koju nije dozvolio. O ovome postoji konsenzus kod pravnika, ali se razilaze oko ulova na koji udari zvjerka i ubije ga svojom težinom, ali ga ne ozlijedi, na dva mišljenja. Ovo su dva mišljenja imama Šafije, Allah mu se smilovao: (prvo) da nije dozvoljeno, kao i u pitanju pogotka strijelom, a općenito uzevši svaki od njih dva[227] mrtav je bez ozljede, a to znači da je ubijen nekim udarcem; (drugo) da je dozvoljen s obzirom da je u pitanju propis o dozvoljenosti onoga što ulovi dresirani pas, ali nije traženo da se detaljno objasni, pa ukazuje na dozvoljenost onoga što smo naveli, jer to već ulazi u općenitost.

Poglavlje: Učeni, Allah Uzvišeni im se smilo-vao, razilaze se ako se pas pusti na lovinu, pa je ubije svojom težinom, ali je ne ozlijedi ili je udari: da li je dozvoljena ili nije. Po jednom mišljenju to je dozvoljeno zbog općenitosti riječi Uzvišenog: "Jedite ono što vam one uhvate", a i zbog općenitosti hadisa koji prenosi Adijj ibn Hatim. Drugo je mišljenje da to nije dozvoljeno, i to je jedno od dva mišljenja imama Šafije, Allah mu se smilovao. Ovo mišljenje odabiraju i daju mu prednost mnogi imami i ono je najvjerovatnije ispravno, a Allah najbolje zna. Ibn Es-Sabag argumentuje ovo mišljenje hadisom koji prenosi Rafi¢ ibn Hadiidž: /16/ Upitao sam: "Allahov Poslaniče, sutra ćemo sresti neprijatelja, a nemamo noževa. Hoćemo li klati životinje kostima?" Odgovorio je: "Jedite ono iz čega poteče krv i na čemu je spomenuto Allahovo ime." Hadis[228] u potpunosti navode El-Buhari i Muslim. U ovome, iako je navedeno zbog posebnog razloga, prednost ima općenitost teksta kod većine učenjaka usula i fikha; iz onog što udari pas ili satare svojom težinom nije potekla krv i nije dozvoljeno, kako se razumije iz ovoga hadisa, a ono što je neophodno jeste prolijevanje krvi nekim oruđem, samo da to nisu zubi ili pandže. Ovo je jedno tumačenje ...

Drugo tumačenje zastupa El-Muzenijj pa je u slučaju strijele navedeno objašnjenje: "Ako ubije pljoštimice - ne jedi, a ako probije - jedi!" Međutim, pas je spomenut općenito, pa se mjerodavnim uzima ono što to ograničava, a to je probijanje, jer je oboje vezano za isto djelovanje, tj. lov, pa je neophodno nužno dovođenje u vezu ovdje, iako je uzrok različit. Čovjek ima pravo da kaže: "Ovo je ubio pas svojom težinom i nije dozvoljeno analogno onome što ubije strijela pljoštimice, a zajedničko je da su oboje sredstva za lov i ovo je uginulo zbog njihove težine." To nije u suprotnosti sa općenitošću ajeta, jer analogija ima prednost nad općenitošću, kao što je i mišljenje četverice imama i većine učenjaka. Ovo je dobro tumačenje.

Treće tumačenje ogleda se u tome da je ajet o zabranjenosti (tahrim), mislim na riječi Uzvišenoga:

"Zabranjuje vam se strv", pa do kraja jasan (muhkem) i kada je u pitanju on nije došlo do derogacije (nesh) ili specifikacije (tahsis). Također je i ajet o dozvoljenosti (tahlil) muhkem, mislim na riječi Uzvišenog:

[Boots]

"Pitaju te šta im se dozvoljava. Reci: dozvoljavaju vam se lijepa jela" i do kraja ajeta. Između ova dva ajeta nikako ne smije biti proturječnost, a sunnet je došao poradi tumačenja toga; to nam svjedoči kazivanje o "strijeli", jer je u njemu naveden propis o onome što je došlo u ovome ajetu, a to je ako probije udarivši pljoštimice, da je dozvoljeno, s obzirom da je to od lijepih jela (tajjibat). U propis u tome ajetu ulazi i ajet o zabranjivanju, a to je da se ne jede ono što je pogođeno pljoštimice, jer je uginulo od udarca i to je jedna od kategorija ajeta o zabrani. Takav je propis o ovome, svejedno da li ga je pas ozlijedio, pa ulazi u propis ajeta o dozvoljenosti, ili ga nije ozlijedio, već ga je samo udario i ubio svojom težinom, pa je to onda u kategoriji onog što je rogom ubodeno (netih) ili samo pod istim tretmanom i tako nije dozvoljeno.

U prirodi je psa da će on vjerovatno jesti od ulova. Zbog ovoga je naveo propis o tome šta ako pas bude jeo ulov: /17/ "Ako on jede, ti ne jedi, jer se pribojavam da je ostavio za sebe." Ovo je vjerodostojno potvrđeno u Buhariji i Muslimu. To je također izdvojeno iz općenitosti ajeta o dozvoljenom kod većine učenjaka koja kaže: "Nije dozvoljeno ono što je načeo pas." To se kazuje i od Ebu-Hurejrea i Ibn-Abbasa, a to mišljenje zastupa i grupa tabi¢ina, kao i Ebu-Hanifa, Ibn-Hanbel i Šafija.

Ibn-Džerir prenosi u svome Tefsiru od Alije, Seida, Selmana, Ebu-Hurejrea i drugih: "Jede se, makar ostao samo i jedan komad." Za ovo se opredijelio Malik, a i Šafija po svome starom mišljenju.

Također Ibn-Džerir prenosi od Selmana El-Farisi, od Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, da je rekao: /18/ "Ako čovjek pusti psa na lovinu, pa je on uhvati i načne, neka jede ono što je ostalo", a zatim mu navodi slabost i nedostatak (illet), tj. da je ovaj hadis, zaustavljen (mevkuf) na Selmanu.

Što se pak tiče ptica obučenih za lov nije zabranjeno jesti ono što one načnu. Ovo je mišljenje Ebu-Hanife i Ahmeda, koji kažu: "Zato što ih nije moguće podučiti, kao psa, udaranjem i slično, a i one se znaju po tome što su grabljivice, pa se preko toga prelazi, a također i tekst (nass) spominje pse, a ne ptice. Kad je u pitanju lovina "ona koja je strmoglavljena" (el-mutereddijetu), to je ona koja padne sa neke velike visine ili visokog mjesta, pa tako ugine. Ona nije dozvoljena. "En-netihatu", ona koja je rogom ubodena, jeste ona koja ugine od uboda druge, i ona je zabranjena, pa makar joj rog napravio ranu iz koje je krv istekla, pa makar iz mjesta koje se kolje, tj. vrata. Riječi Uzvišenoga:

"ili od zvijeri načeta", tj. ona na koju napadne lav, leopard, tigar, vuk ili pas i načne, i ona ugine, zabranjena je konsenzusom, i makar iz mjesta koje se kolje, tj. vrata. U predislamskom periodu ljudi su jeli ono što bi ostavile zvijeri iza sebe, pa je Uzvišeni Allah to zabranio vjernicima.

Riječi Uzvišenoga: "osim ako ste je preklali" vraćaju se na onu za koju je sigurno da će uginuti, ali pokazuje očite znake života i čijim klanjem se može preduhitriti smrt. Želi se kazati: "Osim ako ste je preklali bilo da je udavljena, ili ubijena, ili strmoglavljena, ili rogom ubodena, ili od zvijeri načeta." Ibn Ebi-Hatim prenosi od h. Alije da je rekao o ovome ajetu: "Ako maše repom ili rida nogom ili miče očima, onda jedi."

Prenosi se od Tavusa i od drugih tabi¢ina: ako prilikom klanja načini bilo kakav trzaj, to ukazuje na ostatak života u njoj poslije klanja i onda je dozvoljena. Ovo je mišljenje većine pravnika.

El-Buhari i Muslim prenose od Rafi' ibn Hadidža da je rekao: /19/ Upitao sam: "Allahov Poslaniče, sutra ćemo se sresti s neprijeteljom, a nemamo noževa. Hoćemo li klati trskom?" Odgovorio je: "Iz čega poteče krv i spomene se Allahovo ime prilikom klanja - jedite ga, osim da nije zaklano zubima ili noktima. To ću vam objasniti: zubi su kosti, a nokti su noževi Abesinaca." Od Omera se prenosi kao mevkuf predanje, a i u hadisu koji prenose Ahmed i autori Sunena, od Ebu El- Ašra ed-Daremi, a on od svog oca da je rekao : /20/ Upitao sam: "Allahov Poslaniče, zar nije klanje samo preko grla?" Odgovorio je: "Kada bi ubo u but, bilo bi ti dovoljno." Ovo je vjerodostojan hadis, ali odnosi se samo na ono što nije moguće zaklati preko vrata.[229]

Riječi Uzvišenoga: "i koja je na žrtvenicima žrtvovana"; Mudžahid i Ibn-Džurejdž kažu: "Ti žrtvenici su bili kameni kipovi oko Kabe kojih je bilo tri stotine i šezdeset. Arapi su u predislamskom periodu (džahilijjet) kod njih klali kurbane, pršćući njhovom krvlju dio Bejtullaha koji je bio s njihove prednje strane, kao i režući njihovo meso i stavljajući ga na kipove." Ovo mnogi spominju. Uzvišeni Allah zabranjuje vjernicima ovakav postupak i zabranjuje im jedenje mesa ovih kurbana koji su pripravljeni kod kipova, pa makar na njima bilo i spomenuto Allahovo ime prilikom klanja, zbog idolopoklonstva koje je strogo zabranio Allah i Njegov Poslanik. Ovo treba da ima ovakvo značenje, jer je već prethodila zabrana onoga što je zaklano u nečije drugo ime, a ne u Allahovo ime. Riječi Uzvišenoga:

"i zabranjuje vam se gatanje strjelicama", tj. zabranjeno vam je, vjernici, gatati strjelicama /el-ezlam/. Jednina od ove riječi je zulem, a može se slovo suglasnik "z" vokalizovati "fethom - kratkim vokalom e", pa da se izgovori zelem. Arapi su to praktikovali u predislamskom periodu, a to su bile tri strjelice, od kojih je na prvoj pisalo: uradi, a na drugoj: ne radi, dok je treća bila neispisana, na njoj nije bilo ništa. Pa kada bi ih okrenuo, pa se pojavila strjelica sa imperativom - izvršio bi ga, ili sa zabranom - ostavio bi taj posao; a ako bi se pojavila prazna - ponovio bi. "Istiksam"- gatanje strielicama uzeto je u značenju traženja mišljenja od ovih strjelica. Ovako to zaključuje Ebu-Džafer bin Džerir, a Ibn-Abbas o Riječima Uzvišenog: "i zabranjuje vam se gatanje strjelicama" kaže: "El-ezlam su strjelice pomoću kojih su oni vršili prognozu u poslovima." El-Buhari i Muslim bilježe : /21/ da je Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem, ušavši u Kabu vidio Ibrahima i Ismaila naslikane u njoj, a u rukama su držali strjelice, pa je rekao: "Allah ih ubio, znaju da njih dvojica nisu nikada gatali strjelicama!"

[Boots]

Ibn-Merdevejh prenosi od Ebu-Derda¢a: Allahov Posalanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao je: /22/ "Neće ući u dženetske stepene onaj ko proriče budućnost, ili onaj koji gata sa strjelicama, kao i onaj koji se vrati sa puta zbog sujevjerja." Riječi Uzvišenog: "To vam je porok", tj. bavljenje time je, bez ikakve sumnje, svjesni grijeh, zabluda, neznanje i idolatrija.... Uzvišeni Allah naređuje vjernicima kada se nađu u nedoumici o pitanju nekih svojih poslova da od Njega traže ono što im je bolje i to tako što će mu prvo obaviti jedan ibadet, a onda Ga pitati i tražiti od Njega izbor u poslu koji namjeravaju činiti, kako to prenose imam El-Buhari i autori Sunena od Džabira bin Abdullaha: /23/ Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, podučavao bi nas "istihari"- traženju izbora od Uzvišenog Allaha, u poslovima, kao što nas je podučavao surama iz Kur¢ana. Govorio je: "Kada neko od vas hoće uraditi neki posao, neka klanja dva rekata nafile, a zatim neka prouči sljedeću dovu: Allahu moj, tražim izbor od Tebe, preko Tvoga znanja i tražim dosudu od Tebe, preko Tvoje moći, tražim iz Tvoje beskrajne dobrote, jer Ti si moćan, a ja sam nemoćan, Ti znaš, a ja ne znam, jer Ti znaš tajne neviđene. Allahu moj, ako je ova stvar u Tvom znanju (pa je imenuje), dobro za mene u pogledu moje vjere, mog ovozemaljskog života, mog životnog izdržavanja i privređivanja, kao i konačnog kraja mog života - ili je rekao: sada, a i kasnije - Ti mi je dosudi, olakšaj mi njeno postizanje i daj mi bereket i blagoslov u njoj. Allahu moj, a ako je u Tvom znanju ova stvar zlo za mene u pogledu moje vjere, mog ovozemaljskog života, mog životnog izdržavanja i privređivanja, kao i konačnog kraja mog života - Ti je otkloni od mene, a mene odstrani od nje i dosudi mi dobro ma gdje ono bilo, a zatim me učini zadovoljnim njime." (Ahmedov tekst)

Riječi Uzvišenoga: "Danas su nevjernici izgubili svaku nadu da ćete vi otpasti od svoje vjere", tj. izgubili su nadu da će oni biti slični muslimanima zato što se muslimani izdvajaju ovim svojstvima koja su oprečna idolopoklonstvu i njegovim pripadnicima. Zbog ovoga Uzvišeni Allah naređuje Svojim robovima, vjernicima, da budu strpljivi i postojani u suprotstavljanju nevjernicima i da se ne boje nikoga osim Allaha:

"zato se ne bojte njih, već se bojte Mene", tj. ne bojte se njih u vašem protivljenju njima, već se Mene bojte, a Ja ću vas pomoći protiv njih, uništiti ih, dati vam da ih pobijedite, izliječiti vaša srca od njih i učiniti da vi budete iznad njih i u ovozemnom životu, a i u vječnom. Riječi Uzvišenog:

"Danas sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera." Ovo je najveća blagodat Uzvišenog Allaha prema ovome ummetu, kada im je vjeru učinio savršenom i potpunom tako da nemaju potrebe za drugom vjerom, niti za nekim drugim vjerovjesnikom pored svoga, Allahov blagoslov i spas neka je na njega, jer ga je Uzvišeni Allah učinio pečatom vjerovjesnika i poslao ga svim ljudima i džinima, pa je dozvoljeno samo ono što je On dozvolio, a zabranjeno je ono što je On zabranio i nema nikakve vjerske stvari, a da je On nije uzakonio. Sve ono što je saopćio sušta je istina u kojoj nema nikakve laži niti nedosljednosti, kao što i kaže Uzvišeni: "Riječi tvoga Gospodara vrhunac su istine i pravde", tj. vrhunac istine u saopćavanju i vrhunac pravde u imperativima i zabranama. Pa kada im je usavršio vjeru, blagodat je bila potpuna. Poradi ovoga Uzvišeni kaže:

"Danas sam vam vašu vjeru usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera", tj. budite vi zadovoljni sa njime za sebe, jer je to vjera s kojom je zadovoljan Allah, s kojom je poslao Najboljeg od časnih poslanika, preko kojeg je poslao Najslavniju knjigu. Poslije ovoga ajeta vjernici muslimani neće imati nikada potrebu za nekakvim dodavanjem, jer je Uzvišeni Allah već učinio islam savršenom vjerom i neće ga nikada okrnjiti i zadovoljan je s njim, pa ga neće nikada odbaciti. Ovaj ajet je objavljen na Dan Arefata. Poslije njega nije objavljeno nešto što je dozvoljeno ili je zabranjeno, a Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, poslije Arefata preselio je na ahiret (nakon osamdeset i jednog dana.

Prenosi imam Ahmed od Tarika bin Šihaba /24/, da je neki jevrej došao do Omera bin El-Hattaba i rekao: "Zapovjedniče pravovjernih, vi, uistinu, imate jedan ajet u vašoj knjizi - koji da je nama jevrejima objavljen - mi bismo uzeli dan njegove objave za praznik." On je upitao: "A koji ajet?" Odgovorio je: "Riječi Uzvišenoga:

"Sad sam vam vašu vjeru usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio." Tada Omer reče: "Tako mi Allaha, ja znam dan u kojemu je objavljen Allahovom Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem, a i sahat u kojemu je objavljen Allahovom Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem Bilo je to u predvečerje na Arefatu i to u petak." Prenose ga El-Buhari, Muslim, Et-Tirmizi i En-Nesai. O ovome su preneseni mutevatir hadisi u čiju vjerodostojnost nema nikakve sumnje, a Allah najbolje zna. Riječi Uzvišenoga: "A onome ko bude primoran, kad hara glad, bez namjere da učini grijeh, Allah će oprostiti i milostiv biti", tj. ko bude potreban da uzme nešto od ovoga zabranjenog što je spomenuo Uzvišeni Allah, a u nuždi koja ga je primorala na to, on ima pravo uzeti, a Allah će mu oprostiti i milostiv biti, jer On, neka je Uzvišen, zna potrebu Svoga primoranog roba za time, pa će mu prijeći preko toga i oprostiti mu. U Musnedu i u Sahihu Ibn-Hibbana prenosi se kao merfuž predanje od Ibn-Omera: Rekao je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem: /25/ "Uistinu Allah voli da se iskoristi Njegova olakšica (ruhsa) kao što prezire da Mu se bude neposlušno." Tekst Ibn-Hibbanov, a u Ahmedovom tekstu stoji: /26/ "Ko ne primi i ne iskoristi Allahovu olakšicu, imat će grijeh veličine brda Arefata."

[Boots]

Poradi ovoga islamski pravnici zaključuju: ponekad je uzimanje strvine dužnost (vadžib) i to u nekim okolnostima, kao kad se boji za život, a ne nalazi ništa drugo; ponekad je preporučljivo (mendub); ponekad je "mubah" - ni pohvaljeno ni pokuđeno, i to prema okolnostima. Međutim, podijelili su se da li će uzeti tek toliko da ostane u životu, ili će se zasititi, ili će se zasititi i uzeti za kasnije - na različita mišljenja, kako je to utvrđeno u djelima o šerijatskim normama. Nije uvjet da bi bilo dozvoljeno uzimanje strvine to da nekome prođu tri dana a da ne nađe nikakvu hranu, kako to ponekad pretpostavljaju mnogi, već kada bude primoran na to - tada mu je i dozvoljeno.

Prenosi Ebu-Davud od En-Nedži', El-Amirija, kako je otišao Allahovom Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem, i upitao: /27/ "Koliko nam je dozvoljeno od strvine?" Odgovorio je: "Onoliko koliko vam je potrebno za jelo." Mi smo rekli: "Da doručkujemo i večeramo." Ebu-Nuajm kaže: "Ukbe mi je to protumačio kao porciju za doručak i porciju za večeru rekavši: ¢Eto toliko!¢ On je odbio gladovanje i dozvolio im strvinu u ovoj situaciji." Ebu-Davud sam prenosi ovaj hadis, a kao da su oni nešto doručkovali i večerali, ali im to nije bilo dovoljno, pa im je dozvolio strvinu, kako bi upotpunili to što im je potrebno. Ovo predanje uzimaju kao argument oni koji smatraju dozvoljenim jelo strvine do sitosti, a ne ograničavaju se samo na zaštitu golog života.

Riječi Uzvišenoga: “bez namjere da učini grijeh", tj. bez činjenja nepokornosti Uzvišenom Allahu, jer mu je to Allah dozvolio, a prešutio je drugo, kao što kaže u suri El-Bekare: "A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, tek toliko da glad utoli, njemu grijeh nije. - Allah zaista prašta i milostiv je." (2:173)

Pitaju te šta im se dozvoljava. Reci: dozvoljavaju vam se lijepa jela i ono što vam ulove životinje koje ste lovu podučili, onako kako je Allah vas naučio. Jedite ono što vam one uhvate i spomenite Allahovo ime pri tome, i bojte se Allaha, jer Allah, zaista, brzo sviđa račune./3/

Nakon što je Uzvišeni Allah u prethodnom ajetu spomenuo prljavštvine koje je zabranio i koje su štetne za onoga ko ih upotrebljava, bilo za njegovo tijelo ili njegovu vjeru ili za oboje i izuzeo ono što je izuzeo u slučaju nužde, kao što kaže Uzvišeni:

"...kad vam je On objasnio šta vam je zabranio - osim kada ste u nevolji", (6:119) nastavlja poslije toga: "Pitaju te šta im se dozvoljava. Reci: Dozvoljavaju vam se lijepa jela", kao što i u suri El-E¢araf opisujući Muhammeda, sallAllahu alejhi we sellem, kaže da im on dozvoljava lijepa jela, a zabranjuje nečista. Prenosi Ibn Ebi-Hatim da su Adijj bin Hatim i Zejd bin Muhelhil, obojica iz plemena Tajj, pitali Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem: "Allahov Poslaniče, Allah je zabranio strvinu, pa šta nam je dozvoljeno od životinja (koje ulove naši psi)?" Tada je objavljeno: "Pitaju te šta im se dozvoljava. Reci: dozvoljavaju vam se lijepa jela." Seid komentariše: "Znači da im je dozvoljeno ono što je zaklano na dozvoljen način." Zuhri je upitan o pijenju mokraće radi lijeka, pa je odgovorio: "Ona se ne ubraja u lijepa jela." [230] Prenosi Ibn Ebi-Hatim.

Riječi Uzvišenoga: "i ono što vam ulove životinje koje ste lovu po-dučili", tj. dozvoljeno vam je ono pri čijem je klanju spomenuto Allahovo ime, lijepa jela i ono što ulovite životinjama koje ste lovu podučili, a to su psi, risi, sokoli i slične njima, prema mišljenju većine ashaba, tabiina i imama.

Prenosi se od većine učenjaka: da je ulov pticama isti kao i ulov psima, jer su one dresirane da love svojim pandžama kao što su i psi dresirani i nema nikakve razlike. Ovo je i mišljenje četverice imama, a i drugih. Izabira ga Ibn-Džerir i to argumentuje predanjem od Adijj bin Hatima, koji kaže: "Pitao sam Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, o ulovu sokola pa mi je odgovorio /29/ "Ono što ti uhvati jedi!" Imam Ahmed izuzima crnog psa, jer se ubraja kod njega u životinje koje je dužnost ubiti, pa nije dozvoljeno ni ono što on pribavi. U Muslimovom Sahihu potvrđeno je od Ebu-Bekra da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao: /30/ "Namaz prekida /prolazak/ magarca, žene ili crnog psa /ispred klanjača/." Upitao sam: "Kakva je razlika između crnog i crvenog psa?"

Odgovorio je: "Crni pas je šejtan." U drugom hadisu je zabilježeno: /31/ da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, naredio da se ubijaju psi, ali je poslije rekao: "Šta je to sa njima i tim psima? Ubijajte među njima svakog koji je crn i bez pjega!" Ove životinje kojima se lovi označene su terminom "dževarih", koji je izvedenica od riječi "džerhun", koja znači: zarađivanje, stjecanje, zarada, dobitak..., kao što Arapi kažu: "fulanun džereha ehlehu hajren" - neko je zaradio svojoj prodici nešto imetka, tj. "kesebehum hajren" - privrijedio im je nešto imetka, ili kažu: "fulanun la džariha lehu" - neko kome nema ko da zaradi, tj. "la kasibe lehu" - nema nikoga ko bi mu zaradio, a i Uzvišeni kaže: "a zna što vi steknete danju" (6:60), tj. šta ste počinili od dobra ili zla. O uzroku objave ovoga časnog ajeta spomenut je hadis koji prenosi Ibn Ebi-Hatim od Ebu Rafi', osobođenog roba Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, /32/, da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, naredio ubijanje pasa, pa su, kažem ja /prenosilac/ došli ljudi i upitali: "Allahov Poslaniče, šta nam je dozvoljeno od ove vrste /životinja/ koju si nam naredio da ubijamo?" Zašutio je, a zatim je uslijedila objava Uzvišenog Allaha: "Pitaju te šta im se dozvoljava. Reci: dozvoljavaju vam se lijepa jela i ono što vam ulove životinje koje ste lovu podučili..." Tada je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao: "Kada čovjek pusti psa i kaže: bismillahi, pa mu on ulovi nešto, neka jede ono što on nije načeo."

Riječi Uzvišenoga: "koje ste lovu podučili", tj. životinje koje ste podučavali u toku dresure za lov da ga uhvate svojim pandžama. Na osnovu toga, a i prema ovoj situaciji, zaključuje se: ako dresirana životinja ubije ulov udarcem ili pandžom, da nije dozvoljen, a to je jedno od mišljenja imama Šafije i jedne grupe učenjaka. Zbog ovoga Uzvišeni Allah kaže: "koje ste lovu podučili, onako kako je Allah vas naučio", a to je da kada vlasnik pusti dresiranu životinju ona ostane mirna, a kada je pozove ona mu dođe i kada uhvati ulov čuva ga za svoga vlasnika dok ne dođe do nje, ne zadržavajući ga za sebe; zbog ovoga Uzvišeni kaže:

[Boots]

"Jedite ono što vam one uhvate i spomenite Allahovo ime pri tome", pa kada bude dresirana životinja naučena da čuva ulov za vlasnika, a i on bude spomenuo Allahovo ime u momentu njenog puštanja, ulov mu je dozvoljen, pa makar ga i ubila, i to konsenzusom učenjaka. Također su zabilježena i hadiska predanja u kontekstu onoga što potvrđuje ovaj ajet; kao što je navedeno u dva Sahiha od Adijj bin Hatima: /33/ Upitao sam: "Allahov Poslaniče, ja puštam dresirane pse na lov i spominjem Allahovo ime?" Odgovorio je: "Kada pustiš svog dresiranog psa, spomenuvši Allahovo ime, jedi ono što ti uhvati." Upitao sam: "A ako ubiju?" Odgovrio je: "I ako ubiju, a da u tome nije učestvovao ni jedan pas koji nije od njih /tvojih pasa/, a ti si spomenuo Allahovo ime prilikom puštanja svog psa, a za tuđe to nisi ni činio." Upitao sam ga: "Ja lovim strijelom bez perja, koja je deblja u sredini i koja udara pljoštimice, a ne šiljkom?" Odgovorio je: "Kada gađaš "mi‘radom", pa on probije /tijelo životinje/, onda jedi, a ako je pogodi samo pljoštimice, to je onda ubijena životinja i ne jedi je." U drugome tekstu El-Buharije i Muslima zabilježeno je: /34/ "Kada puštaš svoga psa, spomeni Allahovo ime, pa ako ti nešto uhvati, pa ga ti zatekneš živog - zakolji to; a ako ga već bude ubio, a ne bude ga jeo, onda jedi, jer je to što ga je ulovio pas njegovo klanje." Jedno njihovo predanje glasi: /35/ "Ako je jeo - ti ne jedi, jer se bojim da je to on za sebe uhvatio." Ovo je argument većine učenjaka i to je ono što je ispravno u Šafijinom mezhebu da ako pas jede ulov onda je apsolutno zabranjen, ali oni to nisu opširno izložili. Prenosi se od jedne grupe prethodnika /selef/ da su smatrali da takav ulov nije nikako zabranjen, i o tome postoji detaljno izlaganje.

PREDANJA O TOME

Zabilježena su pouzdana predanja od Selmana El-Farisija, Sad bin Ebi-Vekkasa, Ebu-Hurejrea i Ibn-Omera, koji prenosi od Alije i Ibn-Abbasa. One se mogu svesti na sljedeće: kada je pušten pas, a bude dresiran, njegov ulov se jede svejedno da li ga je on jeo ili nije; čak ako bi pojeo i dvije trećine, preostala se trećina može jesti.

Ebu-Davud prenosi od Omera bin Šu'ajba, on od njegovog oca, a on od njegovog djeda, da je neki beduin, po imenu Ebu-S'alebe, upitao: "Allahov Poslaniče, ja imam dresirane pse, pa mi daj objašnjenje o njihovom ulovu?" Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem, odgovorio je: /36/ "Ako imaš dresirane pse, jedi ono što ti ulove." Ponovo je pitao: "I zaklano i nezaklano i ako bi ga psi jeli?" "Da, i ako bi jeli", odgovorio je. "Allahov Poslaniče, daj mi objašnjenje o mome luku?", pitao je ponovo. Odgovorio je: "Jedi ono što pogodi tvoj luk." Upitao je: "Zaklano i nezaklano?" Odgovorio je: "Makar od tebe bilo i daleko tako da ga ne vidiš ako do njega nije došla tuđa strijela ili nađeš njen trag." Upitao je: "Daj mi objašnjenje, o upotrebi posuđa vatropoklonika, kada smo na to primorani?" Odgovorio je: "Operi ga i jedi iz njega." Ovako ga prenosi Ebu-Davud, a navodi ga i En-Nesai. Također, Ebu-Davud ga prenosi i preko Junusa bin Sejfa, od Ebu-Idrisa El-Havlanija, od Ebu-Sa'lebe: Rekao je Allahov Poslanik: /37/ "Kada pustiš psa i spomeneš pri tome Allahovo ime, jedi, pa makar i on jeo i jedi ono do čega stigne tvoja ruka." Ovo su dva dobra lanca prenošenja /isnad/.

Es-Sevri prenosi od Adijja: "Rekao je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem: /38/ 'Ono što ti ulovi pas vičan lovu - jedi. ¢Upitao sam: ¢Ako bi on jeo?¢ Odgovorio je: ¢Da.¢" Ova predanja ukazuju na to da je to nešto preko čega se može prijeći, pa makar ga i pas jeo. Njih uzimaju kao argument oni koji ne smatraju zabranjenim ulov kojeg pas načne i slične situacije, kako je već prethodilo... Neki drugi uzeli su srednji stav pa kažu: "Ako bi jeo nakon što je već ulovio, onda je zabranjeno zbog hadisa koji prenosi Adijj bin Hatim, a i iz razloga na koji je ukazao Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem: "Ako jede pas, ti ne jedi, jer se bojim da je to on ulovio za sebe",[231] međutim, ako on uhvati ulov, pa bude čekao svoga vlasnika, ali mu se to oduži i on izgladni pa jede zbog gladi, onda to nema uticaja o pitanju zabrane. Oni u vezu sa tim navode hadis od Ebu-Sa'leba El-Hašinijja. Ovo je jedno pohvalno razlučivanje, ali i jedno ispravno usaglašavanje između dva hadisa.

Riječi Uzvišenoga: "Jedite ono što vam one uhvate i spomenite Allahovo ime pri tome", tj. prilikom njegovog puštanja, kako je rekao Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem, Adijj bin Hatimu: "Kada pustiš svog dresiranog psa spomenuvši Allahovo ime, jedi ono što ti on uhvati",[232] a, također, i u hadisu od Ebu-Sa'leba koji prenosi Buharija i Muslim: "Kada pustiš svoga psa, spomeni Allahovo ime; i kada pustiš svoju strijelu, spomeni Allahovo ime."[233] Ovo je uvjet kod imama koji to uvjetuju, kao što je imam Ahmed, Allah mu se smilovao, kako je to poznato od njega, a to je da se spomene Allahovo ime prilikom puštanja psa i odapinjanja strijele. Ovo je mišljenje općepoznato kod većine - da se ovim ajetom mislilo na momenat puštanja. Međutim, Ibn-Abbas kaže: "Kada puštaš svoju dresiranu životinju, reci: bismillahi; a ako zaboraviš, nije grijeh."

[Boots]

Neki smatraju da se ovim ajetom mislilo na spominjanje Allahovog imena pri jelu, kao što je potvrđeno kod El-Buharije i Muslima da je Allahov Poslanik podučavao svoga pastorka Omera ibn Ebu-Seleme rekavši: /39/ "Spomeni Allaha, jedi desnom rukom i jedi ispred sebe."

U Buharijinom Sahihu preneseno je od h. Aiše da su pitali: /40/ "Allahov Poslaniče, ljudi koji su nedavno izašli iz nevjerstva donose nam meso i mi ne znamo je li prilikom njegovog klanja spomenuto Allahovo ime ili nije?" Odgovorio je: "Vi spomenite Allahovo ime i jedite."

Prenosi imam Ahmed od Abdullaha bin Ubejda bin Umejra da je neka žena od njih, a zvali su je Ummu-Kulsum, njemu saopćila od h. Aiše /41/ da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, jeo neku hranu sa šestericom ashaba kada je došao neki gladan beduin i pojeo to u dva zalogaja, pa je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao: "Da je spomenuo Allahovo ime, bilo bi vam dovoljno; pa kada neko od vas jede, neka spomene Allahovo ime, a ako zaboravi na početku - neka kaže: s imenom Allaha na početku i na kraju." Također ga prenosi i Ahmed, Ebu-Davud i Et-Tirmizi na više načina od Hišama Ed-Dustevanija, a Tirmizi ga ocjenjuje kao hasen, sahih. Prenose Muslim i autori Sunena, osim Et-Tirmizija, preko Ibn-Džurejdža, od Ebu Ez-Zubejra, od Džabira ibn Abdullaha, od Vjerovjesnika, sallAllahu alejhi we sellem: /42/ Kada čovjek uđe u svoju kuću spomenuvši Allahovo ime prilikom ulaska i prilikom jela, šejtan kaže /svojim drugovima/: "Nemate konačišta, a ni večere", a kada uđe ne spomenuvši Allahovo ime pri ulasku, šejtan kaže: "Našli ste konačište", a ako još ne spomene Allahovo ime prilikom jela, šejtan kaže: "Našli ste i konačište i večeru." Ebu-Davudov tekst:

"Od sada vam se dozvoljavaju sva lijepa jela; i dozvoljavaju vam se jela onih kojima je data Knjiga, i vaša su jela njima dozvoljena, i čestite kćeri onih kojima je data Knjiga prije vas, kada im vjenčane darove njihove dadnete s namjerom da se njima oženite, a ne da s njima blud činite i da ih za priležnice uzimate. A onaj ko otpadne od prave vjere - uzalud će mu biti djela njegova, i on će, na onom svijetu, gubitnik biti."/5/

Nakon što je Uzvišeni spomenuo nečistoće koje je zabranio Svojim robovima, vjernicima, i lijepa jela koja im je dozvolio, kaže: "Od sada vam se dozvoljavaju sva lijepa jela"; a zatim spominje ono što zakolju sljedbenici dviju Knjiga; jevreji i kršćani, pa Uzvišeni kaže: "i dozvoljavaju vam se jela onih kojima je data Knjiga". Ibn-Abbas i drugi kažu: "Znači ono što oni zakolju." Ovo je stvar oko koje postoji konsenzus među učenjacima: da je ono što oni zakolju dozvoljeno muslimanima, jer i oni vjeruju da je zabranjeno zaklati osim u ime Allaha, i oni prilikom klanja spominju samo Allahovo ime, iako oni pripisuju Njemu, neka je Slavljen i Uzvišen, ono od čega je On, Slavljeni i Sveti, čist.

Potvrđeno je u sahih hadisu od Abdullaha ibn Mugaffela da je rekao: /43/ Bačen je mijeh s lojem (na hrpu) na dan Hajbera, pa sam ga pritisnuo na grudi i rekao: "Ovo danas nikome ne dam." Kada sam se okrenuo, Vjerovjesnik se, s.a.v.s, smiješi." Pravnici /fukaha/ po ovome zaključuju da je dozvoljeno i prije podjele uzeti iz ratnog plijena potrebnu hranu i slično. Ovo je jasno.

Hanefijski, šafijski i hanbelijski pravnici, nasuprot malikijskih, zaključuju po ovome da je zabranjeno jesti ono što jevreji vjeruju da im je zabranjeno od onog što oni kolju, kao loj i slično; međutim, bolje od toga po značenju je predanje zabilježeno u sahih hadisu /44/ "da su stanovnici Hajbera poklonili Allahovom Posla-niku, sallAllahu alejhi we sellem, pečenu ovcu čiju su natkoljenicu otrovali, a koja je njemu bila najukusnija. On ju je uzeo i zagrizao, ali ga je ona opomenula da je otrovana, pa ju je ispljuvao. Međutim, to je ostavilo posljedice na sjekutićima Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, i njegovoj vratnoj veni. S njime je jeo i Bišr ibn El-Bera¢ ibn Ma¢rur, pa je umro. Jevrejka koja je otrovala ovcu bila je ubijena, a bilo joj je ime

Zejneba." Način argumentovanja ovim predanjem u tome je da je Poslanik, alejhi selam, namjeravao jesti ovcu, a i oni koji su bili sa njim, a da ih nisu pitali da li su odstranili iz nje loj (za koji oni vjeruju da im je zabranjen) ili nisu. Međutim, dozvoljeno je samo ono što zakolju jevreji i kršćani, ali ne i idolopoklonici i njima slični, jer oni ne spominju Allahovo ime kad kolju životinje, već čak jedu i strvinu, za razliku od sljedbenika dviju Knjiga. Postoje i drugi od kojih se uzima glavarina /džizja/ kao i od sljedbenika Knjige, ali - i pored toga - muslimani ne jedu ono što zakolju niti se žene njihovim ženama. Riječi Uzvišenog: "i dozvoljavaju vam se jela onih kojima je data Knjiga", svojim smislom ukazuju na to da jela sljedbenika drugih religija nisu dozvoljena.

Riječi Uzvišenog: "i vaša su jela njima dozvoljena", tj. dozvoljeno vam je da im date od onoga što ste zaklali, kao što i vi jedete ono što su oni zaklali. Ovo spada u uzvraćanje i nagrađivanje istom mjerom, a što se tiče hadisa koji glasi: /45/ "Druži se samo sa vjernikom i hranu tvoju neka jede samo bogobojazan", on se odnosi na preporučljivost /nedb/ i poželjnost /istihbab/.

Riječi Uzvišenog: "i čestiste vjernice su vam dozvoljene", tj. dozvoljen vam je brak sa slobodnim i krjeposnim ženama koje su vjernice, a ovo je spomenuto kao uvod za ono što dolazi, a to su riječi Uzvišenoga: "i čestite kćeri onih kojima je data Knjiga prije vas", tj. čestite i krjeposne od bluda, kao što kaže Uzvišeni: "kada su čedne i kada javno ne čine blud i kada tajno ne žive s ljubavnicima". (4:25) Naime, ljudi se nisu ženili sljedbenicama Knjige nakon što je objavljen ajet iz sure El-Bekare koji glasi: "Ne ženite se mnogoboškinjama dok ne postanu vjernice" (2:221), sve dok nije objavljen ajet: "i čestite kćeri onih kojima je data Knjiga prije vas", pa su ovaj ajet postavili kao specifikaciju /tahsis/ onog iz sure El-Bekare: "Ne ženite se mnogoboškinjama..." Riječi Uzvišenog: "kada im vjenčane darove njihove dadnete", tj. njihove mehrove, odnosno, zato što su one čestite i neporočne, isplatite im vjenčane darove draga srca.

Riječi Uzvišenog: "s namjerom da se njima oženite, a ne da s njima blud činite i da ih za priležnice uzimate", tj. kao što je čestitost uvjet kod žena, a to je neporočnost od bluda, to je uvjet i za ljude da budu moralno čestiti i krjeposni. Zbog ovoga Uzvišeni kaže: "a ne da s njima blud činite"; "musafihun" su bludnici "i da ih za priležnice uzimate", tj. da ne budete samo njihovi ljubavnici. Poradi ovoga i imam Ahmed ibn Hanbel, Allah mu se smilovao, smatra nesipravnim brak bludnice dok se ne pokaje, a također kod njega nije ispravan ni brak nemoralna čovjeka sa neporočnom ženom, sve dok se ne pokaje, a prema ovome ajetu i hadisu: /46/ "Neka ne ženi bičevani bludnik osim istu takvu." Ibn-Džerir prenosi od Hasana: Omer je rekao:

"Naumio sam da nikom ko je učinio razvrat u islamu ne dozvolim da oženi čestitu ženu." Na to je reagovao Ubejj ibn Ka'b: Vladaru pravovjernih, idolopoklonstvo je veći grijeh, a za njega se prima pokajanje, ako se pokaje." O ovome pitanju će se opširno govoriti kod riječi Uzvišenog: "Bludnik ne treba da se ženi osim bludnicom ili mnogoboškinjom, a bludnica ne treba da bude poželjna osim bludniku ili mnogobošcu, to je zabranjeno vjernicima."[234] Zbog ovoga Uzvišeni kaže: "A onaj ko otpadne od prave vjere - uzalud će mu biti djela njegova i on će, na onom svijetu, gubitnik biti."

[Boots]

"O vjernici, kada hoćete namaz obaviti, lica svoja i ruke svoje do iza laktova operite - a glave svoje potarite - i noge svoje do iza članaka. A ako ste džunupi, onda se okupajte; a ako ste bolesni ili na putu ili ako ste izvršili prirodnu potrebu ili ako ste se sastajali sa ženama, a ne nađete vode, onda rukama svojim čistu zemlju dotaknite i njima preko lica svojih i ruku svojih prijeđite. Allah vam ne želi pričiniti poteškoće, već vas želi učiniti čistim i blagodat Svoju vam upotpuniti, da biste bili zahvalni."/6/

Mnogi iz prvih generacija /selef/ o riječima Uzvišenog: "kada hoćete namaz obaviti" kažu da znače: "Kada hoćete namaz obaviti, a vi ste izvršili prirodnu potrebu..." Drugi kažu: "Kada ustanete iz sna da namaz obavite..." Oba su ova mišljenja bliska po značenju. Treći kažu: "Ajet ima općenitije značenje od toga, jer naređuje uzimanje abdesta radi obavljanja namaza; međutim, kada je u pitanju onaj koji je izvršio prirodnu potrebu, njemu je abdest dužnost /vadžib/, a onome koji je sa abdestom njemu je to preporučeno." Ima i mišljenje da je uzimanje abdesta za svaki namaz bilo obavezno /vadžib/ u početeku islama, ali je to poslije derogirano i ostao je poželjan /mustehabb/, kao što se može iz stalnog obnavljanja abdesta za svaki namaz Ibn-Omera vidjeti ukazivanje na poželjnost toga, kakav i jeste stav većine učenjaka. Ibn-Džerir prenosi od Ibn-Sirina da su se halife /h. Ebu-Bekr, h. Omer, h. Osman i h. Alija/ abdestili za svaki namaz. Imam Ahmed prenosi od Burejde: /47/ "Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, abdestio se za svaki namaz, a na dan osvajanja Meke abdestio se je, potrao svoje mestve i sve namaze klanjao sa jednim abdestom, pa ga je h. Omer upitao: "Allahov Poslaniče, učinio si nešto što nisi praktikovao?" Odgovorio je: "Zaista sam to namjerno učinio, Omere." Ovako ga prenose Muslim i autori Sunena iz Sufjanova predanja, a Et-Tirmizi ga ocjenjuje kao hasen sahih. Ibn-Džerir prenosi od En-Nezzala ibn Sebre da kaže: "Vidio sam h. Aliju kako klanja podne - namaz, poslije je sjeo pred ljudima u dvorištu, zatim je donio vodu, oprao lice i ruke, a onda je potrao glavu i noge i rekao: "Ovo je abdest onoga ko nije izvršio prirodnu potrebu." Ibn-Džerir prenosi od Ibrahima: H. Alija je izvagao neko sjemenje, pa se abdestio skrativši i obavivši samo najnužnije, a potom rekao: "Ovo je abdest onoga koji nije izvršio prirodnu potrebu."[235] Također, Ibn-Džerir prenosi od Enesa: Omer ibn El-Hattab uzeo je abdest skrativiši ga, pa je rekao: "Ovo je abdest onoga koji nije izvršio prirodnu potrebu." Ovo je vjerodostojno predanje i tako legitimnost pohvalnosti /istihbab/ uzimanja abdesta argumentuje tradicija /sunnet/.

Riječi Uzvišenoga: "lica svoja operite". Jedna grupa učenjaka na osnovu riječima Uzvišenog: "kada hoćete namaz obaviti, lica svoja operite", zaključuje da je obavezan nijet u abdestu, jer je za-mišljeno značenje govora ( kada hoćete namaz obaviti, lica svoja operite), tj. radi molitve, kao što kažu Arapi: "Kada vidiš vladara, ustani", tj. njemu, radi njega. Pouzdano je zabilježeno u dva Sahiha : /48/ "Djela su prema nijetima i svakome pripada ono što je naumio." Poželjno je da se spominje Allahovo ime prilikom abdesta, kako je došlo u hadisu preko valjanih lanaca prenošenja, od grupe ashaba, od Vjerovjesnika, sallAllahu alejhi we sellem, da je rekao: /49/ "Nema abdesta onaj ko prilikom njega nije spomenuo Allaha." Preporučeno je, također, oprati ruke prije njihovog stavljanja u posudu, a to je neophodno poslije ustajanja iz sna, kako je utvrđeno kod El-Buharije i Muslima od Ebu-Hurejrea - da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao: /50/ "Kada se neko od vas probudi iz sna, neka ne stavlja svoju ruku u posudu /s vodom/, prije nego je opere tri puta, jer on ne zna gdje mu je bila ruka u snu."

Granica lica u dužinu od korijena je kose pa do kraja donje vilice sa bradom, i u širinu od uha do uha. A o bradi koja je duža od obavezne postoje dva mišljenja; po jednom ju je obavezno politi vodom, jer je ona sastavni dio lica. Zabilježeno je u hadisu /51/ da je Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem, vidio nekoga čovjeka prekrivene brade, pa mu je rekao: "Otkrij je, jer je brada dio lica." Poželjno je i provući prste groz gustu bradu, a autentično je zabilježeno da je on, sallAllahu alejhi we sellem, perući lice tri puta provlačio prste kroz bradu. Prenosi imam Ahmed od Šefika /52/ kako je vidio h. Osmana da se abdesti, pa navodi hadis i kaže: Osman je provukao tri puta prste kroz bradu kada je prao lice, a zatim je rekao: "Vidio sam Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, kako radi ovo što ste vidjeli da sam ja uradio." Prenosi ga Et-Tirmizi i ocjenjuje ga kao hasen hadis, a prenosi ga i Ibn-Madže. I El-Buhari ga smatra hasen hadisom. El-Bejheki kaže: "...i prenijeli smo o olakšici /ruhsa/ u ostavljanju provlačenja prstiju kroz bradu od Ibn-Omera i Hasana ibn Alije, zatim od En-Nehaijja i jedne grupe tabiina".

/53/ Utvrđeno je od Vjerovjesnika, sallAllahu alejhi we sellem, u vjerodostojnim hadisima /sahih/ da bi on, kada bi se abdestio, izapirao usta i nos. Imami se razilaze oko toga da li su ove dvije radnje obavezne /vadžib/ u abdestu i kupanju, ili su poželjne /mustehab/.[236] Prenosi imam Ahmed od Ibn-Abbasa /54/ da se je abdestio; uzeo je šaku vode pa je izaprao njom usta i nos, zatim je uzeo drugu šaku vode pa uradio tako isto, tj. pridodao je svojoj drugoj ruci, pa njom oprao svoje lice, zatim je uzeo šaku vode pa oprao svoju desnu ruku, pa je to ponovio sa lijevom rukom, a zatim je potrao svoju glavu. Ponovo je uzeo šaku vode, pa je polio po svojoj desnoj nozi dok ju je oprao, zatim je uzeo šaku vode, pa njome oprao svoju lijevu nogu, rekavši na kraju: "Ovako sam vidio Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem", tj. da se abdesti. Prenosi ga i El-Buhari. Riječi Uzvišenoga:

[Boots]

"i ruke svoje do iza lakata", tj. sa laktovima. Prenosi se od Džabira ibn Abdullaha da kaže: /56/ "Kada bi se Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, abdestio, snosio je vodu i na svoje laktove.[237] (Slab hadis /daif/). Poželjno je da opere i mišice svojih nadlaktica, kako to prenosi El-Buhari i Muslim od Ebu-Hurejrea: Rekao je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem: "Moj ummet će na Dan Ustajanja (proživljenja) biti prozvan svijetlih glava, ruku i nogu, od tragova abdesta, pa ko od vas može produžiti svoje svjetlo, neka to i učini."

Riječi Uzvišenoga: "a glave svoje potarite - /bi-ruusikum/..." Slovo "ba" je ovdje radi vezivanja. O opisu Poslanikovog, sallAllahu alejhi we sellem, abdesta zabilježeno je predanje kod El-Buharije i Muslima od Abdullaha ibn Zejda ibn Asima da ga je neki čovjek upitao: /57/ "Možeš li nam pokazati kako se abdestio Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem?" Abdullah ibn Zejd je odgovorio: "Da", a zatim je zatražio vodu za abdest...Zatim je potrao svoju glavu rukama, naprijed i nazad, počevši od prednjeg dijela glave, a potom ih spustivši na potiljak, a zatim bi se vratio na mjesto s kojeg je počeo i na kraju bi oprao svoje noge. Od h. Alije se prenosi isto ovo.[238] Ebu-Davud prenosi od Muavije i El-Mikdada da daju skoro isti opis Poslanikovog, sallAllahu alejhi we sellem, abdesta. U ovim hadisima je argument onih koji smatraju obaveznim potiranje cijele glave, kakav je stav i Malikov i Ahmedov...

Hanefije smatraju da je obavezno potiranje četvrtine glave, a to je prednji dio glave. Šafije kažu da je obavezno samo ono za što se upotrebljava imenica potiranje, pa kada bi potrao dio kose sa glave bilo bi mu dovoljno. Obje grupe se pozivaju na hadis koji prenosi El-Mugire ibn Šu¢be u kojem stoji: "...pa je oprao svoje ruke i potrao prednji dio glave /nasijetun/ i preko turbana i svojih mestvi", ostatak hadisa je u Muslimovom Sahihu i drugim zbirkama. Međutim, prigovaraju im učenici imami Ahmeda, da se Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, ograničio na potiranje prednjeg dijela glave, jer je upotpunio potiranje ostatka glave preko turbana. Mi u vezi sa time kažemo da to nije na mjestu, jer kako su o tome došli mnogi hadisi da je on potirao turban i mestve, to je onda preče i vi nemate u tome argument da je dozvoljeno ograničiti se samo na potiranje prednjeg dijela glave ili jednog dijela glave, bez upotpunjenja preko turbana. Riječi Uzvišenoga: "i noge svoje do iza članaka" čitaju se u akuzativu "ve erdžulekum" - i noge svoje, vezano za "lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite". Prenosi Ibn Ebi-Hatim od Ibn-Abbasa da je on čitao: "ve erdžulekum", govoreći da se ta riječ odnosi na pranje.

Isto to preneseno je i od Abdullaha ibn Mes¢uda, Urve, Ataa, Ikrime, Hasana, Mudžahida, Ibrahima, Ed-Dahhaka, Es-Suddija, Mukatila ibn Hajjana, Ez-Zuhrija i Ibrahima Et-Temimija. Ovaj način čitanja /kiraet/ očito ukazuje na obaveznost pranja nogu, kako su to i smatrale prve generacije /selef/. Na osnovu ovoga neki smatraju da je obavezno voditi računa o redoslijedu prilikom uzimanja abdesta, kakvo je mišljenje većine (džumhur), za razliku od Ebu-Hanife, koji nije uvjetovao redoslijed /tertib/, čak ako bi oprao noge, a zatim potrao glavu i oprao ruke, a zatim lice, bilo bi dostatno...!!!, jer ajet naređuje pranje ovih organa, a veznik "ve"- i ne ukazuje na redoslijed. Većina ovako odgovara: "Ajet ukazuje na obaveznost slijeda /ta¢kib/, koji nužno iziskuje rodoslijed zbog veznika ¢fe¢ u riječima Uzvišenog: ¢lica svoja operite...¢, koje ukazuju na dužnost pranja lica na početku prilikom ustajanja na namaz, jer je to tako naređeno posljedičnim veznikom ¢fe¢ /faut-takib/, a on iziskuje redoslijed." Odgovarajući hanefijama drugi kažu: "Moguće je samo da se Poslanik, alejhi selam, abdestio po redoslijedu, i onda je on obavezan, ili nije po redoslijedu i onda on nije obavezan, ali niko to ne tvrdi. Stoga je dužnost ono što mi kažemo", tj. redoslijed.

Drugi je način čitanja u genitivu... (vemsehu bi-ruusikum ve erdžulikum - a glave svoje potarite i noge svoje do iza članaka). Šiije njime obrazlažu svoje mišljenje o obaveznosti potiranja nogu, jer je ta riječ kod njih veznikom vezana za potiranje glave.Ovaj način čitanja u genitivu je moguć; bilo zbog neposredne blizine i povezanosti rečenice, kao što Arapi kažu: "hudžru dabbin harebin" - jazbina bodljorepog guštera-mužjaka, ili riječi Uzvišenog: "Na njima će biti odijela od tanke zelene svile, i od teške svile" (76:21), i ovo je poznato i dopušteno u arapskom jeziku; bilo da se to odnosi na potiranje nogu kad su na njima mestve. Šafija, Uzvišeni Allah mu se smilovao, kaže: "Odnosi se na potiranje nogu kad su na njima mestve." U svakom slučaju pranje nogu stroga je dužnost i ono je neophodno, kako poradi ovoga ajeta, tako i poradi hadisa koje ćemo navesti.

Iako jedna skupina smatra: "Ajet ukazuje na poti-ranje, ali se time mislilo na neznatno i kratko pranje." Među najboljim argumentima za to je predanje hafiza El-Bejhekija koju prenosi svojim lancem prenošenja /58/ od Alije ibn Ebi-Taliba da je on klanjao podne, a potom se zadržao na nekom širem mjestu u Kufi, poradi rješavanja problema s kojima su se susretali ljudi, sve do ikindija - namaza, kada mu je donesena neka posuda /kuz/ sa vodom, iz koje je zagrabio jednu šaku, a zatim njome potrao svoje lice, ruke, glavu i noge, ustao, popio ostatak vode stojeći i rekao: "Neki ljudi preziru da piju vodu stojeći, a Allahov Poslanik, s.a.v.s, postupao je kao što sam i ja postupio." Još je dodao: "Ovo je abdest onoga ko nije obavio prirodnu potrebu." Prenosi ga i El-Buhari u Sahihu od Adema sa približnim značenjem. A oni od šiija koji smatraju obaveznim potiranje nogu na način kako se potiru mestve u zabludi su, a i druge zavode.