[Boots]

"Objavljujemo ovu suru i njezine propise činimo obaveznim! U njoj objavljujemo jasne dokaze da biste pouku primili. /1/ Bludnicu i bludnika izbičujte sa stotinu udara biča, svakog od njih, i neka vas pri vršenju Allahovih propisa ne obuzima prema njima nikakvo sažaljenje, ako u Allaha i u onaj svijet vjerujete, i neka kažnjavanju njihovu jedna skupina vjernika prisustvuje!" /2/

Allah Uzvišeni kaže: "Objavljujemo ovu suru", tj. ovu suru objavljujemo. Time je skrenuta pozornost na nju. Ova pozornost ne isključuje druge sure. "...i njezine propise činimo obaveznim!", tj. objašnjavamo šta je dozvoljeno, šta nije dozvoljeno, šta je naređeno, a šta zabranjeno i šerijatske sankcije. "U njoj objavljujemo jasne dokaze", tj. pojašnjene i očigledne "da biste pouku primili." Zatim Uzvišeni kaže: "Bludnicu i bludnika izbičujte sa stotinu udara biča, svakog od njih", znači da je u ovome časnome ajetu propis o šerijatskoj kazni (hadd) za bludnika. Učeni su to detaljno razradili, a postoji i neslaganje među njima: ako je bludnik neoženjen, kazna mu je sto udara biča, kao što je ajetu, i progon iz svoga grada za jednu godinu, prema većini učenjaka, za razliku od Ebu-Hanife, Allah mu se smilovao, kod kojeg je progon, prepušten vladaru (imamu).

Međutim, argument većine je predanje utvrđeno u "Sahihu" Buharije i Muslima od Ebu-Hurejrea i Zejda ibn Halida el-Džuhenijja o dvojici beduina koja su došla Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., pa je jedan upitao /286/: "Allahov Poslaniče, ovaj moj sin bio je u najmu kod ovoga, pa je učinio blud sa njegovom ženom. Ja sam svoga sina iskupio od njega za stotinu ovaca i janje. Pitao sam učene, pa su mi rekli da moj sin zaslužuje kaznu stotinu udara bičem i jednu godinu progona, a žena ovoga kamenovanje?" Allahov Poslanik, s.a.v.s., odgovorio je: "Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moj život, ja ću vam, uistinu, presuditi prema Knjizi Allaha Uzvišenog. Janje i bravi trebaju da ti se vrate, a tvoj sin treba da dobije sto udara biča i da bude prognan jednu godinu. "Urani, Unejse," Poslanik reče čovjeku iz Benu Eslema, "ženi ovog, pa ako ona prizna grijeh kamenuj je!" On je poranio do nje, a ona je priznala, pa ju je kamenovao. Ovdje su dokazi za progon bludnika, pored sto udara bičem, ako je neoženjen.

A, ako je bio oženjen i živio u valjanom braku, a uz to je slobodan, punoljetan i pametan, bit će kamenovan, kao što prenosi Malik, Allah mu se smilovao, od Omera ibn el-Hattaba /287/ da je ustao, zahvalio se Allahu i donio pohvalu na Njega, a zatim rekao: "Ljudi, uistinu, je Allah Uzvišeni poslao Muhammeda, s.a.v.s., sa Istinom i objavio mu Knjigu. Među onim što mu je objavio bio je i ajet o kamenovanju. Mi smo ga učili i zapamtili. Allahov Poslanik, s.a.v.s., izvršavao je ovu šerijatsku kaznu, a i mi poslije njega. Bojim se da potraje vrijeme, pa da neko kaže: ’Ne nalazimo ajet o kamenovanju u Allahovoj Knjizi', tako dolazeći u zabludu zbog ostavljanja jednog propisa kojeg je Allah objavio. Po Allahovoj Knjizi kamenovanje je Istina spram onoga ko učini blud, ako je oženjen ili udata, samo ako se to dokaže, ili se ustanovi trudnoća, ili dođe do priznanja." Zabilježili su ga opširno Buharija i Muslim od Malika, a mi smo ovdje odabrali toliko da potvrdimo našu namjeru.

Prenosi hafiz Ebu Jala el-Mevsuli od Kesira ibn es-Salta /288/: "Bili smo kod Mervana,a među nama je bio i Zejd koji reče: 'Mi smo učili: 'Starca i staricu, ako učine blud, kamenujte, obavezno!' Mervan upita: 'Zar ga nisi napisao u Mushafu?', a on odgovori: 'Spomenuli smo to kad je među nama bio Omer ibn el-Hattab.'On rekao je: 'Ja ću vam dati zadovoljavajući odgovor u vezi s tim', a mi smo pitali: 'A kako to?' Odgovorio je: 'Došao je neki čovjek Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i spomenuo neke stvari, a između ostalog i kamenovanje, rekavši: Allahov Poslaniče, izdiktiraj mi ajet o kamenovanju.' Odgovorio je: 'Ne mogu sada.'" Ovo ili slično tome prenio je i Nesai, a mi smo zabilježili brojne lance prenošenja koji se međusobno osnažuju i ukazuju da je ajet o kamenovanju bio zapisan, pa je dokinuto njegovo čitanje, a njegov je propis ostao važeći. Allah najbolje zna. Prenesen je propis sastavljanja, za oženjenog bludnika, sto udara biča prema ajetu i kamenovanja prema Sunnetu i to iz predaja autora četiri "Sunena" i Muslima od Ubade ibn es-Samita, koji kaže da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Uzmite i naučite od mene; Allah je za njih učinio izlaz: neudata sa neoženjenim sto udara biča i izgnanstvo do jedne godine, a udata sa oženjenim sto udara bičem i kamenovanje." Međutim, Allahov Poslanik, s.a.v.s., naredio je da se kamenuje žena sa kojom je najamnik počino blud, a kamenovao je i Ma’iza i ženu iz plemena Gamid i od njega, s.a.v.s., nije preneseno da ih je bičevao prije kamenovanja. Navedeni su vjerodostojni hadisi koji se međusobno osnažuju i koji su preneseni višebrojnim lancima prenošenja i tekstova o ograničavanju na njihovo kamenovanje i u njima nije spomenuto bičevanje. Allah Uzvišeni kaže: "i neka vas pri vršenju Allahovih propisa ne obuzima prema njima nikakvo sažaljenje", tj. u Allahovom propisu, tj. ne imajte sažaljenja prema njima kada je u pitanju Allahov zakon, tj. sažaljenja koje će navesti sudiju da ostavi izvršenje kazne. 

U hadisu se kaže /290/: "Šerijatska kazna koja se izvršava na Zemlji bolja je za njene stanovnike od toga da im kiša pada četrdeset jutara. Ibn Ebi-Hatim prenosi od Ubejdullaha ibn Abdullaha ibn Omera da je Ibn-Omerova sluškinja počinila blud, pa ju je on izbičevao po nogama. Nafi‘ kaže: "Mislim da rekao je: 'I po leđima." Rekao je Abdullah: "Citirao sam: 'i neka vas pri vršenju Allahovih propisa ne obuzima prema njima nikakvo sažaljenje.'" Odgovorio je Ibn-Omer: "Sinčiću, vidiš, mene je obuzelo sažaljenje prema njoj. Allah mi nije naredio da je ubijem, niti da je bičujem po glavi, a nju je boljelo kad sam je bičevao." Allah Uzvišeni kaže : "ako u Allaha i u onaj svijet vjerujete", tj. učinite to i izvršite kazne nad onim ko je učinio blud i jako ga udarite, ali ne žestoko i previše, kako bi se povratio i on i Onaj Koji radi isto to. Allah Uzvišeni kaže: "i neka kažnjavanju njihovu jedna skupina vjernika prisustvuje!" znači javno i u prisutvu ljudi. To je efikasnije u njihovom spriječavanju i djelotvornije za njihov povrat, jer je u tome prijekor i ljaga ako su ljudi prisutni. Ima mišljenje da to nije radi javnog sramoćenja, već da bi se Allahu dova upućivala da njima dvoma oprosti i smiluje se.

[Boots]

"Bludnik ne opći osim sa bludnicom ili mnogoboškinjom, a bludnica, s njom ne opći osim bludnik ili mnogobožac, a to je zabranjeno vjernicima." /3/

Ovo je obavijest od Allaha Uzvišenog da bludnik opći samo sa bludnicom ili mnogoboškinjom, tj. da će mu se u njegovoj nakani povinovati samo grješna bludnica ili mnogoboškinja, koja ne vjeruje da je to zabranjeno, a isto tako: "a bludnica, s njom ne opći osim bludnik ili mnogobožac", tj. bludnik, koji je grješan zbog svoga bluda, ili mnogobožac, koji ne vjeruje u njegovu zabranu. Sufajan Es-Sevri prenosi od Ibn-Abbasa, r.a., da je o riječima Uzvišenog: "Bludnik ne opći osim sa bludnicom ili mnogoboškinjom" rekao: "Ovo se ne odnosi na brak već na spolni odnos, tj. sa njom će blud učiniti samo bludnik ili mnogobožac." Ovo predanje od njega je vjerodostojnao, a tako se prenosi i od jedne grupe tabi’ina. Allah Uzvišeni kaže: "a to je zabranjeno vjernicima", tj. da to rade (tj. blud) i da se žene bludnicama ili da se poštene žene udaju za grješnike i nemoralne ljude. Ovaj ajet je u kontekstu riječi Uzvišenog : "kada su čedne i kada javno ne čine blud i kada tajno ne žive s ljubavnicima." (4:25)

i Njegovih riječi: "s namjerom da se njima oženite, a ne da s njima blud činite i da ih za priležnice uzimate." (5:5) Zbog ovoga kod Ahmeda nije valjan bračni ugovor krjeposnog čovjeka sa nemoralnom ženom sve dok je ona takva i dok se od nje ne zatraži da se pokaje, pa ako to učini bračni ugovor je valjan, a u suprotnom nije. Također, nije dozvoljena udaja poštene žene za pokvarena i nemoralna čovjeka sve dok se ispravno ne pokaje, zbog riječi Uzvišenog: "a to je zabranjeno vjernicima." Imam Ahmed prenosi od Abdullaha ibn Amra /291/ da je neki čovjek pravovjernik tražio dozvolu od Allahova Poslanika, s.a.v.s., za neku ženu koja se zvala Ummi-Mehzul, a koja se odavala nemoralu, njemu je za brak uvjetovala da će da ga izdržava. On je zatražio dozvolu od Allahova Poslanika, s.a.v.s., ili mu je nešto spomenuo o njoj, a Allahov Poslanik, s.a.v.s., je proučio: "Bludnik ne opći osim sa bludnicom ili mnogoboškinjom, a bludnica, s njom ne opći osim bludnik ili mnogobožac, to je zabranjeno vjernicima." Prenose ga i Tirmizi i Nesai, a Tirmizi ga ocjenju kao hasen-garib, a zabilježio ga je i Ebu-Davud. Ibn Ebi-Hatim prenosi od Ebu-Hurejrea, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: /292/ "Neka bičevani bludnik ženi samo istu kao što je i on."

Imam Ahmed prenosi od Abdullaha ibn Omera da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao /293/: "Trojici je Allah zabranio Džennet: ustrajnom alkoholičaru, neposlušniku svojim roditeljima i onome ko dozvoljava nemoral u svojoj porodici." Međutim, ako dođe do pokajanja, tada je udaja ili ženidba valjana, kao što je prenio imam Ebu-Muhammed ibn Ebi-Hatim, Allah mu se smilovao, od Šu'be, oslobođenog roba Ibn-Abbasa, r.a., da je čuo Ibn-Abbasa kako je nekom čovjeku koji ga je pitao /294/: "Odlazio sam jednoj ženi i radio sa njom ono što mi je zabranio Allah. Ali me je Allah Uzvišeni darovao pokajanjem od toga i ja sam želio da je oženim. Međutim, neki ljudi su kazali da se bludnik može oženiti samo bludnicom ili mnogoboškinjom?" Odgovorio: "Ne odnosi se to na to. Oženi je, a što bude grijeha neka je na meni."

"One koji okrive poštene žene, a ne dokažu to s četiri svjedoka, sa osamdeset udara biča izbičujte i nikada više svjedočenje njihovo ne primajte; to su nečasni ljudi, /4/ osim onih koji se poslije toga pokaju i poprave, jer i Allah prašta i Milostiv je!"/5/

U ovome ajetu časnom je objašnjenje propisa o bičevanju potvoritelja poštene žene, koja je slobodna, punoljetna i moralna. Također se i potvoritelj nekoga čovjeka bičuje i nema nikakva spora među ulemom o tome. Ako bi potvoritelj donio dokaz za valjanost onoga što rekao je, bio bi oslobođen kazne. Zbog toga Uzvišeni kaže: "...a ne dokažu to s četiri svjedoka, sa osamdeset udara biča izbičujte i nikada više svjedočenje njihovo ne primajte; to su nečasni ljudi." Za potvoritelja, ako ne donese dokaz o ispravnosti onoga što rekao je, nužno slijede tri propisa: jedan je da se izbičuje sa osamdeset udaraca, drugi da mu više nikada svjedočenje ne bude primljeno i treće da će biti nečastan, šerijatski neispravan, i kod Allaha,a i kod ljudi. Zatim Uzvišeni kaže: "osim onih koji se poslije toga pokaju i poprave." Ulema se razilazi po pitanju ovog izuzimanja: da li se ono odnosi samo na zadnju rečenicu, pa da pokajanje skida sa njega nečasnost, a da mu se i dalje, trajno, ne prima svjedočenje iako se pokajao ili se vraća na obje rečenice:drugu i treću. Što se tiče bičevanja ono je prošlo i završilo se, svejedno pokajao se ili ustrajao i za njega, poslije toga, nema tretmana (važnosti), i tu nema razlike u stavovima.

Tako trojica imama smatraju da će mu se primati svjedočenje ako se pokaje i da tada prestaje njegovo tretiranje kao fasika. To je ustvrdio Se’id ibn el-Musejjeb, prvak tabi’ina, a i jedna grupa od prvih generacija, također. Imam Ebu-Hanife smatra da se izuzimanje odnosi samo na zadnju rečenicu, pa da nečasnost (fisk) nestaje sa pokajanjem, ali da mu se svjedočenje nikada ne prima. Među onima koji to zastupaju, od prvih generacija, su El-Kadi Šurejh, Ibrahim en-Nehai‘, Se’id ibn Džubejr i drugi. Eš-Šabi i Dahhak kažu: "Ne prima mu se svjedočenje, makar se i pokajao.Jedino ako bi priznao za sebe da je iznio potvoru, tada bi mu se primilo svjedočenje, a Allah najbolje zna."

"A oni koji okrive svoje žene, a ne budu imali drugih svjedoka, nego su samo oni svjedoci, potvrdit će svoje svjedočenje zakletvom Allahom, i to četiri puta da, zaista, govore Istinu, /6/ a peti put da ga pogodi Allahovo prokletstvo, ako laže! /7/ A ona će kazne biti pošteđena ako se četiri puta Allahom zakune da on, doista, laže, /8/ a peti put da je stigne Allahova srdžba, ako on govori Istinu! /9/ A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove i da Allah ne prima pokajanje i da Mudar nije./10/"

U ovome je časnom ajetu olakšanje za bračne drugove i mogućnost izlaza kada neko od njih potvori svoju ženu, a to mu bude teško dokazati, tako da se uzajamno prokletu, kako je naredio Allah Uzvišeni. Sudija će od njega zatražiti da se zakune četiri puta Allahom, u zamjenu za četiri svjedoka, da Istinu govori, tj. u njegovoj optužbi nje za blud "a peti put da ga pogodi Allahovo prokletstvo, ako laže!" Tada se ona rastavlja od njega ovim zaklinjanjem, po Šafiji i jednoj brojnoj grupi učenjaka, i zauvijek mu je zabranjena. On će joj dati mehr i nad njom će biti izvršena kazna za blud. Kazne će biti pošteđena samo ako pristane na proklinjanje, pa se četiri puta zakune Allahom da on laže okrivljujući je "a peti put da je stigne Allahova srdžba, ako on govori Istinu!" Zbog ovoga Uzvišeni kaže: "A ona će kazne biti pošteđena" znači "hadda", "ako se četiri puta Allahom zakune da on, doista, laže, a peti put da je stigne Allahova srdžba, ako on govori Istinu!" Ako se na nju (ženu) odnosi srdžba, muškarac u većini slučajeva neće preuzeti na se javnu sramotu svoje porodice i njeno okrivljavanje za blud, osim ako je to stvarno istinito i opravdano, a ona zna istinitost onoga za što je on okrivljuje, pa je zato peti puta za nju da zazove Allahovu srdžbu ne sebe.

[Boots]

Onaj na koga je Allah rasrđen (el-magdubu alejhi) zna Istinu, ali odstupa od nje. Zatim Uzvišeni spominje Svoju blagost prema Njegovim stvorenjima i Njegovu dobrotu prema njima što im je uzakonio olakšanje i izlaz iz vrlo teške i mučne situacije, pa kaže Uzvišeni: "A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove", tj. mnogi bi vam vaši slučajevi bili teški "i da Allah ne prima pokajanje", tj. od robova Svojih, makar to bilo i poslije teških zakletvi, "i da Mudar nije" u onome što je uzakonio, naredio i zabranio. Navode se hadisi koji govore o nužnosti postupanja po ovome ajetu, povodu njegova objavljivanja i sahabije o kojem je objavljen. Ograničit ćemo se na predaje Buharije i Muslima od Se’id ibn Džubejra, od Ibn-Abbasa, kao i na ono što prenosi Buhari od Ibn-Abbasa i Nesai u Tefsiru iz hadisa Abdul-Melika ibn Ebi-Sulejmana. Imam Ahmed prenosi od Se’id ibn Džubejra /295/: "Upitan sam da li će se razvesti oni koji se međusobno prokletu, u vrijeme vladavine Ibn-Ez-Zubejra, pa nisam znao šta da kažem. Ustao sam sa svoga mjesta do mjesta gdje je boravio Omerov sin. Upitao sam: O Ebu Abdur-Rahman, da li će se razvesti oni koji se međusobno prokletu? Odgovorio je: 'Subhanallahi, prvi koji je za to pitao bio je taj i taj.'

On je postavio pitanje: 'Allahov Poslaniče, šta ti misliš ako bi čovjek vidio svoju ženu u nemoralu, pa ako to kaže, kazat će nešto veliko, a ako prešuti, prešutit će tako nešto?' Poslanik je zašutio i nije mu odgovorio. Nakon toga mu je došao i rekao: 'Iskušan sam onim o čemu sam te pitao.' Tada je Uzvišeni objavio: "A oni koji okrive svoje žene" sve do "da je stigne Allahova srdžba, ako on govori Istinu!", pa je počeo prvo sa čovjekom, savjetujući ga, opominjući i rekavši mu da je ovosvjetska kazna lakša od onosvjetske. Čovjek rekao je: 'Onoga mi Koji te je poslao sa Istinom, ja ne lažem!' Zatim je ponovio ženi, savjetujući je, opominjući i rekavši joj da je ovosvjetska kazna lakša od onosvjetske. Žena je rekla: !Onoga mi Koji te je poslao sa Istinom, ja ne lažem!' Tada je počeo sa čovjekom koji se četiri puta zakleo Allahom da Istinu govori i peti put da je na njega Allahovo prokletstvo ako laže. Zatim je ponovio sa ženom, pa se je ona četiri puta zaklela Allahom da on laže i peti put da je na nju Allahova srdžba ako on Istinu govori i onda ih je rastavio..." Prenosi ga Nesai, Buhari i Muslim iz hadisa Se’id ibn Džubejra od Ibn-Abbasa. 

Buhari prenosi od Ibn-Abbasa /296/ da je Hilal ibn Umejje optužio svoju ženu kod Vjerovjesnika, s.a.v.s., da je učinila blud sa Šurejk ibn Semhom, pa je Vjerovjesnik, s.a.v.s., odgovorio: "Dokaz ili kazna po tvojim leđima!", a on rekao je: "Allahov Poslaniče, kada neko od nas vidi na svojoj ženi nekog čovjeka, hoće li ići tražiti dokaz (svjedoka)?" Vjerovjesnik, s.a.v.s., počeo je ponavljati: "Dokaz ili kazna po tvojim leđima!" Hilal reče: "Tako mi Onog Koji te posla sa Istinom, ja Istinu govorim, a Allah će objaviti ono što će skinuti odgovrnost sa mene", pa je sišao Džibril i objavio mu: "A oni koji okrive svoje žene" učeći dok nije stigao do: "...ako on govori Istinu" tako da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., prestao insistirati. Poslao je po oboje, pa je došao Hilal i zakleo se, a Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao je: "Allah zna da jedno od vas dvoje laže, pa hoće li se jedno od vas pokajati?" Zatim je ona ustala i zaklela se. Kada je bila na petoj zakletvi, zaustavili su je i rekli: "Ona je obavezujuća." Ibn-Abbas kaže: "Oklijevala je i ustuknula tako da smo pomislili da će se povratiti, a zatim je rekla: ’Neću osramotiti svoj narod u ostatku dana.’ i nastavila je." Vjerovjesnik, s.a.v.s., reče: "Posmatrajte je, pa ako rodi dijete crnih očiju, debele stražnjice i oblih nogu to je dijete Šurejk ibn Semha." I takvog je i rodila, pa je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: "Da nije onoga što je propisano u Allahovoj Knjizi, ja bih se s njom drugačije obračunao." Ovako ga prenosi samo Buhari, a prenosi ga i drugačije od Ibn-Abbasa, a i od drugih.

"Zbilja, oni koji su iznijeli potvoru, jesu jedna skupina između vas!* Vi ne smatrajte to nekim zlom po vas; ne, to je dobro po vas. Svaki od njih bit će kažnjen prema grijehu koji je zaslužio, a onoga od njih koji je to najviše činio čeka patnja velika." /11/

Ovih deset ajeta obajavljeno je o Aiši, Majci pravovjernih, r.a., radi koje, a i radi Svoga Vjerovjesnika, s.a.v.s., Allah je Uzvišeni "brižan", kada su je licemjeri koji su iznosili potvore i klevete optužili, iznoseći pravu laž i izmišljotinu, pa je Allah objavio njezinu nevinost, štiteći čast Poslanika, s.a.v.s. Allah uzvišeni kaže: "Zbilja, oni koji su došli s potvorom..." U ovom prokletstvu je prednjačio Abdullah ibn Ubejj ibn Selul, vođa munafika. On je povezivao potvoru, istraživao i podsticao sve dok to nije prodrlo u svijest nekih muslimana koji su o tome govorili, a neki drugi su to smatrali čak i mogućim. Tako je stanje ostalo jedan mjesec, približno, dok nije sišla objava iz Kur‘ana. To je opširno objašnjeno u vjerodostojnim hadisima. Imam Ahmed prenosi od Ez-Zuhrija, koji kaže: Obavijestio me je Seid ibn el-Musejjeba, Urve ibn ez-Zubejra, Alkame ibn Vekkasa i Ubejdullah ibn Abdullah ibn Utbe ibn Mesud koji prenose od Aiše, žene Vjerovjesnika, s.a.v.s., kada su o njoj potvoritelji rekli ono što su rekli, pa ju je Allah Uzvišeni oslobodio toga. Svaki od njih (kaže Ez-Zuhrijj)

ispričao mi je jedan dio onoga što je ona rekla. Neki su zapamtili više od drugog što povrđuje njegovo kazivanje, a ja sam zapamtio od svakoga značenje hadisa kojeg mi je ispričao od h. Aiše. Jedni dijelovi njihovog kazivanja potvrđuju druge. Dakle, spominju, da je h. Aiša, žena Vjerovjesnika, s.a.v.s., rekla /297/: "Allahov Poslanik, s.a.v.s., kada bi odlazio na neko putovanje bacao bi kocku među svojim ženama, pa čija bi kocka izašla nju bi Allahov Poslanik, s.a.v.s., poveo sa sobom. Tako je bacio kocku među nama za jedan vojni pohod na koji je krenuo, pa je kocka pala na mene i ja sam krenula sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., To je bilo poslije propisivanja nošenja hidžaba.

Ja sam nošena u mojoj nosiljci i u njoj sam boravila. Zadržali smo se dok Allahov Poslanik, s.a.v.s. nije okončao i zaključio taj vojni pohod. Približili smo se Medini. Najavljen je polazak, a ja sam ustala kada je on najavljen i prošla vojsku. Kad sam obavila svoju potrebu, krenula sam prema svojoj jahlici. Međutim, dotaknuvši prsa vidjela sam da mi je pukla ogrlica od školjki iz Zafara, pa sam se vratila tražeći svoju ogrlicu. Potraga za njom me je sadržala, a osobe koje su me prenosile su krenule ponijevši moju nosljku na devu koju sam ja jahala. Oni su mislili da sam ja u njoj. Žene su tada bile lahke, ne teške i ne debele, jer su samo malo jele, pa tako da ljudima nije bila sporna lahkoća nosiljke kada su je podigli i ponijeli, a i ja sam bila vrlo mlada.

[Boots]

Oni su uputili devu i otišli, a ja sam našla svoju ogrlicu, nakon što je vojska već bila produžila. Stigla sam na njihovo mjesto, a tamo niti je ko dozivao, niti se ko odazivao. Ja sam se uputila na mjesto gdje sam i bila, misleći da će ljudi primijetiti da su me izgubili, pa da će se vratiti radi mene. Dok sam tako sjedila na svome mjestu, savladao me je san i ja sam zaspala. Safvan ibn el-Mu’attal es-Sulemi ez-Zekvani zaostao je za vojskom, pa je počeo putovati početkom noći tako da je osvanuo stigavši do mene. Vidio je priliku čovjeka koji spava, pa mi je došao i prepoznao me kad me je ugledao, a on me je vidio i prije objave propisa o hidžabu. Probudile su me njegove riječi: "Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti!", koje je izgovorio kad me je poznao. Spustila sam na lice svoj pokrivač i tako mi Allaha niti mi je šta rekao, niti sam od njega čula ijednu riječ osim što rekao je:"Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti!",kada je natjerao svoju devu da klekne. Stao je na njenu prednju nogu pa sam je ja uzjahala i počeo me je voditi na devi sve dok nismo stigli vojsku nakon što su odsjeli zbog vrućine početkom podneva, pa je propao zbog mene ko je propao. Onaj koji je prednjačio u tome bio je Abdullah ibn Ubejj ibn Selul. Stigli smo u Medinu, a ja sam bolovala mjesec dana po dolasku u nju. Ljudi su se prepustili onome što su iznosili potvoritelji, a ja nisam od tog ništa znala.

Jedino što me je zbunjivalo, u mojoj bolesti, da nisam vidjela pažnju od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koju bi mi, inače, posvećivao kad sam bila bolesna. Allahov Poslanik, s.a.v.s., bi samo ulazio i pitao: 'Kako je ova vaša mala?', i to me je zbunjivalo. Nisam znala za zlo dok nisam izašla kad sam se malo pridigla. Sa mnom je izašla Ummu-Mistah prema našem nužniku, a izlazile smo samo od noći do noći. To je bilo prije negoli smo napravili zahode blizu naših kuća, a mi smo u tome bili kao pravi Arapi, nuždu smo vršili napolju, a smetalo nam je da napravimo zahode u svojim kućama. Tako sam ja izašla sa Ummu-Mistah koja je bila kćerka Ebu-Rehma ibn el-Muttaliba ibn Abdi-Menafa. Njena majka bila je kćerka Sahr ibn Amira, tetka Ebu-Bekrova, a njezin sin je bio Mistah ibn Usase ibn Ubad ibn Abdul-Muttalib. Kad smo završile, uputile smo se, ja i kćerka Ebu-Rehmova, majka Mistahova, prema mojoj kući. Ummu-Mistah čula je priču o potvori dok je bila u nužniku, pa reče: 'Propade Mistah!' Rekla sam joj: 'Ružno je to što reče, da grdiš čovjeka koji je učesnik Bedra?' Ona reče: 'Zar ti ne ču šta on reče?' Upitah: 'A šta je rekao?' Ona mi reče kakva je potvora iznešena, a ja se još više razboli. Kad sam se vratila kući, dođe Allahov Poslanik, s.a.v.s., nazva selam i reče: 'Kako je ova vaša mala?' Upitah ga: 'Da li ćeš mi dozvoliti da odem svojim roditeljima?', jer ja sam željela da se uvjerim u to pričanje od svojih roditelja.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., mi je dozvolio i ja sam otišla svojim roditeljima. Pitala sam majku: 'Majko, zašto to ljudi pričaju?' Odgovorila je: 'Kćerkice, ne uzimaj to ozbiljno, jer rijetko je kad, tako mi Allaha bila, neka lijepa žena kod čovjeka koji je voli, a koja ima suparnice, a da nisu one na nju mnogo govorile.' Rekla sam: 'Subhanallahi, ljudi nešto pričaju o tome.' Počela sam plakati te noći, suze mi se nisu sušile, niti sam oka zatvorila da zaspim. Osvanula sam plačući. Allahov Poslanik, s.a.v.s., pozva Alijju ibn Ebi Taliba i Usamu ibn Zejda, kad mu Objava nije već dugo došla, pitajući ih i tražeći od njih savjeta o rastavi svoje žene. Usama je preporučio Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., ono što je znao o nevinosti njegove porodice i njegovoj ljubavi prema njima. Usame rekao je: 'Allahov Poslaniče, o tvojoj porodici mi znamo samo dobro.' Alijja rekao je: 'Allahov Poslaniče, Allah nije strog prema tebi. Žena pored nje ima mnogo, a ako upitaš njezinu služkinju kazat će ti Istinu.' Allahov Poslanik, s.a.v.s., pozvao je Beriru i upitao je: 'Berira, jesi li vidjela nešto sumnjivo kod Aiše?' Berira mu je odgovorila: 'Tako mi Onoga Koji te je poslao sa Istinom, nikad nisam vidjela od nje nešto što bih prezirala, osim što je ona vrlo mlada pa ponekad zaspi i zaboravi na kućno tijesto, pa dođe pitoma životinjica i pojede ga.' Allahov Poslanik, s.a.v.s., ustao je odmah i tražio opravdanje zbog onoga što je naumio sa Abdullahom ibn Ubej ibn Selulom. Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je sa minbera: 'O skupino muslimana, ko će me opravdati i pomoći protiv čovjeka koji me je uznemirio oko moje žene.

Tako mi Allaha, ja o svojoj porodici znam samo dobro. Oni spominju čovjeka o kojem ja znam samo dobro i koji nije ulazio mojoj porodici osim sa mnom.' Ustao je Sa’d ibn Mu'az, ensarija, r.a., i rekao: 'Ja te opravdavam i pomoći ću ti protiv njega, Allahov Poslaniče. Ako je iz plemena Evs, mi ćemo mu posjeći vrat, a ako je od naše braće plemena Hazredž, naredit ćeš nam i mi ćemo to sprovesti.' Zatim je ustao Sa'd ibn Ubade, prvak Hazredža. Bio je dobar čovjek, ali ga je ponio šovinizam, pa reče Sa'd ibn Mu’azu: 'Lažeš, tako mi Allaha, niti ćeš ga ubiti, niti to možeš učiniti. Da je on iz tvoje skupine, ti ne bi volio da on bude ubijen.' Ustao je Usejd ibn Hudajr, koji je bio amidžić Sa'd ibn Mu'aza i rekao Sa'd ibn Ubadi: 'Ti lažeš, mi ćemo ga, tako mi Allaha, sigurno ubiti. Ti si munafik i braniš munafika.' Ustali su jedni protiv drugih,

Evs i Hazredž tako da su naumili da se potuku, a Allahov Poslanik, s.a.v.s., bio je na minberu neprestano ih smirivao sve dok nisu zašutjeli i Allahov je Poslanik, s.a.v.s., ušutio. Ja sam i taj dan plakala, suze mi se nisu sušile, niti sam oka zatvorila da zaspim. Roditelji su mislili da će mi plač istrgati jetru. Dok su oni sjedili kod mene, a ja plakala, jedna ensarijka je zatražila dozvolu da uđe. Ja sam joj dozvolila, a ona je sjela i plakala sa mnom. Dok smo tako bile, uđe nam Allahov Poslanik, s.a.v.s., nazva selam i sjede, a nije sjedio kod mene od kada se to pričalo. Od tada je prošao jedan mjesec, a da ništa nije objavljeno o mom slučaju. Allahov Poslanik, s.a.v.s., proučio je kelimei-šehadet kad je sjeo i rekao je: 'Aiša, čuo sam o tebi tako i tako. Ako si nevina, Allah će te osloboditi, a ako si počinila neki grijeh, zatraži oprosta od Allaha i pokaj Mu se, jer rob ako prizna grijeh i pokaje se Allah mu i oprosti.'

[Boots]

Nakon što je Allahov Poslanik, s.a.v.s., završio svoje riječi, suze su mi prestale, tako da nisam više ni jednu osjetila. Rekla sam svome babi: 'Odgovori Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., za mene.' Rekao je: 'Allaha mi, ja ne znam šta da kažem Allahovom Poslaniku, s.a.v.s.' Onda sam rekla svojoj majci: 'Mati, odgovori Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., za mene.' Rekla je: 'Allaha mi, ja ne znam šta da kažem Allahovom Poslaniku, s.a.v.s.' Ja sam rekla: 'Ja sam djevojka, mladih godina i ne učim mnogo iz Kur'ana, ali sigurno znam da ste vi čuli ovo pričanje tako da vam je to ostalo u dušama i da ste u to povjerovali. Ako bih vam rekla da sam nedužna, a Allah zna da sam nedužna, ne biste mi povjerovali. Ako bih priznala nešto zašto Allah zna da sam nedužna, vi biste mi povjerovali. Ja ne nalazim drugog primjera za sebe i za vas osim Jusufovih riječi: 'i ja se neću jadati, od Allaha ja tražim pomoć protiv onoga što vi iznosite.'' (12:18) Zatim sam se okrenula i otišla da legnem. Bila sam sigurna da sam nedužna i da će mi to Allah potvrditi, ali, Allaha mi, nisam mislila da će biti u pogledu mene biti objavljen kur'anski tekst, jer moj slučaj za mene nije bio vrijedan toga da Allah o njemu govori kroz kur'anski tekst. Međutim, nadala sam se da će Allahov Poslanik, s.a.v.s., usnuti neki san kojim će me Allah osloboditi. I, tako mi Allaha, Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije ustao sa svoga mjesta niti je iko iz kuće izašao dok Allah nije objavio Svome Vjerovjesniku. Uzelo ga je stanje koje mu se javljalo prilikom objavljivanja tako da su sa njega lijevale kapi znoja veličine bisera, a bio je zimski dan, zbog težine objavljenog mu Govora. Kako se smirio Allahov Poslanik, s.a.v.s., počeo se smijati i prvo što rekao je bilo je: 'Aiša, budi sretna, Allah Uzvišeni te je oslobodio.'

Majka mi reče: 'Ustani prema njemu.' Rekla sam: 'Allaha mi, neću mu ustati i ja sam zahvalna jedino Allahu, Koji je objavio moju nevinost.' Allah Uzvišeni je objavio: "Zbilja, oni koji su iznijeli potvoru, jesu jedna skupina između vas" te svih deset ajeta. Nakon što je Allah objavio ovo o mojoj nedužnosti, Ebu-Bekr, r.a., rekao je: 'Allaha mi, neću mu nikad ništa dati zbog onoga što rekao je o Aiši!', a on je Mistahu ibn Usasi pomogao zbog rodbinskih veza i zbog njegova siromaštva, pa je Uzvišeni objavio: "Neka se čestiti i imućni među vama ne zaklinju da više neće pomagati rođake…” do Njegovih riječi: "Zar vama ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti? A Allah prašta i Milostiv je." Ebu-Bekr reče: 'Svakako, Allaha mi, ja želim da mi Allah oprosti', pa je povratio uobičajno davanje Mistahu i rekao: 'Allaha mi, neću mu to nikada uskratiti!' Allahov Poslanik, s.a.v.s., pitao je i Zejnebu bint Džahš, jednu od svojih žena, o meni. Odgovorila je: 'Allahov Poslaniče, čuvam svoj sluh i svoj vid i tako mi Allaha znam samo dobro.' Ona je jedina od žena Allahovog Poslanika, s.a.v.s., nastojala da me nadmaši, ali ju je Allah sačuvao zbog pobožnosti, a njezina sestra Hamna bint Džahš ju je huškala, pa je propala zajedno sa onima koji su propali." Hadis bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ez-Zuhrija. Imam Ahmed prenosi od Aiše da je rekla /298/: "Nakon što je objavljeno moje opravdanje, Allahov Poslanik, s.a.v.s., ustao je na minber i to spomenuo, pručivši iz Kur'ana o tome. Nakon što je sišao naredio je da se nad dvojicom ljudi i jednom ženom izvrši kazna, što je i u učinjeno."

Prenose ga autori "Sunena", a Tirmizija ga ocjenjuje kao hasen-hadis. Ebu-Davud zabilježio je njihova imena: Hassan ibn Sabit, Mistah ibn Usase i Hamna bint Džahš. Allah Uzvišeni kaže: "Zbilja, oni koji su iznijeli potvoru jesu…", tj. laž, potvoru i izmišljotinu "skupina", tj. jedna skupina među vama "Vi ne smatrajte to nekim zlom po vas", tj. porodico Ebu-Bekrova "to je dobro po vas", tj. i na ovom i na vječnom svijetu, lijep spomen na ovom svijetu, a visoki položaji na vječnom i ukazivanje počasti vama zbog pažnje Allaha Uzvišenog prema Aiši, Majci pravovjernih, r.a., s obzirom da je Allah objavio njezinu nevinost u časnom Kur'anu, kojem: " laž još je strana, bilo s koje strane, on je Objava od Mudrog i hvale dostojnoga." (41:42) Zbog ovoga je Ibn-Abbas, kad joj je ušao dok je bila na smrtnom času, rekao: "Budi sretna, jer ti si žena Allahova Poslanika, s.a.v.s., a on te je volio i samo je tebe kao djevojku oženio. Tvoja neporočnost je obznanjena sa Neba." Od Muhammeda ibn Abdullaha ibn Džahša prenosi se: "Hvalisale su se Aiša i Zejneba, neka je Allah zadovoljan sa njima. Zejneba je govorila: 'Moja udaja je obznanjena sa Neba. Aiša je govorila: 'Moje opravdanje je obznanjeno sa Neba.'" Allah Uzvišeni kaže: "Svaki od njih bit će kažnjen prema grijehu koji je zaslužio", tj. svako ko je govorkao ovom slučaju i optuživao Majku pravovojernih, Aišu, r.a., za nemoral imat će veliki udio u kazni "a onoga od njih koji je to najviše činio" po jednom mišljenju - onoga koji je to počeo, a po jednom onoga - koji je to povezivao, prepričavao i širio "čeka patnja velika", tj. za to, a cilja se time na Abdullaha ibn Ebi Selula, Allah ga unakazio i prokleo.

"Zašto, čim ste to čuli, nisu vjernici i vjernice jedni o drugima dobro pomislili i rekli:’Ovo je očita potvora! /12/ Zašto nisu četvericu svjedoka doveli? A pošto svjedoke nisu doveli, oni su onda kod Allaha lažljivci." /13/

Ovo je odgojna mjera za vjernike od strane Allaha Uzvišenog, kroz kazivanje o Aiši, r.a., kada su se upustili u taj ružni govor, pa Uzvišeni kaže: "Zašto", tj. zašto nisu "čim ste to čuli", tj. potvoru "vjernici i vjernice jedni o drugima dobro pomislili", tj. prosudili prema sebi, pa ako njima samima nije bio doličan, onda je Majka pravovjernih preča da bude čista od njega. Ovo je objavljeno o Ebu-Ejjubu, ensariji, i njegovoj ženi, Allah bio njima zadovoljan. Ebu-Ejjubu je rekla njegova žena: "Zar nisi čuo šta ljudi pričaju o Aiši, r.a.?" Odgovorio je: "Da, i to je laž. Da li bi ti to uradila, o Ummi-Ejjub?" Rekla je: "Ne, Allaha mi, ne bih to uradila." Ebu-Ejjub reče: "Pa, Aiša je, Allaha mi, bolja od tebe." Zato se riječi Uzvišenoga: "Zašto, čim ste to čuli, nisu vjernici i vjernice jedni o drugima dobro pomislili i rekli: 'Ovo je očita potvora'" odnose na ono što su rekli Ebu-Ejjub i njegova žena. Allah Uzvišeni kaže: "Zašto", tj. zašto nisu "doveli", tj. za ono što su rekli "četvericu svjedoka" koji će posvjedočiti istinitost onoga što su iznijeli "A pošto svjedoke nisu doveli, oni su onda kod Allaha lažljivci.", tj. po Allahovom sudu lažljivci su i grješnici.

[Boots]

"A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove i na ovom i na onom svijetu, već bi vas stigla teška kazna zbog onoga u što ste se upustili /14/ kad ste to jezicima svojim prepričavati stali i kad ste na sva usta govorili ono o čemu niste ništa znali, vi ste to sitnicom smatrali, ali je ono Allahu krupno." /15/

Allah Uzvišeni kaže: "A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove i na ovom i na onom svijetu" o, vi koji ste se upustili u slučaj h. Aiše, tako da vam je primio pokajanje i povrat Njemu nas ovom svijetu i da će vam oprostiti na onom svijetu zbog vašeg vjerovanja i da samo nije Allahove dobrote u ovom vašem pokajanju i njegovom primanju "već bi vas zbog onoga u što ste se upustili" vezano za slučaj potvore "stigla teška kazna." Ovo je kod onih koji imaju vjerovanje (iman) zbog kojeg Allah prima pokajanje, kao što su Mistah, Hassan i Hamna. Međutim, što se tiče munafika koji su se u to upustili, kao Abdullah ibn Ubej ibn Selul i njemu slični, na njih se nije mislilo ovim ajetom, jer oni nemaju vjerovanja niti dobrih djela koji bi odgovarali ovoj Allahovoj dobroti prema pokajanicima. Zatim Uzvišeni kaže: "kad ste to jezicima svojim prepričavati stali", tj. prenositi jedni od drugih. U Buharijinom "Sahihu" zabilježeno je od h. Aiše da je "kad ste svojim jezicima ustrajavali u izmišljanju" i da je govorila da je to od: izmisliti jezikom neku laž na kojoj istrajava njen iznosilac. Arapi kažu: kada je neko ustrajan u potvaranju.

Međutim način čitanja (kiret): "kad ste to prepričavati stali..." poznatiji je i njega zastupa većina učenjaka (džumhur), ali i drugi je prenesen od Majke pravovjernih, h. Aiše. Ibn Ebi-Hatim prenosi od Ibn-Omera da je h. Aiša učila: "kad ste svojim jezicima ustrajavali u izmišljanju." Ibn Ebi-Melika kaže: "Ona je učenija od drugih o tome." Allah Uzvišeni kaže: "i kad ste na sva usta govorili ono o čemu niste ništa znali", tj. govorili ste ono što niste znali. Zatim Uzvišeni kaže: "vi ste to sitnicom smatrali, ali je ono Allahu krupno", tj. držali ste da je to neka sitnica, a da i nije u pitanju žena Vjerovjesnika, s.a.v.s., ne bi bila sitnica, a kako je tek kad je upitanju žena Vjerovjesnika, nepismenog, pečata vjerovjesnika i prvaka poslanika! Kod Allaha je veliko da se kaže nešto ženi Njegova Vjerovjesnika i Poslanika, jer je Allah Slavljeni i Uzvišeni srdit, te zbog ovoga On, Slavljeni i Uzvišeni, ne može nikada i nikako takvo što odrediti ženi nekog od vjerovjesnika, to nije bilo nikada kako će biti sa prvom među ženama Vjerovjesnika. Zato Uzvišeni kaže: "vi ste to sitnicom smatrali, ali je ono Allahu krupno." Kod Buharija i u Muslimu nalazi se hadis /299/: "Čovjek rekne riječ ne znajući koliku je Allahovu srdžbu izazvala i koja ga odnese u Vatru većeg raspona od međuprostora Neba i Zemlje." U jednom predanju dodaje se: "ne pridavajući joj važnost."

"Zašto niste, čim ste to čuli, rekli: Ne dolikuje nam da o tome govorimo, Uzvišen neka si Ti! To je velika potvora! /16/ Allah vam naređuje da više nikad tako nešto ne ponovite, ako ste vjernici, /17/ i Allah vam propise objašnjava; a Allah sve zna i Mudar je." /18/

Ovo je druga odgojna mjera koja naređuje lijepo mišljenje prilikom spomena riječi kojih nisu dostojni vjernici, pa je najpreče da se o njima promisli dobro, a ako i osjeti nešto u duši ne smije se to iznositi zbog njegovih, s.a.v.s, riječi /300/: "Allah Uzvišeni oprašta mome ummetu ono što im duše govore, ako to ne kažu ili ne učine." Naveli su ga Buharija i Muslim. Allah Uzvišeni kaže: "Zašto niste, čim ste to čuli, rekli: 'Ne dolikuje nam da o tome govorimo.'" Nije nam potrebno da izustimo ovakav govor, niti da ga ikome spominjemo. "Uzvišen neka si Ti! To je velika potvora!", tj. slavljen je Allah i vrlo visoko iznad toga da se kaže ovako nešto protiv žene Njegova Poslanika i prijatelja. Zatim Uzvišeni kaže: "Allah vam naređuje da više nikad tako nešto ne ponovite", tj. Allah vam prijeti i upozorava vas da vam se ne desi nešto slično u budućnosti. Zato rekao je: "ako ste vjernici", tj. ako vjerujete u Allaha i Njegov zakon i ako poštujete i uvažavate Njegova Poslanika, s.a.v.s. Međutim, kad je u pitanju nevjernik, na njega se odnosi neki drugi sud. Zatim Uzvišeni kaže: "...i Allah vam propise objašnjava", tj. objašnjava vam šerijatske propise i predodređene mudrosti, "a Allah sve zna i Mudar je", tj. zna ono što je korisno i dobro za Njegove robove i Mudar je u Svome zakonu i Svojoj odredbi.

"One koji vole da se o vjernicima šire bestidne glasine, čeka teška kazna i na ovom i na onom svijetu; Allah sve zna, a vi ne znate. /19/"

Ovo je treća odgojna mjera za onoga ko čuje neki ružan govor da ga ne širi i ne obzanjuje, pa Uzvišeni kaže: "One koji vole da se o vjernicima šire bestidne glasine čeka teška kazna", tj. one koji su odabrali iznošenje na vidjelo ružnog govora o njima "čeka teška kazna i na ovom svijetu", tj. putem šerijatske sankcije (hadda), a na vječnom svijetu kazna, "Allah sve zna, a vi ne znate", tj. prepustite Njemu takve stvari, ispravni ćete biti. Imam Ahmed prenosi od Sevbana da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao /301/: "Nemojte uznemiravati Allahove robove. Nemojte ih grditi i ružiti. Nemojte tražiti njihove mahane i sramote, jer ko bude tražio sramotu svoga brata muslimana i Allah će njemu tražiti, tako da će ga osramotiti u njegovoj vlastitoj kući."

"A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove i da Allah nije Blag i Milostiv... /20/ O vjernici, ne idite šejtanovim stopama! Onoga ko bude išao šejtanovim stopama, on će na razvrat i odvratna djela navoditi. A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, nijedan se od vas ne bi nikad od grijeha očistio; ali Allah čisti onoga koga On hoće. Allah sve čuje i sve zna." /21/

Allah Uzvišeni kaže: "A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove i da Allah nije Blag i Milostiv...", da Allah nije primio vaše pokajanje i vaš povratak Njemu na ovom svijetu bila bi drugačija situacija, ali Allah Uzvišeni je Blag prema Svojim robovima, pa je jednima oprostio, a druge je očistio šerijatskom kaznom koja je nad njima provedena. Zatim Uzvišeni kaže: "O vjernici, ne idite šejtanovim stopama!", tj. njegovim putevima, slijedeći ono što on naređuje. "Onoga ko bude išao šejtanovim stopama, on će na razvrat i odvratna djela navoditi." Ovo je zastrašivanje i upozorenje izraženo krajne rječito i lijepo: "šejtanovim stopama", pa je svaka neposlušnost i grijeh hodanje šejtanskim stopama. Zatim Uzvišeni kaže: "A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, nijedan se od vas ne bi nikad od grijeha očistio", tj. da vas nije On darovao pokajanjem i očistio vaše duše od njihova višeboštva, niko ne bi sebi mogao priuštiti nikakvu čistotu niti dobro "ali Allah čisti onoga koga On hoće" od Svojih stvorenja, a i ostavlja u zabludi koga hoće, bacajući ga na stratišta zablude i stranputice. Allah Uzvišeni kaže: "Allah sve čuje", tj. govore Svojih robova, "i sve zna", ko zaslužuje i ko je dostojan među njima upute, a ko zablude.

[Boots]

"Neka se čestiti i imućni među vama ne zaklinju da više neće pomagati rođake i siromahe, i one koji su na Allahovu putu rodni kraj svoj napustili; neka pređu preko toga i nek praštaju! Zar vama ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti? A Allah prašta i Milostiv je." /22/

Allah Uzvišeni kaže: "Neka se ne zaklinju", tj. neka se ne kunu "čestiti među vama", tj. oni koji daju milostinju "i imućni", tj. bogati "da više neće pomagati rođake i siromahe, i one koji su na Allahovu putu rodni kraj svoj napustili", tj. ne zaklinjite se da nećete održavati rodbinske veze sa siromašnim i onim koji su se iselili. Ovo je vrhunac ljubaznosti i milosti prema rodbini i zato Uzvišeni kaže: "neka pređu preko toga i nek praštaju!", tj. predhodnu zloću i uznemiravanja. Ovo je Njegova blagost, plemenitost i dobrota prema Njegovim stvorenjima pored nepravde koju sami sebi čine, a ovi su ajeti objavljeni u vezi sa Siddikom, r.a., kad se zakleo da neće više nikada učiniti neku korist Mistahu ibn Usasi, nakon što je govorio o Aiši svašta, kako je ranije navedeno u hadisu. Nakon što je obznanjena čistota i nevinost h. Aiše, Majke pravovjernih, nakon što su se duše vjernika popravile i ustabilile, nakon što je Allah oprostio vjernicima koji su o tome govorili i nakon što je izvršena kazna nad nekim, Slavljeni i Uzvišeni, Kojem pripada dobrota i darivanje, počinje da ulijeva samilost Siddiku prema njegovu rođaku i tetiću Mistahu ibn Usasi, koji je bio jako siromašan i od imetka je imao samo ono što bi mu davao Ebu-Bekr, r.a., a bio je i muhadžir.

”Pokliznuo” se, ali i pokajao i nad njim je radi nje izvršena kazna, a h. Ebu-Bekr je i bio poznat po dobročinstvu i pomaganju rođaka i stranaca i kad je čuo riječi Uzvišenog: "Zar vama ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti?", Siddik rekao je: "Svakako da bismo voljeli da nam oprostiš, naš Gospodaru." Zatim je prema Mistahu obnovio svoje dobročinstvo i rekao: "Allaha mi,neću mu ga nikad uskratiti." Zato je Ebu-Bekr i bio Siddik, jako iskren i istinoljubiv, neka je Allah zadovoljan njime i njegovom kćerkom (koja je nedužna i čista i čija je nevinost i čistota potvrđena i koja je žena najačasnijeg stvorenja na nebesima i na Zemlji. Allah ju je sačuvao kao i druge njegove, s.a.v.s., žene od bluda, a također i žene i majke drugih vjerovjesnika i poslanika i ovo spada u potpunost njihove bezgrješnosti, neka je na njih blagoslov i spas.)

"Oni koji obijede čestite, bezazlene vjernice, neka budu prokleti i na ovom i na onom svijetu; njih čeka patnja nesnosna /23/ na Dan kada protiv njih budu svjedočili jezici njihovi, i ruke njihove, i noge njihove za ono što su radili. /24/ Tog Dana Allah će ih kazniti kaznom koju su zaslužili i oni će saznati da je Allah, doista, očigledna Istina." /25/

Ovo je prijetnja od Allaha onima koji obijede čestite i bezazlene žene, najčešće vjernice. Majke pravovjernih preče su da se ovo odnosi na njih od svake čestite žene, pogotovu ona koja je bila povodom objavljivanja, a to je Aiša, kći Siddikova, neka je Allah zadovoljan njima. Sva ulema je apsolutno saglasna da je nevjernik onaj ko je bude grdio poslije ovoga i bude je optuživao za ono zašto je bila optužena nakon ovog što je navedeno u ajetu, jer oponira Kur’anu. A takav sud se odnosi i na ostale majke pravovjernih. Allah Uzvišeni kaže: "neka budu prokleti i na ovom i na onom svijetu" Uzvišeni kaže: "Oni koji Allaha i Poslanika Njegova budu vrijeđali." (33:57) Ima mišljenje da je ovaj ajet objavljen samo o Aiši, r.a. Ispravno je da on, iako objavljen samo o h. Aiši, ima općevažeću normu i odnosi se na zabranu potvaranja svake čestite i bezazlene vjernice, a u ajetu nije propis specificiran samo za nju,već je ona samo povod objavljivanja pored drugih, a propis se odnosi i na nju i na druge.

Općenitost propisa osnažuje i predanje Ibn Ebi-Hatima od Ebu-Hurejrea da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao /302/: "Čuvajte se sedam ubitačnih grijeha." Neko je upitao: "Koji su to, Allahov Poslaniče?" Odgovorio je: "Poređenje nekoga sa Allahom, magija (sihr), ubiti nekoga bespravno, uzimati kamatu, trošiti imetak jetima, pobjeći na dan boja i potvoriti čestite i bezazlene vjernice." Prenijeli su ga i Buharija i Muslim od Sulejmana ibn Bilala. Hafiz Ebul-Kasim et-Taberani prenosi od Huzejfe da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao /303/: "Potvora poštene žene ruši dobra djela učinjena za sto godina." Allah Uzvišeni kaže: "...na Dan kada protiv njih budu svjedočili jezici njihovi, i ruke njihove, i noge njihove za ono što su radili." Prenosi Ibn Ebi-Hatim od Ibn-Abbasa da je rekao: "Kada mnogobošci vide da će u Džennet ući samo oni koji su klanjali reći će: ’Dođite da zaniječemo da mi nismo klanjali, pa će to zanijekati, ali njihova usta će se zapečatiti a njihove ruke i njihove noge će svjedočiti, tako da neće moći od Allaha sakriti nijednu riječ. "Ibn Ebi-Hatim prenosi, a također i Ibn-Džerir, od Ebu-Se’ida da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao /304/: "Kada bude Sudnji dan, nevjernik će se poznati po svojim djelima, ali će on negirati i prepirati se. Reći će se: 'Ovo su tvoje komšije koje svjedoče protiv tebe.' Reći će: 'Oni lažu.' Pa će se reći: 'Tvoja porodica i tvoja rodbina.' On će reći: 'I oni lažu.' Zatim će se reći: 'Zakletite se!', pa će ih Allah učiniti nijemim, a protiv njih će svjedočiti ruke njihove i jezici njihovi, a zatim će ih On uvesti u Vatru."

A u Muslimovom i Nesaijinom predanju /305/ se kaže: "...pa će mu zapečatiti usta, a njegovim udovima će se reći: 'Govorite!', pa će govoriti o njegovim djelima. Zatim će mu biti pušteno da govori, pa će reći: 'Daleko, daleko bilo, ja sam se za vas zauzimao...'" Allah Uzvišeni kaže: "Tog Dana Allah će ih u potpunosti kazniti kaznom koju su zaslužili." Ibn-Abbas kaže da: znači "njihovim računom". Allah Uzvišeni kaže: "i oni će saznati da je Allah, doista, oličena Istina", tj. da je Njegovo obećanje, Njegova prijetnja i Njegovo svođenje računa pravedno, bez imalo nepravde.

"Nevaljale žene su za nevaljale muškarce, a nevaljali muškarci za nevaljale žene; čestite žene su za čestite muškarce, a čestiti muškarci za čestite žene. Oni nemaju ništa s tim što o njima govore; njih čeka oprost i veliko obilje." /26/

Po Ibn-Abbasu i jednoj grupi tabiina ovaj ajet objavljen je o h. Aiši i onima koji su iznosili potvoru, a značenje je da je ružan govor prikladniji pokvarnim ljudima, a da je lijep govor prikladniji dobrim ljudima, pa je ono što su pripisali potvoritelji h.Aiši prikladnije da se odnosi na njih same, a ona je dostojnija od njih glede nevinosti i čistote. Zbog ovoga Uzvišeni kaže: "Oni nemaju ništa s tim što o njima govore", tj. nemoguće je da je Allah učinio Aišu ženom Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., a da ona nije krjeposna i čista, jer je on krjeposniji i čistiji od svakog krjeposnog čovjeka, a da je ona bila pokvarenica ne bi ga bila dostojna ni po vjerozakonu, niti po odredbi i zato Uzvišeni naglašava: "Oni nemaju ništa sa tim što o njima govore", tj. daleko su oni od onoga što iznose potvoritelji i neprijetelji "njih čeka oprost", tj. zbog laži koja je na njih iznesena "i veliko obilje", tj. kod Allaha u džennetima naslade i u tome je obećanje da će žena Allahova Poslanika, s.a.v.s., biti u Džennetu.

[Boots]

"O vjernici, u tuđe kuće ne ulazite dok dopuštenje ne zatražite i dok ukućane ne poselamite; to vam je bolje, da biste se opomenuli! /27/ A ako u njima nikoga ne nađete, ne ulazite u njih dok vam se ne dopusti; a ako vam se rekne: 'Vratite se!', vi se vratite, to je vama najčednije, a Allah zna ono što radite. /28/ Nije vam grijeh da ulazite u nenastanjene zgrade, u kojima se nalaze stvari vaše a Allah zna ono što javno pokazujete i ono što krijete." /29/

Ovo su šerijatske odgojne mjere kojima Allah odgaja Svoje robove, vjernike, i to o traženju dozvole, naređujući im da ne ulaze u tuđe kuće dok dopuštenje ne dobiju, tj. prije ulaska, a poslije selam nazovu. Potrebno je tri puta dopuštenje zatražiti, pa ako mu se dopusti, a u protivnom će se vratiti, kako je utvrđeno u sahih-hadisu /306/ da se Ebu-Musa, kad je tražio dopuštenje kod Omera tri puta, pa mu nije dopušteno, vratio. Zatim je Omer rekao: "Kao da sam čuo glas Abdullaha ibn Kajsa da traži dopuštenje? Dozvolite mu da uđe." Tražili su ga i našli, a on je već bio otišao, pa kad se nakon toga vratio, Omer ga upita: "Šta te je vratilo?" On odgovori "Tražio sam dopuštenje tri puta, ali mi nije odgovoreno, a ja sam čuo Vjerovjesnika, s.a.v.s., da kaže: 'Kada neko od vas traži dopuštenje da uđe, pa mu se ne dopusti, neka se vrati.'" Omer reče: "Ili ćeš mi donijeti dokaz za to ili ću te jako istući." On je otišao do skupine ensarija i spomenuo im šta rekao je Omer. Odgovorili su mu: "To ti može posvjedočiti samo najmlađi među nama, pa je sa njim otišao Ebu-Se'id el-Hudri i obavijestio Omera o tome. Omer rekao je: "Omelo me je trgovanje na pijaci da ne čujem ovaj hadis od Poslanika." 

Imam Ahmed prenosi od Enesa ili nekoga drugog /307/ da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., tražio dopuštenje Sa'd ibn Ubade govoreći: "Es-selamu alejke ve rahmetullahi (Selam i Allahov rahmet na tebe)!" Sa'd je odgovorio: "Ve alejkes-selamu ve rahmetullahi (Neka je i na tebe selam i Allahov rahmet)!" Vjerovjesnik, s.a.v.s., nije ga čuo tako da je tri puta nazivao selam, a i Sa'd mu je tri puta odgovarao, ali ga on nije čuo, pa se Vjerovjesnik, s.a.v.s., povratio. Sa'd ga je sustigao i rekao: "Allahov Poslaniče, preči si mi i od babe i od majke. Nisi ni jednom nazvao selam a da ja nisam čuo. Ja sam ti odgovarao, ali ne da me čuješ, pošto sam želio da što više primim tvojih selama radi bereketa." Zatim ga je uveo u kuću, gdje mu je primaknuo grožđice koje je Allahov Vjerovjesnik jeo. Kad je završio proučio mu je dovu: "Dobri jeli vašu hranu, meleki na vas blagoslov (salavate) donosili i postači se kod vas iftarivali." Ebu-Davud kaže: "…Kazivao nam je Osman ibn Ebu-Šejbe, svojim lancem prenosilaca koji seže do Huzejla, koji rekao je /308/: "Došao je neki čovjek." Osman kaže: "Sa'd." "i zaustavio se na vratima Vjerovjesnika, s.a.v.s., da traži dopuštenje.Stao je na vrata." Osman kaže: "prema vratima.", pa mu je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: "Ovako trebaju da budu vrata, od tebe", ili rekao je, "jer je traženje dopuštenja samo isključivo radi gledanja..." Iz ovoga se razaznaje da Onaj Koji traži dopuštenje od stanara ne treba da stoji licem nasapram vrata, već treba du mu vrata budu sa desne ili lijeve strane. Kod Buharije i Muslima je zabilježeno od Allahova Poslanika, s.a.v.s., da rekao je /309/:

"Kad bi ti neki čovjek virio bez dopuštenja, pa ti baciš na njega kamenčić i izbiješ mu oko, ne bi imao nikakva grijeha." Jedna grupa muhaddisa prenosi od Džabira da rekao je /310/: "Otišao sam Vjerovjesniku, s.a.v.s., zbog duga koji je imao moj babo, pa sam pokucao na vrata. On je upitao: 'Ko je?' Odgovorio sam: 'Ja.' On ponovi: 'Ja, ja!!!', kao da mu to nije bilo drago." Nije mu bio drag takav odgovor, jer nije postignut cilj od traženja dopuštenja, a to je predstavljanje i upoznavanje, jer svako za sebe kaže ja, pa se ne zna ko kuca osim ako se jasno kaže ime tako da se može dobiti dopuštenje. Ebu-Davud prenosi od Ribi’ijja da rekao je /311/: "Došao je neki čovjek iz plemena Benu-Amir i tražio dopuštenje od Allahova Poslanika, s.a.v.s., koji je bio u svojo kući, rekavši: 'Da li da uđem?' Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao je svome slugi: 'Izađi pred ovoga i pouči ga kako se traži dopuštenje. Reci mu da kaže: 'Es-selamu alejkum, da li da uđem?' To je čovjek čuo, pa je odmah rekao: 'Es-selamu aljekum, da li da uđem?' Pa mu je Vjerovjesnik, s.a.v.s., dozvolio i ušao je." Dopuštenje je obavezno tražiti i od majki i sestara. Prenosi Eša's od Adijj ibn Sabita da je jedna ensarijka rekla: "Allahov Poslaniče, ja budem u svojoj kući u stanju u kojem ne bih voljela da me vidi iko, niti babo, niti dijete, a jedan čovjek iz moje porodice neprestano mi ulazi, a ja sam u takvom stanju." Tada je objavljeno: "dok dopuštenje ne zatražite i dok ukućane ne poselamite." To je traženje dopuštenja tri puta, pa kome se od njih ne dopusti neka se vrati. Prvi put da ga čuje ako ima neko živ, drugi put da se pripreme i treći put da dopuste ili odbiju. Nikad se ne zadržaji na vratima onog ko ti nije dopustio, jer ljudi imaju svoje potrebe i poslove, a Allah je preči kad je u pitanju isprika.

Allah Uzvišeni kaže: " to vam je bolje", znači traženje dopuštenja vam je bolje u smislu da je to obostrano dobro i za onoga koji traži dopuštenje i za porodicu u kući "da biste opomenuli se!" Allah Uzvišeni kaže: "A ako u njima nikoga ne nađete, ne ulazite u njih dok vam se ne dopusti", jer, u suprotnom, to je raspolaganje tuđom imovinom bez dopuštenja vlasnika. Ako hoće, dopustit će, a ako hoće, neće dopustiti. "a ako vam se rekne: 'Vratite se!', vi se vratite, bolje vam je", tj. kad vas vrate s vrata prije dopuštenja ili poslije njega "vi se vratite, to je vama najčednije", tj. najčistije "...a Allah zna ono što radite." Katade kaže da je neki muhadžir rekao: "Cijelog svog života tražim ovaj ajet, ali nisam dočekao da zatražim dopuštenje nekom od svoje braće, a da mi on kaže: 'Vrati se!', a ja sretan i zadovoljan." Allah Uzvišeni kaže: "Nije vam grijeh da ulazite u nenastanjene zgrade." A ovaj časni ajet specifičnijeg je značenja od onog prije njega, jer dopušta mogućnost ulaska u kuće u kojima nema nikoga, ako čovjek ima svoje stvari u njima i bez dopuštenja, kao što je kuća pripremljena za goste, kad mu se dopusti prvi put sasvim je dovoljno. Neki drugi kažu: "To su trgovačke kuće, kao hanovi, karavansaraji, konaci kuće u Meki i drugo." Ovo drugo odabira Ibn-Džerir i prenosi ga od jedne svoje grupe, ali je prvo mišljenje očitije, a Allah najbolje zna. Ima mišljenje da su to šatori od kostrijeti.

"Reci vjernicima neka obore poglede svoje i neka čuvaju stidna mjesta svoja; to im je najčednije, jer Allah, uistinu, zna ono što oni rade. /30/"

Ovo je imperativ Allaha Uzvišenog vjernicima da obore poglede svoje od onoga što je Allah zabranio tako da oni ne zgledaju, osim ako pogled padne iznenada. Ako se to desi neka brzo okrene svoj pogled, kao što je prenio Muslim u svome "Sahihu" od Džerira ibn Abda el-Bedželija, r.a., koji kaže /313/: "Pitao sam Vjerovjesnika, s.a.v.s., o iznenadnom pogledu, pa mi je naredio da okrenem svoj pogled." Tako ga prenose i imam Ahmed, Ebu-Davud, Tirmizi i Nesai, a Tirmizi ga ocjenjuje kao hasen-sahih. Ebu Davud prenosi od Burejde da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao Aliji /314/: "Ne bacaj pogled za pogledom, imaš pravo na prvi, ali ne i na drugi." U "Sahihu" od Ebu-Sei'da prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao /315/: "Čuvajte se zadržavanja i sjedenja po putevima." Rekli su: "Allahov Poslaniče, mi se moramo zadržavati radi razgovora." Allahov Poslanik, s.a.v.s., reče: "Ako već odbijate, onda dajte putu njegovo pravo." Upitaše: "Šta je njegovo pravo, Allahov Poslaniče?" On odgovori: "Obaranje pogleda, suzdržavanje od uznemiravanja, uzvraćanje selama, naređivanje dobra i sprečavanje zla." Neko od prvih generacija rekao je: "Pogled je otrovna strijela za srce i zato je Allah naredio da se čuvaju stidna mjesta, kao što je naredio da se čuvaju pogledi koji su povodi tome."

[Boots]

Uzvišeni kaže: "Reci vjernicima neka obore poglede svoje i neka čuvaju stidna mjesta svoja." Čuvanje stidnog mjesta nekad se ogleda kroz njegovo sprečavanje od bluda, kao što kaže Uzvišeni: "i koji stidna mjesta svoja čuvaju" (23:5), a nekada kroz čuvanje od gledanja u njeg, kao što je rečeno u hadisu u Ahmedovom "Musnedu" i u "Sunenima" /316/: "Čuvaj svoje stidno mjesto (avret) osim od svoje žene ili robinje." "...to im je najčednije", tj. najčistije za njihova srca i njihovu vjeru, kao što je rečeno: "Ko sačuva pogled Allah će mu darovati svjetlo u njegovoj pronicljivosti (besiretu)." "...jer Allah, uistinu, zna ono što oni rade." Sahih-hadis kojeg prenosi Ebu-Hurejre glasi /317/: "Čovjeku je propisan udio u bludu kojeg ne može nikao izbjeći: blud očiju je gledanje, blud jezika je govor, blud ušiju je slušanje, blud ruku je diranje, blud nogu jesu koraci, a duša (nefs) želi i hlepi dok stidno mjesto to potvrđuje ili negira."

"A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka čuvaju stidna mjesta svoja; i neka ne pokazuju ukrase svoje osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje; neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim, ili očevima svojim, ili očevima muževa svojih, ili sinovima svojim, ili sinovima muževa svojih, ili braći svojoj, ili sinovima braće svoje, ili sinovima sestara svojih, ili prijateljicama svojim, ili robinjama svojim, ili muškarcima kojima nisu potrebne žene, ili djeci koja još ne znaju koja su stidna mjesta žena; i neka ne udaraju nogama svojim da bi se čuo zveket nakita njihova koji pokrivaju. I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da biste postigli ono što želite." /31/

Ovo je imperativ od Allaha Uzvišenog ženama, vjernicama, zbog Njegove ”brige” zbog njihovih muževa i njihovog razlikovanja od žena predislamskog perioda i postupaka mnogoboškinja. Povod objavljivanja ovog ajeta kako navodi Mukatil ibn Hajjan - a Allah najbolje zna - je da je Džabir ibn Abdullah el-Ensarijj kazivao kako je Esma bint Mersed bila u svom boravištu u plemenu Benu Harisa, pa su počele da joj ulaze neodjevene žene tako da su im se pokazale halhale na nogama, prsa i pramenovi kose. Esma je rekla: "Kako je ovo ružno!", pa je Uzvišeni objavio: "A reci vjernicama neka obore poglede svoje", tj. od gledanja u tuđe ljude koje im je Allah zabranio. Zbog ovoga neka ulema smatra da nije, uopće, dozvoljeno ženi da gleda strance i nepoznate ljude i to argumentuju predanjem Ebu-Davuda i Tirmizija /318/ od Ummi-Seleme da su ona i Mejmuna bile kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kad im je došao Ibn Ebi-Mektum i ušao, a to nakon što nam je bilo naređeno da se pokrivamo, pa je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Sklonite se od njega!" Rekla sam: "Allahov Poslaniče, zar on nije slijep, niti nas vidi , niti nas raspoznaje?" Allahov Poslanik, s.a.v.s., reče: "Zar ste vas dvije slijepe, zar vi ne vidite?" Tirmizi ga ocjenjuje kao hadis hasen, sahih. Druga ulema smatra da im je dozvoljeno gledati strance, ali bez ikakve strasti ili pohote, kao što je utvrđeno u sahih-hadisu /319/ da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., gledao Abesince koji su se igrali svojim kopljima, na bajramu u džamiji, a Aiša, Majka pravovjernih, posmatrala ih je iza njega dok ju je on pokrivao od njih, sve dok joj nije dosadilo, pa se okrenula. 

Allah Uzvišeni kaže: "...i neka čuvaju stidna mjesta svoja" u odnosu na razvratne stvari, kao što su blud i ono što se podvodi pod njega, kao što je gledanje ili nešto drugo. Allah Uzvišeni kaže: "i neka ne pokazuju ukrase svoje osim onoga što je ionako spoljašnje" po jednom mišljenju, da ne pokazuje ništa od ukrasa strancima, osim onoga što je nemoguće sakriti, kao ogrtač /mantil/ koji prekriva odjeću i najdonji dijelovi odjeće. Od Ibn-Abbasa se prenosi da je o riječima Uzvišenog: "i neka ne pokazuju ukrase svoje osim onoga što je ionako spoljašnje", rekao: "Njeno lice, šake i prsten." Slično se prenosi od Ibn-Omera, Ataa i drugih tabiina. Malik kaže da se: "osim onoga što je i onako spoljašnje" odnosi na prsten i halhale. Vjerovatno da je Ibn-Abbas i oni koji ga slijede u tome pod licem i šakama mislio na tumačenje onoga što je ionako spoljašnje. Ovo je poznato kod većine (džumhur) a k tome se dodaje i hadis kojeg prenosi Ebu-Davud u svome "Sunenu" preko Halid ibn Durejaka od Aiše, r.a., da je Esma, kći Ebu-Bekrova ušla kod Vjerovjesnika, s.a.v.s., u prozirnoj odjeći, pa se okrenuo od nje i rekao /320/:

"Esma, nije dobro, da se ženi kada počne dobijati mjesečnicu (hajd), vidi nešto osim ovog" i pokazao je na svoje lice i svoje šake. Međutim Ebu-Davud i Ebu-Hatim er-Razi ga ocjenjuju kao mursel-hadis, jer Halid ibn Durejk nije čuo od Aiše, r.a. Allah Uzvišeni kaže: "i neka vela svoja spuste na grudi svoje", tj. na gornje dijelove prsa i sama prsa, da bi se razlikovale od obilježja žena predislamskog perioda koje su bile otkrivenih prsa, vratova i pramenova kose, pa je Allah naredio vjernicama da pokriju svoju vanjštinu, kao što kaže Uzvišeni: "O vjerovjesniče, reci ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika neka spuste haljine svoje niza se. Tako će se najlakše prepoznati pa neće napastovane biti." Riječ: množina je od riječi: (veo, koprena, pokrivač), a to je ono čime se pokriva preko glave i što ljudi nazivaju: u istom značenju vela i pokrivača. Buharija prenosi da je Aiša, r.a., rekla: "Allah se smilovao prvim ženama muhadžirkama koje su, kad je Allah objavio: "i neka vela svoja spuste na grudi svoje", pocijepale svoje haljine i njima pokrile glave." Allah Uzvišeni kaže: "neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim", tj. svojim supružnicima. "ili očevima svojim, ili očevima muževa svojih, ili sinovima svojim, ili sinovima muževa svojih, ili braći svojoj, ili sinovima braće svoje, ili sinovima sestara svojih." Svi ovi su zabranjeni ženi i ona može da im pokaže svoje ukrase, međutim bez pokazivanja draži. Ibnul-Munzir prenosi da je Ikrima, nakon što je proučio ovaj ajet, rekao: "Nisu spomenuti amidža i dajdža, jer oni mogu opisati djevojku svojim sinovima (koji joj nisu mahremi), pa žena ne skida mahramu pred amidžom i dajdžom.

A što se tiče muža, to i jeste sve zbog njega da bi mu se ona dotjerala i uljepšala kako to ne može biti u društvu drugih. Allah Uzvišeni kaže: "ili prijateljicama svojim" znači da, također, može pokazati svoje ukrase ženama muslimankama, za razliku od žena štićenika islamske države (nemuslimana), kako ih ove ne bi opisivale svojim muževima. To je, iako je zabranjeno svim ženama, izraženije prema nemuslimankama, jer ih ništa u tome ne sprečava za razliku od muslimanke, koja zna da je to strogo zabranjeno (haram), pa to i izbjegava. Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je /321/: "Nek se ne zanima žena drugom ženom, opisujući je svome mužu kao da gleda u nju." Prenose ga Buharija i Muslim od Ibn-Mes'uda. Ebu-Sei’d prenosi u svome "Sunenu" da je Omer ibn el-Hattab pisao Ebu-Ubejdi: "Čuo sam da neke žene muslimanke ulaze u javana kupatila sa ženama mnogobožaca.

To je samo do tebe. Ženi koja vjeruje u Allaha i Sudnji dan nije dopušteno da joj stidno mjesto (avret) vidi žena koja ne pripada njezinoj zajednici." Mudžahid je o riječima Uzvišenog: "ili prijateljicama svojim" rekao: "Svojim prijateljicama muslimankama, mnogoboškinje ne mogu biti njene prijateljice i muslimanka se ne može pokazivati pred mnogoboškinjom." Što se pak tiče predanja koje je zabilježio Ibn Ebi-Hatim od Ataa, koji rekao je: "Kada su drugovi Allahova Poslanika, s.a.v.s., stigli u Bejtul-Makdis /Jerusalem/ babice njihovih žena bile su jevrejke i kršćanke", ona se odnosi na mogućnost prilikom nužde. Allah Uzvišeni kaže: "ili robinjama svojim." Ibn-Džerir kaže da su to žene mnogobožaca, pa joj je dozvoljeno da joj pokaže svoje ukrase, makar bila i mnogoboškinja, jer je to njezina robinja. Većina smatra: "Čak je dozvoljeno da pokaže i svome robu i svojoj robinji." To dokazuju hadisom kojeg prenosi Ebu-Davud od Enesa /322/

[Boots]

Da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., otišao sa jednim robom Fatimi i poklonio joj ga. Na Fatimi je bila odjeća s kojom kad bi pokrila glavu, ne bi stizala do nogu, a kad bi pokrila noge, ne bi stizala do glave. Nakon što je Vjerovjesnik, s.a.v.s., vidio šta je zatekao reče: "Ništa ti to ne smeta, samo je tvoj babo i tvoj dječak." Allah Uzvišeni kaže: "ili muškarcima kojima nisu potrebne žene" kao sluge i pratoci koji nisu fizički dostatni a nemaju interesa za ženama niti im one pobuđuju strasti. Ibn- Abbas kaže: "To je ravnodušan čovjek koji nema nikave pohote. "Imam Ahmed prenosi od Ummi-Seleme da je rekla /323/ da je kod nje ušao Allahov Poslanik, s.a.v.s., a kod nje je bio hemofrodit (dvopolac) i njen brat Abdullah ibn Ebi-Seleme. Hemofrodit je govorio: "Abdullahu, ako vam Allah dadne sutra da zauzmete Taif, uzmi Gilanovu kćerku, jer ona prilazi sa četiri, a odlazi sa osam." Allahov Poslanik, s.a.v.s., čuo ga je pa rekao je Ummi-Selemi: "Neka ti ovaj ne ulazi!" Prenose ga i Buharija i Muslim. Allah Uzvišeni kaže: "ili djeci koja još ne znaju koja su stidna mjesta žena" što znači zbog njihove mladosti ne razumiju šta su stidna mjesta žena i njihove načine umiljavanja govora, uvijanja u hodu, njihove pokrete i mirovanja, jer dijete kad je malo to ne shvata, pa ništa ne smeta da ulazi kod žena. Međutim ako je adolescent, tako da to zna, shvata i razlikuje manje lijepu od lijepe, nije mu dopušteno da ulazi kod žena.

Utvrđeno je kod Buharije i Muslima da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao /324/: "Čuvajte se ulaska ženama." Neko je upitao: "Allahov Poslaniče, šta misliš o ulasku djevera?" Odgovori: "Djever je smrt!" Allah Uzvišeni kaže: "i neka ne udaraju nogama svojim." Žena u predislamskom periodu koja je bila debelih nogu, pa joj nisu zbog toga dok je išla putem zveketali halhali, udarala je nogom po zemlji, pa bi ljudi čuli njihov zveket. Allah je zabranio ženama vjernicama takav postupak. Također, u ovu zabranu ulazi ono od njenih ukrasa pokriveno, pa ona učini neki pokret da bi istakla to što je sakriveno. U to spada i da se ona namiriše i uljepša prilikom izlaska iz kuće, tako da ljudi osjete njen miris. Prenosi Tirmizi od Ebu-Musaa da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao /325/: "Svako oko blud čini, a žena koja se namiriše, pa prođe pored skupa ona je takva i takva", znači bludnica. Allah Uzvišeni kaže: "I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da biste postigli ono što želite", tj. okitite se ovim osobinama i ovim časnim ponašanjem koje vam On naređuje, a ostavite osobine i ružne navike na kojim je počivao predislamski period, jer sva je sreća u izvršavanju onog što je naredio Allah i Njegov Poslanik i u ostavljanju onog što je zabranio Allah i Njegov Poslanik; Allah Uzvišeni je Onaj od Kojeg se pomoć traži.

"Udavajte neudate i ženite neoženjene, i čestite robove i robinje svoje; ako su siromašni, Allah će im iz obilja Svoga dati. Allah je neizmjerno dobar i sve zna. /32/ I neka se suzdrže oni koji nemaju mogućnosti da se ožene, dok im Allah iz obilja Svoga ne pomogne! A s onima u posjedu vašem koji žele da se otkupe, ako su u stanju da to učine, o otkupu se dogovorite. I dajte im nešto od imetka koji je Allah vama dao. I ne nagonite robinje svoje da se bludom bave - ako one žele da budu čestite - da biste stekli prolazna dobra ovoga svijeta; a ako ih neko na to prisili, Allah će im, zato što su bile primorane, oprostiti i prema njima milostiv biti. /33/ Mi vam objavljujemo jasne ajete i primjere iz života onih koji su prije vas bili i nestali i pouku onima koji se budu Allaha bojali." /34/

Ovi časni i istiniti ajeti sadrže skup jasnih propisa i neopozivih naredbi. Riječi Uzvišenoga: "Udavajte neudate i ženite neoženjene" i do kraja, naredba su za ženidbu i udaju. Jedna grupa uleme smatra da je to stroga dužnost onome ko ima mogućnosti za to. To argumentuju jasnim Poslanikovim, s.a.v.s., hadisom /326/: "Skupino mladića, ko od vas ima mogućnosti neka se ženi, jer se tako bolje obara pogled i čuva stidno mjesto, a ko ne može neka posti i to mu je lijek." Prenose ga Buharija i Muslim. U "Sunenima" na više je načina preneseno da je Allahov Poslanik s.a.v.s rekao /327/: "Ženite se rotkinjama imat ćete mnogo potomstva, jer ću se ja vama ponosti pred drugim zajednicama na Sudnjem danu." U jednom predanju se dodaje: "čak i sa nedonoščetom." Riječ: množina je od: i znači "žena koja nema muža" i "čovjek koji nema žene", svejedno da li se ženio ili udavala, a zatim se rastavio ili rastavila. El- -Dževheri to prenosi od lingvista. Tako se kaže neoženjen čovjek i neudata žena. Allah Uzvišeni kaže: "ako su siromašni, Allah će im iz obilja Svoga dati." Ibn-Abbas kaže: "Allah ih podstiče na ženidbu i udaju i naređuje to i slobodnim i robovima, obećavajući za to obilje. El-Lejs prenosi od Ebu-Hurejrea da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao /328/:

"Trojica imaju pravo prema Allahu da im pomogne: onaj ko se ženi radi neporočnosti, onaj ko želi da se otkupi i borac na Allahovom putu." Uzvišeni kaže: "...neka se suzdrže oni koji nemaju mogućnosti da se ožene, dok im Allah iz obilja Svoga ne pomogne!" Ovo je imperativ od Uzvišenog Allaha onome ko nema mogućnosti za ženidbu ili udaju da se suzdrži od zabranjenog, kao što rekao je, s.a.v.s., u prethodnom hadisu: "Skupino mladića..." Allah Uzvišeni kaže: "A s onima u posjedu vašem koji žele da se otkupe, ako su u stanju da to učine, o otkupu se dogovorite." Ovo je imperativ od Allaha Uzvišenog robovlasnicima kad im zatraže njihovi robovi da se otkupe, da se s njima dogovore pod uvjetom da rob ima mogućnost i zaradu kako bi mogao isplatiti njegovu gospodaru imetak koji mu je obećao vratiti. Mnoga ulema smatra de je ovo samo upustvo i da je poželjno tako postupiti (mustehabb), a ne konačna i obavezujuća naredba, već gospodar može da bira da se dogovori sa robom, ako hoće, ili ako neće, da se ne dogovori. Buharija prenosi od Revhaa on od Ibn-Džurejdža da je upitao Ataa: "Je li mi obavezno, ako ja znam da on ima određeni imetak, da ga oslobodim?" Odgovorio je: "Smatram da ti je to stroga dužnost." A Amr ibn Dinar kaže: "Upitao sam Ataa: 'Da li to prenosiš od nekog?'

Odgovorio je: 'Ne', zatim me je obavijestio da je njemu prenio Musa ibn Enes da je Sirin tražio od Enesa da se otkupi, jer je već bio bogat, ali je Enes odbio. Otišao je Omeru, r.a., koji mu rekao je da prihvati njegov otkup, ali je on odbio, pa ga je Omer, r.a., udario svojim štapom kazavši: "ako su u stanju da to učine, o otkupu se dogovorite", pa se dogovorio sa njim oko otkupa. Ovako ga je spomenuo Buharija kao muallak-hadis. Prenosi se od Dahhaka da je to strogo naređenje. Šafija je kasnije, po svom novom mišljenju (mezheb-džedid), smatrao da nije stroga dužnost, a i kod Malika nije stroga dužnost. Ibn-Džerir odabira mišljenje o obaveznosti zbog jasnoće ajeta.

Allah Uzvišeni kaže: "ako su u stanju da to učine." Ebu-Davud prenosi u "Merasilu" od Jahjaa ibn Kesir da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., citirao: "ako su u stanju da to učine, o otkupu se dogovorite", a zatim rekao: "Ako znate da znaju neki zanat koji mogu obavljati, ne puštajte ih da budu na teretu ljudima." Allah Uzvišeni kaže: "I dajte im nešto od imetka koji je Allah vama dao", tj. ostavite i njima jedan dio od otkupnine. Drugi misle da je to dio koji im je propisao Allah iz imetka na koji se daje zekat. Odabira ga i Ibn-Džerir, a Ibn-Abbas kaže: "Allah naređuje vjernicima da pomognu robovima, znači da im pomognu u vlastitom oslobađanju, tako što će ih osloboditi plaćanja otkupnine."