[Boots]

Ovako ga prenosi i Et-Tirmizi i veli: Hadis je sahih-garib u predaji El-Muhtar ibn Fulfula. Ebu-Davud et-Tajalisi prenosi od Džabira ibn Abdullaha, r.a., da je rekao: "Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: (513) 'Primjer mene i (prethodnih) poslanika je primjer čovjeka koji sagradi kuću, pa je dovrši i ljepša, osim mjesta za jedan ćerpić, pa oni koji uđu i razgledaju vele: 'Divna li je, jedino ovaj ćerpić manjka...' Ja sam taj "ćerpić", sa mnom su okončani poslanici.'" Prenose ga i Buharija, Muslim i Et-Termizi. Imam Muslim prenosi od Ebu-Hurejrea, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: (514) "Odlikovan sam u odnosu na ostale poslanika sa šest stvari: data mi je sposobnost sažetog i mudrog izražavanja (dževami'ul-kelim), potpomognut sam strahom, dopušten mi je ratni plijen, cijela zemlja mi je učinjena mjestom za obavljanje namaza i čistom, poslat sam cijelom čovječanstvu i sa mnom su okončani poslanici." Prenose ga i Et-Tirmizi i Ibn-Madže. Ez-Zuhri prenosi od Džubejra ibn Met'ama, a ovaj od svoga oca, r.a., da rekao je: "^uo sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da veli: (515) 'Ja imam više imena: ja sam Muhammed, ja sam Ahmed, ja sam El-Mahi, kojim Uzvišeni Allah briše nevjerovanje, ja sam El-Hašir, poslije kojeg će biti sakupljeni ljudi, ja sam Posljednji nakon koga nema poslanika.'"

Navode ga u "Sahihima". Dakle, Uzvišeni u Svojoj Knjizi i Njegov Poslanik, s.a.v.s., u mutevatir-predajama u sunnetu izvijestili su da nakon njega nema poslanika da bi oba svijeta (i ljudi i džini) znala da je svako ko nakon njega bude svojatao ovu funkciju lažov, opsjenar i zabludjeli zabluđivač. Ma sa kakvim čudima i tlapnjama, čarolijama i misterijama došao, sve je to kod pametnih iluzija i obmana, kao što je Uzvišeni Allah dao da se neka bolesna stanja i hladne riječi obznani El-Esved El-Ansiji u Jemenu i Musejleme el-Kezzabi u Jemami. Svi pametni, razumni i oštroumni shvatili su da njih dvojica - Allah ih prokleo! - zabludjeli lažovi, a također i svako ko to svojata do Sudnjeg dana, završno sa Dedžalom. Uzvišeni Allah veli: "Hoću li vas obavijestiti kome dolaze šejtani? Oni dolaze svakom lašcu, grješniku." (26:221, 222) Ovo je oprečno od stanja poslanika, neka je na njih blagoslov. Oni su dobri, iskreni, smjerni i pravedni u svemu što govore, čine i što naređuju i zabranjuju, uz nadnaravna djela i jasne i zapanjujuće dokaze. Neka je Allahov blagoslov i mir na njih uvijek i neprestano, sve dok je Zemlje i nebesa!

"O vjernici, često Allaha spominjite i hvalite, /41/ i ujutro i navečer Ga veličajte; /42/ On vas blagosilja, a i meleki Njegovi, da bi vas iz tmina na svjetlo izveo - On je prema vjernicima Milostiv, /43/ a na Dan kad Ga oni susretnu, On će ih pozdraviti sa: 'Mir vama!', i On im je pripremio nagradu plemenitu." /44/

Uzvišeni naređuje Svojim robovima da ga spominju zbog Njegovih obilnih blagodati i velikih darova, za što će imati obilnu nagradu i lijep kraj. Imam Ahmed prenosi od Ebu-Se'ida el-Himsija da je rekao: "Cuo sam Ebu-Hurejrea da veli: 'Dova koju sam čuo do Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i koju ne ostavljam je: (516) 'Bože, učini da Ti što više zahvaljujem, slijedim Tvoje savjete, da Te što više spominjem i pazim Tvoje preporuke''" Prenosi ga i Et-Tirmizi. Imam Ahmed prenosi od Abdulaha ibn 'Amra, r.a., da je rekao: "Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: 'Koji god ljudi budu sjedili u nekom sijelu u kome ne budu spominjali Uzvišenog Allaha, žalit će zbog njega na Sudnjem danu.'" Uzvišeni veli: "i ujutro i navečer Ga veličajte" Ako to učinite, blagosiljat će vas On i Njegovi meleki, tj. veličajte Ga jutrom i večerom, kao u riječima Uzvišenog: "Pa, Slavljen neka je Allah kad god omrknete i kad god osvanete. Njemu neka je pohvala i na nebesima i na Zemlji, i predvečer i u podne!" (30:17,18) Riječi Uzvišenog: "On vas blagosilja, a i meleki Njegovi" podsticaj su na spominjanje (zikr), tj. Uzvišeni vas spominje, pa spominjite vi Njega, kao u riječima Uzvišenog: "Sjećajte se vi Mene, i Ja ću se vas sjetiti, i zahvaljujte Mi, i na blagodatima Mojim nemojte neblagodarni biti!" (2:152) Poslanik, s.a.v.s., veli: (517)

"Uzvišeni Allah veli: 'Ko Me spomene u sebi, spomenem ga u Sebi, a ko Me spomene u društvu, spomenem ga u boljem od toga.'" "Salavat" - blagosiljanje Uzvišenog Allaha - pohvala je roba pred melekima. To prenosi Buharija od Ebul-'Alije, a drugi vele: "Salavat" Uzvišenog Allaha je milost. Moglo bi se reći da nema protuslovlja među dvjema tvrdnjama, a Allah najbolje zna. "Salat" meleka, pak, jeste traženje oprosta i upućivanja dove za ljude, kao u riječima Uzvišenog: "Meleki koji drže Arš i oni koji su oko njega veličaju i hvale Gospodara svoga i vjeruju u Nj i mole se da budu oprošteni grijesi vjernicima: 'Gospodaru naš, Ti sve obuhvataš milošću i znanjem; zato oprosti svima koji su se pokajali i koji slijede Tvoj put i sačuvaj ih patnje u Vatri! Gospodaru naš, uvedi ih u edenske vrtove, koje si im obećao, i pretke njihove, i žene njihove i potomstvo njihovo - one koji su bili dobri; Ti si, uistinu, Silan i Mudar. I poštedi ih kazne zbog ružnih djela...'" (40:7-9) Riječi Uzvišenog: "...da bi vas iz tmina na svjetlo izveo", tj. iz tmina neznanja i zablude na svjetlo upute i čvrstog uvjerenja. "On je prema vjernicima Milostiv" na dunjaluku i ahiretu, na dunjaluku na taj način što ih je uputio Istini, koju drugi ne poznaju, i ukazao im put sa kog su zalutali i skrenuli zagovornici nevjerovanja i novatorstva u vjeri i rulja koja ih slijedi, a na ahiretu ih je poštedio velikog straha i naredio melekima da ih dočekaju radosnim vijestima o zadobivanju Dženneta i spasenju od Vatre, što je sve odraz Njegove ljubavi i samilosti prema njima.

U Buharijevom "Sahihu" se prenosi od emirul- -muminina Omer ibn el-Hattaba, r.a. (518) da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., vidio neku zarobljenu ženu kako je uzela svoje dijete i privila ga na prsa da ga podoji, pa rekao je: "Mislite li da bi ova svoje dijete, ako bi ona o tome odlučivala, bacila u Vatru?" "Ne bi", rekoše oni. Allahov Poslanik, s.a.v.s., reče: "Tako mi Allaha, Allah je milostiviji prema Svojim robovima nego ona prema svome djetetu!" Riječi Uzvišenog: "a na Dan kad oni pred Njega stanu, On će ih pozdraviti sa: 'Mir vama!'" Čini se - a Allah najbolje zna - da se želi reći da će im pozdrav od Uzvišenog Allaha, na Dan kada Ga sretnu, biti selam, tj. na Dan kada ih pozdravi, kao što veli Uzvišeni: "'Mir vama!' - bit će riječi Gospodara Milostivog." (36:58) Riječima Uzvišenog: "i On im je pripremio nagradu plemenitu" misli se na Džennet i ono u njemu što oko nije vidjelo, uho nije čulo, niti ga čovjek može zamisliti.

"O Vjerovjesniče, Mi smo te poslali kao svjedoka i kao donosioca radosnih vijesti i kao poslanika koji opominje, /45/ da - po Njegovom naređenju - pozivaš k Allahu, i kao svjetiljku koja sija. /46/ I obraduj vjernike da će Allah na njih veliku milost prosuti, /47/ a ne slušaj nevjernike ni licemjere, i na uvrede njihove pažnju ne obraćaj i u Allaha se pouzdaj, Allah je dovoljan kao zaštitnik." /48/

[Boots]

Imam Ahmed prenosi od 'Ataa ibn Jesara da je rekao: "Sreo sam Abdullah ibn 'Amr ibn El-Asa, r.a., i rekao: 'Izvijesti me o opisu Božjeg Poslanika, s.a.v.s., u Tevratu', pa mi rekao je: 'Da, tako mi Allaha, opisan je u Tevratu nekim od svojstava iz Kur'ana: "O Vjerovjesniče, Mi smo te poslali kao svjedoka i kao donosioca radosnih vijesti i kao poslanika koji opominje", kao sugurnost "nepismenima" (Arapima tadašnjeg doba), ti si Moj rob i poslanik. Nazvah te onim koji se oslanja na Allaha. Nije grub ni osoran, niti galami po trgovima, na loše ne uzvraća lošim, već prelazi i prašta. Allah ga neće usmrtiti dok ne popravi njime zabludjeli narod da izjave da nema boga osim Allaha i time otvori slijepe oči, gluhe uši i okorjela srca." Prenosi ga Buharija, a i Ibn Ebi-Hatim. Ibn Ebi-Hatim prenosi od Ibn-Abbasa da rekao je: "Nakon što je objavljeno: 'O Vjerovjesniče, Mi smo te poslali kao svjedoka i kao donosioca radosnih vijesti i kao poslanika koji opominje' - a on je već bio naredio Aliji i Muazu, r.a., da idu u Jemen - rekao im je: /519/ 'Idite i obveseljavajte, a ne izazivajte odvratnost i odbojnost, olakšavajte, a ne otežavajte, jer mi je objavljeno: 'O Vjerovjesniče, Mi smo te poslali kao svjedoka i kao donosioca radosnih vijesti i kao poslanika koji opominje''").

Riječi Uzvišenog: "svjedoka", tj. koji svjedoči o Allahovoj jednoći i o tome da nema boga osim Njega i kao svjedoka ljudima o njihovim djelima na Sudnjem danu. A riječi Uzvišenog: "i kao donosioca radosnih vijesti i kao poslanika koji opominje", tj. obveselitelja vjernika obilnom nagradom a opominjatelja nevjernika neizbježnom kaznom. Riječi Uzvišenog: "da - po Njegovom naređenju - pozivaš k Allahu", tj. da stvorenja pozivaš da robuju svome Gospodaru po Njegovom naređenju koje ti je uputio, "i kao svjetiljku koja sija", tj. Istina sa kojom si došao poput je Sunca u njegovom blještavilu i svjetlosti i samo Ga prkosnik može zanijekati. Riječi Uzvišenog: "a ne slušaj nevjernike ni licemjere, i na uvrede njihove pažnju ne obraćaj", tj. nemoj im se pokoravati u onome što čuješ da govore "i na uvrede njihove pažnju ne obraćaj", tj. oprosti im i pređi preko toga i prepusti ih Uzvišenom Allahu, dovoljan im je On. Stoga Uzvišeni i veli: "u Allaha se pouzdaj, Allah je dovoljan kao zaštitnik."
  
"O vjernici, kad se vjernicama oženite, a onda ih, prije stupanja u bračni odnos, pustite, one nisu dužne da čekaju određeno vrijeme koje ćete vi brojati, već ih darujte i lijepo ih otpremite." /49/

Ovaj časni ajet sadrži brojne propise. Jedan od njih je da se brakom smatra i sam ugovor i o tome u Kur'anu ne postoji izričitiji ajet od ovog. Islamski pravnici razilaze se u tome da li ugovor pravno uspostavlja brak ili je to općenje, ili oboje zajedno. Kur'an riječ "nikah" - "brak" upotrebljava za ugovor i općenje nakon njega, izuzev u ovom ajetu, u kome se upotrebljava za sam ugovor, jer Uzvišeni veli: "O vjernici, kad se vjernicama oženite, a onda ih, prije stupanja u bračni odnos, pustite...." Ajet sadržava i dozvolu puštanja žene prije općenja sa njom. Riječi Uzvišenog: "vjernicama" odnose se na pretežitost, jer po općoj saglasnosti nema razlike u pravnoj kvalifikaciji (hukm) između vjernice i kitabijke. Ibn-Abbas, r.a., i grupa selefa ovaj ajet uzimaju kao dokaz da do razvoda braka (puštanje - talak) ne može doći ako mu ne prethodi sam brak, jer Uzvišeni Allah veli: "kad se vjernicima oženite, a onda ih pustite... ", spominjući razvod nakon sklapanja braka, što dokazuje da on nije valjan niti moguć prije. Ovo je stav [afije i Ahmeda i brojne grupe pređašnjih i potonjih (selef i halef). Malik i Ebu-Hanife, Allah im se smilovao, su stava da je razvod ispravan i prije sklapanja braka, kao npr. da neko kaže: "Ako se oženim tom i tom, puštena je!"

Razilaze se u pogledu slučaja da kaže: "Svaka žena koju oženim puštena je." Malik veli da nije puštena dok ne odredi na koju se to odnosi, a Ebu-Hanife da se svaka žena sa kojom se oženi smatra puštenom. Većina smatra da ne dolazi do razvoda, uzimajući kao dokaz ovaj ajet i hadis koji prenosi Amr ibn [u'ajb od svog oca, a on od njegovog djeda da je rekao: "Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: /520/ 'Covjek nema mogućnost razvoda ako nije vlastan', tj. ako nije u braku sa ženom koju pušta." Prenose ga Ahmed, Ebu-Davud, Et-Tirmizi i Ibn-Madže, a Et-Tirmizi veli: "Ovo je hasen-hadis. Ovo je najbolji hadis prenesen ovoj temi." Ibn-Madže također prenosi od Alije i El-Musevvera ibn Mahreme, r.a., a oni od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: /521/ "Nema razvoda prije braka." Riječi Uzvišenog: "one nisu dužne da čekaju određeno vrijeme koje ćete vi brojati." Postoji konsenzus među ulemom o tome da žena ne treba provesti priček, 'iddet, ako bude puštena prije općenja, već se odmah može udati za koga želi. Iz ovoga se izuzima žena kojoj je umro muž, a koja, po općoj saglasnosti, mora provesti 'iddet od četiri mjeseca i deset dana pa makar da on nije s njom općio. Riječi Uzvišenog: "već ih darujte i lijepo ih otpremite." Darovanje ovdje ima uopćenije značenje od polovine ugovorenog mehra es-sadak-musemma ili posebnog dara ukoliko mehr nije ugovoren. Uzvišeni Allah veli: "A ako ih pustite prije nego što ste u odnos s njima stupili, a već ste im vjenčani dar odredili, one će zadržati polovinu od onog što ste odredili." (2:237) Uzvišeni također veli: "Nije vaš grijeh ako žene pustite prije nego što u odnos s njima stupite, ili prije nego što im vjenčani dar odredite.

I velikodušno ih darujte darom, zakonom propisanim: imućan prema svome stanju, a siromah prema svom; to je dužnost za one koji žele da dobro djelo učine." (2:236) U Buharijinom "Sahihu" prenosi se od Sehla ibn Sa'da i Ebu-Usejda, r.a., da su rekli: (522) "Allahov Poslanik oženio se Umejmom, kćerkom [erahila. Kada je ušla kod njega, pružio je ruku prema njoj i kao da joj se to nije svidjelo. On je naredio Ebu-Usejdu da je opremi i da joj da dva lanena odijela." Ali ibn Talha, r.a., veli: "Ako joj je odredio mehr, pripada joj pola, a ako nije, darovat će je zavisno od njegovog imovnog stanja, i to je 'lijepo otpremanje'."

"O Vjerovjesniče, Mi smo ti dozvolili da budu žene tvoje one kojima si dao vjenčane darove njihove, i one u vlasti tvojoj koje ti je Allah dao iz plijena, i kćeri stričeva tvojih, i kćeri tetaka tvojih po ocu, i kćeri daidža tvojih, i kćeri tetaka tvojih po materi koje su se s tobom iselile, i samo tebi, a ne ostalim vjernicima - ženu - vjernicu koja sebe pokloni Vjerovjesniku, ako Vjerovjesnik hoće da se njome oženi - da ti ne bi bilo teško. Mi znamo šta smo propisali vjernicima kada je riječ o ženama njihovim i o onima koje su u vlasništvu njihovu. A Allah prašta i Milostiv je!" /50/

Uzvišeni se obraća Svome Poslaniku, veleći da mu je dozvolio njegove žene kojima je dao darove, tj. mehr, a njegov mehr koji je davao svojim suprugama iznosio je 12 i po oka, ukupno 500 dirhema, izuzev Umm-Habibe bint Ebi-Sufjan, za koju je mehr u visini 400 dinara dao Nedžaši ("negus"), Uzvišeni Allah mu se smilovao, i osim Safijje bint Hujejj, koju je probrao između zarobljenika Hajbera i kao mehr joj darovao slobodu, te Džuvejrije bint El-Haris iz plemena El-Mustalik, za koju je isplatio otkup Sabit ibn Kajs ibn [emmasu i oženio se njome. Riječi Uzvišenog: "i one u vlasti tvojoj koje ti je Allah dao iz plijena", tj. dozvolio ti je brak sa robinjama koje ti dopadnu iz plijena.

[Boots]

Prethodno je rečeno da je posjedovao Safijju i Džuvejriju, oslobodio ih i oženio se njima. Posjedovao je i Rejhanu bint [em'un iz plemena Nadr i Mariju, Koptkinju, majku njegovog sina Ibrahima, obje su bile robinje. Riječi Uzvišenog: "i kćeri stričeva tvojih, i kćeri tetaka tvojih po ocu, i kćeri daidža tvojih, i kćeri tetaka tvojih po materi." Ovo je sredina između neumjerenosti kršćana koji ne uzimaju ženu ako između njega i nje ima manje od sedam koljena i pretjerivanja jevreja koji uzimaju i bratičnu i sestričnu, što je grozno i odvratno. Riječi Uzvišenog: "Koje su se s tobom iselile", tj. U Medinu. Riječi Uzvišenog: "i ženu - vjernicu koja sebe pokloni Vjerovjesniku, ako Vjerovjesnik hoće da se njome oženi, samo tebi", tj. dozvoljava ti, Poslaniče, vjernicu koja ti se pokloni da se oženiš njome bez mehra, ako to želiš. Ibn Ebi-Hatim prenosi od Aiše da je rekla: "Ta koja se poklonila Poslaniku, s.a.v.s., je Havla bint Hakim ibn El-Evkas iz plemena Benu-Sulejm; bila je dobra žena." Ibn Ebi-Hatim, prenosi od Ibn-Abbasa da veli: "Poslanik nije imao nijednu ženu koja mu se poklonila, iako je takvih bilo dosta", tj. on nije prihvatio nijednu koja mu se poklonila, iako mu je to bilo dozvoljeno i samo njemu specifično, jer je to prepušteno njegovoj volji, kao što Uzvišeni veli: "ako Vjerovjesnik hoće sa se njome oženi", tj. ako to odabere. Riječi Uzvišenog: "samo tebi, a ne ostalim vjernicima." Ikrime veli: "Poklonjena nije dozvoljena drugima mimo tebe. Ako bi se i poklonila nekom čovjeku, ona mu nije dozvoljena dok joj ne dadne nešto (na ime mehra)."

Isto vele i Mudžahid i Eš-[a'bi i drugi, tj. ako se neka žena preda nekom čovjeku, on je, nakon što opći s njom, dužan dati joj mehr ravan njoj slične žene kao što je presudio Allahov Poslanik, s.a.v.s., u slučaju udaje Vašikove kćeri koja se predala, odredivši joj, nakon smrti muža, mehr njoj slične žene. I smrt i općenje se jednako tretiraju u vezi sa određivanjem i obaveznosti mehra ženi koja se predala nekome mimo Poslanika, s.a.v.s. On, pak, nije obavezan dati bilo šta onoj koja mu se preda, jer ima pravo da se oženi bez mehra, staratelja i svjedoka kao u slučaju Zejneb bint Džahš, r.a. Riječi Uzvišenog: "Mi znamo što smo propisali vjernicima kada je riječ o ženama njihovim i o onima koje su u vlasništvu njihovu." Tj. njihovo ograničavanje na četiri slobodne žene i koliko hoće robinja, te uvjetovanje staratelja, mehra i svjedoka. Oni su ummet, a tebi smo to olakšali i ništa od toga ti nismo učinili obaveznim "da ti ne bi bilo teško. A Allah prašta i Milostiv je."

"Možeš zanemariti one među njima koje hoćeš i možeš pozvati sebi onu koju hoćeš, a možeš zatražiti onu koju si udaljio, ni jedno od toga nije tvoj grijeh. Najlakše će tako one radosne biti i neće se žalostiti i tako će sve onim što im ti daješ zadovoljne biti - a Allah zna šta je u srcima vašim; Allah zna sve i Blag je." /51/

Riječi Uzvišenog: "Možeš zanemariti one među onima koje hoćeš i možeš pozvati sebi onu koju hoćeš, a možeš zatražiti onu koju si udaljio, ni jedno od toga nije tvoj grijeh." Ibn-Džerir se opredijelio za stav da je ovaj ajet općevažeći za one koje su se poklonile Poslaniku, s.a.v.s., kao i za njegove supruge i one koje su kod njega (njegovo vlasništvo); njemu je na volju prepušteno i, ako hoće, može među njima podijeliti noći ili ne. Ovo mišljenje usaglašavaju predanja od Aiše od kojih jedna govori o onima koje su se poklonile, tj. koju hoćeš, prihvatit ćeš, a koju nećeš, odbit ćeš je, a i poslije toga ti ostaje mogućnost izbora, ako želiš, možeš se povratiti i uzeti je sebi. Stoga veli: "a tražiti onu koju si udaljio, nije tvoj grijeh." Drugi put se od Mu'aza, a on od Aiše, prenosi da je rekla: (523) "Allahov Poslanik, s.a.v.s., je od jedne od nas tražio dan (da se odrekne dana koji joj pripada) nakon što je objavljeno: "Možeš zanemariti one među njima koje hoćeš i možeš pozvati sebi oni koju hoćeš, a možeš zatražiti onu koju si udaljio, ni jedno od toga nije tvoj grijeh." Rekoh joj (veli Muaz): "Šta si ti govorila?" Govorila sam: "Ako je meni ostavljeno da odlučim, Allahov Poslaniče, ne želim bilo kome dati prednost nad tobom!" Ovaj njen hadis upućuje na to da se ajetom smjera nepostojanje dijeljenja, a prvi da je ajet objavljen u vezi sa onima koje su se poklanjale. Zato se Ibn-Džerir odlučio za mišljenje po kome ajet obuhvata i one koje su se poklanjale, a i žene koje su kod njega; on ima pravo izbora i ako želi - dijelit će, a ako želi - neće.

Ovaj Ibn-Džerirov izbor je dobar i osnovan, jer je usaglasio hadise. Stoga Uzvišeni veli: "Najlakše će tako one radosne biti i neće se žalostiti i tako će sve onim što im ti daješ zadovoljne biti", tj. ako budu znale da ti je Uzvišeni Allah otklonio grijeh u vezi sa dijeljenjem i ako želiš - dijelićeš, a ako ne želiš - nećeš, a ti ipak budeš po svojoj volji dijelio, one će se tome obradovati i obveseliti i priznat će ti lijep postupak u dijeljenju i ravnopravnom tretmanu i tvoju pravičnost. Riječi Uzvišenog: "a Allah zna šta je u srcima vašim", tj. naklonost nekima mimo nekih koju nije moguće suspregnuti, kao što to prenosi imam Ahmed od Aiše, koja veli: (524) "Allahov Poslanik, s.a.v.s., dijelio je noći među svojim ženama i bio pravedan u tome, a potom govorio: "Bože, činim što sam u stanju, ne kori me za ono čime, Ti upravljaš, a ja ne!", misleći pri tom na srce. Stoga nakon svega slijede riječi Uzvišenog: "Allah zna sve", tj. ono pohranjeno u nutrini "i Blag je", tj. Blag je i oprašta.

"Odsada ti nisu dopuštene druge žene, ni da umjesto njih neku drugu uzmeš, makar te i zadivila ljepota njihova, osim onih koje postanu robinje tvoje. - A Allah na sve motri." /52/

Ne jedan od uleme, među njima i Ibn-Abbas i drugi, spominju da je ovaj ajet objavljen kao nagrada Poslanikovim, s.a.v.s., ženama za njihov lijepi postupak kada su se opredijelile za Allaha i Njegovog Poslanika i za ahiret kada im je Poslanik, s.a.v.s., ponudio da proberu, kao što je to prethodilo u ajetu. Nagrada im je to da ga je Allah ograničio na njih i zabranio mu da se oženi drugima ili da ih zamijeni drugima, makar mu se one i svidjele, izuzev robinja, koje može bez zapreka uzeti. Potom mu je Allah otklonio neugodnost i derogirao propis sadržan u ovom ajetu i odobrio mu ženidbu, ali se on nakon toga nije ženio, te je to bilo dobročinstvo Allahovog Poslanika, s.a.v.s., prema njima. Imam Ahmed prenosi od Aiše da je rekla: (525) "Božijem Poslaniku, s.a.v.s., Allah je prije smrti dozvolio ženidbu (nakon zabrane)."

[Boots]

Prenose ga i Et-Tirmizi i En-Nesai. Ibn Ebi-Hatim prenosi od Ummu-Seleme da je rekla: (526) "Prije nego što je Allahov Poslanik umro, Allah mu je dozvolio da se oženi ženama kojim hoće, osim one koje su udate." To je učinjeno ajetom: "Možeš zanemariti one među njima koje hoćeš" koji derogira ajet koji se poslije njega uči, kao što je slučaj i sa dva ajeta koji se odnose na iddet nakon smrti muža, a od kojih prvi derogira drugi. A Allah najbolje zna! Ibn-Džerir prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., pustio Hafsu a potom je povratio i odlučio da se rastane sa Sevdom sve dok ova svoj dan nije poklonila Aiši, a potom veli da je to bilo prije objavljivanja riječi Uzvišenog: "Odsada ti nisu dopuštene druge žene, ni da umjesto njih neku drugu uzmeš." Tačno je što veli da je ovo bilo prije objavljivanja ovog ajeta, iako ovo nije potrebno, jer ajet upućuje da se on ne ženi osim onima koje su kod njega i da ih ne mijenja drugima, a ne na to da on ne može pustiti neku od njih - a da je ne zamijeni, a Allah najbolje zna. Riječima: "ni da umjesto njih neku drugu uzmeš, makar te i zadivila ljepota njihova." Uzvišeni mu zabranjuje da poveća njihov broj ako neku od njih pusti ili da neku zamijeni drugom, izuzev robinja.

"O vjernici, ne ulazite u sobe Vjerovjesnikove, osim ako vam se dopusti radi jela, ali ne da čekate dok se ono zgotovi; tek kad budete pozvani, onda uđite, i pošto jedete, raziđite se ne upuštajući se jedni s drugima u razgovor. To smeta Vjerovjesniku, a on se stidi da vam to rekne, a Allah se ne stidi istine. A ako od njih nešto tražite, tražite to od njih iza zastora. To je čistije i za vaša i za nihova srca. Vama nije dopušteno da Allahova Poslanika uznemirujete niti sa se ženama njegovim poslije smrti njegove ikada oženite. To bi, uistinu, kod Allaha, bio veliki grijeh, /53/ iznosili vi o tome šta u javnost ili to u sebi krili, pa, Allah sve zna." /54/

Ovo je ajet o hidžabu. On sadrži šerijatske propise i odredbe. Njegovo objavljivanje podudarilo se sa riječima Omer ibn El-Hattaba. Naime, u oba "Sahiha" prenosi se da je on rekao: (527) "Moje riječi su se podudarile sa mojim Gospodarem tri puta. Rekao sam: "Allahov Poslaniče, kad bi Mekami - Ibrahim uzeo kao mjesto za obavljanje namaza?!", pa je Uzvišeni Allah objavio: "Neka vam mjesto na kome je stajao Ibrahim bude prostor iza koga ćete moći molitvu obavljati." (2:125) Rekao sam: "Allahov Poslaniče, tvojim ženama ulazi i dobar i pokvaren čovjek. Kako bi bilo da ih zaklone od drugih?" Tada je Allah objavio ajet o hidžabu. Rekao sam Poslanikovim, s.a.v.s., ženama kada su se udružile u ljubomori: “Ako vas on pusti, Gospodar njegov će mu dati umjesto vas boljih žena", pa je objavljeno upravo tako. U Muslimovom predanju spominje kao četvrtu stvar zarobljenike sa Bedra. Buharija prenosi i od Enes ibn Malika da je rekao: (528) "Omer ibn El-Hattab rekao je: 'Allahov Poslaniče, tvojim ženama ulazi i dobar i pokvaren čovjek. Kada bi majkama vjernika naredio da se zaklone?...'" Tada je Allah objavio ajet o hidžabu. Ajet je objavljen ujutro nakon ženidbe Allahovog Poslanika, s.a.v.s., sa Zejnebom bint Džahš, koju je sam Uzvišeni Allah udao za njega. Bijaše to u zul-ki'detu pete godine, a Allah najbolje zna. Buharija prenosi od Enesa ibn Malika da rekao je: /529/

"Kada se Allahov Poslanik, s.a.v.s., oženio Zejnebom bint Džahš, pozvao je ljude. Oni su jeli, a zatim sjeli razgovarati. On se pripremao da ustane, a oni nisu ustali. Vidjevši to, ustao je, a kada je ustao, ustali su svi osim trojice. Poslanik, s.a.v.s., htio je da uđe spavati, ti ljudi su sjedili, pa su ustali i otišli, te sam otišao i izvijestio Poslanika, s.a.v.s., da su otišli, pa je došao i ustao. Krenuo sam da uđem, pa je spustio zastor. Tada je Uzvišeni Allah objavio: "O vjernici, ne ulazite u sobe Vjerovjesnikove, osim ako vam se dopusti radi jela, ali ne da čekate dok se ne zgotovi; tek kad budete pozvani, onda uđite, i pošto jedete, raziđite se." Prenose ga i Muslim i En-Nesai. Riječi Uzvišenog: "Ne ulazite u sobe Vjerovjesnikove" zabrana su vjernicima da ulaze u stanove Allahovog Poslanika, s.a.v.s., bez njegova dopuštenja, kao što su činili u svojim kućama u džahilijetu i u početku islama. Uzvišeni Allah usrdno želi dobro ovome ummetu, pa mu iz počasti zabranjuje da to čini. Stoga Allahov Poslanik, s.a.v.s., veli: (530) "Klonite se ulaženja kod žena!" Uzvišeni Allah potom izuzima iz zabrane, pa veli: ... "osim ako vam se dopusti radi jela, ali ne da čekate dok se zgotovi." Mudžahid i drugi vele: "Tj. ne iščekujte da se ono skuha, pa kad to bude blizu, tada uđete, jer to Allah ne voli i osuđuje." Ovo je dokaz i za zabranu nametništva (uljezništva) koje Arapi nazivaju "ed-dajfen". Uzvišeni potom veli: "Tek kad budete pozvani, onda uđite, i pošto jedete, raziđite se." U sahih-hadisu prenosi se od Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: (531) "Kada bih bio pozvan na plećku, odazvao bih se, a kada bi mi bila poklonjena cjevanica, primio bih. Kada okončate ono zbog čega ste pozvani, olakšajte ukućanima i raziđite se."

Stoga Uzvišeni veli: ... "ne upuštajući se jedni s drugima u razgovor", kao što se zbilo sa trojicom koji su se zaboravili, što je Božijem Poslaniku, s.a.v.s., teško palo, kao što Uzvišeni veli: "To smeta Vjerovjesniku, a on se stidi da vam to rekne, a Allah se ne stidi istine." Veli se da mu je teško padao ulazak bez njegove dozvole i nije to podnosio, ali mu je bilo mrsko da im zabrani zbog toga što je bio jako stidan, sve dok mu Allah nije objavio zabranu tih postupaka. Stoga Uzvišeni veli: "a Allah se ne stidi istine", tj. zato vam je to zabranio. Potom Uzvišeni veli: "A ako od nekih nešto tražite, tražite to od njih iza zastora." "...iznosili vi o tome šta u javnost ili to u sebi krili, pa, Allah sve zna", tj. da se u njih ne gleda niti od njih što traži osim iza zastora. "to je čistije i za vaša i za njihova srca", tj. zaklanjanje koje sam vam propisao i naredio čistije je i bolje. Riječi Uzvišenog: "Vama nije dopušteno da Allahova Poslanika uznemirujete niti da se ženama njegovim poslije smrti njegove ikada oženite. To bi uistinu, kod Allaha, bio velik grijeh!" Zbog ovoga svi su učenjaci saglasni da je bilo kome zabranjeno da se oženi bilo kojom Poslanikovom, s.a.v.s., ženom nakon njega, jer su one njegove žene i na ovom i na budućem svijetu i, kao što je prethodilo, majke vjernika. Uzvišeni Allah to ističe i prijeti prekršiocima: "To bi, uistinu, kod Allaha, bio velik grijeh!" A potom veli: "iznosili vi o tome šta u javnost ili to u sebi krili, pa, Allah sve zna", tj. sve zna i ništa Mu nije skriveno.

[Boots]

"Njima nije grijeh da budu otkrivene pred očevima svojim, i sinovima svojim, i braćom svojom, i sinovima braće svoje, i sinovima sestara svojih, i ženama vjernicama, i pred onima koje su u vlasništvu njihovu. I Allaha se bojte, jer kod Allaha, doista, nije skriveno ništa." /55/

Ove bliske srodnike Uzvišeni Allah izuzima i od njih se nije obavezno zaklanjati, kao što stoji i u poglavlju "En-Nur" u riječima: "Neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim..." pa do: "koja su stidna mjesta žene." (24:31) Neko od selefa je pitao: "Zašto u ova dva ajeta nisu spomenuti amidža i dajdža?", pa su Ikrime i Eš-[a'bi odgovorili da oni nisu spomenuti jer bi možda to što vide opisali svojim sinovima. Riječi Uzvišenog: "i ženama vjernicama", znače da se ne moraju zaklanjati od vjernica. Riječi: "i pred onima koje su u vlasništvu njihovu", odnose se na njihove robove i robinje, kao što je prethodno skrenuta pažnja i naveden hadis. Riječi Uzvišenog: "I Allaha se bojte, jer Allahu, doista, nije skrivneo ništa", tj. bojte Ga se u osami i u javnosti, jer je On svjedok svega i ništa mu nije skriveno pa budite svjesni Njegova nadzora, neka je Slavljen i Uzvišen!

"Allah i meleci Njegovi blagosiljaju Vjerovjesnika. O vjernici, blagosiljajte ga i vi i šaljite mu pozdrav!" /56/

El-Buhari veli: "Ebul-'Alije kaže: 'Allahov salavat (blagosiljanje) je Njegova pohvala njemu, Poslaniku, s.a.v.s., kod meleka, a blagosiljanje meleka je dova.'" Ibn-Abbas veli: znači "blagosiljaju", a Ebu- -'Isa Et-Tirmizi veli da je preneseno od Sufjana es-Sevrija i ne jednog alima da su rekli: "Salavat (blagosiljanje) Gospodara je milost, a salavat meleka je traženje oprosta (istigfar)" Uzvišeni Allah izvještava Svoje robove o položaju koji kod Njega u "Visokom društvu" zauzima Njegov rob i Poslanik: On ga hvali kod bliskih meleka, a meleki ga blagosiljaju. Potom Uzvišeni naređuje žiteljima "nižega svijeta" (dunjaluka) da ga blagosiljaju i selam mu šalju, kako bi se pri njemu stekla pohvala obaju svjetova, i "Višeg" i "nižeg". Uzvišeni izvještava da On blagosilja Svoje robove vjernike: "On vas blagosilja, a i meleki Njegovi..." I u riječima njih čeka oprost od Gospodara.A u hadisu stoji: (532) "Allah i Njegovi meleki blagosiljaju desne strane safova." Također je rekao: (533) "Bože, blagoslovi Ebu-Evfaovu porodicu." Džabirova žena ga je molila da blagoslovi nju i njenog muža, pa je rekao: (534) "Neka Allah blagoslovi tebe i tvoga supruga!" Postoje mutevatir-hadisi koji naređuju salavat na Poslanika i kazuju kako se on čini. Spomenut ćemo, ako Bog da, što nam se čini zgodnim i prikladnim, a Allah je na pomoći. Buharija prenosi od Ka'ba ibn Udžre da je rekao: "Rečeno je: 'Božji Poslaniče, selam na te znamo, a kako činiti salavat?' On je rekao: (535)

'Recite: 'Bože, blagoslovi Muhammeda i Muhammedovu porodicu, kao što si blagoslovio Ibrahima. Ti si Hvaljen i Slavljen. Bože, obaspi blagodatima Muhammeda i Porodicu Muhammedovu, kao što si obasuo blagodatima Ibrahimovu porodicu. Ti si Hvaljen i Slavljen.''" Ibn Ebi-Hatim prenosi Ka'ba ibn Udžre da rekao je: (536) "Nakon što je objavljeno: 'Allah i meleki Njegovi blagosilju Vjerovjesnika. O vjernici, blagosiljajte ga i vi i šaljite mu pozdrav', rekli smo: 'Allahov Poslaniče, znamo selam na te, a kako činiti salat?' Rekao je: 'Recite: 'Bože, blagoslovi Muhammeda i Muhammedovu Porodicu, kao što si blagoslovio Ibrahima i Ibrahimovu porodicu. Obaspi blagodatima Muhammeda i Porodicu Muhammedovu, kao što si obasuo blagodatima Ibrahima i Ibrahimovu porodicu. Ti si Hvaljen i Slavljen.''" Njihove riječi: "Znamo selam na tebe" odnose se na selam na tešehhudu, kome ih je on podučavao kao što ih podučava suri iz Kur'ana, a u njemu stoji: "Neka je selam na tebe, Poslaniče, i milost Allahova i Njegov blagoslov." Muslim prenosi od Ebu-Mes'ud el-Ensarija da rekao je: (537) "Došao nam je Allahov Poslanik, s.a.v.s., dok smo sjedili sa Sa'dom ibn 'Ubedeom, pa mu je Bušejr ibn Sa'd rekao: 'Allah nam je naredio da na te salavat donosimo, Allahov Poslaniče. Kako ćemo to činiti?' Allahov Poslanik, s.a.v.s., šutio je toliko da smo poželjeli da ga nije pitao, pa je potom rekao: 'Recite: 'Bože, blagoslovi Muhammeda i Muhammedovu Porodicu, kao što si blagoslovio Ibrahimovu porodicu.

Obaspi blagodatima Muhammeda i Muhammedova Porodicu, kao što si obasuo blagodatima Ibrahima među svim ljudima i svjetovima. Ti si Hvaljen i Slavljen. A selam činite kao što već znate.''" Prenose ga Ebu-Davud, Et-Tirmizi, En-Nesai i Ibn-Džerir od Malika, a Et-Tirmizi veli: "Ovaj hadis je hasen, sahih" Imam Ahmed prenosi od Ebu-Mes'ud el-Bedrija da su ashabi rekli: (538) "Božji Poslaniče, selam na te znamo. Kako ćemo salavat na te donositi kada klanjamo?" On reče: "Recite: 'Bože, blagoslovi Muhammeda i Muhammedovu Porodicu'." Spominje ga i prenosi Eš-[afi'jji, Allah mu se smilovao, u svome "Musnedu" od Ebu-Hurejra sličnim riječima. Odatle Eš-[afi'jji drži da je klanjač obavezan na posljednjem sjedenju proučiti salavat na Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i ako ga izostavi namaz mu nije ispravan. Stav o obaveznosti podržan je izvanjskim značenjem ajeta i protumačen ovim hadisom od strane grupe ashaba, među kojima su Ibn-Mes'ud, Ebu-Mes'ud el-Bedri i Džabir ibn Abdullah, te tabini Eš-[a'bija, Ebu-Dža'fer El-Bakira i Mukatil ibn Hajjana. Isto tvrdi i Eš-Šafi'jji; od njega se ne prenosi drugačiji stav, niti postoji razlika među njegovim sljedbenicima. Na kraju je i Ahmed zauzeo takav stav. Ispravno je da je to samo jedan stav, a većina je na suprotnom stanovištu... Stav da je to vadžib shodan izvanjskom značenju ajeta zastupa Eš-[afi'ijj, Allah mu se smilovao; on veli da je salavat na Poslanika, s.a.v.s., obavezan i kod pređašnjih i kod potonjih, selef i halef.

Hvala neka je Allahu, ne postoji saglasnost o suprotnom ni ranije, a ni kasnije. Prethodnom ide u prilog još jedan hadis koji prenose imam Ahmed, Ebu-Davud, Et-Tirmizi, koji ga ocjenjuje kao sahih, zatim En-Nesai, Ibn-Huzejme i Ibnu-Hibban u svojim "Sahihima." Hadis je predaja Hajve ibn [urejha sa njegovim senedom od Fudale ibn Ubejda, koji je rekao: (539) "^uo je Allahov Poslanik, s.a.v.s., nekog čovjeka kako u namazu moli bez da veliča (temdžid) Allaha i donese salavat na Poslanika, pa ga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., požurio, potom ga pozvao i rekao njemu ili nekome drugome: 'Kada neko od vas klanja, neka počne sa temdžidom (slavljenjem i veličanjem) i pohvalom Uzvišenog Allaha, zatim neka donese salavat na Poslanika, zatim neka moli šta hoće.'" Ibn-Džerir prenosi od Junusa ibn Habbaba (540) da im je držao hutbu u Perziji, pa rekao: "Izvijestio me je neko ko je čuo Ibn-Abbasa kako veli: 'Ovako je objavljen ajet o kome je riječ, pa smo rekli ili su rekli: 'Allahov Poslaniče, znamo selam na tebe, a kako činiti salavat?' On je rekao: 'Bože, blagoslovi Muhammeda i Muhammedovu Porodicu, kao što si blagoslovio Ibrahima i Ibrahimovu porodicu. I smiluj se Muhammedu i Muhammedovoj Porodici, kao što si se smilovao Ibrahimovoj porodici. Ti si Slavljen i Hvaljen.'" Ovaj hadis koriste kao dokaz oni koji smatraju da je dozvoljeno prizivati milost na Poslanika, s.a.v.s., što je i stav većine, a osnažuje ga i hadis o beduinu koji rekao je: (541)

[Boots]

"Bože, smiluj mi se i Muhammedu, i nemoj se smilovati nikome uz nas!", pa mu je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Suzio si ono što je široko!" Prenosi Ebu-'Isa et-Tirmizi od Abdullah bin Mes'uda da je Allahov Poslanik rekao: "Najpreči će mi na Sudnjem danu biti oni koji na me najviše salavat donose." Et-Tirmizi je usamljen u prenošenju ovog hadisa i veli da je hasen-garib. Ismail el-Kadi prenosi od Ubejja ibn Ka'ba, a on od svoga oca da rekao je: (543) "Allahov Poslanik, s.a.v.s., izlazio je u gluho doba noći i govorio: 'Došao je potres koji najavljuje Sudnji dan, za njim slijedi slijedeći, dolazi smrt sa svim što je u njoj.' Ubejj je rekao: 'Allahov Poslaniče, ja noću klanjam. Hoću li tebi posvetiti trećinu salavata?' Allahov Poslanik je rekao: /542/ 'Pola.' Ubejj rekao je: 'Hoću li ti posvetiti pola svojih salavata?' Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: 'Dvije trećine.' On reče: 'Hoću li ti posvetiti sve moje salavate?' 'U tom slučaju Allah će ti oprostiti sve grijehe!'" Imam Ahmed prenosi od Tufejla ibn Ubejja, a on od svoga oca da rekao je: (544) "Neki čovjek rekao je: 'Allahov Poslaniče, šta misliš ako ti ja posvetim sva svoja blagosivljanja?' On mu reče: 'U tom slučaju Allah će te sačuvati od svega što te brine na ovom i budućem svijetu.'" Muslim, Ebu-Davud, Et-Tirmizi i En-Nesai prenose od Ebu-Hurejreta da je rekao: "Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: (545) 'Ko na me jedanput donese salavat, Allah će na njega deset puta.'" Et-Tirmizi veli da je hadis hasen-sahih. Imam Ahmed prenosi od Ebu-Talhe el-Ensarija da je rekao: (546) "Jednoga jutra Allahov Poslanik, s.a.v.s., osvanuo raspoložen, na licu mu se vidjela radost. Rekoše: 'Allahov Poslaniče, danas si osvanuo raspoložen, na licu ti se vidi radost?' On reče: 'Da, došao mi je glasnik od mog Uzvišenog Gospodara i rekao: 'Ko od tvoga ummeta na tebe donese jedan salavat, za njega će mu Allah upisati nagradu kao za deset dobrih djela, izbrisati grijeh za deset loših i uzdići ga deset derdža i uzvratiti mu sličnim.''"

Ovo je dobar sened, ali ga nisu zabilježili sastavljači "šest zbirki" Imam Ahmed prenosi od Alije ibn El-Husejna, a ovaj od svoga oca da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: (547) "[krtica je onaj kod koga budem spomenut, a on ne donese salavat na me." Prenosi ga Et-Tirmizi. Et-Tirmizijj prenosi od Ebu-Hurejre da je rekao: (548) "Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: 'Na gubitku je onaj kod koga budem spomenut pa ne donese salavat na me. Na gubitku je onaj ko dočeka ramazan i isprati ga prije nego što mu bude oprošteno. Na gubitku je onaj kod koga roditelji dočekaju starost a ne uvedu ga u Džennet.'" Potom veli da je hasen-garib. Buharija ga u djelu "El-Edebul-mufred" prenosi kao merfu' od Ebu Hurejra sličnim riječima. Ovaj hadis i onaj prije njega dokaz su da je obavezno donošenje salavata na Poslanika, s.a.v.s., kad god se spomene, što je stav grupe učenjaka, među kojima su i Et-Tahavi i El-Halimi. Drugi smatraju da je obavezno donijeti salavat na njega jednput u toku sijela, a lijepo (mustehabb) je više od toga. Ovaj stav se potkrepljuje hadisom koji prenosi Et-Tirmizi od Ebu-Hurejra, a ovaj od Poslanika, s.a.v.s., da rekao je: (549)

"Kad ljudi sjednu na nekom sijelu i ne spominju Allaha i ne donose salavat na svoga Poslanika, ono će im biti razlog za žaljenje na Sudnjem danu i ako htjedne On će ih kazniti, a ako htjedne On će im oprostiti." Od nekih se prenosi da je salavat na njega - neka je na njega salavat i selam - obavezan jedanput u životu, shodno zapovijedi iz ajeta, a mustehabb je u svakoj situaciji. Ja velim: "Ovo su čudne riječi, jer postoji zapovijed da se donosi salavat na njega u mnogim vremenima." Isto se odnosi i nakon ezana, što prenosi imam Ahmed od Abdullaha ibn Amr ibn El-Asa, koji veli da je čuo Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako veli: (550) "Kada čujete muezzina, govorite isto što i on, a onda donesite salavat na me, jer ko donese salavat na me, Allah na njega donese deset. Potom od Allaha za me tražite 'el-vesileh', jer je to položaj u Džennetu koji pripada samo jednom Allahovom robu, a ja priželjkujem da ja budem taj. Ko za mene bude tražio "el-vesileh", zaslužit će šefaat." Prenose ga Muslim, Ebu-Davud, Et-Tirmizi i En-Nesai od Ka'ba ibn 'Alkame. Isto je i prilikom ulaska u džamiju i izlaska iz nje, o čemu govori hadis koji prenosi imam Ahmed od Fatime, kćerke Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koja veli: (551) "Allahov Poslanik, s.a.v.s., je, kada je ulazio u džamiju, donesi salavat i selam na Muhammeda, a potom bi rekao: 'Bože, oprosti mi grijehe i otvori mi vrata Tvoje milosti.' A kada bi izlazio, govorio je: 'Bože, oprosti mi grijehe i otvori vrata Tvoje dobrote.' U to spada i salavat na njega, s.a.v.s., prilikom klanjanja dženaze, jer je sunnet nakon prvog tekbira proučiti Fatihu, nakon drugog donijeti salavat na Poslanika, s.a.v.s., nakon trećeg moliti za umrlog, a nakon četvrtog reći: "Bože, ne uskrati nam nagradu za njega, niti nas stavi na kušnju nakon njega."

U to spada i salavat na Poslanika, s.a.v.s., između tekbira prilikom klanjanja bajrama, završetka dove, i u kunut-dovi, kao što to prenosi En-Nesai u svome "Sunenu." U to spada i često donošenja salavata na njega petkom i uoči petka, te prilikom posjete njegovom kaburu, s.a.v.s. Salavat i selam mu bivaju dostavljeni, shodno njegovim, s.a.v.s., riječima: (552) "Allah ima putujuće meleke koji mi dostavljaju selam od moga ummeta." Prenosi ga imam Ahmed od Ibn-Mes'uda, a također i En-Nesai. Vele da je mustehabb donijeti salavat na Poslanik, s.a.v.s., uz spominjanje Allaha prilikom klanja, uzimajući kao podršku ajet: "I spomen na tebe visoko uzdigli." (94:3) Neki mufessiri vele: Uzvišeni Allah kaže: "Ne spomenem se, a da se i ti sa Mnom ne spomeneš." Većina im oponira, veleći da je klanje prigoda u kojoj se spominje isključivo Uzvišeni Allah, kao i prilikom jela, općenja i drugih stvari za koje ne postoji sunnet po kom bi se donosio salavat na Poslanika, s.a.v.s. Dozvoljeno je sljedstveno tome donositi salavat i na druge osim poslanika, kao što stoji u hadisu: (553) "Bože, blagoslovi Muhammeda, njegovu Porodicu, njegove supruge i njegovo potomstvo." U prilog tome idu riječi Uzvišenog: "Uzmi od dobara njihovih zekat, da ih njime očistiš, i blagoslovljenim ih učiniš, i pomoli se za njih" (9:103),

[Boots]

i njegove, s.a.v.s., riječi: (554) "Bože, blagoslovi porodicu Ebu-Evfaovu!" Navode ga u oba "Sahiha". Većina učenjaka veli da nije dozvoljeno izdvojeno donosili salavat ni na koga osim Poslanika, jer je on postao njihovo obilježje kada se spominju, te ga nije dozvoljeno pridavati drugima. Tako se ne može reći: "Ebu-Bekr, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao je; ili rekao je Alija, sallahu 'alejhi, rekao je", mada je ispravno po značenju, niti se može reći: "Muhammed azze ve dželle", mada je on snažan i veličanstven, jer je to obilježje koje asocira na spominjanje Moćnog i Veličanstvenog Allaha. Salavati na nekog drugog koje nalazimo u Knjizi i sunnetu tretiraju se kao dova za njih, tako da blagoslov (salavat) na porodicu Ebu-Evfaovu nije postao njeno obilježje, niti obilježje Džabira i njegove žene. Ovo je lijep pristup. U vezi sa selamom drugima mimo poslanika, pristalica našeg pravca šejh Muhammed el-Džuvejni veli: "On ima značenje salavata, te se ne upotrebljava za odsutne, niti se njime izdvaja neko mimo Poslanika. Tako se ne kaže "Alija, alejhisselam". Isto se tretiraju i živi i mrtvi. Prisutnima se on upućuje, pa se kaže: "Selamun alejk", "Selamun alejkum", "Esselamu alejk" ili "alejkum" i u tom pogledu svi su saglasni." U izražavanju mnogih autora prevladava stav da se za Aliju izdvojeno od drugih kaže "Alija, alejhisselam" ili "Kerremellahu vedžehu", Allah mu ukazao čast, mimo ostalih ashaba, Mada je to po značenju ispravno, moraju se ravnopravno tretirati svi ashabi.

Ukoliko je to izraz uvažavanja i poštovanja, dvojica šejhova, Ebu-Bekr i Omer, i predvodnik vjernika Osman to tim prije zaslužuju, neka Allah sa svima njima bude zadovoljan. En-Nevevi veli: "Kada neko donosi salavat na Poslanika, s.a.v.s. neka donese i salavat i selam i neka se ne ograničava samo na jedno. Neka ne kaže samo 'sallallahu alejhi' ili samo 'alejhisselam'." Ove riječi su utemeljene na ovom ajetu: "O vjernici, blagosiljajte ga i vi i šaljite mu pozdrav!” Bolje je reći: sallallahu alejhi ve selleme teslima.

"One koji Allaha i Poslanika Njegova budu vrijeđali, Allah će i na ovom i na onom svijetu prokleti, i sramnu im patnju pripremiti. /57/ A oni koji vjernike i vjernice vrijeđaju, a oni to ne zaslužuju, tovare na sebe klevetu i pravi grijeh." /58/

Uzvišeni ovim riječima prijeti onima koji Ga vrijeđaju, čineći suprotno od onoga što naređuje i vršeći ono što zabranjuje, koji u tome ustrajavaju i koji vrijeđaju Njegovog Poslanika, s.a.v.s., i govore da ima nekakvu mahanu ili manjakvost, neka nas Allah toga sačuva! Ikrime za riječi Uzvišenog: "Oni koji Allaha i Njegovog Poslanika budu vrijeđali..." veli da se odnose na one koji izrađuju kipove. U oba "Sahiha" prenosi se hadis Ebu-Hurejrea, koji kaže: Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: (555) "Uzvišeni Allah veli: "Vrijeđa me sin Ademov - psuje vrijeme, a Ja sam Vrijeme: obrćem njegovu noć i dan." U džahilijetu su, naime, govorili: "O propasti vremena, učinilo nam je to i to!", pripisujući Allahova djela vremenu i njega grdeći, iako je istinski počinilac sam Uzvišeni Allah, pa im je On to zabranio. Ovo potvrđuju Eš- -[afi'ijj, Ebu-Ubejde i drugi. Veli se i da su objavljeni u vezi sa onima koji vrijeđaju Poslanika, s.a.v.s., zbog ženidbe sa Safijjom bint Hujejj ibn Ahtab. Očito je da je ajet općenitog značenja i da se odnosi na svakoga ko ga na bilo koji način vrijeđa. Ko njega vrijeđa, Allaha vrijeđa, a ko se njemu pokorava, Allahu se pokorava, kao što to prenosi imam Ahmed od Abdullaha ibn Mugaffelae el-Muzenija koji veli: Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je (556): "Tako vam Allaha, pazite mi ashabe, nemojte ih uzeti za cilj izrugivanja nakon mene. Ko njih voli, voli ih mojom ljubavlju, a ko ih mrzi, mrzi ih jer mrzi i mene. Ko njih vrijeđa i mene vrijeđa, a ko mene vrijeđa vrijeđa Allaha, a ko vrijeđa Allaha, izlaže se opasnosti da ga Allah kazni!"

Prenosi ga Et-Tirmizi. Uzvišeni veli: "A oni koji vjernike i vjernice vrijeđaju, a oni to ne zaslužuju", pripisuju im nešto od čega su oni čisti, što nisu učinili, "tovare na sebe klevetu i pravi grijeh", to je velika potvora. U ovu prijetnju ponajviše ulaze oni koji ne vjeruju u Allaha i Njegovog Poslanika, a zatim rafidije, koji omalovažavaju ashabe i sramote ih nečim od čega ih je Allah sačuvao, opisujući ih osobinama suprotnim od onih o kojima nas Uzvišeni Allah izvještava. Jer, Uzvišeni Allah izvještava da je zadovoljan sa njima, i sa muhadžirima i sa ensarijama, i hvali ih, a te neznalice i glupaci ih grde i omalovažavaju, optužujući ih za nešto što nisu činili. Oni su, ustvari pokvarenih srca, jer sramote one koji su dostojni pohvale, a hvale one koje treba sramotiti. Ebu-Davud prenosi od Ebu-Hurejrea (557) da je rečeno: "Allahov Poslaniče, šta je ogovaranje?" On je rekao: "Spominjanje svoga brata nečim što on ne bi volio." Neko reče: "[ta misliš ako je pri mome bratu ono što ja reknem?" On reče: "Ako je pri njemu ono što veliš, ogovorio si ga, a ako nije onda si ga potvorio." Prenosi ga Et-Tirmizi i kaže: hasen-sahih. Ibn Ebi-Hatim prenosi od Aiše da je rekla: "Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je svojim ashabima: (558) 'Koja kamata je kod Allaha najgora?' Rekoše: 'Allah i Njegov poslanik najbolje znaju.' On reče: 'Najgora kamata kod Allaha je okaljati čast muslimana!'", a potom je proučio: "A oni koji vjernike i vjernice vrijeđaju, a oni to ne zaslužuju, pripisuju im nešto od čega su oni čisti, što nisu učinili, tovare na sebe klevetu i pravi grijeh."

"O Vjerovjesniče, reci ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika neka spuste haljine svoje niza se. Tako će se najlakše prepoznati pa neće napastvovane biti. A Allah prašta i Milostiv je. /59/ Ako se licemjeri i oni čija su srca bolesna i oni koji po Medini šire laži - ne okane, Mi ćemo ti vlast nad njima prepustiti i oni će samo kratko vrijeme kao susjedi tvoji u njoj ostati, /60/ prokleti neka su! Gdje god se nađu, neka budu uhvaćeni i ubijeni /61/ prema Allahovu zakonu koji je vrijedio za one koji su bili i nestali! A ti nećeš u Allahovu zakonu izmjene naći!" /62/

Uzvišeni Allah naređuje Svome Poslaniku, s.a.v.s., da naredi vjernicama, posebno svojim ženama, i kćerkama, zbog posebne časti koju uživaju, da na se spuste svoje zastore kako bi se razlikovale od obilježja džahilijetskih žena i robinja. "Džilbab" je prekrivač. To vele Ibn-Mes'ud, Ubejde i Katade i drugi. On je sličan današnjem "izaru". El-Dževheri veli da je džilbad ogrtač. Ali Ibn Ebi-Talha prenosi od Ibn- -Abbasa: "Allah naređuje džilbabom i da ostave nepokriveno samo jedno oko." Muhammed ibn Sirin kaže: "Pitao sam Ubejdea es-Selmanija o riječima Uzvišenog Allaha: "neka spuste haljine svoje niza se", pa je pokrio lice i glavu, a ostavio otkriveno samo lijevo oko. Ikrime veli: "Pokrit će otvor na prsima džilbabom koji će spustiti preko njega." Ibn Ebi-Hatim prenosi da je Umm-Seleme rekla nakon što je objavljen ovaj ajet da su ensarijske izašle kao da su im na glavama gavranovi, a na sebi su imale crne prekrivače. Ez-Zuhri je pitan o djevojčici pa je rekao: "Ona je dužna da obuče himar, a ne džilbab."

Riječi Uzvišenog: "Tako će najlakše prepoznate biti pa neće napastvovane biti." Mudžahid veli: "Umotat će se u u džilbab, pa će se znati da su slobodne žene, te ih pokvarenjaci neće uznemiravati ili sumnjičiti. Riječ Uzvišenog: "A Allah prašta i Milostiv je", to jest ono što je bilo u danima džahilijjeta, kada nisu za to znale. Potom Allah prijeti munaficima, a to su oni koji očituju vjerovanje, a u sebi skrivaju nevjerovanje. "Oni čija su srca bolesna" su bludnici, "a oni koji po Medini šire laži", tj. oni koji govore: "Došli su neprijatelji i došli su ratovi", što je laž i potvora. Ukoliko ne prestanu sa tim i ne vrate se Istini "Mi ćemo ti vlast nad njima prepustiti", tj. Mi ćemo ti nad njima vlast dati, "i oni će samo kratko vrijeme kao susjedi tvoji u njoj ostati", tj. u Medini. "prokleti neka su", protjerani i udaljeni, "gdje god se nađu", tj. gdje god budu "neka budu uhvaćeni", jer su poniženi i malobrojni, "i ubijeni." Potom Uzvišeni veli: "prema Allahovom zakonu koji je vrijedio za one koji su bili i nestali!", tj. ovo je Njegov zakon važeći za munafike u slučaju kada oni prevrše granicu u svojoj dvoličnosti i nevjerovanju. U tom slučaju pristralice vjerovanja bivaju upućeni na njih i oni ih poražavaju. "A ti nećeš u Allahovu zakonu izmjene naći", tj. Allahov zakon da munafici bivaju poraženi je nepromjenjiv.

[Boots]

"Ljudi te pitaju o Smaku svijeta; reci: 'To jedino Allah zna! A ti ne znaš, možda je Smak svijeta blizu!' /63/ Allah je nevjernike prokleo i za njih Oganj razbuktali pripremio, /64/ u njemu će vječno i zauvijek boraviti, ni zaštitnika ni pomagača neće naći. /65/ Na Dan kad se njihova lica u Vatri budu prevrtala, govorit će: 'Kamo sreće da smo se Allahu pokoravali i da smo Poslanika slušali!' /66/ I govorit će: 'Gospodaru naš, mi smo prvake naše i starješine naše slušali, pa su nas oni s Pravog puta odveli; /67/ Gospodaru naš, podaj im dvostruku patnju i prokuni ih prokletstvom velikim!'"/68/

Uzvišeni upućuje Svoga Poslanika da, ako ga ljudi budu pitali o Sudnjem danu, znanje o njemu pripiše Uzvišenom Allahu. Isto se kaže i u poglavlju "El-E'raf", koje je mekansko, a ovo je medinsko, tako da se znanje o njemu kontinuirano pripisuje Onome Koji će učiniti da on nastupi. Ali, On ga izvještava da je Sudnji dan blizu!" Uzvišeni također veli: "Bliži se čas i Mjesec se raspolutio." (54:1) Potom Uzvišeni veli: "Allah je prokleo nevjernike", tj. udaljio ih iz Svoje milosti "i za njih Oganj razbuktali pripremio", tj. na budućem svijetu, "u njemu će vječno i zauvijek boraviti", tj. neprestano, nema im izlaska iz njega niti udaljavanja. "Ni zaštitnika ni pomagača neće naći", tj. nema nikoga ko će ih izbaviti. "Na Dan kada se njihova lica u Vatri budu prevrtala, govorit će: 'Kamo sreće da smo se Allahu pokoravali i da smo Poslanika slušali!'", tj. bit će vučeni licem prema tlu u Džehennem.

U takvom stanju govorit će: "Da smo na dunjaluku bili od onih koji su se pokoravali Allahu i Poslaniku!" "zažalit će nevjernici često što nisu postali muslimani." (15:2) I ovdje također izvještava da će u ovakvom stanju poželjeti da su bili vjernici. "I govorit će: "Gospodaru naš, mi smo prvake naše i starješine naše slušali, pa su nas oni s Pravog puta odveli." Tavus veli: "Prvaci znači uglednici, a starješine učenjaci." Ovo prenosi Ibn Ebi-Hatim, a znači: "Mi smo slijedili naše zapovjednike i slijedili smo loše učenjake, i kako su oni bili u zabludi, a suprotstavili smo se poslanicima!" "Gospodaru naš, podaj im dvostruku patnju", tj. za njihovo nevjerovanje i zato što su nas na stranputicu odveli, "I prokuni ih prokletstvom velikim!" Neki uče "mnogobrojnim", a oboje je ispravno po značenju, s tim da se učač može opredijeliti za jedno do ovo dvoje, a ne spojiti oboje i npr. reći "velikim mnogobrojnim."

"O vjernici, ne budite kao oni koji su Musaa uznemirivali, pa ga je Allah oslobodio onoga što su govorili, i on kod Allaha ugled uživa." /69/

Buharija prenosi od Ebu-Hurejrea da je rekao: "Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: (559) 'Musa, a.s., bio je stidljiv čovjek. Od stida nije dozvoljavao da mu se vidi ni dio kože, pa su ga neki Izraelićani uznemirivali. Rekli su: 'On se ovako sakriva samo zbog tog što ima nekakvu mahanu na koži, gubu, kilu ili neku drugu bolest.' Uzvišeni Allah htio je da Musaa oslobodi onoga što su za njega govorili. Tako se on jednoga dana osamio i skinuo odjeću, ostavio je na kamen, a zatim se okupao. Nakon što je završio, krenuo je ka odjeći da je uzme, ali je kamen pobjegao sa njegovom odjećom. Musa je uzeo svoj štap i počeo tražiti kamen, govoreći: 'Moja odjeća, o, kamenu!', dok nije stigao do skupa Izraelićana, koji su ga vidjeli gologa, ljepšega od mnogih koje je Allah stvorio. Tako ga je Allah oslobodio onoga što su govorili. Kamen se zaustavio, pa je on uzeo svoju odjeću i obukao je, te stao udarati kamen svojim štapom. Tako mi Boga, na kamenu su ostala udubljenja od njegovih udaraca, tri četiri ili pet." "O vjernici, ne budite kao oni koji su Musaa uznemiravali, pa ga je Allah oslobodio onoga što su govorili, i on kod Allaha ugled uživa." Buharija se ovim hadisom izdvaja od Muslima. Imam Ahmed prenosi od Abdulaha Ibn Mes'uda da rekao je: (560)

"Allahov Poslanik, s.a.v.s., je jednoga dana podijelio plijen pa je neki ensarija rekao: 'Ovo je podjela koja nije radi Allaha.' Ja sam rekao: 'Allahov neprijatelju, izvjestit ću Allahovog Poslanika, s.a.v.s.', pa mu je lice pocrvenjelo, a zatim rekao je: 'Neka je Allahova milost na Musaa, uznemiravan je i gore od ovoga', pa se strpio." Navode ga oba "Sahiha". Riječi Uzvišenog: "i on kod Allaha ugled uživa" znače da je on ugledan kod Uzvišenog Allaha. Grupa prethodnika kaže: "[to god je zatražio od Allaha, to je i dobio, ali mu je onemogućeno viđenje jer je Uzvišeni tako želio." Neki veli da je znak njegova velikog ugleda kod Uzvišenog Allaha i to što se zauzimao za svoga brata Haruna kako bi bio poslat sa njim, pa je Allah udovoljio njegovom traženju, pa kaže Uzvišeni: "i darovali mu milošću Našom kao vjerovjesnika brata njegova Haruna." (19:53)

"O vjernici, bojte se Allaha i govorite samo Istinu, /70/ On će vas za vaša dobra djela nagraditi i grijehe vam vaše oprostiti... A onaj ko se Allahu i Poslaniku Njegovu bude pokoravao - postići će ono što bude želio." /71/

Uzvišeni naređuje Svojim robovima vjernicima da Ga se boje i da Mu robuju kao neko ko Ga vidi i da govore "samo Istinu", tj. ispravne riječi, u kojima nema iskrivljenosti niti odstupanja od istine. Obećava im da će ih, ako to učine, za to nagraditi tako što će im djela učiniti dobrim, tj. pomoći im da čine dobra djela, i da će im oprostiti prethodne grijehe. Za eventualne grijehe u budućnosti učinit će da se pokaju za njih." "a onaj ko se Allahu i Poslaniku Njegovu bude pokoravao" - postići će ono što bude želio i to tako što će biti sačuvan od džehenemske Vatre i uveden u trajne blagodati. Ibn Ebi-Hatim prenosi od Ebu-Musa el-Eš'arija da je rekao: (561) "Allahov Poslanik, s.a.v.s., klanjao sa nama podne. Nakon što je završio, dao nam je znak rukom, pa smo ostali sjedeći, te nam rekao je: 'Uzvišeni Allah mi je naredio da vam naredim da Ga se bojite i da govorite samo Istinu.' Potom je otišao kod žena i rekao: 'Uzvišeni Allah mi je naredio da vam naredim da govorite samo Istinu.'"

"Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek - a on je, zaista, prema sebi nepravedan i neznalica, /72/ da bi Allah licemjere i licmjerke, i mnogobošce i mnogoboškinje kaznio, a vjernicima i vjernicama oprostio. A Allah prašta i Milostiv je." /73/

El-Avfi prenosi od Ibn-Abbasa da se pod emanetom podrazumijeva pokornost, koju im je ponudio prije nego što ju je ponudio Ademu, ali nisu bili u stanju da je podnesu, pa rekao je Ademu: "Ponudio sam emanet nebesima, Zemlji i brdima, pa nisu bili u stanju. Hoćeš li je ti uzeti, sa svim što ona podrazumijeva?" On reče: "Ako budeš činio dobro, bit ćeš nagrađen, a ako budeš grješio, bit ćeš kažnjen." Adem ga je preuzeo i ponio. Stoga Uzvišeni veli: "A preuzeo ga je čovjek - a on je, zaista, prema sebi nepravedan i lahkomislen", tj. umišljen u pogledu Allahove odredbe. Ibn-Džerir prenosi od Seida Ibn Džubejra, a on od Ibn-Abbasa: "Samo za vrijeme izmedu ikindije i noći toga dana već je počinio grešku." Mudžahid, Seid ibn Džubejir, Dahhak, El-Hasan el-Basri i drugi vele: "Emanet su obaveze." Drugi vele: "On je pokornost." Veli se da je on vjera, obaveze i odredbe, a vele i kupanje prilikom džunupluka. Vele i da je namaz, post i kupanje prilikom džunupluka. Sve ove riječi nisu suprotstavljene, već se svode na to da je emanet obaveza i prihvatanje naredbi i zabrana pod za njih važećim uvjetom, a on glasi: Ko ih izvrši bit će nagrađen, a ko ih ostavi bit će kažnjen. Čovjek ga je prihvatio, uprkos svojoj slabosti i neznanju, izuzev onih koje Allah uputi i podrži, neka nam je Allah na pomoći. Ibn-Džerir prenosi od Abdullaha Ibn Mes'uda, a on od Poslanika, s.a.v.s., da rekao je: (562)

[Boots]

"Pogibija na Allahovom putu čisti sve grijehe - ili rekao je - čisti sve osim emaneta. Onaj koji je imao nekakav emanet, kome je nešto bilo povjereno, bit će doveden i bit će mu rečeno: 'Isporuči emanet!' On će reći: 'Kako, Gospodaru, kada je dunjaluk već prošao!' Ponovo će mu biti rečeno: 'Isporuči emanet!', pa će reći: 'Kako, Gospodaru, kada je dunjaluk već prošao?' Tada će reći: 'Vodite ga u džehenemsku provaliju!,' pa će tamo biti odveden. Stropoštat će se do njenog dna i tamo će emanet naći kakav je i bio, pa će ga ponijeti na vratu i ispeti se sa njim na rub Džehennema i kada vidi da je već izašao, okliznut će mu se noga i zauvijek će upasti." Rekao je Abdulah: "Emanet je sadržan u namazu, postu, abdestu, govoru, a najviše u stvarima povjerenim na čuvanje." Susreo sam El-Beraa i rekao: "Ne čuješ li šta veli tvoj brat Abdulah?" On reče: "U pravu je." U vezi sa emanetom je i hadis koji prenosi imam Ahmed od Huzejfe, koji veli: (563) "Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao nam je dva hadisa. Jedan od njih sam već vidio, a očekujem drugi. Rekao je da je emanet pohranjen u ljudska srca, a potom je objavljen Kur'an, pa su oni naučili iz Kura'na i sunneta. Govorio nam je i o nestanku emaneta i rekao: "Covjek će zaspati lahkim snom i emanet će mu biti istrgnut iz srca, pa će ostati njegov trag poput traga od plika nastalog kad ti se žeravica skotrlja na nogu za koji misliš da je pun nečega a u njemu ništa nema. Potom je uzeo kamenčić i zakotrljao na nozi, rekavši: "Pa će ljudi kupovati i prodavati, a skoro niko neće isporučivati emanet, sve dok ne bude rečeno: 'U toj i toj porodici ima povjerljiv čovjek', pa dok ne bude rečeno nekom čovjeku: 'Kako je zgodan i pametan', a da on ne ima u srcu ni koliko zrno gorušice imana. Bilo mi je došlo vrijeme kada mi je bilo svejedno sa kim od vas trgujem.

Ako je musliman, dovest će mi ga njegova vjera, a ako je kršćanin ili jevrej, dovest će mi ga njegov starješina. Danas trgujem od vas samo tim i tim." Navode ga u oba "Sahiha" kao dio A'mešovog hadisa. Postoji zabrana zaklinjanja emanetom u merfu'-hadisu. Ebu-Davud prenosi od Burejde, a on od svoga oca da rekao je: "Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: (564) 'Ko se zaklinje emanetom nije naš.'" On se izdvaja sa ovim hadisom. Riječi Uzvišenog: "da bi Allah kaznio licemjere i licemjerke, i mnogobošce i mnogoboškinje", tj. sinovi Ademovi su ponijeli obavezu kako bi Allah kaznio licemjere među njima i licemjerke, a to su oni koji očituju vjerovanje iz straha od njegovih pristalica, a u sebi kriju nevjerovanje i slijede njegove pristalice "i mnogobošce i mnogoboškinje", a to su oni koji javno i tajno Allahu pripisuju druge i suprotstavljaju se Njegovom Poslaniku, "a vjernicima i vjernicama oprostio", tj. da bi se smilovao vjernicima među Svojim stvorenjima, koji vjeruju u Allaha, Njegove meleke, Njegove Knjige, Njegove poslanike, koji su djelovali pokoravajući Mu se. "A Allah prašta i Milostiv je."


Tefsir ibn Kesir