Hvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, donosimo salavat i selam na onoga koji je poslat kao milost svjetovima, na njegovu porodicu, na njegove sve ashabe, i na one koji ustraju na njegovom sunnetu i krenu njegovom uputom. Cijenjeni brate, ti si svjestan tajne zbog koje je izgrađena ova kuća (Bejtul-Haram), a to je radi Allahove jednoće i odbacivanja idolatrije, kao što je rekao Uzvišeni: “I kada smo kao pribježište Ibrahimu pokazali mjesto gdje je Hram, rekli smo: ‘Ne smatraj Nama nikoga ravnim, i očisti ovaj Hram Moj za one koji će ga obilaziti, koji će stajati i koji će na ruku’u i sedždi biti. I oglasi ljudima Hadždž!’ – dolaziće ti pješke i na kamilama iznurenim, dolaziće iz mjesta dalekih.” (Hadždž, 26.-27.)
Ibn Kesir u svom tefsiru kaže: “Ovo je zamjerka, prijekor onim Kurejšima koji su obožavali nešto drugo mimo Allaha i druga Mu pripisivali u predjelu koji je od prvog dana zasnovan na monoteizmu – tevhidu, činjenju ibadeta samo Allahu i nepripisivanju Mu druga. Uzvišeni je kazao: ‘I kada smo kao pribježište Ibrahimu pokazali mjesto gdje je Hram, rekli smo’, tj. uputili smo ga na to mjesto, predali mu ga, davši mu dozvolu za gradnju Hrama. ‘Ne smatraj Nama nikoga ravnim’, tj.
Kabu sagradi samo u Moje ime. ‘I očisti ovaj Hram Moj.’ – Katade i Mudžhid kazali su: ‘Od širka, pripisivanja druga Allahu.’ ‘…za one koji će ga obilaziti, koji će stajati i koji će na ruku’u i sedždi biti’, tj. učini Kabu čistom za one koji samo Allaha obožavaju, naročito je pripremi za one koji Mu druga ne pripisuju. Tavaf oko Kabe poznata je stvar i to je najspecifičniji ibadet koji se ne čini nigdje izuzev kod Kabe. ‘…koji će stajati’, tj. u namazu, zbog čega je Uzvišeni rekao: ‘…i koji će na ruku’u i sedždi biti.’ Tavaf je kompariran sa namazom jer su oboje usko vezani za Kabu. Tavaf je kruženje oko Kabe, a u namazu se okreće prema Kabi.”
El-Kurtubi u svom tefsiru kaže: “‘Ne smatraj Nama nikoga ravnim’ – ove riječi, po mišljenju većine učenjaka, upuće su Ibrahimu, alejhis-selam, mada je ‘Ikrime ovaj ajet čitao u trećem licu: ‘Da ne smatra Nama nikoga ravnim’, tj. da se ne bi širk činio. Ovim ajetom se pobija onaj koji širk učini od onih koji posjete Bejtul-Haram jer je ovo bio postavljen uslov našem praocu i onima poslije njega pa tu spadamo i mi.
Zatim je naređeno da očisti Hram i da oglasi ljudima hadždž. Veći dio učenjaka smatra da se ovo odnosi na Ibrahima i to je ono što je ispravnije, a pojam čišćenja Hrama je uopćen tako da pod tim potpada čišćenje od nevjerstva, inovatorstva, svih vrsta nečistoće i krvi.
Kaže se da ajet znači da se Allahova kuća drži dalehko od toga da se u njoj obožavaju kumiri. Ova naredba izrečene je u svrhu ispoljavanja tevhid u Hramu, a pod onima koji stoje misli se na klanjače, tako da je Uzvišeni spomenuo najuzvišenije ruknove namaza a to su stajanje / kijam, ruku’ i sedžda.
Bejtul-Haram je izgrađen radi ispoljavanja tevhida i radi tevhida postoji, i radi sljedbenika tevhida je jedino i podignut i radi njih je očišćen od širka, inovatorstva i iskrivljenosti. Bejtul-Haram je podignut radi onih koji tavafe, ruku’ i sedždu čine, a ne radi onih koji Allahu druga pripisuju i koji svoj ibadet posvećuju nekom drugom.
Musliman ne bi trebao da se oslanja samo na svoje djelo, bez obzira koliko to djelo bilo ispravno i tačno jer je Allah, dželle ve ‘ala, naredio Ibrahimu i Ismailu, alejhimas-selam, da radi tevhida Njemu izgrade Bejtul-Haram, pa su prionuli na izvršavanje naredbe najbolje što su mogli, no i pored toga nisu se oslonili na ono što su uradili, već su neprestano od Uzvišenog Allaha tražili da prihvati njihov napor: “I dok su Ibrahim i Ismail temelje Hrama podizali, oni su molili: ‘Gospodaru naš, primi od nas, jer Ti, uistinu, sve čuješ i sve znaš!'” (El-Beqare, 127.). Ispravno urađeno djelo nije dovoljno da bi bilo primljeno kod Allaha, već mora biti popraćeno iskrenošću i čisto od natruha širka i prohtjeva.
Ibrahim, alejhis-salatu ves-selam, je bio muvehid i otac muvehida pa se opet pribojavao širka i zbog toga je uobičajavao govoriti: “…i sačuvaj i mene i sinove moje da se klanjamo kumirima.” (Ibrahim, 35.), pa da li postoji iko poslije Ibrahima, alejhis-selam, koji se ne boji za sebe da ne upadne u širk!? Stoga, svaki musliman mora biti budan, pribran i oprezan od ovog ogromnog grijeha. U ovom ummetu je širk skriveniji od mravljeg hoda, kao što je o tome obavijestio onaj koji istinu govori, sallallahu alejhi ve sellem.
Po knjizi: Nufhetu `abir min siretil-Beširin-Nezir s.a.v.s.
Piše: šejh dr. Jahja b. Ibrahim El-Jahja
Ibn Kesir u svom tefsiru kaže: “Ovo je zamjerka, prijekor onim Kurejšima koji su obožavali nešto drugo mimo Allaha i druga Mu pripisivali u predjelu koji je od prvog dana zasnovan na monoteizmu – tevhidu, činjenju ibadeta samo Allahu i nepripisivanju Mu druga. Uzvišeni je kazao: ‘I kada smo kao pribježište Ibrahimu pokazali mjesto gdje je Hram, rekli smo’, tj. uputili smo ga na to mjesto, predali mu ga, davši mu dozvolu za gradnju Hrama. ‘Ne smatraj Nama nikoga ravnim’, tj.
Kabu sagradi samo u Moje ime. ‘I očisti ovaj Hram Moj.’ – Katade i Mudžhid kazali su: ‘Od širka, pripisivanja druga Allahu.’ ‘…za one koji će ga obilaziti, koji će stajati i koji će na ruku’u i sedždi biti’, tj. učini Kabu čistom za one koji samo Allaha obožavaju, naročito je pripremi za one koji Mu druga ne pripisuju. Tavaf oko Kabe poznata je stvar i to je najspecifičniji ibadet koji se ne čini nigdje izuzev kod Kabe. ‘…koji će stajati’, tj. u namazu, zbog čega je Uzvišeni rekao: ‘…i koji će na ruku’u i sedždi biti.’ Tavaf je kompariran sa namazom jer su oboje usko vezani za Kabu. Tavaf je kruženje oko Kabe, a u namazu se okreće prema Kabi.”
El-Kurtubi u svom tefsiru kaže: “‘Ne smatraj Nama nikoga ravnim’ – ove riječi, po mišljenju većine učenjaka, upuće su Ibrahimu, alejhis-selam, mada je ‘Ikrime ovaj ajet čitao u trećem licu: ‘Da ne smatra Nama nikoga ravnim’, tj. da se ne bi širk činio. Ovim ajetom se pobija onaj koji širk učini od onih koji posjete Bejtul-Haram jer je ovo bio postavljen uslov našem praocu i onima poslije njega pa tu spadamo i mi.
Zatim je naređeno da očisti Hram i da oglasi ljudima hadždž. Veći dio učenjaka smatra da se ovo odnosi na Ibrahima i to je ono što je ispravnije, a pojam čišćenja Hrama je uopćen tako da pod tim potpada čišćenje od nevjerstva, inovatorstva, svih vrsta nečistoće i krvi.
Kaže se da ajet znači da se Allahova kuća drži dalehko od toga da se u njoj obožavaju kumiri. Ova naredba izrečene je u svrhu ispoljavanja tevhid u Hramu, a pod onima koji stoje misli se na klanjače, tako da je Uzvišeni spomenuo najuzvišenije ruknove namaza a to su stajanje / kijam, ruku’ i sedžda.
Bejtul-Haram je izgrađen radi ispoljavanja tevhida i radi tevhida postoji, i radi sljedbenika tevhida je jedino i podignut i radi njih je očišćen od širka, inovatorstva i iskrivljenosti. Bejtul-Haram je podignut radi onih koji tavafe, ruku’ i sedždu čine, a ne radi onih koji Allahu druga pripisuju i koji svoj ibadet posvećuju nekom drugom.
Musliman ne bi trebao da se oslanja samo na svoje djelo, bez obzira koliko to djelo bilo ispravno i tačno jer je Allah, dželle ve ‘ala, naredio Ibrahimu i Ismailu, alejhimas-selam, da radi tevhida Njemu izgrade Bejtul-Haram, pa su prionuli na izvršavanje naredbe najbolje što su mogli, no i pored toga nisu se oslonili na ono što su uradili, već su neprestano od Uzvišenog Allaha tražili da prihvati njihov napor: “I dok su Ibrahim i Ismail temelje Hrama podizali, oni su molili: ‘Gospodaru naš, primi od nas, jer Ti, uistinu, sve čuješ i sve znaš!'” (El-Beqare, 127.). Ispravno urađeno djelo nije dovoljno da bi bilo primljeno kod Allaha, već mora biti popraćeno iskrenošću i čisto od natruha širka i prohtjeva.
Ibrahim, alejhis-salatu ves-selam, je bio muvehid i otac muvehida pa se opet pribojavao širka i zbog toga je uobičajavao govoriti: “…i sačuvaj i mene i sinove moje da se klanjamo kumirima.” (Ibrahim, 35.), pa da li postoji iko poslije Ibrahima, alejhis-selam, koji se ne boji za sebe da ne upadne u širk!? Stoga, svaki musliman mora biti budan, pribran i oprezan od ovog ogromnog grijeha. U ovom ummetu je širk skriveniji od mravljeg hoda, kao što je o tome obavijestio onaj koji istinu govori, sallallahu alejhi ve sellem.
Po knjizi: Nufhetu `abir min siretil-Beširin-Nezir s.a.v.s.
Piše: šejh dr. Jahja b. Ibrahim El-Jahja
