[Media]

Neki arapski džemati, kada je kišno, nakon što predaju selam na akšam-namazu, uče drugi ikamet i klanjaju jaciju odmah nakon akšama. Da li je taj postupak ispravan?

Učenjaci hanefijske pravne škole ne dozvoljavaju spajanje namaza zbog kiše i sličnih razloga, kao što ne dozvoljavaju spajanje namaza na putu. Pri tome se pozivaju na argumente koji precizno definiraju namaska vremena i brojne predaje koje ukazuju na to da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, redovno obavljao namaze u propisanim vremenima tako da nije dozvoljeno odstupati od tih vremena osim uz jasan i nedvosmislen dokaz. Većina islamskih učenjaka, među kojima su pravnici malikijskog, šafijskog i hanbelijskog mezheba, smatraju da je dozvoljeno spojiti akšam sa jacijom kada pada kiša koja bi smočila odjeću, kao i kada je snijeg i hladno vrijeme.

Hanbelijski učenjak Ibn Kudama kaže: “Kiša zbog koje se dozvoljava spajanje namaza jeste ona koja kvasi odjeću, a izlazak na takvom vremenu predstavlja neugodnost i teškoću, dok lagana kiša koja neće skvasiti odjeću nije razlog da se spajaju namazi. Snijeg je u ovom pogledu poput kiše, a isto tako i sočnica.” (El-Mugni, 2/203.) 

Ibn Abbas, radijallahu anhu, rekao je: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao je podne i ikindiju zajedno i akšam i jaciju zajedno, a nije bio u strahu niti je bio na putu.” (Muslim, br. 705)

U drugoj verziji navodi se da je rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sastavio je podne sa ikindijom i akšam sa jacijom u Medini a nije bio u strahu niti je padala kiša.” (Muslim, br. 705)

Ibn Tejmijja, rahimehullah, navodi da spajanje namaza o kojem govori Ibn Abbas, radijallahu anhu, nije bilo zbog straha, putovanja ili kiše, nego zbog nekog drugog razloga i spominje da je imam Ahmed ovim predajama dokazivao da je spajanje namaza, kada postoje ovakvi razlozi kao što je kiša, preče da bude dozvoljeno. Ovdje se radi o sugestiji putem primjera, jer ako se namazi mogu sastaviti da bi se izbjegla teškoća i neugodnost koja nije rezultat straha, kiše ili putovanja, neugodnost koja nastaje ovim uzrocima preča je da bude otklonjena, i spajanje u takvim uvjetima preče je da bude dozvoljeno nego u nekim drugim. (Medžmuul-fetava, 24/76)

Spajanje namaza zbog kiše bila je praksa ashaba kao što su Ibn Abbas i Ibn Omer, radijallahu anhuma, i to je stav poznatih učenjaka iz generacije nakon ashaba (tabiina). (Vidjeti: Ibn Kudama, El-Mugni, 2/202; El-Mevsuatul-fikhijjetul-kuvejtijje, 15/289–290)

Učenjaci koji su dozvolili spajanje namaza zbog loših vremenskih prilika, postavili su određene uvjete, a u pogledu nekih detalja imaju različita mišljenja, o čemu u nastavku slijedi kraći osvrt.

Malikije i hanbelije smatraju da se zbog kiše mogu spojiti akšam i jacija, ali ne i podne i ikindija, jer mrak dodatno otežava situaciju pa je potrebna olakšica, a to nije slučaj kada se radi o dnevnim namazima. Šafije smatraju da je spajanje dozvoljeno i kada je riječ o dnevnim namazima, jer na to ukazuje prethodno citirani hadis, a kiša je neugodnost koja zahtijeva olakšicu, bez obzira na to da li bio mrak ili ne.

Da bi spajanje namaza zbog kiše bilo legitimno, malikije i šafije uvjetuju da se prilikom stupanja u prvi namaz ima nijet (namjera) da će se namazi spojiti i da se dva namaza klanjaju neposredno jedan za drugim. Također uvjetuju da za vrijeme stupanja u prvi namaz, kao i za vrijeme predaje selama prvog i stupanja u drugi namaz, kiša pada.

Ova olakšica posebno se odnosi na zajednički namaz u džamijama, a ne odnosi se na one koji klanjaju kod kuće.

[Media]

Vlažnost zemlje i blato validan je razlog da se spajaju namazi, kao i kada pada kiša, jer to predstavlja neugodnost i teškoću veću od same kiše zbog klizavosti i prljanja odjeće i obuće. To je odabrani stav hanbelija i nekih šafija, dok malikije kažu da je spajanje propisano kada se sastave kiša, blato i mrak ili dvije od ove tri stvari, a kiša je sama po sebi dovoljan razlog. Samo zbog mraka nije dozvoljeno spajati namaze, a da li je dozvoljeno spajati namaze samo radi vlažnosti i blata, malikije imaju dva različita stava, a poznatiji je da je zabranjeno. Zabrana spajanja namaza radi vlažnosti zemlje i blata je i zvanični stav šafijskog mezheba; jer u vremenu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bilo je blata i vlažnog tla, ali se ne prenosi da su zbog toga spajali namaze.

Hanbelije smatraju da je dozvoljeno spojiti namaze usljed snažnog vjetra u hladnoj noći, jer u takvim okolnostima dozvoljeno je izostaviti namaz u džematu. Taj stav gradi se na predaji u kojoj se navodi kako je Ibn Omer, radijallahu anhuma, u jednoj hladnoj vjetrovitoj i kišnoj noći proučio ezan, i potom rekao: “Klanjajte u vašem prebivalištu (kućama)!” Zatim je Ibn Omer, radijallahu anhuma, spomenuo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u kišnoj noći, ili u hladnoj vjetrovitoj noći na putovanju, naređivao mujezinu da prouči ezan i da potom kaže: “Klanjajte u mjestima svog boravka!” (Buhari, br. 632; Muslim, br. 697)

Prema drugom mišljenju hanbelijskih učenjaka, spajanje namaza zbog vjetra nije dozvoljeno, jer su neugodnost i teškoća pri vjetru manji u odnosu na kišu, tako da nije ispravno izjednačiti ta dva stanja. To je isto tako i stav malikija i šafija, jer vjetar i mrak bili su u vremenu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a nije zabilježeno da su zbog toga spajali namaze. (Ibn Kudama, El-Mugni, 2/203; El-Mevsuatul-fikhijjetul-kuvejtijje, 15/290–292)

Hanbelijski učenjaci kao i neke malikije i šafije smatraju da je dozvoljeno spojiti namaze kada vlada strah, a pri tome se pozivaju na ranije citiranu predaju Ibn Abbasa, radijallahu anhu: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sastavio je podne sa ikindijom i akšam sa jacijom u Medini a nije bio u strahu niti je padala kiša”, a to ukazuje da je u stanju kada vlada strah spajanje namaza isto tako dozvoljeno. Većina šafija i neke malikije smatraju da strah nije stanje usljed kojeg bi se namazi mogli spajati.

Hanbelijski i malikijski učenjaci stanovišta su da je dozvoljeno spojiti namaze bolesniku kojem je teško obavljati svaki namaz u njegovom vremenu, ako ga to slabi, povećava mu bolest ili usporava oporavak, kao što je dozvoljeno ženama u stanju istihaze i osobama sa konstantnim curenjem mokraće i sličnim bolestima (ashabul-azar) da spajaju namaze.

Većina islamskih pravnika smatra da onome ko nije na putovanju nije dozvoljeno da spaja namaze zbog nekih drugih razloga mimo ovih spomenutih, jer su namaska vremena precizno definirana i namaz obavljen izvan tih vremena nije valjan. Ibn Mesud, radijallahu anhu, rekao je: “Nisam vidio da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao neki namaz van propisanog vremena, osim što je sastavio akšam i jaciju na Muzdelifi” (Ahmed, br. 4137). Jedan dio učenjaka smatra da je dozvoljeno spojiti namaze (podne sa ikindijom i akšam sa jacijom) kada za tim postoji potreba, ali da to ne bude stalna praksa. Ibn Munzir konstatira i kaže: “Onom ko nije na putovanju dozvoljeno je da sastavi namaze i u situaciji kada nije u strahu, kada ne pada kiša ili kada nije bolestan” (Nevevi, El-Medžmu, 4/384).

To je stav skupine hadiskih stručnjaka, koji se oslanjaju na doslovno značenje hadisa Ibn Abbasa, radijallahu anhu, u kojem je ovaj ashab obrazložio Poslanikovo, sallallahu alejhi ve sellem, spajanje namaza, u stanju kada nije bio na putu niti je bio u strahu niti je padala kiša, riječima: “Htio je da svojim sljedbenicima ne pričini neugodnost!” Taj stav potvrđuju i predaje u kojima se navodi da su neki ashabi i tabiini spajali namaze u situacijama koje nisu spomenute u hadisima.” (El-Mevsuatul-fikhijjetul-kuvejtijje, 15/292)

Nakon što smo iznijeli mišljenja učenjaka o spajanju namaza u različitim okolnostima, možemo zaključiti da džemati koji spajaju namaze kada pada kiša i u sličnim situacijama prate učenjake i mezhebe koji to dozvoljavaju, a taj stav utemeljen je na zdravim argumentima.

Treba još napomenuti da se spajanje namaza obavlja u džematu kada to imam džemata odluči, te ako imam ne spaja namaze, ostali klanjači će ga u tome pratiti i neće namaze spajati samostalno. Svevišnji Allah najbolje zna!