Ocena Teme:
  • 1 Glasov(a) - 5 Prosečno
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5

[-]
Tag
sura kesir ibn tefsir jusuf

Tefsir Ibn Kesir - Sura Jusuf
#11
"I kad izgubiše svaku nadu, odvojiše se ustranu da se posavjetuju. 'Zar ne znate', reče najstariji među njima, 'da ste se svom ocu Allahom zakleli, a i prije Jusufa upropastili. Neću napustiti ovu zemlju dok mi to moj otac ne dozvoli ili dok Allah u moju korist ne presudi, a On je Sudija najbolji.'"/80/ "Vratite se svom ocu pa recite: 'O oče naš, sin tvoj je ukrao; mi tvrdimo samo ono što smo vidjeli, a mi se nismo mogli onoga što je bilo suđeno čuvati.'"/81/ "Pitaj grad u kome smo boravili i karavan s kojim smo došli. Mi, zaista, govorimo istinu!"/82/

Pošto Jusufova braća izgubiše nadu da će uvjeriti Jusufa da im vrati brata Benjamina, zbog njihove čvrste obaveze ocu da će ga vratiti, "izdvojiše se ustranu..." "da se posavjetuju", tj. da se dogovore. "Najstariji među njima", koji je svojevremeno savjetovao da Jusuf ne bude ubijen nego da bude bačen u jamu, reče:"Zar ne znate da ste se ocu svom Allahom zakleli", da ćete mu ga vratiti; vidjeli ste kako se je teško pravdati za to, "…a i prije Jusufa upropastili", tj. što ste mu prije Jusufa uništili. "Neću napustiti ovu zemlju, dok ne bude zadovoljan da mu se vratim", "ili dok Allah u moju korist ne presudi", tj. da mi omogući da uzmem brata, "a On je Sudija najbolji". Zatim im naredi da izvijeste oca o tome šta se desilo, pa možda i primi njihovo opravdanje.

"…a mi se nismo mogli ovoga što je bilo suđeno sačuvati", tj. mi ne znamo da je Benjamin nešto ukrao, mi smo samo pitali upravnika kakva je kazna za kradljivca, a on je rekao - uzimanje njega samog. "Pitaj grad u kome smo boravili", tj. Egipat, "i karavan s kojim smo došli", tj. pitaj za našu iskrenost, čuvanje i zaštitu. "Mi, zaista, istinu govorimo!", o tome što ti govorimo, tj. da je on ukrao i da su ga zbog toga uzeli.

"'Nije tako', reče Jakub, 'u dušama vašim ponikla je zla misao, i ja se neću jadati, nadam se da će mi Allah sve vratiti; uistinu. On sve zna i mudar je.'"/83/ "I okrenu se od njih i reče: 'O Jusufe, tugo moja!, a oči su mu pobijeljele od jada, bio je vrlo potišten."/84/ "'Allaha nam', rekoše oni, 'ti toliko spominješ Jusufa da ćeš teško oboljeti ili umrijeti!'"/85/ "'Ja tugu svoju i jad svoj pred Allaha iznosim, a od Allaha znam ono što vi ne znate', reče on."/86/

Jakub im reče, kao što im je rekao kad su mu donijeli Jusufovu košulju, lažnom krvlju poprskanu: Nije tako, reče Jakub, u dušama vašim ponikla je zla misao, i ja se neću jadati, misleći da su učinili isto kao i sa Jusufom, moleći Allaha da mu vrati trojicu sinova: Jusufa, Benjamina i Rubela, najstarijeg sina, koji je ostao u Egiptu, čekajući očevu odluku - ili da se s njegovim dopuštenjem vrati, ili da uspije tajno uzeti brata Benjamina. Zato on kaže:"...nadam se da će mi ih Allah sve vratiti. On sve zna", o mom stanju, " i mudar je", u Svojoj moći i odredbama. "I okrenu se od njih i reče: 'O Jusufe, tugo moja!'", tj. tuga za dvojicom sinova obnovi mu žalost za Jusufom, "a oči mu pobijelješe od tuge, bio je vrlo potišten", tj. šutio je - nije se na to žalio Allahovim stvorenjima. Tada mu sinovi pokazaše nježnost i sažaljivost, i rekoše: "Allaha nam, ti toliko spominješ Jusufa", tj. neprekidno ga spominješ, "da ćeš teško oboljeti", tj. oslabiti; "ili umrijeti², tj bojimo se da ćeš nastradati. 

"Ja tugu svoju i jad svoj samo pred Allaha iznosim", reče on. "...i od Allaha znam ono što vi ne znate", tj. ja znam da su Jusufovi snovi istiniti i da ću se ja Njemu pokloniti."

"O sinovi moji, idite i raspitajte se za Jusufa i brata njegova, i ne gubite nadu u milost Allahovu."/87/ "I kad oni iziđoše pred Jusufa, rekoše: 'O upravniče, i nas i čeljad našu pritisla je nevolja; donijeli smo malo vrijedne stvari, ali ti nam podaj punu mjeru i udijeli nam milostinju, jer Allah doista nagrađuje one koji milostinju udjeljuju.'"/88/

Allah Uzvišeni iznosi da je Jakub, a.s., poslao sinove da ispitaju slučaj Jusufa i Benjamina, zahtijevajući od njih da ne očajavaju, niti da gube nadu u Allaha u svojim namjerama, jer nadu u Njegovu milost gube samo nevjernici. "I kad oni iziđoše pred Jusufa", "O upravniče, i nas i čeljad našu pritisla je nevolja", tj. neplodna godina i manjak hrane; "…donijeli smo malo vrijedne stvari", tj. donijeli smo protuvrijednost robe za koju želimo da uzmemo, ali je ona mala. U osnovi riječ znači odbijanje nečega zbog njegove slabosti (male vrijednosti). Govoreći dalje o njima, Allah Uzvišeni prenosi njihove riječi: "…ali ti nama podaj punu mjeru", tj. daj nam za ovu malu vrijednost, kao što si nam davao prije toga, "i udijeli nam milostinju". Ibn-Džerir kaže: "Udijeli nam milostinju, znači: vrati nam brata." Ibn-Džerir prenosi od Mudžahida da je on upitan: "Da li je mekruh - pokuđeno, da čovjek u dovi kaže: "Bože, udijeli Mi milostinju!", pa je odgovorio: "Da, jer milostinja pripada onome ko traži nagradu², "jer Allah doista nagrađuje one koji milostinju udjeljuju."

"'A znate li', upita on, 'šta ste s Jusufom i bratom njegovim nepromišljeno uradili?'" /89/ "'A da ti nisi, uistinu, Jusuf?', povikaše oni. 'Da, ja sam Jusuf, a ovo je brat moj, Allah nam je milost darovao; ko se bude Allaha bojao i ko strpljiv bude bio - pa, Allah, uistinu, neće dopustiti da propadne nagrada onima koji dobra djela čine.'"/90/ "'Allaha nam', rekoše oni, 'Allah te je nad nama uzvisio, mi smo, zaista, zgriješili!'"/91/ "'Ja vas sada neću koriti', reče, 'Allah će vam oprostiti, od milostivih On je najmilostiviji!'"/92/
Odgovori
Hvala od:
#12
Allah Uzvišeni iznosi kako su Jusufova braća saopćili Jusufu da ih je pogodila suša i nedostatak hrane, spominjajući oca i njegovu žalost za gubitkom dvojice sinova, uspoređujući to sa njegovom vlašću i moći da pomogne, na što Jusufa, a.s., obuze samilost i sažaljenje prema ocu i braći, a njihov plač ga savlada i on im priznade i reče: "A znate li šta ste s Jusufom i bratom njegovim nepromišljeno uradili?" Očito je, a Allah najbolje zna, da se Jusuf, a.s., njima predstavio po Allahovoj odredbi, kao što se s Allahovom odredbom, također, prikrio prva dva puta ranije. Kada je situacija postala mučna i napeta, Allah ga oslobađa tih muka, pa on kaže: "Da li se sjećate" šta ste nepromišljeno učinili sa Jusufom i njegovim bratom, što vas je navelo da učinite grijeh, na što oni rekoše: "A da ti nisi, uistinu, Jusuf?", tj. začudiše se njegovom prikrivanju od njih tokom dvije godine otkako su kod njega, iako ih je on znao, pa ga upitaše: "A da li ti nisi, uistinu, Jusuf?", povikaše oni. "Da, ja sam Jusuf, a ovo je brat moj, Allah nam je milost darovao", tj. sastavio nas poslije rastanka dugih godina. "…ko se bude Allaha bojao i ko strpljiv bude bio - pa, Allah, uistinu, neće dopustiti da propadne nagrada onima koji dobra djela čine. ²Allaha nam², rekoše oni, "Allah te je nad nama uzvisio". Govoreći to oni su mu odali priznanje, počast, fizičku, moralnu i vladarsku prednost nad njima i priznali poslanstvo, po mišljenju onih koji njima ne pripisuju poslanstvo, kao i svoj grijeh prema njemu.

"Ja vas sada neću koriti", reče, nego im velikodušno oprosti, dodavši uz to dovu za oprost, govoreći: "Allah će vam oprostiti, od milostivih on je najmilostiviji!" Zatim im reče:

"Ovu košulju moju odnesite i na lice moga oca je stavite, on će progledati, i svu čeljad svoju mi dovedite!"/93/ "I kad karavana napusti Misir, otac njihov reče: 'Ja zbilja osjećam miris Jusufov, samo ne recite da sam pomatuhio.'" /94/ "'Allaha nam', rekoše oni, 'ti i sada kao i prije griješiš.'"/95/

On im tada reče: "Ovu košulju moju odnesite i na lice moga oca je stavite, on će progledati", a bio je od velikog plača već oslijepio, "i svu čeljad svoju mi dovedite", tj. sve potomke Jakubove. "I kad karavan napusti Misir", tj. izađe iz Egipta, "otac njihov reče", tj. Jakub, a.s., ostaloj porodici svojoj:

"Ja zbilja osjećam miris Jusufov, samo ne recite da sam pomahnitao", pa da kažete da sam star i senilan. Tj. pošto je karavan krenuo, puhnuo je vjetar i donio Jakubu, a.s., miris Jusufove košulje sa udaljenosti od osam dana hoda... Smisao gornjeg je: Kad mi ne biste rekli da sam star i senilan i da gluposti govorim, rekao bih vam da osjećam miris Jusufov. Oni mu rekoše: "Ti si i sada, kao i prije, u zabludi." Ibn-Abbas kaže: Ti kao i prije griješiš. To su grube riječi, koje ne bi trebali kazati ocu, niti Allahovom poslaniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem" Sličnog su mišljenja Es-Suddi i drugi.

"A kad glasonoša radosne vijesti dođe, on stavi košulju na lice njegovo i on progleda. 'Zar vam ne rekoh', reče,'da ja znam od Allaha ono što vi ne znate.'"/96/ "'O oče naš', rekoše oni, 'zamoli da nam se grijesi oproste, mi smo, zaista, zgriješili.'"/97/ "'Zamolit ću Gospodara svoga da vam oprosti', odgovori on, 'jer On prašta i On je milostiv.'" /98/

Mudžahid i Es-Suddi kažu da je Jehuza, sin Jakubov, donio Jusufovu košulju i stavio je na lice očevo, pa je on progledao. Na što on reče sinovima:

"Zar vam ne rekoh da ja znam od Allaha ono što vi ne znate", tj. znam da će mi ga Allah vratiti i zato vam rekoh: "Ja, zbilja, osjećam miris Jusufov, samo ne recite da sam pomahnitao." Tada oni sažaljivo rekoše ocu: "Oče naš, zamoli da nam se grijesi oproste, mi smo, zaista, zgriješili." "Zamolit ću Gospodara svoga da vam oprosti", odgovori on, jer On prašta i On je milostiv", tj. ko Mu se pokaje, On prima njegovo pokajanje. Ibn Mes'ud i jedan broj tabi'ina kažu: da im je Jakub, a.s., odgodio traženje oprosta do sehura - zore. Ibn- Džerir prenosi od Mehariba ibn Desara, koji kaže: "Dolazeći jednom prilikom u džamiju Omer, radijAllahu anhu, čuo je nekog kako moli: 'Bože moj, zvao si me, pa Ti se odazivam, naredio si mi, pa Ti se pokoravam, a ovo je vrijeme sehura, pa mi oprosti.' Čuo je da glas dolazi iz kuće Abdullaha ibn Mes'uda, pa ga je upitao o tome, a on mu je odgovorio: 'Jakub, a.s., odgodio je svojim sinovima do sehura svoje riječi: 'Zamolit ću Gospodara svoga da vam oprosti.'"
Odgovori
Hvala od:
#13
"I kad iziđoše pred Jusufa, on privi roditelje svoje na grudi i reče: 'Nastanite se u Misiru, svakog straha, ako Bog da, oslobođeni!'"/99/ "I on roditelje svoje postavi na prijesto i oni mu se svi pokloniše, pa on reče: 'O oče moj, ovo je tumačenje moga sna nekadašnjeg. Gospodar moj ga je ispunio. Allah je bio dobar prema meni kad me je iz tamnice izbavio i vas iz pustinje doveo, nakon što je šejtan između mene i braće moje bio razdor posijao. Gospodar moj je, zaista, milostiv onome kome On hoće, i On, zaista, sve zna i mudar je!'" /100/

Allah Uzvišeni govori o dolasku Jakuba, njegovih sinova i porodice iz Ken'ana Jusufu, a.s., u Egipat. Dočeku su prisustvovali Jusuf, a.s., vladar Egipta, prinčevi i drugi visoki dostojanstvenici. Allah Uzvišeni kaže: "On privi roditelje svoje na grudi i reče: 'Nastanite se u Misiru, svakog straha, ako Bog da, oslobođeni.'" Tj. od svake tegobe i sušne godine. Allah je odredio da Jakubov dolazak padne u sedam sušnih godina. Neki kažu, Allah najbolje zna, da je Allah podigao stanovnicima Egipta ostale sušne godine, blagoslovom dolaska Jakuba, a.s. Uzvišeni Allah, zatim, kaže: "I on roditelje svoje postavi na prijesto", tj. posadi ih na svoj prijesto. "...i oni mu se pokloniše", tj. pokloniše mu se roditelji i ostala braća, a bilo je jedanaest muškaraca, "pa on reče:

'O oče moj, ovo je tumačenje moga sna nekadaš-njeg'", tj. onoga što ga je prije ispričao svome ocu. "…sanjao sam jedanaest zvijezda..." Naklon je bio dozvoljen u njihovom vjerozakonu, pa su se oni, prilikom pozdrava starijeg, klanjali. Ovo je bilo dozvoljeno od Adema, do Isaa, a.s., čijim je sljedbenicima zabranjeno, a posvećeno, isključivo, Uzvišenom Gospodaru. U hadisu Allahovog Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, stoji (623) kako je Mu'az išao u Šam, pa je vidio da se tamo klanjaju svojim patrijarsima, pa, kada se vratio, poklonio se i on Allahovom Poslaniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem "Šta je to, Mu'aze", upita ga Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, a on odgovori: "Vidio sam ih kako se klanjaju svojim patrijarsima, a ti si dostojniji da ti se klanjamo", na što Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, reče: "Da sam ikom naredio da se klanja, naredio bih ženi da se klanja svome mužu, zbog prava koje on ima prema njoj." Ovdje je namjera da se istakne da je počasno klanjanje bilo dozvoljeno u njihovim vjerozakonima, zbog čega su se njemu i poklonili. Jusuf, a.s., tada reče: "O oče moj, ovo je tumačenje moga sna nekadašnjeg", tj. ovo je bio cilj, jer se tumačenje sna poklopilo s onim što se dogodilo. "Gospodar moj ga je ispunio", tj. tačno i istinito...spominjući Allahovu blagodat prema njemu. "Allah je bio dobar prema meni, kad me je iz tamnice izbavio i vas iz pustinje doveo", gdje su kao beduini i čuvari stoke živjeli, nastanjujući zabriježja Palestine u dolini Šama.

"…nakon što je šejtan između mene i braće moje bio razdor posijao. Gospodar moj je, zaista, milostiv onome kome On hoće", tj. kada hoće da nešto bude, onda mu odredi uzrok i utvrdi njegovo nastajanje: "I On, zaista, sve zna", o stvarima Svojih robova, "i mudar je", u Svojim riječima, djelima i odredbama, u onome što bira i što hoće. Ebu-Usman El-Hindi, prenoseći od Sulejmana, kaže: "Između Jusufovog sna i njegovog tumačenja prošlo je četrdeset godina...", te da je Jakub ostao sa Jusufom, poslije dolaska u Egipat, sedamnaest godina, a zatim se preselio svome Gospodaru. Ebu-Ishak es-Sebi´i prenosi od Abdullaha ibn Mes'uda, koji kaže: "Kada su došli u Egipat, Jakubovih je potomaka bilo šezdeset i tri, a izašlo ih je (iz Egipta) šeststo sedamdeset hiljada."

"Gospodaru moj, Ti si mi dao dio vlasti i naučio me tumačenju nekih snova! O Stvoritelju nebesa i Zemlje, Ti si Zaštitnik moj i na ovom i na onom svijetu; daj da umrem kao musliman i pridruži me onima koji su dobri!"/101/ 

Ovo je Jusufova dova kojom se obraćao Uzvišenom Gospodaru, pošto ga je obasuo Svojim blagodatima - sastavio ga sa roditeljima i braćom i dao mu poslanstvo i vlast na zemlji - da mu Gospodar Uzvišeni, kao što mu je dao blagodati ovoga svijeta, da i blagodati ahireta; da umre kad mu dođe trenutak smrti, kao musliman i da ga Allah Uzvišeni pridruži dobrim ljudima - njegovoj braći vjerovjesnicima i poslanicima - neka je na njih Allahova milost i blagoslov! Moguće je i da je ovu dovu Jusuf, a.s., učio i pred svoju smrt, kao što se od Aiše, radijAllahu anhu, prenosi u dva sahiha (624) da je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, u trenucima smrti podigao svoj kažiprst i tri puta ponovio:

"Moj Bože, pridruži me Visokom društvu!" Moguće je da je Jusuf, a.s., molio da umre u islamu i da se pridruži dobrim ljudima, kada mu za to dođe trenutak, a moguće je da je on tražio da se to ispuni, što je po njihovom vjerozakonu bilo dozvoljeno. Ibn-Abbas je rekao: "Nikada nijedan poslanik prije Jusufa, a.s., nije želio smrt." Ovo u našoj vjeri nije dozvoljeno: U dva sahiha navodi se hadis: (625) "Neka niko od vas ne poželi smrt zbog nesreće koja ga pogodi, jer ako bude dobro činio, to će mu se povećati, a ako bude griješio, molit će Allahovu milost. Ali neka kaže: "Bože moj, daj mi da živim dok je život za mene bolji, a usmrti me kad smrt bude za mene bolja od života!"
Odgovori
Hvala od:
#14
Imam Ahmed prenosi od Ebu-Umame, koji kaže: (626) "Sjedili smo s Allahovim Poslanikom, sallAllahu ‘alejhi we sellem, koji nas je podsjećao na smrt, pa smo se rastužili; Sa'd ibn Vekas ja zaplakao i rekao: "Kamo sreće da sam mrtav!", na što Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, reče: "O Sa'de, ako budeš stvoren za Dženneta, tvoj život neće biti dug, zato gledaj da ti djela budu dobra, jer to ti je bolje!" Ovo je u odnosu na iskušenja pojedinca, a ako je pak smutnja zavladala u vjeri, onda je dozvoljeno tražiti smrt, kao što Uzvišeni kaže, govoreći o čarobnjacima, kada ih je Faraon htio odvratiti od njihove vjere, prijeteći im smrću, a oni rekoše: "Gospodaru naš, daj nam snage da izdržimo i učini da kao vjernici umremo!" (7:126) U hadisu koji od Mu'aza prenose Ahmed i Et-Tirmizi (627) kaže se: "...Kada budeš htio ljude staviti u iskušenje, uzmi me, onda, Sebi bez iskušenja!" Ibn-Džerir navodi da, iako su Jakubovi sinovi učinili sa Jusufom to što su učinili, njihov je otac ipak za njih tražio oprosta, pa je Allah primio njihovo pokajanje i oprostio im grijehe. Es-Suddi navodi da je Jakub, a.s., pošto mu se približila smrt, oporučio Jusufu da ga sahrani kod Ibrahima i Ishaka, a.s. I kada je umro, balzamirao ga je i tijelo poslao u Šam, pa je sahranjen kod ove dvojice poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem[398] 

"Eto, to su neke nepoznate vijesti koje Mi tebi objavljujemo, a ti nisi bio s njima kada su se oni odlučili, i kada su onako lukavi bili."/102/ "A većina ljudi, ma koliko ti želio, neće biti vjernici."/103/ "Ti od ovih ne tražiš nagradu za Kur'an, on je samo opomena svim svjetovima." /104/

Allah Uzvišeni obraća se Muhammedu, a.s., pošto mu je saopćio vijesti o Jusufu, a.s., i kako ga je uzdigao nad njima, odredivši mu lijep svršetak, pomoć, vlast i mudrost, iako su mu oni željeli zlo i propast. Takve i slične nepoznate prošle vijesti, Muhammede, "Mi tebi objavljujemo", poučavajući tebe time i one koji su tvoji protivnici, "a ti nisi bio s njima", odnosno prisutan kod njih, niti njihov svjedok, "kada su se oni odlučili", tj. da ga bace u jamu, "i kad su spletke pravili" Jusufu, a.s., nego smo te o tome Mi obavijestili šaljući ti Objavu, kao što Allah Uzvišeni kaže: "Ti nisi bio među njima kad su pera svoja od trske pobacali..."(3:44) Allah Uzvišeni kaže da je on Njegov poslanik i da mu je On saopćio prošle vijesti u kojima je poruka i spas ljudima, za budući i ovaj svijet. Pa i pored toga većina ljudi ne vjeruje. Zato Uzvišeni kaže: "A većina ljudi, ma koliko ti želio, neće biti vjernici." "Ti od ovih ne tražiš nagradu za Kur'an", tj. ti, Muhammede, ne tražiš od njih za savjet, poziv na dobro i pravi put, nikakvu nagradu, nego to činiš samo radi Allaha. "Kur'an je samo opomena svim svjetovima", tj. da razmišljaju o njemu i da se njegove upute i spasa drže na ovom i na budućem svijetu.

"A koliko ima znamenja na nebesima i na zemlji pored kojih prolaze, od kojih oni glave okreću!"/105/ "Većina ovih ne vjeruje u Allaha, nego druge Njemu smatra ravnim." /106/ "Zar mogu biti sigurni da ih nevolja, kao Allahova kazna, neće stići ili da ih Čas suđeni neće iznenaditi, a da oni to neće ni primijetiti?" /107/

Allah Uzvišeni iznosi nemarnost većine ljudi da razmišljaju o znakovima i dokazima Njegove Jedinosti u onome što je On stvorio na nebesima i na Zemlji, u tijelima koja putuju, galaksijama i planetama. Koliko na Zemlji ima predjela koji jedni s drugim graniče, i bašči, i planina, i mora, i neplodnih prostora, koliko živog i mrtvog, životinja i bilja, plodova različitog ukusa, mirisa, boja i osobina... Pa slava neka je Jedinom Stvoritelju, utočištu svega!

Allah Uzvišeni, zatim, kaže: "Većina ovih ne vjeruju u Allaha, nego druge Njemu smatra ravnim." Ibn-Abbas kaže: "Oni bi, kada im se rekne: 'Ko je stvorio nebesa, Zemlju i planine', odgovorili: 'Allah', ali su Mu pri tome dodavali i druga božanstva." U dva Sahiha stoji: (628) "Mušrici su u svojim obraćanjima govorili: Odazivam Ti se, Koji druga nemaš, osim druga koga ti imaš, koji vlasti nema. A u Muslimovom Sahihu prenosi se da, kad bi oni rekli: "Odazivam Ti se, Koji druga nemaš, Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao bi: (629) 'Dosta je, ne dodajite više!¢² Uzvišeni kaže: "Mnogoboštvo je, zaista, velika nepravda." (31:13) Najveće je ono mnogoboštvo gdje se sa Allahom obožava drugi. U Dva sahiha prenosi se od Ibn-Mes'uda da je pitao Allahovog Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, koji je najveći grijeh, (630) na što je on odgovorio: "Da pripišeš Allahu druga, a On te je stvorio." Hasan el-Basri kaže za ajet: "Većina ovih ne vjeruje u Allaha, nego druge Njemu smatra ravnim", da se to odnosi na munafika - licemjera, koji radi zato da ga ljudi vide, što je smisao Allahovih riječi: "...Kad ustaju namaz obaviti ,lijeno se dižu, i samo zato da bi se pokazali pred svijetom, a Allaha gotovo da i ne spomenu." (4:142)
Odgovori
Hvala od:
#15
Postoji i druga, skrivena vrsta širka, koga onaj koji ga čini i ne zna, kao što prenosi Hamad ibn Seleme od Asima ibn Ebi en-Nedžud, a ovaj od Urve, koji je rekao: "Ušao Huzejfe kod nekog bolesnika i vidio na njegovoj nadlaktici neku traku, pa ju je otkinuo, a onda proučio: "Većina ovih ne vjeruju u Allaha, nego druge Njemu smatraju ravnim." U hadisu se, također, kaže: (631) "Ko se zakune nečim, osim Allahom, učinio je širk." Hadis je prenio i dobrim ocijenio Et-Tirmizi. Ahmed prenosi od Ibn-Mes'uda, radijAllahu anhu, koji kaže da je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao: (632) "Vračanje, zapisi i gatanje jesu širk." Imam Ahmed prenosi od Isaa ibn Abdurrahmana, koji kaže: (633) "Ušao sam kod Abdullaha ibn Ikrime, koji je bio bolestan, da ga posjetim. Neko mu je rekao: 'Što nisi privezao kakav zapis', a on je odgovorio: 'Zar da privežem, a Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao je: 'Ko priveže nešto, biva tome prepušten.'" Ovaj hadis prenosi i En-Nesa'i od Ebu-Hurejrea.

U Imam-Ahmed -ovom Musnedu prenosi Ukbe ibn Amr da je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao: (634) "Ko objesi zapis, Allah mu neće dati da ozdravi, a ko objesi školjku, Allah ga neće sačuvati." Ebu-Sei'id ibn Ebu-Nedale kaže: (635) "Kada Allah skupi sve ljude, od početka do kraja, na Dan u koji nema sumnje, povikat će se: "Ko je pripisivao Allahu druga, u svom obraćanju Allahu, neka traži nagradu kod toga, osim Allaha, jer je Allah nezavisan od bilo kakvih saučesnika." Prenosi ga Ahmed. A prenosi El-Džahiz, Ebu-Ja'la El-Musili od Ma'kala ibn Jesara, koji kaže: "Osvjedočio sam se od Allahovog Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem," ili je rekao: "Pričao mi je Ebu Bekr es-Siddik da je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao: (636) "Širk - mnogoboštvo među vama je skrivenije od pokreta mrava", pa je dodao: "Hoćeš li da te uputim kako ćeš se osloboditi malog ili velikog širka? Reci: Bože moj, tražim Tvoju zaštitu da svjesno širk ne učinim i tražim Tvoj oprost za ono što sam nesvjesno učinio!" Allah Uzvišeni, zatim, kaže: "Zar mogu biti sigurni da ih nevolja kao Allahova kazna neće stići...?", tj. zar su ovi mnogobošci sigurni da im neće doći kazna odakle se nisu ni nadali, kao što Uzvišeni kaže: "A zar su sigurni oni koji ružne podmuklosti snuju - da ih Allah neće u zemlju utjerati, ili da im neće, odakle ne mogu ni pomisliti, kazna doći." (16:45)

"Reci: 'Ovo je put moj, ja pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi, i neka je Uzvišen Allah, ja Njemu nikoga ne smatram ravnim.'" /108/

Allah Uzvišeni kaže, naređujući Svome Poslaniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem, da saopći ljudima i džinima, da je ovo Njegov put, pravac i zakon, a to je poziv u vjerovanje da nema drugog boga, osim Jedinog Allaha, Koji nema saučesnika, kojim poziva Allahu, imajući jasne dokaze, uvjerenje i argument, on i svako ko ga bude slijedio, poziva onome čemu je pozivao Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, imajući jasne dokaze, uvjerenje, razumski i vjerski argument. "…i neka je Uzvišen Allah", tj. Allaha smatram Najčistijim, Najuzvišenijim i Najmoćnijim, da bi imao druga ili sličnog Sebi, ili sina ili oca, ili suprugu; pomagača ili savjetnika. On je Uzvišen i čist od svega toga.

"A Mi smo i prije tebe samo ljude slali, građane kojima smo objave objavljivali. Zar ovi ne putuju po svijetu, pa ne vide kako su skončali oni prije njih, - a ahiret je zaista bolji za one koji se budu Allaha bojali - zar se nećete opametiti!" /109/

Allah Uzvišeni iznosi da je On slao Svoje poslanike između muškaraca, a ne žena, u čemu se slaže većina učenjaka, na što ukazuje i kontekst ovoga ajeta; da Allah Uzvišeni nije dostavljao ženama, Ademovim potomkinjama, vjersku objavu. Neki tvrde da su Sara, žena Ibrahimova, a.s., Musaova, a.s., majka i Merjema, majka Isaova, a.s., bile Allahovi poslanici. Sve što se, međutim, u Kur'anu govori o objavi njima i razgovoru meleka sa njima, ne treba smatrati da su one time bile Allahovi poslanici.

Ako su htjeli reći da je vjerovjesništvo visoka počast, onda nema sumnje da im ta počast pripada, ali to samo po sebi ne zadovoljava kriterij poslanstva. Sljedbenici ehli-sunneta smatraju da među ženama nije bilo vjerovjesnika, ali je bilo iskrenih vjernica, kao što Uzvišeni kaže, govoreći o najčasnijoj među njima, Merjemi, kćeri Imranovoj: "Mesih, sin Merjemin, samo je poslanik i prije njega su dolazili i odlazili poslanici, a majka njegova uvijek je istinu govorila, i oboje su hranu jeli" (5:75), opisavši je njenim najvećim svojstvom - najiskrenijim vjerovanjem. Da je ona, međutim, bila vjerovjesnik, Allah Uzvišeni bi to spomenuo kao stepen njene počasti i dostojanstva. Ona je, prema tome, po kuranskom slovu "siddika", tj. iskrena vjernica. Ed-Dahhak prenosi Ibn-Abbasovo mišljenje o ajetu: "A Mi smo i prije tebe samo ljude slali", tj. nisu bili duhovna bića, kao što tvrdite, što potvrđuju i Allahove Uzvišene riječi: "Mi prije tebe nismo poslali nijednog poslanika koji nije jeo i pio i po trgovima hodao" (25:20),
Odgovori
Hvala od:
#16
"…građane kojima smo objave dostavljali". Pod pojmom podra-zumijeva se grad. Nisu bili beduini, stanovnici pustinje, koji su po prirodi osori i grubi, dok je poznato da su stanovnici gradova blaže naravi i karaktera od beduina. "Zar ovi ne putuju po svijetu...", znači ovi koji tebe u laž nagone, Muhammede, "pa ne vide kako su skončali oni prije njih", tj. narodi koji su u laž nagonili svoje poslanike, kako ih je Allah uništio, što će se, također, desiti svima nevjernicima, jer kada ovi čuju kako su prošli oni, vidjet će da je Allah uništio nevjernike, a spasio vjernike. Zato Allah Uzvišeni kaže: "A ahiret je, zaista, bolji za one koji se budu Allaha bojali", tj. kao što smo spasili vjernike na ovom svijetu, tako ćemo ih spasiti i na ahiretu, što je za njih mnogo bolje od ovog svijeta. U tom smislu Allah Uzvišeni kaže: "Mi ćemo, doista, pomoći poslanike Naše i vjernike u životu na ovome svijetu, a na Dan kad se dignu svjedoci, na Dan kad krivcima pravdanja njihova neće od koristi biti: njih će prokletstvo i najgore prebivalište čekati." (40:51)

"I kad bi poslanici gotovo nadu gubili i pomišljali da će ih lašcima proglasiti, pomoć Naša bi im došla: Mi bismo spasili one koje smo Mi htjeli, a kazna Naša ne bi mimoišla narod nevjernički." /110/

Allah Uzvišeni kaže da je Njegova pomoć stizala svim Njegovim poslanicima, kad su se nalazili u najtežim situacijama i kad su očekivali Allahovu pomoć, kao što Uzvišeni kaže: "toliko su bili uznemiravani da bi i poslanik i oni koji su s njim vjerovali - uzviknuli: "Kada će već jednom Allahova pomoć!?" (2:214) Za riječi u ajetu: "...da će ih lašcima proglasiti", imaju dva načina učenja (kiraeta) - jedan sa tešdidom ,a drugi bez tešdida. O tome, također, postoje dva predanja od Ibn-Abbasa i Ibn-Mes'uda. Aiša, radijAllahu anhu, osporava one koji smatraju da je riječ bez tešdida, što podržava i Ibn- Džerir. El-Buhari prenosi od Urve ibn Zuhejra, da je Aiša, kada ju je upitao o ajetu: "…i kad bi poslanici gotovo nadu izgubili...", da li je rekla "…u laž su ih nagonili". Rekao sam: "Oni su bili uvjereni da ih njihov narod smatra lašcima. Da li se to mišljenje može prihvatiti?" "Da, rekla je, "oni su u to bili uvjereni." Rekao sam joj: "pomišljali su da će ih lašcima nazvati". Rekla je: "Sačuvaj Bože" da su poslanici tako mislili o svome Gospodaru. Rekao sam: "Pa šta onda znači ovaj ajet?" Ona je rekla: "To su sljedbenici Poslanika, koji su vjerovali u Allaha i poslanike, pa su se njihova iskušenja oduljila, a pomoć im zaostala, 'pa bi i poslanici gotovo nadu gubili' zbog onih iz njihovog naroda koji su ih u laž nagonili, pa su pomislili da ih i njihovi sljedbenici smatraju lašcima. Tada im je stizala Allahova pomoć"... Rekao sam joj, nije li riječ bez tešdida? Ona je odgovorila: "Bože sačuvaj!" Ibn-Džurejdž prenosi od Urve, a on od Aiše, da se ona usprotivila izgovoru ove riječi bez tešdida, govoreći: "Allah nije ništa obećao Muhammedu, sallAllahu ‘alejhi we sellem, a da on nije znao da će se to ispuniti prije njegove smrti, ali iskušenja nisu napuštala Allahovog Poslanika, tako da su čak pomislili da su ih ( poslanike) i oni koji su bili vjernici s njima počeli smatrati lašcima." Ibn Ebi-Mulejke kaže, prenoseći riječi Urve, da je Aiša učila: "izgovarajući tešdid na riječi." 

"U kazivanju o njima pouka je za one koji su razumom obdareni. Kur´an nije izmišljena besjeda, on priznaje da su istinite knjige prije njega objavljene, i objašnjava sve, i putokaz je i milost narodu koji vjeruje." /111/

Allah Uzvišeni kaže: U kazivanju poslanika o njihovim narodima; te kako smo spasili vjernike, a uništili nevjernike, "pouka je za one koji su razumom obdareni"; "Kur'an nije izmišljena besjeda", tj. ovom Kur'anu ne priliči da laže i izmišlja. "On potvrđuje da su istinite knjige prije njega objavljene", tj. potvrđuje što je tačno u nebeskim knjigama, a negira ono što je izmišljeno i krivotvoreno, "…i sve objašnjava", naredbe i zabrane, u vjerovanju, bogoslužju, međusobnim odnosima, vijestima o prošlim narodima, uzimanju pouke iz tih događaja, bilo da je riječ o podršci ili neprijateljstvu Allahovim poslanicima i svemu što iz toga proizlazi. Stoga je Kur´an "...putokaz i milost narodu koji vjeruje", koji njihova srca izvodi iz zablude na Pravi put i kojim traže milost Gospodara ljudi na ovom i na budućem svijetu. Pa, molimo Allaha Velikog da nas učini od njih na ovome i na budućem svijetu...!
Odgovori
Hvala od:
#17
* Objavljena poslije sure Hud. 

** 1., 2., 3., i 7. ajet su objavljeni u Medini. 

[392] S Kur'anom i ovim Poslanikom Arapi su postali najčasniji narod, kad su prihvatili Kur'an kao vodilju, a Poslanika za svoga vođu. Kada su se, međutim, udaljili od njih, postali su plijen najnižih i najprljavijih naroda, kao kazna na oba svijeta za napuštanje svojih najviših vrijednosti. 

[393] Kažem: to je tako kako bi svako odabrao da radi što hoće, a zatim da bi svako bio nagrađen (ili kažnjen) po zasluzi, dobrim ili lošim. Jer, svaki čovjek ima izbor koji mu je omogućio Allah, dželle šanuhu, vezano za sve čime je zadužen, kako bi zaslužio nagradu ili kaznu. 

[394] Rekao bih da je ovo istina, jer to dolikuje vjerovjesniku, sinu vjerovjesnikovom, koji je, također, bio vjerovjesnik i sin vjerovjesnika i časnom, sinu časnog, koji je, također, bio častan i sin časnog, tj. Jusufu el-Siddiku, vjerovjesniku, sinu vjero -vjesnika Jakuba, a ovaj sin vjerovjesnika Ishaka, a on sin vjerovjesnika Ibrahima, Allahovog prijatelja. Ovo dolikuje njegovom časnom položaju, sallAllahu ‘alejhi we sellem, jer da nije bilo jasnog Allahovog znaka, on bi je "poželio", ali pošto je bio jasan znak, on je nije poželio. 

[395] Što se tiče "jasnog znaka", koga je Jusuf vidio, navode se različita mišljenja... Neki kažu da mu se ukazala slika njegovog oca Jakuba, kako grize prst u ustima, drugi kažu da mu se, kad se približio vratima, ukazao lik upravnika Egipta, treći, opet, kažu da je pogledao u plafon na kome je pisalo: "Ne približavaj se bludu, jer to je razvrat i ružan put!" Neki kažu da je vidio druge znakove i slično. Ono što ja mislim, a Allah najbolje zna, pa ako sam u pravu - to je od Allaha, a ako griješim - to je od mene, pa se kajem Allahu, a to je "jasni dokaz" u 22. ajetu ove sure, koji glasi: "I kad on stasa, Mi ga mudrošću i znanjem obdarismo: ta Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine.

" Tj. pošto je Jusuf postao punoljetan, Allah mu je dao mudrost i znanje, tj. poslanstvo. A to se desilo prije nego ga je upravnikova žena pokušala zavesti, što se jasno vidi iz konteksta ajeta u kome se navodi počast koju mu je Allah ukazao poslanstvom... a prije ajeta u kome se navodi pokušaj zavođenja. Kada ga je, dakle, pokušala zavesti, bio je vjerovjesnik; Allah mu je dao spoznaju o vjerovjesništvu i stepenu ihsana/dobročinstva, tj. da iskazuje odanost Allahu kao da Ga očima vidi, pa ako on Njega ne vidi, Allah njega sigurno vidi. Jasni znak je, dakle, njegova spoznaja da je vjerovjesnik, da je potomak vjerovjesnika i da ga Allah vidi u svim situacijama, što je iskazano na kraju ajeta "tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine." Zato joj je odmah i bez kolebanja odgovorio:

"Sačuvaj Bože!" Njegovo uvjerenje u stepenu ihsana nije dalo prostora da je poželi. Pa gdje, kada i kako bi se mogla onda desiti ta njegova želja...!? Jer on je bio smiren; uvjeren da ga Allah vidi i zna njegove tajne i tihe šapate. "I on reče: "Sačuvaj Bože!" ...i potrča prema vratima, bježeći od nje, ali ga ona sustiže i uhvati za košulju s leđa, dok ih ne iznenadi dolazak njenog muža... Pa gdje je tu onda želja i šejtansko došaptavanje ružnog, uz tako uzvišen stepen koji mogu imati samo vjerovjesnici i njima slični? Tako, da nije vidio "jasni znak" od svoga Gospodara, on bi je poželio, ali on je vidio jasni znak, pa je nije poželio. Pošto je, dakle, bio jasan znak, otpala je želja. Allah Uzvišeni najbolje zna. On je najbolji upućivač na ono što je ispravno. 

[396] Iz konteksta ajeta br. 52 i 53 vidi se da on ukazuje da su to riječi vladareve žene, ali to su riječi žene vjernice. Pa, da li je ona bila to?! Ako to ona nije bila, onda je preče da je to govor Jusufa, a.s. 

[397] Njegova strpljivost u iskušenju velikom kojim ga je iskušao Allah, dželle šanuhu, ukazuje na čistotu i čednost njegove duše, ustezanje od nemorala koji je od njega tražen i na njegov izlazak iz tih ogromnih iskušenja čistog i neporočnog. 

[398] Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, međutim, kaže da se Allahovi poslanici sahranjuju tamo gdje su i umrli.
Odgovori
Hvala od:


Pročitajte Još…
Tema Autor Odgovora Pregleda Poslednja Poruka
Heart Tefsir Ibn Kesir - Sura Al-Mulk Boots 25 745 29-12-2022.23:03
Poslednja Poruka: Media
Heart Tefsir Ibn Kesir - Sura Al-Fil Boots 2 239 18-11-2022.12:31
Poslednja Poruka: Media
Heart Tefsir Ibn Kesir - Sura Al-Kevser Boots 1 163 18-11-2022.12:28
Poslednja Poruka: Media

Skoči na Forum: