Jedan od najpoznatijih nafila-namaza svakako je i tzv. ‘salatu birru-l-validejni.’ Naime, radi se o namazu kojim se nastoji i želi izvršiti jedna obaveza prema svojim roditeljima i upotpuniti dobročinstvo prema njima iako su preselili na Ahiret. Rijetke su osobe koje nisu griješile i činile propuste prema svojim roditeljima, što se inače ubraja u velike grijehe. Ako bi smo tražili izvjesno rasterećenje i odušak i željeli učiniti dobročinstvo roditeljima i nakon njihove smrti, onda bi smo zacijelo mogli prihvatiti preporuku hazreti Muhammeda a.s. koju nam prenosi Ebu Hurejre, neka je Allah zadovoljan njime:
»Ko klanja ovu nafilu izvršio je obavezu prema svojim roditeljima i upotpunio je dobročinstvo prema njima.«
Ovaj dobrovoljni namaz sadrži dva rekjata i klanja se do četrdetodnevnice (ili 52 dana po ukopu) između akšama i jacije, a poslije toga se praktikuje svakog petka u isto vrijeme. Poslije obavljena namaza, zatraži se oprost od Allaha i za sebe i za svoje roditelje i donose salavat na Allahovog poslanika a.s. Ovo je mnogima prilika i pored drugih dobročinstava da i na ovaj način iskažu svoje poštovanje i pažnju prema roditeljima. Osim za roditelje ovaj namaz se može klanjati u istu svrhu ako se radi i o nekim nama dragim i bliskim osobama. Svaki dobrovoljni namaz u našim domovima je svjetlo na neki način, pa ko želi neka ‘osvijetli’ svoj dom i tim nafila-namazom.
U vezi s tim Nevevi kaže:
»Podsticaj da se nafila klanja u kući jeste i iz razloga što će osoba skrivena od očiju svijeta, sačuvana od licemjerstva i tuđih pogleda, u miru i skrušeno obaviti nafilu. Kod vjernika vlada uvjerenje da Preuzvišeni Allah na tu porodicu spušta bereket i rahmet, meleki su gosti te kuće, a šejtanu posve sigurno tu nema mjesta.«
Tevhidi
Pored učenja Kur’ana umrlim, čitavog ili u odlomcima, te obavljanja namaza u istu svrhu, kod naših muslimana je običaj da se uče tevhidi. Tevhid kao oblik ibadeta je tzv. skupni ili zajednički ibadet gdje se izražava i očituje Allahovo Jedinstvo. Sastoji se od učenja određenih Kur’anskih sura, ašereta i ajeta, zatim od izraza pokajanja za učinjene grijehe (istigfar), potom od salavata na Allahovog Poslanika i njegovu porodicu a.s., te napokon od skupnog i jedinstvenog zikra – izgovaranja, sjećanja i dozivanja Allaha Njegovim lijepim Imenima. Tevhid se uči na taj način što učesnici sjede na koljena tako da oblikuju krug/halku.
Imam, Šejh, Bula, Muallima ili za to ovlaštena osoba sjedi u pročelju i vodi zikr – tevhid. Po njegovom završetku uči se Dova, a sevapi od proučenog zikra poklanjaju se duši umrle osobe zbog koje se uči i održava tevhid. Učačima i svim prisutnima također pripadaju mnogostruke koristi i na Ovom i na Budućem Svijetu, a što se često gubi iz vida i zapravo ne vjeruje u takvo što.
Ovi tevhidi se uče na dan dženaze, za sedminu, četrdesetodnevnicu, na pola godine, na godišnjicu itd. Sarajevski derviši uče tevhide čitavu prvu sedmicu kao i pedeseti drugi dan.
Sadržaj Tevhida:
– Fatiha (…)
– Istigfar (…)
– Salavat (…)
– La ilahe illallah (…)
– Allah, ja Allah (…)
– Ja Rahmanu, ja Rahim (…)
– Ja Gafaru, ja Settar (…)
– Ja Hannanu, ja Mennan (…)
– Ja Hajju, ja Kajjum (…)
– Entel hadi entel Hakk, lejsel hadi illa Huu (…)
– Lejsel hadi illa Huu (…)
– Illa Huu (…)
Za vrijeme učenja tevhida uče se sure iz Kur’ana (najčešče već spomenute tri sure), ašere, kao i određeni ajeti-šerifi. Učenje se završi sa ‘malom hatmom’ i Dovom.
Imovinske dužnosti prema umrlom
Manje više je poznato da se ibadeti dijele na tjelesne i imovinske. Kod prvih je opće pravilo da ih ne može neko drugi izvršavati umjesto stvarnog obaveznika. S dijelom imovinskih ibadeta stvari stoje nešto drugačije, tačnije i druga osoba može u određenim prilikama udovoljiti imovinskim dužnostima jednog čovjeka, sa njegovom ili svojom imovinom, za vrijeme ovozemnog života dotičnog ili nakon njegovog preseljenja na Ahiret.
Namjera nam je u ovom poglavlju osvrnuti se na uopće sadaku (milostinju), fidju i kefaret (okupnina) za umrlog, kao i na klanje kurbana i obavljanje hadžadža za umrle, jer je hadž osim tjelesnog i imovinski ibadet.
Što se tiče imovinskog duga spram Allaha kao što je zekjat, on sa smrću čovjeka prestaje, izuzev ako ga umrli ne predvidi svojom oporukom i ne naredi da se poslije njegove smrti iz njegova imetka podmiruje.
Prije nego nešto više kažemo o svakoj ovoj stvari ponaosob, podsjećamo šta je Allahov Poslanik a.s. između ostalog rekao o ovim stvarima. Muslim preko Ebu Hurejre, Allah bio zadovoljan obojicom, iznosi kako je jedan čovjek upitao: »Allahov Poslaniče, umro mi je otac. On je iza sebe ostavio imetka a nije ništa oporučio, pa ima li on koristi ako nešto ispred njega podijelim kao milostinju?« »Da,« odgovorio je hazreti Muhammed a.s.
Zabilježeno je da je hazreti Enes, Allah bio zadovoljan njime, pitao Poslanika a.s.: »Mi za naše umrle činimo Dovu, na ime njih dijelimo milostinju i hadždž obavljamo, pa da li to njima dospije?« »Njima to dospije, oni se tome obraduju kao što se svaki od vas obraduje poklonu,« odgovorio je Allahov Poslanik a.s.
Ashabu Sa’du, Allah bio zadovoljan njime, je umrla majka pa se obratio Poslaniku a.s. sa pitanjem: »O Allahov Poslaniče, umrla mi je majka, mogu li za nju podijeliti sadaku?« Pejgamber a.s. je rekao: »Da.« A na pitanje koja je sadaka najbolja, Poslanik a.s. je odgovorio: »Napojiti žednoga.«
Allahov Poslanik a.s. je rekao i sljedeće:
»Kada čovjek umire tim momentom prestaje svi izvori sevapa osim trajne sadake, znanja kojim se drugi koriste i dobro odgojeno dijete što ga se Dovom sjeća.«
Klanje kurbana za umrlog
Za klanje kurbana umrlim osobama kao jedan od oblika sadake za iste, možemo reći da je dobrim dijelom zaživio kod muslimana u gotovo svim našim krajevima. Nephodno je i pri ovakvom klanju pridržavati se svih onih vjerskih propisa koji vrijede za uobičajeno klanje kurbana, s tim što se kurban za ovu namjenu može klati ne samo za Kurban-bajram, već tokom cijele godine.
Nema potrebe na ovom mjestu osvrtati se o načinu klanja kurbana, osim što ćemo ukratko objasniti kako se i kome dijeli. Ako je umrli pismeno ili usmeno oporučio da se zakolje kurban za njega, tad se čitav kurban podijeli i ništa se ne ostavlja niti za sebe, niti za užu obitelj. Ponovo naglašavamo da se čitav kurban mora podijeliti. Međutim, ako dijete, rođak ili nasljednik, bez da je oporučeno od strane umrlog, zakolje kurban umrlom od sebe, onda se sa mesom postupa isto kao i sa mesom svog kurbana, što znači da će trećinu podijeliti siromašnim, trećinu rodbini i prijateljima, dok će jednu trećinu ostaviti za svoje potrebe i potrebe svojih ukućana. Pohvaljeno je da onaj ko namjerava klati kurban učini to i osobno ili da bar prisustvuje njegovom klanju, a ne samo da izdvoji sredstva i prepusti ostalo nekome drugome.
Obavljanje Hadždža za umrlog
Obavljanje Hadždža je prvorazredna dužnost za svakog muslimana i muslimanku ukoliko je materijalno i zdravstveno to u mogućnosti. Obaveza je to učiniti jednom za života, a svaki naredni Hadždž preko toga se ubraja u dodatni ibadet, odnosno nafilu.
Hadždž zauzima veoma visoko mjesto i stupanj u Islamu općenito, te kao takvo, njegovo neopravdano neobavljanje povlači za sobom drastične posljedice, što se vidi iz sljedećeg kazivanja Allahovog Poslanika a.s.: »Ko bude posjedovao novčana sredstva i jahalicu sa kojima bi mogao otići do Mekke i nazad, a ne obavi Hadždž, taj će umrijeti kao nemusliman.«
Prema tome, jasno je da se za umrlu osobu, a koja je iza sebe ostavila dovoljno imetka, treba naći neko ko će kao zamjenik (bedel) u ime te osobe obaviti Hadždž. Pa ako umrli i ne ostavi iza sebe potrebnu količinu materijalnih sredstava da bi se mogli pokriti troškovi Hadždža, u svakom slučaju dobro bi i lijepo bilo da, djeca ili neko bližnji ako su u mogućnosti, izvrše ovu vjersku obavezu bilo osobno, bilo da nađu pogodnog bedela u tu svrhu.
Hazreti Ibn Abbas, Allah mu se smilovao i bio zadovoljan njime, prenosi da je jedna žena došla Allahovom Poslaniku a.s. i kazala: »Moja majka se zavjetovala da će obaviti Hadždž, a umrla je ne ispunivši svoju obavezu. Mogu li ja za nju izvršiti tu dužnost?« Hazreti Muhammed a.s. je odgovorio: »Da, obavi za nju Hadždž. Šta misliš da ti je majka umrla pod dugom, da li bi ga tad bila dužna izmiriti?! Poravnajte onda vaše dugove prema Allahu, jer je najpreče ispuniti obaveze prema Njemu.«
Ako već postoje ili se iznađu sredstva za Hadždž, strogo se mora voditi račun o porijeklu tih sredstava, da li su ona Šerijatski dozvoljena ili ne, odnosno jesu li halal ili nisu, jer Hadždž će biti primljen samo onda ako neko pođe na Hadždž sa opskrbom/novcem koji je na pošten i islamski način stečen. U suprotnom, on posve sigurno neće biti primljen.
O značaju i vrijednostima Hadždža, kao i koristima za onoga ko ga ili za koga se obavi, moglo bi se puno toga kazati ali bit će sasvim dovoljno da navedemo neke od Poslanikovih a.s. Hadisa koji govore o tome:
»Ko propisno obavi Hadždž i pri tome ne učini kakvo ružno djelo ili prijestup, vraća se bez grijeha kao što je bio onoga dana kada ga je majka rodila.«
»Umra briše grijehe koje je čovjek počinio između dvije umre, a za propisno obavljen Hadždž nagrada je džennet.«
Iako bedel može biti i ona osoba koja prije nije obavila Hadždž, uputnije bi bilo da to ipak bude neko ko dobro poznaje propise o Hadždžu i njegove obrede, odnosno neko ko je bar jednom već obavio Hadždž i ko ima to iskustvo.
Sagledavajući inače odnos naših muslimana prema umrlim, prije svega prema umrlim roditeljima, nanama, dedama, djeci i bližnjim, preporučujemo i savjetujemo da se taj odnos počne mijenjati nabolje, da se konačno počne mijenjati sama svijest o tome da, izvršavajući određene ibadete uključujući i gore spomenute, bez sumnje pomažemo stanje i položaj naših najmilijih koji su preselili na Ahiret, i to na njihovu i našu sreću stičući pri tome Allahovo zadovoljstvo.
Posjećivanje mezara umrlim datira još od davnina. Činili su to manje više svi narodi, neko na ovaj, neko na onaj način. I muslimani, isto tako, posjećuju ili kako se to kaže zijarete kabur svojih umrlih, jer im to nalaže i preporučuje Vjera. Na taj način se, između ostalog, iskazuje poštovanje prema umrlom. Zijaretom se donosi, prije svega, jedan sunnet na mjesto iz kojeg proizilazi višestruka korist i za posjećivanog i za posjetioca. Tako se nastavlja jedna lijepa tradicija, običaj ali i nafila za umrlog, a i za živog.
Allahov Poslanik a.s. je rekao: »Bio sam vam zabranio da posjećujete mezare. Sad ih posjećujte,« jer ta posjeta može podstaći čovjeka da svoj život svede u granice islamskih propisa. Posjeta umrlim podsjeća čovjeka na vječni život – Ahiret
Prilikom ulaska u groblje ili prilikom prolaska kraj njega, shodno preporukama hazreti Muhammeda a.s., lijepo je nazvati selam umrlim i zatražiti od Allaha oprost za njihove i svoje grijehe. Dakako, uputno je proučiti bar Fatihu. Manje je poznato među muslimanskim življem da živi imaju obaveze prema umrlim koje moraju ispunjavati. U te obaveze spada i ova vrsta posjete o kojoj govorimo. Prema tome, dužnost je s vremena na vrijeme, zijaretiti, odnosno posjećivati svoje umrle, obično petkom, Bajramima i petnaestog dana mjeseca Ša’bana, kada je i sam Poslanik a.s. običavao posjećivati mezaristane.
Kada posjećujemo umrle trebali bi voditi računa da budemo pod abdestom, te da zauzmemo takav položaj naspram mezara umrlog kojeg posjećujemo, da nam lice i prsa budu okrenuti ka Kibli, jer tako je činio i Poslanik a.s. osobno. Umrle treba pozdraviti sa Es-selamu alejkum i reći: »I mi ćemo se, ako Allah da, vama pridružiti. Molim Allaha da oprosti grijehe i nama i vama.«
Prenosi se da je hazreti Aiša, supruga Allahovog Poslanika a.s., pitala Pejgambera šta će kazati prilikom posjeta umrlim, a on joj je rekao: »Neka je mir na vas, o stanovnici kabura, mu’mini i muslimani! I mi ćemo se, ako Allah da, vama pridružiti. Neka se Allah smiluje i našim i vašim precima kao i potomcima. Molimo Ga da oprosti grijehe i nama i vama.«
Lijepo je proučiti još nešto iz Kur’ana. Najbolje bi bilo proučiti sure ‘Jasin’, što nam je preporučio i sam Muhammed a.s.: »Svojim umrlim učite ‘Jasin’.«
Enes ibn Malik, Allah bio zadovoljan njime, nam prenosi i slijedeći hadis: »Ko uđe u groblje i prouči sure ‘Jasin’ (a zasluženu nagradu za to učenje pokloni umrlim) Allah će toga dana olakšati umrlim (eventualno) dosuđenu im kaznu.«
Ebu Bekr es Siddik, neka je Allahovo zadovoljstvo na njega, prenosi nam sljedeći hadis: »Ko posjeti jednog ili oba svoja roditelja i tu za dušu jednog ili oba roditelja prouči sure ‘Jasin’, oprostiće im se njihovi ranije učinjeni prijestupi.«
Poslije učenja iz Časnog Kur’ana treba proučiti Dovu u kojoj ćemo, kako smo vidjeli iz hadisa, naznačiti da sevabe (nagradu) koje smo eventualno zaslužili, poklanjamo dotičnome ili dotičnima. Naravno, sunnet je da i u tim trenucima budemo okrenuti prema Kibli.
Pri posjeti mezaristanu bilo radi dženaze ili zijareta nekom umrlom, naročito pažnju bi trebalo posvetiti da se namjerno ili nenamjerno ne gazi i ne sjeda po kaburima drugih. Time bi samo uznemiravali mrtve i to bez ikakve potrebe. S tim u vezi donosimo sljedeće hadise: Jedan od ashaba, Imaret ibn Hazm, neka je Allahovo zadovoljstvo na njega, kazuje: »Jednom me je Allahov Poslanik a.s. vidio kako sjedim na jednom kaburu pa me zovnu i reče: ‘Ustani s kabura. Ne uznemiruj mrtvog pa neće ni on tebe (zbog toga na Sudnjem danu).’«
Ebu Hurejre, neka je Allahovo zadovoljstvo na njega, kazuje da je Poslanik a.s. rekao: »Bolje vam je sjesti na žeravicu, koja bi vam spalila odjeću i doprla do tijela, nego li da sjedate na mezar.« »Nemojte prema kaburima klanjati niti na njima sjediti.«
Dakle, zabranjeno je klanjati prema kaburima kao i na njima samim. Držeći se svih ovih uputstava o ponašanju prilikom zijareta kabura, na najbolji način ćemo iskazati poštovanje i pijetitet prema umrlom, a ujedno ćemo ispuniti vjerske dužnosti u tom pogledu, te samim time steći i Allahovo zadovoljstvo, kao i blagostanje na Ovom i Budućem Svijetu.
Po islamskom učenju umrli su svjesni posjete živih. U vrijeme našeg nazivanja selama Allah povrati dušu umrlom kako bi uzvratio selam. Umrli ne samo da su svjesni posjete već joj se i neizmjerno raduju. Prenosi se od hazreti Aiše, neka je Allah zadovoljan njome, da je Allahov Poslanik a.s. rekao: »Nijedan čovjek ne posjeti kabur svoga brata i posjedi kod njega, a da mu se ovaj ne obraduje i uzvrati mu (selam) sve dok ne ustane.«
Prilikom našeg posjeta duše umrlih se vraćaju na jedan osoben način do tijela. Jedan takav odnos i veza između duše i tijela su krajnje specifični. Ovo vraćanje je sasvim osobeno i ne iziskuje oživljavanje tijela koje će se desiti tek na Kijametskom danu.
U cjelokupan odnos prema onima koji su preselili na Ahiret, sasvim sigurno se može uvrstiti i odnos bosanskohecegovačkih muslimana prema mezaristanima ili kako se to još kaže: mezarlucima, mezarjima, kaburistanima, što je sve istoznačnica za groblje.
I tu se dobrahno odstupilo od islamskih adeta i običaja kao ustalom i u mnogome čemu drugome, što je dovelo do toga da je danas mezaristan pozornica neukusa, kiča, nemarnosti i čega sve ne, i što je najžalosnije ono je danas poprište izrazito neislamskih obilježja i znamenja.
Željeli mi to priznati ili ne, stanje islamskih mezarja općenito je zapravo odraz i stanje nas živih, kako pojedinaca tako i zajednice. Iako po svojoj izvanrednoj važnosti to zaslužuje, mi ćemo ovu temu dotaći samo utoliko kako bi naznačili njene osnovne značajke.
S ciljem očuvanja svoje tradicije uglavnom i naši muslimani običavaju stavljati nadgrobne spomenike ili kako se to obično kaže ‘podizati nišane’.
Prije je u tome bilo mnogo više reda i neke sistematičnosti, dok se u posljednje vrijeme zapaža da su oblici nišana izgubili svoj prvotni izgled i ljepotu koja se očitovala u njihovoj jednostavnosti i skromnosti.
Danas se u velikom broju susrećemo sa raznovrsnim odrođavanjem, preuzimanjem običaja drugih, pa čak i onih koji nemaju baš nikakve veze sa Islamom.
Danas su podignuti nišani često vrlo skupi, preluksuzni, sa slikama i kojekakvim osobenostima, a što je u suprotnosti sa islamskim propisima koju naglašavaju krajnju skromnost i jednostavnost.
Mi ćemo se, uz Allahovu pomoć, na nekom drugom mjestu detaljnije osvrnuti na ovu temu, a vama ćemo poštovani čitatelju, na ovom mjestu, preporučiti da vodite računa o mezarima svojih umrlih tako što ćete ih zijaretiti tj. posjećivati kad god to možete, proučiti štogod tom prilikom i održavati ih onoliko koliko je to potrebno.
Kad se već i odlučite da postavite kamene nišane, neka oni budu skromni, jednostavni i sa isključivo našim, islamskim obilježjima i osobenostima. Izbor oblika nišana neka bude vaš, a kao najbolji primjer mogu vam poslužiti nišani iz starih muslimanskih mezaristana, a i konsultujte se i sa pobožnijim ljudima među vama.
