Kada se prisutnima i okolini učini da bi bolesnik mogao ubrzo preseliti na Ahiret, nužno bi bilo poduzeti izvjesne radnje. Prije svega, ukoliko to situacija dopušta, poželjno je bolesniku obnoviti abdest i okrenuti ga tako da mu lice bude okrenuto ka Kibli.
Bolesnika bi trebalo navoditi, poluglasnim ili glasnim učenjem, da ponavlja ‘La ilahe illallah Muhammedun resulullah’ (Nema Boga osim Allaha, Muhammed je Allahov poslanik).
U vezi s tim, hazreti Mu’az, Allahovo zadovoljstvo s njim, prenosi da je hazreti Muhammed a.s. rekao:
»U koga bude posljednji govor: ‘Nema Boga osim Allaha (La ilahe illallah), ući će u džennet.«
Ebu Se’id El-Hudri, Allah bio zadovoljan njime, prenosi da je Allahov Poslanik a.s. rekao i sljedeće:
U takvim trenucima, u prisustvu bolesnika, potrebno je ponašati se krajnje mirno, dostojanstveno i ne stvarati paniku. Moralo bi se voditi računa što se govori i ni slučajno ne voditi kakve isprazne i u tim trenucima neprimjerene razgovore.
Ummi Selema, Allah bio zadovoljan njome, pripovijeda da je Allahov Poslanik a.s. rekao:
»Kad ste prisutni kod bolesnika ili kod umrloga, onda govorite samo ono što je dobro, jer meleki aminaju na sve što govorite.«
Uputno je učiti nešto iz Kur’ana, posebno Jasini-šerif i suru R’ad. Kada bolesnik izdahne prvo što treba učiniti je, eventualno, zatvoriti mu oči i usta. Onaj koji to bude činio lijepo je da izgovori: »U ime Allaha, a u vjeri Njegova Poslanika! Gospodaru, olakšaj mu stanje i učini lahkim ono što ga čeka. Usreći ga sastankom s Tobom i učini mu ono kuda ide boljim od onoga što iza sebe ostavlja!«
Ummi Selema, neka je Allah zadovoljan njome, kazuje: »Allahov Poslanik a.s. je ušao kod Ebu Seleme a on već bijaše ukočio pogled, potom mu je Poslanik zatvorio oči i rekao: ‘Doista, kada izađe Ruh pogled ga slijedi.’ Tada je Ebu Selemina porodica zapomagala i zakukala, a Poslanik a.s. reče: ‘Ne dozivajte niti prizivajte ništa drugo osim dobro (hajr), jer meleki aminaju na sve što govorite.’ Zatim reče: ‘Gospodaru moj! Oprosti Ebu Selemi, podignu mu stupanj među one koji su slijedili Uputu i dostojna mu nasljednika podari. Oprosti i nama i njemu, o Gospodaru Svjetova! Raširi mu kabur i obasjaj ga Svjetlom (Nurom).’«
Najpodesnije je povezati umrlog ispod brade pa do iznad tjemena. Isto tako, treba mu staviti na stomak neki predmet, najbolje željezni, da se umrli ne bi naduho. Ni u kom slučaju to ne bi smjeo biti Mushaf.
Ruke mu treba opružiti, a tijelo prekriti bijelim čaršafom ili nečim sličnim. Sa opremanjem umrlog ne treba odugovlačiti, tim prije ako se smrt brzo ustanovi od strane liječnika.
El-Taberani navodi da je Abdullah ibn Omer, Allah bio zadovoljan njime, čuo hazreti Muhammeda a.s. kako govori:
»Kada neko od vas umre tad ga ne zadržavajte kod sebe, nego požurite sa njim prema njegovom mezaru!«
Dok se umrli ne ogasuli tj. posmrtno ne okupa po vjerskim propisima, nije preporučljivo učiti bilo šta iz Kur’ana. Poslije svega ovog pristupiće se poslovima oko ukopa, vodeći strogo računa ako je umrli nešto oporučio (vasijjet) u smislu ili nečega drugog, da se ta želja i zapovijed ispuni, jer je volja umrlog obavezujuća i to pod uvjetom da ona nije u suprotnosti sa islamskim propisima. Nema potrebe da kod umrlog neko sjedi i da ga ‘čuva’, jer to Vjerom nije predviđeno niti za tim ima potrebe.
Svako živo biće će smrt okusiti i Nama ćete se poslije vratiti (Kur’an, Ankebut 57.)
Hazreti Muhammed a.s. je rekao:
»Radi za Ovaj Svijet kao da ćeš živjeti vječno, a radi za Budući Svijet kao da ćeš umrijeti sutra!«
Islam nas uči kakvi trebamo biti i kada je u pitanu život ali i smrt. Smrt za muslimana je jedna stvarnost, veličanstvena u svojoj mudrosti i jednostavnosti, nikako katastrofa.
Smrt je ustvari jedna vrsta proživljenja. To je odvajanje duše od tijela, te njeno upućivanje u ‘kuću pravog nagrađivanja-kažnjavanja.’ Smrt ne znači prestanak života. Naprotiv! To je samo promjena čovjekova načina života u drugim uvjetima. Prema tome, smrt je jedna promjena stanja, svojevrsno novo rođenje.
Prenosi se od Ibn Abbasa, Allah bio zadovoljan njime:
»Jednog dana Allahov Poslanik a.s. je sjedeći proučio Kur’anski ajet: „A da ti je vidjeti nevjernike u smrtnim mukama, kada meleki ispruže ruke svoje prema njima“. Zatim je rekao:
‘Tako mi Onog u čijoj je ruci Muhammedova duša, niti jedna duša ne napusti Dunjaluk a da prije toga ne ugleda svoje mjesto u džennetu ili džehennemu!
U tom trenutku se pred njom poredaju dvije skupine meleka na dvjema stranama, a lica su im kao sunce. Umirući pogleda u njih i tada ništa drugo ne vidi iako se vama čini da gleda u vas. Kod svakog meleka se nalaze ćefini i balzam. Ako je umirući vjernik tad ga obraduju džennetom i kažu: – Dobra dušo, izađi u Allahovo zadovoljstvo i Njegov džennet! Allah ti je pripremio počast koja je bolja od cijelog Dunjaluka i svega što je na njemu. – Tako ga neprestano obveseljavaju i kreću se oko njega.
Nježniji su prema njemu i pažljiviji od majke prema svome djetetu. Zatim mu počinju vaditi dušu ispod svakog nokta i zglavka, koji tako umiru jedan za drugim. Njemu to biva lahko iako ga vi vidite u muci, sve dok mu duša ne dođe do pod grlo. Njoj je, doista, teže napustiti tijelo nego što je djetetu ostaviti matericu svoje majke. Tad svaki od prisutnih meleka poželi da je on uzme. Međutim, uzima je hazreti Azrail (melek smrti).’
Potom je Pejgamber a.s. proučio Kur’anski ajet: „Reci: Melek smrti, koji vam je za to određen, duše će vam uzeti, a poslije ćete se Gospodaru svome vratiti!“
‘Azrail je zatim stavlja u bijele ćefine i uzima sebi u naručje. On joj je, uistinu, privrženiji nego što je žena svome tek rođenom čedu! Duša tada zamiriše mirisom ljepšim od miska. Meleki ga uzdižu i raduju mu se. – Dobro došla dobra dušo i mirisu lijepi – govore oni. – Gospodaru naš, Ti je blagoslovi, i nju i tijelo iz kojeg je izašla! – Zatim se počnu s njome uspinjati… U kosmosu postoje jedna posebna bića čiji broj samo Allah zna, koje duša zapahne mirisom ljepšim od miska, zbog čega je oni blagosiljaju i raduju joj se. Kada joj se otvore vrata Nebesa, blagosilja je svaki melek na svim Nebesima kroz koja prođe sve dok se ne zaustave pred Vladarom, Silnim. – Dobra došla dobra dušo – kaže joj On, Uzvišeni – i neka je blagoslovljeno tijelo iz kojeg si izašla! – Kada Allah Preuzvišeni nekog pozdravi, pozdravlja ga i sve ostalo i od njega biva otklonjena svaka teškoća.
Zatim Allah kaže za ovu dobru dušu: – Uvedite je u džennet i pokažite joj njeno mjesto u njemu. Predočite joj i sve počasti i blagodati koje sam joj pripremio! Zatim je vratite na Zemlju, jer Ja sam odredio: od nje sam vas stvorio, u nju ću vas vratiti i ponovo iz nje izvesti! A tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša, duši će biti teže napustiti Zemlju nego što joj je bilo napustiti tijelo! Reći će: ‘zašto me vraćate u to tijelo u kojem sam već jednom bila?!’ ‘Naređeno nam je tako,’ biće odgovoreno, ‘i to ti je neizbježno.’ Zatim se spuste s njom, izvade je iz ćefina i očiste, a potom je postave između tijela u kojem se nalazila i ćefina u koje je bila umotana.’«
»Svakome od vas kada umre, njegovo mjesto se izlaže s večeri, pa ako je džennetlija tada mu se predočava njegovo mjesto među džennetlijama, a ako je džehennemlija predočava mu se mjesto među stanovnicima džehennema i kaže: ‘To je tvoje mjesto kada te Allah na Sudnjem Danu proživi.’«
Žaljenje za umrlim
U času smrti umrlog muslimana ni u kom slučaju nije dozvoljeno naricati, kukati i previše glasno plakati. Tuga i žalost za umrlim treba da bude samo stanje srca i osjećaja, ali ni jedno ni drugo ne smije poprimiti vidne spoljne znakove. Kod muslimana, žalost, bar onaj formalni dio, traje tri dana i tri noći. Jedino supruga umrlog obnaša žalost četiri mjeseca i deset dana.
Buharija i Muslim prenose da kćerka Ebu Seleme pripovjeda:
»Unišla sam (povodom žalosti) kod Ummi Habibe, supruge Allahovog Poslanika a.s., kad joj je umro otac Ebu Sufjan ibn Harb. (Sjedeći kod nje vidjela sam) kad zatraži da joj donesu neku smjesu koja je jako mirisala. Namirisala je robinju a ujedno i potrala oba svoja obraza, a zatim reče: ‘Tako mi Allaha, ne osjećam nikakve potrebe da se namirišem, ali to činim zato jer sam čula kad je Allahov Poslanik a.s. s mimbera rekao: – Ni jednoj ženi koja vjeruje u Allaha i Sudnji dan nije dozvoljeno žaliti i davati izraze i vidne znakove žalosti za umrlim više od tri dana. Jedino žena poslije muževljeve smrti iskazivaće znake žalosti četiri mjeseca i deset dana.’«
Sunneti-šerif je posjetiti ožaloščenu porodicu i izraziti svoje saučešče, usmeno ili pismeno. Posjetilac treba da bude oprezan i krajnje razborit, te da ukaže da je smrt neminovnost, da umrlom zaželi oprost grijeha i džennet a njegovim ukućanima i rodbini strpljivost, zdravlje i berićet.
Kako izjaviti saučešće?
Kod nas je raširen običaj da se učešče u žalosti izjavljuje na turskom jeziku: ‘Bašun sag olsun’ (Da ti je zdrava glava). A na navedene riječi, onaj kome je saučešče izjavljeno odgovara također na turskom jeziku riječima: ‘Dostum sag olsun’ (Neka je zdrav i moj prijatelj). U pojedinim krajevima saučešče se izjavljuje i drugim riječima. Iskazivanje saučešča među muslimanima popraćeno je rukovanjem. Između žena i muškaraca, i između samo žena, u principu rukovanja nema.
Ponajbolje bi bilo da onaj koji iskazuje saučešče prouči Kur’anski ajet: Inna lillahi ve inna ilejhi radž’iun (Doista smo mi Allahovi i doista ćemo se Njemu vratiti), a da osoba koja prima saučešče odgovara također Kur’anskim ajetom: Innalahe me’a sabirin (Allah je uz strpljive). To bi, držimo, bilo primjerenije i više u islamskom duhu.
Trebalo bi izbjegavati noviju praksu osobito mlađeg svijeta, da se saučešče izjavljuje npr. riječima: ‘Primite moje iskreno saučešče’ i sl. a da se uzvraća: ‘Hvala lijepo, da si ti živ i zdrav’ itd. Uz to je sve češče ljubljenje i grljenje kako između muškaraca, tako i između žena ali i između muškaraca i žena. Sa svim ovim, ovim neislamskim pojavama, bi se konačno trebalo prekinuti, a obnoviti tradiciju naših deda i nana, čiji je život uglavnom bio protkan istinskim duhom Islama.
Kad bi ljudi znali kako se nagrađuje strpljivost (sabur), svaka njihova žalost poprimila bi zasigurno drugačije razmjere i oblike. Islam ne dopušta da u slučaju smrti drage nam osobe gubimo prisebnost, pa da u tom slučaju glasno plačemo, deremo na sebi odjeću ili da za umrlim kukamo i naričemo. Na upit svojih drugova, Ashaba, može li musliman zaplakati za umrlim, odnosno hoće li biti kažnjen ako bi zaplakao, Allahov Poslanik Muhammed a.s. je rekao:
»Allah neće kazniti zbog običnog plača onog koji za umrlim plače, niti zbog tuge koju osjeća srce!«
Abdullah sin halife Omera, Allah bio zadovoljan obojicom, kazuje:
»Allahov Poslanik je posjetio (bolesnog) Sa’d ibn Ubadeta zajedno sa Abdurrahmanom ibn Avfom, Sa’d ibn Vekkasom i Abdullah ibn Mesudom. (Tom prilikom) je zaplakao Allahov Poslanik a.s. (jer mu je bilo žao Sa’da). Kad su prisutni vidjeli kako Muhammed a.s. plače i oni su počeli plakati. Zatim je Poslanik a.s. rekao:
‘Čuli ste (ranije od mene) da Allah neće kazniti (muslimana) zbog običnog plača (za umrlim), niti zbog tuge koju osjeća srce. (Znajte) da će Allah kazniti ili nagraditi zbog ovog – pa je pokazao na svo jezik.’«
Abdullah ibn Omer, Allah bio zadovoljan njime, također pripovijeda:
»Kad je izvršen pokušaj ubojstva moga oca Omera, on je pao u nesvijest zbog čega su ukućani počeli na sav glas zapomagati. Kad je otac došao k sebi, rekao je: ‘Zar vi ne znate da je Allahov Poslanik a.s. rekao: – Umrli će biti izloženi kaznama u kaburu zbog naricanja i na sav glas plakanja za njim.’«
Ogromna je žalost djeci ako im umre neko od roditelja, ali je još teže roditeljima ako im umre dijete. Djeca se nekako brže razgovore za umrlim roditeljima, nego li roditelji za umrlom djecom. Poradi te velike žalosti koje podnose roditelji, Allahov poslanik a.s. je nagovijestio veliku nagradu onim roditeljima koji izgube jedno, dvoje ili više malodobne djece, uz uvjet da strpljivo podnesu taj bol u očekivanju nagrade Preuzvišenog Allaha. Djeca umrla u malodobnosti bit će zagovornici na Sudnjem danu za svoje roditelje, ali samo za one koji su živjeli i umrli pridržavajući se Islamskih propisa.
Kupanje i opremanje umrlog
U obavezne vjerske dužnosti dženaze svakako spada kupanje umrle osobe ili gasuljenje kako se to kaže, ukoliko se ne radi o šehidu, te njeno zamotavanje u ćefine. Sa opremanjem umrloga ne bi se trebalo odugovlačiti ako za to nema opravdanih razloga. To nam preporučuje i Allahov Poslanik a.s. Tako Ashab Husejn ibn Vahvah propovjeda da je Pejgamber obišao bolesnog Talhu, sina Berraova, Allah bio zadovoljan obojicom, koji je tom prilikom rekao:
»Vidim da je Talha na samrti. Obavijestite me kad umre, a ujedno požurite sa opremanjem, jer nije potrebno da tijelo umrlog muslimana leži među ukućanima.«
Rečeno je i sljedeće:
»Ko okupa umrloga, stavi ga u ćefine, namiriše i svakako uredno opremi, nosi ga, klanja mu dženazu i ne otkrije ništa što je vidio (prilikom opremanja), vratit će se čist od grijeha kao kad ga je majka rodila.«
Danas se kupanje/gasuljenje i opremanje umrlih uglavnom obavlja u gasulhani uz prisutnost imama, muallima i za to osposobljenih osoba. Ipak, podsjećamo da se posmrtno kupanje obavlja na sljedeći način:
Prije svega lijepo bi bilo da osoba koja gasuli ima abdest. Prvo se umrlog malo iskrene ili nagne u stranu kako bi iz tijela izašle sve nečistoće, a potom mu se ‘uzme’ tahret, a poslije toga abdest (ili u nemogućnosti) tejemum. Zatim se mejjit najmanje jedamput okupa (poželjno je tri puta) sa sapunom i posuši, i ako je umrla osoba ženskog spola raspletu joj se kose i ako je potrebno okniju se prsti na rukama i nogama. Ruke se ispruže niz tijelo a vata se stavi među prste udova, u nosnice i na čelo. Lijepo je umrlog namirisati kamforom ili nekim drugim miomirisom. Na kraju se umrli umotava u tzv. Košulju, male i velike ćefine. U Sarajevu i drugim sredinama Bosne i Hercegovine zaživio je adet da se za ćefine koriste ihrami ukoliko je umrli obavio hadždž, prethodno nakvašeni Zemzem vodom.
U vremenu kada je mejjit okupan i opremljen pa do klanjanja dženaze-namaza trebalo bi proučiti suru El-Kalem.
Danas mnogi drže iz neznanja da je izbor mjesta za kabur nevažan i nešto čemu ne treba naročito posvećivati važnost. No, nije tako. Nije svejedno gdje će umrli biti ukopan. Kao što i za života čovjek može biti uznemiravan na raznorazne načine od strane lošeg komšije, tako i poslije smrti ako čovjek bude pokopan pokraj nekoga ko se neprimjereno ponašao u svom životu, umrli može biti uznemiravan, ako ni na koji drugi način a ono slušajući i gledajući njegove patnje u kaburu. Allahov poslanik a.s u tom smislu kaže:
»Sahranjujte svoje umrle pokraj dobrih (i pobožnih ljudi), jer će umrli biti uznemiren (ako ga ukopate uz lošeg čovjeka), kao što može biti uznemiren i od lošeg susjeda (na ovom Svijetu).«
Ako za to postoje uvjeti i mogućnosti ponajbolje bi bilo ukopavati rodbinu na jednom mjestu, što nikako ne znači u ono što se danas naziva porodičnom grobnicom.
Ashab Muttabib sin Veda’a prenosi da je Poslanik a.s., kad je ukopavao Osmana ibn Maz’una, prvog muhadžira koji je umro u Medini inače Poslanikova rođaka po mlijeku, donio jedan veći kamen i stavio ga iznad glave ukopanog i tom prilikom rekao:
»’S ovim ću obilježiti grob svoga brata i kraj njega kopati ko umre od moje porodice.’«
Dakle, nakon što je umrla osoba ogasuljena i opremljena po vjerskim propisima, te obaviještena rodbina, prijatelji i najbliži o smrti i svim onim što je vezano za to, obavit će se dženaza-namaz.
Dženaza-namaz
Klanjati dženazu-namaz umrloj osobi je obavezujuća dužnost ‘farzi kifaje’ za muslimana. Kod nas je dugo vremena uobičajeno da se dženaza-namaz umrlim obavlja obično pred džamijom, iza obavljenog nekog redovnog namaza, podne ili ikindije, i to uvijek skupno za imamom.
Danas je nažalost veliki broj muslimana, onih iz srednje generacije i mlađih, koji uopće ne znaju kako se klanja dženaza-namaz, niti kako se treba ponašati tokom posljednjeg ispraćaja umrlih. Zbog toga bi bilo nužno da imam, prije nego se pristupi klanjanju namaza, na jedan lijep i prikladan način upozori prisutne na neke stvari. Prije svega da je za klanjanje dženaza-namaza neophodno imati abdest, pa prema tome ko je bez abdesta da uzme abdest ili neka bar uzme tejemmum ako već nema vremena da uzme abdest.
Drugo: da podsjeti prisutne koji žele klanjati da se svrstaju u najmanje tri reda (saffa), jer to ima svoju svrhu i uporište u praksi Allahovog poslanika a.s.; treće: da u najkraćem objasni okupljenima način klanjanja dženaza-namaza budući da mnogi ne znaju ili su zaboravili kako se klanja dženaza-namaz, a žele da je klanjaju; i na koncu da upozori sve prisutne da tokom obavljanja obreda budu što pristojniji. Svakako da je potrebno naglasiti da ženama nije obavezno klanjati dženazu-namaz, i da se one ne trebaju redati u safove.
Dženaza-namaz nema niti jednog rekata. Klanja se stojeći (na kijamu), a sastoji se od četiri tekbira (Allahu ekber) i selama. Ruke se podignu spram ušiju samo prilikom donošenja prvog tekbira. Ko izostavi makar i jedan tekbir kod klanjanja dženaza-namaza, taj namaz mu neće vrijediti, jer su ti tekbiri obavezni (farz). Ako se više ništa drugo ne bi proučilo, namaz će ipak biti valjan.
Prema tome, dženaza-namaz se klanja umrloj osobi koja je okupana i zamotana u ćefine. Klanja se tako da desna strana umrle osobe bude okrenuta ka Kibli. Imam će stati ispred džema’ta prema prsima umrlog, a džema’t će se poredati u saffove, kao što smo već rekli u najmanje tri saffa.
»Nevejtu en usallije lillahi te’ala salatel-l-dženazeti, senaen lillahi te’ala, ve salavaten ‘alen-n-nebijji, ve du’aen li hazel-l-mejjiti (za žensko: li hazihil-l-mejjiteti), edaen mustakbilel-kibleti, iktedejtu bi hazel imami – Allahu ekber!«
Nijjet za namaz se može učiniti i na svom jeziku, na ovaj ili sličan način:
»Odlučih da klanjam, u ime Allaha Uzvišenog, dženazu-namaz, uz hvalu Allahu i salavat Vjerovjesniku, i upučujući dovu za umrlog/umrlu, okrenivši se prema Kibli i pristajući za ovim imamom – Allahu ekber.«
I ovaj namaz kao i svi drugi može se zanijetiti srcem, odnosno mislima.
Poslije početnog tekbira uči se ‘Subhaneke’ dodajući mu ‘ve dželle senauke’ iza riječi ‘ve te’ala džedduke.’
Zatim se izgovori drugi tekbir, pa se prouče ‘Salavati’, koji se uče na drugim namazima na posljednjem sjedenju.
Poslije ‘Salavata’ donose se treći tekbir i onda se prouči ‘Dova’.
Nakon ‘Dove’ prouči se četvrti tekbir i preda se selam.
Ko ne zna na arapskom Dovu za dženazu-namaz (koju će te naći u transkripciji) može proučiti:
»Rabbena atina fi-d-dunja haseneten ve fil-l-ahireti haseneten ve kina ‘azaben-n-nar,« što znači:
»Gospodaru naš, daj nam na Ovom Svijetu dobro, a i na Budućem Svijetu dobro i sačuvaj nas patnje u vatri.«
Ili ko ne zna ni ovo neka prouči:
»Ja Rabbi, ja Rabbi, ja Rabbi!«
Prisutni koji ne znaju Dovu ili koji ne znaju njen sadržaj, trebali bi bar znati da Dova za dženazu-namaz sadrži našu najiskreniju molitvu i želje za umrlog kod Uzvišenog Allaha, jer je jedna od bitnosti dženaza-namaza moliti i tražiti od Allaha spas i milost za umrlu osobu. Ako bi se tako panašali i bili svjesni toga tad dženaza ni bi poprimila obilježja i osobenosti jednog pukog mehaničkog obreda. Dova za umrlog svakako ima svoje mjesto i smisao i nakon predavanja selama, odnosno po završetku dženaza-namaza, ali se ona kod nas ne praktikuje, osim učenja Fatihe. Ipak, preporučujemo učenje Dove za umrlog i nakon predaje selama, budući je to praksa Allahovog Poslanika a.s.. Ako neko i ne zna Dovu, može je proučiti i na svom jeziku i sam joj dati prikladan sadržaj. Mi ćemo ovdje navesti jednu od mnogobrojnih Dova za umrle koje je Poslanik a.s. učio, kako bi se proniklo u njen sadržaj i značenje, i eventualno poslužila kao primjer za neke naše Dove:
»Allahu moj! Oprosti mu (joj) i smiluj mu (joj) se, pređi preko njegovih (njenih) nedostataka i ispričaj ga (je). Učini prijatnim njegova (njena) staništa, rasprostrani mu (joj) njegovo (njeno) novo naselje. Očisti njegovo (njeno) tijelo sa vodom prijatnom i ugodnom, a rastavi ga (je) od njegovih (njenih) pogreški kao što rastavljaš bijelu odjeću od prljavštine, zamijeni mu (joj) dom sa hajirnijim domom i porodicu sa drugom hajirnijom porodicom. Uvedi ga (je) u džennet i zaštiti ga (je) od kaburskog azaba i džehennemske vatre!«
Prema novorođenčetu koje je pokazivalo znake života postupa se kao i sa odraslim kad umre. Ali ako se novorođenče rodilo mrtvo, tad mu se nadjene ime, okupa se, opremi i zakopa bez klanjanja dženaza-namaza.
Sukladno Šerijatskim propisima dženaza-namaz se ne klanja otpadnicima od Vjere, počiniteljima velikih kriminalnih djela, kao što je npr. umorstvo, žrtvama kojekakvih sukoba i razmirica, onome koji izjavi da je namaz nepotreban i ništavan itd. Premda kod nas vlada rašireno mišljenje da se samoubici ne klanja dženaza-namaz, naš Imam Ebu Hanife, Allah mu se smilovao, je stanovišta da se i samoubici iako je veliki griješnik treba klanjati dženaza-namaz, držeći da čovjek u trenutku samoubojstva nije normalan i pri svijesti.
Allahov Poslanik Muhammed a.s. kaže: »Nema muslimana koji umre pa mu dženazu klanja četrdeset ljudi koji ne čine širk Allahu, a da Allah neće primiti njihovo zauzimanje za njega.«
Također je Poslanik a.s. rekao sljedeće:»Ko klanja dženazu umrlom muslimanu, ali vjerujući u Allaha i očekujući od Njega nagradu, pa ga ujedno i otprati do kabura i sačeka dok se zakopa, povratiće se s nagradom dva ‘kirata’, a svaki je ‘kirat’ u težini brda Uhud. Ko ode i klanja samo dženazu, pa se vrati prije nego je umrla osoba ukopana povratiće se s nagradom jednog ‘kirata’.«
Nošenje i ispraćaj dženaze
Prije su se dženaze nosile isključivo na rukama od kuće ili nešto kasnije od gasulhane do džamije i od džamije do groblja, i to na ramenima. U mnogim mjestima i selima i dan danas je tako. Ali u gradovima za prijenos dženaze se koriste za tu priliku prilagođena vozila. Kada se govori o nošenju dženaze do mezara moramo primjetiti da se i ovdje treba poštivati izvjestan red ustanovljen propisima Vjere, kojeg se neizostavno moramo pridržavati, jer naposljetku to je odraz našeg uvažavanja islamskih propisa i na koncu našeg adaba i običaja. Praksa poslanika a.s. je da umrlog nose četvorica ljudi, no ne smeta ako to čine i šestorica ako je umrli previše težak.
Lijepo bi bilo da svaki pratilac dženazu ponese najmanje četrdeset koraka, započevši od prednje desne strane a završivši zadnjom lijevom stranom, kao što je to i Poslanik a.s. preporučio. Dženaza se nosi umjereno žurećim koracima, dok će ostali prisutni ići za njom u tišini, skrušeno i dostojanstveno, obavljajući zikr u sebi a ne kako je to danas raširen običaj – razgovarati, pušiti pa čak i smijati se.
O kakvom je ozbiljnom trenutku riječ ponajbolje svjedoči sljedeći hadisi-šerif, a u kojem se kaže:
»Kada se pripremi dženaza i ljudi je ponesu na ramenima, ako je to bila dobra osoba ona kaže prisutnima: ‘Požurite sa mnom,’ a ako nije bila dobra ona poviče: ‘Teško meni, kuda me to nosite?’ Taj glas čuje sve drugo osim čovjeka, a kad bi on čuo taj glas pao bi u nesvijest.«
Ako dženazu nemamo namjeru pratiti do mezaristana, dužni smo kada je ugledamo, ustati na noge i tako ostati sve dok ne prođe, makar bila i nemuslimanska. Na taj način se odaje dužno poštovanje prema Onom koji život i smrt daje. Ko vidi dženazu ako zna neka prouči:
»Haza ma ve’adenellahu ve resuluhu!« (Ovo je ono što su nam obećali Allah i Njegov Poslanik). Zabranjeno je pratiti onu dženazu gdje ima naricanja, kuknjave i sl.
Allahov poslanik a.s. kaže:
»Ne slijedite dženazu za kojom ide narikača ili za kojom se nosi vatra. I ne idite ispred dženaze.«
Prateći dženazu nikako ne bi smo smjeli jahati na kakvoj jahalici (biti u automobilu), jer takvu praksu Poslanik a.s. nije dozvoljavao, a Ashabe bi korio kad bi ih vidio da za dženazom jašu na nekoj jahalici. Iako nema izričite zabrane u Šerijatu, uobičajeno je da žene ne prisustvuju nošenju i ispraćaju dženaze.
Dženaza-namaz se može obaviti i u odsutnosti ili naknadno. Ovakav dženaza-namaz se naziva ‘dženazeti gaib’ ili ‘evvebin dženaza’. Klanja se skupno a može i pojedinačno. To se čini kada je neko tjelesno spriječen da prisustvuje dženazi iz bilo kojeg razloga ili ako dženaza-namaz uopće nije obavljen zbog nekih objektivnih okolnosti. Ovaj namaz se obično klanja žrtvama rata, stradalnicima, šehidima, radnicima muslimanima u neislamskim zemljama u kojima ne postoji imamat, onima koji su Allahovom milošču preselili na Ahiret kao muslimani, a formalno pravno to nisu bili i sl.
Spuštanje u kabur i učenje poslije zakopavanja
U vrijeme nošenja i ispraćaja dženaze do kabura, prisutni nikako ne bi smjeli sjedati dok ista ne bude spuštena na zemlju.
Allahov Poslanik a.s. kaže:
»Ko slijedi dženazu nek ne sjeda dok ona ne bude spuštena na zemlju, a ako je neko već sjeo narediće mu se da ustane.«
Kabur odnosno mezar treba da je lijepo iskopan i uređen, da nije tijesan i da nema neke vidljive nepravilnosti koje bi mogle nastati kopanjem. Ako bi se uočile neke greške one se moraju otkloniti, što je u skladu sa sunnetom, pa tek onda pristupiti zakopavanju umrlog. Kod nas je običaj da umrlog u kabur spušta neko od porodice ali ne smeta ako to učini i neko drugi. Najbolje bi bilo kada bi umrlog u kabur spustili najpobožniji ljudi koji su tu prisutni. To se jasno vidi iz postupka Allahovog Poslanika a.s.. Naime, prilikom dženaze njegove kćerke Ummi Kulsum r.a., on je pozvao da je spusti neko ko je prethodne večeri najviše bio u ibadetu, pa se javio Ebu Talha, Allah bio zadovoljan s njim, koji ju je i spustio u mezar.
Također je sunnet da bar jedan od onih koji spuštaju umrlu osobu u kabur kaže: ‘Bismillahi ve ‘ala milleti Resulullah!’ U skladu sa Poslanikovom praksom je i to da se prilikom spuštanja u kabur prvo spuste noge, pa tek onda glava kao i to da lice desna strana umrle osobe budu okrenute prema Kibli.
U one lijepe adete koji su se kod nas još očuvali ubrajamo i to, da uglavnom svi prisutni učestvuju u zakopavanju umrle osobe, što je zapravo sunnet. Allahov Poslanik a.s. je uobičavao, pošto bi klanjao džanazu-namaz nekoj osobi, da nakon što prođe pored uzglavlja umrle osobe baci tri šake zemlje u kabur. Pojedini učenjaci su mišljenja da bi bilo lijepo pri prvom bacanju zemlje reći: ‘minha haleknakum’ (od zemlje vas stvaramo), pri drugom: ‘ve fiha nu’idukum’ (i u nju vas vraćamo), i pri trećem: ‘ve minha nuhridžukum tareten uhra’ (i iz nje ćemo vas po drugi put izvesti). Prenosi se da je hazreti Muhammed a.s. učio ovaj ajet prilikom dženaze jedne od njegovih kćeri.
Pošto je mejjit zakopan pristupa se učenju Časnog Kur’ana. Obično to čine Imami, neko od najbliže rodbine i oni koji znaju lijepo učiti. Najčešče se uči slijedeće:
– posljednja dva ajeta sure ‘Bekare’ (Amene-r-resulu…)
– tri puta sure ‘Ihlas’ (Kul Huvallahu…)
– jedanput sure ‘Felek’ (Kul euzu bi Rabbi-l-felek…)
– jedanput sure ‘Nas’ (Kul euzu bi Rabbin-n-nas…)
– između ovih sureta uče se glasno ‘tekbiri’ u kojem uzmu učešče i svi prisutni.
Zatim se prouči:
– ‘Fatiha’ i
– prvih pet ajeta sure ‘El-Bekare’ (Elif, Lam, Mim…)
Neće smetati, štaviše bilo bi poželjno prije učenja ‘Ihlasa’ proučiti još poneko ‘ašere’ ili čitavo Kur’ansko sure. Imami Šafija, Allah bio zadovoljan njime, kaže da je preporučljivo proučiti nešto iz Kur’ana nad kaburom umrlog, a da bi najbolje bilo proučiti čitavu ‘hatmu’.
Poslije učenja gore navedenog, uči se ‘Dova’ obično na arapskom jeziku. Čini se to zajednički, skupno, a može i pojedinačno.
»Molite za oprost grijeha vašem bratu i molite da bude postojan, jer se sada ispituje.«
Iz vjerodostojnih predaja znamo da se umrla osoba podvrgava pitanjima: ko joj je bio Bog, koja je bila njena vjera i ko joj je bio Vjerovjesnik. Isto tako, poznato nam je i vjerujemo da je umrli svjestan prisutnosti onih koji su na njegovoj dženazi, kao i to da postoji kazna u grobu za onoga ko je zasluži. Zato i molimo Preuzvišenog Allaha da spasio dotičnog od kaburskog azaba. Na ime kaburske kazne objavljen je, kako prenosi Imam Buharija, ajet: Allah one koji vjeruju ustaljuje u čvrstom govoru i na Ovom i na Drugom Svijetu.
Brojni su Hadisi o postojanju zagrobnog života i odgovornosti na Drugom Svijetu, čije bi nijekanje značilo napuštanje Islama. Dozvoljeno je je vršiti ukop i noću iako to nije preporučljivo. U svakom slučaju nije grijeh.
Učenje Talkina
Svojevremeno su se vodile brojne rasprave među našim učenjacima o tome, ima li koristi da Imam po zakopavanju umrle osobe uči ‘talkin’ ili ne. U učenja talkina nema nikakve štete, zato se može učiti ali nije obavezno.
Traženje halala
Prevažno je, međutim, da Imam upita prisutne hoće li halaliti umrlom dug, materijalni ili neke druge prirode, jer se nikako ne bi smjelo dogoditi muslimanu da dođe pred Allaha neizmirenih hakkova i dugova. Zato je od izvanredne važnosti da bar prisutni halale eventualne dugove, kako umrla osoba ne bi bila izložena kojekakvim kaznama i neprijatnostima radi dugova. Uopće, kad razgovaramo o umrloj osobi poslije njene smrti, ne bi smo trebali isticati njene grijehe i mahane, pa makar ih i znali ukoliko za to nemamo neku naročitu potrebu, a ako to činimo onda bi smo morali biti krajnje pravični i istinoljubivi.
Premda je to neuobičajeno kod nas, u toku dženaze bi bilo dobro da Imam ili neka pobožnija osoba iskoristi priliku da, umjesto klasičnog posmrtnog govora, uputi nekoliko riječi prisutnim. Taj govor ne bi smio biti dug, ali bi ipak morao sadržavati ono što bi nadahnulo prisutne da se vraćaju Vjeri i preispitaju svoj odnos prema Uzvišenom Allahu, drugim ljudima i sebi samima.
Izmirenja dugova
Prije nego li se umrli ukopa, rodbina, odnosno nasljednici, morali bi povesti računa da eventualno isplate sve materijalne obaveze dotičnog, naravno, one za koje znaju. Musliman nikako ne bi smjeo dozvoliti da preseli na Onaj Svijet pod materijalnim obavezama i dugom druge vrste. Umrijeti u takvom stanju je težak grijeh, a odgovornost nemjerljiva.
Allahov poslanik a.s. kaže:
»Ko umre a iza sebe ostavi imetka, nasljednici su dužni izmiriti dug…«
Ebu Hurejre, neka je Allah zadovoljan njime, prenosi da je Muhammed a.s. uobičavao, prije nego što obavi dženaze-namaz, upitati prisutne: »Je li umrli ostao nekome dužan?« Ako bi mu kazali da jeste, pitao bi: »Da li je bar ostavio imetka kojim bi se mogao izmiriti njegov dug?«
Ako bi odgovor bio pozitivan Pejgamber a.s. bi tada prišao i obavio dženazu-namaz, a ako bi rekli da nije on bi se povukao rekavši prisutnim: »Klanjajte dženazu svome drugu!«
Iz posljednjeg hadisi-šerifa može se uočiti koliki je značaj Allahov Poslanik a.s. pridavao obavezi izmirenja duga umrloga. Navest ćemo još nekoliko hadisa iz kojih se može sasvim dobro sagledati sva težina onoga koji umre pod dugom, a da te dugove nakon njegove smrti niko ne vrati ili mu ih vjernici ne oproste:
»Duša jednog vjernika vezana je za dug sve dok se taj dug ne isplati.«
»Dužnik će se osjećati u kaburu kao što se živi osjeća u zatvoru.«
»Dužnik će u kaburu biti vezanih ruku. Ništa ga od toga ne može osloboditi osim izmirenja dugova.«
Dakle, treba nastojati što je moguće prije izmiriti sve eventualne dugove naših umrlih.
Muslimani širom svijeta pa i naši uobičajili su, shodno dinskim propisima, učiti Časni Kur’an svojim najbližim koji su preselili na Ahiret. Isto tako činili su i druge ibadete i poklanjali umrlim sevabe od istoga. Ova vrsta namjenskog ibadeta najviše je dolazila do izražaja u prvih četrdeset dana po ukopu merhuma, zatim uz mjesec Ramazan, uoči oba Bajrama, uoči mubarek noći, te uoči petka i ponedjeljka.
Svakako, prednost je data učenju Kur’ana. Običaj je da članovi uže obitelji prouče svom umrlom srodniku čitav Kur’an do četrdesetodnevnice kada bi se učinala ‘hatma-dova’, obično na samom mezaru rahmetlije.
Prije bi svaki musliman još za života proučio bar po jedanput cijeli Kur’an i namijeni bi to učenje samome sebi da ga ‘dočeka’ u kaburu. Isto se činilo i sa drugim oblicima ibadeta. Nekada su ožaloščeni u kući umrloga angažovali učenike i učenice medrese da uče Kur’an, nakon čega bi ih kasnije darivali primjerenom hedijom. Ali bolje bi bilo da supružnik, djeca ili neko bliži, osobno prouči cijeli Kur’an ili nešto iz njega ili da bar raspodjele to učenje između sebe.
U prvih četrdest dana po ukopu (po nekima pedest i dva dana) ožalošćeni uče, između akšamskog i jacijskog namaza, sljedeće sure: Jasin, Mulk, Nebe i Fatihu a sve sa ciljem i željom da olakšaju i poboljšaju stanje (hal) umrlog.
O vrijednosti učenja ovih Kur’anskih sura postoje brojna istinita predanja, a ovdje ćemo spomenuti samo neke od njih. Allahov Poslanik a.s. je u važnim prilikama govorio:
»Uzvišeni Allah je učio sure ‘Taha’ i ‘Jasin’ hiljadu godina prije stvaranja Nebesa i Zemlje. A meleki čim su čuli Kur’an rekli su: ‘Neka radost obaspe svakoga ko nalazi smiraj u ovim surama, neka radost obaspe one koji u svom srcu nose ove sure i jezike onih koji uče ove sure.’«
»Oprostiće se grijesi onog čovjeka koji uči suru ‘Jasin’ dok se noću obraća svome Gospodaru. Pa, kada je to već tako, tad učite ovu suru svojim umrlim!«
»Svaka stvar ima svoje srce, a srce Kur’ana je sura ‘Jasin’. Ako neko prouči ovu suru uz suru ‘Ihlas’, Allah će mu to upisati u sevab kao da je cijeli Kur’an proučio deset puta.«
»Onome ko uči suru ‘Mulk’ (Tebareke…), ona će mu dolaziti svaku večer u kabur, štitit će ga od patnje kaburskog azaba i pomagati ga u borbi s njim.«
»Sura ‘Mulk’ je sura koja štiti od kazne i kaburu. A ona je i izbavitelj od nje…«
Blagodati sure ‘Nebe’ (Amme…) i ‘Fatihe’ su mnogostruke, tako da bi ih trebalo redovno učiti ali i izučavati.
