[Media]

A onima koji vjeruju Allah kao pouku navodi ženu faraonovu, kad je ona rekla: "Gospodaru moj, sagradi mi kod Sebe kuću u Džennetu i spasi me od faraona i mučenja njegova, i izbavi me od naroda nepravednoga!" Merjemu, kćer Imranovu, koja je nevinost svoju sačuvala, a Mi smo udahnuli u nju život i ona je u riječi Gospodara svoga i u knjige Njegove vjerovala i od onih koji u molitvi vrijeme provode bila. (66:11,12)

Voda je iz zemlje kuljala, i kiša padala, sve dok nivo vode nije, kako predaje kažu, za nekih petnaest ili osamdeset aršina prekrio najvišu planinu. No, po pitanju odgovora na pitanje da li se pod najvišom planinom misli samo na najvišu planinu u regionu gdje je živio Nūhov, alejhisselam, narod, ili se misli na najvišu planinu na planeti koju danas zovemo Mont Everest, postoje različita mišljenja.

Tradicionalni izvori kazuju da je čitava planeta bila potopljena, dok mišljenja da je riječ o poplavi koja je potopila samo jedan region nalazimo u nekim modernim vrelima.

Naše je mišljenje da je voda doista prekrila Mont Everest i da je za Potopa čitava planeta bila pod vodom,[30] a dragi Allah najbolje zna.

No bilo kako bilo, sva mišljenja se slažu u jednome – Potop je, budući da su u to drevno doba svi ljudi na Zemlji pripadali samo jednome narodu, doista značio uništenje čitava čovječanstva. Samo su spašeni oni koji su sa Nūhom, alejhisselam, bili na lađi.

Kataklizma Potopa je ostala zapisana u Bibliji.[31] Pomen o njemu nalazimo i u Epu o Gilgamešu,[32] te u grčkoj mitologiji.[33] No, za sve one koji svjedoče časni Kur'an svakako je najznačajnije ono što nam o tome kaže istinita Riječ dragoga Allaha koja je Kur'anom, u koji sumnje nikakve nema, objavljena:

Kaži im povijest o Nuhu! Kada on reče narodu svome: "O narode moj, ako vam je dodijao moj boravak među vama i Allahovim dokazima opominjanje moje, a ja se stalno uzdam u Allaha, onda se, zajedno sa božanstvima svojim, odlučite i to ne krijte; zatim to nada mnom izvršite i ne odgađajte! A ako glave okrenete - pa, ja od vas nikakvu nagradu ne tražim, Allah će nagraditi mene, meni je naređeno da budem musliman." Ali, nazvaše ga lašcem, pa Mi u lađi njega i one koji bijahu uz njega spasismo i namjesnicima ih učinismo, a one koji dokaze Naše nisu priznavali potopismo, pa pogledaj kako su završili oni koji se na opomene nisu osvrtali! (10:71-73)

"Gospodaru moj," reče on (Nūh, alejhisselam), "pomozi mi, oni me utjeruju u laž!" I Mi mu objavismo: "Gradi lađu pod Našom pažnjom i prema nadahnuću Našem, pa kad zapovijed Naša dođe i voda na površinu zemlje izbije, ti u nju ukrcaj od svake vrste po par, mužjaka i ženku, i čeljad svoju, ali ne one o kojima je već sud donesen, i ne obraćaj Mi se za nevjernike, jer će, doista, biti potopljeni." Pa kad se smjestiš u lađu, ti i oni koji su uz tebe, reci: "Hvala Allahu, koji nas je spasio od naroda koji ne vjeruje!" I reci: "Gospodaru moj, iskrcaj me na mjesto blagoslovljeno, Ti to najbolje umiješ!" U tome su, zaista, pouke, a Mi smo, doista, stavljali na kušnju. (23:26-30)

A i narod Nuhov smo, kada su poslanike u laž utjerivali, potopili i ljudima ih poučnim primjerom učinili, a nevjernicima smo patnju bolnu pripremili. (25:37)

... Nuhov narod nije vjerovao i roba Našeg je u laž utjerivao, govoreći: "Ludak!"; i Nuh je onemogućen bio. I on je Gospodara svoga zamolio: "Ja sam pobijeđen, Ti se osveti!" I Mi smo kapije nebeske pootvarali vodi koja je lila neprestano, i učinili da iz zemlje izvori provru, i vode su se sastajale kako je određeno bilo, a njega smo nosili na onoj od dasaka i klinaca sagrađenoj koja je plovila pod brigom Našom - nagrada je to bila za onoga ko je odbačen bio. I Mi to ostavismo kao pouku - pa ima li ikoga ko bi pouku primio? (54:9-15)

"Gospodaru moj," reče on (Nūh, alejhisselam), "narod moj me u laž utjeruje, pa Ti meni i njima presudi i mene i vjernike koji su sa mnom spasi!" I Mi smo njega i one koji su bili uz njega u lađi krcatoj spasili, a ostale potopili. To je pouka, ali većina ovih nisu vjernici, a Gospodar tvoj je zaista silan i milostiv. (26:117-122)

I Nuhu se, kada u davno vrijeme on zavapi, odazvasmo i njega i njegovu čeljad od jada velikoga spasismo i od naroda ga, koji je smatrao neistinitim dokaze Naše, zaštitismo. To bijahu opaki ljudi, pa ih sve potopismo. (21:76,77)

[Media]

Nūhova, alejhisselam, lađa je plutala nekoliko mjeseci.[34] Za to su vrijeme svi u njoj mirno i disciplinovano živjeli. Dragi je Allah spustio Svoju milost na životinje i ptice u lađi, tako da su svi lovački instinkti, međusobni strahovi i neprijateljstva među njima bili izbrisani – stajale su jedne do drugih u miru i sigurnosti. I, nisu se parile. To je bio propis i za vjernike koji su bili na lađi zajedno sa svojim suprugama – sve dok ne izađu iz lađe bili su im zabranjeni spolni odnosi.

Prenosi se da je lađa, plutajući za vrijeme Potopa, čitavih četrdeset dana voljom Allahovom kružila iznad potopljene Meke, tačno oko vertikalne ose koja se uzvisuje sa pozicije uklonjene Kabe.[35]

Kada je isteklo vrijeme koliko je bilo određeno da Zemlja bude potopljena stigla je Riječ dragoga Allaha: "O Zemljo, gutaj vodu svoju, a ti, o nebo, prestani!"; i kiša je stala, a voda je počela ponirati u zemljinu utrobu. Nūh, alejhisselam, je osjetio da je kiša stala i da nivo vode opada, tako da je odlučio provjeriti da li je negdje već izronilo kopno.

... Nūh, alejhisselam, je otvorio mali otvor na zidu lađe i pogledao van. Primijetivši da nivo vode postepeno opada, pozvao je vranu i zapovijedio joj je: ''Leti koliko možeš i gledaj ima li komada suhe zemlje, gdje bismo mogli pristati. Može biti da su vrhovi najviših planina već iz vode izronili.'' Vrana je letjela sve dok nije našla jedan suhi vrh, na koji je voda izbacila tijela uginulih životinja. Pošto je to njezina omiljena hrana, ona je na sve drugo zaboravila i više se nije vratila. Potom je Nūh, alejhisselam, sa istim zadatkom poslao goluba. Kada je golub ugledao grane maslinova stabla iznad vode, pokušao je da nekoliko grančica ubere za Nūha, alejhisselam. U tom nastojanju morao je kroz vodu zagaziti. Do tada, noge goluba su bile perjem prekrivene, ali dotaknuvši vodu Božanske srdžbe perje je spalo sa njih i one su do danas ostale gole i crvene.

Sa maslinovom grančicom golub se vratio na lađu. Zbog ispunjenog zadatka Nūh, alejhisselam, ga je blagoslovio, tako da je golub, jedno nježno i prijateljsko stvorenje, kod svih ljudi postao simbol mira. Što se pak vrane tiče, zbog neposlušnosti, njena pera su postala crna, glas graktanje, a pojava sablasan za ljude. ...[36]

Navedeni citat nam, vidjesmo, kazuje kako je nastao danas općeprihvaćeni simbol mira – bijela golubica sa maslinovom grančicom, a dragi Allah najbolje zna.

Slijedeći naredbu dragoga Allaha, zemlja je gutala vodu čiji je nivo stalno opadao, pa je desetoga dana mjeseca muharrema, na Dan Ašure,[37] Nūhova, alejhisselam, lađa konačno pristala na padinama planine El-Džūdijj.

I bi rečeno: "O Zemljo, gutaj vodu svoju, a ti, o nebo, prestani!" I voda se povuče i ispuni se odredba, a lađa pristade na planini El-Džūdijj, i bi rečeno: "Daleko nek je narod nevjernički!" (11:44)

Čim su osjetili da se lađa smirila na čvrstom tlu, Nūh, alejhisselam, je otvorio vrata i sve životinje i ptice su izašle van i krenule svojim putevima. A, kad su ljudi nakon više mjeseci boravka u polumraku unutrašnjosti lađe, ponovo ugledali sunčevu svjetlost, oči su im, kako se prenosi, osjetile jak nadražaj i upalu. Nūh, alejhisselam, je bio nadahnut da kao lijek upotrebe surmu. Bila je to prva upotreba surme u ljekovite svrhe i ljudi je u tu svrhu, kao i za uljepšavanje, koriste i danas.[38]

Pošto su sve zalihe hrane i vode na lađi već bile haman potpuno iscrpljene, ljudi sakupiše svo preostalo voće, povrće i zrnevlje, te od toga skuhaše jedno jelo kojim se svi počastiše. To je jelo, obzirom da je skuhano na Dan Ašure, i samo nazvano ašura.[39]

"O Nuhu," bi rečeno, "iskrcaj se, s pozdravom Našim i blagoslovima tebi i narodima koji će se izroditi od ovih koji su s tobom! Biće naroda kojima ćemo davati da uživaju, a koje će poslije snaći Naša kazna nesnosna!" (11:48)

Navedeni nam ajet časnoga Kur'ana jasno kazuje da je tada dragi Allah selamom pozdravio i blagoslovio kako Nūha, alejhisselam, i sve vjernike koji su bili s njim, tako i sve njihove buduće potomke. Novi je početak čovječanstva, dakle, započeo sa selamom i blagoslovom koji je dragi Allah uputio ljudima, ali su vremenom, nažalost, mnogi od potomaka vjernika sa lađe, što također rečeni ajet jasno naglašava, ponovo krenuli stazama zablude.

No, što se potomstva ljudi sa lađe tiče, u najvećem broju izvora se ističe da niko od vjernika sa lađe, osim Nūhovih, alejhisselam, sinova, nije imao potomstva, ili im je ono pomrlo. Ovo se, bez sumnje, može uzeti za tačno zato što i časni Kur'an kaže da su samo Nūhovi, alejhisselam, potomci u životu ostavljeni:

A kada nas je Nuh zovnuo, Mi smo se lijepo odazvali: njega i porodicu njegovu nevolje teške smo spasili i samo potomke njegove u životu ostavili, i u naraštajima kasnijim mu spomen sačuvali: "Mir Nuhu od svjetova svih!" Eto tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine, on je bio rob Naš, vjernik, a ostale smo poslije potopili. (37:75-82)

Isto tako, Kur'an časni, koji se, zasigurno, obraća svim generacijama - od one koja je bila savremenik Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, pa sve do one zadnje koja će doživjeti Sudnji Dan – svima nam jasno kaže:

Mi smo vas, kada je voda preplavila sve, u lađi nosili da vam to poukom učinimo i da to od zaborava sačuva uho koje pamti. (69:11,12)

Ovi ajeti nam svima kažu da smo svi mi, tj. naši praoci od kojih svi potičemo, bili milošću dragoga Allaha nošeni na lađi spasa i opstanka u vrijeme Potopa, kada je voda sve preplavila.[40]

Prema tome, danas svi ljudi vode porijeklo od nekoga od Nūhovih, alejhisselam, sinova, pa se on odatle nerijetko zove i drugim ocem čovječanstva.[41]

Od Nūhova, alejhisselam, sina hazreti Sema, kako se to općenito prenosi, potiču: Arapi, Israil (Hebreji), Asirci, Babilonci, Aramejci (Sirijci), i narodi Ken'ana[42] - Feničani, Moabljani, Amonićani i drugi. Svi se ovi narodi, prema svome praocu, jednim imenom zovu Semiti.[43] Tradicionalna muslimanska povijest, koliko je nama poznato, u Semite uključuje i Perzijance, a po nekim mišljenjima i Bizantince.[44] Dragi Allah najbolje zna.

Od hazreti Hama potiču Afrikanci (crna rasa) - uključujući Etiopljane (Abisince)[45] i Nubijce, te Kopti i Berberi, a od hazreti Jafeta potiču svi ostali narodi. Dragi Allah zna najbolje.

Sjećanje na Potop, sveopću poplavu koja je uništila sve griješne i izopačene ljude na čitavoj planeti, voljom dragoga Allaha ostalo je trajnim podsjetnikom i poukom svim generacijama, sve do Sudnjeg Dana. Kur'an časni jasno to kazuje:

[Media]

Mi smo Nuha narodu njegovom poslali i on je među njima ostao hiljadu, manje pedeset, godina, pa ih je potom zadesio potop, zato što su Allahu druge ravnim smatrali. I Mi smo njega i one što su bili u lađi - spasili, i poučnim primjerom svjetovima je učinili. (29:14,15)

... Nuhov narod nije vjerovao i roba Našeg je u laž utjerivao, govoreći: "Ludak!"; i Nuh je onemogućen bio. I on je Gospodara svoga zamolio: "Ja sam pobijeđen, Ti se osveti!" I Mi smo kapije nebeske pootvarali vodi koja je lila neprestano, i učinili da iz zemlje izvori provru, i vode su se sastajale kako je određeno bilo, a njega smo nosili na onoj od dasaka i klinaca sagrađenoj koja je plovila pod brigom Našom - nagrada je to bila za onoga ko je odbačen bio. I Mi to ostavismo kao pouku - pa ima li ikoga ko bi pouku primio? (54:9-15)

Ovo se, dakako, tumači u smislu da je pripovijest o Potopu – o njegovim uzrocima i posljedicama ostala trajno i duboko utisnuta u kolektivnom sjećanju čitavog čovječanstva. Ispravnost ovakvoga shvatanja potvrđena je činjenicom da je priča o Nūhu, alejhisselam, i Potopu ostala zapisana u Tevratu, Zeburu, Indžilu i Kur'anu.

Ali isto tako, navedeni ajet: I Mi to ostavismo kao pouku - pa ima li ikoga ko bi pouku primio?; daje nam, po mnogim mišljenjima, vrlo interesantnu informaciju o tome da je i sama Nūhova, alejhisselam, lađa sačuvana od trajnoga propadanja, te da je ostala kao znamenje ljudima i do današnjega vremena. Mnogi su je tako, naročito u moderno doba, tražili, ali, mada postoji dosta onih koji su tvrdili da su je pronašli i mada se danas mogu na internetu pronaći i određene fotografije o navodnom pronalasku lađe, ipak sve do dana današnjega nema neoborive, javnosti dostupne i naučno verificirane potvrde pronalaska Nūhove, alejhisselam, lađe.

Po našem mišljenju razlog je u tome što se sve te potrage, koliko znamo, isključivo usmjeravaju ka planini Ararat u istočnoj Turskoj, na granici sa Iranom, gdje je, prema Knjizi Postanka, lađa pristala. Ali, budući da istinita Riječ dragog Allaha objavljena u časnom Kur'anu jasno govori da je Nūhova, alejhisselam, lađa pristala na planini El-Džūdijj, onda bi Ararat mogao biti njezino počivalište jedino u slučaju da se ta planina ranije zvala El-Džūdijj, a da joj je ime kasnije promijenjeno.

No, koliko vidimo, većina tradicionalnih muslimanskih izvora ne kaže da je El-Džūdijj današnji Ararat, već navode da je riječ o nekoj drugoj planini. Odatle je sasvim malo vjerovatno da je El-Džūdijj u stvari Ararat, ali ni ovu mogućnost barem mi ne smijemo potpuno odbaciti. Dragi Allah najbolje zna. Prema našim saznanjima muslimanski izvori planinu El-Džūdijj uglavnom lociraju negdje na granici Turske i Sirije, dakle nešto oko tri stepena južnije od Ararata,[46] a ima ih i takvih koji je lociraju na Arabijskom poluotoku.[47]

Dragi Allah najbolje zna šta se zbilo sa Nūhovom, alejhisselam, lađom i gdje se ona trenutno nalazi, ali njezina sudbina i njezina lokacija nisu toliko ni bitne svakom onom ko u objavljene Knjige vjeruje – njemu je dovoljno što je pripovijest o Potopu tamo zapisana da u sve to čvrsto i bez sumnje vjeruje. A, upravo to i jeste najvažnije – vjerovati u ono što objavljene Knjige kažu o Potopu i iz svega toga izvući potrebne i značajne pouke.