Ocena Teme:
  • 0 Glasov(a) - 0 Prosečno
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
Kazivanje o Nūhu a.s
#1
Rainbow 
Plemeniti islam nas poučava o neporecivoj istini da je odnos između Stvoritelja – Allaha dragoga i stvorenja koje je On stvorio uvijek neposredan. Dragi Allah nas je sve stvorio, odredio nam dužinu života, nafaku (opskrbu), zdravlje i sve ostalo što čini našu sudbinu - i to u svakome pogledu i do najsitnijih detalja. Mi nemamo nikoga drugog ko, makar i u najsitnijoj mjeri, može odrediti naš život i našu sudbinu. Odatle i obožavanje naše i dove naše i ibadeti naši – sve to mora biti usmjereno jedino ka našem Stvoritelju i Gospodaru svih svjetova, dragome Allahu. U tome pogledu apsolutno nema nikakvog posredništva.

Ako hoćemo da budemo istinski muslimani i istinski monoteisti mora nam biti jasno da se niko, i nikada, ne može postaviti kao posrednik u našem odnosu prema Gospodaru i Stvoritelju. Govoreći o jednoj od devijacija koja je, nažalost, kod kršćana prisutna, Kur'an nam jasno poručuje da je njihovo vjerovanje u Crkvu kao eksluzivnoga posrednika između neba i zemlje karakterističan primjer smrtno opasne zablude koja vodi ka pridruživanju dragome Bogu (širku, mnogoboštvu):


Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje i Mesiha, sina Merjemina, a naređeno im je da se samo jednom Bogu klanjaju - nema boga osim Njega. On je vrlo visoko iznad onih koje oni Njemu ravnim smatraju. (9:31)


Ali, ova neporeciva istina da se svi mi direktno i neposredno obraćamo dragome Allahu koji nas je stvorio, ne znači da smo svi mi kod Njega i jednaki. Naprotiv, istina je da je dragi Allah među nama odredio hijerarhiju koju svi mi, ako hoćemo da Mu zaista budemo predani i poslušni, moramo poštovati. Prema tome, dragi je Allah odabrao neke od nas kao Njegove miljenike čiji smo autoritet svi mi ostali dužni poštovati.

Dakako, najveći od navedenih autoriteta su Allahovi poslanici i vjerovjesnici, njih slijede dobri Allahovi robovi (evlije) – oni među njima koji su ujedno i učenjaci nasljednici poslanika i vjerovjesnika,[1] nakon njih po hijerarhiji su evlije koji nisu dovoljno učeni da bi mogli naslijediti poslanike.[2] Sve su to autoriteti koje svi iskreni vjernici moraju poštovati jer se upravo preko tih autoriteta prenose Objava i znanje o njezinom pravilnom tumačenju i prakticiranju.

U smislu navedenoga svi se mi moramo dobro čuvati da ne zapadnemo, ne dao dragi Allah, u jednu od dvije krajnosti.
Prva je krajnost nipodaštavanje značaja Allahovih miljenika i vulgarno tretiranje njih kao da su oni ''obični'' ljudi. Nikako ne smijemo zanemariti značaj, deredžu i ugled Allahovih poslanika, vjerovjesnika i evlija kod dragoga Allaha, kao i činjenicu da ih On voli ljubavlju većom nego što voli ostala stvorenja i prema njima se odnositi bez dužnog poštovanja.
Odgovori
#2
Primjer za ovo je odnos prema Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, za koga nam Kur'an jasno kaže da pred njim ne smijemo ni glas povisiti da nam dobra djela ne bi bila poništena, a da to i ne primijetimo:

O vjernici, ne dižite glasove svoje iznad Vjerovjesnikovoga glasa i ne razgovarajte s njim glasno, kao što glasno jedan s drugim razgovarate, da ne bi bila poništena vaša djela, a da vi i ne primijetite. One koji utišaju glasove svoje pred Allahovim Poslanikom - a to su oni čija je srca Allah prekalio u čestitosti - čeka oprost i nagrada velika. Većina onih koji te dozivaju ispred soba nije dovoljno pametna. A da su se oni strpjeli dok im ti sam iziđeš, bilo bi im bolje, a Allah prašta i samilostanje. (49:2-5);




kao i to da mi ne možemo biti pravi vjernici sve dok iz srca ne izbrišemo svaki trag nezadovoljstva njegovom odlukom:


I tako Mi Gospodara tvog, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore. (4:65)


A svemu ovome svojevrstan pečat daju vjerodostojni hadisi koji nas poučavaju da nećemo biti pravi vjernici sve dotle dok nam Resulullah, Muhammed, alejhisselam, ne postane draži i od naše djece, i od naših žena i najbliže rodbine, i od nas samih.[3]
Prema tome, voljeti vjerovjesnike, poslanike i evlije svakako je znak vjere – ko to nema nije pravi vjernik, ali se pri tome ne smije zapasti u drugu krajnost- da se ljubav prema stvorenju stavi ispred (ili iznad) ljubavi prema Stvoritelju.

Naime, najveća ljubav koju neko stvorenje može da iznjedri atribut je obožavanja i odatle svako od nas svojom najvećom ljubavlju treba voljeti samo Stvoritelja – dragoga Boga. Ako bi neko svoju najveću ljubav koju može da iznjedri pružio nekome ili nečemu drugome mimo Stvoritelja, to onda može voditi ka pridruživanju dragome Allahu (širk) i idolopoklonstvu, sačuvao nas sve dragi Allah od toga.


Ima ljudi koji su mjesto Allaha kumire prihvatili, vole ih kao što se Allah voli, ali pravi vjernici još više vole Allaha ... (2:165)


Ovaj nam mubarek ajet jasno kazuje kako idolopoklonici svoje idole vole ljubavlju obožavanja – najvećom ljubavlju kakvom bi trebalo voljeti jedino istinskog Boga, Allaha dragoga. A istinski vjernici istom takvom ljubavlju, u stvari još i većom (dakle najvećom mogućom ljubavlju koju mogu iznjedriti - ljubavlju obožavanja) Allaha dragoga vole.
Ljubav obožavanja, ljubav našu najveću svi moramo uputiti jedino Allahu dragome.

Međutim, ovo nikako ne znači da stvorenja moraju svu cjelinu i puninu ljubavi (od najmanje do najveće) ''rezervirati'' samo za Stvoritelja. Nije širk voljeti nekoga ili nešto uz dragoga Boga, širk je voljeti nekoga ili nešto jednako poput Njega ili više od Njega.

]Drugim riječima, On nas je, hvaljen i slavljen vječno neka je, i stvorio upravo takvima da volimo – dakako prvo Njega ljubavlju najvećom, ali potom i da volimo: vjerovjesnike i poslanike Njegove, miljenike Njegove, iskrene vjernike, roditelje, supružnike, djecu i, u krajnjoj liniji, sva čestita i plemenita stvorenja kao i sve raskošne ljepote što ih je On stvorio. Dakle, nije tevhid da se voli jedino dragog Allaha – i apsolutno ništa više osim Njega.

Tevhid podrazumijeva da čovjek najviše voli dragog Allaha, a potom da u svemu lijepom i plemenitom oko sebe vidi Njegov dar koji voli baš iz ljubavi prema predivnome Stvoritelju koji ga je podario.
Voljeti dragog Stvoritelja i iz te najveće ljubavi voljeti još i sve ono lijepo što je On dao i što On voli – to je pravilan odnos prema ljubavi na kome insistira islam.[7]

Problem, kao što ranije rekosmo, nastupa onda kada neko, sačuvao dragi Allah od toga svakoga, dopusti da ga bilo šta osim Njega osvoji do te mjere da to stavi ispred ili iznad ljubavi i odanosti prema Njemu ili sa njom izjednači. U ovome slučaju to mu lahko, ne dao dragi Allah, može postati idol koji pridružuje svome Gospodaru ako on za hatar toga, tj. za hatar svoje strasti i žudnje za time, svjesno i bez želje za kajanjem odbacuje propise dragoga Allaha i u svome ponašanju se potpuno predaje toj svojoj strasti. O tome nam Kur'an časni govori:
Odgovori
#3
Kaži ti Meni, hoćeš li ti biti čuvar onome koji je strast svoju za boga svog uzeo? (25:43)

Nažalost, postoji opasnost da pretjerana ljubav prema dobrim Allahovim robovima, čak i u slučaju kada ista sama po sebi direktno ne znači pridruživanje Njemu, ipak može u vremenima kada se raširi vjersko neznanje dovesti do širka. Upravo to je, kako nas predanja poučavaju, i dovelo do pojave mnogoboštva i idolopoklonstva na Zemlji.

Mnogoboštvo i idolopoklonstvo

Prvi ljudi su, kako nam predaje navode, uvijek imali svijest o tome da je dragi Bog jedan i da On nema nikakvih drugova, ortaka ili djece, da se samo Njega obožava i da Mu se niko ni na koji način ne smije pridružvati. To je čak bilo prisutno i kod iskvarenih Kabilovih potomaka – mada su u svome svakodnevnom životu bili nemoralni i poročni, te činili svakojake grijehe i zločine, oni nikada nisu smatrali da bilo ko ili bilo šta može biti ravno dragome Allahu – nikakve drugove Mu nisu pripisivali, niti su imali idola. Tako je i među griješnicima i nevjernicima[8] ipak u dnu srca bio prisutan monoteizam.

Predanja nam dalje govore kako je prva ozbiljna devijacija koja se pojavila imala temelj u pretjeranoj ljubavi prema dobrim Allahovim robovima.

Naime, sevepom Idrīsa, alejhisselam, nevjerno Kabilovo potomstvo bilo je vraćeno pravome putu, pa su svi ljudi bili u islamu i svi su shvatali značaj vjere i značaj učenih ljudi i evlija u vremenu kada, nakon Idrīsove, alejhisselam, smrti, među njima nije bilo vjerovjesnika. Pojavili su se dobri Allahovi robovi i veliki učenjaci koji su se zvali Vedd, Suvā, Jegūs, Jeūk i Nesr. Svi ljudi su ih jako voljeli i od njih imali puno koristi.

Mada je ljubav naroda prema njima bila sve veća, za njihova života sve je bilo na svome mjestu jer su oni stalno iznova ljude podsjećali da je primaran njihov odnos prema dragome Allahu. Učili su ih da samo Njega obožavaju, da samo Njemu posvete sve svoje ibadete i upućuju sve svoje dove. Kad je umro zadnji od njih žalost je bila izuzetno velika.

Tu je situaciju, kako nam predanja kazivaju, iskoristio prokleti Iblis da ljude navede na prvu ozbiljniju devijaciju – predstavio im se u liku staroga pobožnoga mudraca i predložio im da prvo naslikaju njihove likove i te slike postave na javnome mjestu, a kasnije i da naprave njihove kipove na tome istom mjestu. Tad je vjera među ljudima još uvijek bila jaka i iskrena, pa im je motiv da poslušaju ''mudroga starca'' bio samo u tome da ih ti kipovi dobrih Allahovih robova podsjećaju na njihove mubarek ličnosti i motiviraju ih da slijede njihov valjani primjer.

Tako je, kako se prenosi, doista i bilo za vrijeme valjanih generacija – kipovi su stajali samo kao podsjetnik na pobožnost i moralno ponašanje i niko nije ni pomišljao da im pridaje ma kakav drugi značaj ili posvećuje ikakvu posebnu pažnju jer im je sva pobožnost i dalje bila okrenuta jedino ka dragome Allahu.

Ali, kada su izumrle valjane generacije i došle nove, znatno slabije vjere u srcima i oskudna znanja, prokleti Iblis je uspio da ih navede da počnu činiti ibadet tim kipovima. U početku su im se, vjerovatno, obraćali bez toga da su ih smatrali božanstvima, ali su ih, kasnije kad dođoše još poročnije generacije, počeli i otvoreno smatrati bogovima uz dragoga Allaha.

Tako se, nažalost, zbilo da su postepeno, korak po korak, kroz dugi niz godina ljudi većinom napustili islam – izvornu vjeru svojih valjanih predaka, a prihvatili su zabludu mnogoboštva i idolopoklonstva. Da stvar bude još i gora, sve su to, slijedeći nagovore prokletoga Iblisa, u svojim srcima oni zavoljeli kao tradiciju voljenih očeva i djedova[9] i kao nešto što određuje njihov nacionalni identitet.
Odgovori
#4
U jednoj predaji koju navodi Buharija Ibn Džurejdž kaže da je čuo od Ataa, da je, tumačeći riječi Uzvišenog: I govore: ''Nemojte nipošto svoje bogove napuštati! Nipošto ne ostavljajte ni Vedda, ni Suva'a, ni Jegusa, ni Je'uka, a ni Nesra!'', ibn Abbas rekao: ''Ovo su imena dobrih ljudi Nuhovog naroda. Kada su pomrli, šejtan je došaptavao njihovim potomcima da podignu kipove na mjestima gdje su oni odsjedali i da ih nazovu njihovima imenima. Ovi su to i uradili, ali ih još nisu obožavali. Međutim, kada je ta generacija pomrla i nestalo znanje, ti kipovi su se počeli obožavati.''

Na bazi svega navedenoga vidimo da je pretjerana ljubav prema dobrim Allahovim robovima, ali uz presudan uticaj elementarne vjerske nepismenosti (džahilijjet) kasnijih generacija, nažalost dovela do toga da se po prvi put na Zemlji pojavilo idolopoklonstvo i mnogoboštvo.

Ali, mnogoboštvo se nije uvijek pojavljivalo tako što bi se stvarnim osobama (dakle ličnostima i likovima koje je dragi Allah doista stvorio i koje su na Zemlji živjele vlastiti život i ostvarile određenu im sudbinu) pripisivao božanski status – naprotiv, Kur'an nam sasvim jasno na više mjesta objašnjava da su božanstva koje neki narodi pripisuju kao drugove istinskome i jedinome Bogu, Stvoritelju samo imena koja su izmislili oni i preci njihovi.

Mi smo to skloni shvatati u smislu da se vrlo često mnogoboštvo pojavilo tako što su ljudi izmišljenim ličnostima iz narodnoga sjećanja, legendi, epova i mitova počeli pripisivati božanska svojstva i smatrati ih bogovima, zaštitnicima koji posreduju između njih i ''vrhovnog boga'', tj. istinskoga Boga, dragoga Allaha. To je uvijek pratila i pojava idolopoklonstva jer bi, pretpostavljamo veoma brzo, ljudi krenuli praviti slike i statue svojih božanstava koje bi onda postavljali na posebnim mjestima i tamo im ibadet počeli činiti i žrtve prinositi.

Čest je i takav slučaj da su ljudi počeli božanski status pripisivati i vlastitim precima, prirodnim silama (poput munje i groma naprimjer) ili nekim biljkama i životinjama.

Mnogoboštvo i idolopoklonstvo su se, dakle, javljali u raznolikim oblicima i formama, a prisutni su u znatnoj mjeri, nažalost, i danas.

No, jedna je istina tu uvijek neupitna - ma koliko evolucionisti i srodni im naučnici tvrdili kako je prvi oblik ljudske vjere bio politeizam koji se kasnije razvio u monoteizam, istina je ta da je vjera Ademova, alejhisselam, kao i prvih generacija njegovih potomaka bila čisti monoteizam (islam). Čovjek je oduvijek imao izvorno sjećanje na dragoga

Boga, a politeizam (mnogoboštvo i idolopoklonstvo) uvijek bi se pojavio kasnije, i to tako što bi ljudi u neznanju počeli smatrati da uz Stvoritelja, Allaha dragoga, postoje još i neki drugi ''manji'' bogovi koje su oni obožavali, nerijetko i u želji da se tim putem približe Njemu.[14] Mi smatramo da na ovo jasno upućuje i činjenica da u mnogobožačkim vjerovanjima i tradicijama u panteonu raznih bogova po pravilu ima jedan koji je najveći među njima i kojeg tradicionalno smatraju njihovim vladarem.

Nakon ovoga uvoda, uz zahvalu i dovu Allahu dragom, počinjemo kazivanje o Nūhu, alejhisselam.
Odgovori
#5
Nakon što su ljudi, zaboravljajući na Idrīsa, alejhisselam, i istinsku vjeru kojoj ih je on smjerno poučavao, krenuli da obožavaju njegove nasljednike, Allahove dobre robove Vedda, Suvāa, Jegūsa, Jeūka i Nesra (koji su ih i sami pravoj vjeri poučavali), moral im je rapidno opadao. To je sasvim logično, jer se nebrojeno mnogo puta potvrdilo da kad ljudi jedanput počnu sa činjenjem velikih grijeha, onda se na to lahko i vrlo brzo kalemi mnoštvo onih manjih grijeha i nevaljalština što dovodi do općega moralnoga sunovrata u društvu. Ovaj sunovrat je bio toliko velik i raširen da je, prema svjedočenju Kur'ana, taj narod do vremena Nūha, alejhisselam, postao najokrutniji i najobjesniji.

(Zar on nije obaviješten) i da je On drevni narod Ad uništio, i Semud, i da nikog nije poštedio, i još prije Nuhov narod, koji je najokrutniji i najobjesniji bio. (53:50-52)

No, mada su mnoga zla i opačine prevladale, ipak je među ljudima, milošću dragog Allaha, uvijek bio i izvijestan broj onih koji su se čvrsto i iskreno držali Allahovoga puta. Među njima su se naročito isticali Idrīsovi, alejhisselam, potomci.

... U Buharijinom Sahihu se od Ibn Abbasa navodi: ''Između Adema i Nuha je bilo deset generacija i svi su bili muslimani.'' ...

Hadis jasno govori da su svi Nūhovi, alejhisselam, očevi i djedovi po uzlaznoj lozi od njegova oca do Adema, alejhisselam, bili u islamu i da, stoga, nijedan pripadnik ove plemenite loze nije imao udjela u sveopćemu vjerskome i moralnome padu do kojega je došlo u vremenu nakon Idrīsa, alejhisselam.

Postoji i mogućnost da se u hadisu misli ne na deset generacija ljudi već na deset stoljeća. U tom slučaju značenje bi bilo da je nakon Adema, alejhisselam, a prije Nūha, alejhisselam, proteklo čitavih hiljadu godina u kojima su svi ljudi bili u islamu, a nakon čega se pojavilo mnogoboštvo i idolopoklonstvo. Nama izgleda logičnim da su i u ovome slučaju svi Nūhovi, alejhisselam, očevi i djedovi (uključujući i one koji su živjeli u periodu mnogoboštva) bili čvrsti i istrajni u islamu. Dragi Allah najbolje zna.

A, što se tiče mogućnosti da je poruka hadisa da su svi ljudi od Adema do Nūha, alejhimesselam, bili muslimani, to bi onda nužno značilo da je obožavanje idola i počelo i raširilo se – sve u jednoj, i to Nūhovoj, alejhisselam, generaciji.

Vodeći računa o tome da su ove generacije živjele životom dugim stotinama godina, ni ovo nije sasvim nemoguće, ali bi to bilo u protivrječnosti sa predanjima koja govore o tome da se obožavanje idola pojavilo postepeno - prve ih generacije što su ih podigle nisu obožavale već su ih samo koristile kao podsjetnik na dobre Allahove robove, a tek su ih kasnije generacije, i to u uslovima raširenoga neznanja, počele obožavati.

Na bazi toga, mi smo uvjereni da rečeni hadis ne govori da je idolopoklonstvo nastalo samo za jedne generacije kojoj je pripadao i Nūh, alejhisselam, već da je u njemu vijest da su sve generacije Nūhovih, alejhisselam, djedova po uzlaznoj lozi sve do Adema, alejhisselam, bili muslimani i da stoga nijedan od njih nije pao u mrak mnogoboštva i idolopoklonstva. Dragi Allah najbolje zna.

A, ta plemenita loza, koja je nosila i sačuvala svjetlost islama, po predanjima izgleda ovako: Adem, alejhisselam, Šīt, alejhisselam, Enos, Kainan, Melajil, Jared, Idrīs, alejhisselam, Matuzala, Lameh, Nūh, alejhisselam.

U vrijeme kad je opći vjerski i moralni sunovrat prvih ljudi dosegao granicu njihova uništenja, dragi Allah ih ne htjede kazniti prije nego što im iz Svoje milosti poslanika ne pošalje, nebili ga oni poslušali i od Njegove se teške kazne tako sačuvali.

... A Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali! (17:15)
Odgovori
#6
I Nuha poslasmo narodu njegovu. "Ja sam tu", govorio je on, "da vas otvoreno opominjem, da se ne klanjate nikome drugom osim Allahu; ja se, zaista, plašim za vas patnje na Nesnosnom danu." Glavešine naroda njegova, oni koji nisu vjerovali, rekoše: "Koliko vidimo, ti si čovjek kao i mi, a vidimo i da te bez ikakva razmišljanja slijede samo oni koji su niko i ništa među nama; ne vidimo da ste vi imalo od nas bolji, štaviše, mislimo da ste lažljivci." "O narode moj", govorio je on, "da vidimo! Ako je meni jasno ko je Gospodar moj i ako mi je On od Sebe dao vjerovjesništvo, a vi ste slijepi za to, zar da vas silimo da to protiv volje vaše priznate? O narode moj! Za ovo ja od vas ne tražim blaga, Allah će mene nagraditi. I ja neću otjerati vjernike, oni će pred Gospodara svoga izići; ali, ja vidim da ste vi narod koji ne zna.

O narode moj! Ko bi me od Allaha odbranio kad bi ih ja otjerao? Zašto se ne urazumite? Ja vam ne kažem: 'U mene su Allahove riznice', niti: 'Meni je poznata budućnost', niti kažem: 'Ja sam melek', a ne govorim ni o onima koje vaše oči s prezirom gledaju: 'Allah im nikakvo dobro neće darovati', ta Allah dobro zna šta je u dušama njihovim, jer bi se tada ogriješio." "O Nuhu," rekoše oni, "ti si želio da se s nama raspravljaš i dugo si se raspravljao. Daj neka se ostvari ono čime nam prijetiš, ako istinu govoriš!" "To će vam učiniti samo Allah ako bude htio", reče on, "i vi nećete moći umaći. Ako vas Allah hoće ostaviti u zabludi, neće vam savjet moj nimalo koristiti ma koliko vas ja želio savjetovati. On je Gospodar vaš i Njemu ćete se vratiti." (11:25-34)

Mi smo poslali Nuha narodu njegovu. "O narode moj," govorio je, "Allahu se klanjajte, vi drugoga boga osim Njega nemate! Ja se doista plašim za vas patnje na Velikom danu!" A glavešine naroda njegovog su odgovarale: "Mi smatramo da si ti u pravoj zabludi." "O narode moj," govorio je on, "nisam ni u kakvoj zabludi, nego sam poslanik Gospodara svjetova; poslanice Gospodara svoga vam dostavljam i savjete vam upućujem; a ja od Allaha znam ono što ne znate vi. Zar vam je čudno što vam pouka od Gospodara vašega po čovjeku, jednom od vas, dolazi da vas opominje, da biste se grijeha klonili i pomilovani bili?" (7:59-63)

Mi smo poslali Nuha narodu njegovu, i on govoraše: "O narode moj, Allahu se samo klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate; zar se ne bojite?" Ali su glavešine naroda njegova, koje nisu vjerovale, govorile: "Ovo je samo čovjek kao i vi, samo hoće da je od vas ugledniji. Da je Allah htio, meleke bi poslao; ovako nešto nismo čuli od naših predaka davnih, on je lud čovjek, pa pustite ga neko vrijeme!" (23:23-25)

I Nuhov narod je smatrao lažnim poslanike. Kad im brat njihov Nuh reče: "Kako to da se Allaha ne bojite? Ja sam vam, sigurno, poslanik pouzdani, zato se bojte Allaha i budite mi poslušni! Za ovo od vas ne tražim nikakve nagrade, mene će Gospodar svjetova nagraditi, zato se bojte Allaha i budite poslušni meni!" Oni rekoše: "Kako da te poslušamo, kad te najniži sloj ljudi slijedi?" "Ne znam ja šta oni rade", reče on, "svi će pred Gospodarom mojim, da znate, račun polagati, a ja vjernike neću otjerati, ja samo javno opominjem!" "Ako se ne okaniš, o Nuhu!", rekoše oni, "bićeš sigurno kamenovan!" "Gospodaru moj," reče on, "narod moj me u laž utjeruje, pa Ti meni i njima presudi i mene i vjernike koji su sa mnom spasi!" (26:105-118)
Odgovori
#7
Iz navedenih ajeta časnoga Kur'ana jasno vidimo kako je Nūhov, alejhisselam, narod većinom oholo i grubo odbacivao njegove riječi, te obijesno okretao leđa svemu onome čemu ih je pozivao. A on ih je, bez obzira na to, strpljivo, dobronamjerno, blago i istrajno opominjao da odbace idole i obožavanje nepostojećih božanstava, a da svoja srca okrenu istinskome jednome Bogu, Stvoritelju svih svjetova i da za ljubav Njegovu sve grijehe i nemoral u kojima su već bili ogrezli zamijene dobrim djelima.

Pozivao ih je na pravi put i noću i danju, i glasno im javno govoreći i tiho im u povjerenju šaputajući, i donoseći im radosne vijesti o oprostu i velikoj nagradi koja ih čeka ako ga poslušaju i upozoravajući ih na žestoku i užasnu kaznu koja će ih sustići ako ga odbiju poslušati – nema šta da nije pokušao ne bi li ga poslušali, ali su oni bili pretjerano oholi i uporni u odbijanju. Kad god ih je Nūh, alejhisselam, pozivao, prste bi u uši stavljali i svojim se haljinama pokrivali da ne bi čuli njegovih riječi, ili bi mu drsko i bezobzirno porugama i prijetnjama odgovarali.

U tome su prednjačili bogataši i uglednici. Sa visine bi mu se drsko obraćali i ''nabijali mu na nos'' činjenicu da su oni malobrojni čestiti ljudi koji su mu povjerovali uglavnom bili siromasi koji u njihovim oholim očima nikakvoga ugleda ni vrijednosti nisu imali. Lagali su mu da će ga sigurno slijediti ako odbaci te ''bijednike''.

Nūh, alejhisselam, dakako, nije ni pomislio da se za hatar oholih bogataša odrekne ikog od čestitih i siromašnih vjernika koji su ga iskreno i bez ikakva zemaljskog interesa slijedili. Ali, ovi su vjernici, kako rekosmo, bili malobrojni,[16] budući da su se narodne mase povodile za uglednicima i bogatašima koji su uporno vlastiti autoritet i novac ulagali u očuvanje njihove idolopokloničke tradicije. Tako je Nūhov, alejhisselam, narod okretao leđa svome pejgamberu – što ih je više on pozivao, oni su se u svome nevjerstvu sve više od njega udaljavali.

Nūhova, alejhisselam, dova

Nūh, alejhisselam, je veoma dugo ostao među svojim narodom – čitavih devet stotina i pedeset godina, kako nam Kur'an jasno kaže.[17] Ali, ljudi su većinom bili toliko zli i iskvareni da im ni tako dugačak period opomena nimalo nije pomogao. Što više ih je, da ponovimo, Nūh, alejhisselam pozivao, oni su se sve više udaljavali.

Kada su grijesi njihovi postali toliko veliki da je ''kap prelila čašu'' i kada je ujedno zadnji od onih malobrojnih među njima, za koje je dragi Allah oduvijek znao da će biti čestiti, primio islam, vrata milosti su se zatvorila nad tim teškim zločincima i stiglo je vrijeme žestoke kazne koju su morali iskusiti. Prva najava toga bi Nūhova, alejhisselam, dova – jedan od najtežih primjera bed-dove, dove kojom je neki poslanik, vjerovjesnik ili dobri čovjek iskazao dragome Allahu svu svoju frustraciju i bol zbog siline zla koje je njegov narod uporno činio, te prizvao Allahovu kaznu protiv njih.
Odgovori
#8
Mi smo poslali Nuha narodu njegovu: "Opominji narod svoj prije nego što ga stigne patnja nesnosna!" "O narode moj," govorio je on, "ja vas otvoreno opominjem: Allahu se klanjajte i Njega se bojte i meni poslušni budite, On će vam grijehe vaše oprostiti i u životu vas do određenog časa ostaviti, a kada Allahov odredeni čas dođe zaista se neće, neka znate, odgoditi."

On reče: "Gospodaru moj, svoj sam narod i noću i danju, doista, pozivao, ali ga je pozivanje moje još više udaljilo. I kad god sam ih pozivao da im Ti oprostiš, prste su svoje u uši stavljali i haljinama svojim se pokrivali - bili su uporni i pretjerano oholi. Zatim, ja sam ih otvoreno pozivao, a onda sam im javno objavljivao i u povjerenju im šaputao, i govorio: 'Tražite od Gospodara svog oprost jer On, doista, mnogo prašta; On će vam kišu obilnu slati i pomoći će vas imanjima i sinovima, i daće vam bašče, i rijeke će vam dati.

Šta vam je, zašto se Allahove sile ne bojite, a On vas postepeno stvara?! Zar ne vidite kako je Allah sedam nebesa, jedno iznad drugoga, stvorio, i na njima Mjesec svjetlim dao, a Sunce svjetiljkom učinio? Allah vas od zemlje poput bilja stvara, zatim vas u nju vraća i iz nje će vas, sigurno, opet izvesti. Allah vam je zemlju učinio ravnom, da biste po njoj hodili putevima prostranim?'"

Nuh reče: "Gospodaru moj, oni mene ne slušaju i povode se za onima čija bogatstva i djeca samo njihovu vlastitu propast uvećavaju i spletke velike snuju i govore: 'Nikako božanstva svoja ne ostavljajte, i nikako ni Vedda, ni Suva'a, a ni Jegusa, ni Jeuka, ni Nesra ne napuštajte!'; a već su i mnoge u zabludu doveli, pa Ti njima, inadžijama, samo propast povećaj!" I oni su zbog grijehova svojih potopljeni i u vatru će biti uvedeni i nikoga sebi, osim Allaha, kao pomagača neće pronaći. I Nuh reče: "Gospodaru moj, ne ostavi na Zemlji nijednoga nevjernika, jer ako ih ostaviš

Tvoje će robove u zabludu zavoditi i samo će griješnika i nevjernika rađati! Gospodaru moj, oprosti meni, i mojim roditeljima, i onom koji kao vjernik u dom moj uđe, i vjernicima i vjernicama, a nevjernicima samo propast povecaj!" (71:1-28)
Odgovori
#9
Kako smo rekli, i sama činjenica da je Nūh, alejhisselam, bivši sasvim uvjeren da u narodu njegovu više nikakva dobra nema i da više niko od njih neće pravim putem poći, proučio dovu protiv njih, bila je jasan znak da im je rok bio istekao[18] i da su se vrata milosti nad njima zatvorila. Osim pomenute dove, najava neumitne žestoke kazne bila je i Objava koju je Nūh, alejhisselam, primio:

I Nuhu bi objavljeno: "Osim onih koji su već vjernici, niko više iz naroda tvog neće vjernik postati, zato se ne žalostite zbog onoga što oni stalno čine, I gradi lađu pred Nama i po Našem nadahnuću, i ne obraćaj Mi se više zbog nevjernika - oni će, sigurno, biti potopljeni!" (11:36,37)

Tako je Nūh, alejhisselam, saznao da je Allahova presuda njegovome zločinačkom narodu – poplava ogromnih razmjera koja će ih sve, osim vjernika, potopiti - već bila donešena i zapisana. Slijedeći naredbu dragoga Allaha, započeo je gradnju velike lađe pred Njim i po Njegovu nadahnuću. Prvo je, skupa sa svojim sinovima i vjernicima koji su bili uz njega, posadio drveće koje je raslo punih četrdeset godina. Nakon toga ga je posjekao i iz njega istesao grede i daske,[19] koje je potom odgovarajućim tehnikama savijao.

Od greda je podigao osnovnu konstrukciju – kobilicu, rebra i nosače paluba, koju je onda daskama oblagao i istima popunjavao palube.[20] Sve je to na koncu obilno premazao katranom i smolom. Grede i daske je spajao i učvršćivao metalnim klinovima i ekserima[21] koje je, isto prema Allahovu nadahnuću, izljevao iz rastopljenoga metala.[22] Lađa nije imala kormila niti jedara,[23] ali je imala kosi pramac kako bi mogla lahko sjeći talase. Po nekim predajama, pramac joj je izgledao poput pijetlove glave, sredina poput ptičijega trbuha, a krma poput pijetlova repa.[24] Imala je tri palube (sprata) – donju za životinje, srednju za ljude i gornju za ptice, i po vrhu je bila sasvim prekrivena.

Prizor Nūha, alejhisselam, koji podiže lađu daleko od bilo kakve plovne vodene površine, u očima nevjernika doimao se vrlo komičnim i oni nisu propuštali priliku da mu se izruguju – kad god bi prolazili pored mjesta gdje je lađa građena dobacivali su razne uvrede i poruge. Nūh, alejhisselam, im je na to samo smireno odgovarao da će doći vrijeme kad će se i on njima rugati i kad će oni saznati koga će sramna kazna stići.

I on je gradio lađu. I kad god bi pored njega prolazile glavešine naroda njegova, rugale bi mu se. "Ako se vi rugate nama", govorio je on, "rugaćemo se i mi vama, onako kako se vi rugate, i saznaćete, zaista, koga će snaći sramna kazna i ko će u vječnoj muci biti." (11:38,39)

Osim ismijavanja i ruganja, nevjernici su i na druge načine nastojali zagorčati život Nūhu, alejhisselam. Prenosi se tako da su oni iz zlobe i pakosti običavali čak i obavljati nuždu u unutrašnjosti lađe noću dok bi se njezini graditelji odmarali. Ali, dragi je Allah dao da su se taj njihov bezobrazluk i nevaljalština okrenuli protiv njih samih – zadesila ih je neka odvratna kožna bolest, gnojni i krvavi čirevi kojima su jedini lijek bile ljudske fekalije.

Tako su svi trčali u unutrašnjost lađe da se mažu nečistima koje su ranije tamo ostavljali, a zadnji od njih su nečist čak i jezicima svojim lizali. Bolesti nije nestalo sve dotle dok nije uklonjen i posljednji trag nečisti. Mubarek lađa tako bi potpuno očišćena od nečisti, a nevjernici biše gorko poniženi i sve do kraja gradnje više im ni na um nije pala pomisao da je ponovo onečiste.
Odgovori
#10
Kada je lađa bila potpuno završena, Nūhu, alejhisselam, je bilo Objavom naređeno da u nju smjesti precizno određene vrste i količine hrane, kao i pitke vode. Kada je on i to završio, od dragoga Allaha mu je došla naredba da najkasnije do određenog vremena u lađu ukrca svoju čeljad, osim nekih od njih,[26] sve vjernike koji su u njega povjerovali i slijedili ga (a njih je bilo malo), i na kraju od svake životinjske vrste po jedan par.[27]

U određeni čas Nūh, alejhisselam, je posljednji ušao u lađu i za sobom je zatvorio njena vrata.

I kada je zapovijed Naša pala i voda s površine Zemlje pokuljala, Mi smo rekli: "Ukrcaj u lađu od svake životinjske vrste po jedan par, i čeljad svoju, osim onih o kojima je bilo govora, i vjernike!" - a malo ih je bilo koji su s njim vjerovali. I on reče: "Ukrcajte se u nju u ime Allaha, nek' plovi i nek' pristane! Gospodar moj, uistinu, prašta i samilostan je." (11:40,41)

Istoga dana nebo se otvorilo pljuskom kakav nikad prije (a po volji dragoga Allaha ni poslije[28]) nije upamćen. Ujedno, iz zemlje je sa raznih strana krenula izvirati voda. Količina vode koja je padala i izvirala bila je ogromna, pa je njezina razina rasla velikom brzinom i potapala je sve do čega bi dosegnula. Na sve strane vladali su neizrecivi užas i stradanje. Ljudi, njihove životinje, usjevi – sve što su ikada imali i izgradili – sve je to u trenu nestajalo pod talasima razbješnjele vode koji su bili veliki poput planina. Ljudi i životinje su u panici pokušavali da pobjegnu, ali bi ih talasi vrlo brzo sustizali i potapali.

Nūh, alejhisselam, je sa lađe tužno posmatrao sav taj užas i stradanje. Njegova tri sina: Sem, Ham i Jafet su zajedno sa ženama i djecom bili s njim u lađi na sigurnom, ali su mu tamo vani, u tom neizrecivom užasu, ostali četvrti sin[29] i, najverovatnije, žena. U jednom trenutku primijetio je svog sina i zovnuo ga: ''O sinko moj, ukrcaj se s nama, ne budi s nevjernicima!" Ali, čak i tim trenucima, Nūhov, alejhisselam, četvrti sin nije ni pomišljao da posluša svoga mubarek oca. Samouvjereno mu je odgovorio: "Skloniću se na kakvo brdo koje će me od vode zaštititi." Čak ni tad on nije vjerovao očevim riječima da je u pitanju kazna savršenoga Stvoritelja kojoj niko ne može izmaći, već je mislio da je to samo poplava uzrokovana nekim prirodnim uzrocima i čijem se bijesu može izmaći ako se popne na vrh nekoga od visokih brda u blizini. Uzalud ga je Nūh, alejhisselam, opominjao: ''Niko danas od Allahove kazne neće pošteđen biti, osim onoga kome se On smilovao!"; sin je nastavio svojim putem sve dok ga jedan veliki val nije potopio pred Nūhovim, alejhisselam, očima.

I ona (lađa) ih je ponijela na valovima velikim kao brda i Nuh zovnu sina svog koji se nalazio podaleko: "O sinko moj, ukrcaj se s nama, s nevjernicima ne budi!" A on reče: "Skloniću se na kakvo brdo koje će me od vode zaštititi." "Niko danas od Allahove kazne neće pošteđen biti, osim onoga kome se On smilovao!"; reče Nuh, i val ih razdvoji, i on potopljen bi. (11:42,43)

Vidjevši kako mu se sin pred očima utapa, u Nūhovu, alejhisselam, srcu se pojavila roditeljska ljubav i on je pokušao da zamoli dragoga Allaha za svoga sina.

A Nuh je bio zamolio Gospodara svog i rekao: "Gospodaru moj, sin moj je čeljade moje, a obećanje Tvoje je zaista istinito i Ti si od mudrih najmudriji!" "O Nuhu, on nije čeljade tvoje", rekao je On, "jer radi ono što ne valja, zato Me ne moli za ono što ne znaš! Savjetujem ti da neznalica ne budeš." "Moj Gospodaru," reče, "Tebi se ja utječem da Te više nikad ne zamolim za ono što ne znam! Ako mi ne oprostiš i ne smiluješ mi se, biću izgubljen." (11:45-47)

Pouka je sasvim jasna – oni koji su nevjernici i koji čine nevaljala djela ne mogu računati da im kod dragoga Allaha pomogne eventualno krvno srodstvo s nekima od Njegovih voljenih i bliskih robova, pa makar ono bilo i najbliže. U ovome slučaju to nam Kur'an časni jasno kaže za Nūhova, alejhisselam, sina, a na drugome mjestu nas na isto upozorava i u slučaju njegove žene:

Allah navodi kao pouku onima koji ne vjeruju ženu Nuhovu i ženu Lutovu - bile su udate za dva čestita roba Naša, ali su prema njima licemjerne bile i njih dvojica im neće ništa moći kod Allaha pomoći, i reći će se: "Ulazite vas dvije u vatru, sa onima koji ulaze!" (66:10)

Ali, isto tako nas Kur'an u nastavku ovoga ajeta poučava da ni čestitim vjernicima neće nauditi blisko srodstvo sa nevjernicima, ako su u svojoj vjeri iskreni i u svakome pogledu Allahu dragome predani i pokorni:
Odgovori


Verovatno Povezane Teme…
Tema Autor Odgovora Pregleda Poslednja Poruka
Rainbow Kazivanje o Idrisu, a.s Media 7 204 28-12-2023.18:43
Poslednja Poruka: Media
Rainbow Kazivanje o Lutu a.s Media 6 1.411 12-03-2023.20:43
Poslednja Poruka: Media
Rainbow Kazivanje o Salihu a.s Media 10 1.571 08-03-2023.23:59
Poslednja Poruka: Media

Skoči na Forum: