[Media]

Uzvišeni Allah dao je iz Svoje mudrosti da ashabi, najbolja generacija, budu izloženi svim vidovima kušnji i nedaća, da bi oni koji dolaze poslije njih uzeli iz toga pouku i nauk za sebe. Kur’ansko-hadiski tekstovi, koje smo spomenuli u prošlom broju, ukazuju na to da su se određene fitne – smutnje neminovno morale se desiti, čak i u vrijeme najboljih ljudi, da se vidi do čega mogu dovesti male grupe maloumnika i neznalica.

U prošlom broju napravili smo uvod kako je došlo do prve fitne u ummetu, tj. šta je sve prethodilo ubistvu trećeg pravednog halife Osmana b. Affana. Rekli smo da su se 34. godine po Hidžri počele širiti glasine čiji je pokretač bio čovjek po imenu Abdullah b. Sebe, koji je formalno primio islam i to na početku hilafeta Osmana, radijallahu anhu. Putovao je od mjesta do mjesta, od pokrajine do pokrajine, kako bi širio otrovne ideje i laži o islamu.

Otišao je u Egipat i tražio ljude koji će slušati njegove zablude, a ako bi se na njegovo sjeme zablude neko odazvao, onda bi mu tu zabludu hranio i jačao. Također, u Basri i Kufi našao je pristalice, u Šamu nije našao pristalice. Govorio bi: “Kako je moguće da Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, bez obzira na to što je posljednji poslanik, ne ostavi oporuku o nasljedniku? On je pečat vjerovjesnika, a Alija, radijallahu anhu, pečat je oporučenika.”

Postepeno je počeo uvoditi novu akidu u ovom časnom društvu, ali šireći je po udaljenim oblastima, među maloumnicima. Nije mogao doći u Medinu, u kojoj su ashabi, u Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, mesdžidu, podučavali i objašnjavali vjeru. Dakle, utemeljio je vjerovanje da je Alija, radijallahu anhu, najpreči za vođstvo, imamet i vlast, iz čega proizlazi da je Osman, radijallahu anhu, oteo i uzurpirao Alijino pravo na hilafet. Poslije toga iskrivio je propis o naređivanju na dobro i odvraćanju od zla da bi mogao širiti propagandu protiv Osmana, radijallahu anhu, i prikazivati da je, u skladu sa njegovim iskrivljenim shvatanjem, obaveza govoriti i upozoravati na, navodne, Osmanove, radijallahu anhu, propuste, navodeći kako je Osman za namjesnike imenovao svoje rođake, kako je rasipao imetak iz bejtul-mala, blagajne svih muslimana, dijeleći ga svojoj rodbini, iako je Osman, radijallahu anhu, spadao u bogate ashabe, i koji je i po vlastitom priznanju pomagao svoju rodbinu, iz ličnog imetka, nikako iz bejtul-mala. No, glasine su počele da nalaze plodno tlo, među onima koji su bili zavedeni zabludama Ibn Sebea i onima koji su bili slabog imana.

U mjesecu ševvalu 35. godine po Hidžri skupina smutljivaca izašla je iz Egipta i zaputila se prema Medini. Neki navode da ih je bilo najviše hiljadu, dok drugi smatraju da ih je bilo najmanje šest stotina. Stanovnici Kufe također su izašli u četiri grupe, kao i stanovnici Basre. Ovoga puta s njima je bio Abdullah b. Sebe, začetnik fitne. Bile su to nepoznate ličnosti, odnosno nijedan od njih nije bio ni ashab ni alim: “Zar da ono što je bolje zamijenite onim što je lošije?!” (El-Bekara, 61). Ko ostavi ono što mu koristi, Allah ga iskuša da se povede za onim što mu šteti. Ko ostavi slijeđenje uleme, Allah ga iskuša nepoznatim ličnostima, za koje se ne zna ko su i kod koga su učili. Priliku dobije svaki neznalica, pokvarenjak ili maloumnik.

Kad su se smutljivci okupili blizu Medine, poslali su svoje špijune u Medinu da vide reakciju Medinelija i da prošire vijest da su došli samo na hadž. Stanovnici Medine nisu im dopustili da uđu u Medinu, pa je svaka grupa otišla onome koga su vidjeli kao nasljednika, jer smutljivci obično nisu jedinstveni. U tom trenutku zauzeli su jedinstven stav u pogledu toga da su svi za smjenu halife Osmana, radijallahu anhu, što sasvim jasno ukazuje na to da se zabluda razvila i uznapredovala: više nisu željeli smjenu namjesnika, nego smjenu halife. Egipćani su htjeli Aliju za halifu, Kufljani Zubejra, a skupina iz Basre htjela je Talhu, radijallahu anhum, za halifu, a svi su bili ubijeđeni da će halifa biti onaj koga oni preferiraju.

I Alija i Talha i Zubejr, radijallahu anhum, od sebe su otjerali ove smutljivce. Nakon toga smutljivci su rekli da se vraćaju kući, a u svemu tome kao da su zaboravili da su krenuli da obave hadž. Ali, to je bila laž i obmana, jer su se vratili nakon nekoliko dana, bez dozvole, i učeći tekbire ušli su u Medinu. Na kraju svega, požar je morao da bukne i sve spali, fitna koja je tinjala morala je da ima završetak, moralo je zlo da se iskaže i pokaže svoje pravo lice.

[Media]

Smutljivci su se vratili, ušli u Medinu uzvikujući tekbire i okupili se pred kućom Osmana, radijallahu anhu. Bio ih je veliki broj, spominje se da ih je bilo oko 2.000, i bili su naoružani, a došli su u periodu kad su mnogi već otišli u Meku, na hadž, ili se spremali za polazak. Dakle, izašli su protiv halife svih muslimana u svetom mjesecu, nisu ni to uzeli u obzir i iskazali dužno poštovanje.

A zašto su vratili se, nakon što su ih ashabi ukorili i usprotivili im se?! Rekli su da su kod jednog čovjeka, koji je bio Osmanov sluga, na jahalici koja je pripadala Osmanu, radijallahu anhu, našli pismo koje nosi namjesniku Egipta. U pismu se naređuje da se jedna skupina ovih smutljivaca ubije, a druga razapne, tako da im se ruke i noge unakrst odsijeku. Kada su vidjeli ovo pismo i da je na njemu Osmanov pečat, iz istih stopa su se vratili u Medinu.

To je bio povod da skupina smutljivaca, koja je bila krenula nazad u Egipat, požuri ponovo u Medinu, ali šta je bio povod da se istovremeno vrate i smutljivci iz Kufe i iz Basre koji su krenuli ka njima, znajući koliko su ti putevi udaljeni od puta za Egipat, a nisu imali sredstva komunikacije kao danas?! A navodno su se vratili da pomognu svojoj braći iz Egipta. Kad su se vratili u Medinu, požurili su ashabima, da im pokažu pismo. Ashabi su odlučili provjeriti vjerodostojnost pisma kod Osmana, radijallahu anhu, postupajući u skladu sa riječima Allaha, dželle šanuhu: “A da to prepuste Poslaniku ili pretpostavljenim svojima, to bi sigurno od njih saznali oni koji to ispituju” (En-Nisa, 83), pa su pitali onoga ko je najpozvaniji da odgovori na ovo pitanje,

Osmana, radijallahu anhu, koji se zakleo, a on je iskren i istinoljubiv, da nije ni napisao ovo pismo, niti naložio da se napiše, niti je znao za pismo. Tri stvari koje isključuju mogućnost da je imao ikakve veze sa pismom. Ali to smutljivcima nije bilo dovoljno, jer tako je s onim koji upadne u fitnu: “A onome kome Allah želi zabludu, ti mu, u odnosu na Allaha, ništa pomoći ne možeš” (El-Maida, 41). Nisu se dali razuvjeriti i rekli su da je na pismu njegov pečat, a Osman im je rekao da je pečat krivotvoren. Onda su rekli da je pismo nosio njegov sluga, a Osman se ponovo zakleo da o tome ništa nije znao.

Nakon toga, da su željeli istinu, jedino što su mogli i trebali učiniti jeste da zahvale Allahu što se došlo do istine i da od nekog poput Osmana, radijallahu anhu, i ne očekuju drugačije te da se vrate u svoja mjesta, iako je Osman, kao što to spominje hafiz Ibn Kesir, imao pravo da ih kazni zbog njihovog fesada i smutnje. Ali, on nije imao nikakve veze s tim pismom i zakleo im se da nije izdao takvu naredbu.

Smutljivci su i za to imali odgovor, da ako je napisao, onda ih je prevario, a ako je neko krivotvorio i napisao ga mimo njegovog znanja, da je nesposoban da bude halifa. Htjeli su reći da je kriv u oba slučaja. Historičari navode da je pismo, svojevoljno, napisao,

Mervan b. Hakem, radijallahu anhu, smatrajući da ovi smutljivci zaslužuju kaznu spomenutu u ajetu: “Kazna za one koji protiv Allaha i Poslanika Njegova vojuju i koji nered na Zemlji čine jeste: da budu ubijeni, ili razapeti, ili da im se unakrst ruke i noge odsijeku...” (El-Maida, 33), i tako prekine smutnju. Dakle, to je Mervan uradio bez znanja Osmana. Ali, nažalost, neki ljudi kao da su stvoreni za fitne, uvijek upadaju u njih i žure ka njima. Ko u fitnama neposredno učestvuje, upropastit će ga. Onaj ko sebe izloži fitnama od njihovog početka, neće se sačuvati na njihovom kraju.

Na početku im je problem bio to što se nisu slagali sa nekim imenovanim namjesnicima i kako je Osman, radijallahu anhu, upravljao bejtul-malom i da je davao imetak samo rođacima, što im je Osman pojasnio da je davao iz svog imetka, a ne imetka muslimana. Da su im srca bila čista i da im je namjera bila nasihat, savjet, rekli bi da su izvršili svoju obavezu i da su se sve nejasnoće razjasnile, da se iskristalizirala istina o Osmanovoj pravednosti, i nakon toga vratili bi se u svoja mjesta, čistih prsa prema Osmanu, radijallahu anhu. Ali, nisu bili takvi.

[Media]

Okupili su se, a Osman, radijallahu anhu, predvodio je namaz u džematu na džuma-namazu, i dok je držao hutbu na minberu, a u ruci mu je bio štap na koji se oslanjao, isti onaj štap za koji se kaže da su ga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Ebu Bekr i Omer, radijallahu anhuma, koristili, ustao je jedan od smutljivaca i počeo vikati i vrijeđati Osmana, zatim je prišao i uzeo mu štap iz ruke, pa ga je slomio.

Nakon toga smutljivci su se drznuli na još gore postupke. Opkolili su Osmana u njegovoj kući, nisu mu dopuštali gotovo nikako da izađe ni na namaz u džemat, da bi mu potom potpuno zabranili kretanje. Ko je u tom periodu predvodio ljude u namazu? U nekim predajama navodi se da je Gafiki b. Harb predvodio namaz, jedan od vođa smutnje. U Medini žive Alija, Talha, Zubejr i Sa’d i drugi poznati ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a namaz predvodi ovaj smutljivac.

Na šta ovo ukazuje? Ukazuje na to da su napravili takvu situaciju da su se osmjelili i odvažili na prezir i nepoštovanje ashaba, radijallahu anhum. Nisu ih smatrali vrijednim ni da u namazu ljude predvode. Da su bili pravdoljubivi i željeli popraviti društvo, pa ko je preči da predvodi u namazu, za imamet i hilafet od ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem? Ako su imali zamjerke Osmanu, radijallahu anhu, šta je sa ostalim ashabima, velikanima ummeta?! Osman, radijallahu anhu, uložio je sav trud da otkloni sve izgovore i opravdanja smutljivaca.

Pozvao je Eštera en-Nehaija, jednog od vođa smutnje, i obratio mu se sa balkona svoje kuće: “O, Eštere, šta žele ti ljudi?” Sjetimo se zahtjeva sa početka i sad novih zahtjeva. Ešter je odgovorio: “Žele od tebe da ili abdiciraš, povučeš se sa mjesta halife...” Na početku je zahtjev bio da smijeni određene namjesnike, a sad traže njegovu smjenu sa mjesta halife. “...ili da budeš kažnjen za svakoga koga si dao kazniti, ili izbičevati, ili zatvoriti...” Sad su tražili da halifa bude kažnjen, bičevan zbog tih naredbi, za svakog pojedinačno.

Starac od preko osamdeset godina, halifa, ugledni, jedan od najboljih, ashab, da bude kažnjen, za svakog koga je zatvorio, da bude zatvoren, na isti period na koji je svaki od njih bio zatvoren, što je neprihvatljivo i šerijatski, i zdravim razumom, nešto što nikad niko nije rekao, da vladar bude kažnjen za izvršavanje svojih obaveza. Treći izbor je: “...ili da te ubiju.” Jedan od tri izbora: njegova smjena, da bude bičevan i zatvoren, ili da bude ubijen. Sve gori izbor od goreg. Zaboravili su prethodne zahtjeve: smjena ili postavljanje ovog ili onog namjesnika, pitanje imetka...

Odgovorio im je na sve te zahtjeve, sad njega hoće, njega su stavili pred izbor. Spominje se da su još tražili da smijeni sve namjesnike i njima da povjeri pravo da postave koga hoće, da oni svime upravljaju, a da halifa bude razvlašćen, da bude samo ukras. Također su tražili da im preda Mervana b. Hakema. Naravno, Osman, radijallahu anhu, odbio je ispuniti njihove zahtjeve, upozoravajući ih na štetnost onoga što traže, jer bi to dovelo do anarhije, do sukoba, to bi postala praksa u ovome ummetu, kad god narod zamrzi vladara da ga svrgnu ili da ga ubiju, da se stalno smjenjuju namjesnici zbog ispraznih i besmislenih povoda. Osaman im je rekao: “Ako mene ubijete, nikada se više nećete voljeti, i klanjati zajedno, i nikada se više nećete zajedno boriti protiv neprijatelja.” I doista, tako je i bilo. Tako su postepeno stvari doveli na ivicu propasti, i napravili najgoru moguću fitnu.

Kako neko može smatrati da su ovi smutljivci razumni, bogobojazni nosioci ispravne vjere?! Ne, nikako! Ko pogleda i razmotri njihova djela, postupke i praksu, jedino što može konstatovati jeste da su oni najzlobnija bića, najpokvareniji ljudi. U toku opsade zabranili su Osmanu, radijallahu anhu, hranu i vodu i nikome nisu dozvolili da mu donese hranu ili vodu, nije mogao izaći u mesdžid i prijetili su mu ubistvom.

Alija, radijallahu anhu, uzeo je hranu i vodu, uzjahao konja i otišao da odnese Osmanu. Smutljivci su ga vrijeđali zbog tog čina, a on im je samo rekao: “Tako mi Allaha, Perzijanci i Bizantinci ne postupaju tako kao što vi postupate sa ovim čovjekom, oni svojim zarobljenicima daju vodu i hranu.” Majka vjernika Ummu Habiba, radijallahu anha, ogrnula je svoj ogrtač i uzela posudu s vodom koju je pokrila ogrtačem, a zatim je uzjahala devu da odnese vodu Osmanu.

Smutljivci su je zaustavili i pitali kuda je krenula, a ona je rekla: “Idem kod halife Osmana kod kojeg se nalaze oporuke vezane za jetime i udovice iz porodice Benu Umejja, pa hoću da ga podsjetim na to.” Oni joj nisu vjerovali nego su je vratili, pa joj je, prilikom povratka, ispala posuda sa vodom. U nekim predajama navodi se da su je smutljivci čak htjeli ubiti, da je neki muslimani nisu spasili. Kad su ljudi vidjeli ovu drskost prema Aliji i postupak i teroriziranje Ummu Habibe, a prije svih Osmana, radijallahu anhum, onih koje smo svi dužni poštovati i cijeniti, uvukao se strah među stanovnike Medine, i zatvorili su se u svoje kuće. Tako su se nevolje obrušile na kuće Medinelija poput jake kiše.

Autor: Šejh dr. Halid es-Sebt, iz ciklusa “Iber minet-tarih”

Priredio: Adnan Fetić, prof.