Palestinci imaju sve moguće razloge da mrze Izrael; to je naseljeničko-kolonijalna država aparthejda napravljena na ruševinama njihove domovine.
No, zašto Izrael mrzi Palestince toliko? Sadistički i sistematski ih terorizira, blokira i zatvara nakon što im preuzme kontrolu nad životima, uz negiranje njihovih osnovnih prava i sloboda.
Očiti odgovor možda nije pravi odgovor. Da, Izrael se gnuša od palestinskog nasilja i terorizma koji su pogodili više od nekoliko Izraelaca, ali to je ništa u poređenju sa sveukupnim nasiljem i državnim terorom koji je Izrael izvršio nad Palestincima, pokretanjem osvetoljubivih i preventivnih ratova kao što je to uradio proteklog vikenda.
U mojoj glavi, izraelska mržnja prema Palestincima je oblikovana i vođena kroz tri osnovna osjećaja: strah, zavist i ljutnja.
Strah
Strah je veliki faktor – može biti iracionalan, ali i instrumentaliziran.
Ne bi trebalo nikome biti iznenađenje što se Izrael i dalje boji Palestinaca iako im je odavno okupirao sve zemlje i postao moćna regionalna i nuklearna sila. Taj strah od Palestinaca nije samo fizički ili materijalni, on je egzistencijalni.
U članku „Zašto su Izraelci kukavice“, izraelski kolumnista se 2014. pitao koja vrsta društva stvara kukavičke vojnike koji pucaju na nenaoružane palestinske mladiće sa velike udaljenosti. Četiri godine kasnije, 2018. godine, bilo je zaista nevjerovatno gledati kako se izraelski vojnici kriju iza utvrđene odbrane i pucaju danima na nenaoružane demonstrante.
Izrael je u biti pobjegao iz Gaze zbog straha 2005. i nametnuo neljudsku blokadu za dva miliona ljudi koji tamo žive, a koji su većinom izbjeglice.
Izrael se boji svega što čini palestinsku upornost, palestinsko jedinstvo, palestinsku demokratiju, palestinsku poeziju, kao i svih palestinskih nacionalnih simbola, uključujući jezik, koje pokušava uniziti, te palestinske zastave koju pokušava zabraniti. Izrael se naročito boji palestinskih majki koje nose nove bebe, a naziva ih „demografskom prijetnjom“.
Jedan historičar, uz isticanje nacionalne izraelske opsesije palestinskim natalitetom, upozorio je prije 12 godina da je demografija prijetnja opstanku jevrejske države jednako kao nuklearni Iran, na primjer, jer on smatra kako bi Palestinci do 2040. ili 2050. mogli postati većina.
Strah je također ključan za državu-kasarnu poput Izraela koji je poznat kao „vojska uz koju dolazi država“. U knjizi u kojoj sumira višedecenijsko iskustvo u Izraelu, američki novinar navodi kako: „današnja vlada potiče strahove, koji su većinom izmišljeni ili barem nevjerovatno pretjerani, i predstavlja Izrael kao izoliranu, usamljenu, malu državu kojoj se prijeti, koja se stalno brani i koja stalno prati na nove znakove mržnje bilo gdje, jedva čekajući da pretjerano reagira“.
Zaključak, strah stvara mržnju jer, kako je još jedan izraelski posmatrač rekao, država koja se stalno boji ne može biti slobodna, država koja je oblikovana militantnim mesijanizmom i ružnim rasizmom prema domorodačkom narodu tog područja, ne može biti ni zaista nezavisna.
No, zašto Izrael mrzi Palestince toliko? Sadistički i sistematski ih terorizira, blokira i zatvara nakon što im preuzme kontrolu nad životima, uz negiranje njihovih osnovnih prava i sloboda.
Očiti odgovor možda nije pravi odgovor. Da, Izrael se gnuša od palestinskog nasilja i terorizma koji su pogodili više od nekoliko Izraelaca, ali to je ništa u poređenju sa sveukupnim nasiljem i državnim terorom koji je Izrael izvršio nad Palestincima, pokretanjem osvetoljubivih i preventivnih ratova kao što je to uradio proteklog vikenda.
U mojoj glavi, izraelska mržnja prema Palestincima je oblikovana i vođena kroz tri osnovna osjećaja: strah, zavist i ljutnja.
Strah
Strah je veliki faktor – može biti iracionalan, ali i instrumentaliziran.
Ne bi trebalo nikome biti iznenađenje što se Izrael i dalje boji Palestinaca iako im je odavno okupirao sve zemlje i postao moćna regionalna i nuklearna sila. Taj strah od Palestinaca nije samo fizički ili materijalni, on je egzistencijalni.
U članku „Zašto su Izraelci kukavice“, izraelski kolumnista se 2014. pitao koja vrsta društva stvara kukavičke vojnike koji pucaju na nenaoružane palestinske mladiće sa velike udaljenosti. Četiri godine kasnije, 2018. godine, bilo je zaista nevjerovatno gledati kako se izraelski vojnici kriju iza utvrđene odbrane i pucaju danima na nenaoružane demonstrante.
Izrael je u biti pobjegao iz Gaze zbog straha 2005. i nametnuo neljudsku blokadu za dva miliona ljudi koji tamo žive, a koji su većinom izbjeglice.
Izrael se boji svega što čini palestinsku upornost, palestinsko jedinstvo, palestinsku demokratiju, palestinsku poeziju, kao i svih palestinskih nacionalnih simbola, uključujući jezik, koje pokušava uniziti, te palestinske zastave koju pokušava zabraniti. Izrael se naročito boji palestinskih majki koje nose nove bebe, a naziva ih „demografskom prijetnjom“.
Jedan historičar, uz isticanje nacionalne izraelske opsesije palestinskim natalitetom, upozorio je prije 12 godina da je demografija prijetnja opstanku jevrejske države jednako kao nuklearni Iran, na primjer, jer on smatra kako bi Palestinci do 2040. ili 2050. mogli postati većina.
Strah je također ključan za državu-kasarnu poput Izraela koji je poznat kao „vojska uz koju dolazi država“. U knjizi u kojoj sumira višedecenijsko iskustvo u Izraelu, američki novinar navodi kako: „današnja vlada potiče strahove, koji su većinom izmišljeni ili barem nevjerovatno pretjerani, i predstavlja Izrael kao izoliranu, usamljenu, malu državu kojoj se prijeti, koja se stalno brani i koja stalno prati na nove znakove mržnje bilo gdje, jedva čekajući da pretjerano reagira“.
Zaključak, strah stvara mržnju jer, kako je još jedan izraelski posmatrač rekao, država koja se stalno boji ne može biti slobodna, država koja je oblikovana militantnim mesijanizmom i ružnim rasizmom prema domorodačkom narodu tog područja, ne može biti ni zaista nezavisna.
