[Media]

Pripremio : Mithad R. Ćeman, prof.

Kada govorimo o historiji širenja islama, neminovno izučavamo državne sisteme i uređenja koji su predstavljali branik islama i muslimana. Najprije je to bio poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, zatim četverica pravednih halifa, Emevije, Abasije i na kraju Osmanlije, od kojih smo mi i primili islam.

Osmanlijska država postojala je od 1299. pa sve do 1922. Na vrhuncu svog postojanja prostirala se od Perzije i Egipta na jugu do Mađarske na sjeveru, i na moru od Tunisa do Krima, i obuhvatala je 5.500,000 km2, koje se protežu na 42 sadašnje države.

Stanovnici mnogih od tih država još prije Turaka baštinili su islam kao svoju vjeru, a, uz veliku rezervu i ako bih se usudio reći, pod Turcima su samo tri nova naroda postala dio islamskog ummeta: Pomaci, Albanci i Bošnjaci. Naravno, mnogi pripadnici drugih naroda primali su islam, ali su povlačenjem Osmanlija bili prinuđeni da napuste svoj životni prostor. Takav slučaj je bio i sa muslimanima Mađarske, kada je 1680. desetine hiljada muslimana naselilo Bosnu; također gubitkom Like i Slavonije na hiljade muslimana naselilo je Bosanski pašaluk. Dostupne informacije govore o preko stotinu hiljada muslimana koji su istjerani iz pograničnih područja i naselili se u Bosni.

Čudo našeg opstanka može se pojmiti tek poslije uvida u obim muslimanskog stradanja. Tokom 19. vijeka više od 50% stanovništva Balkana sačinjavali su muslimani. Stagnacijom i povlačenjem Osmanskog carstva, na ovim prostorima ubijeno je oko 160 hiljada muslimana dok broj raseljenih možemo samo nagađati. Samo tokom Drugog svjetskog rata, na teritoriji tadašnje Jugoslavije, ubijeno je 8,7% muslimana.

Naše prisustvo govori o našoj dubokoj povezanosti sa ovim prostorima, a munare i javni ezani o našoj kolektivoj pripadnosti islamu. Da bismo znali ko smo, da bismo sačuvali svoj identitet, moramo imati kontinuitet sjećanja o sebi. Ovim tekstom istražujemo kako smo postali to što jesmo, odnosno kako su Bošnjaci postali dio porodice koja se zove muslimani.
Prva naselja i prvi narod ovih prostora

Arheološki nalazi pronađeni u sjevernoj i srednjoj Bosni pokazuju da su se ljudi naselili na bosanskohercegovački prostor još u razdoblju starijeg kamenog doba (paleolitu), dok su prvi stanovnici Bosne i Hercegovine, kojima znamo ime, Iliri. Oni će napraviti jaku državu na čijem se čelu nalazila kraljica Tauta. Rimljani su 167. godine stare ere, tokom Trećeg ilirskog rata, uspjeli da skrše jaku flotu koju je država posjedovala, ali to nije bio kraj sukobima sa ilirskim plemenima s bosanskohercegovačkog prostora. Od mnogobrojnih ustanaka koji su slijedili najpoznatiji je Botonov koji je okupljao 200.000 ustanika ovih prostora. Ugušen je poslije tri godine za šta su utrošena ogromna materijalna sredstva uz velike ljudske žrtve. Smatra se da su posljednji otpor ustanici pružili u današnjem Vranduku kod Zenice.

Tokom rimske Bosne i Hercegovine došlo je do velike eksploatacije ruda, a posebno zlata. Navodi se podatak da su u vrijeme cara Nerona (1. stoljeće n. e.) samo u jednom danu ovdašnji rudnici donosili po 17 kg zlata. Prirodna bogatstva nisu se iscrpila ni hiljadu i pet stotina godina poslije toga. Nakon osmanlijskog osvajanja Bosne nađeno je “toliko blaga i bogatstva da se izbrojati nije moglo”. U Bobovcu, prijestolnici bosanskih kraljeva, Turci su, između ostalog, zaplijenili i milion dukata. Turski historičar Dursu-beg, koji je pratio Mehmeda II el-Fatiha, zadivljen opsegom rudne proizvodnje, doslovno je zapisao da je Bosna “zemlja zlata i srebra”.

Što se tiče vjere, vrhovno ilirsko božanstvo zvalo se Silven, kojeg su smatrali zaštitnikom pastira, stada i šuma. Vrhovno žensko božanstvo bila je Dijana, dok se u sjeverozapadnoj Bosni najviše poštovalo božanstvo koje su nazivali Bind. S obzirom na to da je bosanskohercegovačko područje tokom vladavine Rimljana naselilo razno stanovništvo, bile su prisutne razne vjere. Bilo je četrdesetak raznih vjera, a obožavana su pedeset dva božanstva.

Viševjekovna komunikacija sa okolnim slavenskim susjedima, dovela je do toga da je Bosna toliko slavenizirana da se doimala kao tipična slavenska zemlja. Mada, mnoga istraživanja tokom prošlog vijeka pokazala su da je kod Bošnjaka veliki postotak neslavenske antropološke crte, što govori da je veliki dio bosanskohercegovačkog stanovništva do danas sačuvao svoje predslavenske (ilirske) antropološke osobine.

Najvažniji događaj za Bosnu jeste stvaranje njene države, što se desilo tokom 8. stoljeća, dok se vladari Bosne počinju redovnije spominjati od 10. stoljeća. Bosna je jedna od rijetkih zemalja u Evropi koja više od hiljade godina ima nepromijenjene geografske, historijske i političke granice. Njen geografski položaj i omeđenost rijekama: Sava na sjeveru, Una na zapadu, Drina na istoku, a more na jugu, doprinijelo je tome.

Svi koji su dolazili u dodir s Bošnjanima iznose jedinstven sud i ističu njihovu dobrotu, poštenje i pravičnost. Smatra se da je to utjecaj učenja bogumilske vjere, a zbog tih osobina savremenici su ih nazivali Dobrim Bošnjanima. (Informacije iznesene u ovom dijelu teksta u sažetku su prenijete iz knjige Pregled historije Bosne, dr. Envera Imamovića)

[Media]

Bosanski krstjani ili kršćanstvo

Nedostatak primarnih historijskih izvora do kraja 12. vijeka sprečava skoro svaku mogućnost da se tačno i precizno identificira nastanak bosanskih bogumila, međutim možemo reći da je nastao kao vjerski i socijalni bunt u sklopu širih promjena karakterističnih za to vrijeme (Salih Jalimam, Historija bosanskih bogomila, str. 61). Ipak, samo učenje bogumilstva, ali i kasniji položaj bogumila odigrat će jednu od najznačajnih i presudnih uloga u širenju islama na ovim prostorima.

Bogumilstvo je dualističko učenje, to jest “pored vjerovanja da je Bog jedan, vjeruju da tvorac svijeta nije jedan. Bog je samo stvorio duh i nevidljivi svijet, a đavo je stvorio materiju i vidljivi svijet. Prema našim piscima, bogomili su vjerovali i u trojstvo i ako su ga tumačili drugačije nego mnoge druge kršćanske sekte” (Mehmed Handžić, Islamizacija Bosne i Hercegovine, str. 28). “Jedino bih primijetio, da možda dualizam bogomilske sekte nije bio onaki kakvim ga kršćani prikazuju. (...) Mnoge monoteističke vjere kažu: dobro je od Boga (ili od anđela), a zlo od vraga ili sotone. I islam priznaje da šejtan čovjeka na zlo navodi i da mu je Bog do Sudnjega dana podijelio tu moć.” (Mehmed Handžić, Islamizacija Bosne i Hercegovine, str. 32)

Bez obzira na intenzitet njihove hereze i zablude, ipak su držali do mnogih vrlina. Pored već spomenute dobrote, poštenja i pravičnosti, vjera bosanska osuđivala je svaku raskalašenost. “Žene su uzimale pod uslovom da im bude ‘dobra i vjerna’. U suvremenim stranim dokumentima taj brak se naziva ‘brak na bosanski način’.” (Enver Imamović, Pregled historije Bosne, str. 45)

Posjedovanje ovih vrlina utjecalo je na njihovu raspoloženost prema islamu u kojem su našli iste vrijednosti, čak i jačeg intenziteta. Ovo možemo dovesti u vezu sa riječima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji kaže: “Uvjerit ćemo se da su ljudi poput ruda: oni koji su najbolji u džahilijetu, najbolji su i u islamu, ako se poduče propisima vjere.” (Muttefekun alejhi)

Dobri Bošnjani bili su poznati po svojoj vezanosti za zemlju i narod. Braneći Bosnu stoljećima, Bošnjani su izrasli u vrle ratnike pa je njihov zvanični naziv bio “Slavna bosanska vojska”. Zato je Bosna među prvim i rijetkim zemljama srednjovjekovne Evrope koja je proizvodila artiljerijska oruđa. Zbog količine i načina izrade, usvojen je pojam “oružje bosanskog tipa”. (Pregled historije Bosne, str. 46–49)

Bogumilstvo – patarenstvo, prema mišljenju dr. Nedima Filipovića, dugo je vremena bilo osnovni dominantni nosilac svjetonazora bosanskog društva. (Islamizacija u Bosni i Hercegovini, str. 31). Kasniji loš položaj bogumila utjecao je na to da Osmanlije sa lahkoćom sruše Bosansko kraljevstvo, ali je isto tako utjecao na brzo širenje islama na ovim prostorima. Pretposljednji bosanski kralj Stjepan Tomaš (vladao od 1443. pa do smrti 1461.) po nagovoru pape Eugena IV (bio je 207. papa i to od 1431. do 1447.), i nekih evropskih vladara, odbacio je vjeru svojih predaka i sproveo inkviziciju nad bosanskim krstjanima, kojima je i sam pripadao prije dolaska na prijestolje. Papa je tražio da “mrsku manihejsku herezu iskorijeni mačem, ognjem i smrću”. Sve ovo je vodilo ka razjedinjenosti zemlje pa zato nalazimo da je sultan Mehmed II el-Fatih na hvalisanja janjičara svojim junaštvom odgovorio: “Bosnu ne bismo tako lahko dobili da je u njoj bilo sloge.” (Pregled historije Bosne, str. 49)

Oni koji su vijekovima bili vjerni Bosni i koji su imali pravu snagu u odbrani zemlje, a to je bosanski narod, nije vidio budućnost pod torturom Rimokatoličke crkve koja je sprovođena preko novoobraćenih bosanskih kraljeva, i zbog toga su im okrenuli leđa i okrilje našli upravo kod Turaka.

[Media]

Bošnjani u borbi protiv muslimana

Borba Bosne protiv Turaka i muslimana bila je prisutna dokle god su posjedovali slobodu vjeroispovijesti unutar svoga kraljevstva i dok je postojala povezanost sa svojim vladarima. O tome svjedoči i Boj na Kosovu kao i mnogi sukobi poslije toga.

Nakon osvajanja Sofije u Bugarskoj (1382.) i Niša (1386.) Turci su nastavili svoja napredovanja, tako da je 1389. godine, na čelu sa Muratom I, na Kosovskom polju, oko pet kilometara sjeverozapadno od Prištine, došlo do Boja na Kosovu. Tada su se pored hrvatskih, srpskih i albanskih snaga protiv Osmanlija našle i bosanske trupe sa 20.000 vojnika. Naravno, iako smo se borili protiv Turaka, ipak će 606 godina kasnije, predvodeći genocid nad Bošnjacima, zlikovac i monstrum Ratko Mladić taj pokolj nazvati “osvetom Turcima”.

Neprijateljstvo i sukobi bosanskohercegovačkog stanovništa sa Turcima trajat će 77 godina, od prvog turskog upada na teritoriju Bosne, koji se desio poslije osvajanja Niša, pa sve do 1463. kada Bosna postaje dijelom Osmanskog carstva. Turci su od 1416. stalno prisutni u Bosni, kada im u ruke padaju Foča, Pljevlja, Čajniče i Nevesinje. Zatim je 1418. Ishak-beg osvojio Višegrad i Sokol, a Turci su 1428. došli do sadašnjeg Sarajeva, i to do tadašnjih mjesta Hodidjed i Vrhbosna, koja su od 1435. trajno ostala pod njihovom vlašću. Godinu dana kasnije, Turci osvajaju Zvornik i Srebrenicu. Do definitivnog nestanka Bosanskog kraljevstva dolazi 1463. godine velikim okupljanjem u Jajcu.

Za dio našega naroda taj sukob će trajati i poslije toga, sve do 1592. godine kada i Bihać ulazi pod osmansku vlast, tako da možemo tvrditi da je tursko osvajanje Bosne trajalo od 1386. pa sve do 1592., tj. punih 206 godina, a sam prelazak na islam njenih stanovnika trajao je i poslije toga.
Jedan dan u Jajcu ili dvije stotine godina otpora

U djelima muslimanskih autora može se naći pojednostavljivanje odgovora “zašto se bogomili u Bosni i Hercegovini tako brzo pretopiše u dobre muslimane”, te kako je “36.000 bogomilskih porodica pohrlilo pod Jajce da se Fatihu poklone”. U Jenjićarskom kanunu stoji: “Kada je osvajač Istanbula, sultan Mehmed han – Božija milost i zadovoljstvo s njim! – došao do Bosne sa svojom pobjedonosnom vojskom, svi stanovnici te zemlje i sav svijet, kada su saznali snagu i moć padišaha, utočišta cijelog svijeta, došli su pred njega, poklonili se pred njegovim veličanstvom i odjedamput prešli na islam.” (Mehmed Handžić, Islamizacija Bosne i Hercegovine, str. 45)

Dužina sukoba između bosanskohercegovačkih stanovnika i Turske ukazuju da naše primanje islama u jednom danu nije potpuna slika naše islamizacije. Događaju u Jajcu prethodilo je 77 godina opiranja cijele Bosne, a zatim je slijedilo još 129 godina opiranja Krajine ili nekih njenih dijelova.

U Jajcu, pred Mehmedom II el-Fatihom, prije da je došlo do kolektivnog priznanja nestanka Bosanskog kraljevstva, do priznanja nove vlasti i uređenja i do toga da je značajan dio stanovnika primio islam, ali ne “svi stanovnici te zemlje i sav svijet”, pogotovo ne jer se “dobri musliman” ne postaje zbog “spoznaje snage i moći padišaha”, već spoznajom Stvoritelja i priznavanjem svoje uloge na Zemlji.
Dobri Bošnjani nisu nas izdali

Iako za kršćane naš prelazak na islam predstavlja direktnu izdaju države i društva, ipak je istina u riječima prof. dr. Nedima Filipovića (umro 1984.): “...islamizacija je značila veliki istorijski progres, ona je vršena bez ikakvog pritiska, uz isticanje društvene i vjerske svijesti islamskih neofita, pa se islamizacija predstavlja ne samo kao vjerska i kulturna nagrada za konvertite nego i kao jedna vrsta sudbinskog blagoslova, milosti sudbe koja nagrađuje one koji idu pravim putem.”

U jednom svom govoru iz 1994. tadašnji naibu reis, prof. dr. Mustafa Cerić, kaže: “Naš Kulin-ban nam je ostavio državu, a Gazi Husref-beg nam je donio kulturu...” (Islam ovdje i sada, str. 11). U našem kontinuitetu sjećanja o sebi korijene državnosti nalazimo davno prije dolaska islama, dok korijene kulture nalazimo u samom islamu, zato smo naši i svoji onoliko koliko smo muslimani.