[Media]

Još od prvog dana, čim je proglašen početak ofanzive na Tripoli, Egipat se uključio u libijski sukob, stajući na stranu Khalife Haftara. No, čini se da su ciljevi Abdela Fataha al-Sisija prevazišli granice političkog saveza sa starim generalom. Također, riječ je o savezu koji se ne svodi samo na neprijateljstvo prema političkom islamu i uništavanje korektivnih pokreta koji su se našli na putu arapskim režimima.

Iako je Kairo pokazao da je sposoban reći “ne” zaljevskim prijestonicama, držeći svoju vojsku podalje od ratnog poprišta u Jemenu, odlučuje se za direktnu i snažnu intervenciju u Libiji. Imajući u vidu da to pitanje iziskuje troškove za Sisija, zbog njegove ekonomske, vojne, pa čak i političke podrške Haftaru, u čemu je onda tajna?

Potrebno je da se vratimo malo unazad kako bismo upoznali doktrinu egipatske vojske, koja je prošla kroz brojne faze, što joj je donijelo položaj, u smislu povezanosti, s vlašću koji nijedna druga vojska u regiji nije stekla. Čak se pojavila rečenica koja opisuje tu situaciju, a glasi: “Svaka zemlja ima vojsku, ali u Egiptu vojska ima državu!”
Vojska zadire u ekonomsku sferu

Dolazak Anwara Sadata na vlast i događaji koji su uslijedili nakon toga, poput prelaska Sueskog kanala i pobjede nad Izraelom, doprinijeli su tome da vojska počne dublje zadirati u ekonomsku sferu, posebno u svjetlu faze “toplog” mira s Izraelom, o čemu je i sam Sadat govorio, rekavši da je “Oktobarski rat posljednji od ratova”.

Takva situacija rezultirala je time da se egipatski generali uključe u ekonomsku sferu civilnog života nakon što su postali prisutni i u njegovom političkom dijelu, s prvim danom julske revolucije. Kao rezultat tog uplitanja, vojni establišment preuzeo je kontrolu nad proizvodnim resursima, što je dovelo do uspostavljanja nečega što se može nazvati ekonomskom imperijom.

Uporedo s tim provodila se politika otvaranja, koju je Sadat slijedio, što je dovelo do jačanja sloja privrednika i osoba bliskih predsjedničkoj palači. Dakle, Sadat, koji se suočio s teškom ekonomskom situacijom, koju je stvorila era otvaranja i kasniji sporazum s Izraelom, a potom i zategnuti odnosi s arapskim zemljama, uslijed čega je smanjena pomoć Egiptu, s novim prijateljima počeo je razgovarati o načinima postizanja uspjeha na putu rješavanja sukoba na Bliskom istoku.

[Media]

Sadatove pogrešne procjene

No, Sadat je napravio pogrešne procjene, očekujući kompenzaciju kojom će poboljšati svoj imidž i položaj u očima egipatskog naroda, zbog čega preduzima nekoliko nepromišljenih i nenajavljenih koraka. Međutim, za poteze koje je učinio, poput inicijative da posjeti Jerusalem i protjera sovjetske stručnjake iz Egipta, nije dobio ništa zauzvrat. Sve u svemu, nije shvatio da niko u svijetu politike nije spreman dati nešto za ono što je već dobio, zbog čega se našao pred ekonomskim problemom.

Ovdje ćemo spomenuti riječi Mohameda Hassaneina Heikala, koji je rekao da je član izraelske delegacije, pukovnik Zion, na marginama sastanaka dvije zemlje u Washingtonu 1974. šapnuo na uho jednom od članova egipatske delegacije sljedeće riječi: “Zašto Egipat uporno gleda na Istok dok je rješenje za njegove probleme na Zapadu? Libija ima ogromne rezerve nafte, koje mogu učiniti Egipat bogatom zemljom.”

Ideja se, izgleda, svidjela Sadatu, posebno uzimajući u obzir velike razlike u ljudskim resursima i vojnim kapacitetima. No, konkretni potezi na terenu nisu preduzeti prije 1977, kada je Egipat pokrenuo napade na libijske ciljeve. Iako je Sadat rekao da je napad “kaznenog” karaktera, zbog provokacija Muammara el-Gaddafija, jer je gomilao sovjetsko oružje na granici s Egiptom, Sadatove prave namjere ostale su nepoznate, a najvjerovatnije je odustao od ideje za koju je mislio da će za nju dobiti američku i zapadnu podršku. Suprotno tome, Amerika je bila prva zemlja koja se usprotivila egipatskoj agresiji na Libiju, a i većina arapskih zemalja zauzela je stav protivljenja takvom koraku Egipta, što ga je primoralo na povlačenje.
Haftar je pijun koga pomjeraju drugi

Ista stvar dogodila se u doba Sisija. Dolazi do neviđene ekspanzije vlasti vojnog establišmenta i još dubljeg zadiranja u ekonomiju, što je pogoršalo problem egipatske državne kase, koja je bila iscrpljena dugovima. Prema tome, čini se da je Sisi u Libiji vidio rješenje za svoje probleme, pogotovo zato što je od zaljevskih zemalja dobio bjanko ček za pokrivanje ratnih troškova, kao i političku šutnju Washingtona i njegovih saveznika na operacije egipatske vojske.

Prema tome, čini se da Sisi pokušava reprizirati scenu u Libiji. Nema sumnje u to da on svaki pokušaj uspostavljanja civilne vlade vidi kao prijetnju svojoj poziciji. Zbog toga se i pojavila želja i potreba za političkom i sigurnosnom stabilnošću po egipatskom modelu, pod pokroviteljstvom generala koji dijeli njegov represivni vojni pogled. Osim toga, pokazalo se da Haftar nema stvarnu vlast nego se pojavljuje kao pijun koga pomjeraju drugi. Prema tome, put za Sisijeve aspiracije i ciljeve vezano za udio u libijskoj nafti bio bi utrt da se o tome šta pita stari general.

Egipatska intervencija u Libiji, dakle, prvenstveno ostvaruje egipatske interese, posebno ekonomske, što će biti pojas za spašavanje za posrnulu ekonomiju te zemlje, iscrpljenu dugovima zbog zadiranja vojnih institucija u njena pitanja. Nema sumnje u to da se i drugim arapskim i stranim silama obećava udio u libijskoj nafti, tako da dolazi do preplitanja interesa, a to je suprotno onome čemu je Sadat svjedočio kad je riječ o regionalnim i međunarodnim preprekama.

Izvor: Al Jazeera