06-03-2023.16:07
Postojanje džamije znači postojanje i aktivnost muslimanskog stanovništva na određenom području. Kao što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, po dolasku u mjestu Kuba sagradio džamiju, a zatim i u Medini, novom centru muslimanskog bivstvovanja, tako su ga slijedili i muslimanski vladari koji su gradili džamije na novoosvojenim područjima. U nekom mjestu džamija se osnivala i tako da se određeni sakralni objekt pretvori u muslimanski prostor za obavljanje molitve, što predstavlja sasvim legitiman pravni postupak.
O Aja Sofiji, džamiji koja je na takav način postala molitveni prostor, napisat ćemo nešto kroz prizmu muslimanskog stanja u tri historijska toka. Prvi od tih tokova jeste osvajanje Konstantinopola (današnjeg Istanbula) i pretvaranje Aja Sofije u džamiju, zatim vesternizacija Turske, ukidanje hilafeta i pretvaranje džamije u muzej i na kraju vraćanje Aja Sofiji statusa džamije.
Kratka historija Aja Sofije
Aja Sofija (Hagia Sophia – Sveta mudrost) u prvotnim vremenima sagrađena je kao hrišćanska (pravoslavna) bogomolja, koju je sagradio car Justinijan I u 537. godini. U toku četvrtog krstaškog pohoda pretvorena je u katoličku crkvu (1204. godine). Prije osvajanja Carigrada, ovaj objekat pao je u ruke Bizantijskog carstva (ponovo je postao pravoslavna bogomolja). Aja Sofija je slovila za najveću crkvu do 1500. godine. Aja Sofija je bila džamija sve dok na vlast nije došao Kemal Ataturk, koji je uveo sekularni sistem vlasti.
Džamija je određeno vrijeme bila zatvorena, da bi 1934. godine bila pretvorena u muzej. Vrhovni sud Turske presudio je da se Aja Sofija može vratiti u prethodni način ustrojstva, a predsjednik Erdogan potpisao je dokument u kojem se ova džamija iz nadležnosti odjela za turizam premješta u nadležnost odjela za vjerska pitanja. (Podaci su citirani prema izvještaju dr. Zakira Naika.)
Osvajanje Konstantinopola i pretvaranje Aja Sofije u džamiju
Jedna od najvećih želja mnogih muslimanskih vladara bila je osvajanje Konstantinopola (današnjeg Istanbula). Motivi za to bili su raznovrsni, a najveći od njih jeste hadis u kojem se govori o odlici onoga ko osvoji Konstantinopol i o širenju islamske vjere i dostavljanju istine na nemuslimanska područja. Ta čast pripala je mladom sultanu Mehmedu el-Fatihu (1432–1481), koji je, oslanjajući se na Allaha, skovao plan osvajanja ovog grada. Ovom prilikom spomenut ćemo samo jedan od detalja osvajanja ovog grada, a koji je vezan za njegovog šejha Šemsudina Aka (1389–1459), koji ga je podučavao vjerskim i svjetovnim znanostima i bio mu moralna podrška, podstičući ga da se povede za hadisom: “Konstantinopol će biti osvojen.
Najbolji vladar jeste njegov osvajač, a najbolja vojska jeste vojska koja ga osvoji.” U jednom momentu kada se smatralo da neće uspjeti, Mehmed el-Fatih zatražio je verbalnu pomoć od šejha, na šta mu je on, između ostalog, odgovorio: “Prepustili smo slučaj Allahu, učimo Kur’an i ne treba mnogo vremena da nam Allah pošalje Svoje darove; desili su se predznaci i lijepi nagovještaji koji se nisu desili u prošlosti.” Uspjeli su da osvoje tadašnji Konstantinopol, a šejh Šemsudin je prvi održao hutbu u Aja Sofiji. (Alija Muhammed es-Sallabi, Osmanlijska država, uzroci uspona i pada)
Jedna skupina muslimana reći će kako postoji ugovor koji je Mehmed Osvajač potpisao i kojim je kupio Aja Sofiju za potrebe muslimana. Takve informacije su počele kružiti enormnom brzinom nakon što je izrečeno da Vrhovni sud u Turskoj treba donijeti odluku o promjeni funkcije Aja Sofije iz muzeja u džamiju.
Druga strana tvrdi kako su to izmišljeni dokumenti i odraz su pravdanja muslimana za događaje iz njihove prošlosti. Nisam osposobljen da dešifriram takve dokumente, niti da istražujem da li su oni izvornog porijekla, ali moguće je donijeti neke druge zaključke, koji nisu podudarni sa muslimanskom dostojanstvenošću. Riječ je o postojanju pravdanja za svaki postupak koji muslimani urade, kako u svojim vlastitim ognjištima, tako i u tuđim gnijezdima. Tome je potrebno pridodati i mišljenje nekih muslimanskih mislilaca koji su se protivili ovoj odluci ili su napominjali kako treba paziti na osjećanja kršćana i kako je ovo loš potez i odluka. Kamo sreće da ti, čiji su osjećaji ugroženi, ne ugrožavaju ili ne dignu svoj glas protiv ugrožavanja zdravlja, porodica, infrastrukture muslimanskih gradova, protjerivanja i pljačkanja njihovih nastambi, i kamo sreće da prestanu podržavati ubijanje ljudskih, najčešće muslimanskih života.
Kako je moguće da otvaranje jedne džamije, koja je već to bila i koja se nalazi na muslimanskoj teritoriji, ima veću medijsku pažnju nego hiljade ubijenih muslimana, ko zna više gdje, na koji način i sa kojim ciljem?! Ti podaci postali su “dosadni”, toliko smo se nagledali i načitali o stradanju muslimana da nam se više ne da ni otvoriti link ili video koji o tome govori. Postala je “zanimljiva” informacija kada stradaju muslimani na nekom području koje nije zahvaćeno ratnim dejstvima.
O Aja Sofiji, džamiji koja je na takav način postala molitveni prostor, napisat ćemo nešto kroz prizmu muslimanskog stanja u tri historijska toka. Prvi od tih tokova jeste osvajanje Konstantinopola (današnjeg Istanbula) i pretvaranje Aja Sofije u džamiju, zatim vesternizacija Turske, ukidanje hilafeta i pretvaranje džamije u muzej i na kraju vraćanje Aja Sofiji statusa džamije.
Kratka historija Aja Sofije
Aja Sofija (Hagia Sophia – Sveta mudrost) u prvotnim vremenima sagrađena je kao hrišćanska (pravoslavna) bogomolja, koju je sagradio car Justinijan I u 537. godini. U toku četvrtog krstaškog pohoda pretvorena je u katoličku crkvu (1204. godine). Prije osvajanja Carigrada, ovaj objekat pao je u ruke Bizantijskog carstva (ponovo je postao pravoslavna bogomolja). Aja Sofija je slovila za najveću crkvu do 1500. godine. Aja Sofija je bila džamija sve dok na vlast nije došao Kemal Ataturk, koji je uveo sekularni sistem vlasti.
Džamija je određeno vrijeme bila zatvorena, da bi 1934. godine bila pretvorena u muzej. Vrhovni sud Turske presudio je da se Aja Sofija može vratiti u prethodni način ustrojstva, a predsjednik Erdogan potpisao je dokument u kojem se ova džamija iz nadležnosti odjela za turizam premješta u nadležnost odjela za vjerska pitanja. (Podaci su citirani prema izvještaju dr. Zakira Naika.)
Osvajanje Konstantinopola i pretvaranje Aja Sofije u džamiju
Jedna od najvećih želja mnogih muslimanskih vladara bila je osvajanje Konstantinopola (današnjeg Istanbula). Motivi za to bili su raznovrsni, a najveći od njih jeste hadis u kojem se govori o odlici onoga ko osvoji Konstantinopol i o širenju islamske vjere i dostavljanju istine na nemuslimanska područja. Ta čast pripala je mladom sultanu Mehmedu el-Fatihu (1432–1481), koji je, oslanjajući se na Allaha, skovao plan osvajanja ovog grada. Ovom prilikom spomenut ćemo samo jedan od detalja osvajanja ovog grada, a koji je vezan za njegovog šejha Šemsudina Aka (1389–1459), koji ga je podučavao vjerskim i svjetovnim znanostima i bio mu moralna podrška, podstičući ga da se povede za hadisom: “Konstantinopol će biti osvojen.
Najbolji vladar jeste njegov osvajač, a najbolja vojska jeste vojska koja ga osvoji.” U jednom momentu kada se smatralo da neće uspjeti, Mehmed el-Fatih zatražio je verbalnu pomoć od šejha, na šta mu je on, između ostalog, odgovorio: “Prepustili smo slučaj Allahu, učimo Kur’an i ne treba mnogo vremena da nam Allah pošalje Svoje darove; desili su se predznaci i lijepi nagovještaji koji se nisu desili u prošlosti.” Uspjeli su da osvoje tadašnji Konstantinopol, a šejh Šemsudin je prvi održao hutbu u Aja Sofiji. (Alija Muhammed es-Sallabi, Osmanlijska država, uzroci uspona i pada)
Jedna skupina muslimana reći će kako postoji ugovor koji je Mehmed Osvajač potpisao i kojim je kupio Aja Sofiju za potrebe muslimana. Takve informacije su počele kružiti enormnom brzinom nakon što je izrečeno da Vrhovni sud u Turskoj treba donijeti odluku o promjeni funkcije Aja Sofije iz muzeja u džamiju.
Druga strana tvrdi kako su to izmišljeni dokumenti i odraz su pravdanja muslimana za događaje iz njihove prošlosti. Nisam osposobljen da dešifriram takve dokumente, niti da istražujem da li su oni izvornog porijekla, ali moguće je donijeti neke druge zaključke, koji nisu podudarni sa muslimanskom dostojanstvenošću. Riječ je o postojanju pravdanja za svaki postupak koji muslimani urade, kako u svojim vlastitim ognjištima, tako i u tuđim gnijezdima. Tome je potrebno pridodati i mišljenje nekih muslimanskih mislilaca koji su se protivili ovoj odluci ili su napominjali kako treba paziti na osjećanja kršćana i kako je ovo loš potez i odluka. Kamo sreće da ti, čiji su osjećaji ugroženi, ne ugrožavaju ili ne dignu svoj glas protiv ugrožavanja zdravlja, porodica, infrastrukture muslimanskih gradova, protjerivanja i pljačkanja njihovih nastambi, i kamo sreće da prestanu podržavati ubijanje ljudskih, najčešće muslimanskih života.
Kako je moguće da otvaranje jedne džamije, koja je već to bila i koja se nalazi na muslimanskoj teritoriji, ima veću medijsku pažnju nego hiljade ubijenih muslimana, ko zna više gdje, na koji način i sa kojim ciljem?! Ti podaci postali su “dosadni”, toliko smo se nagledali i načitali o stradanju muslimana da nam se više ne da ni otvoriti link ili video koji o tome govori. Postala je “zanimljiva” informacija kada stradaju muslimani na nekom području koje nije zahvaćeno ratnim dejstvima.