20-02-2023.16:55
Tajanstvena mjesta spomenuta u Kur'anu: Zul – Karnejnova brana, čovjek koji je rastopljenim gvožđem poravnao dvije planine
Piše: Nezir Halilović
Kazivanje o Zul-Karnejnu nam nudi savršeni prikaz i sliku prototipa velikog, dostojanstvenog i moćnog muslimana koji nije bio samo pobožnjak koji danonoćno bdije u ibadetu, ili učenjak koji ne diže glavu sa knjiga, već je pored toga bio i vladar kome je Uzvišeni Allah podario vlast na Zemlji, ogromno znanje, veliku mudrost, neviđenu snagu i pripisao mu zaslugu za upućivanje stanovnika Zemlje na Pravi put. S obzirom da je kazivanje o Zul-Karnejnu izuzetno zanimljivo, bilo je predmetom razmatranja većine učenjaka, tako da je o njemu izneseno mnoštvo različitih mišljenja, pa čak i o fundamentalnim pitanjima: ko je bio, iz kog dijela svijeta potječe, u kojem vremenu je živio, pa čak i pogledu toga da li je uopće bio čovjek ili melek. Na osnovu svih mišljenja može se izvući zaključak da je čista istina jedino ono što kažu Kur'an i sunnet, a to je da je Zul-Karnejn bio musliman, plemeniti vladar koji je kretao u pohode isključivo Allaha radi i kome je Uzvišeni Allah otvorio vrata Svoje milosti, te koji je sagradio ogromnu branu radi zaštite “običnih ljudi” od zlikovaca i nasilnika, što je za nas izuzetno važno. Ibn Abbas je rekao: ”Zul-Karnejn je bio dobri, plemeniti vladar s kojim je Uzvišeni Allah bio zadovoljan, kojeg je pohvalio u Svojoj Knjizi i pružio mu Svoju pomoć.”
Pohod na zapad
Uzvišeni Allah u suri El-Kehf, odmah nakon kazivanja o Musau i Hidru, navodi kazivanje o Zul-Karnejnu. I pitaju te o Zul-Karnejnu. Reci: “Kazaću vam o njemu neke vijesti.” Mi smo mu dali vlast na Zemlji i omogućili mu da izvrši ono što želi. I on pođe. Kad stiže do mjesta gdje Sunce zalazi, učini mu se kao da zalazi u jedan mutan izvor i nađe u blizini njegovoj jedan narod. “O Zul-Karnejne,” – rekosmo Mi – “ili ćeš da ih kazniš ili ćeš s njima lijepo da postupiš?” “Onoga ko ostane mnogobožac” – reče – “kaznit ćemo, a poslije će se svome Gospodaru vratiti, pa će ga i On teškom mukom mučiti. A onome ko bude vjerovao i dobra djela činio – nagrada najljepša, i s njim ćemo blago postupiti.” (El-Kehf, 83.-88.)
Ulema pojašnjava da se ne radi o doslovnom dolasku do mjesta na kojem Sunce zalazi, jer Sunce je mnogostruko veće od Zemlje, nego se tim riječima želi ukazati da je došao do zadnjeg ljudskog naselja u pravcu zapada (Kurtubi, Tefsir, 11./50.) Došao je do mjesta u kojem Sunce zalazi, znači negdje na zapadu, i učinilo mu se kao da zalazi u mutni izvor. U pogledu ovog mjesta i ovog izvora prisutna su brojna različita mišljenja islamske uleme, počevši od toga da je u pitanju alegorija, pa do toga da se radi o pravom mutnom izvoru, kako je doslovno navedeno. Suhejli kaže da je to mjesto nastanjivao ostatak naroda Semud, te da se to mjesto zvalo Džabrus, koje se na sirijanskom naziva Džirdžisa.Vehb, pak, kaže da se ta zemlja zvala Nasik. Ukratko, ne zna se pouzdano ništa više od onoga što je navedeno u Kur'anu, a pored toga i dalje na raspolaganju imamo samo mišljenja velikih alima iz srednjeg vijeka. Ono što Kur'an kaže je jasno. Uglavnom, došao je do mjesta nakon kojeg se dalje ne može ići, tu je zastao i tamo našao nevjernički narod. Tu počinje svoju glavnu zadaću, a to je pozivanje ljudi na put istine i pravde – islama.
Pohod na istok
Nakon pohoda na zapad, Zul-Karnejn se usmjerava u pravcu istoka i tamo čini istu stvar. Zajedno sa svojom vojskom je krenuo u pravcu istoka i išao sve dok nije stigao do mjesta gdje Sunce izlazi. Tamo je našao ljude koji ništa ne rade i nemaju ama baš ništa. Hodali su potpuno nagi i nisu imali nijednog objekta za stanovanje, niti ijednog zasađenog drveta ili posijanog usjeva. Živjeli su poput nekih životinja u rupama i pećinama, ali zato su u pogledu nevjerovanja, nereda, griješenja bili potpuno ravnopravni sa stanovnicima sa zapada. Sa njima je postupio potpuno isto kao sa stanovnicima zapada. Uzvišeni govori: I on opet pođe. I kad stiže do mjesta gdje Sunce izlazi, on nađe da ono izlazi iznad jednog naroda kome Mi nismo dali da se od njega bilo čim zakloni. I on postupi s njima isto onako kako je s onima prije postupio. (El-Kehf, 89.-91.) U pogledu ove zemlje, koja je smještena na istoku, i naroda, Vehb kaže da se zvala Minsek, Katade i Mukatil kažu da se zvala Zindž. Neki kažu da su oni potomci vjernika iz naroda Ad, i da su se zvali Džabluk i da se na sirijskom nazivaju Merkisa.
O koliko tajnovitim i nedokučivim razmjerama vremena i prostora se radi kazuje i podatak da je svaki od ova dva grada na istoku i na zapadu imao po deset hiljada vrata, a razmak između svakih vrata je bio jedan ferseh. (Kurtubi, Tefsir, 11./53.) Navodi se da su stanovnici istoka i zapada pozitivno odgovorili na poziv Zul-Karnejna da vjeruju i obožavaju jedino Uzvišenog Gospodara svih svjetova. Zul-Karnejn je bio dobro obaviješten o svim neophodnim detaljima, a posebno dobro je poznavao ljudsku prirodu i sklonosti, što mu je, uz poznavanje jezika i prostora, te Allahove blagodati prema njemu, davalo ubjedljivu nadmoć nad svima ostalima.
Je'džudž i Me'džudž
Nakon toga prolazi određeni vremenski period za koji nikada nećemo saznati da li je bio duži ili kraći i on sa svojom vojskom kreće u treći pohod, ali ovaj put nije ni na istok ni na zapad, to je sve već zauzeo, nego do nekog mjesta među planinama. Atta el-Horosani navodi govor Ibn Abbasa koji kaže da su ova dva brda, tj. planine, u Armeniji i Azerbejdžanu. (Kurtubi, Tefsir, 11./55.) Vehb kaže da se ta zemlja i narod zvala Havil. Međutim, Uzvišeni Allah jedino zna o kojem mjestu i planinama se radi.
Tu naiđe na narod koji je dostigao dno u neznanju, kao što su oni sa istoka dostigli dno lijenosti, ovi ovdje su na dnu neznanja, tako da jedva razumijevaju govor, i pored mnoštva jezika koje on poznaje i svih njegovih znanja. Međutim, Zul-Karnejn se, s mukom, ipak uspijeva sporazumjeti sa njima, kad, gle čuda, oni ga obavještavaju o nekim čudnim narodima koji se zovu Je'džudž i Me'džudž, i koji čine veliki nered na Zemlji. Oni mu predlažu da između njih postavi branu i nude mu bogatu nagradu za to. Sada ćemo se pridružiti tekstu Kur'ana koji opisuje te događaje: I on pođe. Kad stiže imeđu dvije planine, nađe ispred njih narod koji je jedva govor razumijevao. “O Zulkarnejne,” – rekoše oni – “Je'džudž i Me'džudž čine nered po Zemlji, pa hoćeš li da između nas i njih zid podigneš, mi ćemo te nagraditi.” “Bolje je ono što mi je Gospodar moj dao” – reče on. “Nego, samo vi pomozite meni što više možete, i ja ću između vas i njih zid podići.
Donesite mi velike komade gvožđa!” I kad on izravna dvije strane brda, reče: “Pušite!” A kad ga usija, reče: “Donesite mi rastopljen mjed da ga zalijem.” I tako oni nisu mogli ni da pređu niti su mogli da ga prokopaju. “Ovo je blagodat Gospodara moga!” – reče on. “A kada se prijetnja Gospodara moga ispuni, On će ga sa zemljom sravniti, a prijetnja Gospodara moga će se sigurno ispuniti.” (El-Kehf, 92.-98.) U ovim ajetim Uzvišeni Gospodar svjetova nas upoznaje sa mnoštvom informacija, a među njima najistaknutije je spominjanje zlikovaca koje Allah, dž.š., jezikom naroda koje su terorisali naziva Je'džudž i Me'džudž. Ulema se razišla u pogledu domovine Je'džudža i Me'džudža i zemlje u kojoj je njihovo prvotno polazište. Kritičari se slažu da je to prostor negdje na sjeveroistoku zemlje, i najvjerovatnije je da je to Mongolija sa svojim nomadskim plemenima, Mongolima.
Kineski izvori potvrđuju da je osnova riječi Mongol uzeta iz riječi Menkok ili Mendžok, što je vrlo blisko riječi Me'džudž. Osim toga oni spominju i drugo pleme sa ovog područja koje se zove Javaši. Vrlo je moguće da se ova riječ tokom vremena deformisala tako da je postala Je'džudž. Jedžudž i Medžudž su u jednom periodu povijesti nazivani Mongolima, a u drugom Tatarima. Inače, Je'džudž i Me'džudž se direktno na dva mjesta spominju u Kur'anu. Prvi put u suri Kehf, u ajetima koje smo već spomenuli: «O Zul-Karnejne, rekoše oni, Je'džudž i Me'džudž čine nered po Zemlji…» (El-Kehf, 94.), i drugi put u suri El-Enbija, gdje Uzvišeni kaže: I kad se otvore Je'džudž i Me'džudž i kad se budu sa svake uzvisine žurno spuštali i približi se istinita prijetnja… (El-Enbija, 96.-97.) Ajeti iz sure Kehf govore o Je'džudžu i Me'džudžu u prošlosti, obavještavaju nas o neredu koji su tada činili na Zemlji, o Zul-Karnejnovom podizanju brane pred njima i njihovoj nemoći da je pređu ili probiju.
Međutim, ajeti iz sure El-Enbija govore o njima u budućnosti, i o njihovom velikom izlasku neposredno pred Kijametski dan. O svemu tome nas obavještavaju upotrebljavajući buduće vrijeme, tj. ar. ”iza”, što znači: ”i kada se…” Ovi ajeti nam direktno govore o predstojećem izlasku Je'džudža i Me'džudža, što će biti jedan od velikih predznaka Sudnjeg dana. Pojedini historičari i mufessiri su navodili zapanjujuće čudne navode o Je'džudžu i Me'džudžu, u pogledu njihovog porijekla, nastanak i domovine, te njihovog opisa, izgleda i ponašanja.
Piše: Nezir Halilović
Kazivanje o Zul-Karnejnu nam nudi savršeni prikaz i sliku prototipa velikog, dostojanstvenog i moćnog muslimana koji nije bio samo pobožnjak koji danonoćno bdije u ibadetu, ili učenjak koji ne diže glavu sa knjiga, već je pored toga bio i vladar kome je Uzvišeni Allah podario vlast na Zemlji, ogromno znanje, veliku mudrost, neviđenu snagu i pripisao mu zaslugu za upućivanje stanovnika Zemlje na Pravi put. S obzirom da je kazivanje o Zul-Karnejnu izuzetno zanimljivo, bilo je predmetom razmatranja većine učenjaka, tako da je o njemu izneseno mnoštvo različitih mišljenja, pa čak i o fundamentalnim pitanjima: ko je bio, iz kog dijela svijeta potječe, u kojem vremenu je živio, pa čak i pogledu toga da li je uopće bio čovjek ili melek. Na osnovu svih mišljenja može se izvući zaključak da je čista istina jedino ono što kažu Kur'an i sunnet, a to je da je Zul-Karnejn bio musliman, plemeniti vladar koji je kretao u pohode isključivo Allaha radi i kome je Uzvišeni Allah otvorio vrata Svoje milosti, te koji je sagradio ogromnu branu radi zaštite “običnih ljudi” od zlikovaca i nasilnika, što je za nas izuzetno važno. Ibn Abbas je rekao: ”Zul-Karnejn je bio dobri, plemeniti vladar s kojim je Uzvišeni Allah bio zadovoljan, kojeg je pohvalio u Svojoj Knjizi i pružio mu Svoju pomoć.”
Pohod na zapad
Uzvišeni Allah u suri El-Kehf, odmah nakon kazivanja o Musau i Hidru, navodi kazivanje o Zul-Karnejnu. I pitaju te o Zul-Karnejnu. Reci: “Kazaću vam o njemu neke vijesti.” Mi smo mu dali vlast na Zemlji i omogućili mu da izvrši ono što želi. I on pođe. Kad stiže do mjesta gdje Sunce zalazi, učini mu se kao da zalazi u jedan mutan izvor i nađe u blizini njegovoj jedan narod. “O Zul-Karnejne,” – rekosmo Mi – “ili ćeš da ih kazniš ili ćeš s njima lijepo da postupiš?” “Onoga ko ostane mnogobožac” – reče – “kaznit ćemo, a poslije će se svome Gospodaru vratiti, pa će ga i On teškom mukom mučiti. A onome ko bude vjerovao i dobra djela činio – nagrada najljepša, i s njim ćemo blago postupiti.” (El-Kehf, 83.-88.)
Ulema pojašnjava da se ne radi o doslovnom dolasku do mjesta na kojem Sunce zalazi, jer Sunce je mnogostruko veće od Zemlje, nego se tim riječima želi ukazati da je došao do zadnjeg ljudskog naselja u pravcu zapada (Kurtubi, Tefsir, 11./50.) Došao je do mjesta u kojem Sunce zalazi, znači negdje na zapadu, i učinilo mu se kao da zalazi u mutni izvor. U pogledu ovog mjesta i ovog izvora prisutna su brojna različita mišljenja islamske uleme, počevši od toga da je u pitanju alegorija, pa do toga da se radi o pravom mutnom izvoru, kako je doslovno navedeno. Suhejli kaže da je to mjesto nastanjivao ostatak naroda Semud, te da se to mjesto zvalo Džabrus, koje se na sirijanskom naziva Džirdžisa.Vehb, pak, kaže da se ta zemlja zvala Nasik. Ukratko, ne zna se pouzdano ništa više od onoga što je navedeno u Kur'anu, a pored toga i dalje na raspolaganju imamo samo mišljenja velikih alima iz srednjeg vijeka. Ono što Kur'an kaže je jasno. Uglavnom, došao je do mjesta nakon kojeg se dalje ne može ići, tu je zastao i tamo našao nevjernički narod. Tu počinje svoju glavnu zadaću, a to je pozivanje ljudi na put istine i pravde – islama.
Pohod na istok
Nakon pohoda na zapad, Zul-Karnejn se usmjerava u pravcu istoka i tamo čini istu stvar. Zajedno sa svojom vojskom je krenuo u pravcu istoka i išao sve dok nije stigao do mjesta gdje Sunce izlazi. Tamo je našao ljude koji ništa ne rade i nemaju ama baš ništa. Hodali su potpuno nagi i nisu imali nijednog objekta za stanovanje, niti ijednog zasađenog drveta ili posijanog usjeva. Živjeli su poput nekih životinja u rupama i pećinama, ali zato su u pogledu nevjerovanja, nereda, griješenja bili potpuno ravnopravni sa stanovnicima sa zapada. Sa njima je postupio potpuno isto kao sa stanovnicima zapada. Uzvišeni govori: I on opet pođe. I kad stiže do mjesta gdje Sunce izlazi, on nađe da ono izlazi iznad jednog naroda kome Mi nismo dali da se od njega bilo čim zakloni. I on postupi s njima isto onako kako je s onima prije postupio. (El-Kehf, 89.-91.) U pogledu ove zemlje, koja je smještena na istoku, i naroda, Vehb kaže da se zvala Minsek, Katade i Mukatil kažu da se zvala Zindž. Neki kažu da su oni potomci vjernika iz naroda Ad, i da su se zvali Džabluk i da se na sirijskom nazivaju Merkisa.
O koliko tajnovitim i nedokučivim razmjerama vremena i prostora se radi kazuje i podatak da je svaki od ova dva grada na istoku i na zapadu imao po deset hiljada vrata, a razmak između svakih vrata je bio jedan ferseh. (Kurtubi, Tefsir, 11./53.) Navodi se da su stanovnici istoka i zapada pozitivno odgovorili na poziv Zul-Karnejna da vjeruju i obožavaju jedino Uzvišenog Gospodara svih svjetova. Zul-Karnejn je bio dobro obaviješten o svim neophodnim detaljima, a posebno dobro je poznavao ljudsku prirodu i sklonosti, što mu je, uz poznavanje jezika i prostora, te Allahove blagodati prema njemu, davalo ubjedljivu nadmoć nad svima ostalima.
Je'džudž i Me'džudž
Nakon toga prolazi određeni vremenski period za koji nikada nećemo saznati da li je bio duži ili kraći i on sa svojom vojskom kreće u treći pohod, ali ovaj put nije ni na istok ni na zapad, to je sve već zauzeo, nego do nekog mjesta među planinama. Atta el-Horosani navodi govor Ibn Abbasa koji kaže da su ova dva brda, tj. planine, u Armeniji i Azerbejdžanu. (Kurtubi, Tefsir, 11./55.) Vehb kaže da se ta zemlja i narod zvala Havil. Međutim, Uzvišeni Allah jedino zna o kojem mjestu i planinama se radi.
Tu naiđe na narod koji je dostigao dno u neznanju, kao što su oni sa istoka dostigli dno lijenosti, ovi ovdje su na dnu neznanja, tako da jedva razumijevaju govor, i pored mnoštva jezika koje on poznaje i svih njegovih znanja. Međutim, Zul-Karnejn se, s mukom, ipak uspijeva sporazumjeti sa njima, kad, gle čuda, oni ga obavještavaju o nekim čudnim narodima koji se zovu Je'džudž i Me'džudž, i koji čine veliki nered na Zemlji. Oni mu predlažu da između njih postavi branu i nude mu bogatu nagradu za to. Sada ćemo se pridružiti tekstu Kur'ana koji opisuje te događaje: I on pođe. Kad stiže imeđu dvije planine, nađe ispred njih narod koji je jedva govor razumijevao. “O Zulkarnejne,” – rekoše oni – “Je'džudž i Me'džudž čine nered po Zemlji, pa hoćeš li da između nas i njih zid podigneš, mi ćemo te nagraditi.” “Bolje je ono što mi je Gospodar moj dao” – reče on. “Nego, samo vi pomozite meni što više možete, i ja ću između vas i njih zid podići.
Donesite mi velike komade gvožđa!” I kad on izravna dvije strane brda, reče: “Pušite!” A kad ga usija, reče: “Donesite mi rastopljen mjed da ga zalijem.” I tako oni nisu mogli ni da pređu niti su mogli da ga prokopaju. “Ovo je blagodat Gospodara moga!” – reče on. “A kada se prijetnja Gospodara moga ispuni, On će ga sa zemljom sravniti, a prijetnja Gospodara moga će se sigurno ispuniti.” (El-Kehf, 92.-98.) U ovim ajetim Uzvišeni Gospodar svjetova nas upoznaje sa mnoštvom informacija, a među njima najistaknutije je spominjanje zlikovaca koje Allah, dž.š., jezikom naroda koje su terorisali naziva Je'džudž i Me'džudž. Ulema se razišla u pogledu domovine Je'džudža i Me'džudža i zemlje u kojoj je njihovo prvotno polazište. Kritičari se slažu da je to prostor negdje na sjeveroistoku zemlje, i najvjerovatnije je da je to Mongolija sa svojim nomadskim plemenima, Mongolima.
Kineski izvori potvrđuju da je osnova riječi Mongol uzeta iz riječi Menkok ili Mendžok, što je vrlo blisko riječi Me'džudž. Osim toga oni spominju i drugo pleme sa ovog područja koje se zove Javaši. Vrlo je moguće da se ova riječ tokom vremena deformisala tako da je postala Je'džudž. Jedžudž i Medžudž su u jednom periodu povijesti nazivani Mongolima, a u drugom Tatarima. Inače, Je'džudž i Me'džudž se direktno na dva mjesta spominju u Kur'anu. Prvi put u suri Kehf, u ajetima koje smo već spomenuli: «O Zul-Karnejne, rekoše oni, Je'džudž i Me'džudž čine nered po Zemlji…» (El-Kehf, 94.), i drugi put u suri El-Enbija, gdje Uzvišeni kaže: I kad se otvore Je'džudž i Me'džudž i kad se budu sa svake uzvisine žurno spuštali i približi se istinita prijetnja… (El-Enbija, 96.-97.) Ajeti iz sure Kehf govore o Je'džudžu i Me'džudžu u prošlosti, obavještavaju nas o neredu koji su tada činili na Zemlji, o Zul-Karnejnovom podizanju brane pred njima i njihovoj nemoći da je pređu ili probiju.
Međutim, ajeti iz sure El-Enbija govore o njima u budućnosti, i o njihovom velikom izlasku neposredno pred Kijametski dan. O svemu tome nas obavještavaju upotrebljavajući buduće vrijeme, tj. ar. ”iza”, što znači: ”i kada se…” Ovi ajeti nam direktno govore o predstojećem izlasku Je'džudža i Me'džudža, što će biti jedan od velikih predznaka Sudnjeg dana. Pojedini historičari i mufessiri su navodili zapanjujuće čudne navode o Je'džudžu i Me'džudžu, u pogledu njihovog porijekla, nastanak i domovine, te njihovog opisa, izgleda i ponašanja.