Muzika prema najeminentnijim nosiocima ljudske misli, kao što je Platon, Šeling, Šopenhauer, Niče i drugi, predstavlja najviši oblik umjetničke kreacije. Ona čisti čovjeka od svega svakodnevnog, banalnog, trivijalnog, i izražava najsuptilnije, najnematerijalnije, ideju lijepog, uzvišenog i savršenog. Umjetnost, u što spada i muzika, je, bez sumnje, najviše i nasavršenije izražajno sredstvo. Putem umjetnosti (muzika, slikarstvo, skultpura, arhitektura) izražavamo ono što ne možemo izraziti samo riječima.
Umjetnost nam u stvari otkriva viši svijet, spaja nas s njima i uvodi u njeg. Umjetnost je, prema tome, mnogo bliža religiji od nauke.
Izuzetno mi se dopala misao jednog našeg autora koju ovdje moram spomenuti. Naime, on navodi da postojanje još jednog svijeta (još jednog reda stvari), različitog od prirodnog čini osnovnu premisu svake religije i svake umjetnosti. Kada bi postojao samo jedan svijet umjetnost bi bila nemoguća. Ustvari, svako umjetničko djelo je jedno saopćenje, jedan utisak o svijetu kome ne pripedamo, iz koga nismo nikli.
Nauka o čovjeku je moguća u mjeri u kojoj je on dio vanjskog svijeta i njegov proizvod (u mjeri u kojoj je on stvar). Obrnuto, umjetnost je moguća samo ukoliko je čovjek različit od prirode ukoliko je stranac u njoj. U svom najautentičnijem dijelu, umjetnost je povjest tog tuđinstva. Ona je sjećanje na taj viši svijet, ili nostalgija za njim.
Umjetnost, bilo u kom svom vidu, najuže i naprisnije je povezana sa religijom. Ona de facto leži u osnovi religije i izražava njenu težnju.
Odakle sada pitanje odnosa islama prema muzici i umjetnosti uopće?!
Treba kategorički reći, da islam nije niti može biti protiv bilo koje vrste umjetnosti niti protiv bilo kojeg umjetničkog izraza. On je samo protiv svake zloupotrebe bilo umjetnosti ili nauke. Umjetnost je izraz onog najplemenitijeg i najljepšeg. To je jedini put ka izvoru toga najljepšega. Ona nas spaja sa višim svijetom i omogućuje najugodnije i najradosnije doživljaje.
Čitav Kur'an je muzika. Njegov izraz predstavlja vrhunac estetsko-umjetničke vrijednosti. Učenje Kur'ana na razne vedžhove i mekame zacijelo se može ubrojiti u značajna estetsko-umjetnička ostvarenja. Nas osvaja i zanosi muzika toga učenja i tih mekama.
Kur'an ne zabranjuje muziku ni pjesmu. Muhamed, a.s, je cijenio i jedno i drugo. Zna se da su ge u Medini prilikom Hidžre dočekali pjesmom.
Pozdraviljali su ga pjevajući “Taleal bedru alejna…” Prenosi se da je, kada ga je Ajiša pitala šta da pjeva rekao pjevaj: “Etejnakum etejnakum…” Utvrđeno je isto tako da je Božiji Poslanik odabrao Bilala za muezina zbog toga što je bio muzikalan i što je imao vanredno lijep glas.
Postoji jednoglasnost islamskih autora da je dozvoljena muzika i pjesma koja izaziva ljubav prema hadžu, bodri borce u bitci, prilikom ženidbe, praznika i slično.
Dvojica rektora Al-Azhara Šejh Šeltut i Šejh Attar stoje na stanovništu da ne može biti ni govora o zabrani muzike i pjesme u islamu, ako se to, razumilje, se, ne zloupotrebljava. Šejh Attar, čak tvrdi u jednom od svojih djela, da onaj koj se ne zanosi pjesmom koja se izvodi uz muziku na obali rijeke, u hladovini drveća, ima vrlo grubu magarećiju narav.
Ima hadisa koji govore protiv muzike i pjesme. Mnogi smatraju da su ti hadisi, nevjerodostojni. Ukoliko prihvatarno njihovu vjerodostojnost, kao što navodi u svom djelu: Idahud dalatati fi simail alat, Šejh Nabulsi iz XIII vijeka, hanefijske pravne škole, može se sigurno tvrditi da se isključivo odnose na zloupotrebu muzike i pjesme.
U vezi s predmetnim pitanjem i odgovorom na mogu a da ovdje ne zabilježim jednu interesantnu koincidenciju.
Naime, ovih dans su dvije žene; jedna u Jugoslaviji — Sarajevo, a druga u Egiptu — Kairo odbranile magistarske i doktorske radove o muzici u islamu. Mr Jasmina Hadžisalihović — Spajić odbranila je magistarski rad na Muzičkoj akademiji u Sarajevu iz oblasti muzike u mekamima iz muslimanskih ritualnih obreda kod nas. Dr. Suhejra Abdulazim iz Kaira na Pedagoško muzičkom fakultetu Univerziteta Kairo odbranila je doktorsku disertaciju “Muzika u islamu”. Mentor joj je bio Dr. Ibrahim Nedža, prorektor islamskog Univerziteta Al-Azhar. U disertaciji je utvrđeno i dokazano da muzika sama po sebi u Islamu nije zabranjena. Muzika nije ništa drugo nego glas čovjeka i instrumenta. Razumljivo, prema islamskom učenju, zabranjeno je (haram) služiti se muzikom odnosno zloupotrebljavati muziku u zabranjene svrhe kao što je u ostalom zabranjena svaka druga zloupotreba.
Potrebno je ovdje upozoriti na jedno naše čudno nekorektno ponašanje i držanje ne samo u ovom nego i u mnogim drugim pitanjima. U svemu tražimo uzroke izvan nas. Sebe pravdamo, s drugog optužujemo, čak sasvim nevine stvari optužujemo i njima pripisujemo krivicu. Neispravno je, pa i nepošteno od strane naše optuživati muziku i tražiti njenu zabranu zbog toga što je zloupotrebljavamo. Po toj logici mogli bismo reći da je i nauka haram, jer proizvodi atomske bombe. Treba zabraniti atomsku energiju, tu izuzetno važnu blagodat prirode, zato što je čovjek zloupotrebljava!!!
Čudna logike i još čudnije rjšavenje problema!!! Sve su stvari same po sebi dobre i dozvoljene (El aslu fil ešjai el ibahatu). Od čovjeka zavisi da li će ih upotrijebiti u svrhu kojoj su namijenjene ili će ih zloupotrijebiti.
Probilem je, prema tome, u čovjeku, a ne u stvarima. Od toga treba poći. Njega treba naučiti i odgojiti da stvari koristi u svrhu kojoj su namijenjene i da ih ne zloupotrebljava, i ne okreće protiv sebe.
Piše: Husein Đozo (Preporod, 1979)
Umjetnost nam u stvari otkriva viši svijet, spaja nas s njima i uvodi u njeg. Umjetnost je, prema tome, mnogo bliža religiji od nauke.
Izuzetno mi se dopala misao jednog našeg autora koju ovdje moram spomenuti. Naime, on navodi da postojanje još jednog svijeta (još jednog reda stvari), različitog od prirodnog čini osnovnu premisu svake religije i svake umjetnosti. Kada bi postojao samo jedan svijet umjetnost bi bila nemoguća. Ustvari, svako umjetničko djelo je jedno saopćenje, jedan utisak o svijetu kome ne pripedamo, iz koga nismo nikli.
Nauka o čovjeku je moguća u mjeri u kojoj je on dio vanjskog svijeta i njegov proizvod (u mjeri u kojoj je on stvar). Obrnuto, umjetnost je moguća samo ukoliko je čovjek različit od prirode ukoliko je stranac u njoj. U svom najautentičnijem dijelu, umjetnost je povjest tog tuđinstva. Ona je sjećanje na taj viši svijet, ili nostalgija za njim.
Umjetnost, bilo u kom svom vidu, najuže i naprisnije je povezana sa religijom. Ona de facto leži u osnovi religije i izražava njenu težnju.
Odakle sada pitanje odnosa islama prema muzici i umjetnosti uopće?!
Treba kategorički reći, da islam nije niti može biti protiv bilo koje vrste umjetnosti niti protiv bilo kojeg umjetničkog izraza. On je samo protiv svake zloupotrebe bilo umjetnosti ili nauke. Umjetnost je izraz onog najplemenitijeg i najljepšeg. To je jedini put ka izvoru toga najljepšega. Ona nas spaja sa višim svijetom i omogućuje najugodnije i najradosnije doživljaje.
Čitav Kur'an je muzika. Njegov izraz predstavlja vrhunac estetsko-umjetničke vrijednosti. Učenje Kur'ana na razne vedžhove i mekame zacijelo se može ubrojiti u značajna estetsko-umjetnička ostvarenja. Nas osvaja i zanosi muzika toga učenja i tih mekama.
Kur'an ne zabranjuje muziku ni pjesmu. Muhamed, a.s, je cijenio i jedno i drugo. Zna se da su ge u Medini prilikom Hidžre dočekali pjesmom.
Pozdraviljali su ga pjevajući “Taleal bedru alejna…” Prenosi se da je, kada ga je Ajiša pitala šta da pjeva rekao pjevaj: “Etejnakum etejnakum…” Utvrđeno je isto tako da je Božiji Poslanik odabrao Bilala za muezina zbog toga što je bio muzikalan i što je imao vanredno lijep glas.
Postoji jednoglasnost islamskih autora da je dozvoljena muzika i pjesma koja izaziva ljubav prema hadžu, bodri borce u bitci, prilikom ženidbe, praznika i slično.
Dvojica rektora Al-Azhara Šejh Šeltut i Šejh Attar stoje na stanovništu da ne može biti ni govora o zabrani muzike i pjesme u islamu, ako se to, razumilje, se, ne zloupotrebljava. Šejh Attar, čak tvrdi u jednom od svojih djela, da onaj koj se ne zanosi pjesmom koja se izvodi uz muziku na obali rijeke, u hladovini drveća, ima vrlo grubu magarećiju narav.
Ima hadisa koji govore protiv muzike i pjesme. Mnogi smatraju da su ti hadisi, nevjerodostojni. Ukoliko prihvatarno njihovu vjerodostojnost, kao što navodi u svom djelu: Idahud dalatati fi simail alat, Šejh Nabulsi iz XIII vijeka, hanefijske pravne škole, može se sigurno tvrditi da se isključivo odnose na zloupotrebu muzike i pjesme.
U vezi s predmetnim pitanjem i odgovorom na mogu a da ovdje ne zabilježim jednu interesantnu koincidenciju.
Naime, ovih dans su dvije žene; jedna u Jugoslaviji — Sarajevo, a druga u Egiptu — Kairo odbranile magistarske i doktorske radove o muzici u islamu. Mr Jasmina Hadžisalihović — Spajić odbranila je magistarski rad na Muzičkoj akademiji u Sarajevu iz oblasti muzike u mekamima iz muslimanskih ritualnih obreda kod nas. Dr. Suhejra Abdulazim iz Kaira na Pedagoško muzičkom fakultetu Univerziteta Kairo odbranila je doktorsku disertaciju “Muzika u islamu”. Mentor joj je bio Dr. Ibrahim Nedža, prorektor islamskog Univerziteta Al-Azhar. U disertaciji je utvrđeno i dokazano da muzika sama po sebi u Islamu nije zabranjena. Muzika nije ništa drugo nego glas čovjeka i instrumenta. Razumljivo, prema islamskom učenju, zabranjeno je (haram) služiti se muzikom odnosno zloupotrebljavati muziku u zabranjene svrhe kao što je u ostalom zabranjena svaka druga zloupotreba.
Potrebno je ovdje upozoriti na jedno naše čudno nekorektno ponašanje i držanje ne samo u ovom nego i u mnogim drugim pitanjima. U svemu tražimo uzroke izvan nas. Sebe pravdamo, s drugog optužujemo, čak sasvim nevine stvari optužujemo i njima pripisujemo krivicu. Neispravno je, pa i nepošteno od strane naše optuživati muziku i tražiti njenu zabranu zbog toga što je zloupotrebljavamo. Po toj logici mogli bismo reći da je i nauka haram, jer proizvodi atomske bombe. Treba zabraniti atomsku energiju, tu izuzetno važnu blagodat prirode, zato što je čovjek zloupotrebljava!!!
Čudna logike i još čudnije rjšavenje problema!!! Sve su stvari same po sebi dobre i dozvoljene (El aslu fil ešjai el ibahatu). Od čovjeka zavisi da li će ih upotrijebiti u svrhu kojoj su namijenjene ili će ih zloupotrijebiti.
Probilem je, prema tome, u čovjeku, a ne u stvarima. Od toga treba poći. Njega treba naučiti i odgojiti da stvari koristi u svrhu kojoj su namijenjene i da ih ne zloupotrebljava, i ne okreće protiv sebe.
Piše: Husein Đozo (Preporod, 1979)
