[Media]

Tadžikistan, službeno Republika Tadžikistan, država je u središnjoj Aziji, bez izlaza na more. Na sjeveru graniči s Kirgistanom, na istoku s Kinom, na jugu s Afganistanom i na zapadu s Uzbekistanom. Tadžikistan je jedna od petnaest država nastalih raspadom Sovjetskog saveza. U ovom tekstu govorit ćemo o demografiji i historiji ove zemlje, kao i o problemima i izazovima s kojim se suočavaju muslimani ove zemlje.

Zemljopis

Tadžikistan je najmanja zemlja srednje Azije i to je zemlja sa mnogo planina. Planine zauzimaju 93% površine i pripadaju lancima Pamir, Altaj i Tian Shan. Najveći dio je unutar planinskog lanca Pamir. Najviši vrh zemlje, Vrh Ismaila Samanija, sa 7.495 m bio je najviši vrh cijelog Sovjetskog saveza i do 1998. zvao se Vrh komunizma. Drugi vrh po visini je Vrh Ibn Sine koji se do 2006. zvao Vrh Lenjina. Skoro trećina teritorija nalazi se iznad 3.000 m.

Glavni grad je Dušanbe, službeni jezik je tadžički. Dušanbe je izgrađen nakon 1924. planski, nakon što je Crvena armija na tom mjestu uništila jedno selo. Od 1929. u sklopu Sovjetske republike Tadžikistan do 1961. grad se zvao Stalinabad. Godine 2014. broj stanovnika procjenjivao se na otprilike 775.000 osoba.

Najveća etnička skupina su Tadžici i oni govore jezikom koji sliči perzijskom i dari jeziku u Afganistanu. Također u ovoj zemlji živi jedna uzbečka i ruska manjina.
Demografska slika

“Stanovništvo Tadžikistana, kao i u ostalim centralnoazijskim zemljama, izuzme li se jevrejska manjina, tradicionalno je isključivo muslimansko. Proces masovnijeg naseljavanja nemuslimana koji je zahvatio Centralnu Aziju uspostavljanjem ruske, odnosno sovjetske vlasti, ovdje je započeo relativno kasno. Od svih zemalja ove regije, demografske promjene koje su se desile u ovom periodu, ostavile su najslabiji trag baš u ovoj državi. Udio nemuslimana u ukupnom stanovništvu, prilikom popisa 1959. godine, iznosio je čak 18,25%, što je maksimum ikad zabilježen u sovjetskim statistikama. Do 1989. godine, uoči raspada SSSR-a, njihov udio u tadžikistanskoj populaciji iznosio je svega još nešto više od 10%.

Nakon proglašenja nezavisnosti od SSSR-a 1991. godine, a, pogotovo, izbijanjem građanskog rata 1992. godine započeo je novi val demografskih promjena u ovoj zemlji. Iseljavanje je najjače pogodilo nemuslimanske manjine, ali i pripadnike mnogih manjinskih grupa. Od 388.481 registrovanih etničkih Rusa 1989. godine, do 2000. godine preostalo ih je samo još 68.200. Kazahi, krimski Tatari, Tatari i mnogi drugi muslimani iselili su u matične zemlje. Ratna dejstva posebno žestoko su pogodila tadžičke etničke subgrupe Gharmija i Pamiraca koji su, osim što su stradali, velikim dijelom morali izbjeći u Afganistan. Prema popisu iz 2000. godine svega još 80.000 Tadžikistanaca moglo se karakterizirati kao pripadnici nemuslimanskih manjina.

Ostatak od 98,7% stanovništva su muslimani većinom sunijsko hanefijskog vjerskog pravca. Važno je napomenuti da značajan dio Tadžikistanaca slijedi šiijsko-ismailijski pravac islama. Šiije su, uglavnom, prisutne među pamirskim, odnosno, gorno-badahšanskim stanovništvom. Procjene o volumenu njihove populacije unutar cjelokupnog stanovništva variraju i kreću se od 3% preko 5% do 7%. U šiijskim izvorima navodi se da čak 35% Tadžika slijedi ovaj vjerski pravac. Ove tvrdnje, zbog nedostatka valjanih dokaza, moramo ignorisati. Popisom iz 2010. godine u Tadžikistanu je registrovano 7.565.000 stanovnika. Pretpostavlja se da je udio nemuslimana i dalje erodirao i da danas muslimani čine preko 99% stanovnika ove zemlje.” (Svjetski almanah demografske istorije muslimana, str. 135–136)

[Media]

Povijest

Područje današnjeg Tadžikistana bilo je dio Perzijskog carstva. Na tom prostoru bile su perzijske pokrajine Baktrija i Sogdijana. Taj prostor osvojio je Aleksandar Veliki i osnovana je Grčkobaktrijska država. Arapi su osvojili ovo područje u 7. i 8. stoljeću i donijeli islam. Domaća dinastija Samanida vladala je zemljom i okolnim područjima u 10. stoljeću i današnji Tadžikistan smatra je svojim pretkom začetnikom.

U sljedećih nekoliko stotina godina Tadžikistanom su vladali Gaznavidi, Mongoli i Timuridi, nasljednici Timur Lenka. Od početka 16. stoljeća Tadžikistan je bio dio Buharskog kanata koji je 1868. postao vazalna država Ruskog carstva.

Nakon dolaska boljševika na vlast, Tadžici su isprva dobili autonomnu republiku u okviru Uzbekistana, a od 1929. svoju vlastitu saveznu republiku. Područja u kojima su živjeli Tadžici nije bilo lako razgraničiti od uzbečkih, pa su dva velika središta tadžičke kulture, Buhara i Samarkand, kao i oko milion etničkih Tadžika ostali unutar Uzbekistana.

Nakon neovisnosti, u zemlji je izbio građanski rat između plemenskih frakcija s navodnom podrškom Rusije i Irana. Mnogi Rusi napustili su Tadžikistan tokom godina rata, koji je okončan potpisivanjem prekida vatre 1997. Slično drugim zemljama središnje Azije, predsjednik Emomali Rahmon je na vlasti praktički od neovisnosti zahvaljujući ustavnim promjenama koje su mu omogućile ponavljanu kandidaturu na izborima na kojima obično pobjeđuje s velikim postotkom osvojenih glasova. Predsjednik se do 2007. prezivao Rahmonov, a tada je odlučio da odustane od ruskog nastavka -ov koji nije u duhu tadžičke kulture, a isto je preporučio ostalim stanovnicima.

Tokom sovjetske ere, pokušaji da se društvo skroz sekularizira nisu uglavnom uspjeli. Nakon sovjetske ere primjetno je bilo povećano praktikovanje vjere. Procenat muslimana koji poste u ramazanu veoma je visok, oko 99% na periferiji i oko 70% u gradovima. Male kršćanske grupacije imaju slobodu ispovijedanja svoje vjere, kao i židovi koji imaju malu zajednicu u Tadžikistanu.

Tokom sedam decenija političke kontrole, sovjetska politika nije bila u stanju da izbriše islamsku tradiciju. Najteži period antiislamske kampanje bio je od kasnih 1920-ih do sredine 1930-ih u sklopu opće borbe protiv religije u cijelom Savezu. U ovom periodu izvršena su brojna ubistva muslimanskih funkcionera, a vjersko podučavanje bilo je podvrgnuto strogoj cenzuri i kontroli. Nakon njemačkog napada 1941. godine, zvanična politika prema islamu u ovoj zemlji postala je nešto blaža. Sovjetski političari tako su htjeli pridobiti narod shvatajući da će im trebati u borbi protiv Nijemaca. Osnovan je Muslimanski odbor za Centralnu Aziju kao i još tri slične organizacije za druge regije u Sovjetskom savezu u kojem je živjelo mnogo muslimana. Administracije ovih organizacija bile su pod kontrolom Kremlina koji je zahtijevao lojalnost vjerskih autoriteta. Rezultati ovih organizacija bili su veoma ograničeni, nisu mogli da ostvare ciljeve i potrebe muslimana u tim regijama i uspjesi su bili održavanje neke slabe prisutnosti u institucijama i održavanje relativno malog broja džamija i aktivnosti u njima.

U ranim 1960-im režim Nikite Kruščeva povećao je antiislamsku propagandu, a potom u naredne dvije decenije Kremlin je ponovo pokretao aktivnosti borbe protiv religije općenito i islama specifično. Džamije su preuzimali i počeli koristiti za sekularne ciljeve. Islamski običaji povezivani su sa nacionalizmom, a ne vjerom, propagirana je ideja da je islam nazadnost, sujevjerje i licemjerstvo. Zvanično neprijateljstvo prema islamu povećalo se još više 1979. godine kad je Sovjetski savez ušao u oružani sukob u Afganistanu i kad je došlo do islamskog buđenja u nekim zemljama u okolini. Zvaničnici u Moskvi i Tadžikistanu upozoravali su na tzv. opasnost od ekstremnog islama iako dokaza za to nije bilo. Unatoč ovom svemu, islam je ostao važan dio identiteta Tadžikistanaca.

Islamska nošnja dugo je bila prisutna u ovoj zemlji, ali su sovjetski komunisti zabranili nošnju “opresije”. (Kamoludin Abdullaev; Shahram Akbarzaheh. Historical Dictionary of Tajikistan. Scarecrow Press. 381)

[Media]

Izazovi i pritisci

Nažalost, ni sadašnje vlasti dugo nakon nezavisnosti nisu mnogo bolje nastrojene prema islamskoj nošnji. Naime, u sekularnim državnim školama učenicama ili zaposlenicama nije dozvoljeno da nose hidžab. Režim je dolazio sa raznim apsurdnim zakonima kako bi vršio pritisak na stanovništvo.

U oktobru 2005. godine, Ministarstvo obrazovanja zabranilo je nošnju mahrame u sekularnim školama. Ministarstvo smatra mahramu nedopustivom jer navodno nošnja vjerskih simbola krši ustav i novi zakon o obrazovanju. Ministar smatra da djeca previše vremena provode u džamiji nauštrb edukaciji i tvrdi da mnogo djece nakon džume u ramazanu ne ide na časove.

Režim je zatvorio mnoge neregistrovane džamije, što kod lokalnog stanovništva dovodi do uvjerenja da se radi o borbi protiv islama.

U džamije nije dozvoljen ulazak ženama, podučavanje u svakoj džamiji mora biti dozvoljeno od strane vlasti. Duge brade nisu dozvoljene u Tadžikistanu. (Morello, Carol, 2015. Kerry pushes quirky, autocratic leader of Turkmenistan on human rights. The Washington Post)

U džamiji ili crkvi ne smiju biti prisutne osobe mlađe od osamnaest godina. (Tajikistan bans youth from mosques and churches. AFP. DUSHANBE. 2011.)

Vlada ne dozvoljava učešće stranih organizacija u procesu podučavanja, a od 2011. zatvoreno je oko 1.500 džamija, a mahrama je zabranjena za djecu. Zabranjeno je korištenje ozvučenja za ezan. Studenti koji studiraju ili su studirali u inostranstvu su pod strogim nadzorom. Hutbe su ograničene na petnaest minuta. Narod u Tadžikistanu izložen je mnogim vidovima opresije na osnovu Zakona o religiji. Hutbe se dozvoljavaju samo u određenim džamijama, dok u mnogim drugim džamijama u kojim se klanja pet puta na dan nema hutbe petkom. Sve vjerske skupine su na ovakvom udaru. (Bayram, Mushfig; Kinahan, John, 2011. TAJIKISTAN: Religious freedom survey. Forum 18 News Service)

U javnim holovima nije dozvoljeno obavljanje molitve. Studiranje vjerskih nauka u drugim državama nije moguće bez dozvole vlasti, a to posebno važi za muslimane. Samo određene teme mogu biti tretirane na hutbama. Svako mjesto ima određen broj džamija. Vjerska pitanja se, što je više moguće, udaljavaju od djece mlađe od osamnaest godina. Samo ako dijete izrazi želju da nauči, onda je njegovoj porodici dozvoljeno da ga nauče ono što ga zanima, a privatno neporodično podučavanje uopće nije dozvoljeno. (Kathrin Lenz-Raymann, 2014. Securitization of Islam: A Vicious Circle: Counter-Terrorism and Freedom of Religion in Central Asia)

Među Tadžicima koji su religiozni islamska arapska imena sve su više popularna, a vlastima to smeta i razmatraju zabranu tih imena, iako je i sam predsjednik od onih koji takvo ime nose: Emomali je verzija na Imam Ali. Predsjednik je jednom prilikom rekao da perzijsko epsko djelo “Šahnama” treba da bude izvor za imena. (Orange, Richard, 2011. Tajik President warns parents of dangers of 'scary names'. The Telegraph. Almaty)

Kako bi proširili sekularizam, vlasti su zatvorile 160 trgovina s odjećom u kojima se prodavala odjeća koju vlasti ne žele. Islamska nošnja, koja je stotinama godina bila prisutna u društvu i zabranjena od strane komunista, sad se odjednom, prema mišljenju vlasti, smatra nečim što nikad nije bilo dio tadžičke tradicije. Oko 13.000 muškaraca nasilu je obrijano. (Al Jazeera English)

Narod u ovoj zemlji suočava se sa velikim pritiscima i velikom opresijom. Molimo Allaha da pomogne narod u Tadžikistanu i olakša im!