[Media]

Pitanje: Da li se suđenje po onom što nije Šerijat smatra velikim ili malim kufrom?

Odgovor:

Sva hvala pripada Allahu Uzvišenom, i salavat i selam na Njegova Poslanika, njegovu porodicu i sve ashabe, a zatim:

Doista je Uzvišeni Allah naredio da se pred Njegovim zakonom parniči, i da se po istom sudi, a strogo je zabranio da se sudi po nečemu mimo toga, kao što se to spominje u više ajeta, od kojih su i ajeti iz sure El-Maide a koji govore o obaveznom suđenju po onome što je Allah objavio; a teme na koje ukazuju dotični ajeti su sljedeće:

– Naredba da se sudi po onome što je Allah objavio, kao što stoji u riječima Uzvišenog:

“I sudi im prema onome što Allah objavljuje!” (El-Maide, 49. ajet)

– Upozoravanje na parničenje pred onim što Allah nije objavio, kao što se spominje u ajetu:

“Ne povodi se za prohtjevima njihovim.” (El-Maide, 49. ajet)

– Upozoravanje na odstupanje od nečega u šerijatu, makar to bilo malo, kao što stoji u ajetu:

“I čuvaj ih se da te ne odvrate od nečega što ti Allah objavljuje.” (El-Maide, 49. ajet)

– Zabrana traženja džahilijetskog suda, kao što je to došlo u obliku ukorujućeg pitanja:

“Zar oni da traže da im se kao u pagansko (džahilijetsko) doba sudi!?” (El-Maide, 50. ajet)

– Jasan tekst o tome da niko nije bolji sudija od Allaha, kao što je to On Uzvišeni potvrdio:

“A ko je od Allaha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje?!” (El-Maide, 50. ajet)

– Jasan tekst o tome da onaj ko sudi po onome što Allah nije objavio da je taj kjafir, zulumćar, i fasik, kao što se spominje u riječima Uzvišenog:

“A oni što ne sude prema onom što je Allah objavio, oni su baš nevjernici (kafiruun).”) (El-Maide, 44. ajet)

“Oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio baš su zulumćari (zalimuun).” (El-Maide, 45. ajet)

“Oni koji nisu sudili prema onome što je Allah objavio – baš su prema Allahu buntovni (fasikuun).” (El-Maide, 47. ajet)

– Jasan tekst o tome da je muslimanima stroga obaveza da sude po onome što je Allah objavio, makar oni koji se parniče bili od nevjernika, kao što to spominje Uzvišeni:

“A ako im budeš sudio, sudi im pravo (tj. po Allahovom šerijatu).” (El-Maide, 42. ajet)

Stoga, suđenje po onome što Allah nije objavio je nespojivo s imanom i tevhidom koji je Allahovo pravo kod Njegovih robova, i suđenje po onome što Allah nije objavio nekad može biti kufr koji izvodi iz vjere, a nekad može biti mali kufr, sve shodno situaciji i okolnostima.

Suđenje prema onome što Allah nije objavio biva velikim kufrom koji izvodi iz islama u sljedećim situacijama:

[Media]

1. Da propisuje zakone koji su oprečni onome što je Allah objavio, jer je propisivanje zakona isključivo pravo samo Allaha Jedinog, Koji nema sudruga, i ko bude osporavao Njegovo pravo u tome taj je mušrik, a to je zbog toga što Uzvišeni kaže:

“Zar oni da imaju ortake koji im propisuju od vjere ono što Allah nije naredio?”1

2. Da onaj ko ne sudi po islamskom šerijatu zaniječe ili negira Allahovo i Poslanikovo pravo na sudstvo, kao što stoji u predaji od Ibn Abbasa, radijellahu anhuma, koja se tiče riječi Uzvišenog:

“A oni što ne sude prema onom što je Allah objavio, oni su baš nevjernici”, rekao je Ibn Abbas: “Onaj ko zaniječe ono što je Allah objavio taj je nevjernik.”

3. Da daje prednost tagutskom sudu nad Allahovim sudom, svejedno bilo to davanje prednosti općenito ili ograničeno, kao što je slučaj sa onima koji to ograničavaju samo na određena pitanja, rekao je Uzvišeni:

“Zar oni da traže da im se kao u pagansko (džahilijetsko) doba sudi!? A ko je od Allaha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje?!”

4. Da izjednači između Allahovog suda i suda taguta, rekao je Uzvišeni:

“Zato ne pripisujte Allahu ortake, a vi znate.”

5. Da dozvoli suđenje po onome što se suprotstavlja propisu Allaha i Njegova Poslanika, ili da vjeruje da suđenje po šerijatu nije obavezno, i da on ima slobodan izbor u tome; ovo je kufr koji ruši iman.

Uzvišeni Allah je objavio: “O Poslaniče, neka te ne zabrinjavaju oni što brzo nevjerovanje ispoljavaju”, do Njegovih riječi: “Ako vam se ovako presudi, onda pristanite na to.”2 Kazali su (židovi): “Otiđite Muhammedu, pa ako vam naredi mazanje crnilom i bičevanje, onda to prihvatite, a ako vam kaže da se mora kamenovati, onda to odbijte!”3, pa je povodom toga Allah Uzvišeni objavio sljedeće: “A oni što ne sude prema onom što je Allah objavio, oni su baš nevjernici.”

6. Da onaj ko ne sudi po onom što je Allah objavio iz odbijanja i sustezanja, taj je nevjernik koji je izašao iz islama, pa makar i ne negirao, niti u laž utjerivao Allahov sud. A od onoga što ovom odbijanju i sustezanju možemo pripojiti jeste i okretanje i napuštanje, rekao je Uzvišeni:

“Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što je objavljeno tebi i u ono što je objavljeno prije tebe kako žele da im se pred tagutom – lažnim sudijom sudi, iako im je naređeno da u njega ne vjeruju? A šejtan samo želi da ih u veliku zabludu navede. l kada im se kaže: ‘Pristupite ovome što je Allah objavio i pristupite Poslaniku’, vidiš licemjere kako se od tebe sasvim okreću.”

7. Također, od situacija kada suđenje po onom što Allah nije objavio biva velikim kufrom jeste i ono što je šejh Muhammed ibn Ibrahim, rahimehullah, rekao o propisivanju laičkog zakona i suđenju po istom: “… a to je ujedno i najveće, najobuhvatnije, i najvidljivije u suprotstavljanju šerijatu, oholeći se nad njegovim propisima, prkoseći Allahu i Njegovu Poslaniku, poistovjećujući se sa šerijatskim sudnicama u pripremnosti, snazi, utemeljenju, ograncima, oblikovanju, raznovrsnosti, propisanosti, primoranosti, te preuzetim izvorima.”

[Media]

Od onoga što je proteklo možemo rezimirati neka stanja prilikom koja, suđenje po onom što Allah nije objavio, biva velikim širkom:

1) Ko propisuje zakone mimo Allaha.

2) Da zaniječe ili negira pravo Allaha i Njegova Poslanika na sudstvo.

3) Davanje prednosti tagutskom sudu nad Allahovim sudom, svejedno bilo to davanje prednosti ograničeno ili neograničeno.

4) Ko poistovjeti između Allahovog suda i suda taguta.

5) Da dozvoli suđenje po onom što se suprotstavlja sudu Allaha i Njegova Poslanika, ili da vjeruje da suđenje po onom što je Allah objavio nije obavezno, ili da ima pravo na odabir u tome.

6) Odbijanje i sustezanje od suđenja po onome što je Allah objavio.

Govoreći o pojavama ove vrste postaje jasno da od pojava koje se smatraju velikim kufrom su:

– Udaljiti šerijat iz sudstva te anulirati rad po istom, kao što je to učinio i Mustafa Kemal (Ataturk) u Turskoj, i drugi mimo njega. Dotični je dokinuo rad po zakoniku koji je preuzet iz hanefijskog mezheba, te je umjesto toga postavio laički zakon;

– Ukidanje šerijatskih sudnica;

– Nametanje laičkih zakona te obavezivanje da se po njima sudi ljudima, kao što je to italijanski zakon, ili francuski, njemački ili neki drugi, ili, pak, miješanje između njih i šerijatskog zakona, kao što je to učinio i Džingis Kan sa svojim Jasikom (zakonikom) kojeg je sakupio i sastavio iz raznih izvora, a učenjaci su jasno kazali za njega da je nevjernik;

– Sužavanje uloge šerijatskih sudnica te ograničavanje istih na polje civilnog prava – kako to oni tvrde – kao na primjer bračno pravo, nasljedno pravo isl.;

– Osnivanje laičkih sudnica;

– Iznošenje pitanja islamskog šerijata pred glasačko tijelo u parlamentu, a ovo ukazuje na to da sprovođenje istog kod njega ovisi o mišljenju većine parlamentaraca;

– Učiniti da šerijat bude sekundarni ili osnovni izvor uz prisustvo još drugih džahilijetskih izvora (za zakonodavstvo), čak i kada bi oni rekli da je šerijat osnovni izvor zakonodavstva to bi bio veliki kufr, zato što to ukazuje da je dozvoljeno koristiti i druge izvore prilikom propisivanja zakona!;

– Postojanje teksta u zakonima koji obavezuje vraćanje na mađunarodno pravo, ili teksta u međunarodnim sporazumima koji, prilikom neslaganja ili razilaženja, naređuje vraćanje na određenu sudnicu ili na taj i taj džahilijetski zakon;

– Postojanje teksta u općim ili posebnim napomenama i primjedbama koji vrijeđa šerijat, tako što ga opisuje kao suhoparnim, manjkavim, zaostalim, ili da djelovanje po njemu ne odgovara ovom vremenu, ili ispoljavanje divljenja laičkim zakonima;

A sada; suđenje po onom što Allah nije objavio, kada biva malim kufrom koji ne izvodi iz vjere?

[Media]

Odgovor je:

Vladar ili kadija čije se suđenje po onom što Allah nije objavio smatra malim kufrom koji ne izvodi iz vjere jeste kada bude presudio u određenom pitanju iz griješenja, ili zbog svoje strasti i have, ili dodvoravajući se nekoj osobi, ili zbog rišveta (mita) i slično tome, uz ubjeđenje da je obavezno suditi po onom što je Allah objavio i da ono što je on učinio predstavlja zabranjeni grijeh i griješenje.4

Što se tiče onoga kojem se sudi po džahilijetskim zakonima, ako se on bude parničio pred njima iz zadovoljstva i svojevoljno, onda je on nejvernik zbog toga što je time počinio veliki kufr koji izvodi iz vjere. Međutim, ako je pribjegao parničenju pred tim zakonima iz prisile i primoranosti, onda time nije počinio kufr, zato što je on mukrah (prisiljen/primoran), a isto tako ako bi pribjegao istima radi postizanja svojeg prava, do kojeg ne može doći osim na taj način, ali uz vjerovanje da su oni od tagutskih zakona.5

Toliko o ovoj meseli, a Allah Uzvišeni najbolje zna, i neka je salavat i selam na našeg Vjerovjesnika Muhammeda…

Izvor: islamqa.info