Dešava se da me pas dodirne ili njuši na putu ka mesdžidu, da li time moja odjeća postaje nečista za obavljanje namaza?
Sam dodir psa ili njušenje neće onečistiti odjeću, međutim ako na odjeći ostane trag pseće bale, onda je potrebno prije stupanja u namaz otkloniti je sa odjeće i oprati. O čistoći psa učenjaci imaju tri različita stava. Većina učenjaka smatra da je pas u cijelosti nečist, taj stav zastupa šafijski i hanbelijski mezheb i odabir je nekih hanefija. Nasuprot ovog mišljenja je malikijski mezheb koji zastupa stav da je tijelo psa čisto, pa tako i njegova bala. Srednje mišljenje između ova dva zastupa hanefijski mezheb i imam Ahmed u jednoj predaji, a kaže da je tijelo psa čisto, odnosno njegova dlaka, dok je bala i vlažnost nečista. (El-Mevsuatul-fikhijjetul-kuvejtijja, 35/129)
Dokazi koji navode oni koji zastupaju prvo mišljenje jesu riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: "Ako se pas napije iz posude nekoga od vas, neka je prospe i potom opere sedam puta!" (Buhari, 172; Muslim, 279) U drugoj verziji još se navodi: "...prvo pranje neka bude zemljom." (Muslim, 279)
Naredba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da se prospe posuda iz koje je pio pas i da se opere sedam puta ukazuje na to da su usta psa i njegova vlažnost nečisti, a ako su nečista usta, nečisto je i ostalo tijelo.
Drugi dokaz ovog mišljenje jeste zabrana posjedovanja psa izuzev u posebnim situacijama kada za njim postoji potreba, kao što je lov i čuvanje stoke (Muslim, 280). Zabrana posjedovanja psa ukazuje na to da je nečist, jer izbjegava se ono što je nečisto.
Ovom argumentu može se prigovoriti da zabrana može biti iz nekog drugog razloga kao što je naprimjer da su psi napasne životinje koje mogu ugroziti ljude, naročito ako su u većem broju, tako da zabrana ne mora nužno ukazivati na nečistoću.
Dokaz drugog mišljenja jeste kur'anski ajet o lovini koju ulovi pas: "Dozvoljena su vam lijepa jela i ono što ulove životinje koje ste lovu podučili..." (El-Maida, 4). Da je pas kojim slučajem nečist, i životinja koju ulovi bila bi onečišćena i ne bi bila dozvoljena.
Ovom argumentu oponira se činjenicom da se nečist u malim količinama tolerira kako bi se izbjegla teškoća u primjeni propisa.
Kao argument ovog mišljenja navode se i predaje u kojima se opisuje kako su psi prolazili kroz mesdžid u vremenu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ali nije naređivao da se nakon njih mesdžid čisti, a to je dokaz da je njihovo tijelo čisto. (Ahmed, 5389)
Treće mišljenje argumentirano je istim hadisom kao i prvo, s tim što ova skupina učenjaka hadis smatra argumentom koji ukazuje na nečist pseće vlažnosti, ali ne i dlake, jer vlažnost nastaje u unutrašnjosti tijela psa, za razliku od dlake koja raste na njegovoj koži.
Odabrano je treće mišljenje na osnovu navedenih argumenata i odgovora na dokaze drugih mišljenja, a tome u prilog ide i pravilo da je svaka materija čista sve dok se jasnim argumentom ne potvrdi njena nečist. Postoji argument koji ukazuje na nečist pseće vlažnosti, ali ne i ostatka njegovog tijela. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio je posjedovanje pasa kada za njima postoji potreba, kao što je lov, čuvanje stoke ili imetka, a to znači da će pas neizbježno svojim tijelom i dlakom dodirivati vlasnika, međutim nismo našli da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na to upozorio, kao što bi izbjegavanje dodira pseće dlake u situacijama kada je dozvoljeno njegovo posjedovanje predstavljalo poteškoću kakva se obično u vjeri otklanja.
Vrijedi još napomenuti da hadis o posudi iz koje pije pas ukazuje na to da je za čišćenje te posude potrebno sedam pranja vodom uz jedno pranje zemljom. Prema jednom dijelu učenjaka, zemlju može zamijeniti deterdžent ukoliko upotreba zemlje nije prikladna, dok je prema drugima obavezno upotrijebiti upravo zemlju.
Taj propis posebno se odnosi na čišćenje posude, dok se za otklanjanje pseće nečisti sa odjeće i sličnog ne uvjetuje sedam pranja, nego je dovoljno da nečist bude otklonjena vodom i da njen trag nestane. Svevišnji Allah najbolje zna.
Sam dodir psa ili njušenje neće onečistiti odjeću, međutim ako na odjeći ostane trag pseće bale, onda je potrebno prije stupanja u namaz otkloniti je sa odjeće i oprati. O čistoći psa učenjaci imaju tri različita stava. Većina učenjaka smatra da je pas u cijelosti nečist, taj stav zastupa šafijski i hanbelijski mezheb i odabir je nekih hanefija. Nasuprot ovog mišljenja je malikijski mezheb koji zastupa stav da je tijelo psa čisto, pa tako i njegova bala. Srednje mišljenje između ova dva zastupa hanefijski mezheb i imam Ahmed u jednoj predaji, a kaže da je tijelo psa čisto, odnosno njegova dlaka, dok je bala i vlažnost nečista. (El-Mevsuatul-fikhijjetul-kuvejtijja, 35/129)
Dokazi koji navode oni koji zastupaju prvo mišljenje jesu riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: "Ako se pas napije iz posude nekoga od vas, neka je prospe i potom opere sedam puta!" (Buhari, 172; Muslim, 279) U drugoj verziji još se navodi: "...prvo pranje neka bude zemljom." (Muslim, 279)
Naredba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da se prospe posuda iz koje je pio pas i da se opere sedam puta ukazuje na to da su usta psa i njegova vlažnost nečisti, a ako su nečista usta, nečisto je i ostalo tijelo.
Drugi dokaz ovog mišljenje jeste zabrana posjedovanja psa izuzev u posebnim situacijama kada za njim postoji potreba, kao što je lov i čuvanje stoke (Muslim, 280). Zabrana posjedovanja psa ukazuje na to da je nečist, jer izbjegava se ono što je nečisto.
Ovom argumentu može se prigovoriti da zabrana može biti iz nekog drugog razloga kao što je naprimjer da su psi napasne životinje koje mogu ugroziti ljude, naročito ako su u većem broju, tako da zabrana ne mora nužno ukazivati na nečistoću.
Dokaz drugog mišljenja jeste kur'anski ajet o lovini koju ulovi pas: "Dozvoljena su vam lijepa jela i ono što ulove životinje koje ste lovu podučili..." (El-Maida, 4). Da je pas kojim slučajem nečist, i životinja koju ulovi bila bi onečišćena i ne bi bila dozvoljena.
Ovom argumentu oponira se činjenicom da se nečist u malim količinama tolerira kako bi se izbjegla teškoća u primjeni propisa.
Kao argument ovog mišljenja navode se i predaje u kojima se opisuje kako su psi prolazili kroz mesdžid u vremenu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ali nije naređivao da se nakon njih mesdžid čisti, a to je dokaz da je njihovo tijelo čisto. (Ahmed, 5389)
Treće mišljenje argumentirano je istim hadisom kao i prvo, s tim što ova skupina učenjaka hadis smatra argumentom koji ukazuje na nečist pseće vlažnosti, ali ne i dlake, jer vlažnost nastaje u unutrašnjosti tijela psa, za razliku od dlake koja raste na njegovoj koži.
Odabrano je treće mišljenje na osnovu navedenih argumenata i odgovora na dokaze drugih mišljenja, a tome u prilog ide i pravilo da je svaka materija čista sve dok se jasnim argumentom ne potvrdi njena nečist. Postoji argument koji ukazuje na nečist pseće vlažnosti, ali ne i ostatka njegovog tijela. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio je posjedovanje pasa kada za njima postoji potreba, kao što je lov, čuvanje stoke ili imetka, a to znači da će pas neizbježno svojim tijelom i dlakom dodirivati vlasnika, međutim nismo našli da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na to upozorio, kao što bi izbjegavanje dodira pseće dlake u situacijama kada je dozvoljeno njegovo posjedovanje predstavljalo poteškoću kakva se obično u vjeri otklanja.
Vrijedi još napomenuti da hadis o posudi iz koje pije pas ukazuje na to da je za čišćenje te posude potrebno sedam pranja vodom uz jedno pranje zemljom. Prema jednom dijelu učenjaka, zemlju može zamijeniti deterdžent ukoliko upotreba zemlje nije prikladna, dok je prema drugima obavezno upotrijebiti upravo zemlju.
Taj propis posebno se odnosi na čišćenje posude, dok se za otklanjanje pseće nečisti sa odjeće i sličnog ne uvjetuje sedam pranja, nego je dovoljno da nečist bude otklonjena vodom i da njen trag nestane. Svevišnji Allah najbolje zna.
