U knjigama historije (pa čak i kod kršćana) ovaj islamski velikan je poznat kao hrabar i vješt ratnik, i on je jedan od najboljih vođa kojeg je historija poznavala. Njegov ahlak su hvalili ne samo njegovi prijatelji nego i neprijatelji. On je primjer plemenite i ogromne ličnosti, bio je od onih koji su se trudili da rade po govoru Allaha, subhanehu ve te'ala: ”Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za Džennet koji će im dati – oni će se na Allahovu putu boriti, pa ubijati i ginuti.
On im je to zbilja obećao u Tevratu i Indžilu i Kur'anu -, a ko od Allaha dosljednije ispunjava obećanje Svoje? Zato se radujte pogodbi svojoj koju ste s Njim ugovorili, i to je veliki uspjeh." (Prijevod značenja Et-Tevba, 111.) To je heroj Salahuddin El-Ejubi, rahimehullah, onaj koji je oslobodio Kuds iz ruku krstaša, sjajni heroj bitke kod Hittina (mjesto u Palestini). O njemu je engleski historičar Amiroto rekao: "Poslije drugog krstaškog rata, prošao je jedan period u kojem Evropa nije poduzimala neke značajne vojne pohode protiv muslimana. U ovom periodu desio se najveći događaj u povijesti krstaških ratova, a to je pojava Salahuddina El-Ejubija, pa tako dok je muslimanska vojska znatno jačala sa njegovim dolaskom, krstaška vojska je slabila.
Narod u rimskim provincijama u Palestini i Siriji je živio u bijedi koju je prouzrokovao feudalni sistem, a okupatori su zaboravili svoje obaveze i odgovornosti, te su tako iscjeđivali su zulumom napaćen narod. Što se tiče muslimana, oni su dostigli visok nivo organizacije i morala, jer vođa im je bio najveća politička i vojna ličnost koja se pojavila u periodu krstaških ratova. On nije bio samo izvanredan kad su vojne sposobnosti u pitanju, njegovim karakterom on je postao jedan od prvaka među slavnim ličnostima i reformatorima u svjetskoj povijesti. On je dobro poznavao svoje vojne ciljeve, i detaljno se pripremao da bi ih ostvario. Vodio je brigu o znanju iz raznih oblasti i bio je primjer u povjerljivosti, ispunjavanju obećanja, časti i plemenitosti. Njegove osobine su suprotnost od osobina krstaških vladara koji su bili divljaci i barbari."
Njegovo porijeklo i odrastanje
Njegovo pravo ime je Jusuf ibn El-Emir Nedžmuddin Ejub ibn Šazij ibn Mervan ibn Ja'kub Ed-Duvejni Et-Tikriti, njegov nadimak je Salahuddin. Rodio se 532. hidžretske godine u jednom gradiću u blizini Bagdada. Njegov otac i amidža su tu živjeli, ali nakon njegova rođenja nisu ostali dugo u tom mjestu i odselili su u Mosul kod vladara koji se zvao Imaduddin Zenki. Kad je pravedni vladar Nuruddin Zenki (sin Imaduddina) izdao naredbu za opsadu Damaska i Ba'lebeka (grad u sjeveru Libana) i osvojio ga, postavio je Salahuddinovog oca kao namjesnika tog grada. I tako je ovaj vladar Nuruddin odigrao veliku ulogu u pojavljivanju Salahuddina na vojnoj sceni u tim burnim vremenima, postavljajući ga na razne funkcije da stekne potrebno iskustvo.
Traženje znanja
Salahuddin je odrastao u ljubavi za znanjem i ulemom tražeći kod njih znanje. Učio je pred učenjacima hadis, fikh, akidu i ahlak. Volio ih je i uvijek bi tražio njihovu blizinu i savjetovao se sa njima po pitanju džihada i administracije. Ibn Kesir, rahmetullahi 'alejhi, spominje da je Salahuddin osnovao hiljade medresa u Damasku, Egiptu i Iraku pomažući ih financijski (El-Bidajeh ve-n-Nihajeh 14/60). Rekao je historičar El-Muveffek Abdu-l-Latif: "Došao sam u Kuds, a Salahuddin je bio tamo, vidio sam vladara koji zapanjuje i uliva ljubav u srca, njegovi prijatelji ga slijede i natječu se u činenju dobra. Kao što kaže Allah Uzvišeni: "I Mi ćemo zlobu iz grudi njihovih istisnuti, oni će kao braća na divanima jedni prema drugima sjediti." (Prijevod značenja El-Hidžr, 47.) Prvi put kad sam došao kod njega našao sam ga u društvu sa učenjacima koji su zajedno učili. Znao je dobro da sasluša druge i da učestvuje u razgovoru. Nakon određenog vremena počeo je o gradnji zidina i kopanju kanala, davajući prijedloge. Nakon toga lično je učestvovao u ostvarenju istog, noseći kamenje na svojim leđima i bivajući tako primjer za ostale ljude." (Sijeru E'alami-n-Nubela 21/282)
Njegovo odricanje od dunjaluka
Salahuddin, rahimehullah, nije iza sebe ostavio riznice zlata i srebra, ostavio je iza sebe 47 dirhema i dinara. Nije ostavio iza sebe znatan posjed, niti nekretninu. Njegovi drugovi se nisu s njim razilazili, ljudi su bili sigurni od nepravde sa njegove strane i samo su se nadali njegovom dobročinstvu. Najviše je naginjao hrabrima, ulemi i uglednima, a nije volio one koji pričaju gluposti i rade besposlice, niti one koji samo šalu zbijaju.
Njegove vrline
On nije bio poseban samo po pitanju džihada, nego je bio i mnogo darežljiv, udjeljivajući tako vojnicima i ostalima. Bio je oštrouman i odlučan. Rekao je El-Imad: "Za vrijeme jedne opsade darovao je 12.000 konja, i kad bi došlo do susreta sa neprijateljem on bi pozajmio sebi konja. Nosio je običnu odjeću od pamuka i običnog lana. Držao se je daleko od društva u kojem se prekomjerno šali. Njegovo društvo se sastojalo od dostojnih i vrijednih ljudi. Volio je da sluša hadise sa njihovim lancima prenosilaca. Bio je blag i opraštao je propuste, bogobojazan, pošten, povjerljiv, pa je zbog ovog svega mogao puno da trpi i nije se brzo ljutio. Onoga koji traži nije vratio praznih ruku. Nije postidio sugovornika. Puno je činio dobročinstvo i udjeljivao je šakom i kapom. Ne bi ga vidjeli da klanja osim u džem'atu."
Borba na Allahovom Putu
Godine 564. hidžretske, Nuruddin Zenki ga je stavio na čelo vojske i poslao ga u pohod zajedno sa njegovim amidžom Eseduddinom kojeg je postavio kao namjesnika u Egiptu, ali Eseduddin posle kratkog vremena preseli. Salahuddin, kojem je vojska bila odana i poslušna, nije oklijevao da preduzme određene korake, tako da je porazio Benu Ubejd, koji su bili šije-rafidije i koji su vladali Misirom u to vrijeme. Rekao je šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje, rahimehullah: "Oni koji poznaju Islam, znaju da su rafidije naklonjeni neprijateljima Islama, i kad su imali vlast u Kairu nekad bi im židov bio vezir, a nekad armenski kršćanin, pa su tako armenski kršćani ojačali i izgradili mnoge crkve u Egiptu kojim su tada vladali licemjeri rafidije. Nagrađivali su materijalno onoga ko psuje i proklinje ashabe. U vrijeme ovih rafidija kršćani su uzeli obalu Šama da bi je poslije toga osvojili Nuruddin i Salahuddin. Isto tako za vrijeme njihove vladavine Evropljani su došli do mjesta Bilbejs u Egiptu. Evropljani su porazili šije-rafidije i u tome su bili pomognuti od strane armenskih kršćana. A Allah neće pomoći munafike koji uzimaju kršćane kao zaštitnike.
Pa su tako ove šije-rafidije od Nuruddina zatražili da im pošalje pomoć i on im posla Eseduddina i Salahuddina, pa kad su ovi stigli sa mudžahidima u Egipat rafidije su onda zatražile pomoć od kršćana u borbi protiv mudžahida muslimana. I prošlo je jedno vrijeme dok Salahuddin nije ubio njihovog vođu, pa je tako u toj regiji zavladao Islam na ispravnim principima i ponovo su tu čitani hadisi Resula, sallallahu 'alejhi ve sellem." Tako je sa Salahuddinom kao vođom njihova država u Egiptu uništena i pobijeni oni koji su to bili zaslužili. Ehlu-s-Sunneh ve-l-Džema'ah, je zavladao palačama Kaira u kojima su se nalazila velika blaga i dragocjenosti. Godine 578. hidžretske, prešao je preko rijeke Eufrata i osvojio mnoge gradove, od kojih su: Harran, Serudž, Er-Rekkah, Er-Ruha, Sindžar, El-Birah, Dijarbekir, Nasibun i mnoge druge.
Držao je Mosul pod opsadom i zauzeo Haleb. Nakon ovih pobjeda nad unutrašnjim neprijateljima objedinio je Egipat, Siriju i Irak u islamsku državu i pobjedio par evropskih vojski. U ovakvoj situaciji mogao je da se sprema za osvajanje Kudsa. Osvajanje Kudsa se desilo nakon velike bitke poznate pod imenom 'bitka kod Hittina' i nakon ove slavne pobjede El-Aksa je vraćena u ruke muslimana, nakon što su krstaši vladali Jeruzalimom 91 godinu i El-Aksu koristili kao štalu za konje i svinje.
Bitka kod Hittina (583. hidžretka)
Ibn Kesir, rahimehullah, je opisao tu bitku pa kaže: "Dva tabora su se suočila, lice imana postalo je vidljivo, dok je lice kufra pocrnjelo, te je nesreća snašla one koji obožavaju krst. To je bilo u petak naveče. Vojske su zanoćile na svojim položajima i sutra je osvanuo težak dan za krstaše. Izašlo je sunce koje je sve više pržilo, pa se tako pojavila jaka žeđ kod Evropljana. Trava ispod konjskih kopita je postala suha i oni su sve to vidjeli kao zloslutan znak. Vođa muslimana naredi da se zapali ta suha trava ispod kopita njihovih konja, pa im se nakupilo mnogo toga nepodnošljivog: žega sunca, žeđ, vrućina vatre, oružje, strijele, dvoboji sa hrabrim borcima itd.
Tada je Salahuddin vidio zlatnu priliku i naredi da navale žestoko uz tekbire, pa su muslimani navalili i Allah Uzvišeni im podari pobjedu. Krstaša je poginulo tog dana 30.000. Drugih 30.000 je bilo zarobljeno, među njima mnogi junaci, konjanici i glavešine. Zarobljen im je i najveći krst kojeg su imali sa sobom i za kojeg su tvrdili da je na njemu razapet Isa, 'alejhi-s-selam. Bili su ga ukrasili sa zlatom i skupocjenim draguljima. To je bio dan u kojem je Islam doživjeo ogromnu pobjedu, a oni koji slijede zabludu bili su totalno poraženi. Spominje se da su neki zemljoradnici viđeni sa po trideset evropskih zarobljenika zavezanih za kola.
Neki od njih bi prodavali zarobljenika ili njih više za papuče. Dešavale su se stvari koje su se samo dešavale za vrijeme ashaba i tabi'ina. I hvala Allahu na svemu tome i u svakom momentu. Kada je bitka bila završena, Salahuddin je naredio da se podigne ogroman kamp. Pa kada je to bilo gotovo, sjeo je, pa su mu dovedeni zarobljenici koji su se gegali zbog okova. Naredio je da se kazne i pogube zločinci, koji su bili poznati i izvikani po svojim zlodjelima i ubistvima muslimanskih civila, i tako nijednog od njih ne ostavi živog." (El-Bidajeh ve-n-Nihajeh 12/399) I kad je sve ovo prošlo, Salahuddin je počeo da čisti džamiju El-Aksa od prljavštine nevjernika i krstaša.
Tako je vratio muslimanski vakuf koji je bio otet i oslobodio muslimane koji su bili u zarobljeništvu kod krstaša. Posadio je ispred sebe najzloglasnijeg vođu krstaša koji se ismijavao sa Poslanikom, sallallahu 'alejhi ve sellem. Prvo mu je ponudio Islam i da se pokaje za svoja zlodjela, ali ovaj odbi, te ga nakon toga Salahuddin udari sabljom i prepolovi ga, a zatim reče: "Evo, ja pobjeđujem za Muhammeda, sallallahu 'alejhi ve sellem." Potom je oprostio drugim zarobljenicima, i hiljadama žena kršćanki, te njihovoj djeci. Dok su krstaši, prvi put kad su zauzeli Kuds, poklali 70.000 muslimana, ponajvise žena i djece i to samo za jedan dan. Pa zar ovo nije pravda Islama i milost imana?!
Salahuddinova smrt
Nakon života punog ponosa i slave, borbe i pobjeda, pogotovo nad krstašima, u kojem se Islam mnogo proširio i u kojem je vraćen treći sveti hram i prva kibla, Salahuddin je napustio ovaj prolazni svijet nežaleći za njim jer je rastanak s njim neizbježan. Preselio je, rahmetullahi 'alejhi, u Damasku poslije sabah namaza, u srijedu 27 sefera 589. hidžretske godine. Vidimo iz opisa njegova života da vođa u Islamu ne mora da bude Arap. Salahuddin El-Ejjubi i Muhammed El-Fatih nisu bili Arapi, ali su bili muslimani odani ovoj vjeri.
Savjetujemo svaku muslimansku porodicu da odgaja svoju djecu u duhu Islama i u svjetlu sire onih koji su se borili za ovu vjeru i u svjetlu onih koji su pali kao šehidi, nadajući se tako da će Allah, subhanehu, dati generaciju kao Salahuddinovu u ovom našem vremenu, a to Allahu zaista nije teško. Da je generacija Salahuddina žudila za dunjalukom ne bi mogla da postane ono što je postala. A mi, ako samo budemo gledali da skupimo što više imetka i ako budemo težili strastima, zaboravit ćemo Ahiret. I pobjeda nikada neće biti ostvarena osim sa žrtvovanjem krvi i života za pobjedu Islama.
On im je to zbilja obećao u Tevratu i Indžilu i Kur'anu -, a ko od Allaha dosljednije ispunjava obećanje Svoje? Zato se radujte pogodbi svojoj koju ste s Njim ugovorili, i to je veliki uspjeh." (Prijevod značenja Et-Tevba, 111.) To je heroj Salahuddin El-Ejubi, rahimehullah, onaj koji je oslobodio Kuds iz ruku krstaša, sjajni heroj bitke kod Hittina (mjesto u Palestini). O njemu je engleski historičar Amiroto rekao: "Poslije drugog krstaškog rata, prošao je jedan period u kojem Evropa nije poduzimala neke značajne vojne pohode protiv muslimana. U ovom periodu desio se najveći događaj u povijesti krstaških ratova, a to je pojava Salahuddina El-Ejubija, pa tako dok je muslimanska vojska znatno jačala sa njegovim dolaskom, krstaška vojska je slabila.
Narod u rimskim provincijama u Palestini i Siriji je živio u bijedi koju je prouzrokovao feudalni sistem, a okupatori su zaboravili svoje obaveze i odgovornosti, te su tako iscjeđivali su zulumom napaćen narod. Što se tiče muslimana, oni su dostigli visok nivo organizacije i morala, jer vođa im je bio najveća politička i vojna ličnost koja se pojavila u periodu krstaških ratova. On nije bio samo izvanredan kad su vojne sposobnosti u pitanju, njegovim karakterom on je postao jedan od prvaka među slavnim ličnostima i reformatorima u svjetskoj povijesti. On je dobro poznavao svoje vojne ciljeve, i detaljno se pripremao da bi ih ostvario. Vodio je brigu o znanju iz raznih oblasti i bio je primjer u povjerljivosti, ispunjavanju obećanja, časti i plemenitosti. Njegove osobine su suprotnost od osobina krstaških vladara koji su bili divljaci i barbari."
Njegovo porijeklo i odrastanje
Njegovo pravo ime je Jusuf ibn El-Emir Nedžmuddin Ejub ibn Šazij ibn Mervan ibn Ja'kub Ed-Duvejni Et-Tikriti, njegov nadimak je Salahuddin. Rodio se 532. hidžretske godine u jednom gradiću u blizini Bagdada. Njegov otac i amidža su tu živjeli, ali nakon njegova rođenja nisu ostali dugo u tom mjestu i odselili su u Mosul kod vladara koji se zvao Imaduddin Zenki. Kad je pravedni vladar Nuruddin Zenki (sin Imaduddina) izdao naredbu za opsadu Damaska i Ba'lebeka (grad u sjeveru Libana) i osvojio ga, postavio je Salahuddinovog oca kao namjesnika tog grada. I tako je ovaj vladar Nuruddin odigrao veliku ulogu u pojavljivanju Salahuddina na vojnoj sceni u tim burnim vremenima, postavljajući ga na razne funkcije da stekne potrebno iskustvo.
Traženje znanja
Salahuddin je odrastao u ljubavi za znanjem i ulemom tražeći kod njih znanje. Učio je pred učenjacima hadis, fikh, akidu i ahlak. Volio ih je i uvijek bi tražio njihovu blizinu i savjetovao se sa njima po pitanju džihada i administracije. Ibn Kesir, rahmetullahi 'alejhi, spominje da je Salahuddin osnovao hiljade medresa u Damasku, Egiptu i Iraku pomažući ih financijski (El-Bidajeh ve-n-Nihajeh 14/60). Rekao je historičar El-Muveffek Abdu-l-Latif: "Došao sam u Kuds, a Salahuddin je bio tamo, vidio sam vladara koji zapanjuje i uliva ljubav u srca, njegovi prijatelji ga slijede i natječu se u činenju dobra. Kao što kaže Allah Uzvišeni: "I Mi ćemo zlobu iz grudi njihovih istisnuti, oni će kao braća na divanima jedni prema drugima sjediti." (Prijevod značenja El-Hidžr, 47.) Prvi put kad sam došao kod njega našao sam ga u društvu sa učenjacima koji su zajedno učili. Znao je dobro da sasluša druge i da učestvuje u razgovoru. Nakon određenog vremena počeo je o gradnji zidina i kopanju kanala, davajući prijedloge. Nakon toga lično je učestvovao u ostvarenju istog, noseći kamenje na svojim leđima i bivajući tako primjer za ostale ljude." (Sijeru E'alami-n-Nubela 21/282)
Njegovo odricanje od dunjaluka
Salahuddin, rahimehullah, nije iza sebe ostavio riznice zlata i srebra, ostavio je iza sebe 47 dirhema i dinara. Nije ostavio iza sebe znatan posjed, niti nekretninu. Njegovi drugovi se nisu s njim razilazili, ljudi su bili sigurni od nepravde sa njegove strane i samo su se nadali njegovom dobročinstvu. Najviše je naginjao hrabrima, ulemi i uglednima, a nije volio one koji pričaju gluposti i rade besposlice, niti one koji samo šalu zbijaju.
Njegove vrline
On nije bio poseban samo po pitanju džihada, nego je bio i mnogo darežljiv, udjeljivajući tako vojnicima i ostalima. Bio je oštrouman i odlučan. Rekao je El-Imad: "Za vrijeme jedne opsade darovao je 12.000 konja, i kad bi došlo do susreta sa neprijateljem on bi pozajmio sebi konja. Nosio je običnu odjeću od pamuka i običnog lana. Držao se je daleko od društva u kojem se prekomjerno šali. Njegovo društvo se sastojalo od dostojnih i vrijednih ljudi. Volio je da sluša hadise sa njihovim lancima prenosilaca. Bio je blag i opraštao je propuste, bogobojazan, pošten, povjerljiv, pa je zbog ovog svega mogao puno da trpi i nije se brzo ljutio. Onoga koji traži nije vratio praznih ruku. Nije postidio sugovornika. Puno je činio dobročinstvo i udjeljivao je šakom i kapom. Ne bi ga vidjeli da klanja osim u džem'atu."
Borba na Allahovom Putu
Godine 564. hidžretske, Nuruddin Zenki ga je stavio na čelo vojske i poslao ga u pohod zajedno sa njegovim amidžom Eseduddinom kojeg je postavio kao namjesnika u Egiptu, ali Eseduddin posle kratkog vremena preseli. Salahuddin, kojem je vojska bila odana i poslušna, nije oklijevao da preduzme određene korake, tako da je porazio Benu Ubejd, koji su bili šije-rafidije i koji su vladali Misirom u to vrijeme. Rekao je šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje, rahimehullah: "Oni koji poznaju Islam, znaju da su rafidije naklonjeni neprijateljima Islama, i kad su imali vlast u Kairu nekad bi im židov bio vezir, a nekad armenski kršćanin, pa su tako armenski kršćani ojačali i izgradili mnoge crkve u Egiptu kojim su tada vladali licemjeri rafidije. Nagrađivali su materijalno onoga ko psuje i proklinje ashabe. U vrijeme ovih rafidija kršćani su uzeli obalu Šama da bi je poslije toga osvojili Nuruddin i Salahuddin. Isto tako za vrijeme njihove vladavine Evropljani su došli do mjesta Bilbejs u Egiptu. Evropljani su porazili šije-rafidije i u tome su bili pomognuti od strane armenskih kršćana. A Allah neće pomoći munafike koji uzimaju kršćane kao zaštitnike.
Pa su tako ove šije-rafidije od Nuruddina zatražili da im pošalje pomoć i on im posla Eseduddina i Salahuddina, pa kad su ovi stigli sa mudžahidima u Egipat rafidije su onda zatražile pomoć od kršćana u borbi protiv mudžahida muslimana. I prošlo je jedno vrijeme dok Salahuddin nije ubio njihovog vođu, pa je tako u toj regiji zavladao Islam na ispravnim principima i ponovo su tu čitani hadisi Resula, sallallahu 'alejhi ve sellem." Tako je sa Salahuddinom kao vođom njihova država u Egiptu uništena i pobijeni oni koji su to bili zaslužili. Ehlu-s-Sunneh ve-l-Džema'ah, je zavladao palačama Kaira u kojima su se nalazila velika blaga i dragocjenosti. Godine 578. hidžretske, prešao je preko rijeke Eufrata i osvojio mnoge gradove, od kojih su: Harran, Serudž, Er-Rekkah, Er-Ruha, Sindžar, El-Birah, Dijarbekir, Nasibun i mnoge druge.
Držao je Mosul pod opsadom i zauzeo Haleb. Nakon ovih pobjeda nad unutrašnjim neprijateljima objedinio je Egipat, Siriju i Irak u islamsku državu i pobjedio par evropskih vojski. U ovakvoj situaciji mogao je da se sprema za osvajanje Kudsa. Osvajanje Kudsa se desilo nakon velike bitke poznate pod imenom 'bitka kod Hittina' i nakon ove slavne pobjede El-Aksa je vraćena u ruke muslimana, nakon što su krstaši vladali Jeruzalimom 91 godinu i El-Aksu koristili kao štalu za konje i svinje.
Bitka kod Hittina (583. hidžretka)
Ibn Kesir, rahimehullah, je opisao tu bitku pa kaže: "Dva tabora su se suočila, lice imana postalo je vidljivo, dok je lice kufra pocrnjelo, te je nesreća snašla one koji obožavaju krst. To je bilo u petak naveče. Vojske su zanoćile na svojim položajima i sutra je osvanuo težak dan za krstaše. Izašlo je sunce koje je sve više pržilo, pa se tako pojavila jaka žeđ kod Evropljana. Trava ispod konjskih kopita je postala suha i oni su sve to vidjeli kao zloslutan znak. Vođa muslimana naredi da se zapali ta suha trava ispod kopita njihovih konja, pa im se nakupilo mnogo toga nepodnošljivog: žega sunca, žeđ, vrućina vatre, oružje, strijele, dvoboji sa hrabrim borcima itd.
Tada je Salahuddin vidio zlatnu priliku i naredi da navale žestoko uz tekbire, pa su muslimani navalili i Allah Uzvišeni im podari pobjedu. Krstaša je poginulo tog dana 30.000. Drugih 30.000 je bilo zarobljeno, među njima mnogi junaci, konjanici i glavešine. Zarobljen im je i najveći krst kojeg su imali sa sobom i za kojeg su tvrdili da je na njemu razapet Isa, 'alejhi-s-selam. Bili su ga ukrasili sa zlatom i skupocjenim draguljima. To je bio dan u kojem je Islam doživjeo ogromnu pobjedu, a oni koji slijede zabludu bili su totalno poraženi. Spominje se da su neki zemljoradnici viđeni sa po trideset evropskih zarobljenika zavezanih za kola.
Neki od njih bi prodavali zarobljenika ili njih više za papuče. Dešavale su se stvari koje su se samo dešavale za vrijeme ashaba i tabi'ina. I hvala Allahu na svemu tome i u svakom momentu. Kada je bitka bila završena, Salahuddin je naredio da se podigne ogroman kamp. Pa kada je to bilo gotovo, sjeo je, pa su mu dovedeni zarobljenici koji su se gegali zbog okova. Naredio je da se kazne i pogube zločinci, koji su bili poznati i izvikani po svojim zlodjelima i ubistvima muslimanskih civila, i tako nijednog od njih ne ostavi živog." (El-Bidajeh ve-n-Nihajeh 12/399) I kad je sve ovo prošlo, Salahuddin je počeo da čisti džamiju El-Aksa od prljavštine nevjernika i krstaša.
Tako je vratio muslimanski vakuf koji je bio otet i oslobodio muslimane koji su bili u zarobljeništvu kod krstaša. Posadio je ispred sebe najzloglasnijeg vođu krstaša koji se ismijavao sa Poslanikom, sallallahu 'alejhi ve sellem. Prvo mu je ponudio Islam i da se pokaje za svoja zlodjela, ali ovaj odbi, te ga nakon toga Salahuddin udari sabljom i prepolovi ga, a zatim reče: "Evo, ja pobjeđujem za Muhammeda, sallallahu 'alejhi ve sellem." Potom je oprostio drugim zarobljenicima, i hiljadama žena kršćanki, te njihovoj djeci. Dok su krstaši, prvi put kad su zauzeli Kuds, poklali 70.000 muslimana, ponajvise žena i djece i to samo za jedan dan. Pa zar ovo nije pravda Islama i milost imana?!
Salahuddinova smrt
Nakon života punog ponosa i slave, borbe i pobjeda, pogotovo nad krstašima, u kojem se Islam mnogo proširio i u kojem je vraćen treći sveti hram i prva kibla, Salahuddin je napustio ovaj prolazni svijet nežaleći za njim jer je rastanak s njim neizbježan. Preselio je, rahmetullahi 'alejhi, u Damasku poslije sabah namaza, u srijedu 27 sefera 589. hidžretske godine. Vidimo iz opisa njegova života da vođa u Islamu ne mora da bude Arap. Salahuddin El-Ejjubi i Muhammed El-Fatih nisu bili Arapi, ali su bili muslimani odani ovoj vjeri.
Savjetujemo svaku muslimansku porodicu da odgaja svoju djecu u duhu Islama i u svjetlu sire onih koji su se borili za ovu vjeru i u svjetlu onih koji su pali kao šehidi, nadajući se tako da će Allah, subhanehu, dati generaciju kao Salahuddinovu u ovom našem vremenu, a to Allahu zaista nije teško. Da je generacija Salahuddina žudila za dunjalukom ne bi mogla da postane ono što je postala. A mi, ako samo budemo gledali da skupimo što više imetka i ako budemo težili strastima, zaboravit ćemo Ahiret. I pobjeda nikada neće biti ostvarena osim sa žrtvovanjem krvi i života za pobjedu Islama.
