17-11-2022.18:46
Junak ove priče, dječak Jusuf rodio se i odrastao je u gradu Tikrit u krilu brižnih roditelja koji su mu posvetili svu svoju pažnju, odgajajući ga u duhu islama. Njihova želja i trud da malom Jusufu usade ljubav prema islamskoj nauci, lijepom ahlaku i džihadu, kasnije će uroditi najljepšim plodovima. Otac mu se zvao Nedžmudin Ejub, nadaleko poznati mudžahid koji je cijeli svoj život proveo bdijući na granicama islamske države.
Tadašnji sultan Nurudin Mahmud Zenki imenovao ga je upraviteljem Tikrita, a njegovog brata Esedudina za glavnog komandanta vojske u tom kraju. Još u ranom djetinjstvu Jusuf je naučio Kur’an napamet i veliki broj Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, hadisa. Posjećivanje naučnih kružoka bila je njegova glavna i svakodnevna zadaća. No, i pored toga, njegov otac nije zapostavio ni Jusufov džihadski odgoj, pa je Jusuf vrlo rano savladao razne vojne vještine, a posebno rukovanje sabljom, jahanje konja i streljaštvo.
Kada je Jusuf navršio jedanaest godina, otac je odlučio da ga pošalje u Šam, tačnije u grad Halep, da upotpuni svoju naobrazbu. Naime, u to vrijeme Tikrit je bio malo mjesto i nije se mogao porediti sa Halepom ni po broju džamija ni po broju vrsnih učenjaka. Tako se mladi Jusuf zaputio prema Halepu, priključivši se trgovačkoj karavani koja se kretala u tom pravcu. Ejub je sa sinom Jusufom poslao i jednog starijeg slugu, da pazi na njega i da mu hizmet čini.
U brdima Safvana
Jusuf je, pored ljubavi prema islamskoj nauci i vojnim vještinama, imao je još jednu ljubav. On je mnogo volio golubove, posebno one dresirane, pismonoše. Otac mu je kupio više takvih golubova i on se brinuo o njima. Uživao je dok ih je gledao kako lete od mjesta do mjesta i nose poruke koje je on po njima slao. Nije ih zaboravio ni kad je krenuo u Halep. Ponio je nekoliko njih kako bi mogao slati pisma ocu i majci, i kad to bude potrebno, obaviještavati ih o svome stanju. Stavio ih je u drveni sanduk nalik na kavez, u koji je prethodno stavio hranu i vodu, a zatim je sanduk stavio u kola na kraju karavene.
Međutim, put prema Halepu nije bio siguran. Skupine naoružanih kršćanskih razbojnika često su krstarile na tom putu i presretale i pljačkale karavane. Kada se karavana našla na padinama Safvana, Jusuf je osjetio da se putnici kreću polahko i tiho. Iznenadila ga je ta grobna tišina, pa je došao do svoga sluge i pitao ga o čemu se radi. Sluga mu je, stavljajući prst na svoje usne kao znak upozorenja, tihim glasom rekao: ‘’U opasnosti smo! Iza ovog brda je naoružana kršćanska skupina, pa moramo biti tihi, kako nas ne bi otkrili.’’ Jusuf je poslušao savjet i ponašao se kao i ostali putnici, moleći Allaha da ih spasi razbojnika i da sretno stignu u Halep.
Da bi se što bolje osigurali i spriječili bilo kakvu buku i glasove koji bi ih mogli otkrit, putnici su zadžemali konje, a devama stavili poveze preko usta. Toliko su pazili na svoje kretanje da je Jusufu u jednom trenutku izgledalo kao da ljudi ne staju na zemlju. Međutim, ni sva ta silna opreznost nije im pomogla. Ubrzo se iza brda pojavila skupina konjanika sa isukanim sabljama, uzvikujući: ‘’Stanite, ili ćemo vas gađati strelama i kopljima!’’ Muslimanska karavana se odmah zaustavila, a kršćanski razbojnici su ih brzo opkolili. Upozorili su putnike da ne pružaju otpor i da svi sjašu s konja. Sluga Jusufov se više brinuo za Jusufa nego za sebe. U jednom trentku mu je prišao i rekao: ”Nemoj nipošto otkrivati ko si i čiji si sin, jer bi te oni u tom slučaju sigurno ubili, ili zarobili kako bi od tvoga oca tražili zlato kao otkup.
Jusuf je obećao da im neće otkriti tu tajnu, i još je pitao slugu gdje se tačno nalaze i koliko su udaljeni od Tikrita? Sluga je odgovorio: ‘’Nalazimo se u brdima Safvana, a od Tikrita smo daleko nekih pedesetak kilometara.’’ ‘’Odlično brate, odlično’’, odgovori mu Jusuf. Sluga nije shvatio šta je Jusuf time želio reči. Nakon toga Jusuf je ostavio slugu i otišao na začelje karavane do kola u kojima su bili njegovi golubovi, a sluga je mislio da se pridružio ženskom dijelu karavane gdje je bilo još djece.
No nije dugo potrajalo, a on se ponovo vratio na čelo kolone. Sluga mu je rekao da se vrati nazad, ali on nije poslušao. Stao je i posmatrao kršćanske razbojnike koji su se spremali da opljačkaju karavanu i ponize muslimane. Poželio je tada da ima sablju sa sobom i da im se suprostavi. Bilo mu je drago što nije osjetio ni malo straha. Vođa razbojničke skupine stao je pred karavanu i uzviknuo: ‘’Vi ste sada na kršćanskoj zemlji i morate platiti porez ukoliko želite nastaviti putovanje.
Zahtjevamo da na ime poreza svaki vaš muškarac plati deset zlatnika, svaka žena pet zlatnika, a svako dijete dva zlatnika. Osim toga, obavezni ste nam predate po pola vaših tovara. Onaj ko se na bilo koji način suprostavi i pobuni uzet ćemo mu svu robu i biće ubijen. Jeste li čuli što sam rekao?’’ U tom trenutku sluga je pogledao u malog Jusufa i primjetio je srdžbu i bijes na njegovom licu. Pobojao se da ne učini nepromišljen potez, pa mu je ponovo prišao i upozorio ga da ni slučajno ne otkriva svoje porjeklo i da ne učini ništa nepromišljeno što bi moglo koštati sve putnike.
Tadašnji sultan Nurudin Mahmud Zenki imenovao ga je upraviteljem Tikrita, a njegovog brata Esedudina za glavnog komandanta vojske u tom kraju. Još u ranom djetinjstvu Jusuf je naučio Kur’an napamet i veliki broj Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, hadisa. Posjećivanje naučnih kružoka bila je njegova glavna i svakodnevna zadaća. No, i pored toga, njegov otac nije zapostavio ni Jusufov džihadski odgoj, pa je Jusuf vrlo rano savladao razne vojne vještine, a posebno rukovanje sabljom, jahanje konja i streljaštvo.
Kada je Jusuf navršio jedanaest godina, otac je odlučio da ga pošalje u Šam, tačnije u grad Halep, da upotpuni svoju naobrazbu. Naime, u to vrijeme Tikrit je bio malo mjesto i nije se mogao porediti sa Halepom ni po broju džamija ni po broju vrsnih učenjaka. Tako se mladi Jusuf zaputio prema Halepu, priključivši se trgovačkoj karavani koja se kretala u tom pravcu. Ejub je sa sinom Jusufom poslao i jednog starijeg slugu, da pazi na njega i da mu hizmet čini.
U brdima Safvana
Jusuf je, pored ljubavi prema islamskoj nauci i vojnim vještinama, imao je još jednu ljubav. On je mnogo volio golubove, posebno one dresirane, pismonoše. Otac mu je kupio više takvih golubova i on se brinuo o njima. Uživao je dok ih je gledao kako lete od mjesta do mjesta i nose poruke koje je on po njima slao. Nije ih zaboravio ni kad je krenuo u Halep. Ponio je nekoliko njih kako bi mogao slati pisma ocu i majci, i kad to bude potrebno, obaviještavati ih o svome stanju. Stavio ih je u drveni sanduk nalik na kavez, u koji je prethodno stavio hranu i vodu, a zatim je sanduk stavio u kola na kraju karavene.
Međutim, put prema Halepu nije bio siguran. Skupine naoružanih kršćanskih razbojnika često su krstarile na tom putu i presretale i pljačkale karavane. Kada se karavana našla na padinama Safvana, Jusuf je osjetio da se putnici kreću polahko i tiho. Iznenadila ga je ta grobna tišina, pa je došao do svoga sluge i pitao ga o čemu se radi. Sluga mu je, stavljajući prst na svoje usne kao znak upozorenja, tihim glasom rekao: ‘’U opasnosti smo! Iza ovog brda je naoružana kršćanska skupina, pa moramo biti tihi, kako nas ne bi otkrili.’’ Jusuf je poslušao savjet i ponašao se kao i ostali putnici, moleći Allaha da ih spasi razbojnika i da sretno stignu u Halep.
Da bi se što bolje osigurali i spriječili bilo kakvu buku i glasove koji bi ih mogli otkrit, putnici su zadžemali konje, a devama stavili poveze preko usta. Toliko su pazili na svoje kretanje da je Jusufu u jednom trenutku izgledalo kao da ljudi ne staju na zemlju. Međutim, ni sva ta silna opreznost nije im pomogla. Ubrzo se iza brda pojavila skupina konjanika sa isukanim sabljama, uzvikujući: ‘’Stanite, ili ćemo vas gađati strelama i kopljima!’’ Muslimanska karavana se odmah zaustavila, a kršćanski razbojnici su ih brzo opkolili. Upozorili su putnike da ne pružaju otpor i da svi sjašu s konja. Sluga Jusufov se više brinuo za Jusufa nego za sebe. U jednom trentku mu je prišao i rekao: ”Nemoj nipošto otkrivati ko si i čiji si sin, jer bi te oni u tom slučaju sigurno ubili, ili zarobili kako bi od tvoga oca tražili zlato kao otkup.
Jusuf je obećao da im neće otkriti tu tajnu, i još je pitao slugu gdje se tačno nalaze i koliko su udaljeni od Tikrita? Sluga je odgovorio: ‘’Nalazimo se u brdima Safvana, a od Tikrita smo daleko nekih pedesetak kilometara.’’ ‘’Odlično brate, odlično’’, odgovori mu Jusuf. Sluga nije shvatio šta je Jusuf time želio reči. Nakon toga Jusuf je ostavio slugu i otišao na začelje karavane do kola u kojima su bili njegovi golubovi, a sluga je mislio da se pridružio ženskom dijelu karavane gdje je bilo još djece.
No nije dugo potrajalo, a on se ponovo vratio na čelo kolone. Sluga mu je rekao da se vrati nazad, ali on nije poslušao. Stao je i posmatrao kršćanske razbojnike koji su se spremali da opljačkaju karavanu i ponize muslimane. Poželio je tada da ima sablju sa sobom i da im se suprostavi. Bilo mu je drago što nije osjetio ni malo straha. Vođa razbojničke skupine stao je pred karavanu i uzviknuo: ‘’Vi ste sada na kršćanskoj zemlji i morate platiti porez ukoliko želite nastaviti putovanje.
Zahtjevamo da na ime poreza svaki vaš muškarac plati deset zlatnika, svaka žena pet zlatnika, a svako dijete dva zlatnika. Osim toga, obavezni ste nam predate po pola vaših tovara. Onaj ko se na bilo koji način suprostavi i pobuni uzet ćemo mu svu robu i biće ubijen. Jeste li čuli što sam rekao?’’ U tom trenutku sluga je pogledao u malog Jusufa i primjetio je srdžbu i bijes na njegovom licu. Pobojao se da ne učini nepromišljen potez, pa mu je ponovo prišao i upozorio ga da ni slučajno ne otkriva svoje porjeklo i da ne učini ništa nepromišljeno što bi moglo koštati sve putnike.